Nenad Bakić, najpoznatiji, ali i (kao što to obično ide) najkontroverzniji hrvatski bloger je napisao post koji će bez svake sumnje izazvati pažnju, kao i prilično zanimljivije reakcije u hrvatskoj blogosferi i internet-komentarijatu (odnosno, onim njegovim dijelovima koji nisu zabavljeni s nekim mnogo “aktualnijim” pitanjima). U njemu izražava svoje oduševljenje s novom knjigom njemačko-američkog novinara i publicista Josepha Joffea The Myth of American Decline. Za one koji ne znaju engleski (a takvih ima daleko više nego što se misli, sudeći po kvaliteti rada na hrvatskim copy & paste portalima) naslov – “Mit o američkom propadanju” – sugerira glavnu tezu autora prema kojoj Sjedinjene Američke Države, trenutno najjača vojna, ekonomska, politička i kulturna sila svijeta uopće nisu na putu da izgube svoju poziciju globalnog hegemona nego će je u budućim godinama i desetljećima samo učvrstiti.
Nije potrebno govoriti kako je suprotna teza – prema kojoj su SAD “tigar od papira”, ili, u najboljem slučaju entitet čiji su najbolji dani u prošlosti – jedna od najpoznatijih, najraširenijih, ali, ne treba na to zaboraviti, i najpopularnijih u današnjem svijetu. Ono što se prije nekih petnaestak, a možda čak i desetak godina, javno iznosilo jedino u marginalnim radikalno-ljevičarskim krugovima, sada je postalo dio “mainstreama” te se sve više govori o post-američkom svijetu.
Taj se fenomen može prije svega objasniti smjenom generacija, odnosno time da na relevantna mjesta u kulturnim i političkim establishmentima dolaze oni koji su odrasli u svijetu kojem hegemoniji SAD nije bilo ozbiljne ili, barem opipljive alternative, odnosno koji više nisu mogli zamisliti da bi svijet bez te hegemonije mogao biti mnogo opasnije i neugodnije mjesto. I, naravno, kada se netko nađe u takvoj poziciji kao što su se 1990-ih i početkom 2000-ih nalazile SAD, snosi odgovornost ili, da budemo precizni, smatra se odgovornim za sve dobre, ali i loše stvari u svijetu. Ovo potonje je, dakako, jedina stvar na kojoj će se naplaćivati novinarske kartice, puniti naslovnice i hraniti evropske, azijske, latinoameričke, arapske i sve druge ne-američke nacionalističke predrasude. I zato mnogi danas u SAD ne vide napredni društveno-ekonomski model ili izvor “cool” stvari kao što su Internet, automobil i gadgeti, nego dekadentnu i degeneriranu imperijalističku silu čija vlada špijunira svijet, bespilotnim letjelicama masakrira seljake u Trećem svijetu, a bankari izazivaju globalne krize.
Svijet u kome taj i takav entitet odlazi u povijesnu ropotarnicu zvuči poput glazbe za uši legije “anti-Amerikanaca”, kako na Internetu, tako i na ulicama svjetskih gradova. Joffe, kao i Bakić, drže da svi oni taj film neće gledati ili da će se na njega, u najboljem/najgorem slučaju, načekati. Kao argumenti se navode razni ekonomski, demografski i drugi pokazatelji koji ukazuju da je Kina, entitet koji bi trebao “maknuti” SAD s mjesta glavne svjetske ekonomije, a s njime i vrhovne sile, u daleko gorim problemima nego SAD. Kina, a ne SAD, je pravi “tigar od papira”, te je njena impresivna ekonomska ekspanzija temeljena na staklenim nogama, odnosno balonu čije će pucanje biti impresivnije od kataklizme koja je zadesila SSSR, prethodni identitet koji se usudio Americi osporiti njeno pravo na vladanje svijetom. A čak i ako se Kina nekako uspije provući kroz to, trebat će desetljeća da svoju ekonomsku snagu pretvori u političke, diplomatske i kulturne resurse dostojne globalnog hegemona. SAD, u međuvremenu, još uvijek ima resursa, ali i prije svega vremena da novim razvojem, novih tehnologijama i novim kulturnim trendovima razliku od razvoju dviju zemalja učini dovoljno velikom, a možda i nedostižnom. Svemu tome u prilog idu i iskustva iz prošlosti, kada se SAD 1980-ih poput Feniksa uspjela izdići od vijetnamskih i votergejtskih trauma, te carterijanske stagflacije i dobiti hladni rat.
Problem za “proAmerikance” ili, da budemo precizniji, “anti-anti-Amerikance”, jest u tome što najveću opasnost po SAD ne predstavlja nekakav vanjski “igrač” koji bi Velikog Gazdu skinuo s trona, nego to što se i sam Veliki Gazda osjeća sve neugodnije u toj ulozi, ili, da budemo precizniji, priču o slabljenju i propadanju SAD su prihvatili i sami Amerikanci. Samo se na taj način može objasniti nedavna epizoda s vojnom intervencijom u Siriji, odnosno njenim izostankom koji bi nekim budućim povjesničarima mogla izgledati slično poput britanska invazija Sueza 1956. godine, odnosno diplomatski fijasko nakon koga je velika sila to prestala biti. Ono što je u svemu tome najzanimljivije jest da ono što je prije samo nekoliko godina izgledalo nacionalno poniženje sada predstavlja “novu normalu”, odnosno da se većina Amerikanaca pomirila s time da im država više ne može, čak ni simbolički, glumiti “svjetskog policajca”.
Američku hegemoniju daleko više nagriza to što je nagrižen njen unutrašnji ideološki temelj, odnosno što je američki ekcepcionalizam, odnosno vjera u očiglednu superiornost američkog modela dovedena u pitanje. Bakićev post je objavljen gotovo istovremeno s člankom američkog demografa Joela Kotkina u Daily Beastu, a u kome se iznosi zabrinutost da je najnovija generacija Amerikanaca, tzv. “Milenijalci”, na putu da odbaci “američki san”, odnosno da se pomiri s “novom normalom” u kome više nema društvene pokretljivosti, ni srednje klase, odnosno u kojoj se američko društvo trajno dijeli na siromahe koje žive u od državnih poslova i socijalne pomoći u velikim gradovima, i sićušne , ali politički potkožene “hipsterske” elite. Iako Kotkin u svom tekstu tvrdi da takva sudbina nije garantirana, vizija Amerike u kojoj prosječni građanin živi u iznajmljenom stanu u betonskoj mega-spavaonici i vozi se autobusom više podsjeća na supersilu koja polagano propada nego na izvor inovacije, napretka i uzor za ostatak svijeta.
