uloge: Guy Pearce, Samantha Mumba, Jeremy Irons, Orlando Jones, Mark Addy, Phyllida Law, Siena Guillory, Omero Mumba glazba: Klaus Badelt scenarij: John Logan (po romanu H.G. Wellsa i scenariju Davida Duncana) režija: Simon Wells (Gore Verbinski van spice) proizvodnja: Warner/Dreamworks SKG, SAD, 2002. distribucija: Issa trajanje: 96 '
Holivudske ekranizacije književnih klasika obično završe kao razočaranje, a klasici SF-književnosti u tome nisu izuzetak. No, ova je ekranizacija Vremeplova, romana H.G. Wellsa koji je udario temelje pod-žanru putovanja kroz vrijeme, davala naznake da bi mogla biti nešto bolja od suvremenog holivudskog prosjeka. Vremeplov je već jednom dao predložak za kultni SF-film u verziji Georgea S. Pala iz 1960. godine, a najnoviju je verziju režirao Simon Wells, praunuk velikog pisca. Ovo potonje je trebalo garantirati vjernost originalu, ali je Wells relativno malo vremena proveo iza kamera – snimanje je prekinuo nakon 18 dana, nakon čega je zamijenjen Goreom Verbinskim, režiserom američke verzije Kruga.
Godine 1899. u New Yorku profesor Alexander Hartdegen (Pearce) predaje mehaniku na sveučilistu Columbija i u slobodno vrijeme razrađuje koncept putovanja kroz vrijeme. Jedina stvar u njegovom životu koja nema veze sa suhoparnom znanošću jest zaručnica Emma (Guillory), ali će ona poginuti od ruke uličnog razbojnika. Ne želeći se pomiriti s time, Hartdegen svoje teoretske zamisli primjenjuje u praksi te nakon četiri godine gradi vremenski stroj. No, pokušaji da spasi život svoje voljene uvijek rezultiraju njenom smrću. Hartdegen rješenje tog problema pokušava pronaći putovanjem u budućnost, te će nakon kraćeg boravka u New Yorku 2030. godine završiti 800.000 godina u budućnosti. Svijet se dosta promijenio i čovjecanstvo je podijeljeno na dvije rase – nedužne Eloe koji žive na površini Zemlje u potpunoj harmoniji s prirodom i zle Morloke koji su izgradili industrijski svijet ispod zemlje i Eloe koriste kao izvor hrane. Hartdegen će se za sudbinu Eloa osobno zainteresirati kada simpatična Eloika Mara (Mumba) završi u rukama Morloka. U pokušaju da je spasi, Hartdegen će morati otići u podzemlje i suočiti se s vođom Morloka (Irons).
Već na samom početku Vremenska mašina (takav je naslov bio u hrvatskim kinima) odaje kako je opterećena holivudskim klišejima 90-tih. Radnja je iz viktorijanskog Londona premještena u New York, dijelom zato da se podilazi američkom šovinizmu, a dijelom zato što je publici ispranog mozga teško zamisliti Engleza kao pozitivca. No, još je gore mijenjanje glavnog motiva za vremensko putovanje – u originalu je to bila čista radoznalost i ostvarivanje znanstvenih ideala; u novoj verziji, očito napisanoj pod utjecajem Titanica, glavni je motiv tragična ljubavna priča, tako da se jedan SF-klasik svodi na razinu herc-romana. Stvari postaju još gore pri prikazu čudnog novog svijeta u dalekoj budućnosti – Eloi, hedonistički arijevci iz originala, postali su kombinacija crnaca i Indijanaca, “politički korektna” djeca Prirode. Ali, najgore od svega je casting – irska pop-zvijezda Samantha Mumba je ulozi Mare tako grozna da joj se smiješi “Zlatna malina” za 2002. godinu (iako je jasno da ce tu nagradu dobiti Britney Spears za Zauvijek prijatelji) i potpuno je nejasno što je siroti protagonist u njoj vidio. Ni Guy Pearce se u glavnoj ulozi nije baš pretrgao, iako je njegov nastup daleko uvjerljiviji od Mumbinog.
Neki od sporednih glumaca su, pak, daleko bolji – gotovo neprepoznatljivi Mark Addy (Skidajte se do kraja) je vrlo dobar u ulozi Hartdegenovog najboljeg prijatelja. Jeremy Irons je takošer prilicno efektan u inače standardnoj ulozi negativca, te svojim talentom uspijeva poboljšati ono što je moglo biti najgori dio Vremenske mašine. Ipak, najveća su zvijezda filma specijalni efekti, pogotovo u scenama koje pokazuju protok vremena kroz nekoliko stotina tisuća godina. Wellsu i Verbinskom, pak, najveće priznanje treba odati ne za scene u kojima se pokazuje putovanje kroz vrijeme ili svjetovi budućnosti, nego za neobično realističan i fascinantan prikaz New Yorka na kraju 19. stoljeća, pri cemu mnoge scene podsjećaju na umjetničke slike iz tog razdoblja. No, lijepe sličice ipak nisu dovoljne da prikriju glavni nedostatak Vremenske mašine – to što je usprkos pretenzijama na bezvremenost previše očiti komercijalni proizvod svog vremena.
OCJENA: 3/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
