Konačno rješenje za globalno zatopljenje?

Kina se očigledno vrlo pažljivo pripremila za samit u Kopenhagenu, pa će se zapadne industrijske države morati prilično namučiti žele li njoj i njenim partnerima iz BRIK-a nametnuti ograničenja potrošnje fosilnih goriva. Osim već pomalo izlizanog argumenta o tome kako države koje su zavladale svijetom kroz trovanje atmosfere sada taj položaj nastoje očuvati licemjernom brigom za tu atmosferu, odnosno sprečavanjem da iste metode koriste svi ostali, kineski dužnosnici su pripremili dodatni, mnogo efikasniji argument.

On bi se najkraće mogao opisati riječima “ako zbilja želite zaustaviti globalno zatopljenje, onda…”, a malo opširnije kao nastojanje da se problem klimatskih promjena – ako je uistinu tako ozbiljan kao što sugeriraju alarmisti, odnosno tvorci video-spotova o djeci u pustinji i padajućim polarnim medvjedima – riješi daleko bržim, lakšim i jednostavnijim metodama od onih na kojima inzistiraju zapadne demokratske države. Svijet bi se, drže Kinezi, više trebao ugledati na njih i na njihove metode rješavanja gorućih društvenih, ekonomskih i ekoloških problema, ma koliko nježnim zapadnim dušicama izgledale malo previše “sirove”.

Zhao Baige, kineska ministrica zadužen za demografiju i planiranje obitelji, tako optužuje zapadne države i javnost da su se u borbi protiv globalnog zatopljenja ograničili isključivo na mjere suzbijanja potrošnje fosilnih goriva, koje on drži isključivo “palijativnim”. Model koji ona predlaže, a što prenosi China Daily, bi udario na izvor problema, odnos izvor fenomena koji je najodgovorniji za porast potrošnje fosilnih goriva – porast stanovništva.

Baige navodi da je upravo zahvaljujući kontroverznoj politici jednog djeteta, službeno uvedenoj godine 1979. i provođenoj često ne baš tako “mekanim” metodama – što je, prema navodima zapadnih boraca za ljudska prava, uključivalo prisilne pobačaje i sterilizacije – uspjela sebe lišiti 400 milijuna “suvišnih” gladnih usta te tako dobrim dijelom iskorijeniti siromaštvo, suzbiti socijalne i druge nemire, te stvoriti preduvjete za kontinuirani ekonomski rast i stvaranje kineske srednje klase.

Manje Kineza koje je proizvela ta politika je – gledano elementarnom logikom – proizvelo manje potrebe za gradnjom novih stanova, manje proizvoda široke potrošnje, manje industrijske aktivnosti i manje automobila po cestama, a sve to znači manje potrošnje fosilnih goriva.

Prijedlozi da se takve metode koje zagovara jedna totalitarna i nedemokratska država prošire, a možda i nametnu, ostatku svijeta ne bi trebali naći na povoljno tlo među “prosvijećenim” liberalnim demokracijama Zapada. Ili je barem to tako izgledalo do ovog uvodnika u kanadskom Financial Postu koji navodi da jedino proširenje kineske politike jednog djeteta na ostatak svijeta može dovesti do smanjenja štetnih plinova, a samim time i zaustavljanja ili barem usporavanja globalnog zatopljenja.

I opet argument kanadskog lista ima itekakvog smisla, ali kao i mnoge dobre ideje postavlja ploče za put u pakao. Logika kojom se smanjenjem rađanja zaustavlja globalno zatopljenje dovodi do još jednog jednostavnog, ali mračnijeg zaključka. Nije li od smanjenja rađanja još bolje problem sasjeći u začetku? Zašto čekati da se svjetsko stanovništvo smanji umiranjem današnjih parova bez “suvišne” djece kada je daleko brže ukloniti sada već postojeće roditelje?

Ta sugestija će mnogima neugodno sličiti na konačno rješenje jednog drugog problema 1940-ih. A još će biti neugodnije podsjećanje da je njegov glavni zagovaratelj, slično kao i današnji borci protiv globalnog zatopljenja, bio poznat po ljubavi prema životinjama i prirodi.