Zoran Pusić je svojom inicijativom da se iz hrvatskog Ustava izbaci odredba o zabrani pokretanja postupka za ulazak u južnoslavenske i balkanske političke saveze pokrenuo uobičajene i očekivane reakcije od strane desnog dijela hrvatske javnosti, koja se uz obavezno mahanje krvavim košuljama Ovčare, Škarbrnje, Bleiburga i HSS-ovskih zastupnika u beogradskoj skupštini sadrže i spominjanje sestre te djeda u kontekstu Prosinačkih žrtava. I dok će kritike njegove zamisli za ustavnu reformu biti brojne i glasne, podrška će biti tiha, neprimjetna, a možda i nikakva. Čak i oni dijelovi hrvatske javnosti koji se teško mogu podvesti pod nacionalističku desnicu, pa čak i oni koji bi u drugim okolnostima pokazali određeno razumijevanje za tu inicijativu, vjerojatno će Zorana Pusića kritizirati zbog toga što je taj probni balon pustio u najgore moguće vrijeme te tako ne samo torpedirao ionako ne baš sjajne predsjedničke šanse svoje sestre, nego i desnici na pladnju predao jugoslavensku babarogu s kojom će plašiti birače, zbiti redove i tako elegantno postaviti pouzdani “državotvorni” kadar na Pantovčak.
Međutim, ako bi se iz cijele rasprave nastojale odstraniti emocije i dnevna politika, moglo bi se zaključiti da Pusićeva inicijativa i nije tako neosnovana. Ustavna odredba koju bi on ukinuo, ma koliko se činila popularnom i ma koliko o njoj postojao konsenzus u hrvatskom političkom establishmentu i najvećem dijelu javnosti, je, u najmanju ruku, ne baš najsretnije rješenje. Kao i kod mnogo sličnih slučajeva, radi stjecanja jeftinih političkih bodova se povukao potez koji na duži rok Hrvatskoj može na duži rok stvoriti nepotrebne probleme. U mnogo čemu se to rješenje može usporediti sa zabranom gradnje minareta koju su nedavno Švicarci ustavom unijeli u svoj ustav te izazvali zgražanje u mnogim evropskim krugovima.
Razlozi zbog kojih bi se ta problematična odredba trebala ukloniti ili barem izmijeniti su samo djelomično političke, a dobrim dijelom čisto tehničke naravi.
Prvi i najvažniji je opreznijim promatračima mogao postati vidljiv još 1997. godine. Dosljedno tumačenje čl. 141 bi, naime, otklonilo bilo kakvu mogućnost da Hrvatska postane članicom EU, s obzirom da je već ulaskom Grčke Unija postala “balkanskom državnom svezom”, a nešto kasnije ulazak Slovenije i Bugarske Uniji dao i južnoslavenski karakter. Nije potrebno spominjati kako je ulazak Hrvatske u EU cilj o kome među hrvatskim establishmentom nema nikakve rasprave te da će se – po dobrim starim običajima – pronaći načina da se Ustava “ne drži kao pijani plota”, odnosno tumačenje prema kome Hrvatska može ući u Uniju, a da čl. 141 nije prekršen.
Drugi razlog, koji je implicitno spomenuo Pusić, jest taj da bi se očuvanjem te ustavne odredbe većini hrvatskih susjedia poslala poruka da ih se smatra sve nego dobrim susjedima. Na taj način bi se trajno politički odnosi na ovim prostorima održavali lošima. A ta selektivnost još više dobiva na negativnost ako se uzme u obzir apsurdna činjenica da npr. Ustav RH ne priječi stvaranje saveza Hrvatske sa zemljama kao što su Sjeverna Koreja, Turkmenistan ili Saudijska Arabija, a priječi saveze s Bosnom i Hercegovinom (čemu bi se teško suprotstavio ijedan hrvatski pravaš), Crnom Gorom (koji bi oduševio poklonike Crvene Hrvatske) ili Slovenijom. Ako, pak, Jugoslavija i pored svega toga predstavlja opasnost, nije li daleko iskrenije, poštenije i savjesnije da se ta opasnost otkloni tako da se Ustavom zabrani ulazak Hrvatske u *bilo kakav* savez s *bilo kojom* drugom državom (uz eventualni izuzetak EU)?
Treći razlog je taj da nitko osim najzagriženijih jugonostalgičara teško može izbjeći zaključku da bi se praktične prednosti Jugoslavije – slobodni protok ljudi, dobara, usluga i ideja u ex-YU prostoru – u odnosu na postojeće stanje stvari daleko lakše i elegantnije mogle postići ulaskom u EU svih njenih nekadašnjih dijelova. Iz istih razloga npr. danas nitko ne govori o francuskoj aneksiji Valonije i Ženeve ili nastojanju da se obnovi Velikonjemački Reich. Plašiti buduće hrvatske generacije Jugoslavijom, i perpetuirati taj strah kroz Ustav, ima isto toliko smisla kao i plašiti građane Korinta i Jeruzalema obnovom Rimskog Carstva. Ako Hrvatskoj uistinu prijeti opasnost po njenu samostalnost, suverenost ili opstojnost, povijest će se pobrinuti da to bude s mjesta odakle se to najmanje očekuje.
Očuvanje čl. 141 u Ustavu bi predstavljalo uvredu za hrvatski narod, odnosno njegovu inteligenciju i sposobnosti pravilne političke prosudbe. A i pitanje da li bi ona uopće bila efikasna i imala smisla u trenutku kada bi postala aktualna. Zamislite samo što bi se sve prije toga moralo dogoditi. Ne samo da bi stranke koje se zalažu za obnovu Jugoslavije od marginalaca morale postati hrvatski političaki mainstream te tako ući u Sabor, nego bi u njemu morale postići čak dvotrećinsku većinu. Nadalje, takav stav bi trebala prihvatiti polovica svih birača, odnosno građana Republike Hrvatske. Ako bi se to uistinu dogodilo – za 1000, 100 ili možda 20 godina – riječ je o tako epohalnoj promjeni i procesu kojeg bi teško mogao zaustaviti komad papira, makar se on zvao Ustav Republike Hrvatske.
