“Prezimiti u Europi”, parola koja već godinama opisuje nedosanjani san poklonika nekih hrvatskih sportskih klubova, sada je, u daleko važnijem kontekstu, postala stvarnost za većinu hrvatskih građana. Hrvatska je danas dio Europske unije, vratila se tamo “gdje je oduvijek pripadala” i postala dio zajednice s kojom dijeli vrijednosti, te bi s njom trebala dijeliti i kulturne, ekonomske i razne druge blagodati. Ipak, ispunjenje tog višedesetljetnog sna i dovršetak projekta radi kojeg su položene tolike žrtve teško da danas ikoga ispunjava nekim velikim zadovoljstvom i ponosom. Barem se tako nešto može zaključiti na temelju kratkog teksta u Jutarnjem listu gdje Jurica Pavičić koristi prigodni blagdanski kontekst kako bi s brutalnom iskrenošću iskazao duboko razočaranje s prvih šest mjeseci članstva Hrvatske u EU, koji su umjesto europskog sna donijeli noćnu moru.
Hrvatska tako ulazi u svoju prvu europsku zimu suočena sa sve poraznijim ekonomskim pokazateljima, bilo da je riječ o tome da se u 23 godine postojanja hrvatskog kapitalizma i demokracije BDP povećao za bijednih 7,9 posto (uvjerljivo najgori rezultat među svim zemljama EU), bilo o stalnom, i čini se, nezaustavljivom opadanju tog istog BDP-a u prethodnih nekoliko godina, kao i isto tako nezaustavljivom porastu broja nezaposlenih. A sve te bešćutne brojke, s kojima se još uvijek može uspješno manipulirati na naslovnicama i prodavati tlapnje o “oporavku” i “skoro pa normalnoj državi u tri godine”, imaju sasvim drugo značenje kada se iz toplih zagrebačkih ureda i bjelokosnih kula spuste na prljave, hladne ulice s kontejnerima čiji sadržaj sve većem broju novih europskih građana znači razliku između života i smrti, ili u još hladnije i prljavije stanove natovarene neplaćenim računima za struju, vodu i poreze kojima se hrani sve halapljivija armija stranačkih uhljeba po županijama, gradićima i općinicama.
Te mračne kontejnerske stvarnosti je hrvatski kulturni i politički establishment postao svjestan tek kada je referendum, započet zahvaljujući nesposobnoj vladi koja je namjerno bila potpirivala nepotrebni kulturni rat, više nego išta drugo, pokazao koliko je car u Hrvatskoj gol. Sve priče o nekakvoj “naprednoj europskoj Hrvatskoj” i “civilizacijskim vrijednostima”, kao i one zlosretne karte na kojima se Hrvatska nastojala smjestiti na plavo obojani Zapad nasuprot crveno obojanom i “primitivnom” Istoku, pokazale su se kao veliki “ćorak”. Isto, kao što nakon spamanja društvenih mreža s tisućama “PROTIV” twibbona i online anketa u kojima “hipsterski” progresivci na proste faktore rastavljaju “katotalibane”, više nitko “europsku” inteligenciju, umjetnike i celebove, kad god budu o nečemu iznosili mišljenje, čak i kada su evidentno u pravu, neće shvaćati previše ozbiljno.
A isto tako će se shvaćati “Europa”, koja je izgledala tako atraktivna dok je bila izvan hrvatskih granica i dok se narodu mogla prodavati priča da će biti bolje “jednom kada dođe i kada kod nas zavede red”. Europa je došla, ali, kako to primjećuje Pavičić, samo kao batina, ali bez mrkve, koju su pojele godine ekonomske krize. Oni, koji su, za razliku od hrvatskih medija, malo pozornije pratili ono što se u toj istoj “Europi” događa prethodnih nekoliko godina, zapravo ne bi trebali biti iznenađeni. Hrvatska je danas uistinu dio Europe, i s njom dijeli mnoge stvari, ali uglavnom one negativne – siromaštvo, beznađe, besperspektivnost i spas od sumorne sadašnjosti u “svijetloj” nacionalističkoj, ksenofobnoj i ekstremističkoj prošlosti. Problemi s kojima se suočavaju gubitnici na zagrebačkim ulicama, kao i rješenja koja im se čine prihvatljiva, nisu nimalo različita od problema s kojima se susreću gubitnici na ulicama Sofije, Budimpešte, Varšave, Madrida, a možda uskoro i gubitnici u na to naizgled imunim ulicama Londona, Pariza i Berlina.
Ono što još više deprimira jest spoznaja da je za to veliku odgovornost snosi trenutna vlast, koju bi mnogi proglasili najgorom u povijesti suvremene Hrvatske, a još više njih s velikim zadovoljstvom ovog trenutka najurili iz Banskih dvora i Sabora. Problem je, naravno, u tome što alternativa toj istoj vlasti, barem kada je u pitanju njena sestrinska stranka, koja nastavlja praksu prema kojoj se na vlast dolazi tako da se ne radi ništa i čeka da ona padne poput kruške. I toga su, barem zasad svjesni, birači koji su sačuvali dovoljno strpljenja i živaca da trenutne štetočine u anketama još uvijek vide kao manje zlo.
U međuvremenu će se gnjilež nastaviti, možda čak do trenutka kada ulice hrvatskih gradova počnu sličiti na ulice varšavskog geta. Zima će biti teška, ali se neće ništa ozbiljno dogoditi. Barem u to vjeruje Deana Knežević, sudeći po njenom članku u Autografu, gdje se neke važnije promjene predviđaju tek na proljeće. Možda je u pravu, ali su nas prethodne godine u Hrvatskoj naučile da budimo pesimisti. Na proljeće možda bude uistinu nekakvih promjena, ali ne onakvih koje želimo. Povijest nas uči da na proljeće tradicionalno započinju aktivnosti koje se vezuju za “junačku” prošlost i kulturu nekih dijelova svijeta. Poput onog od koga je Hrvatska odlaskom u “Europu” tako očajnički željela pobjeći, ali kojem ipak na kraju pripada.
