Zamjena 11 ruskih za 4 američka špijuna je događaj koji je iznenadio svjetske medije iz dva razloga. Prvi je taj što se takve stvari događaju onda kada se nisu trebale događati – dva desetljeća nakon završetka hladnog rata, kraja povijesti i potrebe da se itko špijunira u vrlom novom liberalno-demokratskom svijetu. Druga je sama brzina kojom se sve to odigralo, odnosno što su špijuni zamijenjeni prije ikakvog sudskog procesa, odnosno prilike da neka od američkih TV-mreža na brzinu snimi dokudramu u kojoj bi fatalnu Annu Chapman glumila Isla Fisher.
Ta brzina će, dakako, potaknuti svakojake teorije zavjere koje – zbog same prirode obavještajnog posla – nikada neće biti dokazane ni oborene. Tako ne preostaje ništa drugo do špekulirati o tome da je sve to posljedica novog obamovsko-medvjedevskog detanta kojim se nastoji od Rusije i SAD ponovno napraviti prijatelje i sanirati štetu nastalu u doba Busha i Putina. Za pretpostaviti je da je razmjena bila u interesu objema stranama – za Rusiju je jasno da joj suđenje i potencijalno javno sramoćenje nije trebalo; motivi američke strane za ekspresnu razmjenu ostaju misterij. Dobrobit četiri američka špijuna, od kojih su neki godinama čamili u arktičkim zatvorima, definitivno nije bila na vrhu Obaminih prioriteta. Stoga su se pojavile pretpostavke da je fatalna Anna, osim dr. Dooma uspjela pokupiti i neke mnogo opasnije “skalpove”, odnosno da bi javno suđenje moglo iznijeti cijeli niz neugodnih otkrića o vrhovima američke administracije i poslovnog establishhmenta.
Bolje je, stoga, jednostavno zaključiti cijelu stvar ekspresnom razmjenom i nadati se da će mediji s obje strane Atlantika pronaći neki pikantniji skandalčić u “sezoni kiselih krastavaca”.
