RECENZIJA: Bitka za Midway (Midway, 2019)

Nakon što je Goran Vojković objavio članak posvećen 150. obljetnici Viške bitke na Facebooku se povodom toga razvila prilično živa i zanimljiva rasprava. U njoj se postavilo pitanje zašto se događaj koji je tako uzbudljiv, dinamičan, spekakularan i važan za povijest ovih prostora ne bi mogao dodatno evocirati u obliku igranog filma. Autor ovih redova je iznio svoje mišljenje da je nešto tako malo vjerojatno, i pri tome su financijski resursi potrebni za taj pothvat – a koji se trenutno nalaze van dosega hrvatskih filmaša – najmanji problem. Snimanje filmova čija se radnja događa na moru predstavlja u tehničkom, logističkom i svakom drugom smislu prilično težak zadatak, a kada su tema pomorske bitke one, s obzirom na svoju složenost, postavljaju još veće izazove. Koliki oni mogu biti možda najbolje svjedoči slučaj bitke za Midway, vjerojatno najvažnijeg pomorskog okršaja u Drugom svjetskom ratu, a koji je 1976. godine ekraniziran u obliku filma Midway. Iako je iza projekta stajao jedan od tada najmoćnijih i tehnički “najpotkovanijih” hollywoodskih studija, i iako je on uživao podršku američke ratne mornarice, rezultat je film koji se već nakon nekoliko godina doimao neuvjerljivim i zastarjelim. Problem je bio u slaboj razini specijalnih efekata, ali i budžetu za kojeg se ispostavilo da je prenizak za ovakvu vrstu filma, a zbog kojeg su neke od najspektakularnijih scena pomorskih i zračnih borbi morale biti reciklirane iz ranijih (i mnogo jeftinijih) filmova. Nepuna pola stoljeća kasnije, njemački filmaš Roland Emmerich se, oboružan daleko naprednijom tehnologijom, dohvatio iste teme u ratnom spektaklu koji se našoj publici predstavio pod naslovom Bitka za Midway,

Film započinje s prologom smještenim u 1937. godinu, koji ukazuje na geopolitičko suparništvo Japana i SAD oko dominacije nad Azijom i Pacifikom, a koji će četiri godine kasnije dovesti do neumitnog oružanog obračuna. Japanske mornaričke snage po planu darovitog admirala Yamamota (Toyokawa) na samom početku izvode smjeli, ali izuzetno uspješni napad na Pearl Harbor, glavnu bazu američke Pacifičke flote nakon koje su američki bojni brodovi izbačeni iz stroja, a Japanci preko noći stekli apsolutnu premoć na Pacifiku. Napad, međutim, nije uspio eliminirati američke nosače aviona te Yamamoto inzistira da se pokrene još jedan napad upravo u tu svrhu, svjestan da zbog američke industrijske nadmoći u odnosu na Japan ima malo vremena prije nego što protivnik nadoknadi svoje gubitke i krene u protuofenzivu. Njega će se poslušati tek nakon što Pacifička flota pod vodstvom novog zapovjednika, admirala Nimitza (Harrelson), izvede niz akcija čiji je glavni cilj manje zadavanje ozbiljnih udaraca neprijatelju, a više povratak poljuljanog morala. Među njima se najvažnijom pokaže znameniti napad na Tokio, koji su sa Nimitzovih nosača izveli bombarderi pod vodstvom pukovnika Doolitlea (Eckhart), a nakon kojeg Yamamoto konačno dobije zeleno svjetlo da pokrene izuzetno veliku i složenu operaciju čiji je cilj osvajanje Midwaya, otok koji predstavlja jednu od rijetkih preostalih američkih baza zapadno od Havaja. Zahvaljujući neumornom radu svojih kriptografa koji su razbili japanske šifre Amerikanci su upoznati s japanskim namjerama, te Nimitz planira Yamamotu namjestiti zasjedu. Njegov je plan, pak, izuzetno riskantan, s obzirom da su Amerikanci još uvijek inferiorni u broju brodova i aviona, te će mornarima i pilotima poput Dicka Besta (Skrein) trebati ne samo dosta hrabrosti i vještine, nego i sreće.

Većina današnjih kritičara će, tražeći uzore koji su poslužili Emmerichu za njegov film, najčešće spominjati Michael Bayov Pearl Harbor, nesreću koja je 2001. godine nezasluženo nalupala hrpu novaca na kino-blagajnama, a potom zasluženo bila ovjekovječena u satiričnoj pjesmi Treya Parkera i Matta Stonea u filmu Team America: World Police. Emmerich se ne treba brinuti da će ovaj film doživjeti istu sudbinu, i to prije svega zato što je svoje uzore tražio mnogo dalje u prošlosti. Njemački filmaš, koji je u Patriotu bio pokazao izuzetnu sposobnost da pokupi srž jugoslavenskih partizanskih filmova, očito ima dobar “nos” za temu Drugog svjetskog rata, pri čemu se prije svega naslanja na klasične spektakle kakvi su se pravili 1960-ih kao što je, na primjer, Najduži dan. Koristeći njihov model u kojem, za razliku od Pearl Harbora, nema klasičnih protagonista nego se u nizu naoko malenih uloga pojavljuje veliki broj zvijezda, Emmerich vješto koristi prilično raznorodne talente, koji uključuju kako japanske, tako i danas u Hollywoodu izuzetno popularne britanske glumce, ali i veterane poput Quaida i Harrelsona. Potonji je prilično dobro “skinuo” Nimitza (koga je u verziji iz 1976. godine mnogo bezličnije glumio Henry Fonda), ali je zato njegov britanski kolega Skrein ponekad prilično iritantan u pokušajima da dočara opakog momka iz New Jerseya, te ponekad skreće u vode parodije.

Emmerich je od Michaela Baya daleko bolje obavio posao po pitanju povijesne autentičnosti – gotovo svi likovi koji se pojavljuju su stvarne povijesne ličnosti. Film se, u skladu s hollywoodskom tradicijom 1960-ih, može pohvaliti i mnogo suptilnijom podjelom na dobre i loše momke, odnosno s daleko manje šovinističkog mahanja američkim zastavama. Ako primjesa toga i ima, one su kompenzirane prikazom Japanaca kao više nego dostojnog protivnika u čijim se redovima nalaze ljudi koji su isto tako domoljubni, požrtvovni, hrabri i sposobni kao i protagonisti. Takav dojam kvari tek nekoliko uistinu suvišnih scena, uključujući jednu u kojoj lik američkog zrakoplovca kojeg tumači pop-pjevač Nick Jonas strada na spektakularan, ali prilično neuvjerljiv način. Prosječne gledatelje će, međutim, daleko više zanimati rekonstrukcija zračnih borbi, a koja je, uz korištenje suvremenog CGI-ja, izvedena na način koji se prije nekoliko desetljeća mogao samo sanjati. Iako su neki od zanimljivih detalja, pa čak i onih nužnih za pravilan prikaz bitke izbačeni, najvjerojatnije zbog potrebe da se film sreže na standardnu duljinu, riječ je o za današnji Hollywood neuobičajeno zanimljivom, poučnom i kvalitetnom ratnom filmu od kojeg bi budući tvorci filma o Viškoj bitci mogli dosta naučiti.

BITKA ZA MIDWAY

(MIDWAY)

uloge: Ed Skrein, Patrick Wilson, Luke Evans, Nick Jonas, Etsushi Toyokawa, Tadanobu Asano, Luke Kleintak, Jun Kunimura, Darren Criss, Keean Johnson, Mandy Moore, Dennis Quaid, Woody Harrelson, Aaron Eckhart

scenarij: Roland Emmerich & Harald Kloser

režija: Roland Emmerich

proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2019.

trajanje: 138 min.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Zakletva (The Pledge, 2001)



uloge: Jack Nicholson, Robin Wright-Penn, Aaron Eckhardt, Tom
 Noonan, Benicio Del Toro, Patricia Clarkson, Sam Shepard, Costas
 Mandylor, Harry Dean Stanton, Mickey Rourke, Vanessa Redgrave,
 Helen Mirren
 glazba: Klaus Badelt & Hans Zimmer
 scenarij: Jerzy Kromolowski & Mary Olson (po romanu Friedricha
 Duerrenmatta)
 rezija: Sean Penn
 proizvodnja:, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 124'

Jerry Black (Nicholson) je detektiv-veteran odjela za umorstva policije grada Renoa u Nevadi i slijedeći dan bi trebao ići u mirovinu. Stjecajem okolnosti posljednje sate svoje policijske karijere će provesti istražujući slučaj silovanja i okrutnog umorstva male djevojčice. Nakon što je stravičnu vijest prenio roditeljima, majci djevojčice se zaklinje da će pronaći počinitelja. Iste večeri u stanicu privode sumnjivca u liku Tobyja Jaya Wadenaha (Del Toro), retardiranog Indijanca kojeg će Blackov mladi i ambiciozni kolega Stan Krolak (Eckhart) natjerati da prizna, a ovaj nedugo potom priznanje potvrditi samoubojstvom. Za policiju je slučaj završen, ali ne i za Blacka, koji nastavlja istraživati u privatnom aranžmanu i ubrzo dolazi do zaključka kako je umorstvo djelo serijskog ubojice koji je još na slobodi i vreba novu žrtvu. Opsjednut slučajem, Black se seli u mali grad gdje kupuje benzinsku stanicu, a ubrzo u lokalnom baru upoznaje simpatičnu konobaricu Lori (Wright-Penn). No, umjesto Lori više ga zanima njena mala kći koja po izgledu i godinama savršeno odgovara profilu žrtava. Black zato odlučuje curicu iskoristiti kao mamac i nakon određenog vremena pronalazi i sumnjivca u liku lokalnog propovjednika Garyja Jacksona (Noonan).

Zakletva je četvrta po redu ekranizacija istoimenog romana kojeg je 50-tih godina napisao švicarski književnik Friedrich Duerrenmatt (a u našim videotekama je prije par godina bila treća po redu verzija Hladna svjetlost dana s Richardom E. Grantom u glavnoj ulozi). Iako zaplet sugerira klasičnu kriminalističku priču, ovaj film žanrovski pripada domeni psihološke drame, što i ne čudi s obzirom da iza kamere stoji poznati glumac Sean Penn, koji je u svoja dva režijska uratka (Indian Runner, Čuvar prijelaza) pokazao sklonost prikazivanju likova koje muče jezivi obiteljski ili psihološki problemi. U ovom slučaju to je opsjednutost, koju je savršeno dočarao Jack Nicholson, glumeći lik u početku dobrog i savjesnog policajca koji s vremenom počinje gubiti vezu sa stvarnošću, odnosno vlastiti eticči kompas. Nicholson, za razliku od Čuvara prijelaza, ovdje nije preglumljivao, a Penn je također imao i vrlo dobru ekipu uglednih glumaca, od kojih su mnogi, kao Mickey Rourke i Harry Dean Stanton, pristali na pojavljivanje koje traje samo par minuta. Pennu je također pomagala sjajna fotografija Chrisa Mengesa, koja je zajedno s elegičnom glazbom Badelta i Zimmera stvorila krajnje depresivnu atmosferu. Na žalost, Penn kao režiser nije znao postaviti pravi ritam – Zakletva se s dva sata čini predugom, a završnica je opet isforsirana i nedovoljno jasna. Iako dovoljno kvalitetan film da zasluži nešto vise od prolazne ocjene, Zakletva ipak predstavlja razočaranje za sve one koji su očekivali bog-zna-kakvo remek-djelo, a više nego neugodni ton ga čini nepreporučljivim svima onima koji su skloni depresiji.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Bolničarka Betty (Nurse Betty, 2000)

uloge: Renee Zellweger, Morgan Freeman, Chris Rock, Greg Kinnear,
 Aaron Eckhart, Tia Texada, Crispin Glover, Pruitt Taylor Vince, Kathleen
 Wilhoite, Elizabeth Mitchell, Susan Barnes, Harriet Harris, Sung Hi Lee
 glazba: Rolfe Kent
 scenarij: John C. Richards & James Flamberg (sinopsis: John C. Richards)
 režija: Neil La Bute
 proizvodnja: Gramercy/Propaganda/IMF, SAD/Njemacka, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 110'

Neil La Bute je američki filmaš koji uživa veliki ugled zahvaljujuci svojim ultra-crnim komedijama In Company of Men i Your Friends and Neighbors. Naravno, te filmove kod nasmo vidjeli, a ni Bolničarka Betty se ne bi pojavila u našim kinima da Renee Zellweger nije dobila par nagrada za glavnu ulogu, odnosno John C. Richards i James Flamberg “Zlatnu palmu” za scenarij. Usprkos velikoj pompi, film je relativno neprimjetno prošao u našim kinima, a sada na DVD-u imamo prilike vidjeti i zašto. Naime, iako se Bolničarka Betty reklamira kao urnebesna komedija koja ismijava brisanje granice stvarnosti i mašte u suvremenom, medijima kontroliranom svijetu, ona to ipak nije. Glavna junakinja je Betty Sizemore (Zellweger), kućanica iz Kansas Cityja opsjednuta sapunjačom “Razlog za život”, odnosno njenim protagonistom, Georgeom McCordom alias dr. Davidom Ravellom (Kinnear). Za njenog muža Dela (Eckhart) se ispostavi ne samo da je preljubnik, nego da je i upetljan u sumnjive poslove koji će ga stajati ne samo života, nego i izvjesnih dijelova anatomije. Stjecajem okolnosti, Betty je bila svjedokom tog procesa i šok ce je baciti s onu stranu duševnog zdravlja. Uvjerena kako je “Razlog za život” stvaran, a ona sama bivša supruga dr. Ravella, Betty kreće put Los Angelesa gdje se nalazi fiktivna bolnica u kojoj njen junak radi. U međuvremenu, Charlie (Freeman) i Wesley (Rock), profesionalne ubojice odgovorne za smrt njenog supruga, uvjerene su kako se upravo u njenom automobilu nalazi heroin zbog kojeg su počinili zlocin te odlučuju tražiti širom Amerike. Iako se tu i tamo nađe pokoji smiješni trenutak, Bolničarka Betty je previše ozbiljna da bi se mogla nazvati komedijom. Jednostavno, nakon što smo imali prilike vidjeti brutalni trenutak umorstva, Le Buteov pokušaj ubacivanja humora više ne funkcionira i kvazikomično finale je sve nego katartično. Ono sto spašava ovaj film jesu prije svega izvrsne glumačke izvedbe, pri čemu Renee Zelwegger, jednoj od najvećih komičarki današnjeg Hollywooda, savršeno društvo čini Morgan Freeman u jednom od svojih najdirljivijih izdanja. Na žalost, to nije dovoljno da Bolničarka Betty ne završi kao jedno od neugodnijih iznenađenja na našem video-tržištu.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RECENZIJA: Čudo s Hudsona (Sully, 2016)

Malo koje je mjesto toliko opsjednuto mladošću kao Hollywood, pa ne čudi što tamo i sredovječni muškarci znaju ulagati ogromne napore ne bi li izgledali poput tinejdžera (a o ženama da i ne govorimo). Stoga je prilična rijetkost u Hollywoodu vidjeti nekoga tko svoje više nego poodmakle godine nosi sa dostojanstvom, te među svojim kolegama usprkos toga uživa ugled. Jedna takva osoba je Clint Eastwood, nekoć velika glumačka zvijezda koji se možda povukao iza kamere, ali i u devetom desetljeću života nastavlja izuzetno uspješnu karijeru kao režiser. Jedan takav uspjeh predstavlja i Čudo s Hudsona, biografski film koji je usprkos naizgled neatraktivne teme i publici unaprijed poznate priče uspio izbiti na prvo mjesto gledanosti u sjevernoameričkim kino-dvoranama – dostignuće koje je izmicalo Eastwoodovim mnogo mlađim i trenutno razvikanijim kolegama.

Temeljni razlog uspjeh filma (koji se u originalu prema glavnom protagonistu zvao Sully) jest u tome što je riječ o priči nakon koje se gotovo sva publika može osjećati dobro – dramatičnoj, naizgled nevjerojatnoj, ali temeljenoj na stvarnim činjenicama. 15. siječnja 2009. godine je putnički zrakoplov Airbus A-320 u vlasništvu tvrtke US Airways poletio s njujorškog aerodroma La Guardia prema gradu Charlotte u sklopu rutinskog leta čije je krajnje odredište bilo Seattle na drugom kraju Amerike. Let br. 1549, međutim, nije okončan ni na jednom od ta dva odredišta. Samo dva minuta nakon uzlijetanja je zrakoplov pogodio jato kanadskih gusaka što je prouzročilo prestanak rada oba motora. Ostavši bez pogona, pilot Chesley “Sully” Sullenberger (Hanks) ga je pokušao vratiti na La Guardiu, ali je, shvativši da za to neće imati dovoljno vremena niti visine, umjesto toga odlučio sletjeti na površinu rijeke Hudson. Ta se odluka pokazala ispravnom – ne samo što je izbjegao udariti u zgrade usred sličnim događajima još uvijek traumatiziranog megalopolisa, nego je slijetanje izvedeno besprijekorno, a nakon čega je posada isto tako besprijekorno uspjela evakuirati sve putnike, a lokalne vlasti izvele isto tako besprijekornu akciju spašavanja, pa je tako incident završio sa svih 150 putnika i 5 članova posade na životu.

Letovi putničkih zrakoplova u pravilu pažnju medija mogu privući jedino, u srećom sve rjeđim, situacijama kada nešto na njima krene katastrofalno krivo. Tako loše priče koje na kraju imaju dobru završnicu su još rjeđe, pa ni ne iznenađuje što je Sullenberger u hipu postao nacionalni heroj i medijska zvijezda. Scenarij Todda Komarnickog, temeljenog na njegovoj vlastitoj knjizi, sve te događaje prikazuje na nelinearan način – prvo kao noćnu moru samog Sullenbergera u kojoj su stvari ne samo krenule nego i završile krivo, a potom kroz flashbackove neposredno pred javno saslušanje pred saveznim vlastima koje nastoje utvrditi da li je slijetanje na ledenu rijeku bilo ispravan potez i da li je “Sully” svojim postupkom zapravo nepotrebno ugrozio živote putnika. Eastwood pri svemu tome ne otkriva toplu vodu i, zapravo, na prilično konvencionalan način prikazuje same događaje, a Hanks lik herojskog pilota tumači na ne baš previše impresivan, ali na kraju ipak adekvatan način. Problem za film je prije svega u tome što se svih tih nekoliko dramatičnih minuta nekako mora rastegnuti na cjelovečerno trajanje; zato su u film ubačene i inače nepotrebne scene koje prikazuju Sullenbergerovu mladost i karijeru u ratnom zrakoplovstvu. Najviše izvještačenim se, međutim, prikazuju scene saslušanja gdje se na prilično “umjetan” način pumpa napetost, odnosno pokušava prikazati kako je Sullenbergerova sudbina i nastavak profesionalne karijere ovisila o zrakoplovnim simulacijama. Krajnji ishod, međutim, nikada nije bio u pitanju, ali to teško da je bilo toliko bitno scenaristima, Eastwoodu, a na kraju i samoj publici. Čudo s Hudsona, iako se čini primjerenijim materijalom za dokumentarni (ili u neka druga vremena niskobudžetni televizijski film), ipak je na kraju ostvario svoju svrhu – publici je prikazao da se ponekad neke priče dostojne zapleta hollywoodskih filmova znaju zbiti u stvarnosti, i imati ishod koji će svima moći donijeti ponekad tako teško ostvariv smiješak na lice.

ČUDO S HUDSONA
(SULLY)
uloge: Tom Hanks, Aaron Eckhart, Laura Linney
scenarij: Todd Komarnicki
režija: Clint Eastwood
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.
trajanje: 96 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Ja, Frankenstein (2014)

JA, FRANKENSTEIN
(I, FRANKENSTEIN)
uloge: Aaron Eckhart, Yvonne Strachovski, Bill Nighy, Miranda Otto, Socratis Otto, Jai Courtney, Kevin Grevioux
scenarij: Stuart Beattie
režija: Stuart Beattie
proizvodnja: Lionsgate, SAD/Australija, 2014.
trajanje: 92'

Dojam o nekom filmu vrlo često ovisi o okolnostima koje imaju malo veze s njegovom objektivnom vrijednošću ili kvalitetama. Često se tako dogodi da neki film publika i kritika ne odbaci zato što je loš, nego zato što su im imena na špici ili atraktivni trailer sugerirali nešto daleko bolje od onoga što su imali prilike vidjeti. Ponekad, iako prilično rijetko, se zna dogoditi i nešto sasvim suprotno – da neki film ostavi dobar dojam jednostavno zato što nije bio onoliko grozan kao što su se mnogi imali razloga pribojavati. Posljednji takav primjer je fantastično-akcijski spektakl Ja, Frankenstein. Davno prije nego što se pojavio u kino-dvoranama mnogi njegovi detalji, pogotovo u kontekstu gorkog iskustva onih prekaljenijih filmofila, su sugerirali filmsko smeće. Prije svega je to činjenica da je, umjesto u nekom “normalnijem” terminu, na tržište izbačen u siječanj, kada studiji u pravilu gledateljima serviraju ono što i sami znaju prepoznati kao škart. Potom je tu 3D, koji se sve češće tumači kao “jeftini” trik da neki jeftini film učini skupljim, “većim” i boljim nego što to uistinu jest. Na kraju je to grafički roman kao predložak, što, s obzirom na iskustva s ekranizacijama te umjetničke forme, obično sugerira nedostatak inspiracije, plošne likove i potpuno oslanjanje na “pulp” nasilje i spec-efekte kao jedinu atrakciju filma.

Scenarij se temelji na grafičkom romanu Kevina Greviouxa, čovjeka čije ime je itekako dobro poznato poklonicima filmske serije Underworld, s obzirom da ju je upravo on osmislio te se u njoj pojavio u maloj ulozi. Grevioux  se također pojavljuje i ovdje, ali je naslovna uloga povjerena Aaronu Eckhartu. Ono “naslovna” se, doduše, mora shvatiti uvjetno, jer – za slučaj da niste upoznati sa književnim predloškom Mary Shelley – Frankenstein nije ime čudovišta sastavljenog od dijelova leševa, nego švicarskog baruna koji ga je stvorio. Na samom početku, smještenom u 1795. godinu, se čudovište riješi svog tvorca koga krivi za svoje patnje i “neprirodno” stvaranje,  ali se poslije suoči s mnogo ozbiljnijim problemima – demonima iz Pakla s kojima će sukobiti i potom ući u kratkotrajno savezništvo s nebeskim vodorigama koje štite čovječanstvo. Čudovište, koje je dobilo nadimak “Adam”,  taj rat previše i ne zanima te se na nekoliko stoljeća povuče u divljinu. U suvremenom svijetu se, pak, “zakači” s demonima koje vodi demonski princ Naberius pod krinkom tajkuna Charlesa Wessexa (Nighy) koji financira projekt oživljavanja leševa na čelu sa znanstvenicom Terrom Wade (Strahovski). Ispostavlja se da je “Adam” kao umjetno stvoreno biće bez prave duše prilično zanimljiv Naberiusu jer bi oživljavanje leševa omogućilo demonima da stvore nezaustavljivu armiju i unište svijet.

Iskoristiti zaplet prvog SF-romana u povijesti kao prilično tanašnu podlogu za rutinersku fantastičnu pseudoreligijsku priču o borbi anđela i demona nije izgledalo kao dobra ideja. S druge strane, kao dobra ideja nije izgledalo ni “miksanje” vukodlaka i vampira u Underworldu, pa su rezultati ipak bili bolji nego ono što je izvjesna mormonska spisateljica napravila sa Serijom Omladinskih Romana Koja Se Ne Smije Imenovati. Iako ovdje nema Kate Beckinsale u kožnatom kostimu, Ja, Frankenstein nije daleko od te razine. Beattie, koji je kao scenarist radio na nekim od ne previše impresivnih hollywoodskih ostvarenja u prethodnih desetak i više godina, previše se ne opterećuje s gradnjom nekog fiktivnog univerzuma; likovi su napisani prilično ekonomično, bez previše izmotavanja oko toga je li netko dobar ili loš momak, niti pronalaženja glupih izgovora za to da vrhunsku znanstvenicu tumači zanosna Yvonne Strahovski. Beattieja je, slično kao i publiku, najviše zanimala akcija, odnosno spektakularno obračunavanje vodoriga sa demonima koje često ima komponentu zračnih dvoboja, a što je prilično zahvalno za 3D tehnologiju. Bill Nighy i Miranda Otto (koja tumači kraljicu vodoriga) su, savršeno dobro svjesni ograničenosti ovog projekta, kao i teško prepoznatljivi Eckhart; to ih svejedno nije spriječilo da uloge igraju prilično opušteno, ne postavljajući previše opterećenja za gledatelje. Ipak, najvažnije od svega jest to da je Ja, Frankenstein sa svojih 90-ak minuta iznenađujuće kratak za današnje hollywoodske standrade; to se može protumačiti i tako da je Beattie znao odabrati pravi trenutak kada ga prekinuti, odnosno spriječiti publiku da dužim gledanjem otkrije njegove nedostatke. Možda je to i jedino ugodno iznenađenje ovog filma, ali za gledatelje koji od njega nisu očekivali ništa dobrog, više nego dovoljno.

OCJENA: 5/10