Kategorija: Ekonomija

Hrvatska je na rubu

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Kada kiši, onda pljušti. Te će se poslovice na ovaj sunčan dan sjetiti mnogi u Hrvatskoj, odnosno – da budemo precizniji – manjina koja prati ekonomske vijesti. Nakon što je objavljena vijest da, prema procjenama londonske konzultantske tvrtke CMA, Hrvatskoj prijeti 20-postotna šansa bankrota, loše raspoloženje će dodatno pogoršati dežurna Kasandra u obliku Edwarda Hugha, engleskog ekonomskog blogera kojemu su prognoze velike ekonomske krize donijele titulu evropskog Dr. Dooma.

Hugh, čiji su status celebrityja morali priznati i prema ekonomskim pitanjima neskloni hrvatski mediji, se tako na blogu A Fistful of Euros pozabavio i Hrvatskom. Članak, temeljen na MMF-ovim podacima, ne donosi nikakvo previše revolucionarno otkriće niti hrvatskim čitateljima iznosi podatke kojih nisu bili svjesni na ovaj ili onaj način. Sve je, dakle, tu – prezaduženost, preglomazna državna uprava, uvoz nepokriven izvozom, pretjerani troškovi radne snage.

Hugh svemu tome dodaje možda samo malo veći naglasak na demografske probleme, odnosno na bolnu spoznaju da je prirast stanovništva u Hrvatskoj previše slabašan da bi stvorio generacije neophodne da prehranjuju sve veću armiju umirovljenika.

Hugh, doduše, nije totalni pesimist. Post je nazvao “Hrvatska… Na rubu čega?” On smatra kako je za izlazak za današnje krize potrebno “prijeći rub”, odnosno poduzeti zbilja radikalne mjere u svrhu otplate duga i stabiliziranja ekonomije. Ako se to ne učini, “rub” će se svejedno prijeći, ali tako da se Hrvatskoj dogodi “nešto o čemu je bolje ne razmišljati”.

Koja je od te dvije opcije vjerojatnija? Ako se uzdamo u to da će odgovor na to pitanje dati Kosorke i Milanovići, zbilja je bolje o svemu ne razmišljati.

Za globalnu krizu kriv – ruska marioneta Dr. Doom?!

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Nouriel+Roubini&iid=4944451″ src=”http://view4.picapp.com/pictures.photo/image/4944451/petersburg-international/petersburg-international.jpg?size=500&imageId=4944451″ width=”234″ height=”339″ /]

Dežurnim rusofobima je najnovija bizarna špijunska afera u Washingtonu došla kao melem na ljutu ranu, podsjetivši sve naivčine da usprskos liberalne reputacije Medvjedeva i njegove diplomatske romanse s Obamom, iz imperija koji se svojevremeno nazivao Trećim Rimom ne može doći ništa dobro. A među zlo koje odatle dolazi bi se mogla ubrojiti globalna recesija.

Pa, kako su to onda zli Rusi uspjeli potkopati truli Zapad daleko efikasnije nego u pola stoljeća hladnog rata? Odgovor bi mogao Nouriel Roubini, ekonomist koga zbog u svoje ignoriranih, a sada često citiranih tvrdnji o dolasku globalne krize dobio nadimak “Dr. Doom”. Roubini je, osim po tome što u posljednje dvije godine uništava svaki dašak optimizma vezan uz svjetsku ekonomiju, poznat i po prilično zanimljivom privatnom životu kojeg karakteriziraju zabave i žene.

Među potonjima se, kako javlja Financial Times, našla i zloglasna Anna Champan, ruska femme fatale za koju američke vlasti tvrde da je bila dio špijunskog lanca. Roubini i Chapman su se nekoliko puta sreli te su se sprijateljii na Facebooku, iako Roubini tvrdi da prijateljstvo s Facebooka nije prešlo u ništa konkretno.

Teoretičari zavjere koji vole vjerovati u zle ruske namjere mogu lako stvoriti scenarij u kome je Roubini pao kao žrtva kremaljske “klopke s medom” te bio ucjenom ili na neki drugi način od fatalne Anne potaknut da daje katastrofalne prognoze o budućnosti svjetske ekonomije, učinivši tako “običnu” recesiju globalnom katastrofom koja bi potkopala liberalni, demokratski i kapitalistički Zapad i omogućila da na ruševinama “slobodnog svijeta” zavladaju autoritarni režimi s Istoka.

Sada i Krugman plaši: Ekonomska kriza duga 20 godina

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Ma koliko statistike pokušavale da uvjeriti stanovništvo širom planeta da je “najgore prošlo”, da se smanjuje broj nezaposlenih i da sve veći broj zemalja “formalno izlazi iz recesije”, vjera u bolje sutra nikako da među tim stanovništvom zaživi. Čak štoviše, vidljiv je sve veći porast pesimizma, a on se iz redova “neobrazovanog i katastrofičnim demagozima povodljivog” puka širi i među vrhunske intelektualce.

Tako se sada dežurnim Kasandrama koje su plašile malu djecu W i L-recesijama priključio i nobelovac Paul Krugman. On je to u svom članku, pak, učinio nezadovoljan najnovijim samitom G20 u Torontu, gdje vladari današnjeg svijeta nisu pristali na njegove kejznijanske recepte, odnosno nije mu nimalo drago što se kao najveći problem nametnuli javni dug i budžetski deficiti. Krugman drži da će masovna rezanja budžeta, poput onih u Grčkoj, Irskoj i Španjolskoj, samo produbiti krizu i učiniti globalnu recesiju 2008. godine samo prvom fazom nečeg drugog – dugotrajne depresije.

Krugman, doduše, još uvijek nije skrenuo u ultrapesimističke vode koji smatraju da će postojeća kriza postati Velika depresija 2.0. Prema njemu današnji razvoj situacije manje ukazuje na scenarij koji je doveo do dugotrajne ekonomske krize 1930-ih, a više na scenarij koji će podsjećati na jednu raniju, ali zato zaboravljenu krizu. Riječ je o tzv. Dugoj depresiji, koja je izazvana slomom na njujorškoj burzi 1873. godine, a potom pothranjivana deflacionističkom ekonomskom politikom tadašnjih vodećih svjetskih sila, potrajala sve do 1895. godine.

Za razliku od Velike depresije, koja je kao svoju neposredno posljedicu imala drugi svjetski rat, Duge depresije se nitko ne sjeća, jer je nakon nje slijedio tzv. Belle epoque (odnosno “Lijepo vrijeme”) prekinuto tek dva desetljeća kasnije pucnjevima u Sarajevu. Ipak, riječ je o ekonomskoj krizi koja će trajati 20 godina.

Ako se ono čime nas Krugman plaši ostvari, riječ je o situaciji kojoj će se mnogi u svijetu teško prilagoditi. Mnogima je teško uopće zamisliti događaj koji traje čak 20 godina. A pogotovo loš događaj koji traje 20 godina.

20-godišnja ekonomska depresija bi, dakle, značila da onaj tko danas izgubi posao neće moći na njega računati sljedeća dva desetljeća. Ako ga izgubi s 20 godina, na njega će moći računati tek kao sredovječan čovjek; ako ga izgubi kao sredovječan čovjek, neće moći računati na mirovinu. Današnji maturanti, pak, mogu zaboraviti da će sljedećih 20 godina moći zasnovati obitelj ili živjeti isto kao što žive njihovi roditelji. A iz svega toga neće biti nikakvog izlaza – nikakvog odlaska “vani”, nikakvih stranih kredita, nikakvih doznaka od rodbine-gastarbajtera…

Trebat će ne baš malo vremena da se prihvati novo stanje stvari, a isto tako će trebati vještine da ta spoznaja, praćena očajom i bijesom, za nekih 5-10 godina ne dovede posljedica koja je bila izazvala jedna “kratka” depresija.

Party Like It’s 1931

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

I dok pojedini hrvatski mediji pripremaju javnost za predstojeći ulazak u EU, oni koji malo prate zbivanja u Uniji ne mogu a da ne primijete sve veće sličnosti s nekim ranijim državnopravnim konstrukcijama čiji je Hrvatska član bila. Ili, preciznije, situaciji u Uniji je sve sličnija situaciji u izvjesnoj federaciji krajem 1980-ih.

Sada je svima jasno da globalna recesija nije obična recesija koja je trebala proći krajem 2009. godine, nego daleko ozbiljnija kriza koja na vidjelo pokazuje sve ono što se desetljećima skrivalo pod sag. A to, dakako, uključuje ne samo razlike u mentalitetu i ekonomskoj razvijenosti pojedinih članica EU, nego i razlike u njihovim monetarnim i fiskalnim politikama, kao i – a što se je za pokojnu SFRJ bilo kobno – kako bi EU, zapravo, trebala izgledati.

Najvažniji razlog za zabrinutost na tom polju predstavlja sve veći jaz između Francuske i Njemačke – država čiji je savez, odnosno međusobna usklađenost politika, jedan od temelja EU. Der Spiegel je tome posvetio članak koji sugerira da su odnosi dviju zemalja na najgoroj točki od kraja drugog svjetskog rata, a da veliki udio u tome imaju međusobne antipatije i suparništvo Nicolasa Sarkozyja i Angele Merkel po pitanju tko će biti spasiti Evropu. Isti članak navodi i neprijateljski odnos francuskog tiska prema Njemačkoj, a što svakog poznavatelja historije treba dodatno zabrinuti, s obzirom da je upravo šovinistički tisak bio jedan od ključnih faktora za izbijanje katastrofalnog njemačko-francuskog rata 1870. godine.

A da Evropa može regresirati u “dobra stara” vremena, izgleda da je uvjeren i Jose Manuel Barroso koji je u razgovoru s vođama evropskim sindikata naveo mogućnost da u tri PIIGS države – Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj – ponovno na vlast dođu ekstremni desničari, odnosno fašistički diktatori kojih su se te države riješile tek 1970-ih. John Monks, vođa evropskog sindikata TUC, je današnju situaciju usporedio s 1931. godinom, kada su sve te države počele kretati prema dugogodišnjim diktaturama. U pitanju je možda pretjerivanje, ali iskustva s ovih prostora uče da propagandistička pretjerivanja nekada imaju neugodnu navadu da se pretvore u stvarnost.

Imati ili biti – Welcome to Chicago City

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Kada se prije nekih desetak godina na programu Nove TV pojavio Jerry Springer sa svojim famoznim šouom, teško da je bilo ijedne osobe upitane da o tome da mišljenje, a da nije izrazila zgražanje nad tamo iskazanim idiotizmom, odnosno uvjerenje kako je riječ o namještaljci i fikciji, jer je jednostavno “nemoguće da su ljudi tako glupi”. Ako je već netko dozvolio sebi pomisao da ono što vidi kod Jerryja Springera predstavlja istinu, u pravilu bi se utješio time da je riječ o “retardiranoj i degeneriranoj” Americi, odnosno fenomenu koji se neće nikada pojaviti u “civiliziranoj Europi”.

Desetljeće kasnije, nakon izloženosti “Big Brotherima”, “Barovima”, “Farmama” i “Trenucima istine”, teško da bi se itko usudio potpisati ispod gore navedenih tvrdnji. A nekako sumnjam da bi sličan obrambeni mehanizam mogao biti efikasniji kada se suoči s još jednom horor-pričom o tamnoj strani Amerike.

Prema onome što javlja Daily Mail, vatrogasna ekipa u čikaškoj oblasti South Side je iz jednog stana izvukla 79-godišnjaka i njegovu 76-godišnju suprugu koji se trenutno nalaze u bolnici u kritičnom stanu. Pronađeni su – na užas vatrogasaca – živi ispod hrpe smeća koje je ta ista pokušavala raščistiti iz unutrašnjosti njihovog stana. Do akcije čiščenja došlo zato što policija – pozvana od strane zabrinutih susjeda – jednostavno nije mogla prodrijeti u stan koji je “od stropa do poda” bio ispunjen smećem, ostacima trule hrane, odjećom, zahrđalim kućanskim aparatima, automobilskim gumama. Prije same akcije su morali uzeti zaštitnu odjeću, a iz stana se širio “nepodnošljivi smrad”.

Policija tvrdi da je par jednostavno nakupio toliko stvari u kući da više nije mogao izaći vani, odnosno da su se one jednostavno stropoštale na njih. Pod njima je preživio nekoliko tjedana, pri čemu su im opasnost predstavljali štakori koji su ih htjeli pojesti.

Ono što u ovoj priči izgleda strašno nisu toliko ekstremne posljedice otuđenja i starosti, odnosno fizička i psihička nesposobnost brige o sebi i donošenja nekih zdravorazumskih odluka, koliko to što se u komentarima može čuti riječ “hoarder” koja bi trebala asocirati na nekakav novi životni stil, društveni fenomen ili oblik društvene patologije dostojan nove moralne panike.

“Hoarderi” se opisuju kao osobe pogođene psihološkim poremećajem koji ih tjera da opsesivno skupljaju, odnosno nikada ne bacaju stvari koje posjeduju, a što se odražava u tome da ih drže u kući, postupno smanjujući svoj životni prostor, pa čak i ugrožavajući svoj život, kao što je to bio slučaj s nesretnim čikaškim parom. U SAD je, dakako, snimljena čak i reality emisija zvana Hoarders posvećena ovom fenomenu.

Ono što je prilično zanimljivo u svemu tome jest da se patološkim ponašanjem smatra ono što bi trebalo biti temelj današnjeg ultramaterijalističkog društva – akumulacija materijalnog bogatstva u obliku fizičkih stvari. A to je upravo ono što su, doduše, na malo ekstreman i po sebe opasan način, radili čikaški hoarderi.

Međutim, je li hoarding, ma koliko bio štetan, u svojoj suštini besmislen? Pretvoriti svoju kuću u skladište i nije tako besmisleno u uvjetima siromaštva kada naoke bezvrijedne stvari mogu poslužiti kao hrana, ogrjev i sirovine koje se ne mogu dobaviti na drukčiji način. Ukoliko ekonomska kriza potraje i tako dovede do sloma današnjeg potrošačkog društva, ove ekstremne priče bi mogle postati dio banalne svakodnevnice.

Svi smo mi Logan 5

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Kada god pročitam tekst nalik na ovaj, uvijek se sjetim filma Loganov bijeg. Prije nego što Hollywood još jednim bezveznim remakeom (nalik na ovaj) uništi uspomenu na dobar SF, bit će zanimljivo vidjeti koliko je dobar tri desetljeća nakon premijera.

Nekako mi se čini da se u njemu neće uživati kao što je autor ovih redova uživao kada ga je vidio prvi put. Ali, razlog za to neće biti u tragično zastarjelim specijalnim efektima ili mnogo boljim prigodama da se gledaju oskudno odjevene dame. Demografija, globalna recesija i ljudska glupost će neke od detalja prikazanih u tom filmu premjestiti iz isključivog domena znanstvene fantastike.

KLM se ne boji vulkana i traži ukidanje zabrane leta

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=volcano&iid=8560360″ src=”b/1/3/2/A_single_engine_48cd.jpg?adImageId=12551724&imageId=8560360″ width=”234″ height=”234″ /]

Nizozemski avio-prijevoznik KLM je objavio kako je, unatoč zabrani leta koji posljednjih dana paralizira Evropu, uspio u nebo podići jedan svoj putnički avion te ga – u eksperimentalne svrhe, bez putnika – provukao kroz opasni oblak vulkanske prašine. Nakon što se isti spustio, provjere motora i druge opreme su, prema KLM-ovim riječima, pokazale kako neke ozbiljne štete za letjelicu nema, pa stoga traži da se zabrana letova – koja avio-kompanije košta 200 milijuna dolara dnevno – ukine.

Peteru Hartmanu, direktoru KLM-a koji je osobno sudjelovao u tom eskperimentu, u zahtjevima za prekid zabrane leta priključio se i Steven Verhagen, potpredsjednik nizozemskog Udruženja pilota.

BBC, pak, javlja da su testove kroz vulkansku prašinu napravili ili namjeravaju napraviti British Airways, odnosno da ih je već napravila Lufthansa, a da rezultati testova navodno također ukazuju da je rizik od vulkanske prašine prenapuhan. British Airways najavljuje još pokusnih letova danas čiji će rezultati biti objavljeni sutra. Usprkos tome, većina britanskih avio-prijevoznika pretpostavlja da će zabrana leta ostati do četvrtka.

Brian Flynn, šef operacija Eurocontrola, odnosno evropske kontrole leta, tvrdi kako je zabrana opravdana, jer je riječ o “nepoznatom fenomenu” za koji nije bilo presedana u povijesti avijacije.

Sudeći po karti vulkanskog oblaka iznad Evrope koja se može vidjeti, avio-promet sam po sebi ne mora prestati, odnosno promjene zračnih struja mogu pojedine aerodrome učiniti operativnim. Jedina je “caka” u tome kako pogoditi najoptimalnije vrijeme, odnosno koordinirati raspored letova i alternativne (kopnene i pomorske) oblike prometa. Usprkos svih priča o Evropskoj Uniji, ova kriza je jasno pokazala da takvog sistema trenutno nema.

Islandski vulkan prijeti – po drugi put u povijesti

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=volcano&iid=8532121″ src=”3/0/d/5/A_plume_of_25be.jpg?adImageId=12480210&imageId=8532121″ width=”234″ height=”146″ /]

“Sva sreća da postoje copy i paste” je misao koja često pada na pamet novinarima i urednicima ovih dana. Da nema tog spasonosnog alata, morali bi se mučiti da svako malo ispisuju riječ “Eyjafjallajoekull” zaslužnu za tolike probleme koji su pogodili Evropu.

Naravno, vulkan koji izbacuje tolike količine pepela u atmosferu da obustavi zračni promet nad cijelim kontinentom će od mnogih biti protumačen kao još jedan dokaz da je dobra stara Gaja konačno odlučila “potaracati” svu ljudsku gamad sa svoje površine. Zaboravlja se pri tome da je količina stakleničkih plinova koji izbacuje Eyjafjallajoekull daleko veća nego kod svih aviona koje su Gajini sljedbenici nastojali prizemljiti u nastojanju da spase polarne medvjede.

Pitanje je što će biti s ovim vulkanom i kakve bi posljedice mogao imati. Postoji mogućnost da on ionako “zanimljiva” ekonomska vremena učini još “zanimljivijim”. To se temelji na iskustvima erupcije vulkana Laki na Islandu koja je trajala od lipnja 1783. godine do veljače 1784. godine.  Ona je za posljedicu imala smrt oko 25 % stanovništva na tom otoku, ali su posljedice po Evropu i ostatak svijeta bile još gore. To se prvenstveno odnosilo na otrovnu sumaglicu kojoj današnji znanstvenici pripisuju povećanu smrtnost kod ljudi i stoke, a koja je neko vrijeme čak natjerala brodove da ostanu u lukama. Isti taj vulkan je zaslužan i za ekstremno vrijeme sljedećih nekoliko godina koja je izazvalo velike probleme francuskoj poljoprivredi i, između ostalog, dosta doprinijelo političkoj krizi koja je eskalirala šetnjom do Bastille.

Potraje li ovaj islandski vulkanski cirkus, Evropi prijeti repriza ne samo tog “povijesnih događaja” nego i četvrt stoljeća krvoprolića koje je slijedilo.

Murdoch poslovnog suparnika prikazao kao “žensko”?

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Da se australski medijski megatajkun Rupert Murdoch i njegov američki kolega Arthur Sulzberger, vlasnik New York Timesa, ne vole, teško da je tajna ikome tko prati zbivanja na američkoj medijskoj sceni. Međutim, njihovo međusobno suparništvo je dobilo novu eskalaciju kada je Murdochov Wall Street Journal objavio rezultate istraživanja na temu koji fizički tip muškaraca žene smatraju najprivlačnijim. Članak, pak, sugerira da žene u ekonomski razvijenijim zemljama sve manje preferiraju macho muškarce, a sve više vole “metroseksualce” s dječjim licem i “nježnom” psihologijom.

Ono što je od samog članka zanimljivijeg jest da je za ilustraciju “metro” muškarca uzet – ne glavom, ali prepoznatljivom bradom – Arthur Sulzbereger.

Takav potez ima skrivene konotacije, s obzirom da, prema članku u Vanity Fairu, macho Australac Murdoch ima običaj profinjenog njujorškog aristokrata ismijavati zbog “nedostatka muškosti”. Kakva će biti Sulzbergerova reakcija na ovaj inside joke se tek treba vidjeti.

U ovom slučaju odnosi između dvojice zaraćenih tajkuna se čine daleko lošijima nego svojevremeni odnosi dvojice njihovih hrvatskih kolega koje je također resilo javno suparništvo.

Francuska odustala od ekološkog poreza

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Nicolas Sarkozy nikada ne bi stigao do Elizejske palače da se nije znao prilagođavati političkim okolnostima. U Francuskoj takva prilagodljivost nije ni mana ni vrlina – ona je preduvjet za opstanak u politici, s obzirom da se teško može naći prevrtljivije biračko tijelo kao u toj zemlji.

Stoga i ne čudi što je nakon poraza njegove desničarske stranke UMP na regionalnim izborima, Sarkozy preko vlade Françoisa Fillona odlučio pokazati kako zna “slušati glas naroda” te da je spreman “otvoriti novu stranicu”. Za primjer je poslužio tzv. ekološki porez kojim bi se od francuskih poduzeća penalizirale emisije ugljika u atmosferu kako u svrhu spašavanja planeta, tako u svrhu dodatnog punjenja budžeta.

Zakon, koji je prema originalnim Sarkozyjevim planovima trebalo donijeti u srpnju, neće ići u proceduru. Premijer Fillon je zastupnicima UMP-a u Nacionalnoj skupštini objasnio kako je vlada zaključila kako bi novi režim – najdrastičniji u cijeloj Evropi – samo bespotrebno smanjio konkuretnost francuskih proizvoda na vanjskim tržištima (s obzirom da takav porez nema većina drugih država, uključujući francuske partnere u EU) i povećanjem cijena roba i usluga ugrozio ionako recesijom načeti standard francuskih građana.

Promatrači tvrde da je Sarkozy ekološki porez progurao prije svega nastojeći iskoristiti priču o globalnom zatopljenju, odnosno pokušati zelenim strankama oduzeti glasove mladih i “osviještenih” nastojeći sebe prikazati kao “ekološki odgovornog” državnika. Sudeći po rezultatima izborima, taj plan nije uspio. Većinu birača u Francuskoj, kao i drugdje u svijetu, sve manje brine spašavanje Gaje i dražesnih polarnih medvjeda, a sve više sastavljanje kraja od prvog do prvog.