RECENZIJA: Bitka za Midway (Midway, 2019)

Nakon što je Goran Vojković objavio članak posvećen 150. obljetnici Viške bitke na Facebooku se povodom toga razvila prilično živa i zanimljiva rasprava. U njoj se postavilo pitanje zašto se događaj koji je tako uzbudljiv, dinamičan, spekakularan i važan za povijest ovih prostora ne bi mogao dodatno evocirati u obliku igranog filma. Autor ovih redova je iznio svoje mišljenje da je nešto tako malo vjerojatno, i pri tome su financijski resursi potrebni za taj pothvat – a koji se trenutno nalaze van dosega hrvatskih filmaša – najmanji problem. Snimanje filmova čija se radnja događa na moru predstavlja u tehničkom, logističkom i svakom drugom smislu prilično težak zadatak, a kada su tema pomorske bitke one, s obzirom na svoju složenost, postavljaju još veće izazove. Koliki oni mogu biti možda najbolje svjedoči slučaj bitke za Midway, vjerojatno najvažnijeg pomorskog okršaja u Drugom svjetskom ratu, a koji je 1976. godine ekraniziran u obliku filma Midway. Iako je iza projekta stajao jedan od tada najmoćnijih i tehnički “najpotkovanijih” hollywoodskih studija, i iako je on uživao podršku američke ratne mornarice, rezultat je film koji se već nakon nekoliko godina doimao neuvjerljivim i zastarjelim. Problem je bio u slaboj razini specijalnih efekata, ali i budžetu za kojeg se ispostavilo da je prenizak za ovakvu vrstu filma, a zbog kojeg su neke od najspektakularnijih scena pomorskih i zračnih borbi morale biti reciklirane iz ranijih (i mnogo jeftinijih) filmova. Nepuna pola stoljeća kasnije, njemački filmaš Roland Emmerich se, oboružan daleko naprednijom tehnologijom, dohvatio iste teme u ratnom spektaklu koji se našoj publici predstavio pod naslovom Bitka za Midway,

Film započinje s prologom smještenim u 1937. godinu, koji ukazuje na geopolitičko suparništvo Japana i SAD oko dominacije nad Azijom i Pacifikom, a koji će četiri godine kasnije dovesti do neumitnog oružanog obračuna. Japanske mornaričke snage po planu darovitog admirala Yamamota (Toyokawa) na samom početku izvode smjeli, ali izuzetno uspješni napad na Pearl Harbor, glavnu bazu američke Pacifičke flote nakon koje su američki bojni brodovi izbačeni iz stroja, a Japanci preko noći stekli apsolutnu premoć na Pacifiku. Napad, međutim, nije uspio eliminirati američke nosače aviona te Yamamoto inzistira da se pokrene još jedan napad upravo u tu svrhu, svjestan da zbog američke industrijske nadmoći u odnosu na Japan ima malo vremena prije nego što protivnik nadoknadi svoje gubitke i krene u protuofenzivu. Njega će se poslušati tek nakon što Pacifička flota pod vodstvom novog zapovjednika, admirala Nimitza (Harrelson), izvede niz akcija čiji je glavni cilj manje zadavanje ozbiljnih udaraca neprijatelju, a više povratak poljuljanog morala. Među njima se najvažnijom pokaže znameniti napad na Tokio, koji su sa Nimitzovih nosača izveli bombarderi pod vodstvom pukovnika Doolitlea (Eckhart), a nakon kojeg Yamamoto konačno dobije zeleno svjetlo da pokrene izuzetno veliku i složenu operaciju čiji je cilj osvajanje Midwaya, otok koji predstavlja jednu od rijetkih preostalih američkih baza zapadno od Havaja. Zahvaljujući neumornom radu svojih kriptografa koji su razbili japanske šifre Amerikanci su upoznati s japanskim namjerama, te Nimitz planira Yamamotu namjestiti zasjedu. Njegov je plan, pak, izuzetno riskantan, s obzirom da su Amerikanci još uvijek inferiorni u broju brodova i aviona, te će mornarima i pilotima poput Dicka Besta (Skrein) trebati ne samo dosta hrabrosti i vještine, nego i sreće.

Većina današnjih kritičara će, tražeći uzore koji su poslužili Emmerichu za njegov film, najčešće spominjati Michael Bayov Pearl Harbor, nesreću koja je 2001. godine nezasluženo nalupala hrpu novaca na kino-blagajnama, a potom zasluženo bila ovjekovječena u satiričnoj pjesmi Treya Parkera i Matta Stonea u filmu Team America: World Police. Emmerich se ne treba brinuti da će ovaj film doživjeti istu sudbinu, i to prije svega zato što je svoje uzore tražio mnogo dalje u prošlosti. Njemački filmaš, koji je u Patriotu bio pokazao izuzetnu sposobnost da pokupi srž jugoslavenskih partizanskih filmova, očito ima dobar “nos” za temu Drugog svjetskog rata, pri čemu se prije svega naslanja na klasične spektakle kakvi su se pravili 1960-ih kao što je, na primjer, Najduži dan. Koristeći njihov model u kojem, za razliku od Pearl Harbora, nema klasičnih protagonista nego se u nizu naoko malenih uloga pojavljuje veliki broj zvijezda, Emmerich vješto koristi prilično raznorodne talente, koji uključuju kako japanske, tako i danas u Hollywoodu izuzetno popularne britanske glumce, ali i veterane poput Quaida i Harrelsona. Potonji je prilično dobro “skinuo” Nimitza (koga je u verziji iz 1976. godine mnogo bezličnije glumio Henry Fonda), ali je zato njegov britanski kolega Skrein ponekad prilično iritantan u pokušajima da dočara opakog momka iz New Jerseya, te ponekad skreće u vode parodije.

Emmerich je od Michaela Baya daleko bolje obavio posao po pitanju povijesne autentičnosti – gotovo svi likovi koji se pojavljuju su stvarne povijesne ličnosti. Film se, u skladu s hollywoodskom tradicijom 1960-ih, može pohvaliti i mnogo suptilnijom podjelom na dobre i loše momke, odnosno s daleko manje šovinističkog mahanja američkim zastavama. Ako primjesa toga i ima, one su kompenzirane prikazom Japanaca kao više nego dostojnog protivnika u čijim se redovima nalaze ljudi koji su isto tako domoljubni, požrtvovni, hrabri i sposobni kao i protagonisti. Takav dojam kvari tek nekoliko uistinu suvišnih scena, uključujući jednu u kojoj lik američkog zrakoplovca kojeg tumači pop-pjevač Nick Jonas strada na spektakularan, ali prilično neuvjerljiv način. Prosječne gledatelje će, međutim, daleko više zanimati rekonstrukcija zračnih borbi, a koja je, uz korištenje suvremenog CGI-ja, izvedena na način koji se prije nekoliko desetljeća mogao samo sanjati. Iako su neki od zanimljivih detalja, pa čak i onih nužnih za pravilan prikaz bitke izbačeni, najvjerojatnije zbog potrebe da se film sreže na standardnu duljinu, riječ je o za današnji Hollywood neuobičajeno zanimljivom, poučnom i kvalitetnom ratnom filmu od kojeg bi budući tvorci filma o Viškoj bitci mogli dosta naučiti.

BITKA ZA MIDWAY

(MIDWAY)

uloge: Ed Skrein, Patrick Wilson, Luke Evans, Nick Jonas, Etsushi Toyokawa, Tadanobu Asano, Luke Kleintak, Jun Kunimura, Darren Criss, Keean Johnson, Mandy Moore, Dennis Quaid, Woody Harrelson, Aaron Eckhart

scenarij: Roland Emmerich & Harald Kloser

režija: Roland Emmerich

proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2019.

trajanje: 138 min.

OCJENA: 6/10

One thought on “RECENZIJA: Bitka za Midway (Midway, 2019)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)