Autor: Dragan Antulov

Apatow podbacio

Funny People, nova komedija Judda Apatowa s Adamom Sandlerom u glavnoj ulozi, prošli je vikend na sjevernoameričkom kino-tržištu zaradila 22,6 milijuna US$. Iako mu je film završio na prvom mjestu po gledanosti, Apatow i neće baš imati nekog posebnog razloga za zadovoljstvo. Prije svega, budžet je iznosio 75 milijuna US$, što znači da će mu trebati još više vremena kako bi stigao do pozitivne nule.

Mnogo je važnija stvar vezana uz podbačaj ovog filma činjenica da će Apatow – koji je posljednjih godina napravio svojevrsnu mini-revoluciju u Hollywoodu praveći komercijalno uspješne komedije s, među velikim studijima omraženim, cenzorskim rejtingom “R” – odsada imati problema daleko više problema sa šefovima studija, odnosno da mu šefovi studija neće tako rado izlaziti u susret kada od njih bude tražio da mu odobre nekonvencionalne stvari u filmu.

U slučaju Funny People nekonvencionalnost je bila u tome što film traje gotovo dva i pol sata, što je barem sat vremena duže od standardne holivudske komedije. Nikki Finke je na svom blogu Deadline Hollywood tako prenosila glasine – a kasnije ih demantirala preko “dobro upućenih izvora” – kako se Apatow žestoko svađao s Universalovim čelnicima po tom pitanju. Iako je Apatow potpisao ugovor s Universalom za tri filma, nije baš sigurno da će imati toliko kreativne slobode nakon što je box office pao ispod 25 milijuna US$ koliko je bila donja granica očekivanja studija.

Zanimljivo je, pak, da je kritika prilično blagonaklona prema Apatowu. Ali to nije prvi, ali ni posljednji slučaj kada kritika ide šumom, a publika i šefovi studija drumom.

Izraelski ministar vanjskih poslova pod istragom

Da Berislav Rončević ne bude jedini ministar protiv koga policija podiže kaznenu prijavu pobrinuo se Izrael, odnosno njegov ministar vanjskih poslova Avigdor Lieberman. Izraelska policija je, naime, državnom odvjetništvu preporučila dizanje optužnice protiv Liebermana, tereteći ga za masovno pranje novca preko fiktivnih tvrtki koji su on i kći imali na Cipru.

Lieberman je na tu vijest reagirao izjavama kako policijske istrage protiv njega nisu ništa novo, odnosno kako se one javljaju svaki put kada ojača.

A Lieberman je ovog puta doista ojačao, s obzirom da je na izborima za Kneset u veljači njegova stranka Yisrael Beizenu, koja uglavnom okuplja imigrante iz bivšeg SSSR-a, a koju  mnogi smatraju ultranacionalističkom, izbila na treće mjesto te ušla u koaliciju s Likudom, desničarskom strankom premijera Benjamina Nethanyahua.

Neki promarači izraleksih zbivanja drže da bi ova istraga vrlo dobro došla Nethanyahuu, koji bi se volio riješiti Liebermana čiji “problematični” stavovi – zalaganje za zaklektve vjernosti Izraelu od strane arapskih građana, odnosno priključivanje područja s arapskom većinom u Izraelu budućoj palestinskoj državi u svrhu veće etničke čistoće preostalog Izraela – u najmanju ruku nemaju baš najblagotvorniji efekt na eventualni uspjeh njegove diplomatske aktivnosti.

Dvojica poginulih u napadu na telavivski gay klub

Dvije osobe su poginule, a deset ih je ozlijeđeno nakon što je nepoznati maskirani muškarac večeras upao u telavivski gay klub, javlja Jerusalem Post. Izraelska policijski glasnovornik Mickey Rosenfeld  je izjavio da, prema prvim saznanjima, motiv napada najvjerojatnije nije “nacionalistički”, nego je riječ tek o “običnom kriminalu”.

Spasilačke službe, pak, javljaju da je Cafe Noir, kako se to mjesto zove, “krvavo”, odnosno da je šest ozlijeđenih ljudi u teškom stanju.

Napadač još nije otkriven, a za njim se traga. U svakom slučaju, ovo je jedna od rijetkih zločina takve vrste u Izraelu u kojem bi i Arapi i Židovi mogli biti počinitelji.

Ridley Scott će snimati prequel “Aliena”

20th Century Fox je, kako javlja Variety, odobrio početak snimanja još jednog filma iz serije o Alienu, kojeg bi trebao režirati nitko drugi do Ridley Scott, koji je potpisao i original s kojim je daleke 1979. godine započela franšiza. Film, koji je u bivšoj Jugoslaviji bio poznat kao Osmi putnik (i tako poslužio kao inspiracija za Gibonnijev rock bend) smatra se jednim od klaskika kako science fiction, tako i horor-žanra, a poznat je i po tome što je lansirao karijeru Sigourney Weaver. Scott, koji je ljubitelje SF-žanra zadužio i kultnim Blade Runnerom, bi se ovim filmom trebao oživjeti franšizu koja je prilično razvodnjena s dva Alien vs. Predator filma. Peti po redu film bi trebao biti prequel, odnosno baviti se događajima koji prethode događajima na zlosretnom svemirskom brodu “Nostromo”.

Da je vijest o povratku Scotta Alienu došla prije dvadeset ili deset godina, teško da bi bilo fanova franšize, ali i ljubitelja SF-a i filma općenito, koji zbog toga ne bi skakali u zrak od sreće. Međutim, iskustva sa suvremenim bezidejnim Hollywoodom, koji nedostatak kreativne energije kompenzira maksimalmom eksploatacijom ranijih uspjeha kroz prequele, sequele i remakeove, bi vrlo brzo trebale ohladiti bilo kakav entuzijazam. U tom je smislu možda najbolji primjer George Lucas i njegovi prequeli Ratova zvijezda koje mnogi originalni fanovi preziru iz dna duše.

Da li će se Scottu dogoditi ista stvar prije svega ovisi o tome kakav će biti scenarij. Njegov autor Jon Speiths, trenutno nema nijedan dovršen naslov u IMDb-u, ali je osim Alienovog prequela studijima uspio prodati scenarije za još dva projekta – Passengers (u kome glumi Keanu Reeves), te The Darkest Hour koji režira Timur Bekmabetov. Usprkos toga, sve to na prvi pogled ne izgleda dobro. Dan O’Bannon, scenarist originalnog Aliena je ipak imao nešto u svojoj filmografiji – Carpenterov klasik Tamna zvijezda koji je u mnogo čemu poslužio kao svojevsna podloga za njegovo i  Scottovo remek-djelo. Speiths trenutno nema ništa. Moguće je da je zbilja riječ o genijalnom scenariju, ali se u Hollywoodu previše genijalnih scenarija izgubilo na putu od producentskog ureda do prve klape na setu.

Komunisti izgubili izbore u Moldovi

“Moldova glasovima svrgnula posljednje komunističke vlastodršce u Evropi” je naslovnica kojom je londonski Guardian popratio rezultate jučer održanih izbora u toj bivšoj sovjetskoj republici. Partija komunista Republike Moldove (PCRM) je osvojila 45,1 posto glasova, odnosno 48 od 101 mjesta u parlamentu. Uz nju su prag od 5 posto prešle tri opozicijske stranke – Liberalno-demokratska stranka (16,29 posto), Demokratska stranka (12,61 posto) i Savez za našu Moldovu (7,37 posto) – koje zajedno imaju 53 od 101 mjesta, odnosno, ako žele mogu sklopiti većinu, a što su najavili.

Izbori su održani nekoliko mjeseci nakon što su na prethodnim izborima komunisti osvojili većinu, ali ne tropetinsku nužnu za izbor novog predsjednika. Ti su izbori, inače, bili obilježeni velikim neredima za koje je vlada predsjednika Vladimira Voronjina optužila rumunjske tajne službe, a prilikom kojih su vandalizirane vladine zgrade.

Nema sumnje da će današnji rezultat biti shvaćen kao veliki trijumf Zapada, s obzirom da je Voronjin posljednjih godina Moldovu, inače najsiromašniju zemlju Evrope, sve više okretao prema Rusiji, usprkos toga što Rusija svojom vojskom de facto održava nezavisnost odmetnute moldovske oblasti Pridnjestrovlje.

S druge strane, prilično je izgledno da Moldovu čekaju godine nestabilnosti, odnosno da bi situacija bila prilično slična onoj u Ukrajini nakon “narančaste revolucije”. Demokratska stranka, koja je ključna za uspjeh prozapadne koalicije, nastala je od PCRM-ovih disidenata, a njen vođa Valentin Lupu nije isključio mogućnost da uđe u koaliciju sa svojim bivšim drugovima, pod uvjetom da se Voronjin odrekne politike.

Ne treba, uostalom, zaboraviti da Guardianova naslovnica možda jest točna – PCRM je uistinu posljednja vladajuća komunistička partija u Evropi, ali je isto tako bila i prva koja se nakon sloma komunizma u Istočnoj Evropi vratila na vlast, osvojivši na parlamentarnim izborima 2001. godine vlast od nacionalističke desnice.

Mogući drugi krugovi

Potvrdom HDZ-ove kandidature Andrija Hebranga za predsjedničke izbore 2010. godine, stvoreni su uvjeti za nešto ozbiljniju profilaciju kandidata odnosno špekulacije kakvi bi izbori trebali imati ishod. Pri tome, naravno, treba uzeti u obzir da su do datuma izbora svakakva iznenađenja moguća. Uostalom, tko je prije mjesec dana uopće mogao zamisliti da danas u Banskim dvorima neće sjediti Ivo Sanader? Stoga sve dolje navedene scenarije valja uzeti s povelikom gromadom soli.

Dolje navedeni scenariji su pod pretpostavkom da nijedan od kandidata neće u prvom krugu osvojiti više od 50 posto glasova, odnosno kako će se predsjednik znati tek nakon što se održi drugi krug.

Ivo Josipović (SDP) vs. Andrija Hebrang (HDZ)

U pitanju je scenarij koji bi najviše odgovarao trenutnom hrvatskom političkom establishmentu, odnosno cementirao dvostranačje. Ovo je i scenarij koji bi se po konvencionalnim kriterijima trebao smatrati najvjerojatnijim, otprilike isto onako kao što je na Božić 1999. pred predsjedničke izbore najvjerojatnijim izgledao sraz prvoplasiranog Mate Granića i drugoplasiranog Dražena Budiše.

Kako do drugog kruga: Hebrang osvaja drugi krug zahvaljujući 20 – 25 posto glasova koje mu je dalo disciplinirano glasačko tijelo HDZ-a.  Josipović osvaja otprilike isto toliko ili nešto manje; s jedne strane će se glasovi ljevice i centra rasuti na niz kandidata, a s druge strane će lijevi glasači biti preplašeni Hebrangom, odnosno već u prvom krugu dati glas Josipoviću.

Rezultat: “Smart money” je na Josipovića, ali se nikad ne zna, s obzirom da je SDP pokazao veliku sposobnost da čupa poraze iz onoga što se činilo sigurnom pobjedom. Situacije tipa “živ dečko i mrtva cura”, odnosno sklonost SDP-a da potcjenjuje HDZ bi mogao dovesti do neugodnih iznenađenja.

Damir Kajin (IDS) vs. Andrija Hebrang (HDZ)

Ovakva kombinacija se čini malo vjerojatnom, ali samo na prvi pogled.

Kako do drugog kruga: Damir Kajin je zahvaljujući svom inzistiranju na antifašizmu pomazan od strane Stipe Mesića koji mu u kampanji daje svu moguću podršku, zbog čega se oko Kajina počinju lijepiti glasovi ljevice. Božić 2009. mnogi ljudi dočekuju praznih želudaca, pa im nekako više godi radikalni i vatreni Kajin od metiljavog Josipovića, koji u prvom krugu završava isto onako kao što je Hillary Clinton stradala od Baracka Obame. HDZ-ovi glasači, dakako, kao kandidata desnice stavljaju Hebranga.

Rezultat: Obojica imaju otprilike podjednake šanse, s time da bi se kampanja za drugi krug pretvorila u veliki ustaško-partizanski obračun u kome je Kajin hendikepiran, prije svega zato što će mu mnogi iz SDP-a – od kojih bi trebao očekivati podršku – ubacivati klipove u noge.

Ivo Josipović (SDP) vs. Nadan Vidošević (nezavisni)

Ova kombinacija se, zapravo, činila prilično vjerojatnom, a, bez obzira na Hebrangovu kandidaturu, ona to još uvijek jest.

Kako do drugog kruga: Glasači desnice u posljednjim tjednima kampanje pred prvi krug shvaćaju kako Hebrang malo previše tone u anketama pa se taktički odlučuju za manje zlo, odnosno kandidata koji jedini zbilja mže zaustaviti zle “jugokomuniste”. A to je, dakako, telegenični, šarmantni i za hrvatske standarde aferama prilično nekompromitirani Vidošević.

Rezultat: Josipović je, kako bi Amerikanci rekli, “toast”. Iako Josipović može očekivati podršku intelektualne elite, u debatama ga Vidošević rastura kao beba zvečku, a domaćice se listom odlučuju za lijepog i pametnog Nadana, koji se na vrijeme znao distancirati od mrskog Sanadera i nesposobne “Jace”. S druge strane, Vidošević je 1995. godine na post-“olujnim” izborima izgubio izbore za saborsko mjesto u Splitu, ali to ne mora ništa značiti.

Damir Kajin (IDS) vs. Nadan Vidošević (nezavisni)

Manje vjerojatan scenarij, ali ga se, dakako, ne smije isključiti.

Kako do drugog kruga: Nagli kolaps podrške Hebrangu pred prvi krug kao nepredviđenu posljedicu ima kolaps podrške Josipoviću, odnosno glasači ljevice više ne osjećaju potrebu da ostanu priljepljeni za SDP, a što najviše koristi Kajinu.

Rezultat: Kajin gubi, i to uvjerljivije nego što bi gubio Josipović. Bijesnom radikalu Kajinu, kojemu oko vrata visi ustaško-partizanski sukob, je previše jak suparnik šarmantni, staloženi i ideologijom neopterećeni Vidošević.

Ivo Josipović (SDP) vs. Damir Kajin (IDS)

Ovaj scenarij i nije tako neuvjerljiv, pogotovo s obzirom na neka iskustva iz bliske prošlosti.

Kako do drugog kruga: Desnica u prvom krugu doživljava potpuni debakl,  i to zato što su njeni glasovi razmrvljeni, odnosno Hebrangu i Vidoševiću dolazi konkurencija u obliku Glavaša, neočekivano popularnog Miroslava Tuđmana ili kerumolikog populista. Od svega toga najviše koristi imaju Josipović s podrškom SDP-a, odnosno Kajin s podrškom Mesića.

Rezultat: Josipoviću kao manjem zlu prilaze desničari, ali ga zato napuštaju ljevičari. Kajin u ovoj kombinaciji, zapravo, ima najviše izgleda za Pantovčak. Najvjerojatnija je repriza 2000. godine, s time da Josipović igra ulogu Budiše, a Kajin Mesića.

Andrija Hebrang (HDZ) vs. Nadan Vidošević (nezavisni)

U današnjim okolnostima se čini najmanje vjerojatan scenarij, ali do izbora ima još mnogo vremena.

Kako do drugog kruga: HDZ-ovo biračko tijelo ostaje kompaktno, dok su glasovi ljevice razmrvljeni između više kandidata (Josipović, Kajin, Pusić, Denis Latin), a dio njih vještom kampanjom kupi i slatkorječivi Vidošević, odnosno taman toliko da uđe u drugi krug.

Rezultat: Glatka Vidoševićeva pobjeda, s obzirom da će u drugom krugu mnogi hard core ljevičari “začepiti nos” prilikom odlaska na birališta i birati manje zlo od Hebranga.

Njujorškom Kerumu postao upitan treći mandat

Michael Bloomberg, američki medijski tajkun i četvrti najbogatiji Amerikanac koji se trenutno nalazi na mjestu gradonačelnika New Yorka, imat će razloga čekati jesen sa strepnjom jer nova anketa sugerira kako više nije potpuno izvjesno da bi mogao pobijediti na izborima u studenom. Prema njoj Bloomberg trenutno uživa podršku 47 posto Njujorčana, dok William Thompson, vrhovni gradski knjigovođa i kandidat Demokratske stranke, ima 37 posto. To sada izgleda kao vrlo dobra prednost, ali ne tako davno Bloomberg je uživao prednost od čak 15 postotaka, što znači da bi se birači vrlo lako mogli okrenuti protiv Bloomberga, odnosno vratiti “prirodno stanje stvari” u grad poznat po biračkom tijelu koje je listom za demokrate, ali na čijem su se čelu nalazili republikanci još od 1993. godine.

Bloomberg, poznat po liberalnim stavovima u društvenim pitanjima, i sam je bio demokrat sve do prije izbora 2001. godine kada se registrirao kao republikanac i tako naslijedio popularnog, ali kontroverznog Rudyja Giulianija. Prije predsjedničkih izbora Bloomberg je formalno izašao iz Republikanske stranke i proglasio se nezavisnim političarom, pa je čak bilo priče da će se kandidirati za predsjednika. Bloomberg je, međutim, najveći dio energije sačuvao da bi osigurao treći mandat, pri čemu je bilo bitno natjerati demokratsko gradsko vijeće da ukine odredbe odredbe o ograničenju na dva mandata. Bloomberg je to učinio, između ostalog, vatrenom podrškom Obami na predsjedničkim izborima.

Kada je, pak, gradsko vijeće izglasalo da više nema ograničenja na dva mandata, Bloomberg se, pak, ponovno počeo okretati republikancima te isposlovao da na izborima neće biti njihovog kandidata. U pitanju je bio ciničan, ali efektan manevar, ali možda nedovoljan da kompenzira efekte ekonomske krize, odnosno Bloombergovog kresanja raznih socijalnih i drugih programa u svrhu spašavanja gradskih financija. Još je, doduše, rano reći hoće li se taj trend nastaviti, ali bilo bi zbilja ironično da je Bloomberg uspio isposlovati šansu za treći mandat u skupštinskim klupama samo zato da mu taj treći mandat oduzmu birači.

“Oceanija je uvijek bila u ratu s Eurazijom”

Iako bi povijest u pravilu opisuje kao niz notornih činjenica koje ništa ne može promijeniti, iskustva s ovih prostora jasno pokazuju kako je riječ o idealu koji se još dugo, a možda nikada neće dostići. Problem, doduše, nije toliko u činjenicama koje eonima mogu ostati iste, koliko njihovom tumačenju koje se nevjerojatno brzo zna mijenjati na osnovu dnevnopolitičkih potreba. Bliska prošlost, ali i sadašnjost ima brojne primjere “napredno orijentisanih jugoslovenskih” drugova koja su postajali “domoljubna državotvorna” gospoda, heroja koji su postajali zlikovci, okupacija koje su postajale oslobođenja, bratskih saveznika koji su postajali pogani izdajnici ili jamstvenih kartica o smanjivanju PDV-a.

Možemo se tješiti, pak, da taj fenomen nije isključivo vezan uz nove nesretne prostore, odnosno da politika i njeno preoblikovanje povijesti zna pogađati i naizgled prosvijećenije zemlje. Možda je najbolji primjer SAD gdje je “politička korektnost” uzela toliko maha da se nastoje retuširati i neke ličnosti i događaji koji baš i ne spadaju ono što se obično podrazumijeva pod izrazom “daleka prošlost”. Dva primjera, pak, pokazuju kako predmet takvih orvelovskih intervencija ne mora uvijek biti “ideološki neprijateljska” tumačenja povijesti koja se vezuju uz konzervativizam i tlačenje neke manjine,  nego i “istine” koje su znale dolaziti s lijeve obale rijeke.

Prvi primjer je J. Edgar Hoover, jedna od najmoćnijih, najpoznatijih, ali i najkontroverznijih i najomraženijih ličnosti u SAD 20. stoljeća. Na mjestu direktora FBI je bio od 1924. do smrti 1972. godine, pretvorivši tu federalnu agenciju u jednu od najefikasnijih tajnih policija na svijetu, ali i stvorivši od nje stroj za prikupljanje “prljavština” o svakom relevantnom američkom političaru i javnoj ličnosti. Za američku ljevicu Hoover je bio monstrum, i stoga ne čudi što su se još za njegovog života u ljevičarskim krugovima počela širiti glasine o tome da svemoćni direktor tajne policije ima vlastitu mračnu tajnu, odnosno da je homoseksualac.

Zahvaljujući Hollywoodu, koji je politički uvijek stajao na ljevici, ali i bio i sklon promicati urbane legende, Hooverova homoseksualnost je prvo postala dio američke popularne kulture, a potom i svojevrsna činjenica koju nitko nije smio dovoditi u pitanje. Tako je pred kraj 20. stoljeća bilo teško zamisliti ijedan holivudski film u kome se pojavljuje Hoover a da se na ovaj ili onaj način ne spominje njegov navodni “brak” s pomoćnikom Clydeom Tolsonom ili njegove slike orgijanja u ženskim haljinama s kojima ga je ucjenjivala mafija. Hoover je tako postao simbol sve izopačenosti i licemjerja s kojom su šezdesetosmaši opisivali konzervativni poredak koga je direktor FBI nastojao zaštiti.

Danas se, pak, prilikom govora o Hooveru daleko više spominju njegovi “gafovi”, sklonost klađenju i novcem motivirane veze s mafijom nego njegove “slobodne aktivnosti”. O homoseksualnosti se sve manje govori, ona se ignorira pa sve češće odbacuje kao lijepa priča koja nema veze sa stvarnošću, odnosno isto toliko, ako ne i manje kao dugogodišnja ljubavna veza s holivudskom starletom Dorothy Lamour.

Koji je razlog za takvu promjenu? Prilično jednostavan, odnosno isti onaj zbog koga se američki predsjednik Lincoln, po mnogima najveći predsjednik SAD i pobjednik građanskog rata, nastoji na osnovu par špekulacija proglasiti homoseksualcem, dok se daleko brojnije reference na seksualnu orijentaciju njegovog prethodnika Jamesa Buchanana, pobornika ropstva i uvjerljivo najgoreg predsjednika SAD, elegantno ignoriraju.

Naime, homoseksualnost je danas jednostavno previše “cool” i previše “in” da bi se moglo vezivati za “problematične” ličnosti. Štoviše, svaki takav pokušaj bi se danas proglasio homofobijom.  I tako je Hoover, ni kriv ni dužan, prvo postao “tetkica” da bi ga se proglasilo licemjernim razvratnikom i monstrumom, a potom postao “hetrić” zato da ga “braća” više ne bi imala kao crnu ovcu u svojim redovima.

Nešto noviji primjer, pak, predstavlja tzv. Noć razbijanja diska (Disco Demolition Night), događaj koji se zbio 12. srpnja 1979. na čikaškom bejzbol-igralištu Comiskey Park, kada je u pauzi između dvije utakmice promocija lokalnog disk-džokeja Stevea Dahla, poznatog po antipatiji prema disko-glazbi, dovela do sveopćeg uništavanja disko-ploča, ali i nereda na terenu zbog kojih je druga utakmica trebala biti otkazana. Taj se događaj smatrao početkom kraja disko-ere u u SAD, a desetljećima je bio slavljen kao svojevrsna pobuna protiv establishmenta, odnosno nastojanje da se rock glazba vrati svojim buntovničkim korijenima, a nasuprot kvarenju od diska i njegove supkulture vezane uz materijalizam, konzumerizam i druge vrijednosti srednje klase i konzervativni poredak.

Tri desetljeća kasnije je, pak, taj romantični rokerski juriš na disko-Bastilju dobio daleko negativnija tumačenja zahvaljujući “političkoj korektnosti”. Naime, iako je disko-era tada završila što se tiče većine stanovništva, supkultura je preživjela u gay zajednici, odnosno disko se otada smatrao gay glazbom. Isto tako su današnji “politički korektni” povjesničari pažljivo prebrojali naslage melanina na koži disko-izvođaća i došli do zaključka da je među njima bila daleko više crnaca nego bijelaca, pogotovo kada se disko-glazba usporedi s “običnim” rockom. I tako je Noć razbijanja diska odjednom postala ne revolucija nego kontrarevolucija, odnosno rasizmom i homofobijom izazvan zločin iz mržnje koga svaki “pošteni intelektualac” mora najoštrije osuditi.

Gledajući takve primjere prilično je teško ne složiti se s Zhou Enlaijem, kineskim premijerom koji je prilikom posjeta Francuskoj početkom 1970-ih rekao da je “još uvijek prerano” da bi se išta suvislo moglo reći o francuskoj revoluciji 1789.

Stana postala svjetska TV-zvijezda

Nedavno sam pogledao prve dvije epizode “Castlea”, kriminalističke TV-serije koja se ovog proljeća emitirala u SAD, a čija bi druga sezona trebala krenuti najesen. Mogu reći da me se nije baš previše dojmila – koncept joj predstavlja varijaciju na odavno prežvakane teme, a i “dramedijski” ton na kome se inzistira vrlo često zna skrivati nedostatak smisla za humor kod scenarista. S druge strane, vrlo bi se lako moglo dogoditi da, uz malo sreće, to postanu “Slučajni partneri” (ili “Moonlighting”) našeg doba.

Ako se to dogodi, najveća zasluga za to bi trebala pripasti glavnim glumcima. Naslovnog protagonista – Ricka Castlea, plejbojevskog autora krimi-romana koji mučen besparicom i kreativnom blokadom pristaje raditi kao savjetnik za njujoršku policiju – tumači Nathan Fillon, kanadski glumac koji je našoj publici relativno nepoznat, ali je SF-geekovima poznat kao junak nikad prežaljene SF-serije “Firefly”.

Mnogo više pažnje bi u našoj javnosti trebala izazvati njegova partnerica Stana Katić, kanadska glumica kojoj su roditelji Srbi iz Dalmacije, a navodi se kako joj je jedan od rođaka splitski kazališni glumac Simo Katić.  Publici je poznata po nastupima u TV-seriji “Heroji” te kao kanadska agentica Corinne Verneau koja se pojavljuje na kraju “Zrna utjehe”. Po onome što se moglo vidjeti u ovoj seriji, gdje tumači njujoršku policijsku detektivku Kate Backett, čini se da je čeka dobra budućnost, s obzirom da je pokazala kako ima komičarskog talenta.

Još malo o devalvaciji kune

Ono što je donedavno bilo,  a zaprav još uvijek jest tabu-tema – eventualna devalvacija kune – predmet je članka na pollitika.com. Tekst je prilično zanimljiv, jer se bavi iskustvima Poljske koja je devalvirala zlot i uglavnom izbjegla nevolje koje su pogodile druge istočnoevroipske zemlje. Zanimljivi su i komentari gdje se iznose argumenti zašto devalvacija možda i ne bi bila tako dobra ideja za Hrvatsku.