Prva luteranska biskupica podnijela ostavku zbog seks-skandala

Da se danas u videotekama pojavi film pod naslovom “Opasni život ministranata” prosječni gledatelj, odnosno prosječni konzument onoga što nam se danas – čak i u ovoj navodno ultrakonzervativnoj, zadrtoj klerikalističkoj Hrvatskoj – potura pod vijesti će odmah (pogrešno) zaključiti kako je riječ o filmu koji se bavi pedofilijom u Katoličkoj crkvi. Eksplozija seks-skandala koja trese Crkvu, kao i odlazak simpatičnog Ivana Pavla II koji je toj instituciji u PR smislu služio kao gromobran, stvorila je percepciju da su katolički svećenici odreda pedofili, a da su vjernici koji ih brane svjesni ili nesvjesni suučesnici u tom neopisivo neoprostivom zločinu.

Katolicima će, pak, kao svojevrsna utjeha poslužiti to da nisu jedina vjerska zajednica koja ima takve probleme, odnosno da se iste stvare događaju vjerskim zajednicama koje se reklamiraju kao “moderne”, “liberalne” i “cool”. Takav je slučaj s njemačkom Luteranskom crkvom čija je biskupica Maria Jepsen – prva žena postavljena na taj položaj – podnijela ostavku nakon optužbi da je prikrivala seksualno zlostavljanje dječaka i djevojčica od strane luteranskog svećenika.

Sloboda zločinca kao nacionalni interes

Švicarska vlada je odlučila odbiti američki zahtjev za izručenje Romana Polanskog, što znači da se francusko-poljskom režiseru i “oskarovcu”, a isto tako i gomili njegovih fanova iz holivudske elite, ispunila želja. Veliki umjetnik, koji je prethodnih nekoliko mjeseci proveo u kućnom pritvoru svoje luksuzne vile, neće morati brinuti o tome da ostatak života provede u zatvoru. Odluka, ma koliko mnogima izgledala šokantna, zapravo i nije tako neočekivana u svijetu u kome se istjerivanje pravde shvaća daleko manje ozbiljno neko u holivudskim filmovima.

I dok za licemjerni Hollywood, koji je svojevremeno aplaudirao O. J. Simpsona prilikom njegovog bijega pred policijom, a koji sada pronalazi sve moguće izgovore za Lindsay Lohan, toleriranje zločina i ne iznenađuje, nekima bi možda zbunjujućom trebala izgledati odluke švicarske vlade. Ipak je u pitanju ono što bi trebala biti “civilizirana”, “evropska” zemlja u kojoj se davno prije svih drugih njegovala demokracija, pravna država, odnosno u kojoj bi se trebalo poštovati međunarodno pravo i proganjati zločince.

S druge strane, “nacionalni interesi” s kojima je švicarska ministrica pravde Eveline Widmer Schlumpf obrazložila tu odluku, jasno govore da postoje granice nakon kojih kojih države prestaju biti “evropske”, “civilizirane” i “pravne”. Komentar u Independentu, pak, sugerira kako je za švicarsku odluku bilo ključno to da je Polanski državljanin susjedne Francuske čija riječ u vrlom novom Obaminom svijetu za švicarske vlasti imaju veću težinu nego riječ kastrirane Amerike. A ta ista Francuska, čiji se intelektualci pa i političari vole postavljati kao moralni arbitri kada su u pitanju Irak i Guantanamo, spremna je zatvoriti oči kada su u pitanje zločini koje vrše njeni “zaslužni umjetnici”.

Za globalnu krizu kriv – ruska marioneta Dr. Doom?!

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Nouriel+Roubini&iid=4944451″ src=”http://view4.picapp.com/pictures.photo/image/4944451/petersburg-international/petersburg-international.jpg?size=500&imageId=4944451″ width=”234″ height=”339″ /]

Dežurnim rusofobima je najnovija bizarna špijunska afera u Washingtonu došla kao melem na ljutu ranu, podsjetivši sve naivčine da usprskos liberalne reputacije Medvjedeva i njegove diplomatske romanse s Obamom, iz imperija koji se svojevremeno nazivao Trećim Rimom ne može doći ništa dobro. A među zlo koje odatle dolazi bi se mogla ubrojiti globalna recesija.

Pa, kako su to onda zli Rusi uspjeli potkopati truli Zapad daleko efikasnije nego u pola stoljeća hladnog rata? Odgovor bi mogao Nouriel Roubini, ekonomist koga zbog u svoje ignoriranih, a sada često citiranih tvrdnji o dolasku globalne krize dobio nadimak “Dr. Doom”. Roubini je, osim po tome što u posljednje dvije godine uništava svaki dašak optimizma vezan uz svjetsku ekonomiju, poznat i po prilično zanimljivom privatnom životu kojeg karakteriziraju zabave i žene.

Među potonjima se, kako javlja Financial Times, našla i zloglasna Anna Champan, ruska femme fatale za koju američke vlasti tvrde da je bila dio špijunskog lanca. Roubini i Chapman su se nekoliko puta sreli te su se sprijateljii na Facebooku, iako Roubini tvrdi da prijateljstvo s Facebooka nije prešlo u ništa konkretno.

Teoretičari zavjere koji vole vjerovati u zle ruske namjere mogu lako stvoriti scenarij u kome je Roubini pao kao žrtva kremaljske “klopke s medom” te bio ucjenom ili na neki drugi način od fatalne Anne potaknut da daje katastrofalne prognoze o budućnosti svjetske ekonomije, učinivši tako “običnu” recesiju globalnom katastrofom koja bi potkopala liberalni, demokratski i kapitalistički Zapad i omogućila da na ruševinama “slobodnog svijeta” zavladaju autoritarni režimi s Istoka.

Mladost, ludost, glupost i Not So Sweet Seventeen

Mario Lavandeira, američki celebrity bloger poznat po umjetničkom imenu i isto tako nazvanom blogu Perez Hilton, trenutno se nalazi u velikim nevoljama, barem ako je vjerovati onome što tvrde američki mediji. Dotični je, naime, u nedjelju na svom Twitter profilu objavio fotografije pop-zvijezde Miley Cyrus kako izlazi iz automobila, ali pri tome ne nosi donje rublje, pruživši tako svima zainteresiranima uvid u vlastite genitalije.

Cyrus nije ni prva ni posljednja starleta kojoj se tako nešto dogodilo, ali je za Lavandeiru/Hiltona problem u tome što joj trenutno fali nekoliko mjeseci do 18. rođendana. To, dakle, znači da je po kalifornijskim i američkim federalnim zakonima objava fotografije predstavljala kazneno djelo distribuiranja dječje pornografije za koje “Kraljicu svih medija” – kako Lavendeira/Hilton sebi voli tepati – može dopasti između 17 i 36 godina zatvora plus 100.000 dolara globe.

Ako se to dogodi, teško da će itko proliti previše suza za Hiltonom, koga smatraju jednom od najiritantnijih i najomraženijih osoba na svjetskoj celebrity sceni i čije je nedavno premlaćivanje od strane will.i.ama u mnogim krugovima dočekano kao praznik. Međutim, postavlja se pitanje ne samo da li je takva sudbina opravdana, nego da li je Hilton uistinu najveći krivac za ovu aferu.

Naime, do cijelog cirkusa vjerojatno ne bi došlo da Miley Cyrus u određenom trenutku nije došla do zaključka kako je baš cool hodati na javnom mjestu bez donjeg rublja. I to sve nakon niza ranijih situacija kada je izazivala mini-skandale “nepriličnim” scenskim nastupcima (striptiz-ples na motki kao dio koreografije i sl.).

Ironija u svemu ovome jest da bi Hilton ili bilo tko drugi, da je sačekao samo nekoliko mjeseci, bez problema mogao distribuirati mnogo “paprenije” snimke a da nitko ne postavi glupa pitanja. Osim možda dežurnih dušebrižnika koji svako malo dižu moralnu paniku protiv pedofilije, ali im, izgleda, nimalo ne smeta hiperseksualizacija maloljetnika u popularnoj kulturi.

Američki vojni obavještajac pritvoren zbog “curenja” snimke helikopterskog napada

Bradley Manning, 22-godišnji američki vojnik, trenutno se nalazi u Kuvajtu u pritvoru nakon što su ga pretpostavljeni osumnjičili kako je upravo on web-stranici Wikileaks “Collateral Murder” (Kolateralno ubojsto), sada već zloglasnu snimku američkog helikopterskog napada na civile u Bagdadu 2007. godine. Manninga je “izdrukao” Adrian Lamo, bivši haker kome se mladi vojnik hvalisao o tome da je, koristeći svoj položaj u vojnoj obavještajnoj službi, uspio doći u posjed stotina tisuća strogo povjerljivih dokumenata američkih obavještajnih službi, vojske i State Departmenta, te da ih planira distribuirati kako bi “javnost saznala za zločinačku aktivnost”.

Lamo je na osnovu Manningovih riječi i, kako sam kaže, “mučnog razmišljanja” zaključio kako bi njihovo objavljivanje dokumenata moglo ugroziti ljudsko živote. Poslije toga je kontaktirao FBI, te je nedugo nakon toga Manning uhapšen od strane američkog vojnog Odjela za kriminalističke istrage. Vijest o hapšenju je potvrdila njegova rodbina, kojoj je preko telefona dao svoju lozinku na Facebooku kako bi njegovi prijatelji saznali što mu se dogodilo.

Smatra se kako je Manning bio izvor koji je “provalio” snimke napada NATO-aviona na selo Garani u Afganistanu gdje je stradalo 100 civila, a koje se NATO, unatoč ranije najave, nije usudio pokazati javnosti. Također se vjeruje kako je Manning bio i jedan od izvora zaslužnih za mini-skandal vezan uz objavljivanje diplomatske korespondencije SAD i Islanda.

Manning tvrdi kako su dokumenti koje je razotkrio “razorniji od Climategatea”, odnosno da “u svakom diplomatskom predstavništvu SAD postoji skandal”. Bit će zanimljivo vidjeti da li će išta od toga vidjeti dana, odnosno hoće li “pikanterije” vezane za američko-hrvatske odnose, čak i kada budu provaljeni na Wikileaksu ili negdje drugdje, biti uopće spominjani od naših “hrabrih” i “nezavisnih” medija.

Čemu služi Facebook: Pronašla otetu djecu

U posljednje vrijeme se uz Facebook vezuju razne horor-priče – bilo da je u pitanju PR fijasko vezan uz probleme privatnosti korisnika, bilo da su u pitanju kriminalci i psihopati koji ga koriste da bi nedužnim ljudima uništili živote. Kada se tome pridodaju hrvatska iskustva vezana uz uglavnom bijedan efekt Facebook grupa na stvarni život (pogotovo u pitanju nekakvih političkih promjena), postavlja se pitanje čemu, zapravo, služi Facebook.

Jedan od mogućih odgovora – koji će rastućoj armiji skeptika biti tek jedan izuzetak koji potvrđuje pravilo – bit će i ova tragična obiteljska priča iz SAD. Žena iz grada San Bernardino u Kaliforniji je zahvaljujući Facebooku nakon 15 godina uspjela pronaći svoje dvoje djece, otete od strane bivšeg supruga Faustina Utrere. Riječ je o sinu i kćeri, koji sada imaju 16 i 17 godina, a čije je profile pronašla na Facebooku. Ono što je u cijeloj priči žalosno jest to da je ona stupila u kontakt sa svojom djecom, ali ona, nakon što su cijeli život provela s ocem, ne žele da joj se vrate.O svemu je izvješteno državno odvjetništvo San Bernardina koje je protiv Urtere najavila kazneni progon zbog otmice, a čiji predstavnik Kurt Rowley tvrdi kako ovakva otkrića prije 15 godina, kada nije bilo društvenih mreža, nisu bila moguća.

“Talentirani” gospodin Van der Sloot

“Zločin te čini glupim” je rečenica koja je na mnoge načine mogla služiti kao neslužbeno geslo nikad prežaljene TV-serije Odjel za umorstva, ili barem u njenim prvim sezonama, dok su se epizode više temeljile na stvarnom životu, odnosno prikazivale sitne ulične kriminalce koje je u zatvor vodila manje sposobnost baltimorskih policajaca, koliko njihova vlastita glupost.

Međutim, ta bi se poslovica mogla primijeniti i na Jorana van der Sloota, 21-godišnjeg Nizozemca s karipskog otoka Aruba koji uživa reputaciju jedne od rijetkih ličnosti koja je postala međunarodni celebrity uspješnim izbjegavanjem optužbe za ubojstvo. Prije otprilike pet godina 15-godišnja američka srednjoškolka Natalee Holloway je nestala prilikom izleta na Arubu. Lokalna policija je dva puta hapsila Van der Sloota pod sumnjom da je imao neke veze s njenim nestankom, odnosno smrću, ali oba puta je pušten; smatra se da su glavni razlozi nesposobnost lokalne policije i činjenica da je Joranov otac bio ugledni odvjetnik i jedan od najutjecajnijih ličnosti na otoku.

Van der Sloot se uspio od optužbe izvući i nakon što ga je nizozemska televizija skrivenom kamerom snimila 2008. godine kako jednom dileru priča o tome da je svjedočio Hollowayevoj smrti, odnosno da zna tko i kako je njeno tijelo bacio u more.

Van der Sloot je usprkos svega toga ostao na slobodi i počeo uživati u svom statusu celebrityja. To je uključivalo putovanja po svijetu, pa i sudjelovanje na poker-turniru u Peruu.

I što se onda dogodilo? Van der Sloot je upoznao djevojku po imenu Stephany Flores, doveo je u svoju hotelsku sobu i onda odjednom nestao iz hotela. To nije bio slučaj sa Flores, koja je u hotelskoj sobi pronađena pretučena, izbodena nožem i, naravno, mrtva.

Van der Sloot, po svemu sudeći, nije znao procijeniti koliko bi nesretna Flores mogla biti adekvatan objekt za njegove homicidalne sklonosti. Da je, vjerojatno ne bi izabrao kći Ricarda Floresa, peruanskog automobilskog asa, predsjednika peruanskog moto-kluba i bivšeg kandidata na predsjedničkim izborima. U pitanju nije bila anonimna američka turistkinja i bilo je očekivati da će institucije peruanske pravne države djelovati malo efikasnije od onih na Arubi prije pet godina. Van der Sloot je tako temeljem Interpolove tjeralice danas uhvaćen u Čileu te se očekuje da će biti izručen.

Van der Slootova glupost je, dakako, i u tome što se cijeli nemili događaj zbio točno pet godina od Hollowayinog nestanka. Mladi Nizozemac kao da je novim ubojstvom svima htio pokazati srednji prst. Ono malo simpatija što je imao ovime će vjerojatno nestati; kada javnost voli serijske ubojice, onda su to demonski supergenijalci poput Hannibala Lector ili Tom Ripley. Bahati junci koji zbog zločina završe kao “trendovska tema” na Twitteru to definitivno nisu.

Htio biti kriminolog, a završio kao serijski ubojica?

Nigdje nije lakše pronaći raskorak između Hollywooda i stvarnog života nego kada su u pitanju serijski ubojice. U filmovima su to redovno stvorenja natprosječne inteligencije, karizme, fizičke snage i/ili materijalnih resursa. U stvarnosti, pak, u pravilu zbog siromaštva, retardiranosti, ružnoće ili kombinacije svega gore navedenog prije izazivaju prijezir i sažaljenje nego strahopoštovanje. No, s vremena na vrijeme se pojavi slučaj serijskog ubojice koji djelomično odgovara ili se barem trudi dostići visoke ideale koji tom fenomenu postavlja Hollywood.

Jedan takav slučaj bi mogao predstavljati Stephen Griffiths, 40-godišnji kamiondžija iz engleskog grada Bradforda. Njega je Daily Mail predstavio kao “studenta kriminologije”i naveo kako dotični već ima diplomu iz psihologije. Prije dva dana je uhapšen, a danas će biti izveden pred suca pod sumnjom da je u proteklih godinu dana ubio tri prostitutke – 43-godišnju Susan Rushworth, 36-godišnju Suzanne Blamires i 31-godišnju Shelley Armitage. Uz te tri žene se Griffithsa počelo povezivati s nestancima još najmanje tri prostitutke od 1992. godine.

Ono što je u cijeloj priči dalo posebno mračnu notu jest to da su se ubojstva zbila, a Griffiths živio nedaleko od kuće koja je pripadala Peteru Sutcliffeu, zloglasnom “Jorkširškom Trbosjeku” – serijskom ubojici koji je 1970-ih ubio 13 prostitutki i godinama izbjegavao hvatanje.

O motivima se može još špekulirati, ali nije isključeno da je Griffiths – ako je uistinu počinitelj – na svoj krvavi put krenuo, između ostalog, i vođen željom da se proslavi. Osim što je vanredno studirao kriminologiju, time se volio hvaliti i na svom MySpace profilu koji će, nema sumnje, biti prilično zahvalno štivo britanskim medijima. A možda je u pitanju onaj od tragičnih slučajeva kada nadobudni znanstvenik umjesto provoditelja postane predmetom vlastitog eksperimenta.

Da se ovaj bizarni slučaj zbio u SAD, gotovo je sigurno da bi već ovog trenutka neki nadobudni scenarist počeo pisati scenarij za TV-film koji će se emitirati za kojih šest mjeseci, ako ne i ranije.

Otok “ganje” postaje otok krvi?

Legalizaciji, odnosno dekriminalizaciji marihuane i drugih “lakih droga” se često protive osobe koje bi je inače prihvatile na temelju čisto zdravorazumskih kriterija. Glavni razlog koji priječi legalizaciju – barem u posljednje vrijeme – nije toliko ustajali konzervativizam ranijih generacija (većina današnjih političara u zapadnom svijetu ima iskustava s drogom), koliko to da zagovornici legalizacije svojim radikalizmom i nastojanjem da ponovno jurišaju na nekakve šezdesetosmaške barikade često proizvode kobni kontraefekt. To se prije svega odnosi na nastojanja da se priča o kanabisu kao zlu i opasnoj drogi nekako “kontrira” suprotnom pričom prema kojoj je kanabis nekakav čarobni lijek i rješenje svih problema. Prema onome što se čuje iz “legalize it” krugova, legalizacija “zabranjenog lijeka” bi ne samo rasteretila represivni sistem od nepotrebnog posla i uštedila novac poreznih obveznika, nego spasila poljoprivredu, ugrožene vrste, izliječila bolesne od neizlječivih bolesti i donijela med i mlijeko siromašnima.

Naravno, nesrazmjer između takvih propagandnih pretjerivanja i istine je otprilike isti onakav kao nekadašnje horor-priče o jednom “džointu” koji je dovoljan da zabludjelu ovčicu pretvori u beznadnog narkomana. I, naravno, malo tko je nakon nih spreman uvažiti argumente da bi legalni kanabis svijet učinio boljim mjestom za život.

Takvi će argumenti vjerojatno postati još manje uvjerljivi nakon vijesti s Jamajke, koja je postala još jedna od brojnih država gdje je globalna recesija stvorila “vrli novi svijet” u kome siromašni plebs pronalazi “dobre stare” oblike zabave u obliku razbijenih izloga, zapaljenih guma, rafalne paljbe i krvi po ulicama.

Ali takve vijesti nekako teško dolaze do naslovnica jer se ne uklapaju u arkadijsku viziju Marleyevog otoka gdje svi žive sretno i berićetno slušajući reggae i pušeći “ganju”. Mitova – poput onog o Evropskoj Uniji koja bi trebala spasiti Hrvatsku – se teško odreći.

Njujorška auto-bomba bila namijenjena tvorcima South Parka?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=new+york+car+bomb&iid=8679214″ src=”9/e/f/4/Car_Bomb_Found_88e0.jpg?adImageId=12721800&imageId=8679214″ width=”234″ height=”167″ /]

Svjetski mediji javljaju kako njujorška policija istražuje mogućnost kako je sinoć zamijećena i deaktivirana auto-bomba na njujorškim ulicama imala cilj malo specifičniji od “običnog” izazivanja masovnog krvoprolića na američkim ulicama. Naime, automobil napunjen improviziranim eksplozivom je bio parkiran u blizini sjedišta Viacoma, medijske kuće koja je, između ostalog, vlasnik TV-kanala Comedy Central na kome se emitira popularna satirička serija South Park.

Matt Stone i Trey Parker su nedavno postali predmetom prijetnji njujorške islamističke organizacije Revolution Muslim, u čijem priopćenju im je rečeno da će završiti kao Theo van Gogh, nizozemski režiser koji je zbog “vrijeđanja islama” ubijen na ulicama Amsterdama u studenom 2004. godine.

Također se ispituje sličnost auto-bombe sa sličnim bombama koje su islamski ekstremisti postavili na ulicama Londona u ljeto 2007. godine, a koje, slično kao i ova, nisu eksplodirale.

Ukoliko se povijest i ovaj put ponovi, moguće je da će počinitelji neuspjelog napada u očaju pokušati improvizirati još jedno masovno krvoproliće, a što je u britanskom slučaju dovelo do spektakularnog, ali neuspjelog napada auto-bombom na aerodrom u Glasgowu.

Viacom je, inače, iz sporne epizode South Parka izbacio “sporne” detalje u kojima se pojavljuje , ali veseljaci koji postavljaju bombe po New Yorku na taj detalj očito nisu obratili pažnju. Kada bi se iz ovoga trebala izvući pouka, ona bi trebala biti u tome da se cenzura u suštini ne isplati. Ali, Viacom će najvjerojatnije i nakon ovoga ići “linijom manjeg otpora”.