Ako postoji nešto što bi trebalo biti antiteza čuda, odnosno događaj koji je fantastično nevjerojatan, ali umjesto ostvarenja sna izaziva noćnu moru, onda bi to trebao biti ishod referenduma o Brexitu. Barem ako ste pobornik Europske unije i dalje pijete 25 godina servirani “Kool Aid” o tome kako je ona najplemenitje i najgenijalnije dostignuće svjetske povijesti, odnosno rješenje svih hrvatskih, kontinentalnih i globalnih problema. A pod tim pobornicima se podrazumijeva oko 100 % hrvatskih političara, analitičara, opinion makera, umjetnika, glumaca zabavljača i svega onoga što predstavlja domaći establishment. U reakcijama na jučerašnji događaj se od početne nevjerice i poricanja brzo stiglo do stadija bijesa, odnosno iskaljivanja frustracija na britanske birače koji su usudili na tako spektakularan način uništiti nečiji višedesetljetni san.
Taj bijes se možda najbolje odražava kroz naslovnice koje ishod referenduma nastoje objasniti na manihejski crno-bijeli način, odnosno trijumf ruralnog, primitivnog, neobrazovanog, ostarjelog Zla nad urbanim, sofisticiranim, prosvijećenim i mladim Dobrom. Ili, slikovitije rečeno, kao posljedicu toga da su zagovornici izlaska iz EU bili vještiji i beskrupulozniji u eksploataciji neukosti i šovinizma u engleskoj provinciji nego što su zagovornici ostanka u EU bili u stanju apelirati na “cool” europske vrijednosti stanovnika velikih gradova.
Iako će, bez svake sumnje, u sljedećim tjednima, mjesecima, godinama i desetljećima ishod referenduma biti podvrgavan intenzivnim analizama i pokušajima da se pronađe razlog zašto je opcija izlaska odnijela prevagu nad opcijom ostanka, već sada bi se moglo reći da je taj odgovor daleko složeniji. Točnije, Brexit je pobijedio ne zbog jednog, nego zbog kombinacije nekoliko faktora. I to onih koji sami po sebi ne bi bili dostatni da izazovu izlazak.
Ti razlozi, navedeni nasumičnim redoslijedom su:
1) Otočki mentalitet. Za Veliku Britaniju u odnosu na kontinentalnu Europu važi isto ono što važi i za Irsku u odnosu na Veliku Britaniju ili bodule u odnosu na kontinentalnu Hrvatsku. Britanci ili, preciznije, Englezi i Velšani (Škoti su se na ovom referendumu izjašnjavali iz motiva koji s EU nemaju neposredne veze) sebe tradicionalno smatraju kao corpus separatum u odnosu na ostatak Europe. U pitanju je tradicija ništa drukčija od one kada su se Briti smatrali drugačijima u odnosu na svoje keltske suplemenike s druge strane La Manchea, normanski vitezovi par generacija nakon Hastingsa drugačijim u odnosu na francuske, a anglosaski pravnici stvorili pravni sustav Common Law suštinski drugačiji od na rimskom pravu temeljenog kontinetalnog pravnog sustava. Birači su Brexitom jednostavno poručili ostatku Europe da se smatraju drugačijim, da to vole i žele ostati i da je s takvom tisućljetnom tradicijom bilo nespojiva europska jednoobraznost na kojoj su inzistirali briselski eurokrati.
2) Višedesetljetna akumulacija nezadovoljstva s EU. Farage i družina zasigurno jesu koristili jeftini populizam i šovinizam kako bi na svoju stranu doveli većinu birača, ali se, zapravo, i nisu trebali pretjerano truditi. U Britaniji je oduvijek dio stanovništva bio nezadovoljan britanskim položajem u EU, ali je sve do početka 1990-ih taj dio predstavljao manjinu. Tek kada su sjećanja na pred-europsko doba ranih 1970-ih počela blijediti, a dostignuća poput slobodnog protoka roba, ljudi i kapitala postala dio banalne i samorazumljive svakodnevnice, stvorila se percepcija kako su neugodnosti i štete vezane uz Britaniju u EU daleko veće od koristi. Taj je proces u mnogo čemu započeo 1992. godine, kada je izglasavanje Maastrichtskog ugovora, s kojim je EU transformirana u državnu zajednicu polufederalnog tipa koincidiralo s burzovnim špekulacijama i katastrofalnim padom funte. Ne iznenađuje da je sljedeće godine osnovao UKIP koji će se, usprkos niza neuspjeha i promašaja, uspjeti odlijepiti s redikulske margine i na kraju postići donedavno nezamislivo dostignuće kojim je ispunio svoju svrhu postojanja. A to ne bi uspio da se nezadovoljstvo koje mu je davalo prvo simpatije, a potom glasove, nije akumuliralo, kao i da tome svoj doprinos nije dala i globalna recesija s kraja 2000-ih, od koje se možda odavno oporavio yuppiejvski londonski City, ali ne i engleska provincija. To nezadovoljstvo se, pak, zbog specifičnosti britanskog izbornog sustava koji preferira konzervativno-laburističko dvostranačje, nije moglo izraziti na izborima (pa su tako prošle godine mnogi ukipovci “taktički” glasali za Cameronove konzervativce kao manje zlo da im ne propadne glas). S referendumom je bio sasvim drugi slučaj – tu se nezadovoljstvo izrazilo na najiskreniji, najneposredniji i sa pro-europskog stajališta devastirajuće efikasan način.
3) Samozavaravajući život proeuropske elite u londonskom “mjehuru”. Dok je referendum britansko stanovništvo oštro podijelio, u redovima establishmenta – ekonomskog, kulturnog, političkog – vladao je gotovo potpuni konsenzus o nužnosti ostanka Britanije u EU. Taj se konsenzus, međutim, ne samo održavao nego i hranio time da su svi njegovi pripadnici imali i osobnih razloga podržati status quo koji im je omogućavao lagodan život, ali ih također štitio od negativnih posljedica ostanka Britanije u EU. To je, pak, stvorilo svojevrsno stakleno zvono ili “mjehur” u kome su argumenti za ostanak bili samorazumljivi, ali oni izlazak potpuno neshvatljivi i nepojmljivi. Ne iznenađuje, stoga, što je opcija “ostanka” sve do posljednjeg trenutka smatrala da je opcija “izlaska” u najboljem slučaju malo prenapuhani prosvjedni glas, odnosno da će britansko stanovništvo doći pameti. Kada se to nije dogodilo šok je bio nalik onome zaslužnom za sindrom Pauline Kael, odnosno nevjericu njujorških liberalnih intelektualaca da bi 1972. godine itko mogao glasati za republikanskog predsjednika Nixona (koji je na tadašnjim izborima imao spektakularan uspjeh) s obzirom da “nitko u njihovim krugovima ne glasa za Nixona”. Kako protivnik nije bio shvaćen ozbiljno, tako je i kampanja za “ostanak” bila neozbiljna te se svodila na izrugivanje i sprdnju, izazivajući suprotnu reakciju s kobnim posljedicama.
4) Škotsko taktiziranje ili nezainteresiranost. Jedna od najčešćih tvrdnji kojima se protivnici Brexita izvan Britanije tješe jest taj da će najvjerojatnije dovesti do raspada Ujedinjenog Kraljevstva, s obzirom da je Škotska uvjerljivo glasala za ostanak u EU i ostala u manjini, a što aktualnim čini novi referendum o nezavisnosti. A rezultat u Škotskoj je onima koje zanima takav razvoj događaj bio idealan – s jedne strane izrazito određenje za “ostanak”, a s druge strane niska izlaznost (daleko niža nego na referendumu o izlaznosti) koja više nije mogla nadoknaditi zaostatak u Engleskoj i Velsu. Netko ciničan ili sklon teorijama zavjere bi rekao da je vladajuća Škotska nacionalna stranka na ovaj ili onaj način izmanipulirala takav rezltat.
5) Vremenske neprilike. Povijest nas uči da je na ishod nekih od najvažnijih vojnih ili drugih okršaja ključno utjecalo vrijeme. U slučaju jučerašnjeg referenduma to je bila kiša koja je nemilice padala po Londonu i južnim dijelovima Engleske, i to upravo onima u koje su se najviše ufali zagovornici “ostanka” te gdje je za uspjeh njjihove opcije trebala što veća izlaznost. London je, kao što se očekivalo, listom bio za “ostanak”, ali je očito preveliki broj londonskih pristaša “ostanka” smatrao da se izlazak na birališta pod kišom ne isplati, pogotovo ako su sve vodeće ankete sugerirale da je gotova stvar. Na sjeveru Engleske, gdje je bila najveća podrška za “izlazak” vrijeme je bilo lijepo.
Vjerojatno postoji još nekoliko važnih faktora koji su doveli do Brexita, ali ovih pet će danas biti dovoljno za razmišljanje.
