Autor: Dragan Antulov

Pogledati se u ogledalo

Među brojnim prijedlozima kako da se Hrvatska na što brži i efektniji način izvuče iz krize najmanje popularnosti uživa ono koje se, na prvi pogled, čini najjednostavnijim – devalvacija kune. Svrha tog poteza bi trebala biti poticanje hrvatske proizvodnje, odnosno snižavanje cijena hrvatskih proizvoda na svjetskim tržištima u svrhu njihove veće konkurentnosti.

Međutim, kada je u pitanju taj potez, stječe se dojam da nesklonost prema njemu pokazuju kako oni ozbiljni, odnosno establishmentski ekonomisti, tako i “obična raja”. Dok ekonomiste brine inflacija, koja se od 1980-ih smatra najvećim zlom koje može zadesiti neku ekonomiju, dotle laike užasava jedna mnogo prozaičnija posljedica devalvacije kune. Krediti koje je stanovništvo podiglo u posljednjih desetak i nešto godina su u pravilu sadrže devizne klauzule, odnosno devalvacija kune bi automatski dovela do povećanja rata koje se moraju otplaćivati.

A koliko je ljudi koji su podigli te kredite, odnosno koliko su ti krediti odgovorni za financijkse nevolje u kojima se našla Hrvatska? Sudeći po bijesnim reakcijama na najave devalvacije kune, odnosno pokušaje Sanaderove vlade da “zauzda” pohlepne banke prilikom dizanja kamatnih stopa, osoba vezanih tim kreditima ima jako mnogo.

I, naravno, kada se proklinje Sanader zbog toga što je “pokrao i upropastio državu”, kada se odjednom stvara konsenzus da svaki zaselak ne treba biti jedinica lokalne samouprave i da nam sve one rukometne arene i Pelješki most nisu trebali, malo tko je spreman priznati da nesposobnost današnje vlade da se suoči s financijskom rupom samo svojevrsni odraz iste situacije u kojoj su se našli građani željni uživanja u lijepim i luksuznim stvarima za koje nisu imali volje ili strpljenja proliti odgovarajuću količinu znoja. I sada svi bjesne na Polančeca, Šukera i Kosor, a nitko se ne želi pogledati u ogledalo i vidjeti cvrčka iz basne koji shvaća da je mrav bio u pravu, odnosno suočiti se činjenicom da se cijelo ljeto zabavljao umjesto da marljivo sprema hranu za crne dane.

Zato se jučerašnja kolumna Renata Baretića u Nacionalu itekako treba preporučiti kao jedan od rijetkih primjera kada komentatori ove nesretne hrvatske zbilje imaju hrabrosti reći neke neugodne istine.

Obama prvi put ispod 50 posto podrške Amerikanaca

Barack Obama, po prvi put otkako je zasjedo u Bijelu kuću, ne može računati na natpolovićnu podršku Amerikanaca. To je zaključak ankete koju redovno provodi Rasmussen. Prema njoj Obamu podržava 49 posto, a ne podržava 51 posto Amerikanaca.

Obama, kao što je i za očekivati, uživa snažnu podršku članova i simpatizera vlastite Demokratske stranke – podržava ga 83 posto. Republikanci ga, naravno, ne mogu smisliti – ne podržava ga 80 posto republikanaca. Problem za Obamu je, po svemu sudeći, nagli pad podrške među umjerenim i stranački neopredijeljenim biračima, a koja sada iznosi 37 posto.

Fluktuacije u popularnosti ili podršci javnosti nisu ništa posebno za svakog predsjednika. Međutim, za Obamu ovo predstavlja ozbiljno upozorenje jer se zbilo relativno rano prilikom njegovog predsjednikovanja. Još važnije je to da je ta podrška – s obzirom na ambiciozne planove o velikim društvenim reformama kao što je uvođenje općeg zdravstvenog osiguranja – Obami potrebnija nego njegovim prethodnicima. A to se pogotovo vidi u sve težem discipliniranju članova vlastite stranke koji daleko više misle o svojim kongresničkim i senatskim foteljama – odnosno o umjerenim biračima koji bi ih tamo trebali zadržati – nego o ambicioznim planovima za koje navija Obami sklona stranačka ljevica.

Tako je, za razliku od 787 milijardi dolara teškog “poticaja” posrnuloj američkoj privredi, glatko izglasanog usprkos žestokog protivljenja desničara i republikanaca, posljednjih dana “zaglibio” projekt brzog izglasavanja zdravstvene reforme.  Obama još oklijeva sa zatvaranjem Guantanama, a rat u Afganistanu se čini još duljim i krvavijim nego za Busha. Teško je takve rezultate pomiriti s mesijanskim predsjednikom koga su predstavljali kao rješenje svih problema u svijetu.

To bi trebalo biti i više nego jasno upozorenje i za neke naše “spasitelje”. Za slučaj da nisu naučili lekcije od onoga što im je između 2000. i 2003. godine izmaklo iz ruku.

Splitsville u Splitu

Dujomir Marasović, ravnatelj splitske bolnice, je najavio kako će splitski HDZ raskinuti suradnju s gradonačelnikom Željkom Kerumom. Kao jedan od razloga je naveo neslaganje s Kerumovim planovima oko rješavanja problema prilaza novom rodilištu (tj. Kerumovo odbijanje da “iskesa” 50 milijuna kuna poduzetnicima koji drže zemljište na kome bi se trebao sagraditi prilazni put tom objektu). Eskalacija sukoba Marasovića i Keruma također dolazi nakon što je novi gradonačelnik prilično neuvijeno rekao što misli o ulozi koju je njegov od Sanadera postavljeni prethodnik Ivan Kuret imao u potpisivanju po grad štetnog ugovora o “Spalladium” areni.

Raspad koalicije između Keruma i HDZ-a, zapravo, ne bi trebao predstavljati šok, kao što šok nije trebalo predstavljati ni njeno sklapanje. Kerum je većinu u Gradskom vijeću sastavio s HDZ-om ne zbog neke ideologije ili “čobanske” solidarnosti u borbi protiv “urbanog” Splita (koga bi trebao braniti SDP), nego zbog jednostavnog i pragmatičnog interesa. Za njegove ambiciozne projekte je bila bitna podrška centralne vlasti u Zagrebu, odnosno Sanadera.

Sada, međutim, Sanader krstari Jadranom, sa sve manje razloga za iskrcavanje na obalu. Vlast u Zagrebu, radi koje je Kerum pristao na aranžman s HDZ-om, postala je klimava. Kerum se, kao iskusan poslovan čovjek, mora osigurati za slučaj kada te vlasti više ne bude. Distanciranje od “bisera” koje su gradu priuštili Kuret i njegovi stranački drugovi je prilično lagan, jednostavan, ali i efektan korak u tom smjeru.

Uz harač i inflacija?

Izbori su prošli, Sanader je otišao i – kao što je manjina mogla pretpostaviti – Hrvatska se užurbano kreće prema situaciji koju slikovito opisuje američki izraz o fekalijama i ventilatoru. U ovakvim situacijama je prilično teško razlučiti optimiste od pesimista.

Optimisti su, naime, oni koji u normalnim okolnostima pripadaju teoretičarima zavjere, odnosno koji su uvjereni kako je Sanader otišao samo da bi orkestrirao svoj trijumfalni povratak pred predsjedničke izbore, odnosno da je kriza isprovocirana samo da se “očisti” teren za evropske interese. Pesimisti, pak, vjeruju da je Sanader zbilja zbrisao pod udarom desnice, te da oni koji su ostali vode Hrvatsku u očiglednu propast iz jednostavnog razloga što nemaju pojma kako se izvući iz krize.

Kosor se, doduše, u svom ovom kaousu još uvijek koristi starim propagandnim trikovima. Tako je prvo spominjala “harač” od 5 posto, da bi danas “velikodušno” spustila tu stopu na 3 posto. Tako izgubljeni prihodi bi se trebali nadoknaditi povećanjem PDV-a na 23 posto.

Istovremeno danas ekonomisti kod predsjednika Mesića spominju kako o izlasku iz krize nema govora dok se budžetska rupa ne popuni tiskanjem novca, odnosno izvoz potakne deprecijacijom kune. To, naravno, znači inflaciju, odnosno buđenje zvijeri koja je nekoć teškom mukom bila uspavana 1990-ih.

Sudeći po bombi na šibenskoj Rivi, nije isključeno da će uz inflaciju ova ekonomska kriza probuditi još koje uspavane zvijeri 1990-ih.

Prigodni citat za Kosoričin “krizni namet”

Nije prva koja se toga sjetila.

U ranim fazama države, porezi su niski i malobrojni, ali donose veliki prihod… Kako vrijeme prolazi i kraljevi nasljeđuju jedni druge, gube svoje plemenske navike u korist civiliziranih. Njihove potrebe i troškovi rastu… zbog luksuza u kome su odgojeni. Zato nameću nove poreze svojim podanicima… [i] naglo podižu stope novih poreza kako bi povećali porezne prihode… Ali učinak ovakvog porasta poreza na trgovce i obrtnike se ubrzo osjeti. Jer poslovni ljudi su ubrzo obeshrabreni uspoređujući svoje profite sa svojim poreznim opterećenjem… Kao posljedica pada proizvodnja, a s njome i porezni prihodi.

Ibn Haldun (1332 – 1406), arapski povjesničar

Ankete: Obami završio medeni mjesec

Danas je Rasmussen objavio rezultate ankete koja po prvi put sugerira kako će Baracku Obami osvajanje drugog mandata u Bijeloj kući biti teže nego što se mislilo.

Dok je, očekivano, Obama još uvijek u značajnoj prednosti u odnosu na Sarah Palin (48 prema 42 posto), to nije slučaj sa Palininim stranačkim drugom (i ljutim suparnikom) Mittom Romneyem, koji u anketi ima isti postotak potencijalnih glasova. Dok se za relativno slabe rezultate Palin objašnjenje može pronaći u još uvijek neprobavljenim efektima njene iznenadne ostavke, dotle je Romneyev dobar skor u srazu s mesijanskim Obamom iznenađenje.

S druge strane, to da Obami pada popularnost nije iznenađenje, s obzirom da su nedavno objavljeni podaci ukazali da je opće stanje američke ekonomije daleko lošije nego što je njegov tim to predviđao prije par mjeseci. O tome da je medeni mjesec završio govore i sve veće poteškoće da se kroz Kongres proguraju Obamini ambiciozni planovi uvođenja nameta na štetne plinove kao i reformu sustava zdravstvenog osiguranja, a usprkos toga što demokrati u Senatu imaju kvalificiranu većinu. Obami se žuri da te zakone što prije progura, jer je svjestan da se mesijanski kapital kojemu duguje svoj izbor dobrim dijelom potrošio, odnosno da birače sve više brine ekonomija, odnosno porezi koje će plaćati da bi popunili Obaminim mega-projektima stvorene budžetske rupe.

Objavljene talibanske snimke zarobljenog američkog vojnika

Talibani su objavili video-snimku američkog vojnika koji je 30. lipnja zarobljen u istočnom Afganistanu nakon što je zalutao pri izlasku iz vojne baze. Snimka traje 28 minuta i na samom početku talibani pokazuju pločicu s njegovim imenom. Također s njim vode intervju, postavljajući pitanja o tome što misli o ratu.

Poručnica bojnog broda Christine Stridenstricker, glasnogovornica Pentagona, izjavila je da joj je drago što je ovom snimkom potvrđeno da je nestali vojnik živ, ali da je jasno “da ga koriste u propagandne svrhe”. Satnik John Stock, glasnogovornik američkih snaga u Kabulu, objavljivanje snimke je nazvao “kršenjem međunarodnog ratnog prava”.

ABC je, inače, u svojoj snimci cenzurirala dijelove koji pokazuju ime dotičnog vojnika. Ovo postavlja neugodna pitanja, poput onog kako bi se u sličnoj situaciji ponijela HRT.

Preminuo Walter Cronkite, novinarska legenda

Jučer je od posljedica cerebrovaskularne demencije u 93. godini života preminuo Walter Cronkite, američki novinar koji je više nego ijedan drugi utjelovljavao izraz “Sedma sila”, odnosno najugledniji i najutjecajniji pripadnik te profesije u 20. stoljeću.

Cronkite je rođen 1916. godine u Missouriju. Novinarstvom se počeo baviti u dobi od 19 godina, napustivši koledž. Godine 1935. je dobio posao na radio-postaji u Oklahoma Cityju, a potom se pridružio agenciji UPI i kao dopisnik pokrivao drugi svjetski rat. Godine 1950. se zaposlio na TV-mreži CBS, te tamo radio kao reporter, postavši jedna od zvijezda novog medija. Međutim, tek ga je dolazak na mjesto voditelja i urednika večernjih vijesti 16. travnja 1962. godine učinio ikonom. Na tom je mjestu ostao do 20. siječnja 1981. godine, a to je razdoblje bilo jedno od najburnijih u američkoj povijesti. Cronkite je tako “pokrio” kubansku raketnu krizu, rasne i studentske nerede, atentate na Kennedyjeve i Martina Luthera Kinga, vijetnamski rat te aferu Watergate. Kroz sve to vrijeme je ostao jedna od rijetkih osoba koju su svi Amerikanci poštovali i čijim su riječima vjerovali. Istovremeno je postao idealom koje – uglavnom bez mnogo uspjeha – nastoje ispuniti današnje generacije novinara, ne samo u SAD, nego i u ostatku svijeta.

Najpoznatiji trenutak Cronkiteovog života i karijere jest bio i najtraumatičniji. 22. studenog 1963. je svojim sugrađanima morao priopćiti vijest koja je i za njega i za ostatak svijeta predstavljala šok od koga se nikada neće oporaviti.

Međutim, trenutak koji je daleko važniji u Cronkiteovoj karijeri zbio se nekoliko godina kasnije. Tada je Cronkite pokazao kako je ne samo ugledan nego i utjecajan novinar. 27. veljače 1968. je u svom uredničkom komentaru iznio mišljenje da se SAD iz kaljuže zvane Vijetnam ne može izvući vojnim putem, te je tako pokret – dotle vezan uz ekstremnu ljevicu, romantične idealiste i razmaženu studentariju – učinio dijelom američkog mainstreama, omogućivši mu da pridobije većinu stanovništva.

S odlaskom Cronkitea nestaje jedna era. Takve veličine je teško zamisliti u doba infotainmenta, odnosno 24/7 medija koji zaglupljuju stanovništvo daleko efikasnije nego što ih informiraju.

Ipak, lijepa je pomisao da bi jednog dana Zoran Šprajc ili neki njegov kolega mogao biti hrvatski Walter Cronkite.

RIP Henry Allingham (1896 – 2009)

Biti službeno najstariji čovjek na svijetu možda i nije tako zavidna titula, s obzirom da je izuzetno velika vjerojatnost da ćete je nakon prilično kratkog vremena morati prepustiti nekome drugome. 113-godišnji Britanac Henry Allingham, koji je naslijedio Japanca Tomojija Tanabea, na tom mjestu nije izdržao niti mjesec dana. Jutros je preminuo, prepustivši mjesto najstarijeg čovjeka na svijetu 112-godišnjem Amerikancu Walteru Breuningu.

Allingham će, međutim, barem neko vrijeme zadržati titulu najdugovječnijeg Britanca, ali je daleko važnije to što je u povijest ušao kao posljednji preživjeli sudionik znamenite bitke kod Jutlanda, odnosno posljednji preživjeli pripadnik originalne postave britanske mornaričke avijacije (RNAS), odnosno jedan od posljednjih osnivača Kraljevskog zrakoplovstva (RAF). Tamo je služio kao mehaničar, preživjevši, kako sam kaže, njemačko bombardiranje iz zraka i sa mora. Allingham je također ušao u povijest instaliravši prvu specijalno konstruiranu kameru za avio-izviđanje.

Godine 1918. Allingham je oženio Dorothy Cator. Brak je trajao 51 godinu, a imao je dvije kćeri – Jean i Betty – koje je Allingham obje nadživio. U trenutku smrti je Allingham imao šest unuka, dvanaest praunuka, četrnaest pra-pra-unuka i jednog pra-pra-pra-unuka.

Posljednjih godina života Allingham je izazvao veliku pažnju sudjelovanjem na ceremonijama obilježavanja Dana sjećanja na pale u ratu kao jedan od posljednjih živućih veterana prvog svjetskog rata.

Marijana Petir – zašto je toliko mrze?

Prateći debatu oko Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, bilo je prilično lako pronaći odgovor na pitanje tko će platiti najveću političku cijenu zbog njegovog izglasavanja. To neće biti ni HDZ, ni njegov ministar Davor Milinović, ni manjinski zastupnici koji su Milinoviću osigurali većinu, ni HSS koji je osigurao kvorum za većinu, ni ministar Damir Bajs koji se navodi kao oličenje licemjerja. Najveći gubitnik je Marijana Petir. Sada već bivša predsjednica Kluba zastupnika HSS se posljednjih mjeseci, a pogotovo posljednjih nekoliko dana, mogla “okititi” nezahvalnom titulom najomraženijeg hrvatskog političara.

Ono što je u cijeloj priči najzanimljivije jest da se količina vitriola prosuta na Petir doima obrnuto proporcionalna važnosti nje same, njene stranke, kao i društvenog pitanja koje joj je dalo takav publicitet. Moguće je postaviti pitanje je su li Zakon o medicinskim potpomognutoj oplodnji ili Zakon o sprečavanju diskriminacije uistinu bili najvažniji problemi koji tište Hrvatsku. Ono što je neupitno jest da je Petir zbog načina na koji se postavila po tim pitanjima u velikom dijelu javnosti dobila isti tretman kao Japanci u američkim novinama nakon Pearl Harbora, Hitler u “Pravdi” nakon početka operacije Barbarossa ili Slovenci u većini hrvatskih medija nakon početka blokade pregovora s EU.

Ako bi se zbilja krenulo razmišljati o tome zašto je Marijana Petir postala predmetom takve mržnje, moglo bi se doći do prilično depresivnih zaključaka. Jedan od njih bi doveo do spoznaje o tome da je stanje u Hrvatskoj daleko trulije nego što se to itko usudi priznati, odnosno da ovo društvo ima daleko ozbiljniji probleme koje definitivno neće riješiti ni nestanak Marijane Petir s političke scene, odnosno stranke ili koalicije čiji je danas član.

Pravo je pitanje što je to Petir, zapravo, učinila da se na Facebooku osnivaju Klubovi mrzitelja, odnosno da ju se na svakom internetskom forumu “časti” izrazima koji bi u svakom drugom slučaju bili ne samo “politički nekorektni”, nego neljudski, necivilizirani i primjer govora mržnje. Petir – barem, koliko je to sada poznato – nije nikoga izvukla iz bolnice kako bi ga strijeljala i bacila u jamu; nikoga nije tjerala da pije kiselinu; nije silovala 13-godišnjakinje i hladnokrvno pred svjedocima staricama pucala u glavu. Petir također nije sudjelovala u privatizacijskim pljačkama ili izazivala ekonomske katastrofe koje su desetke tisuća ljudi ostavile bez posla. Petir nije donosila presude o ličkom rukovanju ili “društveno prihvatljivim obiteljima”.  Petir dosad nitko nije uhvatio da pjevuši “Juru i Bobana”, “Jasenovac i Gradišku Staru” ili “Od Vardara pa do Triglava”. Petir čak nije sudjelovala ni u jednom reality showu, niti izdala knjigu memoara, niti je na bilo koji način imala učinka na rezultate hrvatske nogometne reprezentacije.

Zbilja, zašto je mrze?

Na to bi se moglo dati nekoliko odgovora, ali nijedan od njih nije u potpunosti zadovoljavajući.

Prvi i najočitiji jest da je Marijana Petir žena koja se bavi politikom. Usprkos svim pričama o hrvatskoj kulturi, civilizaciji i evropskom identitetu, ova zemlja smatra kako je za bavljenje politikom neophodno posjedovanje Y kromozoma. Žene-političari se u hrvatskoj javnosti stoga toleriraju isključivo kao ukras ili kao druge violine, odnosno sluškinje pravih “muških” igrača kao što su Mesić, Račan ili Sanader. Medijski eksponirane “solo” igračice obično završe kao gubitnice.

Međutim, to je samo dio mogućeg odgovora. Drugi, mnogo češće objašnjenje nepopularnosti Marijane Petir jest u njenim nazadnim “talibanskim” stavovima. Ali, to objašnjenje samo po sebi ništa ne znači. Iste je stavove u doba Račanove vlasti imala njena stranačka kolegica Ljubica Lalić. Međutim, nju se tada nije razapinjalo. Zašto?

Možda zato što Petir, za razliku od Lalićke, nije “dama u godinama”, odnosno zato što se od ostalih hrvatskih političara odlikuje svojom relativnom mladošću. A ta je mladost u raskoraku s kulturnim stereotipima da mladi moraju biti napredni “cool” liberali,  a da je samo starcima dozvoljeno biti zadrta konzerva. Činjenica da jedna mlada žena ima “talibanske” stavove se shvaća ili kao poremećaj u univerzumu, nalik na Mazgova u Asimovljevoj “Zadužbini” ili kao izdaja. Razumljivo je onda što se na Petir baca kamenje s obzirom da je “poturica gori od Turčina”.

Posljednji sastojak formule za mržnju prema Marijani Petir jest u tome što ona pripada onoj rijetkoj vrsti političara koji se danas, sa sve manje cinizma, naziva najopasnijom – onima koji ozbiljno shvaćaju svoj posao. Za prosječnog Hrvata nije problem ni njen spol, ni njena mladost, ni njeni stavovi, koliko činjenica da je te stavove braniti čak i u situacijama kada bi to za nju bilo opasno i politički neoportuno.

Hrvatska javnost je, suočena s prijetvornošću i licemjerjem koje desetljećima dominiraju hrvatskom politikom s političkom klasom stvorila mazohistički simbiotski odnos u kojem je na nesvjesnoj razini od ministara i zastupnika stvorila ništa drugo nego odraz samih sebe. Tako svi koji vlast nazivaju korumpirasrnom i nesposobnom neće učiniti ništa da je smijene, s obzirom da duboko u sebi znaju da bi na njihovom mjestu bili isti ili još gori. Kakva je, uostalom, razlika između prosječnog Hrvata koji će u zahtjevu za brakorazvodnu parnicu napisati da je rimokatolik s prosječnim hrvatskim ministrom koji jedno kaže, drugo misli a treće radi?

Petir ima krute stavove, ali se njih na svoj način, dosljedno drži. I to je čini “čudnom”, odnosno svojevrsnim mutantom, vampirom i čudovištem kojemu treba zabiti glogov kolac u srce. Otprilike isto onako kao Ruži Tomašić koja je previše ozbiljno shvatila parole o “redu i zakonu” čija praktična primjena nikada nije bila previše popularna na hajdučkom Balkanu.

← Back

Your message has been sent