Autor: Dragan Antulov

Tajkun osuđen na smrt zbog ubojstva

Egipatskog tajkuna Hishaama Taalata Moustafu je sud u Kairu danas osudio na smrt zbog ubojstva. Moustafa je osuđen zajedno s Mohsenom al-Shoukaryjem, 39-godišnjim policajcem kojem je tajkun bio platio 2 milijuna dolara da likvidira Suzanne Tammim, libanonsku pop-pjevačicu s kojom je bio u dugogodišnjoj vezi.

Shoukary (ili Muhsin Sukkary, kako ga navodi BBC) je prošle godine Tammim zaklao u njenom luskuznom stanu u Dubaiju. Motiv je bila njena želja da prekine ljubavnu vezu s tajkunom koji je, između ostalog, bio član Vijeća Shure, odnosnog gornjeg doma egipatskog parlamenta.  Hishaam se s time nije htio pomiriti, pa je unajmio plaćenog ubojicu.

Suđenje u Kairu je, s obzirom na svoje sastojke – glamur, seks, nasilje, preljub – izazvao senzaciju te se komotno moglo nazvati “procesom stoljeća”. U samom Egiptu je, pak, javnost uglavnom bila uskraćena za informacije zbog žestoke medijske cenzure čim se otkrilo da je jedan od optuženika pripadnik utjecajne obitelji Taalat.

Usprkos tome, sud je Taalata ne samo proglasio krivim, nego mu udijelio smrtnu kaznu. Nju, prema egipatskim zakonima, trebaju potvrditi vjerske vlasti.

Iako je riječ o kruškama i jabukama, te iako naslov nema pretjerano veze s ovim prostorima, nemoguće je ne pomisliti kako bi cijela priča završila da se kojim slučajem zbila u Hrvatskoj, odnosno da su o sudbini Taalata kojim slučajem odlučivali suci zaslužni za to što rječnici odsada sadrže fraze kao “ličko rukovanje” i “društveno prihvatljive obitelji”.

Američki Senat zasad odlučio Guantanamo ostaviti otvorenim

Da je predizborna obećanja lakše davati nego ispunjavati svjedoči i prvi potez američkog predsjednika Baracka Obame, koji je usprkos svoje globalne popularnosti, od danas prilično daleko od realizacije. Obama je, naime, kao svoju prvu odluku po dolasku u Bijelu kuću potpisao ukaz kojim se do siječnja sljedeće godine ima zatvoriti kontroverzni zarobljenički logor u Guantanamu, koji je za mnoge u svijetu simbol nepravde, zlostavljanja, kršenja ljudskih prava i svega najgoreg što je “resilo” režim Obaminog prethodnika.

Međutim, zahtjevi da se Guantanamo zatvori, i to smjesta, u pravilu nisu davali odgovor na jedno zaboravljeno, ali važno pitanje – što sa zatvorenicima. Naime, iako je među njima nesumnjivo bilo nedužnih ljudi koji su iza rešetaka Guanatanama zaglavili greškom, bilo je i onih koji svojim likom i terorističkim (ne)djelom savršeno odgovaraju razlozima zbog kojih je ta institucija i osnovana. Statistike, uostalom, govore kako je otprilike između četvrtine i petine  svih zatvorenika puštenih iz Guantanama – najčešće zbog nedostatka dokaza – poslije ubijena ili uhvaćena prilikom pokušaja izvođenja terorističkih akcija.

A čak i pod pretpostavkom da su zarobljenici “naučili lekciju”, ostaje pitanje gdje ih smjestiti nakon zatvaranja Guantanama. Puštanje na slobodu, odnosno slanje u matične države, u nekim slučajevima jednostavno ne dolazi u obzir. Naime, u nekim državama – kao što su Kina ili Sirija – tretman dotičnih ljudi od strane vlasti je daleko gori od svega što se moglo zamisliti u Bushovim kazamatima, pa isti oni humani principi zbog kojih se Guanatanamo zatvara nalaže da SAD za dotične ljude pronađe alternativni smještaj.

E, tu se onda manifestirao fenomen koji je od 1970-ih u svijetu poznat po skraćenici NIMBY, što se može grubo prevesti kao refren nekoć popularnog eksjugoslavenskog sitcoma “I ja volim pozorište… Ali ne u svojoj kući”. Naime, nijedna od evropskih država, koja je bacala drvlje i kamenje na Busha zbog nehumanog tretmana zatvorenika, nije našla za shodno da guantanamskim “anđelčićima” pruži gostoprimstvo.  Jedina je to pristala, i to s debelim financijskim poticajem, Albanija – u slučaju šest ujgurskih muslimanskih separatista koje bi u NR Kini čekao streljački stroj pred zidom.

Za ostatak guantanamskih uznika – kojih je oko 240 – ne postoje nimalo veće oduševljenje u samim SAD. Gotovo da nema političara koji je spreman svojim biračima objasniti zašto su zatvorenici koje se smatra najopasnijim na svijetu morali pronaći utočište u njihovom izbornom okrugu ili državi. I tu uopće nije važno je li riječ o članovima Bushove Republikanske ili Obamine Demokratske stranke.

O tome možda najbolje svjedoči rezultat današnjeg glasanja u Senatu gdje više nego komotnu većinu imaju demokrati i to oni koji, poput Obame, pripadaju lijevoj i liberalnoj frakciji. Od 100 senatora je samo njih 6 dalo podršku zakonu kojim bi se financiralo zatvaranje Guantanama. Čak 90 se tome usprotivilo.

Protivljenje je izrazio i Robert Muller, direktor FBI, rekavši kako bi dolazak osumnjičenih terorista na matični američki teritorij izazvao sigurnosne probleme. Nešto kasnije je i Obamin glasnogovornik Robert Gibbs rekao kako je odluka o zatvaranju Guantanama bila “ishitrena”.

Sanader (zasad) neće biti spasitelj splitske “civilizacije”

Danas u Saboru su se – barem nakratko – rasplinule nade mnogih splitskih intelektualaca i ljevičarski raspoloženih komentatora da će premijer Ivo Sanader u iznenadnom napadu državničke mudrosti kao deus ex machina spasiti Split “sudbine gore od smrti” – pobjede Željka Keruma u drugom krugu gradonačelničkih izbora.

Sanader je, odgovarajući pitanje SDP-ovog gradonačelničkog kandidata i saborskog zastupnika Ranka Ostojića o padu prometa u hrvatskim trgovinama, iskoristio priliku da istome “čestita na rezultatima lokalnih izbora”, ali i iznese predviđanje da ti rezultati ipak neće 31. svibnja uroditi pobjedom. Taj je šeretski odgovor dosad najjasniji signal HDZ-ovim glasačima da u drugom krugu neće morati na biralištima začepljivati nos i i po direktivi svog stranačkog vođe uslijed “viših interesa” zaokruživati ime “jugokomunjare” Ostojića.

A taj scenario – ako se u obzir uzmu iskustva sa sklapanjima lokalnih vlasti u Hrvatskoj – i nije bio u domeni znanstvene fantastike. Zapravo, njime se može objasniti vidljiva nervoza koju je Kerum ispoljio shvativši da će ipak morati u drugi krug te se tako izložiti riziku da mu “neprincipijelna koalicija” HDZ i SDP iščupa gradonačelničko mjesto iz ruku.

Zapravo, taj scenario se doimao čak i prilično uvjerljivim ako se u obzir uzme naslov u Slobodnoj Dalmaciji koji je najavljivao konačni obračun u kome “Ostojić s HDZ-om ruši Keruma“. A još je uvjerljivija bila najava sada već bivšeg gradonačelnika Ivana Kureta koji svojim glasačima ostavlja “da po vlastitoj savjesti” odluče hoće li dati glas Kerumu ili Ostojiću.

Koji bi bili motivi Sanaderu da svojoj stranci priredi takvo poniženje? U pitanju je prije svega pragmatična računica. Spit je, što se HDZ-a tiče, isto onako izgubljen kao Zagreb, Rijeka i Osijek. Podržati Keruma bi samo značilo spriječiti da Split preuzme SDP – i ništa više. Već u sljedećem izbornom ciklusu bi malo spretniji esdepeovac mogao učiniti ono što u ovom promiče Ostojiću. A ništa ne garantira da će Kerum kao poslovni čovjek – ako “nanjuši” da će mu to donijeti više koristi – poput svog kolege Jambe skrenuti lijevo i šurovati sa SDP-om. Dakle, Ostojić na čelu Splita i ne bi predstavljao onakvu blamažu za HDZ kao što se čini na prvi pogled.

Tu su, dakako, i dugoročne računice koje se ne tiču direktno Splita. Već sada Nacional špekulira da se Sanader, ohrabren dobrim rezultatima na lokalnim i regionalnim izborima, odlučio natjecati za predsjednika Republike sljedeće godine. Taština mu vjerojatno priječi da se u tu pustolovinu upusti ako nije siguran da će tu formalnost srediti još u prvom kurgu. A za takav pothvat je neophodno odmah osigurati glasove koji u normalnim okolnostima idu centru i ljevici.

Najlakši i najelegantniji način da Sanader sebi osigura Pantovčak – odnosno postane isto onako jedina alternativa za lijevu i lberalnu Hrvatsku kao i za “svoje” desničare – jest gesta zaustavljanja “barbarskog”, “istočnjačkog”, “primitivnog” i “balkanskog” Keruma koja je više nego dostojna jednog “dalekovidnog”, “vizionarskog” i “europskog” državnika kakvim se Sanader voli predstavljati. Pred njenom spektakularnošću bi odavno izblijedili “Hristos se rodi” i skidanje spomen-ploče Francetiću zbog koje je trenutni premijer nakratko sticao simpatije među krugovima koji inače “organski” ne mogu smisliti njegovu stranku.

Tako je u slučaju da Sanader svojom podrškom Ostojiću osigura gradonačelničko mjesto nije teško pretpostaviti koga bi za nekoliko mjeseci na predsjedničkim izborima javno podržali svi oni intelektualci koji su svoje sugrađane bili preklinjali da daju glas “svakome, samo ne Kerumu”. Uz takvu podršku je vrlo vjerojatno da bi Ivo Josipović, Neven Mimica ili još neki od bezličnih žrtvenih janjaca koje SDP namjerava lansirati kao svoje predsjedničke kandidate mogli računati na barem 10 % manje glasova nego u normalnim okolnostima – što znači ili Sanaderovu pobjedu u prvom krugu, ili po SDP ponižavajuće ispadanje iz drugog kruga u korist nekog kerumolikog populista.

Naravno, ne treba zaboraviti ni mogućnost da je u HDZ-ovom interesu da Ostojić – koji se često smatrao “velikom nadom” SDP-a – ostane zavezan za gradonačelničko mjesto u Splitu, umjesto da u Zagrebu gradi poznanstva i političku infrastrukturu koja bi ga jednog dana dovela na čelo te stranke, a možda i vlade. Ovako bi Ostojić ne samo radio nezahvalni posao gradonačelnika, nego bi i HDZ-ovcima pružao spektakl bratoubilačkog rata između milanovićevski raspoloženog gradonačelnika i bandićevski raspoloženog Marina Jurjevića.

Ipak, iako gore navedeni ima smisla, teško da bi se na njega trebalo kladiti. Prije svega se i najboljim igračima, pa i Sanaderu, preveliko kombiniranje uvijek može odbiti o glavu. Kerum je, osim toga, već sada postao fenomen kojem se bolje – barem na kraći rok – ne suprotstavljati. Protukerumovski savez HDZ i SDP bi Ostojiću donio, ali isto tako i odnio glasove, pa je bolje ništa ne riskirati. Zato je pretpostaviti da će kod Sanadera prevladati zdravoseljačka računica da mu je Kerum u ruci bolji ne samo od Kureta, nego i od Ostojića na grani.

Pronađen fosil majmuna star čak 47 milijuna godina

Na naslovnice današnjih medija prilično rijetko dolaze vijesti koje se tiču znanosti. Još su rjeđe vijesti koje se tiču paleontologije, odnosno grane znanosti koja se tiče istraživanja drevnih oblika života. Stoga je danas prilično neobičan dan kada je jedno paleontološko otkriće zaslužilo tretman prijelomne vijesti na Sky Newsu.

Riječ je o fosilu tzv. lemur-majmuna starom čak 47 milijuna godina, a koga je tim znanstvenika prozvao “Ida”. On predstavlja dosada najstariji primjerak drevne životinje za koju se nedvosmisleno može reći da pripada majmunima, odnosno svojevrsnu “kariku koja nedostaje” između primata i ostalih sisavaca.

Fosil je pronađen prije 25 godina od strane paleontologa-amatera u tzv. Messelovoj jami u blizini Frankfurta, gdje je prije nekih 47 milijuna godina bila tropska džungla, a koja danas predstavlja jedno od najbogatijih paleontoloških nalazišta. Tadašnji vlasnik nije imao pojma koliko je taj fosil dragocjen te ga je 2006. godine prodao dileru fosila, koji ga je pak, predao profesoru Jornu Hurumu s Norveškog prirodoslovnog muzeja u Oslu.

Fosil je bila ženka stara oko devet mjeseci, a visoka oko 50-ak centimetara.Ime je dobila po kćeri profesora Huruma.

Većina paleontologa otkriće uspoređuje s “padom asteroida na Zemlju”, odnosno otkrićem znamenitog Kamena iz Rosette koji je prije dva stoljeća omogućio dešifriranje egipatskih hijeroglifa.

Ako je HDZ problem, SDP definitivno nije rješenje

Od lokalnih i regionalnih izbora je proteklo više od 24 sata, objavljeni su svi manje-više relevantni rezultati te se – uzimajući u obzir drugi krug u vodećim gradovima – već sada može razdvajati “spin” od činjenica, odnosno donositi zaključci o dugoročnim trendovima.

A ti trendovi nisu previše ugodni po vodeću opozicijsku stranku. Usprkos najava o nekakvom velikom preokretu, velikih pomaka nije bilo. I HDZ i SDP su otprilike ondje gdje su bili 2005. ili 2007. godine. U situaciji kada se sve više osjeća globalna recesija, raste nezadovoljstvo studenata, prosvjeduju sindikati i studenti, a javnost sve narogušenija zbog neradne nedjelje i zabrane pušenja takav rezultat svaki objektivni promatrač ne može protumačiti drukčije nego kao pobjedu HDZ-a i poraz SDP-a.

Liberalni i lijevi dio hrvatske javnosti, koji se nadao kako će nedjeljni izbori biti indikator još jedne smjene vlasti na nacionalnoj razini, je vidno razočaran. Posebno ih boli činjenica da Milan Bandić – koji se smatra kriptohadezeovcem – usprkos redanja svakojakih afera po Zagrebu i razapinjanja od strane medija i intelektualaca, “rastura” po Zagrebu, odnosno dobiva 15 posto glasova više od liste na čijem je čelu bio njegov stranački šef Milanović. Možda je najkarakterističniji komentar Nevena Barkovića koji upravo te rezultate u Zagrebu vidi kao dokaz tvrdnji da su hrvatski birači “gubitnici”, odnosno da njima dominira “podanički mentalitet”. Jutarnji list, pak, te rezultate vidi kao naznaku budućih previranja, a možda i smjene na vrhu SDP-a, citirajući “ekstremnog bandićevca” koji se pita koliko izbora Milanović mora izgubiti da bi napustio mjesto predsjednika stranke.

Uzimajući u obzir sve gore navedeno, teško se oteti dojmu da je SDP ove izbore – isto kao i parlamentarne izbore 2007. godine – izgubio manje zbog HDZ-ove snage koliko zbog vlastite slabosti. Sanader se pred ove izbore daleko manje trudio nego na izborima za Sabor; kampanja je bila kratka, gotovo neprimjetna, a čak je i ritualno presijecanje vrpci na gradilištima donosilo više štete nego koristi. SDP-ovi pristaše mogu i dalje spominjati nepravedni tretman u medijima, financijsku prednost vladajuće stranke i manipulacije s biračima, ali je ovaj put daleko lakše prihvatiti tezu da je nešto zbilja trulo u vodećoj opozicijskoj stranci.

Moje je mišljenje da je glavni problem SDP-a u tome što je zbog Račanove intelektualne lijenosti, kratkovidnosti i gotovanstva – a čiji je Milanović više nego dostojni nasljednik – pristao na pravila političke igre u kojima se može smatrati unaprijed gubitnikom. Sanader je, pak, jučer na pitanje kako tumači pobjedu SDP-a u velikim gradovima dao vrlo jednostavno objašnjenje – “da HDZ dobiva svugdje, u Hrvatskoj bi postojalo jednoumlje”. Time je na najbolji mogući način opisao ulogu koju bi Milanovićeva stranka imati u sljedećih nekoliko desetljeća HDZ-ove vladavine – krpa koja bi trebala dati nekakav demokratski legitimitet institucionalnoj korupciji, krininalu i nesposobnosti karakterističnoj za jednostranačke režime nalik na one koji su Hrvatsku toliko “usrećili” u 20. stoljeću. I u tome SDP, dovoljno slab da nikada ozbiljno ne ugrozi HDZ, a dovoljno jak da služi kao komunistička babaroga preko koje će se mobilizirati vlastito glasačko stado, ima svoj presedan u Komunističkoj partiji Italije koja je iza drugog svjetskog rata na isti način služila vladajuće demokršćane, odnosno Zjuganovljenim komunistima koji danas isto tako servisiraju Putinovu režim u Rusiji.

Razlog zbog koga je SDP došao u tu situaciju je prije svega u nastojanju da se po svaku cijenu ispuni nekakav mitski politički centar, odnosno odlijepi od svoje ljevičarske prošlosti vezane uz komunizam i Jugoslaviju. U tome se uspjelo, čak i previše. SDP ne samo da više nije komunistička, nego ni socijaldemokratska stranka. Po svim najvažnijim stavkama svojih političkih platformi – društveno-ekonomsko uređenje, ulazak u EU i NATO, odnosi prema susjednim državama, odnos prema Haškom sudu, odnos prema pravosuđu, tretiranje kriminala, slanje vojnika u Irak i Afganistan – pa i metodama vladavine, SDP je, barem sudeći prema trećesiječanjskim iskustvima, a pogotovo nakon što je i Sanader svoju stranku okrenuo prema centru, postao indigo-kopija HDZ-a.

Što onda preostaje da bi se HDZ razlikovao od SDP-a, odnosno birači opredijeljivali za jednu ili drugu centrističku stranku? Preostaju plemenski i rodijački, odnosno pret-politički kriteriji, odnosno odgovor na pitanje koji je simbol glasačev pradjed nosio na kapi 1940-ih. SDP to nastoji “umiti” kroz prikazivanja sebe kao “urbane”, “prosvijećene”, “napredne” i “europske” (čitaj: partizanske) a HDZ-a kao “ruralne”, “primitivne”, “nazadne” i “balkanske” (čitaj: ustaške) Hrvatske. HDZ-u nimalo skloni Marinko Čulić je u svom komentaru priznao kako je to igra u kojoj SDP može samo izgubiti.

Nakon dva ozbiljna izborna šamara za SDP se prije ili kasnije mora ustanoviti da je car gol, odnosno da i glavna opozicijska stranka snosi svoj – i ne tako mali – dio odgovornosti za stanje u kome se našla Hrvatska. U pitanju nije samo par “kukolja u žitu” kao što je dežurni krivac Bandić, nego je u pitanju konceptualni problem. HDZ sa ovakvim SDP-om može računati na desetljeća lagodne – i sve bahatije – vlasti. Ako se, dakle, nastoji s vlasti mora skinuti korumpirani i nesposobni HDZ, to je nemoguće ako se prethodno u odavno zasluženu ropotarnicu povijesti ne pošalje “sestrinska stranka” koja se predstavlja kao njegova jedina alternativa.

Lokalni izbori 2009: Kerum i Kregar kao hrvatski Obame

Većina hrvatskih komentatora i medijskih kuća jučer održane lokalne i regionalne izbore drži važnima kao svojevrsni indikator općeg biračkog raspoloženja, odnosno najvjerojatnijih rezultata sljedećih predsjedničkih i parlamentarnih izbora. Međutim, kada se slegne prašina, službeni rezultati nastoje odvojiti od stranačkog “spina”, odnosno u obzir uzme “pripetavanje” za gradonačelnike i župane u drugom krugu, teško da je danas slika mnogo jasnija nego u subotu.

HDZ, tako, ima razloga za zadovoljstvo zbog činjenice da je zadržao vlast ili kroz skupštinske većine vodi u većini hrvatskih županija, odnosno uvjerljivoj većini općina. SDP i njemu skloni dio medijskog establishmenta, pak, uporno ponavlja mantru kako je HDZ sramotno izgubio u četiri najveća hrvatska grada koji sadrže najveći dio hrvatskog glasačkog korpusa.

Međutim, kada se rezultati usporede s rezultatima 2005. godine, teško da bi se – za razliku od usporedbe parlamentarnih izbora 2003. i 2007. godine – mogle zamijetiti neki strahoviti pomaci u potpori strankama, odnosno razlozi za posebno zadovoljstvo ili razočaranje kako u izbornim stožerima HDZ-a, tako i SDP-a.

Tako se HDZ može hvastati time što je ostvario dobre, pa na prvi pogled i dojmljive, rezultate po županijama i seoskim općinama, pogotovo kada se u obzir uzmu prethodni izbori na kojima je morao kupovati vijećnike ili sklapati frankenštajnske postizborne koalicije. Međutim, iza svega toga stoji prozaična činjenica da su dvije stranke – HSS i HSLS – koji s vladajućom strankom surađuju na nacionalnoj, isto učinili i na lokalnoj i regionalnoj razini, za razliku od ranijih godina kada su surađivali sa SDP-om. Dvojac kojemu su mnogi nakon dramatičnog pada parlamentarne zastupljenost 2007. godine predviđali izumiranje, ipak se dobro prilagodio socijaldarvinističkim okolnostima hrvatskog dvostranačja. HSLS i HSS su se pomirili s time da nikada više neće biti relevantne nacionalne stranke, ali su zato svu svoju energiju – i to, po svemu sudeći, uspješno – uložili u to da budu jak regionalni igrači u sjevernim dijelovima Hrvatske, odnosno svojevrsni ekvivalent bavarske CSU koja je, kada potrebno, na razini Njemačke održava na životu veću i “sestrinsku” CDU.

Što se SDP-ovih uspjeha u Zagrebu i Rijeci, odnosno HDZ-ovog debakla u velikim gradovima tiče, ni za njih se ne može reći da predstavljaju neko veliko iznenađenje. Sanaderova stranka tako u tradicionalno “crvenoj” Rijeci nije imala što tražiti, Zagreb je izgubila još za vrijeme Tuđmana, a Osijek joj je iz ruku otišao zajedno s Glavašem. U nešto manjoj mjeri je ista stvar u Splitu, koji je za HDZ izgubljen još 1993. godine, a gdje Sanaderova stranka na vlast isključivo kokošarenjem i potkupljivanjem vijećnika stranaka izabranih od strane antihadezeovski raspoloženih birača  (1995-1997, 2005-2009).

Zapravo, Split i njegova uža okolica se može smatrati jedinim mjestom gdje je došlo do velikih promjena, odnosno gdje je duboko nezadovoljstvo birača općim stanjem stvari našlo svoj odraz u izbornim rezultatima. Željko Kerum, za mnoge neočekivan i dugo vremena nipodaštavan sudionik izborne utrke, iskazao se kao najbolji i jedini relevantni simbol pobune protiv hrvatskog političkog establihmenta oličenom u nesposobnom HDZ-u i još nesposobnijem SDP-u. Split je jedina sredina koja je imala dramatični porast odaziva birača, a u skladu s time i najdramatičniji raskorak između rezultata 2005. i 2009. godine. (Uz Split bi se dramatična promjena mogla dogoditi i u Dubrovniku sa smjenom Dubravke Šuice, ali još treba čekati drugi krug.)

Ono što još više fascinira kod fenomena Kerum jest da ga već duže vrijeme pro-SDP-ovski mediji i komentatori razapinju kao Sanaderovog i pro-HDZ-ovskog “igrača”, ali je njegov ulazak u trku – ako se gleda kroz prizmu glasačke aritmetike – više naškodio Sanaderovoj nego Milanovićevoj stranci. Da Kerum nije sudjelovao u utrci rezultati bi dosta sličili na one 2005. godine. Ante Sanader bi tako glatko bio izabran za župana u prvom krugu, a HDZ imao apsolutnu većinu u županijskoj skupštini; na gradskoj razini bi Kuret išao u drugi krug ili u prednosti ili u dohvatljivom zaostatku za Ostojićem, dok bi u Gradskom vijeću, kao i 2005. godine, relativnu pobjedu SDP-a lako kompenziralo HDZ-ovo “kokošarenje” kod desničarskih strančica i nezavisnih lista.

U drugim dijelovima Hrvatske je najbliži ekvivalent fenomenu Kerum nitko drugi do nezavisni kandidat Josip Kregar, čiji – po mnogim neočekivan – upad u drugi krug izbora predstavlja veliki uspjeh, ali i izraz dubokog nezadovoljstva “druge” Hrvatske svojim političkim establishmentom, odnosno istom onakvom željom za promjenama koje je svojevremeno u SAD simbolizirao Barack Obama. Zbog toga će izborni stratezi HDZ-a i SDP-a pred predsjedničke izbore morati daleko više pažnje posvećivati nezavisnim građanskim intelektualcima i populističkim tajkunima nego što je to bio slučaj prije 17. svibnja 2009. godine.

Britanska kraljica duboko zabrinuta zbog korupcijskog skandala u britanskom parlamentu

Britanska kraljica Elizabeta II se, piše Mail on Sunday, srela s premijerom Gordonom Brownom kako bi izrazila “duboku zabrinutost” zbog skandala koji posljednjih dana potresa britanski Parlament, odnosno otkrićima o tome kako su zastupnici trošili milijune funti poreznih obveznika kako bi, navodeći to kao troškove obavljanja svog posla, rodbini namještali stanove, dograđivali bazene ili naručivali porno-filmove.

Mail podsjeća kako je kraljica tokom svoje polustoljetne vladavine imala izvrsne odnose s jedanaest premijera, a kao jedini izuzetak se navodi slučaj Margaret Thatcher tokom štrajka rudara 1980-ih, kada je Buckinghamska palača ne tako diskretno stavila do znanja kako se ne slaže s politikom tadašnje konzervativne vlade. Neimenovani izvori na koje se poziva Mail tvrde da je razgovor britanskog suverena sa šefom vlade bio “iskren”, odnosno da je kraljica uvjerena da bi skandal mogao “uzrokovati trajnu štetu reputaciji” britanskog Parlamenta kao jedne od najstarijih i najuglednijih demokratskih institucija u svijetu. Kraljica, koja je odrasla u doba Velike ekonomske krize 1930-ih, je “svjesna da vlada recesija”, odnosno da je javnost revoltirana bahatošću i rastrošnošću svojih zastupnika.

Skandal je prije nekih devet dana u seriji članaka započeo razotkrivati Daily Telegraph, a osim vladajućih laburista su se na meti našli i opozicijski konzervativci i Liberalni demokrati. Međutim, bijes javnosti je prije svega usmjeren na Brownovu stranku koja se u ovom trenutku – više od dvanaest godina nakon dolaska na vlast – nalazi u otprilike u istoj poziciji u kojoj su se nalazili konzervativci početkom 1990-ih, s javnošću uvjerenom da ih je dugotrajna vlast korumpirala te da je potrebno okrenuti novu stranicu. Laburisti štetu nastoje umanjiti drastičnim mjerama, kao što su interne istrage, suspenzije i izbacivanja članova uhvaćenih u skandalu.

Britanska policija je, pak, najavila kako će sljedeći tjedan oko skandala pokrenuti kriminalističku istragu. Ipak, najgore posljedice skandala ne bi pogodile samo laburiste, nego i Britaniju u cjelini, ako je vjerovati anketama koje se vode manje od mjesec dana prije izbora za Evropski parlament. One sugeriraju da bi jedan od njihovih najvećih pobjednika mogla biti euroskeptična Stranka nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP), odnosno da bi po broju glasova i zastupnika u Bruxellesu mogla prestići laburiste. To i nije takav problem koliko sve ozbiljnija mogućnost da dio laburističkih glasova ode nikom drugom do ekstremno desnoj Britanskoj nacionalnoj partiji (BNP) koja se, po nekim procjenama, može nadati čak četvorici eurozastupnika. BNP bi, pak, tako mogao omogućiti da druge ekstremno desne evropske stranke – poput mađarskog Jobbika i talijanske Forze Nuove – skupe 25 eurozastupnika te tako po prvi put stvore paneuropski parlamentarni blok najtvrđe desnice.

Da korupcijski skandal u Britaniji, pogotovo u uvjetima velike ekonomske krize, može imati nesagledive posljedice možda najbolje svjedoči afera Stavisky, koja je početkom 1930-ih izazvala potpuni raskol u francuskom političkom establishmentu, pa i krvoproliće na ulicama. Iako, za razliku od Njemačke, fašisti nisu došli na vlast a demokracija bila formalno očuvana, cinično i od političara potpuno otuđeno stanovništvo nije pokazalo pretjerani entuzijazam kada su se morali zaustavljati Hitlerovi tenkovi. Elizabeta, koja je kao izbjeglica iz bombardirane Buckinghamske palače neke od tih posljedica osjetila na svoj koži, imala je s obzirom na ta iskustva – van spoznajnih mogućnosti većine njenih današnjih podanika – itekako razloga da zabrinutost.

Zaokret udesno: Obama ponovno uvodi Bushove prijeke sudove

Odlukom da se ponovno uvedu tzv. vojne komisije, odnosno prijeki vojni sudovi čiji je zadatak procesuiranje optuženih terorista al-Qaede, Barack Obama je po pitanju konkretne politike načinio najspektakularniji zaokret u odnosu na idealističku retoriku kojom je osvajao ljevičarsku studentariju – ključni element svog glasačkog stroja tijekom izborne kampanje. Time je dan jasan znak da postoje određene granice koje Obama – ma koliko govorio o Promjeni – barem zasad neće prijeći. Kao što se to moglo pretpostaviti na osnovu trpanja republikanskih i klintonističkih kadrova u resore vanjskih poslova i obrane, Obamin veliki zaokret ulijevo će biti prije svega u sferi unutarnje politike u SAD, dok će po pitanju vanjske politike i sigurnosti, uključujući i kontroverzne tretmane “nevaljalaca”, kretati u parametrima koje su uspostavili njegovi “jastrebovski” i čvrstorukaški prethodnici.

Jedan od signala bi moglo biti i javno pismo kojim je Leon Panetta, od Obame postavljeni direktor CIA-e, nedvosmisleno stao na stranu svoje agencije u sporu s Nancy Pelosi, predsjednicom Zastupničkog doma koja je nastojala opovrći tvrdnje da je svojevremeno bila upoznata i prešutno odobrila “waterboarding” i druge “oštre tretmane” zarobljenih terorista koje ljevičarski krugovi danas nazivaju mučenjem.

Amnesty International, po svemu sudeći, može prosvjedovati zbog neispunjenih obećanja, ali je bilo jasno da će se i idealistički Mesija prije ili kasnije morati suočiti sa stvarnim svijetom gdje važe neka druga pravila od onih u izbornim kampanjama. Nadalje, birajući između profesionalaca i ponekad neugodnih oruđa za obavljanje prljavih poslova s jedne, te svojih istomišljenika ali i potencijalnih suparnika s druge strane, Obama je tu dilemu najvjerojatnije riješio koristeći svoja politička iskustva koja je stekao na ulicama Chicaga, mjesta koje, u najmanju ruku, nije bilo najplodnije tlo za njegovanje idealističkih načela.

Ruska policija rasturila gay paradu u Moskvi

Ruska policija je, kako javlja Russia Today, uhapsila oko 20-ak gay aktivista koji su, usprkos zabrani gradskih vlasti na čelu s gradonačelnikom Jurijem Lužkovim, pokušali održati gay paradu na ulicama Moskve. Aktivisti su najavili da će, slično kao i u nekoliko ranijih navrata, izaći na ulice, a Lužkov, koji gay parade smatra “satanskim” se zarekao da ih nikada neće dozvoliti. Moskovski gradski dužnosnici su, inače, zabrane tumačili sigurnosnim razlozima, odnosno time da je takve događaje u pravilu pratilo nasilje, odnosno napadi kršćanskih fundamentalista. U jednom ranijem incidentu je tako, pretučen britanski gay aktivist Pete Thatchell, ali i jedan član Evropskog parlamenta.

Policijsko “treniranje strogoće” bi zlobnici mogli protumačiti činjenicom da je nizozemski bend De Toppers ispao u polufinalu natjecanja za Pjesmu Eurovizije, što znači da nema ništa od najavljenog bojkota glavne večeri kojim su Nizozemci prijetili u slučaju da na paradi dođe do nasilja. Tako se Putin, Medvjedev & Co. ne moraju brinuti da će pred TV-publikom cijelog jednog kontinenta biti prokazani kao homofobi.

Na indijskim parlamentarnim izborima vodi Kongresna stranka

Kongresna stranka, koja je Indijom upravljala najveći dio vremena od nezavisnosti 1947. godine, po svemu sudeći je osigurala još pet godina vlasti nad najmnogoljudnijom svjestkom demokracijom. Prvi rezultati izbora za Lok Sabhu – koji su se, s obzirom na nevjerojatno veliki broj birača morali održavati preko mjesec dana u pet faza od 18. travnja do 13. svibnja – ukazuju kako će Kongresna stranka premijera Manmohana Singha te njeni saveznici ostvariti bolje rezultate od očekivanih, odnosno održati vlast. Nade opozicijske nacionalističke stranke BJP da će smijeniti Singha su se izjalovile, jer su komunisti i druge lijeve stranke organizirane u tzv. Treću frontu – a koju je BJP vidio kao koalicijskog partnera – katastrofalno podbacili.

Neki od BBC-jevih reportera i komentatora, pak, drže da bi se svjetski mediji ipak trebali suzdržati od toga da odmah proglašavaju pobjedu Kongresa, s obzirom na iskustva s ranijih izbora, kada su prvi rezultati bili slab indikator konačnih rezultata. Izlazne ankete su, inače, ukazale na daleko tješnju borbu između Kongresa i BJP.

Inače, jedna od karakteristika ovih izbora jest da se na suprotnim stranama nalaze dva unuka Indire Gandhi, odnosno potomci političke dinastije koja desetljećima upravlja Kongresnom strankom, a samim time i Indijom. Kongresnu stranku kao prijestonasljednik predstavlja Rahul Gandhi, sin Sonje Gandhi, odnosno Rajiva Gandhija, premijera ubijenog 1991. godine. Na drugoj strani je Varun Gandhi, sin Sanjaya Gandhija, sina Indire Gandhi stradalog u avio-nesreći 1980. godine. On se na izborima natječe kao kandidat BJP, te je imao problema s govorima koje neki tumače kao širenje mržnje prema muslimanima.

Ako se trendovi pokažu istinitim, svjetska tržišta i Zapad bi trebala odahnuti, s obzirom da je indijska vlada pod Kongresom počela graditi čvrsto savezništvo sa SAD, izazivajući bijes kako nacionalista tako i komunista. Zanimljivo će biti i to da ekonomska kriza, po svemu sudeći, nije imala velikog efekta na najmnogoljudniju svjetsku demokraciju.