Američko propadanje iznutra

Detroit
Detroit (izvor: IAN RANSLEY DESIGN + ILLUSTRATION)

Nenad Bakić, najpoznatiji, ali i (kao što to obično ide) najkontroverzniji hrvatski bloger je napisao post koji će bez svake sumnje izazvati pažnju, kao i prilično zanimljivije reakcije u hrvatskoj blogosferi i internet-komentarijatu (odnosno, onim njegovim dijelovima koji nisu zabavljeni  s nekim mnogo “aktualnijim” pitanjima). U njemu izražava svoje oduševljenje s novom knjigom njemačko-američkog novinara i publicista Josepha Joffea The Myth of American Decline. Za one koji ne znaju engleski (a takvih ima daleko više nego što se misli, sudeći po kvaliteti rada na hrvatskim copy & paste portalima) naslov – “Mit o američkom propadanju” – sugerira glavnu tezu autora prema kojoj Sjedinjene Američke Države, trenutno najjača vojna, ekonomska, politička i kulturna sila svijeta uopće nisu na putu da izgube svoju poziciju globalnog hegemona nego će je u budućim godinama i desetljećima samo učvrstiti.

Nije potrebno govoriti kako je suprotna teza – prema kojoj su SAD “tigar od papira”, ili, u najboljem slučaju entitet čiji su najbolji dani u prošlosti – jedna od najpoznatijih, najraširenijih, ali, ne treba na to zaboraviti, i najpopularnijih u današnjem svijetu. Ono što se prije nekih petnaestak, a možda čak i desetak godina, javno iznosilo jedino u marginalnim radikalno-ljevičarskim krugovima, sada je postalo dio “mainstreama” te se sve više govori o post-američkom svijetu.

Taj se fenomen može prije svega objasniti smjenom generacija, odnosno time da na relevantna mjesta u kulturnim i političkim establishmentima dolaze oni koji su odrasli u svijetu kojem hegemoniji SAD nije bilo ozbiljne ili, barem opipljive alternative, odnosno koji više nisu mogli zamisliti da bi svijet bez te hegemonije mogao biti mnogo opasnije i neugodnije mjesto. I, naravno, kada se netko nađe u takvoj poziciji kao što su se 1990-ih i početkom 2000-ih nalazile SAD, snosi odgovornost ili, da budemo precizni, smatra se odgovornim za sve dobre, ali i loše stvari u svijetu. Ovo potonje je, dakako, jedina stvar na kojoj će se naplaćivati novinarske kartice, puniti naslovnice i hraniti evropske, azijske, latinoameričke, arapske i sve druge ne-američke nacionalističke predrasude. I zato mnogi danas u SAD ne vide napredni društveno-ekonomski model ili izvor “cool” stvari kao što su Internet, automobil i gadgeti, nego dekadentnu i degeneriranu imperijalističku silu čija vlada špijunira svijet, bespilotnim letjelicama masakrira seljake u Trećem svijetu, a bankari izazivaju globalne krize.

Svijet u kome taj i takav entitet odlazi u povijesnu ropotarnicu zvuči poput glazbe za uši legije “anti-Amerikanaca”, kako na Internetu, tako i na ulicama svjetskih gradova. Joffe, kao i Bakić, drže da svi oni taj film neće gledati ili da će se na njega, u najboljem/najgorem slučaju, načekati. Kao argumenti se navode razni ekonomski, demografski i drugi pokazatelji koji ukazuju da je Kina, entitet koji bi trebao “maknuti” SAD s mjesta glavne svjetske ekonomije, a s njime i vrhovne sile, u daleko gorim problemima nego SAD. Kina, a ne SAD, je pravi “tigar od papira”, te je njena impresivna ekonomska ekspanzija temeljena na staklenim nogama, odnosno balonu čije će pucanje biti impresivnije od kataklizme koja je zadesila SSSR, prethodni identitet koji se usudio Americi osporiti njeno pravo na vladanje svijetom. A čak i ako se Kina nekako uspije provući kroz to, trebat će desetljeća da svoju ekonomsku snagu pretvori u političke, diplomatske i kulturne resurse dostojne globalnog hegemona. SAD, u međuvremenu, još uvijek ima resursa, ali i prije svega vremena da novim razvojem, novih tehnologijama i novim kulturnim trendovima razliku od razvoju dviju zemalja učini dovoljno velikom, a možda i nedostižnom. Svemu tome u prilog idu i iskustva iz prošlosti, kada se SAD 1980-ih poput Feniksa uspjela izdići od vijetnamskih i votergejtskih trauma, te carterijanske stagflacije i dobiti hladni rat.

Problem za “proAmerikance” ili, da budemo precizniji, “anti-anti-Amerikance”, jest u tome što najveću opasnost po SAD ne predstavlja nekakav vanjski “igrač” koji bi Velikog Gazdu skinuo s trona, nego to što se i sam Veliki Gazda osjeća sve neugodnije u toj ulozi, ili, da budemo precizniji, priču o slabljenju i propadanju SAD su prihvatili i sami Amerikanci. Samo se na taj način može objasniti nedavna epizoda s vojnom intervencijom u Siriji, odnosno njenim izostankom koji bi nekim budućim povjesničarima mogla izgledati slično poput britanska invazija Sueza 1956. godine, odnosno diplomatski fijasko nakon koga je velika sila to prestala biti. Ono što je u svemu tome najzanimljivije jest da ono što je prije samo nekoliko godina izgledalo nacionalno poniženje sada predstavlja “novu normalu”, odnosno da se većina Amerikanaca pomirila s time da im država više ne može, čak ni simbolički, glumiti “svjetskog policajca”.

Američku hegemoniju daleko više nagriza to što je nagrižen njen unutrašnji ideološki temelj, odnosno što je američki ekcepcionalizam, odnosno vjera u očiglednu superiornost američkog modela dovedena u pitanje. Bakićev post je objavljen gotovo istovremeno s člankom američkog demografa Joela Kotkina u Daily Beastu, a u kome se iznosi zabrinutost da je najnovija generacija Amerikanaca, tzv. “Milenijalci”, na putu  da odbaci “američki san”, odnosno da se pomiri s “novom normalom” u kome više nema društvene pokretljivosti, ni srednje klase, odnosno u kojoj se američko društvo trajno dijeli na siromahe koje žive u od državnih poslova i socijalne pomoći u velikim gradovima, i sićušne   , ali politički potkožene “hipsterske” elite. Iako Kotkin u svom tekstu tvrdi da takva sudbina nije garantirana, vizija Amerike u kojoj prosječni građanin živi u iznajmljenom stanu u betonskoj mega-spavaonici i vozi se autobusom više podsjeća na supersilu koja polagano propada nego na izvor inovacije, napretka i uzor za ostatak svijeta.

Oglasi

Stečaj SAD: Nikad ne reci nikad

Svi političari imaju, kako se to eufemistički voli reći, “specifičan odnos prema istini”. Taj je fenomen još izraženiji u situacijama kada se trebaju jeftino skupljati vrijedni propagandni bodovi od sljedbenika, potencijalnih glasača i javnosti. A najnovija budžetska tragikomedija u koju se dovela najmoćnija zemlja svijeta jest upravo jedan takav slučaj. Do 17. listopada američki Kongres treba donijeti zakon kojim se podiže razina zaduženja savezne vlade, i tako omogućiti njegovo redovno funkcioniranje. Demokratski predsjednik Obama optužuje republikanski Predstavnički dom za nastavak krize (i u tome mu, ako je suditi anketama, podršku pruža većina Amerikanaca) i uporno traži da prihvate njegovo rješenje za budžet inače će se SAD naći u situaciji u kojoj nikada nije bila u povijesti – bit će dovedena u stečaj.

Sve to, dakako, dolazi zajedno s raznim apokaliptičkim scenarijima u kojima nesposobnost najmoćnije zemlje svijeta da ispunjava svoje financijske obaveze dovodi do produbljivanja svjetske recesije i stvaranja još gorih ekonomskih problema od onih koji su na vidjelo došli prije pet godina. S druge strane, teza da SAD ulaze u dosad nepoznate vode, odnosno da nikada nisu imale stečaj ili bile nesposobne ispuniti svoje financijske obveze, ne drži vodu. Kao što navodi ovaj članak, SAD su u takvoj situaciji našle najmanje dva puta – prvi put na samom početku svog postojanja, a drugi put i u ne tako dalekoj prošlosti. Neke stvari se događaju i odlikašima, a među komentarima koje je iznjedrila i ova kriza su se našli i oni koji predstojeću financijsku apokalipsu uspoređuju s potezima koje su svojevremeno povlačile i vlade Njemačke, zemlje koja se danas smatra oličenjem urednog političkog sustava i financijske discipline.

Vrlo je moguće da je washingtonska kriza ništa drugo do bura u čaši vode ili primjer malo teatralnijih pregovaračkih tehnika koje su se privremeno otele kontroli. Lako je zamisliti da će za dan-dva (kao što to uporno sugeriraju američki mediji ili se u to klade “igrači” na njujorškoj burzi) netko, najvjerojatnije republikanci, pokunjeno potpisati ono što mu se stavi pred nos i da če svijet još jednom odahnuti. Ali se isto tako može zamisliti da igra, kao i mnoge slične igre u povijesti, završi onako kako igrači nisu zamislili, a još lakše da će njeno ponavljanje jednom stvarno dovesti do stečaja. Kada se to dogodi, Amerikanci  će se moći tješiti kako to ipak ne bi bilo prvi put da kod njih “bjesni stečaj”, te da su slična iskušenja, poput mnogih drugih zemalja, ipak koliko-toliko uspijevali preživjeti.

Još jedna žrtva Wikileaksa

Nedugo nakon što je tuniski predsjednik Ben Ali prisiljen bježati iz zemlje zahvaljujući “pikantnim” detaljima o njegovoj imovini i načinu vladanja objavljenim na Wikileaksu, još jedan moćnik ima razloge zabijati igle u lutku s likom Juliana Assangea. Berry Mutny, generalni direktor njemačke tvrtke OHB-System, smijenjen je od strane nadzornog odbora nakon što su “izronili” detalji njegove konverzacije s američkim diplomatima. Mutny je, naime, u njemu “popljuvao” Galileo, više milijardi eura vrijedan sustav satelitske navigacije koji razvija EU, rekavši da on nikada neće funkcionirati te da mu je isključiva svrha pomaganje francuskim vojnim interesima.

Sve to, pak, ne bi bio takav problem da Smutny i njegova tvrtka nisu sudjelovali u cijelom projektu, dobivši gomilu novaca od strane te iste EU. Priča se pojavila prošli tjedan u norveškom listu Aftenposten, a nakon čega ju je Smutny pokušao opovrći. Nadzorni odbor u Bremenu je, međutim, smijenio Smutnyja “u interesu tvrtke”.

Postavlja se pitanje hoće li Wikileaks otkriti cijeli niz sličnih “pikanterija” prema kojima afere zbog kojih se razapinje Sanader izgledaju sićušne, odnosno stvoriti depresivni dojam prema kome, kada je o “zamračivanju” riječ, Hrvatska već odavno predstavlja integralni dio EU.

Tužan završetak ljeta

Naglo je zahladilo. Ljeto završava i svi su zbog toga tužni. Neki ne zbog toliko zbog toga što završava mjesec kada su zbog hrpe stranih gostiju na Jadranu opinion makeri i decision makeri sebi mogli dozvoliti iluziju da Hrvatska živi bolje nego što uistinu živi. Tuga je neke uhvatila upravo zbog onoga što su mogli vidjeti na Jadranu i koji su bolno svjesni da su prilike za dobar život, isto kao i prilike za dobar ljetni provod trajno potrošene.

Ni holivudski flopovi nisu ono što su nekad bili

Heaven's Gate (film)
Izvor: Wikipedia

Jedna od stvari koja današnji Hollywood razlikuje od Hollywooda koga su poznavale starije generacije jest izostanak flopova, odnosno spektakularnih i basnoslovno studijskih projekata koji tako temeljito propadnu na kino-blagajnama da ta propast uđe u legendu. Odnosno, barem tako tvrdi Tom Shone u svom članku, koji nastoji dati odgovor zašto današnja komercijalna razočaranja u Hollywoodu nisu ni razini financijskih sunovrata kakvi su bili Lomača taštine, Vodeni svijet, Posljednji akcijski junak ili Otok boje krvi. Kada danas neki film “ljosne” na kino-blagajnama, obično je riječ o daleko prozaičnijim rezultatima koji se češće nazivaju “podbačajem” nego fijaskom. Danas je, tako, teško zamisliti da bi pogrešna procjena u nekom uredu mogla dovesti do toga da neki studio poput 20th Century Foxa nakon Kleopatre dođe na rub bankrota ili da legenda poput United Artists jednostavno nestane nakon Vrata raja.

Razlozi za to su otprilike isti onakvi kakvi su doveli do sumraka koncepta superzvijezde – promjena kulturnih, ali i ekonomskih okolnosti u suvremenom svijetu. Globalizacija je tako Hollywoodu otvorila niz tržišta u svijetu u kojima se ispostavilo da je publika – koja obično manje pristupa Internetu, kablovskoj i satelitskoj televiziji – daleko spremnija konzumirati drek koji razmažena američka publika nije. Tako nije rijedak slučaj da ono što predstavlja nesumnjivi flop na sjevernoameričkom tržištu uspije sve financijske gubitke za studio nadoknaditi na svjetskim tržištima; Vodeni svijet je bio jedan od najboljih primjera za to. A ako i nakon svega toga kino-distribucija predstavlja “podbačaj”, uvijek će se naći prodaja i iznajmljivanje DVD-ova, odnosno prikazivačka prava na televiziji i sistemi video-pretplate s kojima će i najgore holivudsko smeće polako ali sigurno, možda nakon nekoliko godina, a možda i desetljeća svoje tvorce dovesti u “plus”.

Shone također tvrdi da je jedan od razloga i taj što je Hollywood s vremenom počeo učiti od svojih grešaka, odnosno što se u studijima razvio sistem za ranu detekciju potencijalnih flopova, kao i smanjenje rizika kroz ko-produkcije dvaju velikih studija, korištenje manje “zvučnih” (čitaj: jeftinijih) imena u glavnim ulogama i malo veća financijska disciplina na setu. I dok je sve to, s jedne strane, spasilo Hollywood, s druge strane je drastično smanjilo opću kvalitetu holivudskih filmova u odnosu na prethodna razdoblja.

Tako je u prošlosti lako zamisliti da se i iza najgoreg mogućeg flopa krije “neshvaćeno” remek-djelo. Danas, kada nema straha od financijske kazne, holivudski producenti i studiji se više ne moraju truditi pa proizvode odvratno smeće znajući da će se ono uvijek isplatiti. Ono što je danas flop obično i zasluži biti flop; problem je u filmovima koji zarade novac, ali to ne zaslužuju.

Kosor “linijom manjeg otpora” zadržava vlast

Jadranka Kosor
Image by hexodus... via Flickr

Ekonomisti su, kao što se i moglo očekivati, krajnje razočarani najnovijim rebalansom proračuna. Ali, s druge strane, teško da bi se mogli smatrati previše iznenađenima. Potez koji je napravila Jadranka Kosor – ako se nedostatak bilo kakvog suvislog činjenja uopće može nazvati “potezom” – savršeno odgovara hrvatskoj političkoj paradigmi koja se ustalila u posljednjih desetak godina, a prema kojoj najbolji recept za politički uspjeh, a i ostanak na vlasti, predstavlja “linija manjeg otpora”.

Zbog toga je bilo iluzorno očekivati da će Kosor poslušati sve one pozive vapijućih u pustinji koji uporno traže izvanredne izbore. Kosor je odlučila da će izbori biti održani 2011. godine, i u tome je neće odgovoriti ni računica da je HDZ može očekivati više glasova sada nego za godinu dana, kao ni računica da je možda najbolje SDP-u utrapiti vlast pa ga pustiti da se pod Milanovićem i s “bolnim rezovima” samouništi čak efektnije nego što je to učinio pod Račanom.

Kosor je na primjeru svog prethodnika Ive Sanadera naučila koliko su opasne i kontraproduktivne nekakve bizantske strategije temeljene na prepuštanju vlasti i pripremanju nekakvog spektakularnog come backa. Kriza u kojoj se našla Hrvatska je samo odraz globalne krize koja se pokazala prilično nepredvidljivom. Nitko ne može predvidjeti kada će ona završiti i kakve će biti njene krajnje posljedice. Sasvim je moguće da pod njenim udarom popusti čak i hrvatska “europsko-demokratska” paradigma, odnosno da se stvore okolnosti u više neće biti nikakvih izbora niti prilike da netko tko je na njima izgubio vlast tu istu vlast vrati.

Zato se Kosoričin potez, bez obzira na zgražanje ekonomista, može smatrati opravdanim ako se gleda sa stajališta što trajnijeg ostanka na vlasti nje i njene stranke.

Četiri mjeseca pod zemljom

Iz Čilea dolazi vijest koja bi se mogla okarakterizirati s onim poznatim rečenicama “Imam jednu dobru i jednu lošu vijest”. Dobra je vijest da su u zatrpanom rudniku spasitelji nakon 17 dana potrage pronašli 33 “čudesno preživjela” rudara. Loša je vijest u tome da su rudari još uvijek zatrpani, te da ih neće moći otkopati najmanje četiri mjeseca. Jedini kontakti s rudarima su mali tuneli kojima im se dostavlja hrana, voda i druge potrepštine.

Bit će zanimljivo vidjeti kako će se ta 33-orica morati snaći u jednoj od najbizarnijih situacija koja se može zamisliti. Stručnjaci su već sada počeli špekulirati o tome kakve će biti psihološke posljedice, odnosno što se može učiniti da se rudarima olakša situacija “ne tako različita od zatvora“.

S druge strane, čileanski rudari se uvijek mogu tješiti da se njihovo preživljavanje – barem zasad doima ugodnijim od onoga što je svojevremeno morao proći jedan Napoleonov vojnik kome su za vrijeme borodinske bitke 1812. godine rusko topovsko tane odnijelo obje noge. Ostavljen na bojištu i zaboravljen od drugova, spašen je tek nekoliko mjeseci kasnije kada su se francuske snage povlačile preko bojišta zatrpanog raspadajućim leševima nekoliko desetaka tisuća ljudi i konja. Ljudi su mnogo izdržljivija stvorenja nego što se to mnogi usude zamisliti.

Odlazak u crkvu obrnuto proporcionalan blagostanju?

Economist je prije par dana objavio rezultate istraživanja provedenog u 28 evropskih zemalja, a koje je trebalo ustanoviti kakvi su njihovi stanovnici vjernici, odnosno koliko često i da li uopće odlaze u crkve. Prema tom istraživanju, najveći su vjernici Ciprani, gdje samo 2,4 % stanovnika tvrdi da nikada ne odlazi u crkvu (ne računajući posebne prigode kao što su vjenčanja ili pogrebi). Odmah iza njih je Grčka gdje se u crkvu ne usudi otići samo 4,9 % stanovnika.

Na vrhu liste praktičnih bezvjernika uvjerljivo vodi Češka, gdje u crkvu nikada ne odlazi preko 60 % stanovništva. Odmah iza njih su zapadne države kao Francuska, Britanija, Belgija i Nizozemska, a u sličnom sekularnom društvu se s nešto više od 40 % našla i nekoć ultra-katolička Španjolska. ž

Hrvatska je, kao što se i moglo očekivati, na vrhu vjerničkih zemalja, gdje u crkvu ne odlazi samo nešto više od 10 % stanovnika. U tom pogledu Hrvatska stoji nešto lošije od tradicionalno katolićke Poljske, a nešto bolje od Italije.

Ako se zanemari Cipar, zanimljivo je vidjeti kako veća posvećenost vjeri očigledno nije spasila Grčku od ekonomske krize, isto kao što ateizam i agnosticizam nasljeđen iz komunističkih vremena Češkoj nije smetao da postane ekonomski solidna država i izbjegne najgore efekte globalne krize. Cinici bi mogli reći da konzervativne i dogmatski nastrojene zemlje Južne Evrope iz PIIGS-a, čije se stanovništvo uzda u natprirodnu pomoć, slabije stoji od liberalnih i protestantskih zemalja gdje vlada načelo da “Bog pomaže onima koji pomognu sami sebi”.

Gdje je nestala nafta?

Izreka da se povijest ponavlja – prvo kao tragedija, potom kao farsa – mogla bi se primijeniti i na istjecanje nafte u s uništene platforme u Meksičkom zaljevu. Ono što je samo prije nekoliko dana nazivano najvećom ekološkom katastrofom u povijesti sada izgleda kao “mućak”, odnosno sva sila ekologa i drugih stručnjaka je umjesto borbe protiv naftne mrlje sada suočena s jednim malo prizemnijim problemom – odgovorom na pitanje gdje se sva ta procurena nafta sada nalazi.

Time u svojoj reportaži priznaje da je misterij najvećim dijelom proizašao iz banalne činjenice da je istjecanje nafte bilo prenapuhano od medija i ekoloških grupa. U usporedbi s istjecanjem nafte iz Exxon Valdeza na Aljasci istjecanje nafte u Meksičkom zaljevu se sada čini daleko manjim problemom. Vjeruje se da su naftu “sredili” mikrobi kojima, za razliku od Aljaske, gode tople vode Meksičkog zaljeva.

Iako u ovim stvarima treba uvijek biti oprezan, čini se da je – slično kao i kod islandskim vulkanom izazvane avio-apokalipse i histerije izazvane ptičjom gripom – u pitanju bilo još jedno medijsko “senzibiliziranje” javnosti. Oni malo stariji će se vjerojatno sjetiti da je jednu sličnu kataklizmu trebao izazvati “milenijski bag”. Gotovo sve katastrofe koje su mediji predviđali se, pak,  nisu dogodile ili su se događale na mjestima i na način na koji nitko nije očekivao. Stoga treba, barem zasad, odahnuti po pitanju Meksičkog zaljeva, ali se isto tako zapitati kada će se medijima dogoditi isto što i dječaku koji je vikao “evo vuka”.

Accidents Will Happen

Jedan od najzanimljivijih paradoksa današnjeg doba jest da je napredak tehnologije život u mnogo čemu učinio lakšim, ali da je istovremeno ljude koji u njemu žive učinio frustriranijim, nesretnijim i ustrašenijim. Kao primjer za potonje mogu poslužiti avio-nesreće. Avioni po svim statistikama predstavljaju najsigurniji način prometa; istovremeno se ljudi užasno plaše sjedati u avione iako su njihove šanse da izgube život daleko veće ako sjednu u automobil ili šetaju po ulici.

Razlog za to je, naravno, u tome što mediji u potrazi za senzacijama stalno stvaraju pogrešnu percepciju u javnosti, odnosno zato što će vijest o rušenju jednog aviona izazvati daleko više klikova na neki sajt nego vijest da je milijun aviona sigurno i sretno sletjelo na svoje odredište. Potreba medija da stvaraju krizu od prozaičnih stvari se može vidjeti i u najnovijoj priči o Air Franceu, odnosno četiri otkazana leta na relaciji Pariz – Rio de Janeiro. U pitanju je, naravno, koincidencija prozaičnih događaja – kvarova na električnim instalacijama, kvarova avionskog zahoda i lažne dojave o bombi – ali će mediji od toga, naravno, stvoriti nekakvu priču koja bi dala smisao, odnosno pokušala dati odgovor na pitanje o razlozima prošlogodišnjeg rušenja Air Franceovog aviona na istoj relaciji.