Autor: Dragan Antulov

Laži, statistike i Hollywood

Malo tko se danas usudi osporiti tezu kako je Hollywood neopisivo liberalniji od ostatka Amerike (i većine suvremenih društava). Međutim, isto tako je malo onih koji su spremni priznati da holivudski glumci, pisci, scenaristi i producenti svoj pogled na svijet agresivno promiču kroz sadržaj svojih filmova i TV-serija. U tome se ponekad ide tako daleko da se ne samo lijevi, liberalni i  “politički korektni” stavovi izlažu kao jedini mogući, nego se čak činjenice koje bi takvim stavovima išle u prilog “friziraju” s bezočnošću nalik na najsiroviji “agitprop” u nekadašnjim zemljama realnog socijalizma.

Jedan od primjera gdje su holivudski scenaristi dozvolili da vlastite ideološke predrasude plasiraju kao činjenice o kojima nikakvog spora nema jest i TV-serija Blizu doma, odnosno epizoda The Shot, emitirana na programu HRT-a u ponedjeljak navečer. U toj je epizodi tužiteljski tim na čelu s protagonisticom Annabeth Chase vodi proces protiv tinejdžera, zvijezdu srednoškolskog tima, koji je iz nepoznatih razloga ustrijelio svog mladića. Za vrijeme istrage se otkrije kako je tinejdžer imao homoseksualna iskustva, a na što slijedi eskpresni komentar Chaseinog šefa Stevea Sharpea kako od 15 igrača u srednjoškolskom timu “statistički, 2-3 mogu biti gay”.

Stručna literatura vezana uz pitanja ljudske seksualnosti navodi kako udio homoseksualaca u muškoj populaciji iznosi između 1,5 do 4 posto. Brojke koje imaju običaj koristiti gay organizacije – a koje su se svojevremeno citirale u HRT-u i hrvatskim medijima za vrijeme trećesiječanjske vlasti – se vrte oko 10 posto. Brojke koje koriste autori serije Blizu doma, pak, sugeriraju da je taj postotak znatno veći, odnosno 15 – 20 posto.

Ta je brojka, dakle, gotovo deset puta veća od one koje citira većina relevantnih istraživanja, ali je autori serije gledateljima serviraju kao notornu činjenicu o kojoj ima smisla raspravljati isto onoliko koliko o tvrdnji da li sunce svakog dana izlazi na istoku.  Moguće je da autori  nisu bili upoznati sa seksološkim istraživanjima, ali je vjerojatnije da su si dali “pjesničke slobode” kako bi što efektnije “senzibilizirali” gledatelje na probleme homoseksualne populacije koja – kako serija sugerira – čini više nego značajan udio stanovništva, odnosno, s obzirom na broj pogođenih, homofobija i uskraćivanje prava homoseksualacima predstavlja daleko ozbiljniji problem nego što je svojevremeno bila segregacija crnaca u SAD.

Sitni detalj u jednoj epizodi i ne baš straobalno popularne serije bi bilo nezahvalno uzeti kao krunski dokaz o ideološkoj “nabrijanosti” Hollywooda, ali takvih detalja, iako ponekad i ne tako drastičnih, ima poprilično. Njihova akumulacija stvara percepciju Amerike i svijeta u cjelini koju je teško pomiriti sa stvarnošću, a nesklad između percepcije i stvarnosti ponekad stvara i ozbiljne probleme kao što je tzv. CSI efekt. Taj i drugi primjeri pokazuju koliko je opasno stvarati sliku današnjeg svijeta na osnovu onoga što servira američka tvornica iluzija, odnosno koliku odgovornost Hollywood zapravo ima. Tu je odgovornost Hollywood često zloupotrebljavao ili je s najboljim namjerama popločavao staze do svakojakih paklenih destinacija.

Sud potvrdio zabranu istospolnih brakova u Kaliforniji

Vrhovni sud Kalifornije je sa 6 glasova “za” i 1 glasom “protiv” donio presudu kojom se potvrđuje rezultat prošle godine održanog referenduma kojim su u toj državi zabranjeni – prije toga odlukom istog suda legalizirani – istospolni brakovi. Sud je, međutim, koristeći činjenicu da referendumski prijedlog po tom pitanju nije bio dovoljno jasan, također donio odluku da će 14.000 istospolnih brakova sklopljenih prije izglasavanja referenduma ostati valjano.

To je solomonsko rješenje bilo očekivano od većine pravnih stručnjaka. Presuda je, inače, donesena po tužbi koje su podnijele kalifornijske gay organizacije, tvrdeći kako famozni Prijedlog 8 predstavlja tako drastično mijenjanje kalifornijskog Ustava da ga se moralo izglasati po kvalificiranom postupku, odnosno uz dvotrećinsku većinu u kalifornijskoj skupštini (gdje većinu, naravno, drže gay-friendly liberalni demokrati kojima tako nešto ne pada na pamet), a ne samo većina birača. Većina komentatiora je, pak, držala da se Vrhovni sud ipak neće usuditi direktno ići protiv najdemokratskije i najneposrednije izražene volje građana Kalifornije. U tom smislu su davane i izjave od strane samih sudaca.

Time je, barem privremeno, završena saga koja se ispočetka iskazala kao neočekivana posljedica kandidature Baracka Obame za američkog predsjednika, a kasnije izazvala pravljenje crnih lista u Hollywoodu, vandaliziranje objekata Mormonske crkve i javno razapinjanje Miss Kalifornije.

Obama imenovao Hispanoamerikanku Soniu Sotomayor u Vrhovni sud

Američki predsjednik Barack Obama će danas formalno objaviti jednu od najvažnijih odluka svog dosadašnjeg mandata, odnosno ime osobe koja će postati novi sudac američkog Vrhovnog suda. Associated Press je i prije formalne objave javio kako će novi član najvišeg i najuglednijeg sudskog tijela u Americi (a i u svijetu) biti Sonia Sotomayor, 54-godišnja sutkinja federalnog žalbenog suda za Drugi sudački okrug.

Sotomayor je treća žena imenovana u Vrhovni sud, a američki mediji su se raspisali kako je ona prvi Hispanoamerikanac u sudu (mada neki povjesničari navode da se i Benjamin Cardozo, potomak portugalskih Židova koji je u Vrhovnom sudu sjedio 1930-ih, može uvjetno smatrati Hispanoamerikancem). Upravo zbog činjenice da pripada toj etničkoj grupi – a koja se, s obzirom na svoju sve veću brojnost smatra jednim od stupova Demokratske stranke – Sotomayor se već duže vrijeme smatrala jednim od favorita za imenovanje. Sotomayor će, ako Obamino imenovanje potvrdi Senat – u kome demokrati imaju više nego solidnu većinu – zamijeniti Davida Soutera, suca koji je najavio kako će se povući do kraja godine.

Imenovanje vrhovnog suca je – s obzirom na američko shvaćanje podjele vlasti – jedna od najvažnijih i najdalekosežnijih odluka koju predsjednik može donijeti za vrijeme svog mandata. Američki Ustav tako Obami daje maksimalno osam godina mandata da provodi svoju politiku, dok su suci imenovani doživotno, pa teoretski mogu utjecati na život Amerikanaca desetljećima. Oni su to u nekoliko navrata i učinili, pa je tako upravo Vrhovni sud u prošlom stoljeću donio presude kojima je oborena rasna segregacija u školama, odnosno legaliziran pobačaj.

Za razliku od tadašnjih vremena, kada su Vrhovnim sudom dominirali liberali, današnjim sastavom suda dominiraju konzervativci. Ulazak Sotomayor to neće previše zamijeniti, s obzirom da je Souter – koji je od strane Busha Starijeg bio imenovan kao konzervativac – postao jedan od članova četveročlane liberalne manjine u devetočlanom sudu.

Republikanska stranka, koja bi, usprkos sve beznačajnijeg i manjeg prisutstva u Senatu, još uvijek mogla opstruirati njenu potvrdu, se našla u dilemi – da li suprotstavljanjem Sotomayor još više otuđi hispanoameričke glasače, ili da riskira da u Sud uđe osoba čiji su stavovi, kao i u slučaju Obame, daleko liberalniji i lijevije orijentirani nego što je to bio slučaj u američkoj politici.

Sotomayor, koja je razvedena i nema djece, poznata je ne samo po tome što podržava tzv. afirmativnu akciju, odnosno pozitivnu diskriminaciju u korist žena, obojenih, homoseksualaca i drugih “potlačenih manjina”, nego i po tome što je tzv. sudački aktivist, odnosno što smatra da sudovi nemaju samo zadatak tumačiti Ustav i zakone, nego ih kreirati, odnosno ispravljati krive Drine koje konzervativni republikanski političari ne žele, a ziheraški  rasploženi demokratski političari se ne usude kako ne bi digli živce centristički nastrojenim biračima.

Problem za Sotomayor bi, pak, mogla biti predavanje na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji, jednoj od utvrda radikalne ljevice u SAD, gdje je 2001. godine rekla kako  “etnicitet i spol suca može i hoće imati utjecaja na sudačke odluke”. Time je Sotomayor u pitanje dovela vlastitu objektivnost – ono što bi svuda u svijetu trebala biti najveća vrlina svakog suca.

Hoće li ga Jelena srediti?

Što zbog vrućine, što zbog umora, što zbog uobičajenog nedostatka inspiracije, splitska gradonačelnička kampanja je posljednjih dana pomalo izgubila na intenzitetu. Zato je najveći događaj postao u svim drugim okolnostima opskuran intervju koji je Jelena Rozga, kandidatkinja Kerumove liste za Gradsko vijeće Splita. Na temelju teksta se, kako navodi većina hrvatskih medija, “bi se dalo naslutiti” kako nekadašnja balerina i pjevačica grupe Magazin očekuje da u Kerumovoj gradskoj upravi postane pročelnica za kulturu.

Takva izjava je, naravno, došla kao mana s neba za anti-kerumovski orijentirane komentatore koji traže krunski dokaz za tezu o tome da bi Kerum na čelu Splita predstavljao propast zapadne civilizacije. Imenovanje Rozge za splitsku ministricu kulture će se tako opisivati isto onako kako su antički povjesničari opisivali vladavinu ludog rimskog cara Kaligule koji je svog omiljenog konja Incitata imenovao senatorom.

Cijela afera – pogotovo ako se “napumpa”, a to će splitski i drugi mediji svakako učiniti – bi mogla Kerumu stvoriti probleme u nedjelju, odnosno Ranku Ostojiću i njegovom bloku omogućiti da dodatno mobilizira svoje glasačko tijelo pod parolom “domovina u opasnosti”, odnosno da imaju dužnost spriječiti “najgore poniženje u povijesti Splita”. Zato je i Kerumov glasnogovornik Krešimir Macan hitno reagirao podsjetivši kako Rozga uopće nije izabrana u Gradsko vijeće, odnosno “kako najvjerojatnije ni sama ne zna razliku između vijećnika, pročelnika i podrške”, pa je “najvjerojatnije došlo do zabune”.

Ta intervencija se ne doima previše spretnom i čini se da je afera “Rozgagate” Kerumu ipak nanijela određenu štetu. Ostaje, pak, pitanje da li će ta šteta biti nenadoknadiva ili dovoljna da preokrene drugi krug. Naime, vrlo je vjerojatno da je većini birača, uključujući i one koji će najave o Rozginom angažmanu navode kao ključni razlog za glas Ostojiću, kultura zapravo zadnja rupa na svirali. Nije nimalo teško pretpostaviti da uvjerljiva većina svih onih koje Rozga užasava kao splitska ministrica kulture ni pod mukama ne bi bili u stanju imenovati njenu sadašnju prethodnicu, usprkos toga što dotična dama – bivša rock-kritičarka Tamara Visković – među upućenima prima brojne pohvale, i što su joj TBF-ovci svojevremeno odali homage s pjesmom Sredi ih, Tamara.

Stoga se ipak može očekivati kako će već za sedam dana cijela priča o Jeleni Rozgi i splitskoj kulturi biti posve nevažna i zaboravljena epizoda. Tko na biralištu bude protiv Keruma, to će uraditi zbog odranije stvorenih predrasuda, a ne zbog opskurnog intervjua koji je takve predrasude samo mogao potvrditi.

Honolulu održao prve online-izbore u SAD

Prošli tjedan je grad Honololu u američkoj državi Havaji dovršio prve izbore na kojima nisu bila otvorena birališta. Vijeća mjesnih zajednica Honolulua su izabrana tako što su se birači o kandidatima izjasnili telefonom ili preko Interneta koristeći posebne šifre. To su prvi takvi izbori održani u SAD, a jedini razlog zbog koga su održani na najnižoj razini jest taj da zakoni države Havaji još uvijek nalažu da se izbori za gradska vijeća, gradonačelnika kao i državne organe, vode na tradicionalni način koji ostavlja evidenciju na papiru.

Honolulu, dakako, nije otkrio toplu vodu niti će se zbog ovog SAD moći hvastati kao pionir demokracije 21. stoljeća. Estonija već duže vrijeme sve svoje izbore obavlja elektronskim putem.

Ono što je posebno zanimljivo u ovoj priči jest da bi se ovaj presedan mogao primjenjivati sve češće, ali ne zbog želje za stvaranjem moderne demokracije koliko nekih sasvim prozaičnih razloga. Izborna komisija Honolulua je, naime, izbore odlučila provesti isključivo “preko žice” zbog toga što je gradski budžet bio jedna od žrtava globalne recesije. Tako su sredstva za održavanje izbora srezana s 240.000 US$ na 180.000 US$. Bryan Mick, jedan od dužnosnika gradske uprave koji je vodio projekt, tvrdi da će izbori po novoj metodi koštati samo 80.000 US$.

Ako je to istina, lako je zamisliti kako će se – u ova recesijska vremena prilično poguban – argument o tome da je demokracija “preskupa” moći suzbijati uvođenjem novih tehnologija koji upražnjavanje demokratskih prava čine neposrednijim i jednostavnijim. Potraje li recesija, možda će kao jednu od posljedica imati procvat neposredne Internetske demokracije, odnosno glas “preko žice” bi mogao kompenzirati neke od antidemokratskih trendova – npr. porast ekstremističkih stranaka – koji se obično vezuju za ova loša ekonomska vremena.

Revolucija koju je pojeo “hrvatski san”

To da će studentska revolucija završiti onako kako je završila teško da je ikoga moglo iznenaditi. To da će završiti upravo sada, a pogotovo nakon dolaska Slavoja Žižeka koji je revolucionarima dao verbalnu podršku se, s druge strane, moe shvatiti kako svojevrstan šok.

A možda i ne bi trebalo biti iznenađenje, s obzirom da je Žižek rekao da su “preblagi”, odnosno da trebaju “primijeniti pravu dozu nasilja”.  Možda su upravo te magične riječi bile te koje su od tog “veličanstvenog projekta” učinili još jedan debakl “napredne”, “prosvijećene”, “europske” Hrvatske, ništa manji od onih kakve se svako malo doživljava na biralištima.

Naime, Žižek je mlade i nadobudne revolucinare podsjetio da sve velike revolucije i društvene promjene traže daleko više fizičkog i mentalnog napora od salonske rasprave, pomodnih parola i slike Che Guevare na majici. A ulaganje fizičkog i mentalnog napora je, pak, upravo ono što se zahtjevima za besplatno studiranje namjeravalo izbjeći. O spremnosti na nešto “žešće” stvari – udisanje suzavca, pendrek po glavi ili vožnja u kombiju eskadrona smrti – je moglo biti daleko manje govora.

Žižekove riječi su, podsjetivši na ne baš izvjesne, ali ne i potpuno isključene posljedice koje bi nastavak njihovog pothvata mogao imati, prosvjednicima učinile prihvatljivom alternativu kretanja “linijom manjeg otpora” koja se svodi na ponižavajući fijasko. Studenti će u režimskim krugovima, ali i šire postati predmet poruge. Sanaderova vlada je sada svjesna da se u opakim vremenima koja dolaze može bojati mnogo čega, ali definitivno ne i nekakvih studentskih protesta. Sanader možda čak i kao predsjedničkog kandidata svoje stranke instalira Dragana Primorca kako bi poniženje studenata i onih krugova koji su za njih navijali bude potpuno.

A, zapravo, “napredni” i “prosvijećeni”  studenti su ovim protestom – koji je propao čim je postao”dosadan” i “nezanimljiv” – pokazali kako se, zapravo, ne razlikuju od istih onih prostačkih masa koje sanjaju “hrvatski san” o kruhu bez motike, odnosno slavi, bogatstvu i lagodnom životu koje se bez problema može steći cjelodnevnim boravkom u kladionicama, dilanjem, kupovinom umjetno “napumpanih” dionica državnih tvrtki ili nastupom u reality showovima.

Preminuo nobelovac zaslužan za Viagru

Robert Furchgott, američki znanstvenik koji je 1998. godine dobio Nobelovu nagradu za medicinu, danas je preminuo u Seattleu. Furchgottovo najvažnije otkriće jest supstanca u endotelijskim stanicama – koje čine krvne sudove – zvana EDRF – a koja omogućuje opuštanje krvnih sudova. Furchgott je EDRF otkrio 1978. godine, a godine 1986. otkrio da je njegov sadržaj dušični oksid. Time je omogućio farmakološka istraživanja koja su svoj najpoznatiji i najpopularniji rezultat pronašla u lijeku koji širi krvne sudove, a koji je poznat pod imenom Viagra.

Furchgott je preminuo u dobi od 92 godine. Iza sebe je ostavio tri kćeri, četvoro unučadi, jednog praunuka, ali i više nego zahvalne vršnjake, odnosno generacije muškaraca kojima “zlatne godine” više neće izgledati tako dosadne.

Pucati Sanaderom na Keruma – i opet promašiti

Odluka Gradskog izbornog povjerenstva, a nakon toga i Radio Dalmacije i HRT-a da ne emitiraju spot Ranka Ostojića u kojem se citiraju riječi Ive Sanadera u svrhu mobiliziranja glasača protiv Željka Keruma je ništa drugo do još jedan izraz sluganskog mentaliteta, “ziheraštva” i sklonosti “netalasanju”. Barem isto onako kao što je Ostojićeva odluka da Keruma pokuša tući preko Sanadera izraz očaja i konceptualne nedosljednosti.

Ako su članovi Gradskog izbornog povjerenstva i medijski cenzori mislili da time spriječavaju Ostojića da stekne političke bodove, očito je da žive na nekom planetu koji se ne zove Zemlja. Naime, dotična afera će samo donijeti dodatni publicitet gradonačelničkoj utrci a – s obzirom na Youtube i Internet – malo je vjerojatno da bi ikakve zabrane spriječile da dotični spot ugleda svjetlo dana.

Međutim, teško da bi spot – čak i da je bio emitiran – uspio zaustaviti ono što u ovom trenutku izgleda kao vrlo izgledna šetnja Željka Keruma do gradonačelničke fotelje. Naime, njime Ostojić sebi skače u usta i demantira ono što je bilo lajtmotiv njegove kampanje – da je glas za Keruma u stvari glas za HDZ.

Postavlja se pitanje što su Ostojić i njegovi izborni stratezi – koji, po svemu sudeći, rade lošiji posao od Kerumovih – htjeli s ovim dobiti. Na svoju stranu pridobiti HDZ-ove birače? Maksimalno mobilizirati vlastito biračko tijelo koje ionako ne vjeruje ičemu što izlazi iz Sanaderovih usta? Sugerirati desno orijentiranom dijelu Kerumovog glasačkog tijela da u drugom krugu ipak slijede vođu hrvatske desnice?

Niti jedan od tih ciljeva su u ovom trenutku čini ostvarenim ili dostižnim. Po svemu sudeći je u pitanju konceptualni kaos, odnosno improvizacija nalik na priču o “poglavici Bijelom prahu” koja je možda na prvi mah iznervirala Keruma, ali zato SDP-ovu kampanju učinila previše negativnom, pretvorivši je u cirkus u kome se kandidati svađaju koliko su vlasi kose dali na toksikološku analizu.

Svađa oko “bijelog praha” i kose sve više sliči na “briljantnu” ideju, odnosno plakat kojom je HNS pred parlamentarne i predjsedničke izbore 1992. godine izlijepio Hrvatsku i na kojoj je uz sliku psa stajalo “Gladan sam ko pes. Bum glasal za HaEnEs”. HDZ je na taj plakat nimalo suptilno odgovorio sa plakatom na kojem je također stajala slika psa ali i tekst “Hrvat sam. Nisam pes. Ne bum glasal za HaEnEs”. Taj “pseći rat” je završio s predvidljivom pobjedom HDZ-a, a HNS se rastao od pozicije glavne opozicijske stranke te je prepustio HSLS-u.

Zapravo, kako stvari stoje, Ostojićeva kampanja u drugom krugu sve više podsjeća na drugi krug Budišine predsjedničke kampanje 2000. godine. Iskustva iz prethodnih okršaja govore da će SDP-ov kandidat morati učiniti nešto drastično želi li izbjeći isti rezultat. A vrlo je moguće da je za takav zaokret danas prekasno.

Osramoćeni zastupnici britanskog Parlamenta – pred samoubojstvima?

Nedavna najava Michaela Martina, predsjednika britanskog Doma zastupnika, kako će 21. lipnja napustiti svoju funkciju, po svemu sudeći, neće biti jedina posljedica skandala koji je izazvalo otkriće Daily Telegrapha o sistematskoj zloupotrebi dnevnica i drugih troškova među zastupnicima jednog od najstarijih i najuglednijih institucija zapadne demokracije.

Barem se takav dojam može steći nakon što se konzervativna zastupnica Nadine Dorries – koja je, slično kao i brojne kolege iz vladajuće Laburističke stranke, razotkrivena kao korisnik javnih troškova u privatne svrhe – požalila na “atmosferu linča” i “makartističkih progona” u svom blogu. Taj bi progon, tvrdi Dorries, mogao njene kolege potaći na samoubojstva.

Dorries je na blogu – koji trenutno nije dostupan – napisala kako je atmosfera u Westminsteru, gdje se nalazi Parlament, teška da strah od samoubojstava mnoge tjera da provjeravaju članove koji ne dođu na sjednicu.

Dorries nije dobila izraze suosjećanja od strane svog kolege i stranačkog šefa Davida Camerona – kojemu ankete već godinu dana pripisuju gotovo izvjesni dolazak na vlast. Cameron je javno reagirao na njene navode rekavši kako se, “naravno osjeća zabrinutost”, ali i da bi Dorries trebala daleko više brinuti o svojim biračima koji – pogotovo u vremenima recesije – nemaju baš previše razumijevanja za rastrošne i bahate parlamentarce koji lagodno žive na račun sve siromašnijih poreznih obveznika.

Hrvatski birači, za razliku od britanskih, se ne moraju brinuti da će zbog nekakvog skandala s bogaćenjem na račun poreznih obveznika ostati bez svojih cijenjenih zastupnika. Vladajući HDZ kao oličenje tradicionalnih katoličkih vrijednosti je saborske klupe napunio osobama za koje je samoubojstvo grijeh, dok moderni i progresivni SDP odbacuje koncept časti kao za Hrvatsku neopravdani otpadak iz feudalne prošlosti.

V – još jedan proročanski science fiction?

U ova cinična vremena malo koji pisac – pogotovo među onima iz mrskog angloameričkog svijeta – je među mladim Hrvatima intelektualnijeg usmjerenja tako popularan i utjecajan kao David Icke. Njegove teorije zavjera tako pružaju jedan jednostavan i zaokružen sustav u koji se bez problema može ugurati svaki, pa i najapsurdniji detalj svakidašnjice. O Ickeovim tezama – pogotovo onima koji se tiču toga da današnjom Zemljom vlada elita sastavljena od ljudi-gmazova – se još može raspravljati, ali ne i o njihovoj originalnosti.

Naime, tu je tezu je Icke, po svemu sudeći, svjesno ili nesvjesno preuzeo iz osnovne postavke američke TV-serije po imenu V iz 1980-ih koja je opisivala dolazak naoko prijateljski nastrojenih i humanoidnih vanzemaljaca koji su čovječanstvu – u zamjenu za neograničeno povjerenje – ponudili rješenje svih planetarnih problema. Naravno, kao i u svakoj SF-utopiji, ispostavilo se da dotični vanzemaljci nemaju plemenite motive niti su ono za što se predstavljaju. Serija – odnosno prve dvije mini-serije, emitirane 1983. i 1984. godine – je bila prilično dobra, pogotovo uzimajući u obzir tadašnja budžetska, tehnološka i sadržajna ograničenja američke televizije. Nešto kasnije je neke od motiva serije iskoristio John Carpenter u svom sjajnom, ali zaboravljenoj i neopravdanoj zapostavljenoj SF-akcijadi Oni žive, koja je također dala ideje za Ickea.

V je autoru ovih redova ostavila dobar dojam – između ostalog i zbog Faye Grant, jedne od onih tragično neiskorištenih holivudskih glumica. Zbog toga sam se pitao kada će se bezidejni Hollywood, koji ima običaj praviti film i od najbezveznije i najopskurnije TV-serije koja se nekoć našla na američkom TV-programu, baciti na remake ove serije.

E, pa, izgleda da se čekanje isplatilo, iako je ovaj put u pitanju remake u obliku nove TV-serije. To je daleko bolja varijanta od igranog filma koji bi, s obzirom na razlike između dva medija, najvjerojatnije ispao kao bezvezni krpež. Iskustva sa novom verzijom Battlestar Galactica također pokazuju da remake ne mora uvijek biti lošiji od originala.

Kenneth Johnson, autor originalne serije, u planu je imao snimiti nastavak čija bi se radnja događala dvadeset godina nakon originala, a u kome bi, naravno nastupila i Faye Grant. Međutim, sve je ostalo na romanu. TV-serija bi se trebala početi prikazivati 2009. godine.

Još je rano – i uvijek nezahvalno – praviti predviđanja na osnovu trailera, ali sam uvjeren da bi ta serija mogla dobiti dnevno-političke konotacije, a možda čak biti i svojevrsno alegorijsko proročanstvo. Vanzemaljci koji iznenada dolaze  i opčaravaju svijet svojom karizmom, savršenim izgledom, govorom o nadi i promjeni bi se mogli shvatiti kao svojevrsni ekvivalent donedavno anonimnog političara po imenu Barack Obama.

A nije da u povijesti science fictiona nije bilo proročanstava. Možda je najbolji primjer Verhoevenov Starship Troopers iz 1997. godine – film koji je propao na kino-blagajnama i koji su svi popljuvali, ali koji se iz perspektive 2000-ih čini nevjerojatno preciznim prikazom svijeta nakon 11. rujna. Problem s tim filmom, kao i s drevnim Kasandrama i Jeremijama, jest u tome da proročanstva ne bi bila proročanstva da se nisu ispunila, odnosno da su ih suvremenici shvatili ozbiljno.