RETRO-RECENZIJA: Posljednji pogodak (The Longest Yard, 1974)

uloge: Burt Reynolds, Eddie Albert, Ed Lauter, Michael Conrad,
 James Hampton, Harry Caesar, Bernadette Peters, Richard Kiel,
 Anitra Ford
 glazba: Frank de Vol
 scenarij: Tracy Keenan Wynn (sinopsis: Albert Ruddy)
 režija: Robert Aldrich
 proizvodnja: Paramount, SAD, 1974.
 distribucija: VTI
 trajanje: 121 '

Tvrtku VTI valja pohvaliti kao jednog od rijetkih hrvatskih DVD- distributera koji se brine o interesima starijih gledatelja, onih koji s vremena na vrijeme vole na novom mediju pogledati film koji im je ostavio lijepe uspomene prije deset, dvadeset, ili u ovom slučaju, gotovo trideset godina. Posljednji pogodak (koji je u svoje vrijeme u kinima i na televiziji bio prikazivan pod naslovom Zatvorski krug), doduše, vjerojatno ne bi stigao u naše videoteke da istovremeno VTI nije lansirao i njegov nešto moderniji remake Opasni stroj. S druge strane, ma kakvi motivi distributera bili, Posljednji pogodak predstavlja ugodno iznenađenje, barem za one kojima se nekoć svidjela ova zanimljiva kombinacija zatvorskog i sportskog filma, jedan od najpopularnijih naslova 70-tih.

Paul Crewe (Reynolds) je igrač američkog nogometa koji je nekoć imao sve – titulu najboljeg igrača lige, slavu, novac, žene… i sve to prokockao tako što je sudjelovao u namještanju rezultata. Nakon što je svojoj djevojci slupao automobil i udario policajca završava u floridskom zatvoru, gdje će prostor dijeliti s najgorim ubojicama, silovateljima i nasilnicima. No Creweu mnogo veći problem predstavlja sadistički upravnik Hazen (Albert), kojemu je netko s Creweovim talentom dobro došao u ovom trenutku. Zatvor ima vlastiti polu-amaterski tim američkog nogometa kojemu baš ne ide najbolje u lokalnoj ligi. Kao zagrijavanje bi dobro poslužila utakmica s timom zatvorenika koje bi trebao trenirati Crewe. Bivši sportaš nevoljko pristaje i dobija mjesec dana da sastavi pravu ekipu. Zatvorenici su ispočetka skeptični, ali s vremenom pristaju trenirati, s obzirom da im je Crewe objasnio kako igra predstavlja odličnu priliku da namlate omražene čuvare. Crewe ubrzo shvaća da ce utakmica predstavljati nešto više od igre – priliku da ljudi bez ičega ponovno steknu svoje dostojanstvo. No, za okrutnog Hazena je to prilika da definitivno utvrdi svoj autoritet i neće prezati od toga da Crewea zatraži da još jednom preda meč.

Moglo bi se reći da vrijeme nije bilo baš milosrdno prema Posljednjem pogotku. Ritam zbivanja je malo prespor, i scenarij je prepun klišeja, pogotovo onih vezanih za zatvorske filmove (anđeoski dobri zatvorenici vs. zli cuvari). Glavni protagonist je za današnje prilike neobično nemoralan, ali možda je u tome razlog zašto je Robert Aldrich (Dvanaest žigosanih), jedan od društveno najkritičnijih američkih filmaša svog doba, prihvatio taj projekt. Sniman u doba afere Watergate (i u georgijskim zatvorima pod upravom budućeg predsjednika i nobelovca Jimmyja Cartera) Posljednji pogodak predstavlja svojevrsnu osudu postojećeg poretka – represivna država predstavlja veće zlo od najgoreg individualca, čak i ubojice i silovatelja. No, gledatelji će vjerojatno malo brinuti o komentarima na američku političku stvarnost 70-tih godina, barem u posljednjem dijelu, kada Aldrich demonstrira veliko umijeće prilikom režije posljednjeg meča. Burt Reynolds se vrlo dobro snalazi u jednog od uloga koje su mu 70-tih priskrbile titulu macho-idola, a ljubitelji akcijskih filmova iz tog doba će isto tako imati prilike vidjeti galeriju sjajnih karakternih glumaca poput Eda Lautera ili impresivnog Richarda Kiela (Ralje iz serije filmova o Jamesu Bondu). Uz nešto ironije, pinkicu sentimentalizma, gomilu humora i nasilja, Posljednji pogodak predstavlja dobru zabavu čak i za one koji previše ne žale za 70-tim.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.