Autor: Dragan Antulov

Hrvatski povratak u 1989. godinu

Iako premijerka Jadranka Kosor tvrdi kako se dosadašnji teritorijalni ustroj Hrvatske u najbližoj budućnosti neće mijenjati, malo u tko vjeruje. Ako je suditi po prijedlozima velikog dijela javnosti, poslovnih krugova, inteligencije pa i nekih koalicijskih partnera kao što je HSLS, Hrvatskoj barem neposredno prije ulaska u EU slijedi velika reforma teritorijalne uprave u kojoj će se – najviše u svrhu štednje, odnosno smanjenja troškova državne uprave – drastično rezati dosadašnji broj županija, gradova i općina.

Cinici bi vrlo lako mogli reći da bi Hrvatska po pitanju teritorijalnog ustrojstva daleko više sličila državi čiji je poglavar bio Ivo Latin nego državi čiji je poglavar bio Franjo Tuđman. Naime, konkretne brojke o kojima se najviše govori spominju da bi se broj gradova u Hrvatskoj mogao ograničiti na najviše njih 25, da bi se broj općina srezao na 100 te da bi se dosadašnjih 20 županija i Grad Zagreb pretvorili u pet velikih regiji. To manje-više odgovara teritorijalnom ustrojstvu SR Hrvatske koju je činilo oko 100 općina organiziranih u četiri regionalne i jednu gradsku zajednicu općina.

Ono što se može zamijetiti jest da su takvi prijedlozi daleko radikalniji od dosadašnjih inicijativa za racionalizaciju hrvatske lokalne samouprave, odnosno prijedloga prema kojima je 21 županiju trebalo zamijeniti s nekakvih sedam ili osam “prirodnih” regija. Razlozi za to su samo dijelom u sve većem vremenskom otklonu od “državotvorstva” 1990-ih, u kome se na svaki izraz regionalizma gledalo kao na autonomaštvo, separatizam ili turbounitarističkom nacionalizmu neprobabljive zamisli o federalizaciji Hrvatske. Vrlo je malo vjerojatno i da će glavni razlog biti i onaj koji će nastojati “prodati” hrvatski establishment – magične riječi “Jer to od nas traži Europa”.

Pravi će razlog biti uglavnom dnevnopolitikantske prirode. Naime, stvaranjem pet regija umjesto 21 županije će vrlo dobro doći hrvatskom političkom establishmentu oličenom u dvije glavne stranke koje ovih dana prolaze kroz ne baš tako bezazlenu krizu. Velike regije će bitno otežati posao raznoraznim lokalnim i drugim “igračima” koji im kvare koncepciju. Kerum, koji je mogao računati da će sa svojom Hrvatskom građanskom strankom postati gazda Splitsko-dalmatinske županije, sada će morati dijeliti kolač s Kalmetom u Zadru i Jambom u Metkoviću. Glavašev HDSSB, koji je bio gazda Osječko-baranjske županije, će biti jednostavno “utopljen” u Slavoniju kojom još uvijek dominira HDZ. Isti će neugodni doživljaj snaći i IDS, koji će biti “utopljen” s HDZ-om u Lici i SDP-om u Rijeci. Kao krajnji rezultat će i HDZ i SDP iz ove novog teritorijalnog preustroja izaći jači nego što su sada. S obzirom na takve plodove ove reforme, malo je vjerojatno da će itko obraćati pažnju na kuknjavu malih stranaka ili optužbe o povratku u “mračnu” prošlost.

Climategate ugušiti dobrom starom rusofobijom

Izbijanje skandala Climategate – odnosno razotkrivanje “kuhanja” podataka i drugih problematičnih radnji od strane znanstvenih institucija – je zagovornike borbe protiv globalnog zatopljenja uhvatilo u nezgodnom trenutku, tek pred veliki samit u Kopenhagenu. Tako je javnost, koju već godinama zapadni mediji bombardiraju nužnošću da se svim, pa i najneugodnijim i najekstremnijim mjerama bori protiv klimatskih promjena, doznala da je znanstveni konsenzus o globalnom zatopljenju koje izaziva potrošnja fosilnih goriva u najmanju ruku na ne baš najčvršćim nogama. Njegovo je izbijanje je također dalo savršen izgovor Kini i mnogim zemljama u razvoju da ne prihvate prijedloge o drastičnim rezovima industrijske proizvodnje na kojima inzistiraju vodeće zapadne države.

Međutim, neugodno iznenađenim klimatskim alarmistima je kao način da se izvuku iz nevolje poslužila činjenica da je skandal izbio upravo pred sam samit. Ako skeptici mogu lansirati svoje teorije zavjera, onda to mogu i alarmisti. Naime, hakirani E-mailovi s kompromitirajućim podacima o “kuhanju” su prvi put “izronili” nigdje drugdje nego na serveru koji je smješten u Tomsku, gradu usred Ruske Federacije.

Nije trebalo dugo da se pojave špekulacije kako iza svega stoje ne samo ruski hakeri, nego i ruske obavještajne službe i vlada, odnosno da je Putinu & Co. izuzetno stalo da torpedira kopenhanški samit. Ta hipoteza ima smisla – Rusija se iz jeljcinovske crne rupe izvukla i postala novi “opaki” igrač na svjetskoj politici prije svega zahvaljujući porastu cijena nafte i plina. Ako bi kopenhangenski samit zabranio upotrebu fosilnih goriva, Rusija bi se, drže oni, vratila ne samo u jeljcinovsko, nego u kameno doba. Zato je i Putinu i njegovim “silovikima”, ali i oligarsima, izuzetno stalo da se priči o klimatskim promjenama i nužnosti spašavanja svijeta stane na kraj.

Ono što tu bi omogućilo laku prodaju tog anti-ruskog “spina” zapadnoj javnosti jest višedesetljetno nasljeđe hladnog rata, koje se vezuje uz pojmove kao što je Černobil, ali i tada uspostavljena rusofobija koja nije pala s berlinskim zidom, odnosno koju se i u ova naoko “prosvijećena” vremena uvijek može podgrijati u politikantske svrhe. Iskazivanje animoziteta prema Rusiji -koju se uvijek može opisivati kao ugnjetačku, autoritarnu, korumpiranu tvorevinu koja raspolaže s daleko više teritorija  i prirodnih resursa nego što to zaslužuje – je ne samo dobro u ovom slučaju, nego i “politički korektno”. Rusi su, naime, bijelci, i to bijelci plave kose i plavih očiju. Dakle, barem kada su u pitanju SAD i Zapadna Evropa, iskazivanje animoziteta prema Rusiji “i svemu što je rusko” nikada neće izazivati reakcije u oblilku optužbi za rasizam ili islamofobiju kakvu bi izazivalo razapinjanje Kine, Indije, Brazila ili Saudijske Arabije iz istih razloga. Hollywood je, uostalom, to vidio davno prije političara, o čemu svjedoči da su Rusi već desetljećima dežurni negativci u njihovim filmovima bez obzira na sve hektolitre votke koje su zajedno ispijali Jeljcin i Clinton. Teško je vjerovati da će ta pragmatična računica izbjeći scenaristima i ove medijsko-političke drame.

Zaljubljeni guverner ostao bez supruge

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Jenny+Sanford&iid=5852652″ src=”6/1/d/3/MARK_SANFORD_ebd4.JPG?adImageId=8245313&imageId=5852652″ width=”234″ height=”169″ /]

Jenny Sanford, Prva dama Južne Karoline, prije nekoliko mjeseci je izazvala veliku pažnju američkih medija, i to tako što je izbjegla sudjelovanje u ritualu koji u posljednje vrijeme ulazi u “opis radnog mjesta” mnogih supruga javnih ličnosti. Sanford je, naime, odbila da stoji uz svog supruga Marka Sandorda dok se on pred TV-kamerama biračima ispričavao za svoje “nemoralne postupke”, odnosno preljub.

Vjeruje se da je razlog zbog koga je Sanfordova odbila javno podržati svog supruga i u tome što je ona nešto više od bračnog druga i majke njegovo četvoro djece. U brak Sanfordovih je muž stupio s daleko manje novaca nego žena, jedna od imućnijih i utjecajnijih bankarica Južne Karoline. Jenny Sanford je također osobno vodila muževu kampanju za Kongres, a kasnije i za mjesto guvernera, te je bila jedna od njegovih najbližih suradnika i političkih savjetnika.

Jenny Sanford također muževa prevara nije najbolje “sjela” ni zbog činjenice da je javno razotkrivena nakon što je guverner i jedan od najutjecajnjih republikanskih političara ljetos na nekoliko dana misteriozno nestao kako bi bio otkriven u Argentini, gdje se sastajao sa svojom dugogodišnjom ljubavnicom, TV-novinarkom Marijom Belen Chapur. Prva dama je vjerojatno bila još manje oduševljena otkrićem niza privatnih E-mailova između supruga i Chapurove, u kojima su zaljubljeni golupčići godinu dana jedni drugima iskazivali osjećaje koristeći izraze i fraze koji bi izazvali dijabetes čak i prosječnom fanu “Sumraka”. Zaljubljeni guverner je, pak, čak i na svojoj ritualnoj pokajničkoj pres-konferenciji morao reći da, iako se nastoji pomiriti sa suprugom, fatalnu Mariju još uvijek voli.

Jenny Sanford je u kolovozu napustila službenu guvernersku rezidenciju, pa objava razvoda i nije bila neko iznenađenje.

Zaljubljeni guverner se, pak, s druge strane može tješiti kako je nedugo prije toga riješio jedan drugi problem. U srijedu je Etičko povjerenstvo Skupštine Južne Karoline donijelo odluku kako protiv zaljubljenog guvernera – kome su svi predviđali ostavku – neće pokrenuti postupak opoziva zbog niza prekršaja (uključujući napuštanje radnog mjesta i korištenje novca poreznih obveznika u privatne, tj. preljubničke svrhe). Pokazavši se nešto blažim od Predstavničkog doma Kongresa u aferi Monicagate, južnokarolinski zastupnici su se zadovoljili time da Sanford dobije službeni ukor. Guverner će tako ostati na funkciji do početka sljedeće godine, kada mu istječe mandat.

Konačno rješenje za globalno zatopljenje?

Kina se očigledno vrlo pažljivo pripremila za samit u Kopenhagenu, pa će se zapadne industrijske države morati prilično namučiti žele li njoj i njenim partnerima iz BRIK-a nametnuti ograničenja potrošnje fosilnih goriva. Osim već pomalo izlizanog argumenta o tome kako države koje su zavladale svijetom kroz trovanje atmosfere sada taj položaj nastoje očuvati licemjernom brigom za tu atmosferu, odnosno sprečavanjem da iste metode koriste svi ostali, kineski dužnosnici su pripremili dodatni, mnogo efikasniji argument.

On bi se najkraće mogao opisati riječima “ako zbilja želite zaustaviti globalno zatopljenje, onda…”, a malo opširnije kao nastojanje da se problem klimatskih promjena – ako je uistinu tako ozbiljan kao što sugeriraju alarmisti, odnosno tvorci video-spotova o djeci u pustinji i padajućim polarnim medvjedima – riješi daleko bržim, lakšim i jednostavnijim metodama od onih na kojima inzistiraju zapadne demokratske države. Svijet bi se, drže Kinezi, više trebao ugledati na njih i na njihove metode rješavanja gorućih društvenih, ekonomskih i ekoloških problema, ma koliko nježnim zapadnim dušicama izgledale malo previše “sirove”.

Zhao Baige, kineska ministrica zadužen za demografiju i planiranje obitelji, tako optužuje zapadne države i javnost da su se u borbi protiv globalnog zatopljenja ograničili isključivo na mjere suzbijanja potrošnje fosilnih goriva, koje on drži isključivo “palijativnim”. Model koji ona predlaže, a što prenosi China Daily, bi udario na izvor problema, odnos izvor fenomena koji je najodgovorniji za porast potrošnje fosilnih goriva – porast stanovništva.

Baige navodi da je upravo zahvaljujući kontroverznoj politici jednog djeteta, službeno uvedenoj godine 1979. i provođenoj često ne baš tako “mekanim” metodama – što je, prema navodima zapadnih boraca za ljudska prava, uključivalo prisilne pobačaje i sterilizacije – uspjela sebe lišiti 400 milijuna “suvišnih” gladnih usta te tako dobrim dijelom iskorijeniti siromaštvo, suzbiti socijalne i druge nemire, te stvoriti preduvjete za kontinuirani ekonomski rast i stvaranje kineske srednje klase.

Manje Kineza koje je proizvela ta politika je – gledano elementarnom logikom – proizvelo manje potrebe za gradnjom novih stanova, manje proizvoda široke potrošnje, manje industrijske aktivnosti i manje automobila po cestama, a sve to znači manje potrošnje fosilnih goriva.

Prijedlozi da se takve metode koje zagovara jedna totalitarna i nedemokratska država prošire, a možda i nametnu, ostatku svijeta ne bi trebali naći na povoljno tlo među “prosvijećenim” liberalnim demokracijama Zapada. Ili je barem to tako izgledalo do ovog uvodnika u kanadskom Financial Postu koji navodi da jedino proširenje kineske politike jednog djeteta na ostatak svijeta može dovesti do smanjenja štetnih plinova, a samim time i zaustavljanja ili barem usporavanja globalnog zatopljenja.

I opet argument kanadskog lista ima itekakvog smisla, ali kao i mnoge dobre ideje postavlja ploče za put u pakao. Logika kojom se smanjenjem rađanja zaustavlja globalno zatopljenje dovodi do još jednog jednostavnog, ali mračnijeg zaključka. Nije li od smanjenja rađanja još bolje problem sasjeći u začetku? Zašto čekati da se svjetsko stanovništvo smanji umiranjem današnjih parova bez “suvišne” djece kada je daleko brže ukloniti sada već postojeće roditelje?

Ta sugestija će mnogima neugodno sličiti na konačno rješenje jednog drugog problema 1940-ih. A još će biti neugodnije podsjećanje da je njegov glavni zagovaratelj, slično kao i današnji borci protiv globalnog zatopljenja, bio poznat po ljubavi prema životinjama i prirodi.

Ruski obavještajci tvrde da je Hitler ipak kod njih

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Adolf+Hitler&iid=2394353″ src=”3/6/8/2/Last_Hitler_Photo_f90f.jpg?adImageId=8182397&imageId=2394353″ width=”234″ height=”181″ /]

Vasilij Hristoforov, direktor arhiva FSB, ruske obavještajne službe koja je naslijedila KGB, najoštrije je opovrgao tvrdnje američkog znanstvenikla Nicka Bellantonija kako njegova služba nema u svom posjedu komad lubanje, za koga je tvrdila da predstavlja posljednje očuvane ostatke njemačkog nacističkog vođe Adolfa Hitlera. Hristoforov tvrdi da “njegova služba nikada nije bila u kontaktu” sa znanstvenikom sa Sveučilišta u Connecticutu niti mu dozvolila da uzme uzorke sa sporne lubanje.

Bellantoni tvrdi da sporna lubanja ne pripada Hitleru, jer je previše tanka da bi pripadala muškarcu, kao i da uzorci ne odgovaraju uzorcima krvi pronađene na naslonjaču u berlinskom bunkeru gdje je Hitler 30. travnja 1945. godine okončao život pucajući si u usta.

Hristoforov, pak, objašnjava da je identifikacija Hitlerovih posmrtnih ostataka bila predmetom zanimanja ruske, odnosno sovjetske obavještajne službe, još od trenutka kada se prvi put čulo da je Hitler mrtav. Sam Staljin je inzistirao da se o tome provede opsežna istraga, kao i da je identifikacija posmrtnih ostataka uspješno obavljena još 1945. godine, kada je lubanja uspoređena sa rendgenskim snimkama koje je Führer dao napraviti godinu dana ranije.

Problem je, međutim, u tome što je Staljin oklijevao da rezultate te istrage podijeli s javnosti, jer je smatrao da će mu neizvjesnost oko Hitlerove sudbine poslužiti kao snažno propagandno oružje protiv bivših saveznika s kojima je upravo ulazio u hladni rat. Implicitne optužbe o tome da imperijalisti kriju njemačkog diktatora odgovornog za najveće svjetsko krvoproliće su se, pak, pretvorile u cijeli niz urbanih legendi o bijegu u Argentinu i stvaranju mini-Trećeg Reicha u podnožju Anda. Te su legende splasnule tek negdje 1960-ih, kada se ipak stvorio konsenzus o tome da je službena verzija o samoubojstvu ipak istinita.

Bellantonovo istraživanje će, naravno, podgrijati špekulacije o bijegu u Argentinu bez obzira što o tome tvrdili svjedoci i povjesničari. A cijela priča daje zlokobne indicije na što će sličiti bivša Jugoslavija ako kojim slučajem priča o Ratko Mladiću završi na sličan način.

Preljubom otvorio rasističku Pandorinu kutiju

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Elin+Nordegren&iid=7211157″ src=”9/7/d/e/Archival_Images_of_8647.jpg?adImageId=8152128&imageId=7211157″ width=”234″ height=”234″ /]

Tigeru Woodsu definitivno ne ide dobro ovih dana. Ranije vijesti o tome da ga napušta supruga možda predstavljaju uobičajeno tabloidsko trčanje pred rudo, ali da mu je obitelj daleko od oličenja nekakve idile. O tome možda najbolje svjedoči jutrošnji posjet kola hitne pomoći u Woodsovu kuću kako bi odatle odvezli njegovu punicu, bivšu švedsku ministricu Barbro Holmberg, koja se žalila “na želučane tegobe”.

Mnogo ozbiljniji problemi Woodsa čekaju na financijskom planu, čak i ako ne bude došao u situaciju da milijardu dolara zarađenih na golf-terenima mora dijeliti po sudnici. Gatorade, jedan od vodećih proizvođača bezalkoholnih pića, je objavio kako od 2010. godine prekida proizvodnju pića pod nazivom Tiger Focus, te kako se reklame s tim brendom više neće pojaviti na TV-ekranima. Gatorade je to odluku obrazložio “preorijentacijom na nove proizvode” i porekao kako to ima ikakve veze s Woodsovim sada ne tako uzornim obiteljskim životom, iako je malo vjerojatno da će netko u to povjerovati. Pogotovo nakon što Gatorade, za razliku od ranijih izjava, ne spominje “nastavak partnerstva” sa sada očito problematičnim sportašem.

To otkazivanje suradnje, iza kojih će vjerojatno slijediti niz sličnih, se može objasniti time da američki establishment – koji, pogotovo kada je u pitanju Hollywood – inače ima razumijevanja za “nestašluke” svojih pripadnika, ne voli kada netko njegovih pripadnika svojim postupcima razotkrije naličje američkog sna. U Woodsovom slučaju je, pak, izbijanje afere počelo u paramparčad razbijati utopijsku viziju Obamine Amerike kao mjesta koje je konačno prevladalo sve svoje rasne probleme.

Priču o rasnoj harmoniji je, naime, teško opravdavati u trenutku kada Woods – koji je donedavno slavljen kao prvi crnac (ili, ispravnije ne-bijelac) koji je stekao slavu na golf-terenima – prolazi kroz “topli zec” kolumnista koji ga razapinju ne zato što je godinama bezočno varao suprugu, nego zato što u tim svojim vanbračnim izletima nije pokazao ono što bi se, po uzoru na nekadašnja vremena, moglo nazvati “rasna svijest”.

U tome je najkarakterističnija kolumna Washington Posta u kojoj crni novinar Eugene Robinson izražava zgražanje zbog toga što se Woods u desetak ili više slučajeva u kojima je prekršio zavjete o bračnoj vrijednosti ograničio na žene koje su po svojem fizičkom izgledu “barbike”, odnosno da ne odstupaju od plejbojevskog “zlatnog standarda” koga je Hugh Heffner prije nekoliko generacija nametnuo američkim muškarcima. Robinson ne može ne primijetiti kako su sve te žene – zamislite, bjelkinje – i pita se zašto je Woods nije, iako je mogao, ulazio u vanbračne odnose sa ženama tamnije boje kože. Kolumnist zaključuje kako je to posljedica Woodsove “nesigurnosti”, odnosno robovanja “nametnutim” estetskim standardima temeljenim na rasizmu.

Time je Robinson implicitno sugeriraoda je Woods svojim izborom seksualnih partnera – među koje, dakako, ulazi i njegova supruga, švedska manekenka Elin Nordegren s kojom ima dvoje djece – postao “izdajnik vlastite rase”. Ta fraza, koju nitko iz “politički korektnih” razloga ne želi izgovoriti, bi savršeno odgovarala kao opis raspoloženja koje već duže vremena kuha u nekim crnačkim krugovima, a gdje se pokazuje sve manje razumijevanja za Woodsovo odbijanje da se, usprkos svoje tamne boje kože, a koristeći orijentalce, Indijance i bijelce među svojim precima, eksplicitno izjasni kao crnac. Takve reakcije, kao i statistike o manjoj sklonosti za međurasne brakove kod Afroamerikanaca u odnosu na druge etnoreligijske skupine, pokazuju da je upravo ta zajednica boluje od zadrtosti i robovanja predrasudama – istim onakvima kakve Hollywood danas voli pripisivati isključivo bjelačkom white trashu.

Cijeli bi slučaj, međutim, mogao dobiti novu, još mračniju dimenziju, pod pretpostavkom da stavovi iz Robinsonove kolumne, umjesto zasluženog ismijavanja, zahvaljujući “političkoj korektnosti” postanu novi mainstream, odnosno opišu cilj kome sva “prosvijećena” društva trebaju težiti. Time bi ono što predstavlja jednu od naintimnijih stvari nekog pojedinca – izbor seksualnih partnera – postala ne samo javna stvar, nego i predmet zanimanja politike. Nije teško pretpostaviti da bi nastojanje da se u toj sferi promiče “raznolikost” i “multikulturalnost”, odnosno preko nje suzbija rasizam, dovelo do toga da se isti kriteriji prošire na homofobiju. Tako bi se od svakog celebrityja, a na kraju i od svakog pojedinca, traži da u ime nekakve apstraktne građanske dužnosti i stvaranja vrlog novog “multi kulti” svijeta, stupa u seksualne odnose s osobama bez obzira koliko mu one bile privlačne ili odgovarale njegovoj seksualnoj orijentaciji. Stoga bi bilo dobro da ova afera što prije nestane sa naslovnica, odnosno da se njene posljedice na kraju svedu tek na nekoliko povučenih reklama.

Prostitutka kao moralna vertikala

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Tiger+Woods+Elin+Nordegren&iid=2453865″ src=”0/d/7/1/2006_Ryder_Cup_af03.jpg?adImageId=8109559&imageId=2453865″ width=”234″ height=”312″ /]

Radar Online javlja kako je Tigera Woodsa, najpoznatijeg golfera na svijetu i jednu od najvećih sportskih zvijezda današnjice, napustila supruga Elin Nordregen. Teško da će ta vijest ikome biti iznenađenje, nakon drame koja je započela 27. studenog kada se Woods sa svojim terencem doživio bizarnu prometnu nesreću u blizini svog doma koga je pokušao napustiti u, kako svjedoci tvrde, ne baš najboljem stanju. Drama je dobila novu dimenziju kada su tabloidi ozljede koje je Woods zadobio te večeri pripisane Elin, s kojom je u braku od 2003. godine i s kojom ima sina i kći. Woods je te navode implicitno potvrdio nejasnim priopćenjem za javnost koje je sugeriralo bračnu nevjeru. Nakon toga su vrijedni američki tabloidi iščeprkali čak sedam Woodsovih ljubavnica, od kojih je svaka marljivo čuvala fotografije, E-mailove i SMS-poruke s kompromitirajućim sadržajem kako bi ih kasnije prodala medijima koji su gladni za prljavštinom.

I tako ono što je donedavno bila prekrasna bajka o budistu crnačko-orijentalno-indijanskog porijekla koji razbija posljedne rasne barijere postavši najveća zvijezda bjelačkog sporta sada postaje tragedija, pogotovo za one koji su još gajili nekakve iluzije da u današnjoj ciničnoj celebrity kulturi postoje ličnosti koje nekome mogu biti moralni uzori.

A možda takvih moralnih uzora ima, iako ne tamo gdje ih obično ne možemo očekivati.  Jedno od njih bi mogao biti nitko durgi do Ashley Dupre, 22-godišnja nadobudna pjevačica koja je za život zarađivala kao eskort-dama, a slavu steklu otkrićem da je njen klijent bio nitko drugi do Eliot Spitzer, tadašnji demokratski guverner države New York, koji je nakon afere morao podnijeti ostavku.

Dupre je našla za shodno  komentirati slučaj Woods, te je napisala SMS redakciji New York Posta u kome tvrdi:

“Imate sve te cure koje primaju darove, novac, putovanja od Woodsa u zamjenu za seks, iako znaju da je oženjen. A sada jedva čekaju da sve ispričaju tabloidima kako bi zaradili još novaca. A ja sam bila kurva? Ja sam barem držala usta zatvorena.”

Iako se Dupre često navodi kao “žena koja je srušila guvernera”, tvrdnja kako je, za razliku od Woodsovog harema, bila diskretna odgovaraju istini. Spitzer je razotkriven isključivo zahvaljujući antikorupcijskoj istrazi FBI, čiji su se agenti zanimali zašto guverner podiže tolike količine gotovog novca sa svog računa prilikom službenih putovanja. Dupre alias “Kristen” nije imala pojma da je njen tadašnji “klijent br. 9” bio jedan od najvažnijih političara u SAD.

Dupre, koja je “Postu” izjavila da se iskreno nada kako će se Woods pomiritiu sa suprugom, u cijelom ovoj priči ima pravo. Njoj se može zamjeriti ne baš najpromišljeniji izbor karijere, ali ne i profesionalnost u obavljanju tog posla. Banalna činjenica da se netko drži određenih etičkih vrijednosti u svojoj karijeri je današnjem svijetu dovoljna da ta osoba postane moralnom vertikalom.

Stara i ne tako dobra vremena

Otkriće masovne grobnice u kojoj se nalaze posmrtni ostaci najmanje 500 prastanovnika današnje Njemačke, a koji ukazuju na nasilnu smrt i korištenje trupala u prehrambene svrhe jest događaj koji je izazvao određenu pažnju u hrvatskim medijima, ali ne onako intenzivnu kakvu izazivaju otkrića sličnih, iako nešto novijih grobnica. S jedne strane je to razumljivo – grobnica se nalazi u Njemačkoj, odnosno datira iz vremena kada nije bilo ni ustaša ni partizana, pa ne postoji način da se od svega toga napravi dobar predizborni “spin”.

Međutim, otkriće gomile kanibaliziranih kostiju iz kamenog doba bi se ipak moglo koristiti u političke svrhe, iako ne na hrvatskoj, odnosno parohijalističkoj razini. Naime, ova, kao i neke slične grobnice i artefakti iz tog razdoblja jasno pokazuju kako nostalgija za kamenim dobom – trend koji sve više dominira među ekstremnim, a s vremenom i onim srednjostrujaškim dijelom ekološkog pokreta – ima isto onoliko, ako ne još i bitno manje, opravdanja od onih koja koriste nostalgičari za nekadašnjim komunističkim poretkom.

Nostalgija za tim “dobrim starim” vremenima kada je čovjek uživao u harmonijj s prirodom, nesputan okovima civilizacije i nezagađen otpacima koje stvara tehnologija, zapravo nije nimalo nova. Nju se može prepoznati u nizu mitova o izgubljenom “zlatnom dobu”, pa i starozavjetnoj priči o Edenu. Ono što takve stavove – koji su se u 18. stoljeću iskristalizirali u pokret “povratka prirodi” i mit o “plemenitom divljaku” – danas čini daleko opasnijim nego prije jest taj da s obzirom na trendove urbanizacije sve manje ljudi koji iz vlastitog iskustva imaju prilike vidjeti ili barem naslutiti kako bi taj prirodni i “plemeniti” život izgledao u praksi. O tome koliko je teško pomiriti povijesnu realnost s arkadijskim mitom svjedoči da je čak i najiskusnijim i najprekaljenijim znanstvenicima trebalo nekoliko godina da od artefakata i trupla na znamenitog Otzieja sastave “politički nekorektnu”, ali forenzički besprijekornu priču o ultra-nasilnom krvavom obračunu među neolitskim stanovnicima Evrope.

Upravo zbog toga je pomalo ironično da se vijest o ovakvom otkriću pojavljuje pred početak samita u Kopenhagenu čiji bi željeni rezultat trebao biti masovno i sistematsko odricanje od tehnologije u svrhu dovođenja čovječanstva u harmoniju s prirodom. Ta plemenita zamisao bi, kao i mnoge druge u povijesti, bi kao svoju svoju krajnju posljedicu mogla budućim arheolozima donijeti artefakte nalik na onaj u Njemačkoj.

Minareti, Jugoslavija i ostale ustavne babaroge

Zoran Pusić je svojom inicijativom da se iz hrvatskog Ustava izbaci odredba o zabrani pokretanja postupka za ulazak u južnoslavenske i balkanske političke saveze pokrenuo uobičajene i očekivane reakcije od strane desnog dijela hrvatske javnosti, koja se uz obavezno mahanje krvavim košuljama Ovčare, Škarbrnje, Bleiburga i HSS-ovskih zastupnika u beogradskoj skupštini sadrže i spominjanje sestre te djeda u kontekstu Prosinačkih žrtava. I dok će kritike njegove zamisli za ustavnu reformu biti brojne i glasne, podrška će biti tiha, neprimjetna, a možda i nikakva. Čak i oni dijelovi hrvatske javnosti koji se teško mogu podvesti pod nacionalističku desnicu, pa čak i oni koji bi u drugim okolnostima pokazali određeno razumijevanje za tu inicijativu, vjerojatno će Zorana Pusića kritizirati zbog toga što je taj probni balon pustio u najgore moguće vrijeme te tako ne samo torpedirao ionako ne baš sjajne predsjedničke šanse svoje sestre, nego i desnici na pladnju predao jugoslavensku babarogu s kojom će plašiti birače, zbiti redove i tako elegantno postaviti pouzdani “državotvorni” kadar na Pantovčak.

Međutim, ako bi se iz cijele rasprave nastojale odstraniti emocije i dnevna politika, moglo bi se zaključiti da Pusićeva inicijativa i nije tako neosnovana. Ustavna odredba koju bi on ukinuo, ma koliko se činila popularnom i ma koliko o njoj postojao konsenzus u hrvatskom političkom establishmentu i najvećem dijelu javnosti, je, u najmanju ruku, ne baš najsretnije rješenje. Kao i kod mnogo sličnih slučajeva, radi stjecanja jeftinih političkih bodova se povukao potez koji na duži rok Hrvatskoj može na duži rok stvoriti nepotrebne probleme. U mnogo čemu se to rješenje može usporediti sa zabranom gradnje minareta koju su nedavno Švicarci ustavom unijeli u svoj ustav te izazvali zgražanje u mnogim evropskim krugovima.

Razlozi zbog kojih bi se ta problematična odredba trebala ukloniti ili barem izmijeniti su samo djelomično političke, a dobrim dijelom čisto tehničke naravi.

Prvi i najvažniji je opreznijim promatračima mogao postati vidljiv još 1997. godine. Dosljedno tumačenje čl. 141 bi, naime, otklonilo bilo kakvu mogućnost da Hrvatska postane članicom EU, s obzirom da je već ulaskom Grčke Unija postala “balkanskom državnom svezom”, a nešto kasnije ulazak Slovenije i Bugarske Uniji dao i južnoslavenski karakter. Nije potrebno spominjati kako je ulazak Hrvatske u EU cilj o kome među hrvatskim establishmentom nema nikakve rasprave te da će se – po dobrim starim običajima – pronaći načina da se Ustava “ne drži kao pijani plota”, odnosno tumačenje prema kome Hrvatska može ući u Uniju, a da čl. 141 nije prekršen.

Drugi razlog, koji je implicitno spomenuo Pusić, jest taj da bi se očuvanjem te ustavne odredbe većini hrvatskih susjedia poslala poruka da ih se smatra sve nego dobrim susjedima. Na taj način bi se trajno politički odnosi na ovim prostorima održavali lošima. A ta selektivnost još više dobiva na negativnost ako se uzme u obzir apsurdna činjenica da npr. Ustav RH ne priječi stvaranje saveza Hrvatske sa zemljama kao što su Sjeverna Koreja, Turkmenistan ili Saudijska Arabija, a priječi saveze s Bosnom i Hercegovinom (čemu bi se teško suprotstavio ijedan hrvatski pravaš), Crnom Gorom (koji bi oduševio poklonike Crvene Hrvatske) ili Slovenijom. Ako, pak, Jugoslavija i pored svega toga predstavlja opasnost, nije li daleko iskrenije, poštenije i savjesnije da se ta opasnost otkloni tako da se Ustavom zabrani ulazak Hrvatske u *bilo kakav* savez s *bilo kojom* drugom državom (uz eventualni izuzetak EU)?

Treći razlog je taj da nitko osim najzagriženijih jugonostalgičara teško može izbjeći zaključku da bi se praktične prednosti Jugoslavije – slobodni protok ljudi, dobara, usluga i ideja u ex-YU prostoru – u odnosu na postojeće stanje stvari daleko lakše i elegantnije mogle postići ulaskom u EU svih njenih nekadašnjih dijelova. Iz istih razloga npr. danas nitko  ne govori o francuskoj aneksiji Valonije i Ženeve ili nastojanju da se obnovi Velikonjemački Reich. Plašiti buduće hrvatske generacije Jugoslavijom, i perpetuirati taj strah kroz Ustav, ima isto toliko smisla kao i plašiti građane Korinta i Jeruzalema obnovom Rimskog Carstva. Ako Hrvatskoj uistinu prijeti opasnost po njenu samostalnost, suverenost ili opstojnost, povijest će se pobrinuti da to bude s mjesta odakle se to najmanje očekuje.

Očuvanje čl. 141 u Ustavu bi predstavljalo uvredu za hrvatski narod, odnosno njegovu inteligenciju i sposobnosti pravilne političke prosudbe. A i pitanje da li bi ona uopće bila efikasna i imala smisla u trenutku kada bi postala aktualna. Zamislite samo što bi se sve prije toga moralo dogoditi. Ne samo da bi stranke koje se zalažu za obnovu Jugoslavije od marginalaca morale postati hrvatski političaki mainstream te tako ući u Sabor, nego bi u njemu morale postići čak dvotrećinsku većinu. Nadalje, takav stav bi trebala prihvatiti polovica svih birača, odnosno građana Republike Hrvatske. Ako bi se to uistinu dogodilo – za 1000, 100 ili možda 20 godina – riječ je o tako epohalnoj promjeni i procesu kojeg bi teško mogao zaustaviti komad papira, makar se on zvao Ustav Republike Hrvatske.

Sindikat prostitutki prkosi gradonačelnici Kopenhagena

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=prostitute+escort&iid=762568″ src=”5/5/f/3/Germanys_Escort_Girls_47e4.jpg?adImageId=8033593&imageId=762568″ width=”234″ height=”350″ /]

S obzirom na Climategate, kao i najave niza zemalja da će dati palac dolje prijedlozima vodećih zapadnih sila o drastičnim smanjenjima emisije ugljik-dioksida u atmosferu, sve je više medijskih napisa koji spominju riječi “klimatski samit u Kopenhagenu” i “fijasko” u istoj rečenici. U nizu svih tih medijskih izvještaja se, međutim, našao i jedan koji odgovara tom opisu, a nema – barem direktne – veze s kontroverzama po pitanju na koji način i treba li uopće spašavati svijet od globalnog zatopljenja.

Cijelu je stvar zakuhala kopenhagenska socijaldemokratska gradonačelnica Ritt Bjerregaard koja je u 160 gradskih hotela poslao niz razglednica u kojima osoblje upozorava da ni slučajno ne pokušaju svoju ugostiteljsku ponudu obogatiti uz pomoć pripadnica najstarijeg zanata na svijetu.

Može se samo špekulirati kakvi su Bjerregaardini motivi za tu akciju. Možda je u pitanju briga za dobrobit djelatnica u tom dijelu uslužnog sektora, možda nastojanje da se očuva protestantski imidž Danske, a možda se gradonačelnica uplašila da bi neki od sudionika tog važnog skupa bili previše iscrpljeni ili dekoncentrirani svojim “slobodnim aktivnostima” da spase svijet.

Ono na što Bjerregaard nije računala je bila reakcija davateljica seksualnih usluga kojima očito baš nije najbolje “sjelo” da im gradonačelnik nastoji oduzeti kruh iz usta upravo za vrijeme međunarodnog skupa koji predstavlja idealnu priliku za procvat takvih aktivnosti.

Nedugo nakon slanja razglednica, posebnim priopćenjem se oglasio sindikat pod nazivom Interesna grupa seksualnih djelatnica (SIO) te najavila kako će njene članice svakom sudioniku samita koji im donese razglednicu besplatno pružiti usluge.

Susanne Møller, glasnogovornica sindikata, izjavila je kako su seksualne djelatnice shvatile da kopnehagenski političari nastoje iskoristiti samit kako bi skupili bodove na njihov račun, pa su prisiljene koristiti tako drastične mjere “kako bi se obranile”.