Kategorija: Kultura

RETRO-RECENZIJA: Iza neprijateljskih linija (Behind Enemy Lines, 2001)

uloge: Owen Wilson, Gene Hackman, Olek Krupa, Joaquin de
 Almeida, Gabriel Macht, David Keith, Marko Igonda, Vladimir
 Mashkov, Aernout Van Lynden
 glazba: Don Davis
 scenarij: David Veloz & Zak Penn (sinopsis: Jim Thomas & John
 Thomas)
 režija: John Moore
 proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2001.
 distribucija: Continental Film
 trajanje: 106 '

Godine 1995. bosanski Srbi su prilikom NATO-ve misije “održavanja mira” oborili američki avion i prisilili pilota Scotta O’Gradyja da tri dana provede vrludajući po bosanskim vrletima prije nego što su ga njegovi suborci uspjeli pronaći i vratiti u bazu. Taj je događaj u američkim medijima izazvao daleko više medijske pažnje nego sam rat te natjerao kolumniste “Feral Tribunea” da špekuliraju o tome da će jednog dana Hollywood o tome snimiti agitprop-film u svrhu veličanja američke vojne sile. Novinarske špekulacije su postale stvarnost šest godina kasnije, a projekt Iza neprijateljskih linija, “blago inspiriran” pričom o Scottu O’Gradyju, uživao je neskrivenu i neupitnu podršku američkog vojnog establishmenta koji su filmašima povjerili nosač aviona na raspolaganje. Taj film je isto tako imao nevjerojatnu sreću da u američka kina bude lansiran neposredno nakon napada na WTC i u vrijeme napada na Afganistan, pa je u atmosferi šovinističke histerije zaradio mnogo bolje komercijalne rezultate nego što se to inače moglo očekivati.

Radnja se odvija u nekom alternativnom univerzumu gdje je rat u Bosni završio sa “sporazumom u Cincinattiju”, a američko vojno prisutstvo se svelo na avione koji patroliraju nebom pazeći da sve zaraćene strane poštuju primirje. To znači da navigator Chris Burnett (Wilson) neće vidjeti prave akcije i zbog toga razmišlja o napuštanju mornaričkog zrakoplovstva. Prilikom jedne od tih rutinskih misija on i njegov pilot Stackhouse (Macht) primijete vojnike bosanskih Srba kako pokušavaju sakriti masovnu grobnicu i odluče nad tim područjem letjeti duže nego što je dozvoljeno kako bi imali sto bolje snimke. Ta se odluka pokaže kobnom, jer bosanski Srbi lansiraju projektil koji ruši njihov avion i prisiljava Burnetta i Stackhousea da se spuste na neprijateljski teritorij. Srpski tvrdolinijaš Lokar (Krupa), čije trupe usprkos primirju opsjedaju muslimansko uporište Hac, je odlučan u tome da ušutka nezgodne svjedoke te šalje malu vojsku i opakog snajperista Sašu (Mashkov) da ih likvidiraju. Stackhouse gine, ali se Burnett uspijeva izvući i kontaktirati svoje pretpostavljene. No, njegovo spašavanje je komplicirano time što je njegov pretpostavljeni, admiral Riegart (Hackman), podređen francuskom admiralu Piquetu (de Almeida), zapovjedniku UN snaga u Bosni koji drži da bi svako izazivanje bosanskih Srba moglo ugroziti živote francuskih “mirovnjaka” na terenu.

Pojedini hrvatski kritićari, pogotovo one desne provenijencije, su pohvalili ovaj film, jer “za razliku od većine zapadnih filmova govori istinu o ratu”, tj. pokazuje da su Srbi bili agresori i počinili genocid. No, to je možda jedina stvar koja u Iza neprijateljskih linija ima veze istinom, odnosno sa zdravim razumom (a čak je i Scott O’Grady najavio tužbu protiv autora filma, smatrajući da su lik temeljen na njemu napravili u previše lošem svjetlu). Snimljen u slovačkim planinama s ruskim, poljskim i slovačkim glumcima koji jedva natucaju jezike bosanskih naroda i narodnosti, Iza neprijateljskih linija cijelu krvavu stvarnost bosanskog rata koristi tek kao pozadinu rutinerskoj akcijskoj priči i besramnom glorificiranju američke vojne moci. S obzirom da je glavna svrha filma poboljšati stopu regrutacije za američke oruzane snage, protagonista tumači ljepuškasti Owen Wilson, za kojega je sasvim jasno da će iz cijele gužve izaći ne samo kao pobjednik nego kao i herojski spasitelj napaćenih bosanskih Muslimana. Ne samo što cjelokupna srpska vojska sa svim svojim topovima, tenkovima i tisućama ispaljenih metaka nije u stanju niti okrznuti tog američkog superheroja, nego je taj pojedinac u stanju s jednim pištoljem rijesiti sudbinu cijelog rata. Dakako, pitanje je samo kako bi samo Amerikanci mogli usrećiti cijeli svijet da ih u tome ne prijece nekakva glupava pravila međunarodnog prava i podmukli nazovi-saveznici koji su u ovom filmu, igrom slučaja, upravo Francuzi. John Moore sa svojom videospotovskom ikonografijom te uz pomoć mnogo pirotehnike i specijalnih efekata bi sve to mogao učiniti neobaveznom zabavom, ali je scenarij previše ozbiljan da bi se mogle opravdati neuvjerljivosti i naivnosti kojima obiluje cijeli film. Neke od rana su previše svježe da bi ih se moglo eksploatirati u svrhu jeftine američke dnevne politike.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Kobna privlačnost (Fatal Attraction, 1987)

uloge: Michael Douglas, Glenn Close, Anne Archer, Ellen Hamilton
 Lantzen, Stuart Pankin, Ellen Foley
 glazba: Maurice Jarre
 scenarij: James Dearden & Nicholas Meyer (po originalnom scenariju
 Jamesa Deardena)
 režija: Adrian Lyne
 proizvodnja: Paramount, SAD, 1987.
 distribucija: VTI
 trajanje: 123 '

Krajem 80-tih su kino-prikazivači bivše Jugoslavije shvatili da gube rat s rastućom konkurencijom video-klubova te da moraju nešto učiniti po pitanju kvantiteta i kvaliteta svoje ponude. Jedan od prvih koji je odlučio tome stati na kraj bio je beogradski distributer filma Kobna privlačnost. Sve do 1988. godine uobičajena praksa eksjugoslavenskih kino-prikazivača bila je da se holivudski hitovi otkupljuju i u kina šalju godinu ili dvije nakon američke premijere. Video-klubovi su, nasuprot tome, besramno koristili zakonske rupe i zakone divljeg kapitalizma kako bi gledateljima piratske kopije najnovijih hitova stavljali na raspolaganje samo par mjeseci kasnije, koristeći mrežu video-pirata u Singapuru. Beogradski distributer ih je odlučio preduhitriti osiguravši da kino-premijera Kobne privlačnosti bude u isto vrijeme kada i u Singapuru, no nije računao na domišljatost i drskost domaćih pirata. Beogradski video- pirati su iskoristili priliku da se dočepaju dobre, telekino-kopije filma, pa su je vrlo brzo lansirali na tržište. Tako je film istovremeno bio i u kinima i u videotekama, ali tu priča o Kobnoj privlačnosti ne završava. U Splitu su video-klubovi sami iskusili kako je to kada im netko otima novac – njihovu vlastitu video-kopiju je iskoristila lokalna kinoteka i organizirala masovne i vrlo dobro posjećene video-projekcije, naravno sve u trenutku kada je film igrao u kinu. Ova priča ne samo sto pokazuje sto se dešava kada dode do potpunog kolapsa jednog sustava, nego i koliko je kontroverzni triler Adriana Lynea svojevremeno bio popularan kod publike.

Glavni junak filma je Dan Gallagher (Douglas), njujorški odvjetnik koji ima sve razloge da se smatra uspješnim i sretnim – materijalno je osiguran unosnim poslom u uglednoj tvrtki, ima divnu suprugu Beth (Archer) i prekrasnu kći Ellen (Lantzen). No, nakon što je na poslu slučajno upoznao privlačnu izdavačku agenticu Alex Forrest (Close) i nakon što su mu žena i kći preko vikenda otišli posjetiti roditelje, Dan podliježe iskušenju i upusta se u malo vanbračnog “šaranja”. Rezultat je kratka i žestoka romansa i Dan smatra da na tome treba ostati. Ali, za Alex se ispostavlja da je imala nešto malo drukčije viđenje te veze te zahtijeva da je Dan nastavi viđati. Danu, naravno, to ne pada na pamet, pogotovo nakon što se postupno ispostavi da Alex, najblaže rečeno, ne predstavlja oličenje duševnog zdravlja i na odbijanje reagira tako sto Dana počinje gnjaviti telefonskim pozivima. Ti pozivi s vremenom eskaliraju u vrijeđanje, noćna buđenja, prijetnje da će sve reći supruzi i uništiti mu brak, a na kraju i Danov automobil postaje vandaliziran. Dan se nalazi u neugodnoj situaciji – s jedne strane se mora suočiti s ovim problemom, a s druge strane želi spasiti brak i obitelj poštediti noćne more koju je sam skuhao.

Kobna privlačnost je u filmske antologije usla kao naslov zasluzan za pokretanje lavine erotskih trilera u Hollywoodu krajem 80-tih i pocetkom 90-tih godina (čijim je zaštitnim znakom postao Michael Douglas). Dio kritičara je u to doba važnost filma pronašao u skrivenoj metafori za fenomen AIDS-a i efekte koje ce ta nova, opaka bolest imati na društvene norme. No, najglasnije od svih su bile feministice koje su film tada dočekale na nož kao primjer mizoginije i napad na “profesionalne, samohrane žene”. Američki kritičarski establishment, tada u fazi prihvaćanja “politički korektne” ideologije, dao im je za pravo i ispljuvao film. Publika je, s druge strane, imala drukčije misljenje te Kobnu privlačnost ucinila jednim od najpopularnijih filmova svog vremena.

Zasluge za to najprije idu izvrsnom scenariju Britanca Jamesa Deardena, koji je malo preradio svoj kratki film iz 1980. godine. Nova verzija, napravljena zajedno s Nicholasom Meyerom, svoj najveći kvalitet ima u tome sto prikazuje situaciju koja se može dogoditi običnim ljudima širom ovog planeta; glavnog junaka može tumačiti holivudska zvijezda kao sto je Michael Douglas, ali situaciju u kojoj se našao možemo zamisliti kao podlogu mnogih članaka “crne kronike”. Realizam Kobne privlačnosti se može pripisati i sjajnoj režiji Adriana Lynea, kojemu je scenarij sa svojim moralizatorskim veličanjem obiteljskih vrijednosti očito stajao pri srcu (i čije teme će ponovno istražiti u Nevjernoj petnaest godina kasnije). Lyne vješto koristi autentične njujorške eksterijere i interijere kako bi stvorio realističnu, a istovremeno i klaustrofobičnu atmosferu, a u tome mu dosta pomaže i neobično kvalitetna glazba Mauricea Jarrea. No, temelj filma su ipak izvrsne uloge Michaela Douglasa, Glenn Close i Anne Archer – svaka od njih je od glumaca trazila vrhunac umijeća s obzirom na njihovu emocionalnu složenost, kao i činjenicu da se svaki od likova transformira tako da publiku postupno privlači, odnosno odbija od sebe. Glenn Close je od svih napravila najbolji posao, iskoristivši ovu ulogu za jednu od najefektnijih glumačkih transformacija u povijesti Hollywooda – glumica specijalizirana za uloge anđeoskih likova je stvorila image zloćke i psihopatske kučke koji će joj dobro poslužiti u nastavku karijere. Iako kontroverzna završnica (naknadno nasnimljena u nastojanju da se film učini komercijalnijim) gledateljima može biti previse nasilna, univerzalnost teme i kvalitet uložen u Kobnu privlačnost će ovaj film privući i onim gledateljima koji ne osjecaju preveliku nostalgiju za krajem 80-tih.

OCJENA: 9/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Grof Monte Cristo (The Count of Monte Cristo, 2002)

uloge: James Caviezel, Guy Pearce, Dagmara Dominczyk, Richard
 Harris, James Frain, Michael Wincott, Luis Guzman, Albie
 Woodington, Katherine Holme, Freddie Jones, Alex Norton
 glazba: Ed Shearmur
 scenarij: Jay Wolpert (po romanu Alexandrea Dumasa oca)
 režija: Kevin Reynolds
 proizvodnja: Touchstone/Spyglass, SAD/Britanija, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 131 '

Godine 1815. mladom marsejskom pomorcu Edmondu Dantesu (Caviezel) se nasmiješila sreća – vlasnik broda mu namjerava povjeriti mjesto kapetana i ruku prekrasne kćeri Mercedes (Dominczyk). No, njegov najbolji prijatelj Fernand Mondego (Pearce) mu misli preoteti Mercedes, a drugi časnik Danglars (Woodington) mu misli preoteti mjesto kapetana. Njihovi interesi se podudaraju s nastojanjem istražnog suca Villeforta (Frain), koji želi zataskati veze svoje obitelji s Napoleonom (Norton). Dantesa uhapse i strpaju u zloglasnu tvrđavu Chateau d’If gdje će postati predmetom iživljavanja sadističkog upravnika Dorleaca (Wincott). Dantesa u životu održava jedino želja za osvetom, ali to se mijenja kada mu u ćeliju, pokušavajući iskopati tunel, dođe zatvorenik Faria (Harris). On će mladog Dantesa naučiti čitanju, pisanju, borilačkim vještinama, ali i lokaciji basnoslovnog blaga skrivenog na malom otoku Monte Cristo. Nakon što Faria umre, Dantes će iskoristiti priliku da pobjegne, pridružiti se skupini krijumčara i nakon toga zajedno s vjernim drugom Jacopom (Guzman) pronaći blago. Ubrzo nakon toga Dantes preuzima identitet “grofa Monte Crista” i koristi novostečeno bogatstvo i utjecaj kako bi se osvetio svojim neprijateljima, ukljucujući i Mondega koji je postao Mercedesinim suprugom.

Holivudske adaptacije književnih klasika, pogotovo one napravljene u posljednje vrijeme, obično su predstavljale razočaranje. Stoga su mnogi s popriličnom skepsom dočekali posljednju ekranizaciju klasičnog pustolovnog romana Alexandra Dumasa oca, djelo koje je u posljednjem stoljeću ekranizirano više od desetak puta, i to na različitim jezicima. Skepsa je bila još veća, s obzirom da je iza kamere stajao Kevin Reynolds, prijatelj i suradnik Kevina Costnera, poznat po uništavanju legende o Robinu Hoodu u Princu lopova kao i po komercijalnoj katastrofi zvanoj Vodeni svijet. No, lišen Costnerovog ega, Reynolds je relativno dobro obavio posao, potpomognut talentom Jaya Wolperta, scenarista koji je 1000 stranica romana komprimirao u gledljiva dva sata i nešto. Wolpert je napravio par scenarističkih intervencija, od kojih neke nisu bile najsretnije (Dantes je nepismen, što ga čini prilično lošim materijalom za zapovjednika broda), ali je dojam popravljen solidnom glumom i vještom rekonstrukcijom Evrope u ranom 19. stoljeću. Jim Caviezel možda nije bio bas najsretnije rješenje za Dantesa, isto kao što Guy Pearce (Memento) nije dobar izbor za negativca. No, s druge strane su tu vrhunski karakterni glumci, u kojoj posebno valja istaknuti sjajnog Richarda Harrisa u jednoj od svojih posljednjih, i stoga prilično dirljivih, uloga. Tu su, dakako, i scene mačevanja koje se bez hongkonškog prenemaganja doimaju neobično realistično. Iako je daleko od standarda koje je daleke 1975. godine postavila sjajna TV-adaptacija s Richardom Chamberlainom u glavnoj ulozi, ova verzija Grofa Monte Crista pokazuje kako je Hollywood još uvijek u stanju adaptirati pustolovne klasike.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Vremenska mašina (The Time Machine, 2002)

uloge: Guy Pearce, Samantha Mumba, Jeremy Irons, Orlando Jones,
 Mark Addy, Phyllida Law, Siena Guillory, Omero Mumba
 glazba: Klaus Badelt
 scenarij: John Logan (po romanu H.G. Wellsa i scenariju Davida
 Duncana)
 režija: Simon Wells (Gore Verbinski van spice)
 proizvodnja: Warner/Dreamworks SKG, SAD, 2002.
 distribucija: Issa
 trajanje: 96 '

Holivudske ekranizacije književnih klasika obično završe kao razočaranje, a klasici SF-književnosti u tome nisu izuzetak. No, ova je ekranizacija Vremeplova, romana H.G. Wellsa koji je udario temelje pod-žanru putovanja kroz vrijeme, davala naznake da bi mogla biti nešto bolja od suvremenog holivudskog prosjeka. Vremeplov je već jednom dao predložak za kultni SF-film u verziji Georgea S. Pala iz 1960. godine, a najnoviju je verziju režirao Simon Wells, praunuk velikog pisca. Ovo potonje je trebalo garantirati vjernost originalu, ali je Wells relativno malo vremena proveo iza kamera – snimanje je prekinuo nakon 18 dana, nakon čega je zamijenjen Goreom Verbinskim, režiserom američke verzije Kruga.

Godine 1899. u New Yorku profesor Alexander Hartdegen (Pearce) predaje mehaniku na sveučilistu Columbija i u slobodno vrijeme razrađuje koncept putovanja kroz vrijeme. Jedina stvar u njegovom životu koja nema veze sa suhoparnom znanošću jest zaručnica Emma (Guillory), ali će ona poginuti od ruke uličnog razbojnika. Ne želeći se pomiriti s time, Hartdegen svoje teoretske zamisli primjenjuje u praksi te nakon četiri godine gradi vremenski stroj. No, pokušaji da spasi život svoje voljene uvijek rezultiraju njenom smrću. Hartdegen rješenje tog problema pokušava pronaći putovanjem u budućnost, te će nakon kraćeg boravka u New Yorku 2030. godine završiti 800.000 godina u budućnosti. Svijet se dosta promijenio i čovjecanstvo je podijeljeno na dvije rase – nedužne Eloe koji žive na površini Zemlje u potpunoj harmoniji s prirodom i zle Morloke koji su izgradili industrijski svijet ispod zemlje i Eloe koriste kao izvor hrane. Hartdegen će se za sudbinu Eloa osobno zainteresirati kada simpatična Eloika Mara (Mumba) završi u rukama Morloka. U pokušaju da je spasi, Hartdegen će morati otići u podzemlje i suočiti se s vođom Morloka (Irons).

Već na samom početku Vremenska mašina (takav je naslov bio u hrvatskim kinima) odaje kako je opterećena holivudskim klišejima 90-tih. Radnja je iz viktorijanskog Londona premještena u New York, dijelom zato da se podilazi američkom šovinizmu, a dijelom zato što je publici ispranog mozga teško zamisliti Engleza kao pozitivca. No, još je gore mijenjanje glavnog motiva za vremensko putovanje – u originalu je to bila čista radoznalost i ostvarivanje znanstvenih ideala; u novoj verziji, očito napisanoj pod utjecajem Titanica, glavni je motiv tragična ljubavna priča, tako da se jedan SF-klasik svodi na razinu herc-romana. Stvari postaju još gore pri prikazu čudnog novog svijeta u dalekoj budućnosti – Eloi, hedonistički arijevci iz originala, postali su kombinacija crnaca i Indijanaca, “politički korektna” djeca Prirode. Ali, najgore od svega je casting – irska pop-zvijezda Samantha Mumba je ulozi Mare tako grozna da joj se smiješi “Zlatna malina” za 2002. godinu (iako je jasno da ce tu nagradu dobiti Britney Spears za Zauvijek prijatelji) i potpuno je nejasno što je siroti protagonist u njoj vidio. Ni Guy Pearce se u glavnoj ulozi nije baš pretrgao, iako je njegov nastup daleko uvjerljiviji od Mumbinog.

Neki od sporednih glumaca su, pak, daleko bolji – gotovo neprepoznatljivi Mark Addy (Skidajte se do kraja) je vrlo dobar u ulozi Hartdegenovog najboljeg prijatelja. Jeremy Irons je takošer prilicno efektan u inače standardnoj ulozi negativca, te svojim talentom uspijeva poboljšati ono što je moglo biti najgori dio Vremenske mašine.  Ipak, najveća su zvijezda filma specijalni efekti, pogotovo u scenama koje pokazuju protok vremena kroz nekoliko stotina tisuća godina. Wellsu i Verbinskom, pak, najveće priznanje treba odati ne za scene u kojima se pokazuje putovanje kroz vrijeme ili svjetovi budućnosti, nego za neobično realističan i fascinantan prikaz New Yorka na kraju 19. stoljeća, pri cemu mnoge scene podsjećaju na umjetničke slike iz tog razdoblja. No, lijepe sličice ipak nisu dovoljne da prikriju glavni nedostatak Vremenske mašine – to što je usprkos pretenzijama na bezvremenost previše očiti komercijalni proizvod svog vremena.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Sam protiv svih (The Art of War, 2000)

uloge: Wesley Snipes, Anne Archer, Maury Chaykin, Marie Matiko,
 Cary-Hiroyuki Tagawa, Michael Biehn, Donald Sutherland, Liliana
 Komorowska, James Hong
 glazba: Normand Corbeil
 scenarij: Wayne Beach & Simon Barry
 režija: Christian Duguay
 proizvodnja:  Warner/Morgan Creek/Imperial/Amen Ra,
 Kanada/SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 117 '

Sam protiv svih je naslov koji još jednom pokazuje kreativnu nesposobnost domaćih filmskih distributera. Akcijada koja se u originalu zvala Umijeće ratovanja ili Umjetnost ratovanja (i za ciji naslov je samo idiot mogao misliti da se odnosi na neku art- dramu) kod nas se pojavljuje pod naslovom koji je već korišten za mali milijun sličnih naslova. No, izbor “Blitzovih” prevoditelja i ne iznenađuje, jer su čak i neki naši nazovikritičari pokazali nevjerojatan nedostatak opće kulture te provalili kako Sam protiv svih glavnog junaka pokazuje kao pravog majstora sun zija – drevne orijentalne borilačke vjestine. Sun Zi (ili Sun Cu Vu, kako se ponekad navodi u prijevodima naših istočnih susjeda) je zapravo autor drevnog kineskog priručnika o ratovanju, koji je 80-tih stekao nevjerojatnu popularnost medu američkim japijima, a svoju vrijednost iskazao i kao izvor inspiracije za ovaj akcijski triler.

Douglas Thomas (Sutherland) je kanadski diplomat koji svoju dugogodišnju borbu za mir u svijetu nastoji uspješno završiti na mjestu generalnog sekretara UN. No, kada tradicionalne metode mirenja ne urode plodom, tu je supertajni odjel UN pod vodstvom Eleanor Hooks (Archer), čiji se operativci bave praćenjem, ucjenama i sličnim aktivnostima. Najbolji od svih tih agenata je Neil Shaw (Snipes) čiji je tim dobio zadatak pratiti kineskog diplomata Wua (Hong) i otkriti nisu li njegove veze s kontroverznim dalekoistočnim tajkunom Davidom Chanom (Tagawa) povezane s diplomatskom krizom koja bi torpedirala unosni trgovinski ugovor Kine i ostatka svijeta. Naizgled rutinska operacija praćenja se pretvara u tragediju – ambasador je ubijen zajedno sa Shawovim kolegama, a supertajni agent, koji službeno ne postoji, postao je glavni sumnjivac. Shaw, kojega progone i FBI na celu s agentom Capellom (Chaykin) i ubojice u službi trijada, svoju nedužnost moze dokazati jedino pomoću kineske prevoditeljice Julie Fang (Matiko), čije svjedočenje može ukazati na prave krivce.

Da izbor Georgea Busha za predsjednika SAD nije bio slučajan, svjedoci to sto je Sam protiv svih bio ispljuvan ili ignoriran od američkih kriticara u ljeto 2000. godine. To i ne iznenađuje jer Sam protiv svih zauzima stav koji predstavlja negaciju mnogih temelja Bushove politike protiv koje čak i navodno progresivni kritičarski establishment nema ništa. U ovom filmu je mir važniji od rata, diplomacija vrednija od nasilja, a američka vlada je vise motivirana sebičnim ekonomskim interesima nego željom za sirenjem slobode i demokracije po kugli zemaljskoj. Stoga ne iznenađuje što je film snimljen u pretežno kanadskoj produkciji. Kanadski režiser Christian Duguay je svoj posao obavio više nego solidno, vješto koristivši svoje snimateljsko iskustvo i režirajući nekoliko doista briljantnih akcijskih scena u kojima borilačke vjestine Wesleya Snipesa itekako dolaze do izražaja. Scenarij Waynea Beacha i Simona Barryja, ako se zanemari intrigantna politička podloga, ipak nije nešto posebno – pojedine “iznenadne” obrate je gledatelj mogao pogoditi već nakon prvih petnaest minuta. No, vrlo dobra gluma (posebno je zabavno vidjeti Mauryja Chaykina kako za promjenu tumači normalni lik), vješta kombinacija “ševe, šore i šege” te pomalo nekonvencionalna završnica su jamstvo da ljubitelji kvalitetne akcijade neće biti zakinuti u ovom filmu.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Krvna osveta (Abril Despedaçado/Behind the Sun, 2001)

uloge: Jose Dumont, Rodrigo Santoro, Rita Assemany, Ravi Ramos
 Lacerda, Luis Carlos Vasconselos, Flavia Marco Antonio, Everaldo
 Pontes
 glazba: Ed Cortes, Antonio Pinto & Beto Villares
 scenarij: Karim Ainouz, Sergio Machado & Walter Salles (po romanu
 Ismaila Kadarea)
 režija: Walter Salles
 proizvodnja: BacFilmes/Videofilmes/Dan Valley Film AG/Haut et
 Court, Brazil/Francuska/Švicarska, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 105 '

Godine 1910. u pustoši sjeveroistočnog Brazila dvije obitelji negdašnjih robovlasnika nastoje održati svoje plantaže šecćrne trske. Brevesima ide posebno teško, jer nedostatak radne snage i niske cijene znače da cijela obitelj od jutra do sutra mora mukotrpno raditi na polju. Život Brevesa je ne samo težak, nego i kratak – jednom davno su se sa svojim susjedima Ferreirama porječkali oko zemlje, pala je krv i obje obitelji su otada u ratnom stanju. Nakon što su mu ubili starijeg brata, 20-godišnji Tonio (Santoro) je dobio dužnost da ga osveti tako sto će ubiti najstarijeg sina Ferreirinih. Nakon što to ucini, Ferreire, u skladu s običajima, proglašavaju jednomjesečno primirje nakon kojeg će Tonio biti ubijen. I dok se obitelj priprema za neumitno blizu njihove farme prolaze kola s putujućim zabavljačima – lijepom Clarom (Antonio) i njenim očuhom Salustianom (Vasconselos). Susret će biti kratak, ali poticajan za preživjele sinove Brevesovih – 10-godišnji nepismeni i neimenovani klinac (Lacerda) će na poklon dobiti na knjigu i početi sanjariti o moru, dok će se Tonio zagledati u Claru i početi razmišljati o tome da napusti farmu i tako prekine beskonačni ciklus krvne osvete.

Temeljena na romanu Ismaila Kadarea, uglednog albanskog književnika koji je opisao krvavu prošlost svoje domovine, Krvna osveta je imala mnoge sastojke punokrvnog art-hita. To se prije svega ima zahvaliti reputaciji Waltera Sallesa, brazilskog filmaša koji je svojevremeno dobio oskarovsku nominaciju za svoj Glavni kolodvor. No, dok je njegov prethodni film bio dosta uspješan prikaz brazilske sadašnjosti, njegov izlet u brazilsku prošlost i nije tako dobar. Razlog je prije svega u previše vjernoj adaptaciji romana – surova stvarnost sirotinje Rio de Janeira je bila ublazena humorom, dok je ovdje surova stvarnost brazilske ruralne provincije prikazana s ozbiljnošću dostojnom grčke tragedije. Rezultat je film u kojem se miješaju naturalizam, patos i gomila klišeja. Iako su nekoliko glumaca napravili dobar posao, prije svega mali Ravi Ramos Lacerda, te iako je fotografija Waltera Carvalha fino prenijela ljepotu brazilskih krajolika (odnosno nedostatak ljepote, da budemo precizniji), ritam filma je takav da će mnogim gledateljima film postati naporan davno prije prilično predvidljivog zavrsetka. A to je zbilja šteta, jer su teme kojih se dotakao film prilično zanimljive i, na žalost, aktualne čak i u našim, navodno prosvijećenim vremensko- prostornim koordinatama.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Opasni stroj (Mean Machine, 2001)

uloge: Vinnie Jones, David Kelly, Jason Statham, David Hemmings,
 Vas Blackwood, John Forgeham, Jason Flemyng, Sally Phillips, Ralph
 Brown
 glazba: John Murphy
 scenarij: Charlie Fletcher, Chris Baker & Andrew Day (po
 originalnom scenariju Tracyja Keenana Wynna)
 režija: Barry Skolnick
 proizvodnja: Paramount/SKA Films, SAD/Britanija, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 101'

Danny Meehan (Jones) je nekoć bio jedna od najvećih engleskih nogometnih zvijezda, ali mu je ugled zauvijek uništen nakon afere s namještanjem utakmica. Da stvari mogu biti još gore uvjerit će se kada se napije, napadne policajca i zbog toga dobije tri godine zatvora. Na samom početku izdržavanja kazne će vidjeti kako upravnik zatvora (Hemmings) želi iskoristiti njegov talent kako bi poboljšao rezultate poluprofesionalne momčadi cuvara. No, upravnikov potčinjeni Burton (Brown), slično kao i svi čuvari, ne želi da mu zapovijeda zatvorenik. Nakon dosta komplikacija Meehan pronalazi bolju alternativu da sebi olakša zivot u zatvoru – uvježbat će tim zatvorenika i u posebnoj utakmici omoguciti čuvarima da testiraju svoje vještine. Realizacija tog plana ima dosta poteškoća, ali ce Meehan s vremenom uspjeti od zatvorenika napraviti prave nogometaše, najviše ih motiviravši s prilikom da na terenu čuvarima vrate za sva poniženja i premlaćivanja koja su morali trpjeti. No, uoči same utakmice ce se ispostaviti da upravnik, koji boluje od kockarske ovisnosti i duguje novac nekim sumnjivim tipovima, ima neke svoje motive za prirešivanje utakmice te je spreman od Meehana zatražiti da mu pomogne ishoditi točno određeni rezultat.

I dok većina holivudskih remakeova obično završi kao smeće, Opasni stroj, temeljen na popularnom Aldrichevom zatvorskom drami Posljednji pogodak (Zatvorski krug) predstavlja prijatno iznenašenje. S radnjom premještenom u Britaniju, u produkciji precijenjenog filmaša Guya Ritchieja (Snatch) i režiran od strane relativno nepoznatog Barryja Skolnicka, Opasni stroj je na prvi pogled gotovo nista drugo nego besramno kopiranje Aldrichevog klasika. No, s druge strane, scenaristički tim je napravio nekoliko sitnih prepravki u originalu Tracyja Keenana Wynna, što je bio dobar potez – film je lišen nepotrebnih političkih konotacija. Pun pogodak je predstavljalo angažiranje Vinnieja Jonesa, bivšeg nogometaša i filmskog grubijana, koji u ovoj filmu nema baš previše problema tumačiti lik koji je u mnogo čemu sličan samom sebi. Uz Skolnickovu videospotovsku režiju (koja film čini dvadesetak minuta kraćim od originala), tu je i sjajna ekipa britanskih karakternih glumaca koja će likove uciniti pamtljivijim od onih iz Aldrichevog originala. Najveće dostignuce filma predstavlja ipak završna nogometna utakmica – Skolnick ju je uspio učiniti neobično atraktivnom i filmogeničnom za sport na kojemu su mnogi filmski velikani slomili zube. Na kraju Opasnog stroja gledatelji neće imati nikakvog poticaja da razmišljaju o realizmu onoga sto su vidjeli ili o nekim važnim sociološkim i političkim pitanjima, ali će zato znati da su se dobro zabavili.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Posljednji pogodak (The Longest Yard, 1974)

uloge: Burt Reynolds, Eddie Albert, Ed Lauter, Michael Conrad,
 James Hampton, Harry Caesar, Bernadette Peters, Richard Kiel,
 Anitra Ford
 glazba: Frank de Vol
 scenarij: Tracy Keenan Wynn (sinopsis: Albert Ruddy)
 režija: Robert Aldrich
 proizvodnja: Paramount, SAD, 1974.
 distribucija: VTI
 trajanje: 121 '

Tvrtku VTI valja pohvaliti kao jednog od rijetkih hrvatskih DVD- distributera koji se brine o interesima starijih gledatelja, onih koji s vremena na vrijeme vole na novom mediju pogledati film koji im je ostavio lijepe uspomene prije deset, dvadeset, ili u ovom slučaju, gotovo trideset godina. Posljednji pogodak (koji je u svoje vrijeme u kinima i na televiziji bio prikazivan pod naslovom Zatvorski krug), doduše, vjerojatno ne bi stigao u naše videoteke da istovremeno VTI nije lansirao i njegov nešto moderniji remake Opasni stroj. S druge strane, ma kakvi motivi distributera bili, Posljednji pogodak predstavlja ugodno iznenađenje, barem za one kojima se nekoć svidjela ova zanimljiva kombinacija zatvorskog i sportskog filma, jedan od najpopularnijih naslova 70-tih.

Paul Crewe (Reynolds) je igrač američkog nogometa koji je nekoć imao sve – titulu najboljeg igrača lige, slavu, novac, žene… i sve to prokockao tako što je sudjelovao u namještanju rezultata. Nakon što je svojoj djevojci slupao automobil i udario policajca završava u floridskom zatvoru, gdje će prostor dijeliti s najgorim ubojicama, silovateljima i nasilnicima. No Creweu mnogo veći problem predstavlja sadistički upravnik Hazen (Albert), kojemu je netko s Creweovim talentom dobro došao u ovom trenutku. Zatvor ima vlastiti polu-amaterski tim američkog nogometa kojemu baš ne ide najbolje u lokalnoj ligi. Kao zagrijavanje bi dobro poslužila utakmica s timom zatvorenika koje bi trebao trenirati Crewe. Bivši sportaš nevoljko pristaje i dobija mjesec dana da sastavi pravu ekipu. Zatvorenici su ispočetka skeptični, ali s vremenom pristaju trenirati, s obzirom da im je Crewe objasnio kako igra predstavlja odličnu priliku da namlate omražene čuvare. Crewe ubrzo shvaća da ce utakmica predstavljati nešto više od igre – priliku da ljudi bez ičega ponovno steknu svoje dostojanstvo. No, za okrutnog Hazena je to prilika da definitivno utvrdi svoj autoritet i neće prezati od toga da Crewea zatraži da još jednom preda meč.

Moglo bi se reći da vrijeme nije bilo baš milosrdno prema Posljednjem pogotku. Ritam zbivanja je malo prespor, i scenarij je prepun klišeja, pogotovo onih vezanih za zatvorske filmove (anđeoski dobri zatvorenici vs. zli cuvari). Glavni protagonist je za današnje prilike neobično nemoralan, ali možda je u tome razlog zašto je Robert Aldrich (Dvanaest žigosanih), jedan od društveno najkritičnijih američkih filmaša svog doba, prihvatio taj projekt. Sniman u doba afere Watergate (i u georgijskim zatvorima pod upravom budućeg predsjednika i nobelovca Jimmyja Cartera) Posljednji pogodak predstavlja svojevrsnu osudu postojećeg poretka – represivna država predstavlja veće zlo od najgoreg individualca, čak i ubojice i silovatelja. No, gledatelji će vjerojatno malo brinuti o komentarima na američku političku stvarnost 70-tih godina, barem u posljednjem dijelu, kada Aldrich demonstrira veliko umijeće prilikom režije posljednjeg meča. Burt Reynolds se vrlo dobro snalazi u jednog od uloga koje su mu 70-tih priskrbile titulu macho-idola, a ljubitelji akcijskih filmova iz tog doba će isto tako imati prilike vidjeti galeriju sjajnih karakternih glumaca poput Eda Lautera ili impresivnog Richarda Kiela (Ralje iz serije filmova o Jamesu Bondu). Uz nešto ironije, pinkicu sentimentalizma, gomilu humora i nasilja, Posljednji pogodak predstavlja dobru zabavu čak i za one koji previše ne žale za 70-tim.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Siloviti udarac (Slap Shot, 1977)

uloge: Paul Newman, Michael Ontkean, Jeniffer Warren, Lindsay
 Crouse, Strother Martin, M. Emmett Walsh, Jeff Carlson, Steve
 Carlson, David Hanson
 glazba: Pierre Tubbs
 scenarij: Nancy Dowd
 režija: George Roy Hill
 proizvodnja: Universal, SAD, 1977.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 123'

S obzirom na politiku naših video-distributera, u hrvatskim videotekama je prilična rijetkost vidjeti film koji je nekim slučajem stariji od godinu-dvije. Stoga je izdavanje Silovitog udarca poprilično iznenađenje, ne samo s obzirom da je film snimljen prije više od četvrt stoljeća, nego i zato što ne predstavlja ostvarenje koje je tadašnjoj publici ostalo u nekom posebnom sjećanju. Stjecajem okolnosti, hrvatska DVD-premijera Silovitog udarca koincidirala je sa smrću njegovog režisera Georgea Roya Hilla, našoj publici daleko poznatijem po legendarnim hitovima kao sto su Butch Cassidy i Sundance Kid i Žalac.

Protagonisti filma su “Charlestown Chiefsi”, tim koji tavori na dnu jedne od nižerazrednih hokejaških liga na Sjeveroistoku SAD. Njihov glavni igrač i trener Reggie Dunlop (Newman) nikako ne može promijeniti stvari nabolje, a dodatno ga muči ne samo rastanak sa suprugom Francine (Dowd), nego i glasine o tome da će se tim uskoro ugasiti, slično kao i lokalna čeličana. Dunlop odlučuje nešto poduzeti po tom pitanju – osim širenja lažnih vijesti o prodaji, tu je i angažiranje braće Hanson – troje mladih, ekscentričnih hokejaša za koje se ispostavi da na ledu više vole mlatiti protivničke igrače nego pak. Reggie je u početku zgrožen nasiljem, ali kada se ispostavi da ono donosi pobjede i puni dvorane, mijenja mišljenje. No, njegov glavni suigrač, tihi i fakultetski obrazovani Ned Braden (Ontkean) o tome ima drugo mišljenje i više voli sjediti na klupi nego imati krv na svojim rukama.

Hokej – sport čijim se licem i naličjem ovaj film bavi – na ovim prostorima, za razliku od sjevernijih krajeva Amerike i Evrope, relativno malo znači. No, čak i oni koji se ne bi mogli nazvati hokej- fanaticima će imati razloga da nakon gledanja Silovitog udarca ostanu sa smiješkom na licu. Scenaristica Nancy Dowd je originalno zamislila Siloviti udarac kao dokumentarac, ali ju je George Roy Hill nagovorio da od toga napravi komediju. Moglo bi se reći da u tome i nije baš u potpunosti uspjela – film je malo prerazvučen, neki od “štoseva” nisu smijesni, a braća Hanson i njihove djetinjaste kerefeke se doimaju kao da pripadaju nekom drugom filmu. S druge strane, Siloviti udarac se doima mnogo svježijim i iskrenijim od prosječne holivudske komedije, i to ne samo zbog gorkih elemenata u scenariju (tako da i hepi end nije konvencionalne prirode), nego i zbog na trenutke kvazidokumentarnog stila i prikaza propasti čeličana na Sjeveroistoku SAD. No, možda ce najzabavnije biti slušati Paula Newmana kako koristi prostački rječnik, koji je uz golotinju i nasilje gotovo protjeran iz današnjih holivudskih komedija. Isto tako će biti zabavno vidjeti Michaela Ontkeana, našoj publici najpoznatijeg po ulozi serifa Trumana u Twin Peaksu, koji u jednoj od scena čini nešto što nema veze sa zdravim razumom, ali će zato biti drago gledateljicama. Siloviti udarac nije remek-djelo, ali se kao za današnje pojmove pomalo bizarna kombinacije komedije i sportskog filma treba preporučiti kao svojevrsna antiteza ustajalosti suvremene ponude u našim videotekama.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Bourneov identitet (The Bourne Identity, 1988)

uloge: Richard Chamberlain, Jaclyn Smith, Peter Vaughn, Denholm
 Eliott, Anthony Quayle, Yorgo Voyagis, Shane Rimmer
 glazba: Laurence Rosenthal
 scenarij: Carol Sobieski (po romanu Roberta Ludluma)
 režija: Roger Young
 proizvodnja: Warner, SAD, 1988.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 181'

Autor špijunskih bestselera Robert Ludlum je u svojoj plodnoj (i unosnoj) karijeri predstavljao zanimljivo vrelo inspiracije za filmaše s obzirom na veliku kolicinu akcije, nasilja i seksa u svojim romanima. No, s druge strane, taj je materijal čitateljima obično dostavljan u obliku neobično složenih zapleta za koje je medij televizijske mini-serije bio daleko zahvalniji od cjelovečernjeg filma. Slično se može reći i za njegovu najpopularniju i najpoznatiju knjigu, Bourneov identitet iz 1980. godine. Četrnaest godina prije nego što će postati predloškom prilično popularnog holivudskog ljetnog hita, taj je roman već obrađen u trosatnoj mini-seriji s Richardom Chamberlainom u naslovnoj ulozi. S obzirom da se film nedavno pojavio u našim kinima, tvrtka Intercom Issa je napravila dobar poslovni potez lansiravši DVD sa mini-serijom u naše videoteke.

Radnja filma počinje prilikom oluje na Mediteranu. Tajanstveni stranac (Chamberlain) završi na francuskoj obali s rupama od metaka u tijelu. Geoffrey Washburn (Eliott), lokalni liječnik koji ga je uspio pokrpati, otkriva da dotični ima još veće rupe u glavi – zbog šoka se više ne može sjetiti tko je. Jedini trag predstavlja broj računa u švicarskoj banci koji je bio kirurpki implantiran u njegovo tijelo. Nakon što se malo oporavio, anonimni junak će otići u Zürich i tamo otkriti da se zove Jason Bourne, da ima 15 milijuna US$, ali i da ga progone neki opasni tipovi. Stjecajem okolnosti, Bourne je prisiljen oteti kanadsku ekonomisticu Marie St. Jacques (Smith), koja bi mu trebala pomoći da pobjegne u Pariz. Tamo će mu se s vremenom početi vraćati sjećanja, a na temelju njih, kao i vlastitih ubilačkih sposobnosti, Bourne pocinje sumnjati kako je u prošlom životu bio nitko drugi do zloglasni super- terorist Carlos.

Svi oni koji su pročitali roman će vrlo brzo uvidjeti kako se scenarist Carol Sobieski prilično vjerno držao predloška (što mu, s obzirom na tri sata trajanja, i nije bilo tako teško). To se ne odnosi samo na događaje u samom filmu, nego i na glavnog negativca – Carlosa, neuhvatljivog ljevičarskog terorista kojemu su 70-tih i 80-tih pripisivane gotovo nadljudske sposobnosti (a koji danas trune u francuskom zatvoru). Vjernost predlošku, s druge strane, nije film učinilo previše dosadnim – režiser Roger Young je prilično vješto kombinirao dramsku ekspoziciju s brojnim scenama oružanih obračuna. Njih ovdje ima sijaset, a egzotične evropske lokacije su dobra kompenzacija za nedostatak eksplozija, auto-jurnjava i svega onoga što se danas podrazumijeva pod akcijskim filmom. S obzirom na količinu prolivene krvi, zatamnjenja koje je montažer ostavio za reklame su jedina stvar koju Bourneov identitet razlikuju od tipične akcijade iz tog razdoblja.

Richard Chamberlain, koji je najpoznatiji kao zvijezda sapunskih opera (Dr. Kildaire, Ptice umiru pjevajući) se čini pomalo neobičnim izborom za ulogu ubilačkog stroja. No, on se ovdje prilično dobro snašao u ne baš tako jednostavnoj ulozi čovjeka koji je ne samo lišen identiteta, nego i mučen sumnjama o vlastitoj moralnoj određenosti. S druge strane, američka televizijska zvijezda Jaclyn Smith (iz originalne postave Charliejevih anđela) nije baš najbolji izbor za ženu koja će stjecajem okolnosti postati Bourneova poslovna (i romantična) partnerica. Također, filmaši su Bourneov identitet doveli na granicu parodije prikazavši CIA-inu supertajnu “vladu u sjeni” kao hrpu bezazlenih staraca. No, kada se sve zbroji i oduzme, ljubitelji dobrog špijunskog trilera će imati više nego dovoljno razloga da budu zadovoljni ovim pomalo neobičnim primjerom američke televizijske produkcije.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.