Autor: Dragan Antulov

Njemački izbori – prognoza

Usprkos kampanje koji mnogi nazivaju najbezličnijom u njemačkoj povijesti (i koju je tek pred kraj pokušala malo oživjeti besramna kopija američke “Obama girl”), današnji izbori za njemački Bundestag se u ovom trenutku doimaju prilično neizvjesnima.

Najsvežija anketa agencije Forsa daje demokršćanskom bloku CDU/CSU 33 posto, socijaldemokratima 25 posto, te ih slijede liberalna FDP (14 posto), Ljevica (12 posto) i Zeleni (10 posto).

Ukoliko tome budu odgovarali rezultati na biralištima, zahvaljujući kompliciranom razmjernom sustavu barem nekoliko sati se neće znati da li je Merkel i njen CDU/CSU uspjeli u naumu da zajedno s FDP-om ostvare većinu u Bundestagu, te tako postojeću veliku koaliciju sa SPD-om utrpati u ropotarnicu povijesti.

Naime, ako CDU i FDP ne budu imali većinu, najizglednijom se čini nastavak Velike koalicije. Takav ishod sugeriraju ranija iskustva, kada je SPD na izborima 2002. i 2005. godine prkosio anketama i uspijevao dobiti većinu, odnosno tjerati CDU na veliku koaliciju.

Već su sada krenule špekulacije da će SPD – koji je najavio da mu najviše odgovara nastavak aranžmana s CDU i CSU – na pola mandata jednostavno “otkačiti” Angelu Merkel te napraviti crveno-crveno-zelenu koaliciju s Ljevicom i Zelenima. Druga opcija, koja se također čini vjerojatnijom iako je svi odbacuju, jest tzv. “Jamajka” ili crno-žuto-zelena koalicija CDU, FDP i Zelenih.

Ono što je najzanimljivije jest da prema Forsinoj anketi CDU i SPD – dvije najveće njemačke stranke, koje se zbog svoje masovnosti nazivaju “narodnim strankama” (Volksparteien) – zajedno imaju tek 58 posto, odnosno najniži postotak otkako je u Njemačkoj (odnosno njenom zapadnom dijelu) uvedena demokracija nakon drugog svjetskog rata. Sve veći broj birača je duboko nezadovoljan demokršćansko-socijaldemokratskim “konsenzusom” i traži alternative, bilo u novoljevičarstvu bilo u desnom neoliberalizmu.

Takva situacija bi mogla utješiti i neke naše dušobrižnike koje užasava trijumf Keruma ili najave nekog Trećeg bloka. Hrvatska nije jedina evropska zemlja gdje se biračima zgadilo dvostranačje.

Duga ruka pravde dohvatila Romana Polanskog

Odlazak na Filmski festival u Zürichu, gdje je trebao dobiti nagradu za životno djelo, očito nije bio najpametnija ideja za Romana Polanskog. Osim tog priznanja mu je, naime, uručen i uhidbeni nalog lokalne policije, temeljen na zahtjevu za izručenje koji se vezuje za razvikani slučaj pedofilije 1977. godine. Tada je slavni poljski filmaš optužen za seksualne odnose sa 13-godišnjom djevojčicom. Pušten da se brani sa slobode, priznao je krivnju, ali ga je neuspjeh pokušaja da se dogovori sa sudom potakao da iskoristi priliku i pobjegne. Utočište je našao u Francuskoj odakle je izbjegavao zahtjeve za izručenje.

Usprkos tome što više nije smio nogom kročiti u SAD, Polanski je nastavio filmsku karijeru te napravio niz zapaženih filmova, uključujući Pijanista, za koga je 2002. godine nagrađen Oscarom. Na ceremoniji u Los Angelesu nagradu je u njegovo ime pokupio Harrison Ford.

Djevojčica koju je Polanski obljubio je tom prilikom izjavila da mu oprašta i da se, što se nje tiče, poljski filmaš može vratiti u Hollywood. Američke vlasti, kako stvari stoje, nisu tako velikodušne.

U Brazilu Lula radi nasljednice “krati” predsjednički mandat

Brazilski predsjednik Luis Inacio Lula da Silva će, prema pisanju časopisa Veja, a koje prenosi Bloomberg, na tri mjeseca privremeno napustiti svoj položaj kako bi se posvetio predizbornoj kampanji Dilme Rousseff, svoje predstojnice ureda, koja ga namjerava naslijediti na mjestu predsjednika.

62-godišnja Rousseff, kći bugarskog komunističkog emigranta Petra Ruseva, bivša pripadnica ljevičarske gradske gerile i žrtva mučenja od strane vojne hunte, će ako bude izabrana na izborima 3. listopada 2010. godine, postati prvom ženom na čelu Brazila. Ankete, međutim, sugeriraju kako po popularnosti zaostaje za Joseom Serraom, guvernerom države Sao Paulo. Stoga se Lula, koji još uvijek uživa popularnost i koji bi  da nema ustavnog ograničenja na dva mandata bio relativno lako izabran treći put, mora potruditi želi li predsjedničku palaču ostaviti svojoj nasljednici.

Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, koji se po svojoj popularnosti također može mjeriti s Lulom, tako drastične poteze još uvijek nije povukao, iako za to nominalno još uvijek ima vremena.

Brazilski potpredsjednik želi nuklearno oružje

Iako je Vijeće sigurnosti izglasalo rezoluciju kojom se traži potpuna eliminacija nuklearnog oružja, taj plemeniti cilj će teško biti postignut, barem ako je suditi prema izjavi Josea Alencara, brazilskog potpredsjednika. On je za listove O Globo i O Estado de Sao Paulo izjavio kako bi Brazil trebao razviti nuklearno oružje.

Svoj je stav obrazložio time da bi nuklearno oružje “spriječilo napade” na Brazil koji ima dugu kopnenu granicu i značajna pomorska dobra.

Brazilski dužnosnici su, nastojeći spriječiti diplomatsku štetu zbog ovih izjava, požurili izjaviti kako Brazil nuklearnu energiju razvija u samo mirnodopske svrhe. Sam je Alencar rekao kako je u pitanju njegovo osobno mišljenje koje nema veze sa službenim stavom vlade predsjednika Luisa Inacija Lule da Silve.

Kako Facebook služi u borbi protiv kriminala

Poklonici Facebooka se u posljednje vrijeme suočavaju s nizom senzacionalnih priča o tome kako njihova društvena mreža postaje sredstvom za raznorazne, pa i one najizopačenije zloupotrebe. Srećom, povremeno u medije “procuri” priča koja pokazuje drugu stranu medalje, odnosno Facebook sredstvo koje zna na vrlo efikasan način kriminalce i slične problematične osobe staviti na njihovo mjesto.

Protagonistica jedne takve priče jest zasad još anonimna žena iz Martinsburga u američkoj državi Pennsylvaniji, koja je prilikom dolaska u svoj dom primijetila da je netko razbio prozor njene spavaće sobe i otuđio dva dijamantna prstena u vrijednosti od 3500 dolara.

Nesretna žena je, međutim, primijetila i da joj je osobno računalo upaljeno i spojeno na Internet. Daljom pretragom je otkrila da je na računalu otvorena web-stranica Facebooka, ali ne na njeno, nego na ime izvjesnog Jonathana G. Parkera.

Nakon što je o svom otkriću izvijestila Ured šerifa Okruga Berkeley, vlasti su locirale te uhapsile 19-godišnjeg Jonathana G. Parkera iz mjesta Fort Loudon. Dalja istraga je otkrila da je dotični živio u okolici neposredno prije nemilog događaja, odnosno da je noć prije jednom svom prijatelju predložio da zajedno sudjeluju u provali.

Parker je, pretpostavljaju istražitelji, za vrijeme provale upalio žrtvino računalo kako bi se logirao na Internet i provjerio vlastiti status na Facebooku. Predanost popularnoj društvenoj mreži – čak i u situaciji u kome bi većina ljudi preferirala “nizak profil” – ga je dovela u pritvor gdje sjedi uz kauciju od 10.000 dolara, a prijeti mu zatvorska kazna od 10 godina.

Hebrangov kolaps se nastavlja

Najnovija anketa vezana uz predsjedničke izbore, koju je napravio PULS, a koja je objavljena u Večernjem listu, potvrđuje trendove koji ukazuju na mogući rezultat koji bi u neka druga vremena SDP-ovcima dao razlog da vrište od sreće. Drugi krug bi, prema onome što ta anketa sugerira, predstavljao okršaj dva njihova člana – Ive Josipovića i Milana Bandića.

Josipović ima itekako razloga biti zadovoljan trendovima koje predstavljaju ova i neke druge ankete. Ne samo da je izbio, nego je i zadržao prvo mjesto, s ne baš bezazlenom razlikom u odnosu na drugoplasiranog, a što sugerira da bi u drugi krug mogao ući s reputacijom pobjednika i da će mu po inerciji pripasti glasovi mnogih oportunističkih birača koji uvijek podržavaju pobjednika.

Na drugom mjestu je Milan Bandić, što će sasvim sigurno dodatno podgrijati sapunski okršaj zagrebačkog gradonačelnika s čelnikom svoje stranke. Silazak na treće mjesto, pak, predstavlja ozbiljan problem za Nadana Vidoševića.

Najzanimljiviji rezultat ankete se, međutim, tiče HDZ-ovog kandidata Andrije Hebranga koji se sunovratio na  peto mjesto, odnosno koga je, usprkos nedostatka bilo kakve službene kampanje uspio “sašiti” bivši ministar Dragan Primorac.

Hebrang se, dakle, pretvara u najvećeg tragičara predsjedničkih izbora. Ozbiljno mu prijeti mogućnost da ne samo da se ne uspije kvalificirati u prvi krug, nego da i ostane bez dvoznamenkastog postotka glasova. Tako bi svojoj stranci mogao prirediti najspektakularniji izborni debakl  na nacionalnoj razini u njenoj povijesti.

Zanimljivo je da je priča o Hebrangovom izbornom kolapsu izazvala vrlo malo pažnje hrvatskih medija. Razlog za to je djelomično u tome što Hebrang od samog početka nije bio shvaćen kao ozbiljan kandidat, odnosno da ga se smatralo tek “grijačem stolice” za veliki Sanaderov povratak (koji se u ovom trenutku čini daleko manje uvjerljivim nego prije dva i pol mjeseca).

Međutim, moglo bi se reći kako je pravi razlog daleko neugodniji te da ga se jednostavno nitko ne usudi reći. Naime, dok je s jedne strane za očekivati da je sveopće nezadovoljstvo HDZ-om Hebrangu ograničilo potencijalni izvor glasova, s druge strane se teško može objasniti da on ne može očekivati ni podršku glasačkog tijela svoje stranke koje se od ostalih razlikuje upravo svojom discipliniranošću i spremnosti da glasa za sve iza čega se nalaze slova “HDZ”.

Uobičajena objašnjenja – medijska neatraktivnost, verbalni gafovi, repovi raznoraznih skandala u koje je bio upetljan – ne drže vodu, s obzirom da kandidati s takvim teretom u prošlosti nisu imali nikakvih problema sa stranačkim pravovjernicima. Još više čudi što Hebrangu iz prstiju klizi podrška hadezeovskog biračkog tijela usprkos toga što se on sam nedvosmisleno proglasio desničarom i čuvarom tvrde tuđmanovske tradicije, koja je “bazi” daleko draža od sanaderovske “europejske” politike.

Međutim, pojedini on-line komentari, koji obično dolazi iz turbodesničarskih krugova, sugeriraju da Hebrang bez obzira na sve svoje desničarenje nema onu najvažniju kvalitetu koju bi – prema svjetonazoru njegove glasačke baze – trebao imati predsjednik Hrvatske. Hebrang naime, navodno nije “čisti” Hrvat i katolik, odnosno među njegovim “krvnim zrncima” se navodno nalaze i ne-hrvatski sastojci. Konkretno, židovski sastojci.

“Pogrešna” krvna zrnca kao razlog propasti predsjedničkog kandidata nije nešto čime bi se Hrvatska ponosila, a još manje predstavlja razlog koji bi hrvatski medijsko-politički establishment, koji toliko inzistira na formalnom iskazivanju “europejskih” vrijednosti, bio spreman priznati. Još je manje poželjno kao politički faktor u Hrvatskoj javno isticati antisemitizam, s obzirom da je riječ o fenomenu koji u vrlom novom euroatlantskom svijetu pripada divljem ahmadinežadovsko-hamasovsko-putinovskom Istoku, a ne prosvijećenom Zapadu kome nastoji pripadati Hrvatska. Razumljivo je, stoga, da će priča o Hebrangu kao HDZ-ovom kandidatu biti među onima koja će se u budućnosti vrlo malo spominjati.

Loš ili dobar tajming za Kerumovu stranku?

Posljednjih godina se dosta govorilo, pogotovo među onima koji pripadaju hrvatskom medijsko-političkom establishmentu, da u Hrvatskoj ima previše stranaka. Željko Kerum se s time očigledno ne slaže, ako je suditi po današnjoj vijesti kako će u petak osnovati novu stranku.

To, s jedne strane, ne bi trebalo previše ikoga iznenaditi, s obzirom da se za Keruma teško može reći da pripada hrvatskom establishmentu, odnosno političkom mainstreamu, pogotovo nakon epizode u nedjelju. Isto tako, vijest o Kerumovoj stranci nije nova, s obzirom da je njeno osnivanje najavljeno još 1. srpnja.

Međutim, s obzirom da je splitski gradonačelnik posljednjih dva i pol mjeseci uglavnom šutio o tim planovima, činilo se kako je nova stranka tek impulzivan potez, izazvan euforijom zbog Sanaderovog odlaska, odnosno događaja koji je Kerum mogao shvatiti kao otvaranje prostora za vlastite političke ambicije.

Osnivanje nove stranke još više iznenađuje s obzirom da koincidira sa situacijom u kojoj je Kerum izložen nemilosrdnom sakaćenju od strane medija te zgražanju većine relevantnih komentatora. Nova Kerumova stranka bi se trebala osnovati u trenutku kada je ime njenog osnivača postalo sinonim za najgori diplomatski skandal u poratnoj povijesti Hrvatske, odnosno skinulo Thompsona s mjesta dežurnog oličenja svega što u Hrvatskoj ne valja.

Osnivanje stranke u situaciji kada je njenom budućem vođi zbog verbalnog “bisera” potreban masivni “spin” se ne doima previše inteligentnim potezom. Prije svega, Kerum je svojom izjavom sebi, makar teoretski, ograničio biračko tijelo. Još važnije je to da je od sebe udaljio potencijalne koalicijske partnere i financijsko-političke saveznike.

Međutim, možda u svem tom ludilu ima i nekakvog sistema. Neki ciničniji promatrači su već sada primijetili kako se izjavama u kojima se ponavljaju ultradesničarske teze o Srbima i Jugoslavenima Kerum dodvorio krajnjoj desnici, odnosno upravo onim strankama pomoću kojih će mu sestra Nevenka Bečić postati predsjednicom Gradskog vijeća te tako omogućiti da Splitom upravlja bez ikakve parlamentarne opstrukcije.

Tim izjavama bi Kerum također sebi trajno mogao privezati desničarske birače koje je bio HDZ-u ukrao na lokalnim izborima, odnosno svoju vlast nad Splitom zacementirati na barem nekoliko mandata, odnosno nakon sljeećeg izbornog ciklusa proširiti na Splitsko-dalmatinsku županiju.

Krajnjim skretanjem udesno Kerum je tako sebi ispunio neposredne interese, ali je isto tako stvorio nepremostive prepreke za dugoročnu političku karijeru. Ono što prolazi u Zagori i sumornim splitskim predgrađima ne prolazi u drugim krajevima Hrvatske, čak i kada se iz jednadžbe izbace intelektualci i snobovi na čije simpatije Kerum ionako nije mogao računati.

Prevelikom broju ljudi na hrvatskom sjeveru i zapadu Kerum već sada služi kao izgovor da sami sebe ne smatraju bigotnim i primitivnim. Splitski gradonačelnik je već stvorio presnažnu reputaciju “tovara” i “kamenjarca” te – što je s obzirom na važnost zagrebačkog izbornog bojišta vrlo bitno – hajdukovca. U ovom trenutku se čini da će Kerumova stranka biti ništa drugo do pitoreskni lokalni, odnosno u najboljem slučaju regionalni, fenomen bez ikakve naročite relevantnosti za nacionalnu politiku.

S druge strane, Kerum je već pokazao kako zna prkositi ne samo establishmentu nego i zdravorazumskim očekivanjima.

Kako je Kerum upropastio hrvatski Dan ponosa

20. rujan 2009. godine je bio dan predodređen da ostane zabilježen zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti, jedan od onih svijetlih trenutaka kada se Hrvati trebaju ponositi svojom državom. Da razlog za trijumfalno raspoloženje bude što veći, sama Hrvatska i Hrvati nisu za takvo dostignuće trebali učiniti ama baš ništa.

Naime, vlasti našeg istočnog susjeda su, usprkos višemjesečnih priprema za Belgrade Pride, odnosno najava da će se sudionicima te manifestacije iskazivanja alternativnih oblika seksualnosti jamčiti sigurnost, nakon vrlo dobro organiziranog napada na francuske navijače u posljednji trenutak zaključile da je rizik prevelik, odnosno da simboličko prihvaćanje nekakvih evropskih vrijednosti ipak nije vrijedno masovnog krvoprolića na beogradskim ulicama.

Srbija je tako više nego jasno stavila do znanja nije u stanju ono što već nekoliko godina može Hrvatska – organizirati i koliko-toliko normalnom održati gay paradu na ulicama svog glavnog grada. Nakon toga su slijedili izrazi žaljenja i šoka među predstavnicima zapadnih ambasada u Beogradu, odnosno bijesa i nevjerice među predstavnicima liberalnog dijela srpske javnosti, uvjerene da su zbog tog fijaska Srbiji za dugo vremena, a možda i zauvijek, zatvorena vrata spasonosnih evropskih integracija.

U Hrvatskoj taj događaj nije mogao ne izazvati sasvim razumljivi Schadenfreude, čak i među onima koji nemaju baš previše razumijevanja za javno izražavanje homoseksualnosti. Njime je potvrđeno široko uvriježeno mišljenje da Srbija godinama, a možda i desetljećima zaostaje za Hrvatskom u svom civilizacijskom razvoju, odnosno da noćna mora svakog evropskog nacionalista – brisanje granica između između u EU ravnopravnih Hrvatske i Srbije – predstavlja nešto što će, u najgorem slučaju, morati brinuti tek našu djecu. Srbija je neodržavanjem Belgrade Pridea dala za pravo svima onima koji uporno tvrde da Hrvatska pripada prosvijećenom, civiliziranom, katoličkom, kapitalističkom, liberalnom, demokratskom i evropskom Zapadu nasuprot Srbije koja je osuđena da zauvijek tavori na primitivnom, barbarskom, pravoslavnom, komunističkom, autoritarnom i azijatskom Istoku.

Osmjeh koji je ta spoznaja izazvala kod mnogih Hrvata je, međutim, već istog dana ostao zaleđen kada je mnoge iluzije u paramparčad razbilo gostovanje splitskog gradonačelnika Željka Keruma u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2”.

Kerum, koji je i prije pustolovine u HRT-ovom studiju bio u ne baš zavidnoj situaciji što se tiče odnosa medija prema njemu – opisivan je kao najgoreg zlo koje je zadesilo Split ili u, najboljem slučaju, bezazleni redikul – riskirao je mnogo svojim dolaskom kod Aleksandra Stankovića. Javnost je mogao pridobiti, ili barem ograničiti dalju štetu, da je uspio iole kompetentno odgovoriti na pitanja vezana uz njegovo gradonačelnikovanje i poslovanje. U tome je, barem u nekom pogledu, uspio, ali je onda sebi dozvolio fatalnu grešku.

U jednom jedinom trenutku Kerum je pokazao kako, bez obzira na prirodni politički talent zahvaljujući kojem danas sjedi u splitskoj Banovini, ipak postoji duboki jaz između njega i profesionalnih političara. Na naizgled bezazlenom i rutinskom pitanju Aleksandra Stankovića se poskliznuo kao na kori od banane te dozvolio da mu izjave o Srbima i Jugoslavenima uz ranije probleme njegovoj reputaciji nabiju dodatnu stigmu rasista, ksenofoba i šovinista. Time je Kerum u jednom jedinom trenutku potvrdio sve najgore stereotipove i objede koje su mjesecima prije i poslije izbora prišivali izborni protivnici. Nakon gostovanja kod Stankovića će biti prilično teško tvrditi da je u pitanju uobičajeno izborno pretjerivanje , odnosno folklorna sotonizacija političkih protivnika.

Kerum se u takvu situaciju uvalio najviše zahvaljujući svom neiskustvu. Teško je pronaći hrvatskog političara, barem ne tako medijski eksponiranog kao što je splitski gradonačelnik, koji bi sebi dozvolio takav gaf s potencijalno katastrofalnim posljedicama. Gotovo svatko drugi na njegovom mjestu bi pronašao elegantan način da na Stankovićeva pitanja odgovori drukčije, odnosno da izbjegne jednostavnu, ali u slučaju Keruma fatalnu klopku.

Kerum, koji je u samoj emisiji najavljivao da će svoju sestru Nevenku Bačić uspjeti instalirati za novog predsjednika Gradskog vijeća, odnosno da će “sa svojih 300.000 glasova odlučiti predsjedničke izbore” sada se odjednom mora suočiti s time da je postao politički ekvivalent radioaktivnog otpada umjesto poželjne udavače. Politički establishment, koji Keruma nikada nije previše volio, odnosno smatrao ga tek prolaznim fenomenom za jednokratnu upotrebu, neće oklijevati da ovu pogrešku iskoristi kako bi to “nestašno dijete” stavio na njegovo “pravo mjesto”.

Stoga će biti zanimljivo vidjeti kako su svi oni političari i opcije koje je Kerum vidio kao svoje potencijalne saveznike i partnere sada od njega bježati kao vrag od tamjana. Gotovo je sigurno da će, na primjer, Kerumov kolega i sugrađanin Nadan Vidošević na predsjedničkim izborima sebe nastojati kao prikazati kao “umjerenog, civiliziranog i uglađenog”, odnosno kao “anti-Keruma”. Milan Bandić će, pak, naglašavati kako je za razliku od Kerum istinski socijaldemokrat, odnosno kako njegova darežljivost, makar iz ciničnih dnevnopolitičkih razloga, “nije pitala za nacionalnost”. U samom Splitu se, pak, prema prvim reakcijama već sada može vidjeti kako je gostovanje kod Stankovića stvorilo savršen izgovor za donedavno nezamislivu koaliciju između “uglađenog urbanog” HDZ-a i “dosljedno antikerumovskog” SDP-a.

Zbog svega toga se čini da bi za Keruma, odnosno nastavak njegove političke karijere, jučerašnje gostovanje u HRT-ov studiju predstavljalo isto ono što je, svojevremeno Trpinjska cesta predstavljala za Prvu gardijsku oklopnu brigadu JNA.

Međutim, kerumofobi ili barem svi oni koji kerumofobiju temelje na borbi za nekakvu evropsku, civiliziranu i “normalnu” Hrvatsku, u tome ne bi trebali tražiti nekakvu veliku utjehu. Splitski gradonačelnik je jučerašnjim gostovanjem, slično kao i samim svojim izborom, otkrio neke predugo skrivene i ignorirane istine o Hrvatskoj.

U te istine spada činjenica da gradonačelnik drugog po veličini grada u Hrvatskoj, dva desetljeća nakon uspostave demokracije i desetljeće i pol nakon rata, sebi može priuštiti takve šovinističke stavove. Ako se, pak, neke od nedosljednosti u Kerumovim jučerašnjim izjavama na tu temu pokušaju “spinom” protumačiti u njegovu korist, odnosno tvrdi da on zapravo nije mislio što je rekao, ostaje možda još neugodnija spoznaja da se samo nastojao dodvoriti bigotnim, šovinističkim shvaćanjima koja vladaju njegovim, nimalo malenim, a možda i većinskim, biračkim tijelom. A još je depresivnije ako se uzme u obzir da su – u ne baš tako dalekoj prošlosti – slične “bisere” izvaljivali i političari koji se danas smatraju predstavnici lijevih, liberalnih i “evropskih” opcija, uključujući i neke nesuđene premijere.

Kerum je, dakle, samo slika i prilika Hrvatske kakva jest, odnosno surove istine prema kojoj se ona po pitanju nekakve “civilizacijske razine” ipak toliko ne razlikuje od svog istočnog susjeda. Svi oni koji još uvijek nastoje održati iluziju o Hrvatskoj koja pripada prosvijećenom Zapadu, a ne divljem Istoku dobit će novi poticaj da granicu između ta dva nespojiva svijeta pomjere zapadnije. Možda na liniju za koju u posljednje vrijeme ima sve manje razloga zvati Šešeljevom, a sve više razloga zvati Kuljiševom.

Nigerija traži da se prestane prikazivati “Distrikt 9”

Nigerijska ministrica informacija Dora Akunyili je, kako javlja BBC, poslala pismo svim kino-dvoranama u Nigeriji u kojima traži da se prekine prikazivanje SF-filma Distrikt 9. Razlog za to je “vrijeđanje imidža njene zemlje”, a također je zatražena službena isprika od Sony Entertainmenta.

Razlog za nezadovoljstvo nigerijske vlade filmskim hitom Neilla Blomkampa jest u tome što se u njemu među negativcima pojavljuju likovi rodom iz Nigerije, čiji se vođa zove Obasanjo, po bivšem nigerijskom predsjedniku Olesunu Obasanju.

Pomalo je ironično da film, koji mnogi hvale upravo zato što kao SF-alegorija osuđuje rasizam i ksenofobiju, postane žrtvom cenzure zato što se smatra da podstiče te iste stvari.

Bilo bi, pak, zanimljivo vidjeti kako će nigerijska vlada reagirati ako itko ikada snimi igrani film temeljen na svim onim “Your Assistance Is Needed” pismima i E-mailovima koja sada predstavljaju jednu od cvatućih grana nigerijske ekonomije.

Kako su Isus i Staljin dokazali nevinost

Kada je prije pet godina izbila afera vezana uz video-snimku Severeninih pomorskih pustolovina,  Nova TV je pozvala pravnog stručnjaka Gorana Vojkovića da prokomentira pravne i tehničke aspekte cijelog slučaja. On je tada iskoristio priliku da svim gledateljima udijeli zdravorazumski savjet: “Nemojte se snimati dok imate seksualne odnose, a ako baš morate, držite takve snimke u sefu.”

Takav savjet se, međutim, ne može primijeniti ama baš na sve životne situacije. Tako skupina mladih Njujorčana može biti sretna što jedan njihov član nije poslušao savjet dr. Vojkovića. Da je bilo drukčije, sada bi im životi bili uništeni.

Nemili događaji su započeli prije nepunih tjedan dana kada je Stalin Felipe, 19-godišnji student Više škole u Bronxu zajedno s još nekoliko prijatelja došao na studentsku zabavu koja se održavala Sveučilištu Hofstra. Tada je Staljinov polubrat, 20-godišnji Kevin Tavares, na plesu upoznao 18-godišnju studenticu Danmell Ndonye. Neko vrijeme nakon toga su Staljin, Kevin kao i još dvojica njegovih prijatelja – 19-godišnji Jesus Ortiz i 21-godišnji Rondell Bodward – optuženi za brutalno silovanje, koje se odigralo na 11. katu spavaonice Sveučilišta Hofstra.

Za mladog Staljina i njegovog prijatelja Isusa je slijedilo mučnih 22 sata u pritvoru, tokom kojih su ih, kako to navodi novinarima New York Posta, policajci stalno podsjećali da im prijeti 25 godina robije.

Noćna mora je završila tek nakon što je 18-godišnji gimnazijalac Arvin Riveri – peti član skupine za kojim je policija u tom trenutku tragala – preko odvjetnika stupio u kontakt s javnim tužiteljem te predao video-snimku cijelog događaja napravljenu mobitelu. Na njoj je postalo razvidno kako gđica Ndonye prilikom cijele epizode pokazuje previše entuzijazma da bi se djelatnost mladića mogla okarakterizirati kao silovanje. Tužitelj je odustao od optužbe, a mladići su pušteni.

Mladi Staljin ne može skriti zahvalnost svom prijatelju i dalekom rođaku koji je dostavio spasonosnu snimku: “On nas je spasio. On je naš mesija.”

Pouka koja bi se mogla izvući iz cijelog slučaja je ovakva, da parafraziramo dr. Vojkovića. Ukoliko neka šarmantna mlada dama vas i vaše prijatelje pozove na intimnu zabavu slobodnijeg pluralističkog sadržaja, najbolje je iz cijelog niza zdravstvenih i moralnih razloga odbaciti takvu ponudu. A ukoliko baš morate prihvatiti takvu ponudu, obavezno se oboružajte video-kamerom i nastojte zabilježiti svaki detalj takve zabave kako bi ste se osigurali od eventualnih neželjenih komplikacija.