Autor: Dragan Antulov

Ostaci pronađeni u Atlantiku ne potječu od Air Francea 447

Brazilsko zrakoplovstvo je prije nekoliko sati objavilo kako podaci o pronalasku ostataka zlosretnog Air Franceovog “airbusa” nisu točni. Brigadir Ramon Borges Cardoso je izjavio kako drveni ležajevi za teret koje su u Atlantiku pronašle ekipe u potrazi za avionom ne pripadaju airbusu, odnosno kako najvjerojatnije potječu od nekog broda koji je plovio tim područjem.

Zasad nije jasno da li su tragovi goriva u oceanu jedino što je preostalo od airbusa. Još uvijek se špekulira kako bi to mogao biti slučaj, jer je to gorivo “atipično” za brodove.

Ukoliko se ostaci airbusa ne pronađu, u tom slučaju mnoge špekulacije – koje su mediji danas uzimali kao gotove činjenice – padaju u vodu. Turbulencije izazvane iznenadnim tropskim olujama, pilotska greška ili bomba – sve je to još uvijek aktualno.

Globalno zatopljenje presudilo (i) Air Franceu 447?

Čim su započele špekulacije da bi nestanak, odnosno pad Air Franceovog “airbusa” na letu 447 moglo biti uzrokovano inače neuobičajenom, ali za tropske paralele i ne baš tako neočekivanom olujom koja izaziva grmljavine i turbulencije na visini od 15000 m, postalo je jasno da će, prije ili kasnije, netko potegnuti globalno zatopljenje, odnosno emisije CO2 i zle teksaške naftaše kao krivca za tu tragediju. Jedan od primjera je Aleksej Kokorin iz ruske podružnice ekološke organizacije World Wildlife Funda koji pad aviona smješta u kontekst “povećanog broja ciklona, učestalijih padalina i poplava” u Evropi, odnosno posljedica zagrijavanja oceana izazvanog pojačanjim emitiranjem stakleničkih plinova od strane čovječanstva i njegove industrije.

Gotovo je sigurno da će ovakvih špekulacija i tumačenja biti sve više, odnosno kako će nedostatak pouzdanog zaključka o tome što je uzrokovalo pad aviona biti nadoknađen raznoraznim teorijama zavjere koje često proturječne činjenice “elegantno” spajaju u zaokružen sistem koji bi tragediji trebao dati nekakav smisao. Eksplozija bombe, koja je u ovom trenutku isto tako vjerojatna kao i udar groma/turbulencija, se s druge strane ne čini kao “racionalno” objašnjenje s obzirom da nitko nije preuzeo odgovornost – iako presedani za nešto tako postoje, a od kojih je najpoznatije rušenje aviona tvrtke Air India 1980-ih, pripisano separatistički nastrojenim Sikhima. Dvije stotine mrtvih, među kojima i brazilski princ, se s druge strane mogu nekako lakše objasniti ako su žrtve mnogo opasnijeg i podmuklijeg “negativca” u obliku globalnog zatopljenja. A tu je priču još lakše prihvatiti ako se kao alternative odbace tehnički problemi s “airbusom”, pilotska greška ili – jednostavno – tragičan, ali banalan splet okolnosti koji se jednostavno nije mogao predvidjeti.

Izvoditi nekakve dalekosežne zaključke o budućnosti klime i čovječanstva na temelju pada Air Francea danas ima isto toliko smisla koliko i na temelju potapanja Titanica 1912. godine. Da su tadašnji mediji bili tako hitri s pretpostavkama o tome zašto je “nepotopivi” brod stradao od ledenjaka, opći zaključak bi bio da će svijet 20. stoljeća pasti pod okove ledenog doba.

Moldova ide na nove izbore

Moldova, službeno najsiromašnija zemlja Evrope, po svemu sudeći će ponovno birati svoju vlast, i to samo dva mjeseca nakon izbora čije su posljedice bili neredi s ljudskim žrtvama. Moldovski predsjednik Vladimir Voronjin nije uspio u svom naumu da kao svoju nasljednicu postavi premijerku Zinaidu Greceanii, odnosno skupi za izbor novog predsjednika nužnu tropetinsku većinu u parlamentu kojim dominira njegova Partija komunista Republike Moldove (PCRM).

Voronjin, koji je uz ciparskog predsjednika Dimitriasa Cristofiasa jedini (nereformirani) komunist na čelu jedne evropske države, dugo vremena je važio kao pro-evropski i pro-zapadni političar te je Moldova, dijelom zbog neraščićene situacije s pro-ruskom separatističkom regijom Pridnjestrovlja, bila dio prozapadnog bloka država GUAM (Gruzija, Ukrajina, Azerbejdžan, Moldova). Međutim, Voronjin u posljednje vrijeme se okreće Moskvi, što izaziva bijes kod mladih Moldovaca, koji pristup Evropskoj Uniji – bilo direktno, bilo kroz moguće ujedinjenje s članicom EU Rumunjskom – vide kao jedini izlaz iz siromaštva.

Pobjeda komunista na izborima je zato izazvala nerede prilikom kojih su demonstranti zauzeli parlament i ured predsjednika, ali je policija nakon nekoliko sati žestokih uličnih borbi ponovno uspostavila red. Voronjinova vlada je za nerede optužila rumunjsku tajnu službu, a među uhapšenima su bili i srpski državljani, inače članovi organizacije “Otpor” koja je srušila Miloševića, te sudjelovala u “obojanim revolucijama” kojima su uspostavljane prozapadne vlade u Ukrajini i Gruziji.

Voronjin, koji po ustavu mora napustiti položaj nakon dva mandata, ipak nije uspio osvojiti nužnu većinu, pa je opozicijski bojkot parlamentarnbe sjednice, odnosno neuspjeh da se postigne nužna većina za izbora Greceaniijeve, doveo do primjene ustavne odredbe po kojoj se parlament mora raspustiti te raspisati novi izbori.

I Obama koristi Sanaderove metode čuvanja vlasti

Frederik, jedan od stalnih suradnika hrvatskog bloga Pollitika, u svom najnovijem postu izražava opravdano zgražanje zbog činjenice da se biračko pravo hrvatske “dijaspore” u BiH kontinuirano koristi za masovnu i bezočnu krađu glasova, odnosno izvrgavanje ruglu ne samo volje hrvatskih birača, nego i elementarnih načela suvremene demokracije. Vrgorac, gdje je unaprijed bilo jasno da će vlast u tom gradu, zahvaljujući fantomskoj “Dusini 0”, odrediti ljudi koji inače nogom ne bi kročili u taj gradić, je jedan od najeklatantnijih primjera. Činjenica da se bosanskohercegovačko “narodno blago” koristi na lokalnim izborima predstavlja daleko gore poniženje od njegovog korištenja na parlamentarnim izborima, s obzirom da je nekako lakše braniti apstraktnu povezanost Ljubuščanina s Republikom Hrvatskom nego s Vrgorcem.

I ovaj, kao i slični drugi komentari, ponavljaju zahtjev da se hitno provedu reforme ustava i izbornih zakona kako bi se slične svinjarije zaustavile u budućnosti. Međutim, malo je razloga za vjerovati da bi se takvo stanje stvari moglo promijeniti u budućnosti. Posljednja prilika za tako nešto je bila zlosretna trećesiječanjska vlast, koja je svoju nesposobnost i neodlučnost pokazala čak i u oblasti koja joj je mogla očuvati vlast. Sanader i HDZ, pak, teško da mogu ponoviti njihovu grešku.

Slučaj “Dusina 0” postaje još depresivniji kada se stavi u kontekst izbornih zakona u zemlji koja se Hrvatskoj, pogotovo nakon dolaska Baracka Obame na vlast, agresivno nameće kao ideal suvremene demokracije. Najnoviji takav slučaj je država Georgia, čije su vlasti, nastojeći zaustaviti izborne prijevare, uvele sistem “praćenja” problematičnih registracija birača, odnosno zahtijevale da birači prije registracije dostave broj Socijalnog osiguranja, putovnicu ili neki drugi dokument kojim bi dokazali da su američki državljani.

Međutim, vlastima je iz Washingtona, odnosno Obaminog federalnog Ministarstva pravde, stiglo pismo u kojem se od njih zahtjeva da s takvom praksom prestanu. Georgia je dužna poslušati instrukcije federalnih vlasti s obzirom da je na to obavezuje Zakon o glasačkim pravima iz 1965. godine, temeljem koga je ukinuta rasna segregacija u južnim državama, odnosno ograničavanje glasačkog prava crnaca. Ministarstvo, kome je na čelu Eric Holder, jedan od lijevo orijentiranih članova administracije, obrazložilo je svoj zahtjev, između ostalog, tvrdnjom da postojeći sistem u Georgiji “diskriminira manjine”, odnosno da je “vjerojatnije da će na temelju zakona glasačko pravo biti oduzeti crncima i Hispanoamerikancima nego bijelcima”.

Karen Handel, državna tajnica Georgije i članica Republikanske stranke, javno je napala pismo Ministartva pravde, ustvrdivši da je “politički motiviranoj” odluci, odnosno obrazloživši je činjenicom da su crnci i Hispanoamerikanci – a među potonjima je veliki broj ilegalnih imigranata – biračko tijelo daleko sklonije Obaminoj Demokratskoj stranci. To znači da aktivisti Demokratske stranke sada mogu komotno ilegalne imigrante registrirati za izbore ne bojeći se nikakvih provjera, te da Obama 2012. godine može računati na stotine tisuće novih glasova na isti onaj način na koji ZNA SE koja stranka može očekivati desetine tisuća glasova iz “Dusine 0” i sličnih adresa.

Teroristički napad na američke vojnike u Arkansasu

Baš na dan kada je objavljeno kako je u svibnju zabilježen porast broja poginulih američkih vojnika u Iraku se zbio događaj koji pokazuje da pripadnici američkih oružanih snaga više nisu potpuno sigurni od napadača čak ni teritoriju svoje domovine. 24-godišnji William Long je poginuo, a 18-godišnji Quinton Ezeagwula je ranjen nakon što je kraj regrutnog centra u Little Rocku na njih otvorena vatra. Vojnici su nedavno završili obuku te su poslani u svoja stara susjedstva kako bi pomogli pri regrutiranju svojih prijatelja i poznanika.

Policija je nedugo nakon napada uhapsila 23-godišnjeg Abdula Mujahida Muhammada te u njegovom vozilu pronašla poluautomatsku pušku SKS  za koju se vjeruje da je njom počinjen zločin. Muhammad je, prema policijskim navodima, prilikom ispitivanja priznao zločin, a koji je navodno motiviran političkim razlozima odnosno “protivljenju američkoj vojsci”. Muhammad se rodio kao Carlos Bledsoe, a prije zločina se bio preobratio na islam i preuzeo novo ime.

Muhammad će biti optužen za ubojstvo i terorizam. Napad na vojnike, pak, dolazi nedugo nakon što je još jedan politički motivirani zločin šokirao američku javnost – ubojstvo dr. Georgea Tillera, liječnika iz Kansasa koji je izazivao bijes “pro-life” pokreta time što je obavljao kontroverzne pobačaje u posljednjem tromjesečju trudnoće. I navodni počinitelj tog ubojstva, 49-godišnji simpatizer milicijskog pokreta Scott Raeder, je uhapšen.

UPDATE: ABC javlja kako je Muhammad prije napada bio praćen od strane FBI, odnosno da je, kao nedavni preobraćenik na islam, putovao u Jemen. Federalni dužnosnici “ne isključuju” mogućnost da Bledsoe/Muhammad nije djelovao sam, odnosno da je bio dio šire terorističke ćelije.

Napad na vojnike u Fort Dixu je, inače, bio plan terorističke ćelije u New Jerseyu, a koji je spriječen kada je vlasnik videoteke slučajno vidio snimke na kojoj mladi islamski ekstremisti vježbaju gađanje te o tome izvijestio vlasti.

Hrvatski mediji pokazuju prve simptome KDS-a

Kakve će biti posljedice dolaska Željka Keruma na čelo Splita sa sigurnošću će se moći reći tek za nekoliko godina. Neke od njih je, međutim, daleko lakše predvidjeti. Među njih spada i ulazak skraćenice KDS u hrvatski rječnik.

KDS je fenomen sličan onome koji se mogao vidjeti u američkim medijima nakon izbora 2000. godine i bio poznat pod skraćenicom BDS – Bush Derangement Syndrome. On se tada očitovao u tome da su vodeći američki urednici, novinari i komentatori bili toliko frustrirani i razjareni izborom Georgea W. Busha za predsjednika – a još više time da su birači ignorirali upozorenja o njegovim intelektualnim nedostacima – da su potpuno odbacili svaki pokušaj da praćenje njegove administracije učine objektivnim, odnosno postupno dozvolili da inače legitimna kritika nečije vlasti i politike skrene u oblast govora mržnje, bizarne teorije zavjere i druge patološke indikacije osoba koje su dozvolile da im osjećaji pomute razum.

BDS, inače, nije bio prvi takav fenomen u američkom javnom životu. Dok se BDS uglavnom vezuje za američku ljevicu i liberale, desnica i konzervativci su ranije bili pogođeni Clinton Derangement Syndromeom – manifestiranom kroz teorije zavjere o Billu Clintonu kao silovatelju, ubojici, zlostavljaču žena i veletrgovcu kokainom – a danas boluju od Obama Derangement Syndromea, obično manifestiranog kroz tvrdnje da novi predsjednik uopće nije američki državljanin, da tajno ispovijeda islamsku vjeru, a uz to je sljedbenik ideja Vladimira Iljiča Lenjina.

Kerumu slična  sudbina prijeti iz nekoliko razloga. Prije svega, svojom “živopisnom” pojavom će poslužiti kao svojevrsni gromobran, odnosno za skretanje pažnje od niza drugih ličnosti i njihovih nestašluka. Tako će se, na primjer, mjesecima i godinama u medijima uporno gurati priče o splitskom gradonačelniku, a sve u nastojanju da se ne spomene sadašnji gradonačelnik Virovitice po imenu Ivan Kirin, odnosno zaborave kojekakve “afere Vepar” ili nečiji mandat ministra unutarnjih poslova. Slično će biti i s mnogim zagrebačkim snobovima, koji će nekako lakše “progutati” omrznutog Bandića kada ga usporede s njegovim kolegom u Splitu.

Kako bi se KDS mogao manifestirati možda najbolje pokazuje članak Lea Nikolića na T-Portalu koji je trebao biti reportaža o tome kako je Željko Kerum dočekao vijesti o svojoj pobjedi, a na kraju se pretvorio u esej u kome se nariče nad sudbinom Splita koji je postao “talac poslovodstva jedne trgovačko-hotelijerske tvrtke”, nova vlast opisuje kao još jedan “HDZ-ov frankenštajnovski hibrid” te najavljuje bolno otrežnjenje glasačkog tijela iz “suburbija (hrvatski: predgrađa) huljićevskog profila” kada Kerum bude upravljao gradom u svoju korist. KDS će se, ako je suditi po tome, manifestirati kroz potpuno odbacivanje novinarske objektivnosti, selektivno prezentiranje informacija, kao i njihovo stalno “začinjavanje” vlastitim ideološkim i drugim predrasudama.

KDS, s druge strane, barem na kraće vrijeme neće naškoditi Kerumu, odnosno moguće je da bi mu mogao čak utvrditi popularnost. Moć medija u Hrvatskoj se ne smije precijenjivati, a Bandić je danas gradonačelnik usprkos tome što mu se godinama “vadi mast”. U samoj splitskoj kampanji je neprijateljski stav medijskog i kulturnog establishmenta samo išao na ruku Kerumovim populističkim argumentima, odnosno potpaljivao splitski “dišpet” protiv “gospode”. Nakon samih izbora je, pak, čak i nekim pristašama Ostojića jasno da je njihov kandidat izbore protiv Keruma izgubio onog trenutka kada je počeo koristiti negativnu kampanju.

KDS bi, s druge strane, Kerumu mogao nanijeti štetu ako ga sam Kerum počne shvaćati previše ozbiljno, odnosno dozvoli da zbog svog temperamenta počne previše burno reagirati na napade te tako počini nepotrebne gafove.

Smrt trećesiječanjske Hrvatske

SDP nakon drugog kruga lokalnih izbora, barem što se artimetike tiče, nema više razloga za zadovoljstvo nego nakon prvog. Izgubio je vlast u Požeško-slavonskoj županiji, kao i u gradovima Sisku i Velikoj Gorici. Jedina stvar koja može poslužiti kao utješna nagrada, odnosno materijal za uspješni “spin” jesu Dubrovnik i Vukovar, simbolički gradovi-heroji na “problematičnom” krajnjem istoku i jugu Hrvatske.

Ono što je, pak, zanimljivo jest da su najveći SDP-ovi gubitnici Tonino Picula i Davorko Vidović, za koje nije slučajno da su svoje karijere izgradili kao ministri u Račanovoj trećesiječanjskoj vladi. Njihovi, ne baš očekivani, porazi pokazuju da se u SDP-u, želi li ta stranka ikakvu budućnost, mora provesti daleko oštrija deračanizacija nego što je do sada bio slučaj. Želi li SDP nove birače, nove glasove ili barem priliku da bude ozbiljna opozicijska stranka, mora pokazati vrata licima koje javnost obično povezuje s najvećim neuspjesima kratkotrajne SDP-ove vlasti.

Andro Vlahušić, koji je, s druge strane, uspio potući Dubravku Šuicu i HDZ-u oteti Dubrovnik, također je bivši Račanov ministar. Međutim, Vlahušić je prije svega iskusni lokalni igrač, ali i član HNS-a koji se daleko lakše može distancirati od Račana i njegove gubitničke reputacije.

Britanski laburisti u anketi pali na treće mjesto

Sunday Telegraph prenosi rezultate ankete koju je za njega provela agencija ICM, a prema kojoj Laburistička stranka britanskog premijera Gordona Browna – da se sada održe parlamentarni izbori – može računati tek na 22 posto glasova. Slabi rezultati britanske vladajuće stranke već duže vremena i nisu neko iznenađenje, s obzirom na lošu ekonomsku situaciju, rat u Iraku, niz skandala i opću zasićenost laburistima nakon 12 godina vladavine. Već skoro dvije godine ankete ukazuju da će na izborima – koji se trebaju održati najkasnije za godinu dana – laburisti padaju, a na prvo mjesto izbija Konzervativna stranka koju je preporodio novi, mladoliki vođa David Cameron i kojoj ICM-ova anketa daje čak 40 posto glasova.

Međutim, Brownu i njegovim drugova će najnovija anketa pasti teže od ranijih, jer su po njoj laburisti postali treća stranka po popularnosti na Otoku. Ispred njih su skočili centristički Liberalni demokrati kojima anketa daje 25 posto glasova.

Ovo, doduše, nije presedan, jer su laburisti u – po njih mračnoj, tačerovskoj – 1987. godini također jednom u anketi spali na trećo mjesto.

Utjeha laburistima je ta da još uvijek drže drugo mjesto u utrci za Evropski parlament sa 22, 5 posto. Konzervativci su i dalje prvi s 29 posto glasova, a Liberalni demokrati treći s 20 posto. Manje stranke, koje zahvaljujući proporcionalnom izbornom sistemu i manjem odzivu birače u pravilu izvrsno prolaze na evropskim izborima, su ovaj put daleko iza njih. Na četvrto mjesto je, s dosta iznenađenja, izbila Zelena stranka s 11 posto. Slijedi euroskeptična Stranka nezavisnosti UK (UKIP) s 10 posto, dok se ekstremno desna Britanska nacionalna partija (BNP), od koje se dosta strahovalo, vrti tek oko 5 posto.

Telegraph, s druge strane, navodi da bi laburistima u četvrtak gubitak četiri lokalna vijeća i pad ispod 20 posto na evropskim izborima bio jasan signal da Browna – koji je 2007. godine dočekan kao spasitelj stranke od Irakom kompromitiranog Blaira – moraju maknuti. Sam Brown je, pak, sklon ideji da svojoj vladi život produži nudeći koaliciju Liberalnim demokratima.

Ovaj razvoj događaja u jednoj od najmoćnijih i najutjecajnijih zemalja Evrope je posebno zanimljiv, kada se uzme u obzir da je opća ekonomska situacija daleko bolja od one u Hrvatskoj gdje, pak, vladajuća stranka gotovo da i ne mora brinuti o ostanku na vlasti sljedeće desetljeće-dva.

Glas za Keruma je glas za demokraciju

Preostalo je vrlo malo vremena do početka izborne šutnje pred drugi krug lokalnih izbora. Na njih imam namjeru izaći, isto kao što ću na njima iskoristiti istu onu opciju ka0 i prije 14 dana. Ništa što sam vidio ili čuo u prethodna dva tjedna nije me natjeralo da pretjerano zažalim zbog svoje odluke u prvom krugu. A to znači da ću biti dosljedan i podržati Željka Keruma za gradonačelnika Splita.

I sada, kao i prije četrnaest dana, držim da suprotan ishod od onog koji bi se temeljio na mom izboru (kao i, ako je suditi po anketama, izboru većine građana Splita) ne bi predstavljao tragediju za Split. Naprotiv, Ranko Ostojić je vrlo dobar kandidat koji bi mogao učiniti dosta dobrih stvari ako postane gradonačelnik. Stvar koja me je priječila da mu dam glas jest moja procjena da bi Kerum – zbog cijelog niza subjektivnih i objektivnih okolnosti – mogao učiniti daleko više.

Glavna prednost koju Kerum ima u odnosu na Ostojića jest to što će kao gradonačelnik imati daleko veći legitimitet. Nijedan gradonačelnik u povijesti Splita nije bio neposredno izabran na slobodnim, tajnim, višestranačkim izborima na kojima je postojalo opće pravo glasa za sve građane obaju splove.  Kerum će, za razliku od Ostojića, biti izabran zato što se zove Željko Kerum, odnosno to će biti glavni razlog zbog koga će dobiti glasove. Ostojić, nasuprot tome, većinu svojih glasova može prikupiti isključivo na temelju tri slova koja se nalaze iza njegovog imena na glasačkom listiću. Njegovi glasači će se opredijeljivati isključivo po stranačkom, odnosno ideološkom kriteriju. Ostojić bi tako – bez obzira na svoju biografiju ili karakter – mogao dobiti isti onakav broj glasova kao Ivan Kuret da je kojim slučajem iza njegovog imena stajala slova “HDZ”, isto kao što je Kuret vjerojatno mogao računati na drugi krug da je bio kandidat SDP-a.

I ta tri slova su, zapravo, jedini razlog zbog kojih će mnogi glasati protiv Keruma u nedjelju. Splitski tajkun nije im ne diže živce zbog toga što je “bahati primitivac” i  “seljačina”, odnosno bezdušni i pohlepni kapitalist,  koliko zbog prozaične činjenice da drugoj najvećoj stranci u Hrvatskoj oduzima vlast nad drugim najvećim gradom u Hrvatskoj. I to se dešava upravo u trenutku kada je od prošlih parlamentarnih izbora još uvijek grogiranom SDP-u potreban nekakav opipljiv lokalno-regionalni “skalp” . I zbog toga se na Keruma krenulo izuzetno žestoko, pa i prljavo, potežući, implicitno ili eksplicitno, njegovo “vlaško” porijeklo kao glavni argument kojim bi mu birači “urbanog”, “građanskog”, “normalnog” Splita trebali zapriječiti Banovinu. A takvi argumenti, koji su u svojoj biti rasistički, u najmanju ruku izgledaju licemjerno kada dolaze iz jedne navodno prilično napredne i prosvijećene stranke kao kao što je SDP.

Ostojić bi vjerojatno bio dobar gradonačelnik, ali se – u najmanju ruku – nije pokazao najspretnijim političarem kada je u pitanju kampanja. Umjesto da birače osvaja svojim neospornim kvalitetama, dozvolio je sebi da se upusti u negativnu kampanju, pa se tako od svih njegovih manje pamte parole i programi o budućem Splitu, a više nesretna fraza “poglavica Bijeli prah”. Kerum, koji je, pak, i ranije pokazivao da posjeduje prirodni politički talent, je tu frazu iskoristio kao savršen izgovor da se ne upušta u sučeljavanja i debate te tako stavlja na uvid svoju intelektualnu inferiornost u odnosu na svog protivnika. Iskoristivši grešku svog protivnika, Kerum je pokazao kako postoje slučajevi kada vrhunsko obrazovanje, elokventnost, privlačan fizički izgled i druge kvalitete koje se za obično vezuju za uspjeh u suvremenoj politici ponekad nisu ni potrebne.

Izbor Keruma za gradonačelnika bi stoga pokazao da je suvremena Hrvatska, barem u tom jednom – za neke kontroverznom – detalju blizu ideala demokracije prema kojima svatko ima pravo ne samo birati, nego i biti izabran. Kerum, kao osoba bez uobičajenih obrazovnih i ideoloških kvalifikacija, odnosno stranačke infrastrukture koja stoji za hrvatskog političara, time uspostavlja nove demokratske standarde i ruši nevidljive barijere na isti način  na koji je to prije nekoliko mjeseci u SAD učinio Obama.

Da li će se takav neoubičajen izbor građanima Splita obiti o glavu? Na to je pitanje nezahvalno dati odgovor prije nego što Kerum dođe na vlast. Takav izbor predstavlja rizik, ali rizik uvijek predstavlja nerazdvojni sastojak svake demokracije.

Spasiti planet bojanjem krovova u bijelo?

Profesor Steven Chu, ministar energetike u administraciji američkog predsjednika Baracka Obame, inače dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, izazvao je poprilično pažnje svjetskih medija svojim nedavnim prijedlogom da se svuda po svijetu krovovi počnu bojati u bijelo. Svrha inicijative jest borba protiv globalnog zatopljenja – bijela boja reflektira toplinu Sunčevih zraka, pa se time kuće i zgrade manje zagrijavaju, što znači manje potrebe da se atmosfera truje i zagrijava s fosilnim gorivima koja bi trebala stvarati struju za klima-uređaje.

Na prvi pogled se čini da ta ideja ima smisla – čak i nekome, koji, poput autora ovih redova – nije u potpunosti uvjeren u “konsenzus” o skoroj apokalipsi izazvanoj globalnim zatopljenjem. Uvijek je bolje trošiti manje energije, postojalo globalno zatopljenje ili ne.

Međutim,. isto tako se dobro prisjetiti da to što je netko dobio Nobelovu nagradu ne znači da baš sve to dođe iz njegovih usta mora biti pametno (neki od nobelovaca su u svoje vrijeme bili pristaše Adolfa Hitlera, no bolje je ne zazivati Godwinov zakon u ovom postu).

Članak u Telegraphu koji se bavi nekim praktičnim aspektima primjene Chuove ideje je, pak, konzultirao Jakea Hackera, glavnog fizičara u građevinskoj tvrtki Arup. Hacker je rekao kako bi masovna primjena bijele boje na krovovima i zidovima velikih gradova mogla stvoriti “problem s odsjajem”, ali i podsjetio da se samo 1,5 posto površine Zemlje odnosi na gradove.