Kategorija: Film

“Spartak: Krv i pijesak” – prvi dojmovi

Pogledao sam prvu epizodu TV-serije “Spartak: Krv i pijesak”, vjerojatno jednog od najrazvikanijih televizijskih projekata u posljednje vrijeme. Iako bi s obzirom na naslov mnogi pomislili da je u pitanju još jedna verzija priče o Spartaku – opisanom u spektakularnom (ali ipak precijenjenom) Kubrickovom filmu iz 1960. godine, odnosno nakon par godina zaboravljenoj mini-seriji sa Goranom Višnjićem u naslovnoj ulozi – u pitanje je nešto drugo. Čak bi se moglo reći da ovaj film ima vrlo malo zajedničkog i sa “Starim Rimom”, HBO/BBC-jevim projektom koji je postavio nove standarde za prikaz antike na malom ekranu.

Ako postoji ostvarenje s kojim se novi “Spartak” treba usporediti – odnosno koje mu je poslužilo kao inspiracija (najblaže rečeno) – onda je to Snyderov “300”. Naime, serija je snimljena u studiju, uz besramno korištenje CGI-ja isto onako kao i “300”. Isto kao i Snyderov film, resi je non-stop akcija u kojoj lete glave a krv štrca u slow-motionu. Ono u čemu je “Spartak”, uvjetno rečeno, drukčiji, odnosno “superiorniji” u odnosu na “300” jest daleko veća količina golotinje i eksplicitnog seksa.

Dojam je uglavnom pozitivan za sve one koji vole rekonstrukcije povijesti po suvremenim kanonima kablovske televizije (dakle, uz mnogo seksa, golotinje, dekadencije, razvrata i svega onoga što nedostaje današnjim “dosadnim” vremenima). Naravno, u usporedbi s ovim “Stari Rim” izgleda kao obrazovni program. I, naravno, povjesničari će imati daleko više razloga da se hvataju glavu zbog “pjesničke slobode” kojom se tretiraju mnoge činjenice o Rimskoj Republici.

Ono što bi “Spartaku”, međutim, trebao biti daleko veći problem jest to da je serija – koja se trenutno sastoji od 13 epizoda (plus 6 epizoda prequela čije je snimanje izazvano bolešću glavnog glumca) – u opasnosti da jednostavno “ispuca” sve svoje adute u prvih nekoliko epizoda, odnosno da gledateljima kombinacija klanja i seksa s vremenom dosadi, barem ako nema neke suvisle priče i zanimljivih likova. Ovoga potonjeg zasad u “Spartaku” baš i nema. Zbog toga prva borba u areni, iako nadasve zanimljiva, se jednostavno ne može mjeriti s nezaboravnom gladijatorskom borbom u “Starom Rimu”.

No, 13 epizoda isto tako znači i priliku da serija dobra isto kao može postati i loša. Za nadati se je da neće završiti s onako neuvjerljivim “hepi endom” s kojim je završio Kubrickov film.

RIP Dennis Hopper (1936 – 2010)

Bilo bi pretenciozno govoriti da je Dennis Hopper najveći glumac koji je ikada postojao, ali je neosporno da je bio velikan glumačke profesije. Mnogo je važnije da je isto tako bio ličnost čija je živopisna biografija – prepuna velikih dostignuća, ekscesa, a na kraju i spektakularnih svjetonazorskih zaokreta – u mnogo čemu simbolizira životni put babyboomerske generacije (iako sam, po najstrožim, kriterijima kao dijete 1930-ih nije bio babyboomer) . Pomalo je zanimljivo pronaći ironiju u tome da je Hopper svoju karijeru u klasičnim Kazanovim filmovima kao “Buntovnik bez razloga” i “Div” gdje mu je partner bio James Dean; i dok je Deana prerana smrt učinila besmrtnom ikonom jedne generacije, Hoppera je morao ići težim putem. Krajem 1960-ih su ga eksperimenti s kontrakulturom učinili superzvijezdom, a onda propalitetskom karikaturom, da bi tek 1980-ih preporodio kao vrhunski holivudski karakterni glumac. Neke od najboljih filmova ikada snimljenih, kao što je “Plavi baršun”, jednostavno nije moguće zamisliti bez Hoppera.

Svi smo mi Logan 5

Kada god pročitam tekst nalik na ovaj, uvijek se sjetim filma Loganov bijeg. Prije nego što Hollywood još jednim bezveznim remakeom (nalik na ovaj) uništi uspomenu na dobar SF, bit će zanimljivo vidjeti koliko je dobar tri desetljeća nakon premijera.

Nekako mi se čini da se u njemu neće uživati kao što je autor ovih redova uživao kada ga je vidio prvi put. Ali, razlog za to neće biti u tragično zastarjelim specijalnim efektima ili mnogo boljim prigodama da se gledaju oskudno odjevene dame. Demografija, globalna recesija i ljudska glupost će neke od detalja prikazanih u tom filmu premjestiti iz isključivog domena znanstvene fantastike.

Kal “Kumar” Penn opljačkan na ulici

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Kal+Penn&iid=3598813″ src=”2/5/6/d/c0.jpg?adImageId=12585799&imageId=3598813″ width=”234″ height=”309″ /]

Kal Penn, američki glumac indijskog porijekla, najpoznatiji po ulozi Kumara u filmovima o Haroldu i Kumaru, danas je na naslovnice došao iz razloga koji najvjerojatnije nije želio. Ista vijest neće biti previše draga ni njegovom trenutnom poslodavcu Baracku Obami, ali ni turističkoj industriji američke prijestolnice.

Penn, koji je prije godinu dana izazvao mini-senzaciju napuštanjem glumačke karijere kako bi postao pomoćnik direktora Ureda za javni angažman u Bijeloj kući, je jutros oko 1:20 po lokalnom (7:20 po hrvatskom) vremenu opljačkan na washingtonskoj ulici. Nepoznati počinitelj ga je zaustavio s pištoljem i natjerao da preda novčanik i još nekoliko predmeta.

Washington ima izuzetno visoku stopu kriminala, ali se ona obično nije odražavala na pripadnike američkog političkog establishmenta. To je trebalo očekivati i pripadnike Obamine administracije, iako se Penna – koji je sadašnjeg predsjednika zadužio kao njegov prvi i najfanatičniji pristaša u Hollywoodu 2008. godine – nije smatralo kao “pravog” političara. Penn je radi početka političke karijere uzeo svoje pravo ime – Kalpen Suresh Modi – i napustio TV-seriju House gdje je tumačio lik Lawrencea Kutnera. Međutim, nakon nešto više od godinu dana je objavio kako će se povući sa svog položaja i vratiti glumi. Očigledno ne dovoljno brzo da svom poslodavcu stvori sitne propagandne probleme.

Izgubljeno filmsko evanđelje

1990-e će biti prilično zanimljive godine za buduće povjesničare filma, i to prije svega zbog onog što se nazivalo fin du siecle, odnosno milenijski zeitgeist. Ili, po naški, snimala se hrpa filmova ne temu godine 2000. i što se to opako valja iza brda. Jedan od zanimljivijih naslova tog žanra bi bez svake sumnje trebao biti britanski SF-triler Split Second iz 1992. godine.

Iako je u pitanju ne baš najsretnija kombinacija SF-a i nadnaravnog horora koju jedino spašava gotovo parodijsko inzistiranje na testosteronskim “buddy buddy” klišejima, najzanimljiviji detalj iz današnje perspektive jest prikaz Londona 2008. godine. Autori su, naime, zamislili apokaliptičnu viziju grada poplavljenog globalnim zatopljenjem. S obzirom da takve apokalipse ipak nije bilo, razumljivo je da ovaj film – čije promašeno proročanstvo više nije “politički korektno” – u medijskom establishmentu kojim dominiraju Gajini sljedbenici ima isti tretman kakvo je svojevremeno u kršćanstvu imalo Evanđelje po Tomi, Evanđelje po Petru i druga  “izgubljena evanđelja”.

RIP John Forsythe (1918 – 2010)

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=John+Forsythe&iid=1439556″ src=”7/d/9/d/Joan_Collins_1ece.jpg?adImageId=12028590&imageId=1439556″ width=”234″ height=”313″ /]

Da budem iskren, nikada nisam bio veliki fan Dinastije, i od svih epizoda – barem onih koje sam gledao – mi je najdraži Moldavijski masakr. Ipak, neke stvari u toj seriji su mi bile draže od drugih, a to je prvenstveno bio John Forsythe, koji zahvaljujući posuđivanju glasa Charlieju u Charliejevim anđelima stekao titulu najvećeg glumca čije se lice nikada nije vidjelo. Pomalo je ironično da glumca koji je radio s Hitchcockom i bio partner Alu Pacinu danas pamte prije svega po sapunici koju od riječi “trash” odvaja tek visoki budžet i nostalgijama prema “zlatnim” 1980-im. Međutim, Forsythe – jedan od posljednjih pripadnika holivudske “stare garde”, ali osoba čiji 51-godišnji brak predstavlja privatnu antitezu svega što  se vezuje uz Hollywood – će svojim nestankom napraviti prazninu među najvećim dijelom djece 1980-ih ili svima onima koji se takvima osjećaju.

Hollywood između gerontokracije i gerontofobije

Ako postoji ijedna stvar po kojoj se današnji Hollywood može lako razlikovati od američke filmske industrije od prije 20 ili 30 godina, onda je to gerontofobija čiji je odraz gotovo potpuni nedostatak starijih generacija kao protagonista vodećih holivudskih filmova. Iako se tu i tamo nađe pokoji izuzetak koji potvrđuje pravilo, poput It’s complicated, današnji holivudski studiji se tresu pri pomisli na nekog “starca” u naslovnoj ulozi ili plakatu.

Ono što je nekada važilo samo za žene – tj. da se njihova karijera filmske zvijezde manje-više prekidala s 40-45 godina – danas važi i za muškarce. Tu i tamo poneki veteran s 5 ili više banki može nositi film, ali je u većini slučajeva degradiran na karakterne uloge. A kako stvari stoje, granica na kojoj glumačka superzvijezda tamni i  postaje gerontološki otpad se sve više snižava i uskoro će biti teško zamisliti neki ambiciozni film koji nosi glumac stariji od 30 godina. Budućnost, barem se tako čini, pripada instant-tinejdžerskim zvjezdicama poput Miley Cyrus ili družini iz Sumraka.

Iako je riječ o procesu koji se u Hollywoodu, zapravo, s većim ili manjim odstupanjima događao sve vrijeme, on se intenzivirao u posljednjim desetljećima i u mnogo čemu podsjeća na sumrak popularne glazbe koji je nastupio s dolaskom MTV-generacija.

Razlozi zbog kojih Hollywood više nije zemlja za starce se tako mogu pronaći u ekonomskim, tehnološkim i kulturnim trendovima. Većina holivudskih staraca se u nastojanju da što duže odgodi ponižavajuću mirovinu toliko unakazila plastičnim operacijama i botoxom da više, čak ni da žele, ne mogu uvjerljivo glumiti starce ili uopće glumiti. Nadalje, publike koja se s njima trebala identificirati više nema, barem u kinima – ona je alternativu pronašla u toplini svog doma, DVD-ovima i televiziji. Stoga se holivudski filmovi sve više okreću djeci i retardiranim tinejdžerima koji kao protagoniste mogu prihvatiti jedino mlađariju poput njih.

S druge strane, ta ista mlađarija se, usprkos svog zvjezdanog statusa, mora pomiriti da s time da nije ta koja vuče konce u američkoj filmskoj industriji. Hollywood, koji se smatra najuspješnijom tvornicom iluzija u povijesti, svijetu je uspio sakriti činjenicu da su ti isti starci prognani s velikih ekrana oni koji na kraju odlučuju o svemu. Gerontokracija, koju bi zlobnici usporedili sa sovjetskim glavešinama 1980-ih, se najbolje ispoljava u utrkama za “Oscare” kada se nagradama i nominacijama gotovo želi pokazati sredni prst mlađariji i blockbusterskoj komercijali, a nekada, kao u slučaju “Fatalne nesreće” koji je pobijedila favoriziranu “Planinu Brokeback”, čak i “ultracool” političkoj korektnosti.

Gerontokratski karakter Hollywooda se, pak, može ponekad nazrijeti i na plakatima, ali tek kroz imena na špici, odnosno kroz životnu dob najuspješnijih i najprestižnijih režisera, kao što sugerira ovaj članak. Iza kamere, gdje za uspjeh u radu nije važna ljepota ili broj posjeta plastičnim kirurzima, može se dozvoliti projekt nosi starkelja od 70 i kusur godina. I takvi starkelje ponekad zahvaljujući svojem desetljeću stjecanom iskustvu znaju napraviti daleko bolji posao od svojih razvikanih mlađih kolega.

Oskarovci – najgori i još gori

Jedan od zanimljivih trendova koji se mogu zapaziti u posljednje vrijeme jest poplava svakojakih Top 10, Top 20, Top 50, Top 100 i sličnih top-lista. One, zahvaljujući Facebooku i Twitteru, često služe kao materijal za članke novinarima hrvatskih internetskih portala u trenutku kada im ponestane inspiracije. Kada su u pitanju blogovi, takva praksa ima određeno opravdanje ako je praćena nekakvim komentarom.

Autor ovih redova je tako vidio izbor od 10 najgorih dobitnika Oscara na blogu Screen Junkies. U njemu se može zapaziti podjela na dvije kategorije. U jednoj su filmovi čiji je glavni “grijeh” u tome da su oteli zlatni kipić ostvarenju koje je to po svim kriterijima više zaslužilo (klasičan primjer je Kako je bila zelena moja dolina vs. Građanin Kane). U drugoj kategoriji su filmovi koji predstavljaju celuloidno gnojivo koje ne zaslužuje dvije nacrtane ovce na zidu, a kamoli nekakvu nagradu. Na temelju svega se može zaključiti kako je u tzv. Starom Hollywoodu dominirala prva, a u današnjem Hollywoodu dominira druga kategorija oskarovskih “ćoraka”.

Kako bi poznati filmaši režirali Superbowl

Među nizom video-radova kojima se obilježava ovogodišnji Superbowl jedan od simpatičnijih je ovaj, u kojem se špekulira kako bi ta sportska manifestacija izgledala da je kojim slučajem u obliku cjelovječernjeg filma režiraju poznati filmaši. Izbor je prilično zanimljiv i raznovrstan – pet sasvim različitih filmaša s različitim stilovima, iako odaje dojam da je namijenjen prvenstveno publici koja je upoznata s njihovim najnovijim radovima. Tarantinov segment tako više baca na Kill Bill nego na Reservoir Dogs, dok Herzogov segment više baca na njegov dokumentarac Grizzly Man nego na Tajnu Kaspara Hausera ili Nosferatu. Također sumnjam da će većina publike “kužiti” Goddardov segment.

A gdje je perje?

Malo sam bacio na pogled na SciFi Channel gdje je jedan od filmova koji se vrti na programu i Planet Raptor. Kao što i samo ime sugerira, glavne  “zvijezde” tog filma su dinosauri koje je proslavio Steven Spielberg u Jurskom parku. Naravno, ovaj film nije ni do koljena Spielbergovom, a to se odmah vidi zahvaljujući lošoj kvaliteti CGI-ja zaslužnog za raptore.

Međutim, sam CGI i nije toliki problem, koliko činjenica da raptori ljeta Gospodnjeg 2010. nisu i ne mogu biti isti oni raptori koji su plašili malu djecu ljeta Gospodnjeg 1993. A razlog za to je da raptori modernog doba imaju perje, odnosno da je svatko tko je gledao Discovery Channel zna da su raptori, kao preci današnjih ptica imali perje, a o čemu postoji kakav-takav konsenzus među paleontolozima još od sredine 1990-ih.

Dakle, glavni problem Planeta raptor je u tome što raptori u tom filmu nemaju perje. Nedostatak perja kod raptora je stvorio isti problem inače sjajnoj BBC-jevoj seriji Šetnja s dinosaurima iz 1999. godine. Njeni tvorci su, za razliku od Spielberga, znali za perje, ali krajem 1990-ih CGI-tehnologija odnosno budžet za istu jednostavno nije bila na takvoj visini da omogući prikaz pernatih raptora. Zato su raptori u toj seriji završili bez perja.

Uzimajući u obzir da je Šetnja s dinosaurima stara samo jedno desetljeće, a već sada izgleda beznadno zastarjelo, postavlja se pitanje što će biti s mnogim sličnim filmovima gdje je jedina atrakcija CGI. Odgovor na to pitanje daje Titanic, koji je svojevremeno ljude ostavljao otvorenih usta, a danas izgleda kao banalna i nimalo produhovljena melodrama. Nešto slično bi se moglo dogoditi i Avataru, iako ne tako brzo da spriječi žetvu “Oscara”.