Autor: Dragan Antulov

Izbori? Ne trebaju nam smrdljivi izbori!

Kada je prije godinu dana Ivo Sanader podnio ostavku, obogatio bi se svatko tko bi dobio kunu za svaki članak i komentar u kome se spominjao “kapetan koji napušta brod”. Hrvatski mediji koji danas komentiraju odluku HSLS-a da se “otkači” od Jadranke Kosor se, po svoj prilici neće previše zalijetati s frazom koja se obično koristi u ovakvim prigodama i spominje glodavce i plovila.

Razlog je u tome što se HSLS-ov zaokret tumači kao svojevrsni herojski čin ili barem podstrek za “manjince”, odnosno SDSS da “urade pravu stvar”, odnosno zabodu nož u leđa Jadranki Kosor te “elegantno” Zoranu Milanoviću i SDP-u donesu ono što nisu 2007. godine – vlast. Dakle, Hrvatska bi dobila novu vladu, iako ne redovnim, izbornim putem, nego oportunističkim preslagivanjem parazitskih strančica.

Iako će takav postupak samo podgrijati cinizam i a(nti)politilčnost hrvatskih birača, za njega će postojati dobri argumenti. Redovni izbori, a prije svega duga, komplicirana i skupa izborna kampanja, je nešto što možda i nije najbolje u ne baš redovnim okolnostima dosad nezapamćene ekonomske krize. S jedne strane, neefikasna, nepopularna i nemoćna vlast se treba mijenjati, a s druge strane se mora izbjeći nepotrebna drama. Pad vlade preko parlamentarnog preslagivanja, pak, savršeno odgovara hrvatskoj filozofiji prema kojemu se do svakog cilja nastoji doći “linijom manjeg otpora”.

Ruski špijuni ekspresno zamijenjeni – jer su previše znali?

Zamjena 11 ruskih za 4 američka špijuna je događaj koji je iznenadio svjetske medije iz dva razloga. Prvi je taj što se takve stvari događaju onda kada se nisu trebale događati – dva desetljeća nakon završetka hladnog rata, kraja povijesti i potrebe da se itko špijunira u vrlom novom liberalno-demokratskom svijetu. Druga je sama brzina kojom se sve to odigralo, odnosno što su špijuni zamijenjeni prije ikakvog sudskog procesa, odnosno prilike da neka od američkih TV-mreža na brzinu snimi dokudramu u kojoj bi fatalnu Annu Chapman glumila Isla Fisher.

Ta brzina će, dakako, potaknuti svakojake teorije zavjere koje – zbog same prirode obavještajnog posla – nikada neće biti dokazane ni oborene. Tako ne preostaje ništa drugo do špekulirati o tome da je sve to posljedica novog obamovsko-medvjedevskog detanta kojim se nastoji od Rusije i SAD ponovno napraviti prijatelje i sanirati štetu nastalu u doba Busha i Putina. Za pretpostaviti je da je razmjena bila u interesu objema stranama – za Rusiju je jasno da joj suđenje i potencijalno javno sramoćenje nije trebalo; motivi američke strane za ekspresnu razmjenu ostaju misterij. Dobrobit četiri američka špijuna, od kojih su neki godinama čamili u arktičkim zatvorima, definitivno nije bila na vrhu Obaminih prioriteta. Stoga su se pojavile pretpostavke da je fatalna Anna, osim dr. Dooma uspjela pokupiti i neke mnogo opasnije “skalpove”, odnosno da bi javno suđenje moglo iznijeti cijeli niz neugodnih otkrića o vrhovima američke administracije i poslovnog establishhmenta.

Bolje je, stoga, jednostavno zaključiti cijelu stvar ekspresnom razmjenom i nadati se da će mediji s obje strane Atlantika pronaći neki pikantniji skandalčić u “sezoni kiselih krastavaca”.

Hrvatska je na rubu

Kada kiši, onda pljušti. Te će se poslovice na ovaj sunčan dan sjetiti mnogi u Hrvatskoj, odnosno – da budemo precizniji – manjina koja prati ekonomske vijesti. Nakon što je objavljena vijest da, prema procjenama londonske konzultantske tvrtke CMA, Hrvatskoj prijeti 20-postotna šansa bankrota, loše raspoloženje će dodatno pogoršati dežurna Kasandra u obliku Edwarda Hugha, engleskog ekonomskog blogera kojemu su prognoze velike ekonomske krize donijele titulu evropskog Dr. Dooma.

Hugh, čiji su status celebrityja morali priznati i prema ekonomskim pitanjima neskloni hrvatski mediji, se tako na blogu A Fistful of Euros pozabavio i Hrvatskom. Članak, temeljen na MMF-ovim podacima, ne donosi nikakvo previše revolucionarno otkriće niti hrvatskim čitateljima iznosi podatke kojih nisu bili svjesni na ovaj ili onaj način. Sve je, dakle, tu – prezaduženost, preglomazna državna uprava, uvoz nepokriven izvozom, pretjerani troškovi radne snage.

Hugh svemu tome dodaje možda samo malo veći naglasak na demografske probleme, odnosno na bolnu spoznaju da je prirast stanovništva u Hrvatskoj previše slabašan da bi stvorio generacije neophodne da prehranjuju sve veću armiju umirovljenika.

Hugh, doduše, nije totalni pesimist. Post je nazvao “Hrvatska… Na rubu čega?” On smatra kako je za izlazak za današnje krize potrebno “prijeći rub”, odnosno poduzeti zbilja radikalne mjere u svrhu otplate duga i stabiliziranja ekonomije. Ako se to ne učini, “rub” će se svejedno prijeći, ali tako da se Hrvatskoj dogodi “nešto o čemu je bolje ne razmišljati”.

Koja je od te dvije opcije vjerojatnija? Ako se uzdamo u to da će odgovor na to pitanje dati Kosorke i Milanovići, zbilja je bolje o svemu ne razmišljati.

Pohvala vođi Hezbollaha urednicu CNN-a koštala posla

O mrtvima sve najbolje je jedna od najstarijih poslovica, ali njena praktična primjena u pojedinim slučajevima može imati loše posljedice po žive. To je na svojoj koži osjetila Octavia Nasr, višegodišnja urednica CNN-a, kojoj su upravo zbog par pohvalnih riječi nedavno preminuloj osobi ostala bez posla. Nasr je, naime, na Twitteru komentirala smrt Mohammada Husseina Fadlallaha, libanonskog vjerskog vođe koji se smatra duhovnim ocem, a po nekima i jednim od osnivača Hezbollaha. Nasr je rekla da je s tom viješću “ožalošćena” te da je Fadlallaha “poštovala”.

Problem s Fadlallahom i Hezbollahom jest u tome što je riječ o organizaciji blisko povezanoj s Iranom, zaslužnom za tjeranje Izraela s juga Libanona i – last but not least – organizaciji kojoj se pripisuje znameniti napad na kasarnu američkih marinaca u Bejrutu nakon kojih je glavna svjetska supersila dala petama vjetra iz te bliskoistočne zemlje. Nasr je od nekoga skoro odmah dobila “jezikovu juhu”, te se požurila ispričati, odnosno objasniti da se s mnogim od Fadlallahovih stavova i poteza ne skaže. Međutim, to nije bilo dovoljno te je CNN, navodeći “kako više ne može pokrivati Bliski Istok”, objavio kako joj daje otkaz.

Zanimljivo je kako će ova vijest – koja bi inače izazvala uobičajene sukobe između salonskih pro-Palestinaca i pro-Izraelaca – najvjerojatnije biti ignorirana zahvaljujući histeriji koju je izazvalo imenovanje Hloverke Novak-Srzić na mjesto direktora programa HRT. Krasno je znati da neke sredine i neke medijske institucije nemaju sklonost praviti dramu oko pristranosti vodećih novinara.

Hakeri Biebera poslali u Sjevernu Koreju

Kada netko stekne slavu mlad, uvijek postoji opasnost da će zbog nje i umrijeti mlad, nedovoljan iskusna da se nosi s njenim efektima. Ali uz tu opasnost postoji i još jedna – mladenački uspjeh kod mnogih može izazvati zavist i zvijezde koje imaju desetine milijune obožavatelja će sasvim sigurno imati i stotine tisuća mrzitelja.

Statistike tako neumorno govore da će se među tolikim brojem mrzitelja naći ne samo oni koji su spremni svoju mržnju izraziti konkretnim djelom, nego i oni koji su oboružani destruktivnim talentima. Justin Bieber, kanadska superzvijezda radi čijih fanova je Twitter morao mijenjati svoje algoritme, se tako našao na meti zloglasnih hakera iz grupe 4chan.

Oni su, naime, iskoristili svoje sposobnosti kako bi “nariktali” rezultate web-ankete o tome koju bi zemlju Bieber trebao posjetiti te su na prvo mjesto doveli Sjevernu Koreju. Ovo je, inače, tek jedan od hitaca koje su 4chanovci ispalili u neobjavljenom ratu protiv Biebera, a koji je prije par tjedana sadržavao i prilično efektno plasiranje glasine o tome da je Bieber obolio od sifilisa. Činjenica da treba vremena da se sve te glasine i patke shvate kao takve pokazuje kako današnja informatička supertehnologija može širiti laži daleko efektnije nego što su to nekada bile bapske priče.

Sanader… pa što?

Trebalo je punih godinu dana čekati da se netko usudi reći da je car gol. 2000-e, koje će  budućim povjesničarima, barem kada je u pitanju Hrvatska, izgledati kao jedno od najmirnijih, a ako je suditi po globalnim ekonomskim trendovima, i jedno od sretnijih i prosperitetnijih razdoblja, lokalidiotski mediji su uporno pokušavali učiniti “zanimljivijim” nego što jest. Krajnji učinak svega toga će, dakako, biti da jednom kada vremena postanu uistinu loša nitko neće znati prepoznati  kada netko bude uistinu zavodio autoritarni režim ili izvodio pučeve.

Milanović i Ockhamova britva

Jedan od po veliki dio hrvatskog medijskog establishmenta najtraumatičnijih, ali zato najmanje analiziranih događaja su parlamentarni izbori u jesen 2007. godine, odnosno  neuspjeh SDP-a i njegovog mladog karizmatskog i popularnog vođe Zorana Milanovića da iz sedla izbaci aferama kompromitiran HDZ i Ivu Sanadera.

Nije da nije bilo pokušaja da se pokuša odgovoriti kako je to SDP uspio iščupati poraz iz ralja sigurne pobjede, ali se oni uglavnom svode na Milanovićevu relativnu mladost i neiskustvo, odnosno opterećenost SDP-a kadrovskom i programskom tranzicijom nakon smrti dugogodišnjeg vođe Ivice Račana. Nešto manje se, dakako, spominju “igrice” s biračkim popisima i ekscesi poput Dusine 0, i to tek nakon što se Marko Rakar, za razliku od samog SDP-a, počeo ozbiljno baviti tom problematikom.

U posljednje je vrijeme, pak, popularnost stekla ideja prema kojoj je SDP namjerno ispustio pobjedu u ruku iz strateških razloga, odnosno da su Milanović i družina bili svjesni da Hrvatskoj predstoji velika kriza i da će, tko god bio u Banskim dvorima, morati povlačiti nepopularne poteze. SDP-u je stoga bilo jednostavnije pustiti HDZ da se dodatno pokopa s još jednim mandatom punim afera i sa sve većim i sve opravdanijim nezadovoljstvom građana, te da se 2011. godine jednostavno ušeta na vlast.

Ta strategija – ako je ikada postojala -iz današnje perspektive, odnosno nakon Sanaderove ostavke, ministara u Remetincu, HDZ-ove popularnosti u slobodnu padu i SDP-ovskog trijumfa na predsjedničkim izborima, izgleda genijalna.

Ali samo iz jeftine i licemjerne dnevnopolitičke vizure glavne hrvatske (pseudo)opozicijske stranke. Ako se ikada dokaže da su iz gore navedenih razloga 2007. godine namjerno “pušteni” dobiveni izbori, SDP će postati od najnečasnijih entiteta u hrvatskoj političkoj povijesti. Milanoviću i družini je, dakle, bilo važnije radi interesa vlastite stranke dozvoliti da Hrvatsku nesposobni i korumpirani HDZ odvede na rub provalije nego  biti vjerna svojim parolama o poštenju te preuzeti odgovornost u najtežem trenutku, nastojeći spasiti Hrvatsku čak i po cijenu vlastitog poraza.

Ockhamova oštrica, pak, tjera na oprez kada su u pitanju ovakve komplicirane teorije zavjere, te kao najjednostavniji i najuvjerljiviji odgovor na pitanje zašto je SDP izgubio izbore 2007. godine nudi to da jednostavno nije bio sposoban za pobjedu. A teško da se može zaključiti da se išta od tog poraza naučilo, odnosno da je sposobniji preuzeti vlast 2011. godine nego što je to bio prije četiri godine. Umjesto nekakve suvisle izborne alternative i programa se čeka da HDZ zagnjili do kraja te da SDP-u vlast padne u ruke poput kruške. A što onda? Nesposobnost koju je SDP pokazao prilikom pokušaja da preuzme vlast ne daje veliko ohrabrenje kada se razmišlja o načinu na koji će jednog dana tu vlast obnašati.

Filmskim zvijezdama tamni sjaj

Box office – odnosno prihod s blagajni kino-dvorana u Sjevernoj Americi – se već nekoliko desetljeća pretvorio u dodatni oblik zabave za filmofile, odnosno najpouzdanije sredstvo za ocjenjivanje koliko je neki holivudski projekt uspješan. Praćenje box officea u posljednjem desetljeću, pak, mnoge dovodi do zaključaka koji su donedavno izgledali heretički, odnosno potpuno nezamislivi kada je u pitanju američka filmska industrija. Među njima se najviše ističe teza o propasti star-sistema, odnosno uvjerenje kako filmske zvijezde uopće više nisu važne, odnosno kako o njihovom prisutstvu više ne ovisi hoće li neko ostvarenje biti hit ili flop.

Dok je, na primjer, još 1990-ih bila sasvim normalna stvar da Jim Carrey naplaćuje desetke milijuna dolara za nastup u svakoj od holivudskih komedija, s obzirom da se “ona pretvarala u zlato”, danas to s njim, ali i većinom njegovih kolega definitivno nije slučaj. U klasičnom star-sistemu holivudski naslovi su postajali hitovi zato što su mogli računati na ogroman broj obožavatelja tumača glavnog lika. U današnjem sistemu filmovi postaju hitovi zahvaljujući marketinškim operacijama u kojima glavna “njuška” na plakatu tek djelić cjeline, a često i djelić bez koga se ne može.

Mnoge od analiza box officea u posljednje vrijeme tako pokazuju da najveći komercijalni uspjeh imaju crtići, u kojima se zvijezde uopće ne pojavljuju, odnosno, u najboljem slučaju, tek posuđuju glas. Avatar je postao prošlogodišnji i ovogodišnji megahit zbog mnogih razloga, ali Sam Worthington definitivno nije bio među njima. I histerija stvorena oko Sumraka pokazuje koliko su danas zvijezde nevažne – filmovi nisu postali hitovi zbog Stewart, Pattinson i Lautner; naprotiv, sve troje su danas zvijezde upravo zbog svog nastupa u Sumraku.

To, dakako, ne znači da u Hollywoodu nema projekata koji nastoje koristiti zvjezdanu paradigmu. Imenom na plakatu se uglavnom koriste romantične komedije (s ženskim zvijezdama), kao i pojedine komedije kao što su one u kojima glavnu ulogu tumači Adam Sandler. No, u pravilu je riječ o žanrovski predefiniranim proizvodima kojima je glavna zvijezda već ustanovljeni brand. Pokušaj zvijezde da izađe iz tih predefiniranih okvira je u pravilu osuđen na propast.

Zbog svega toga treba biti prilično skeptičan prema najnovijem holivudskom spektaklu koji opisuje život posljednje egipatske kraljice Kleopatre, a kome bi glavna atrakcija trebala biti Angelina Jolie. Glumica koja je izjavila da je umorna od glume se u ovom konkretnom slučaju doima prestarom za ulogu tinejdžerske zavodnice. Hollywood, kao i mnoge druge institucije u današnjem svijetu, ima ozbiljnih problema da uči na svojim greškama.

Tajvanski NMA News kao budućnost medija

Predviđanje budućnosti je uvijek nezahvalan posao, a pogotovo kada su u pitanju mediji, odnosno način na koji oni trebaju odgovoriti na izazov novih tehnologija. Ono što, pak, postaje sve jasnije jest da riječ u pravilu gubi bitku sa slikom, odnosno da se od konzumenata vijesti više ne očekuje da išta prepuštaju mašti. Najviše zahvaljujući razvoju kompjuterske grafike, bilo da je u pitanju Photoshop ili programi s kojima je Cameron radio Avatar, suvremene vijesti je nemoguće zamisliti bez kakve-takve “masne” ilustracije, bilo da je riječ o običnoj slici, glumljenoj rekonstrukciji (što je na hrvatsku televizijsku scenu uvela RTL Televizija) ili animirani film.

Potonje, pak, savršeno odgovara publici koju su Paris Hilton i Severina Vučković navikli da jednostavno nema sadržaja tako intimnog da nekako ne “procuri” u javnost i da materijal za licemjerno zgražanje uz beskrupuloznu eksploataciju niskih strasti konzumenata  suvremenih medija. U tome je možda najviše otišla tajvanska TV-stanica NMA News, koja je odlučila da joj afera vezana uz Al Gorea bude ono što je za CNN bio zaljevski rat – izvrsna prilika za demonstriranje nove medijske paradigme. Afera je vrijednim tajvanskim talentima – koji su zanat bili ispekli na skandalu vezanom uz nasilničko ponašanje bivšeg britanskog premijera Gordona Browna – dala inspiraciju za čak dva animirana filma koji prilično eksplicitno prikazuju događaje iza zatvorenih vrata koji su se dosad mogli samo zamišljati.

Naravno da će se svi zbog ovoga – a pogotovo zato što je žrtva takvog tretmana sv. Albert Spasitelj Klime – zgražati i tražiti povratak standardima “ozbiljnog” novinarstva, ali je isto tako vrlo sigurno da će jedina stvar koja spriječava “ozbiljne” medije da i oni krenu sa sličnim “crtićima” nedostatak kreativnih talenta i resursa.

Za globalnu krizu kriv – ruska marioneta Dr. Doom?!

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Nouriel+Roubini&iid=4944451″ src=”http://view4.picapp.com/pictures.photo/image/4944451/petersburg-international/petersburg-international.jpg?size=500&imageId=4944451″ width=”234″ height=”339″ /]

Dežurnim rusofobima je najnovija bizarna špijunska afera u Washingtonu došla kao melem na ljutu ranu, podsjetivši sve naivčine da usprskos liberalne reputacije Medvjedeva i njegove diplomatske romanse s Obamom, iz imperija koji se svojevremeno nazivao Trećim Rimom ne može doći ništa dobro. A među zlo koje odatle dolazi bi se mogla ubrojiti globalna recesija.

Pa, kako su to onda zli Rusi uspjeli potkopati truli Zapad daleko efikasnije nego u pola stoljeća hladnog rata? Odgovor bi mogao Nouriel Roubini, ekonomist koga zbog u svoje ignoriranih, a sada često citiranih tvrdnji o dolasku globalne krize dobio nadimak “Dr. Doom”. Roubini je, osim po tome što u posljednje dvije godine uništava svaki dašak optimizma vezan uz svjetsku ekonomiju, poznat i po prilično zanimljivom privatnom životu kojeg karakteriziraju zabave i žene.

Među potonjima se, kako javlja Financial Times, našla i zloglasna Anna Champan, ruska femme fatale za koju američke vlasti tvrde da je bila dio špijunskog lanca. Roubini i Chapman su se nekoliko puta sreli te su se sprijateljii na Facebooku, iako Roubini tvrdi da prijateljstvo s Facebooka nije prešlo u ništa konkretno.

Teoretičari zavjere koji vole vjerovati u zle ruske namjere mogu lako stvoriti scenarij u kome je Roubini pao kao žrtva kremaljske “klopke s medom” te bio ucjenom ili na neki drugi način od fatalne Anne potaknut da daje katastrofalne prognoze o budućnosti svjetske ekonomije, učinivši tako “običnu” recesiju globalnom katastrofom koja bi potkopala liberalni, demokratski i kapitalistički Zapad i omogućila da na ruševinama “slobodnog svijeta” zavladaju autoritarni režimi s Istoka.