Cannes vs. Netflix

Jedan od najsvježijih primjera fenomena u kome se ono što marksisti vole nazivati kulturnom nadgradnjom sudarilo sa onim što marksisti vole nazivati ekonomskom bazom dolazi iz Francuske. Filmski festival u Cannesu je donio nova natjecateljska pravila prema kojima na festivalu mogu sudjelovati, odnosno Zlatnu palmu i druge prestižne nagrade dobivati samo oni filmovi koji osiguraju redovno distribuciju u francuskim kino-dvoranama, odnosno na velikom platnu.

U ne tako davnoj prošlosti bilo je teško zamisliti da bi festival u Cannesu, kao i bilo koji drugi filmski festival, uopće imao potrebu za takvim pravilima. No, u vrlom novom internetskom svijetu gdje se gledatelji sa filmskim sadržajima gotovo u pravilu upoznaju preko malih ekrana, sve je vjerojatnije da će budući klasici sedme umjetnosti svoju premijeru imati među milijunima anonimnih pretplatnika streaming servisa nego među par stotina celebrityja u smokinzima i večernjim toaletama okupljenih u kino-dvorani.

Takva vizija je, međutim, predstavljala noćnu moru za jedan od najuglednijih filmskih festivala na svijetu koji je svoju reputaciju sagradio upravo na glamuru i priči kako se tamo dolaze najveće zvijezde i najugledniji umjetnici kako bi predstavljali buduća poglavlja u knjigama filmske povijesti. Stoga previše ne čudi što se nezadovoljstvo takvim stanjem iskazalo upravo na račun Netflixa, tvrtke koja se samo u nekoliko godina isprofilirala kao svojevrsna ikona novog filmskog svijeta.

Pravila su, naime, uvedena nakon što se ispostavilo da vlasnici kino-dvorana u Francuskoj ne vole to što će u festivalskom programu biti Okja i The Meyerowitz Stories, dva filma čiju je distribuciju preuzeo upravo Netflix i koji će uskoro svoju redovnu premijeru imati upravo na njegovom streaming servisu. Sam Netfflix u ovom konkretnom slučaju neće biti neposredno pogođen tom odlukom, s obzirom da pravila počinju važiti tek od sljedeće godine, te oba naslova teoretski mogu osvojiti Zlatne palme.

Međutim, čak i da se to dogodi, Netflix bi za svaku sljedeću prigodu morao praviti ne uvijek ugodan izbor između prestiža i panegirika kritičara koje donose nagrade iz Cannaesa na jednoj, te hladne financijske računice prema kojoj gube globalnu publiku i pretplatnike u nekoliko mjeseci dok se njihov naslov odvrti u francuskim kino-dvoranama. A stvari bi mogle postati još gore ukoliko se za primjerom iz Cannesa povedu drugi festivali, odnosno svaka šuša odbije u izbor za nagrade na festivalu ukoliko film nije distribuiran u njihovom selu, ili, na primjer, Netflix više ne može računati na Emmyje ukoliko njihove serije prethodno nisu prikazane na programima američkih zemaljskih TV-mreža. Ne čudi stoga, da je Reed Hastings svoje nezadovoljstvo izrazio izrazio, i to upravo na Facebooku, društvenoj mreži koja je, poput njega, također jedna od institucija vrlo novog svijeta.

U mnogo čemu je sukob Cannesa i Netflixa samo nastavak, odnosno odraz nekih drugih priča, bilo da je riječ o sadašnjosti, kada se Uber sukobljava s profesionalnim taksistima, bilo o prošlosti samog filma. Prije nego što je postala sedma umjetnost, film se prvih desetljeća svog postojanja suočavao s nerazumijevanjem, ali i prijezirom establishmenta, uključujući najuglednije intelektualce i umjetnike koji su ga smatrali bezvrijednom zabavom za prostačke mase, a priznati odlazak u kino je za svakoga tko se smatrao “in” predstavljao isto ono što bi danas predstavljalo priznanje da se vole jesti hamburgeri ili gledati reality emisije. Trebale su se zbiti svjetski ratovi, revolucije i ekonomske krize prije nego što su se elite spustile iz svojih kula od bjelokosti te konačno shvatile da žive u 20. stoljeću, te da su se neke stvari, ma koliko im bile drage, više nisu iste te da su Ejzenštejn i Chaplin isto tako velika imena kao što su Shakespeare i Mozart bili u prošlim stoljećima.

Na žalost, ako nas povijest išta uči, onda je to da se od nje rijetko nešto nauči. Tako će se snoberaj i povrijeđene taštine elite Cannesa sudarati sa hladnim ekonomskim računicama, stvarajući nove “mjehure” i produbljavajući jaz između elita koje paradiraju na crvenom tepihu i masa koje ih gledaju na svojim tabletima i monitorima. Ishod tog sukoba se može lako predvidjeti, ali se postavlja pitanje njegovog trajanja i cijene. Nadajmo se da ona neće biti viša od mjesečne pretplate za Netflix.

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s