Autor: Dragan Antulov

Zašto će moj glas otići Vidoševiću

Nastojeći preduhitriti službenu ili neslužbenu izbornu šutnju, odlučio sam nastaviti s predizbornom tradicijom ustanovljenom prije par godina na svojim blogovma, te javno obznaniti svoje glasačke preference. U slučaju prvog kruga izbora za predsjednika Republike koji će se održati 27. prosinca čitateljima koji imaju biračko pravo bih sugerirao da se povedu za mojim primjerom i na listiću zaokruže Nadana Vidoševića.

Za to postoji nekoliko razloga. Prvi je onaj najbanalniji – Vidošević, stjecajem okolnosti, potječe iz istog kvarta kao autor ovih redova. Pomisao da bi na čelo države mogao stati homey iz hooda je malo previše intrigantna da se na nju ne obrati određena pažnja.

No, većina čitatelja, pretpostavljam, ne potječe iz našeg kvarta, pa im moram pokušati dati dodatne argumente. Jedan od njih je taj da je od svih kandidata upravo Vidošević imao najbolju kampanju, odnosno da se uspio predstaviti u najboljem mogućem svjetlu – kao obrazovan, profinjen i odmjeren čovjek sa zdravim smislom za humor, kao uspješan ekonomist, kao bivši političar koji je uspio prebroditi ideološke, kulturne, pa čak i međunacionalne ponore. Koliko takva slika odgovara istini, a koliko je posljedica rada PR majstora je drugo pitanje; ono što je neupitno da se taj trud mora na određen način honorirati.

Ipak, najvažniji razlog je prilično jednostavan i tiče se bešćutnih predizbornih jednaždbi. Ako se pogledaju ankete, jasno je da Josipović ulazi u drug krug; borba će se, dakle, voditi za drugo mjesto i upravo tu prosječni birač može dati onaj važan “presudan” glas koji bi mogao utjecati na konačni ishod. A u tom slučaju odgovorni birač mora dobro razmisliti koji mu je od dvojice najizglednijih Josipovićevih kandidata više odgovara. Ako više odgovara Bandić, onda će se glas dati njemu. Ako više odgovara Vidošević, onda će se, kao što to namjerava autor ovih redova, glas dati njemu.

Dakle, autor ovih redova se odlučio između dvojice boraca za drugo mjesto. Iako se i među ostalim kandidatima nalaze neki kojima bi u nekim drugim okolnostima možda i dao podršku, nemam namjeru da mi glas propadne u nižerazrednom Vratniku. Umjesto toga ću zanemariti raju i na biralištu igrati na taktiku.

Demokratski kongresnik prebjegao republikancima

Barack Obama i američka Demokratska stranka se imaju razloga radovati Božiću, s obzirom da je pristankom senatora Bena Nelsona osigurana kvalificirana većina u Senatu za prolaz opsežne zdravstvene reforme – jednog od glavnih ciljeva politike novog predsjednika. Zahvaljujući tome zakonski prijedlog bi trebao biti izglasan prije roka koji su zacrtali senatski demokratski vođe – Badnje večeri. Nakon toga bi njegovo usuglašavanje s verzijom Predstavničkog doma – gdje demokrati također imaju solidnu većinu – trebalo postati formalnost.

Republikanci, koji su po prvi put u nekoliko desetljeća svedeni na beznačajnu i politički irelevantnu manjinu u zakonodavnim tijelima, također imaju neke simbolične razloge za radovanje. Zamisao da bi sve veće nezadovoljstvo Obaminom politikom moglo dovesti do ozbiljnih poraza demokratskih kandidata na redovnim kongresnim izborima 2010. godine, a možda čak i smjene vlasti u jednom od dva kongresna doma, je već neko vrijeme postala ozbiljna tema američkog političkog establishmenta. On uključuje i Blue Dogs ili konzervativne demokrate, mnogi od kojih su izabrani u strateški važnim, ali stranački varijabilnim izbornim okruzima za Kongres, i koji demokratima daju većinu. Dobar dio njih drži da će, ako se trenutni trendovi nastave do jeseni 2010. godine, biti ozbiljno ugroženi.

Jedan od njih je, po svemu sudeći, bio i Parker Griffith, zastupnik 2. kongresnog okruga u Alabami, koji je danas najavio kako napušta Demokratsku stranku i prelazi republikancima. Griffith, liječnik koji je izabran prošle godine u okrugu koji od vremena građanskog rata nije birao republikance, svoj je potez obrazložio neslaganjem s vodstvom stranke po pitanju zdravstvene reforme. Griffithov potez sam po sebi neće bitno izmijeniti odnos snaga u Predstavničkom domu – demokrati imaju 258 zastupnika, a republikanci 187 – ali će u simboličkom smislu donijeti ohrabrenje republikancima i uvjeriti ih da je ono najgore – “metla” doživljena na izborima 2006. i 2008. godine – iza njih. Za 2. izborni okrug, koji je predstavljao jednu od njihovih glavnih izbornih meta 2010. godine, se više neće morati borati.

Uskratiti seks svima koji ne podržavaju Obamu?

Kako predsjednička kampanja u Hrvatskoj neumitno ide prema svom kraju, tako postaje sve jasnije koliko je ona, zapravo, mlaka i nezanimljiva. Ma koliko neki hrvatski komentatori u posljednje vrijeme dizali u nebesa potrošene kandidate koji su upravo u njoj pronašli desetljećima skrivene osobne i političke kvalitete, opći je dojam da će posljedice izbora – bez obzira na ustavnu kastraciju predsjednika Republike – biti daleko “zanimljivije” (u kineskom smislu riječi) od svega što im je prethodilo.

To ne znači da neki kandidati na trenutke nisu pokazivali spremnosti za malo kreativnije pristupe u borbi za hrvatske birače, bez obzira na to što je ta kreativnost često bila ništa drugo do primjena u nekim drugim državama iskušanih recepata na hrvatske prilike. Kajin sa svojim “Svi za mnom” ili Vidošević na Zavodu za zapošljavanju su jedni od tih rijetkih bisera čiji sjaj neće zatamniti ni – za političke kampanje sasvim irelevantne – optužbe za plagijat.

S obzirom da se ušlo u posljednji tjedan, vrlo je vjerojatno da PR majstori vodećih kandidata najvjerojatnije neće tako eksperimentirati sa video-spotom koji se nedavno pojavio u SAD i izazvao dosta prašine. Njega je izdala Rock the Vote, “nestranačka” organizacija osnovana s ciljem da potakne tradicionalno apolitičnu američku omladinu da izlazi na birališta i aktivira se u političkom životu svoje zemlje. Najnoviji spot ima priličnu aktualnu temu zdravstvene reforme, i njime se mladi Amerikanci nastoje potaći da počnu razmišljati o tome što učiniti da se ona provede, ako je moguće što više po željama lijevog krila Demokratske stranke, odnosno predsjednika Obame.

U spotu se koriste prilično kontroverzne, ali nimalo suptilne metode osvajanja “umova i srdaca” mladih Amerikanaca. Tako dvoje glavnih protagonista – Zach Gifford iz TV-serije “Friday Night Lights” i Eva Amurri iz TV-serije “Californication” (inače kći vodeće holivudske ljevičarke Susan Sarandon) – sugeriraju svojim vršnjacima da se suzdrže od seksa sa svima koji se protive zdravstvenoj reformi, te da se seksaju sa onima koji tu reformu podržavaju.

Korištenje seksa u političke svrhe je, prema dosadašnjim iskustvima u “prosvijećenim” državama, u pravilu bilo ili kontraproduktivno ili nije imalo efekta. Najnoviji primjer najvjerojatnije neće imati nikakvog efekta – američka omladina je i dalje, Obami usprkos, apolitična, a ona koja nije je ionako za Obamu. O spotu će se najvjerojatnije više govoriti o anti-Obaminim konzervativnim krugovima koji će Rock the Vote optužiti za slavljenje promiskuiteta i širenje spolnih bolesti.

Međutim, pitanje je što bi bilo da se taj spot pojavi u Hrvatskoj. Trenutno najrealnija opcija za nešto tako predstavlja drugi krug, i to potpuno neizvjesni drugi krug. U njemu bi se tijesna razlika među kandidatima nastojala prebroditi svim metodama, uključujući ovu. Ipak, vjerojatnije je da bi sugeriranje uskrate seksa političkim protivnicima bile prije shvaćene kao izraz gubitničkog očaja nego “lukavi” i “cool” predizborni trik.

Berlusconi inscenirao napad na sebe?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Silvio+Berlusconi&iid=7404030″ src=”8/6/7/b/Silvio_Berlusconi_Departs_7183.jpg?adImageId=8493402&imageId=7404030″ width=”234″ height=”307″ /]

Fizički napad na Silvija Berlusconija, čije su spektakularno krvave posljedice toliko razgalile srca nekih hrvatskih kolumnista i natjerali da s uzdahom razmišljaju o hrvatskom remakeu nad domaćim ekvivalentima Il Cavalierea, imao je, po svemu sudeći, posljedice koje će razočarati silviomrsce s obje strane Jadrana, ali ne i previše iznenaditi cinike. Premijer i medijski tajkun je nakon nekoliko dana zabilježio nevjerojatan skok popularnosti od čak 20 posto, i to među mladima, ljevičarima i katolicima – upravo onim demografskim skupinama koje ga nisu baš previše voljele.

Još veći cinici bi rekli da je Berlusconi sa slomljenim nosom i izbijenim zubima njima draži nego Berlusconi u jednom komadu. Međutim, oni koji špekuliraju u dugoročnim, a možda i po talijansku demokraciju ne tako ugodnim posljedicama tog nemilog čina, se pitaju nije li zapravo to bila i krajnja svrha cijelog incidenta, odnosno nije ruku koja je okrvavila Berlusconijevo lice umjesto bolesnog uma Massima Tartaglie vodio sam Berlusconi?

U Italiji, gdje uz bogatu tradiciju atentata postoji isto tako bogata tradicija teorija zavjera (bez kojih jednostavno ne mogu proći nikakvi prikazi Olovnih godina 1970-ih i 1980-ih ili mafijaških ubojstava), bilo je neumitno da će se pojaviti i ona koja u pitanje dovodi “službenu verziju”. Ona se ovaj put pojavila u obliku video-snimke na Youtubeu gdje se temeljem specifične analize fotografija i video-snimki cijelog događaja dolazi do zaključka kako je cijeli događaj insceniran – kamere su se od Berlusconija odmakle u ključnom trenutku napada, a fotogrfafije pokazuju kako iz njegovih nosnica nije liptala krv kao što to tvrde službeni izvori.

Ma koliko netko volio ili ne volio Berlusconija, mentalna higijena, ali i Occamova oštrica, sugeriraju da je od nekakve straobalno široke urote daleko uvjerljivije objašnjenje usamljeni luđak u kombinaciji s bahatom žrtvom i nesposobnim službama sigurnosti. A porast popularnosti je daleko bolje objasniti vrhunskim “spinom”, odnosno PR mašinerijom koja je Berlusconija čak dva puta uspjela vratiti na vlast – dostignuće s kojim se teško može mjeriti ijedan “igrač” u svjetskoj politici.

Loše i dobre vijesti za Obamu

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Ben+Nelson&iid=7109303″ src=”a/f/5/0/Senate_Holds_Procedural_52f8.jpg?adImageId=8479764&imageId=7109303″ width=”234″ height=”156″ /]

Ni Barack Obama više nije ono što je nekad bio. Dobitnik Nobelove nagrade za mir, koga su mnogi donedavno doživljavali, a mnogi još uvijek doživljavaju kao mesijanskog spasitelja svijeta, u Kopenhagenu je pokazao da čak i njegova karizma ima ograničenje. Veliki samit koji je trebao dovesti do sporazuma kojim se uvode globalna ograničenja potrošnje fosilnih goriva je, usprkos Obaminog dolaska i mesijanskog govora, završio tek nešto malo bolje od XIV kongresa SKJ. I sam Obama je toga bio svjestan, pa se iz mećavom zatrpanog Kopenhagena pokupio prije nego što je svojim danskim domaćinima dao priliku čak i za simboličko fotografiranje sa drugim svjetskim čelnicima.

U domovini, odnosno njenom sjeveroistočnom dijelu, također ga je sačekala teška zima i mećave, ali i vijesti koje će mu zagrijati srce. Ben Nelson, umjereni demokratski senator iz Nebraske, je nakon prijateljskog uvjeravanja i “mužnje” dodatnih financijskih sredstava za svoju državu, odlučio podržati Obamin zakonski plan za veliku reformu zdravstvenog sistema. Iz prijedloga je u posljednjih nekoliko mjeseci izbačeno sve što bi moglo mirisati na obavezno zdravstveno osiguranje, zbog čega vrišti lijevo krilo stranke, optužujući Obamu za izdaju, ali ovo svejedno neće dobro sjesti republikancima, po prvi put nakon tri desetljeća bolno svjesnima što znači kada demokrati imaju kvalificiranu većinu od 60 senatora. Obama će pomoću svojih “spin” majstora čak i ovako okljaštreni prijedlog – čije se izglasavanje očekuje za Badnjak – proglasiti za trijumf, jedan od rijetkih konkretnih dostignuća svog mandata koji izaziva sve više nezadovoljstva kod Amerikanaca.

RIP Dan O’Bannon (1946 – 2009)

Scenaristi su bili i još uvijek jesu zadnja rupa na holivudskoj svirali. To nije teško objasniti – većinu publike zanimaju lijepa lica s plakata, a one malo snobovskije gledatelje režiser ili auteur koji potpisuje film. Međutim, bez scenarista nikakvih filmova ne bi bilo.

A malo koji je scenarist tako zadužio filmsku umjetnost i žanr znanstvene fantastike kao Dan O’Bannon. Uz njegovo ime se vezuju neka od najboljih i najupečatljivijih filmskih ostvarenja prošlog stoljeća. Kao kolega i prijatelj Johna Carpentera iz studentskih dana, napisao je, koproducirao i glumio u njegovom niskobudžetnom trijumfu Tamna zvijezda. Potom je radio specijalne efekte za Rat zvijezda, a da bi konačno generacije filmofila zadužio sa remek-djelom zvanim Alien (ili Osmi putnik). Među njegove scenarističke bisere se ubraja i Totalni opoziv.

Nakon 1990. godine je njegova karijera zamrla, ali je O’Bannon to sebi mogao priuštiti. Možda je, za razliku od mnogih drugih filmskih veličina, znao kada treba okačiti svoje pero o klin. Usprkos svemu, svima oni koji su posljednjih nekoliko desetljeća zavoljeli SF, imat će razloga osjetiti novostvorenu prazninu u svojim srcima.

Halo Bing, nudim diplomatsko priznanje, cijena prava sitnica

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Abkhazia&iid=7369548″ src=”c/7/d/7/Presidential_election_in_f4cc.JPG?adImageId=8407735&imageId=7369548″ width=”234″ height=”156″ /]

Kada Stjepan Mesić bude 7. siječnja dolazio u posjet Kosovu, domaćini će ga dočekati s isto onoliko oduševljenja s kojim su vlasti u Suhumiju ovaj tjedan dočekale Kierena Kekea, ministra vanjskih poslova Naurua. Predsjednik Abhazije Sergej Bagapš, koji je u nedjelju pobijedio na izborima, imat će dodatnih razloga za slavlje nakon što je delegacija te male pacifičke države (koja ima ukupno 10.000 stanovnika) potpisala sporazum o uspostavljanju diplomatskih odnosa. Nauru je također objavio kako uspostavlja i diplomatske odnose s Južnom Osetijom.

Nauru je tako postala četvrta po redu država koja priznaje nezavisnost dviju zakavkaskih republika, odnosno odmetnutih oblasti Gruzije koje su prošle godine bile predmetom kratkog rata u koji je intervenirala Rusija. Taj je sukob po prozapadnu vladu gruzijskog predsjednika Mihaila Saakašvilija imao isti rezultat kao i sukob na Kosovu za Miloševićevu Srbiju. Barem je Rusija nastojala ostaviti taj dojam priznajući nezavisnost te dvije republike i “kontrirajući” od strane SAD i EU “guranoj” nezavisnosti Kosova. Natjecanje Rusije i Zapada u diplomatskom priznanju svojih separatističkih favorita je zasada čvrsto na zapadnoj strani. Kosovo je priznalo 64 država (plus Tajvan), dok je zakavkaske republike priznalo njih 4.

Rusiji je posebno težak udarac to što ih u priznanju Južne Osetije i Abhazije nisu pratili partneri iz Zajednice nezavisnih država i Šangajskog pakta, pa čak ni Bjelorusija koja je od svih post-sovjetskih država s Rusijom imala najbolje odnose. Jedini koji su joj se pridružili u priznanju jesu Nikaragva i Venezuela, dvije latinoameričke države čija je novopronađena rusofilija prije svega motivirana sređivanjem hladnoratovskih računa sa SAD i željom njenih ljevičarskih vođa da se yanquijima pokazuje srednji prst čak i kada im je na čelu Obama.

Odluka Naurua da se uključi u ovo diplomatsko nadmetanje na ruskoj strani, moglo bi predstavljati njegovu prekretnicu. Ne samo što bi Nauru – čiji se predstavnik s Kavkaza vratio s 50 milijuna dolara obećane financijske pomoći – mogao dati dobar primjer mnogim drugim siromašnim i malim državama, nego je tim priznanjem razbijena i još važnija diplomatska barijera. Glasnogovornici američkog i francuskog ministarstva vanjskih poslova, koji su na vijest o nauruanskom potezu reagirali osudama i tvrdnjama da to neće ni na koji način ugroziti i “suverenitet i teritorijalni integritet Gruzije” su tako prigodno zaboravili da je taj isti Nauru u travnju prošle godine priznao Kosovo.

Nauru je time postao prva država koja u tom najnovijem rusko-zapadnom nadmetanju, poput bivše Jugoslavije, sjedi na dvije stolice. U svemu tome je još važnije da Nauru ne spominje nikakve političke razloge, “realnost na terenu”, brigu za “trajni mir” ili “pravo na samoodređenje”, te da je vođen isključivo hladnom ekonomskom računicom. Idealistima se to ne mora svidjeti, ali čak i u Obaminom svijetu važi zlatno pravilo da onaj koji ima zlato određuje pravila.

Što je pjesnik Gore htio reći

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Al+Gore+Copenhagen&iid=3762258″ src=”b/d/3/8/7a.JPG?adImageId=8405875&imageId=3762258″ width=”234″ height=”172″ /]

Kako stvari stoje, kopenhagenskom samitu nije suđeno da uđe u povijest kao jedan od zvjezdanih trenutaka u povijesti čovječanstva ili borbi za ljepši i zdraviji svijet. Ne samo što je već prije samog početka tog velebnog skupa, njegov glavni cilj – borba protiv globalnog zatopljenja – kompromitirana izbijanjem afere Climategate, nego su i pregovori ukazali na velike, možda i nepremostive razlike između zapadnih i zemalja u razvoju. Tom dojmu su doprinijele i nemile scene nasilja na ulicama Kopenhagena, ali i rekordne hladnoće koje nekako cijelu tu priču o nužnosti borbe protiv globalnog zatopljenja čine sve nego uvjerljivom.

Sasvim u skladu s Murphyjevim zakonom, zloj sreći koja prati borce protiv globalnog zatopljenja nije mogao izbjeći ni njihov vođa, bivši američki potpredsjednik, oskarovac i nobelovac Al Gore. Na konferenciji u Kopenhagenu je, nastojeći maksimalno iskoristiti svoj autoritet da progura pregovore, upozorio javnost kako “postoji vjerojatnost od 75 posto” da će se arktički led otopiti za “pet do sedam godina”, i pri tome citirao američkog klimatologa dr. Wieslawa Maslowskog.

Da je Gore ovakve tvrdnje izrekao prije nekoliko mjeseci, one ne bi predstavljale problem. Međutim, nakon afere Climategate, javnost je ipak nešto malo sklonija katastrofične “najgore moguće scenarije” klimatskih promjena i njihovih posljedica  prihvaćati bez ikakvog zrnca soli. Čak i najokorjeliji fanovi sage o globalnom zatopljenju drže da je Gore svojom izjavom malo pretjerao, odnosno da entuzijazam kojim se svjetska javnost nastoji “senziblizirati” za taj problem ponekad zna biti kontrapoduktivna.

U konkretnom slučaju se Goreova izjava pretvorila u ozbiljan gaf, s obzirom da je većina klimatologa, uključujući alarmiste, sklonija eventualno topljenje arktičkog leda u najgorem mogućem scenariju smjestiti u razdoblje koje treba početi za 20-30 godina. A na kraju se javio i sam Wachowski, koji kaže da ga je Gore najvjerojatnije pogrešno protumačio, odnosno da nikada nije rekao da će se arktički led otopiti u roku od pet godina, nego da je vjerojatno da bi se u tom razdoblju moglo dogoditi “pokoje ljeto bez ledenog pokrivača”.

Znači, trajnog topljenja leda neće biti, te je Gore, u nastojanju da spasi svijet, sebi dozvolio malo pjesničke slobode. Takva licencia poetica je možda fina stvar u književnosti i umjetnosti, ali nekako ju je teško pomiriti sa znanošću, odnosno od nje stvarati činjenice na temelju kojih se donose odluke koje će odlučivati o tome kako i da li će uopće živjeti buduće generacije.

Nadanovska moderna vremena

Nadan “Lep kao greh” Vidošević je danas prilikom vožnje automobilom chatao s korisnicima T-portala, te je odgovarao na niz ponekad i provokativnih pitanja. Najzanimljivije pitanje i najzanimljiviji odgovor će, s druge strane, najvjerojatnije promaknuti pratiteljima ove inače ne baš naročito zanimljive i produhovljene predsjedničke kampanje.

Kada je upitan bi li podnio ostavku s mjesta predsjednika da se nađe u preljubničkoj situaciji u kakvoj se našao Berlusconi, Vidošević je izjavio kakone bi, jer “to nije bitno za vođenje zemlje”.

“Treći hrvatski predsjednik” je danas tako izrekao stav koji ga, barem kada su u pitanju društvena pitanja, u ideološkom smislu odljepljuje od konzervativne desnice i smješta, ako ne baš na liberalnu ljevicu, onda sigurno u liberalni centar. Čvrsto dijeljenje privatnog i javnog života,, odnosno izostanak političkih posljedica za privatne “nestašluke” i skretanje s “obiteljskih vrijednosti” je mantra koja je karakteristična za zapadnu liberalnu ljevicu. Ona se prvi put pojavila kada je trebalo pronaći neki dobar razlog za ostanak Billa Clintona u Bijeloj kući nakon izbijanja afere Monicagate. Kasnije se primjenjivala i na Hrvatsku kada je trebalo Račanu s dnevnog reda skinuti četiri braka, a tu praksu su iz jednostavnih dnevnopolitičkih interesa i vlastitih privatnih života prihvatili i desničari kao Šeks i Kalmeta.

Vidošević je,  s druge strane, taj stav izrekao na najeksplicitniji mogući način, označivši time ideološki raskid sa svojom bivšom strankom. Cinici će, dakako, u svemu tome vidjeti preventivno “cijepljenje” Vidoševića u slučaju da previše radoznali mediji uspiju iščeprkati probleme nalik na one koji danas muče Tigera Woodsa. Oni još ciničniji će u svemu tome vidjeti i lukavi izborni “spin” s ciljem da se torpedira Primorac, odnosno  sugeriranje podsvjesne poruke kako predsjednik HGK “žene zavodi”, dok bivši ministar “žene tuče”.

Bilo kako bilo, čini se da je ova Vidoševićeva izjava njegove suparnike uhvatila nespremne, te na nju nisu adekvatno reagirali. Ako pak do neke reakcije tiče, manje je vjerojatno da će ona doći iz redova HDZ-a ili desnice. Glavni napadi na Vidoševića će dolaziti od strane feministica s ljevice.

Obiteljska stvar

Američke sapunice – ili barem one koje su nekoć bile popularne na ovim prostorima, poput Santa Barbare i Dinastije – obično su radnjom bile smještene u neki gradić gdje su se zapleti pojedinih epizoda uglavnom vrtili oko sukoba dvojice suparničkih bogatuna i njihovih obitelji. Takve TV-serije obično nisu imale mnogo veze sa stvarnim životom, ali povijest poznaje neke slučajeve, odnosno manje ili veće zajednice gdje se politika u mnogo čemu svodila na sukob dviju smrtno zavađenih obitelji. Jedan od najpoznatijih primjera je renesansni Rim sa znamenitim sukobom obitelji Orsini i Colonna.

Kako stvari stoje, baš i nije potrebno odlaziti u prošlost ili daleko s ovih prostora da bi se pronašlo nešto slično. Jedan od sjajnih primjera nacionalne politike kao obiteljskog suparništva daje Grčka, a o čemu zorno svjedoči ovaj post Kratka politička povijest suvremene Grčke, odnosno popis premijera koji su se izmjenjivali na njenom čelu od 1963. godine. Čak i oni koji ne znaju engleski ili im imena dvije vodeće stranke – PASOK (socijalisti, ljevica) i Nova demokracija (desnica) – previše ne znače, neće moći ne primijetiti kako se u redovnim intervalima izmjenjuju slična prezimena.

Koliko takvo stanje stvari ima veze s toplom, smeđom i ne baš mirisavom materijom s kojom se posljednjih dana sudara grčka ekonomija možda i nije toliko važno. Grčka je, nekako, usprkos svega toga, dobila Olimpijadu i – ono što je za naš politički establishment jedini istinski parametar uspjeha – upala u “vlak sreće” zvan Evropska Unija. Stoga možda i svo to bacanje drvlja i kamenja na nekakav nepotizam naših političara i nije na mjestu.

Ako bi Miroslav Tuđman za pet godina postao nešto ozbiljniji predsjednički kandidat nego što jest, i ako bi Ivan Račan postao nešto više od SDP-ovog ideologa u sjeni, to ne automatski ne znači da bi tada Hrvatska morala biti u gorem položaju nego što jest. Povijest nas uči i da “homo novusi” znaju upropaštavati države isto onako efikasno kao i političari sa zvučnim i “plemenitim” prezimenima.