RECENZIJA: Bitka za Midway (Midway, 2019)

Nakon što je Goran Vojković objavio članak posvećen 150. obljetnici Viške bitke na Facebooku se povodom toga razvila prilično živa i zanimljiva rasprava. U njoj se postavilo pitanje zašto se događaj koji je tako uzbudljiv, dinamičan, spekakularan i važan za povijest ovih prostora ne bi mogao dodatno evocirati u obliku igranog filma. Autor ovih redova je iznio svoje mišljenje da je nešto tako malo vjerojatno, i pri tome su financijski resursi potrebni za taj pothvat – a koji se trenutno nalaze van dosega hrvatskih filmaša – najmanji problem. Snimanje filmova čija se radnja događa na moru predstavlja u tehničkom, logističkom i svakom drugom smislu prilično težak zadatak, a kada su tema pomorske bitke one, s obzirom na svoju složenost, postavljaju još veće izazove. Koliki oni mogu biti možda najbolje svjedoči slučaj bitke za Midway, vjerojatno najvažnijeg pomorskog okršaja u Drugom svjetskom ratu, a koji je 1976. godine ekraniziran u obliku filma Midway. Iako je iza projekta stajao jedan od tada najmoćnijih i tehnički “najpotkovanijih” hollywoodskih studija, i iako je on uživao podršku američke ratne mornarice, rezultat je film koji se već nakon nekoliko godina doimao neuvjerljivim i zastarjelim. Problem je bio u slaboj razini specijalnih efekata, ali i budžetu za kojeg se ispostavilo da je prenizak za ovakvu vrstu filma, a zbog kojeg su neke od najspektakularnijih scena pomorskih i zračnih borbi morale biti reciklirane iz ranijih (i mnogo jeftinijih) filmova. Nepuna pola stoljeća kasnije, njemački filmaš Roland Emmerich se, oboružan daleko naprednijom tehnologijom, dohvatio iste teme u ratnom spektaklu koji se našoj publici predstavio pod naslovom Bitka za Midway,

Film započinje s prologom smještenim u 1937. godinu, koji ukazuje na geopolitičko suparništvo Japana i SAD oko dominacije nad Azijom i Pacifikom, a koji će četiri godine kasnije dovesti do neumitnog oružanog obračuna. Japanske mornaričke snage po planu darovitog admirala Yamamota (Toyokawa) na samom početku izvode smjeli, ali izuzetno uspješni napad na Pearl Harbor, glavnu bazu američke Pacifičke flote nakon koje su američki bojni brodovi izbačeni iz stroja, a Japanci preko noći stekli apsolutnu premoć na Pacifiku. Napad, međutim, nije uspio eliminirati američke nosače aviona te Yamamoto inzistira da se pokrene još jedan napad upravo u tu svrhu, svjestan da zbog američke industrijske nadmoći u odnosu na Japan ima malo vremena prije nego što protivnik nadoknadi svoje gubitke i krene u protuofenzivu. Njega će se poslušati tek nakon što Pacifička flota pod vodstvom novog zapovjednika, admirala Nimitza (Harrelson), izvede niz akcija čiji je glavni cilj manje zadavanje ozbiljnih udaraca neprijatelju, a više povratak poljuljanog morala. Među njima se najvažnijom pokaže znameniti napad na Tokio, koji su sa Nimitzovih nosača izveli bombarderi pod vodstvom pukovnika Doolitlea (Eckhart), a nakon kojeg Yamamoto konačno dobije zeleno svjetlo da pokrene izuzetno veliku i složenu operaciju čiji je cilj osvajanje Midwaya, otok koji predstavlja jednu od rijetkih preostalih američkih baza zapadno od Havaja. Zahvaljujući neumornom radu svojih kriptografa koji su razbili japanske šifre Amerikanci su upoznati s japanskim namjerama, te Nimitz planira Yamamotu namjestiti zasjedu. Njegov je plan, pak, izuzetno riskantan, s obzirom da su Amerikanci još uvijek inferiorni u broju brodova i aviona, te će mornarima i pilotima poput Dicka Besta (Skrein) trebati ne samo dosta hrabrosti i vještine, nego i sreće.

Većina današnjih kritičara će, tražeći uzore koji su poslužili Emmerichu za njegov film, najčešće spominjati Michael Bayov Pearl Harbor, nesreću koja je 2001. godine nezasluženo nalupala hrpu novaca na kino-blagajnama, a potom zasluženo bila ovjekovječena u satiričnoj pjesmi Treya Parkera i Matta Stonea u filmu Team America: World Police. Emmerich se ne treba brinuti da će ovaj film doživjeti istu sudbinu, i to prije svega zato što je svoje uzore tražio mnogo dalje u prošlosti. Njemački filmaš, koji je u Patriotu bio pokazao izuzetnu sposobnost da pokupi srž jugoslavenskih partizanskih filmova, očito ima dobar “nos” za temu Drugog svjetskog rata, pri čemu se prije svega naslanja na klasične spektakle kakvi su se pravili 1960-ih kao što je, na primjer, Najduži dan. Koristeći njihov model u kojem, za razliku od Pearl Harbora, nema klasičnih protagonista nego se u nizu naoko malenih uloga pojavljuje veliki broj zvijezda, Emmerich vješto koristi prilično raznorodne talente, koji uključuju kako japanske, tako i danas u Hollywoodu izuzetno popularne britanske glumce, ali i veterane poput Quaida i Harrelsona. Potonji je prilično dobro “skinuo” Nimitza (koga je u verziji iz 1976. godine mnogo bezličnije glumio Henry Fonda), ali je zato njegov britanski kolega Skrein ponekad prilično iritantan u pokušajima da dočara opakog momka iz New Jerseya, te ponekad skreće u vode parodije.

Emmerich je od Michaela Baya daleko bolje obavio posao po pitanju povijesne autentičnosti – gotovo svi likovi koji se pojavljuju su stvarne povijesne ličnosti. Film se, u skladu s hollywoodskom tradicijom 1960-ih, može pohvaliti i mnogo suptilnijom podjelom na dobre i loše momke, odnosno s daleko manje šovinističkog mahanja američkim zastavama. Ako primjesa toga i ima, one su kompenzirane prikazom Japanaca kao više nego dostojnog protivnika u čijim se redovima nalaze ljudi koji su isto tako domoljubni, požrtvovni, hrabri i sposobni kao i protagonisti. Takav dojam kvari tek nekoliko uistinu suvišnih scena, uključujući jednu u kojoj lik američkog zrakoplovca kojeg tumači pop-pjevač Nick Jonas strada na spektakularan, ali prilično neuvjerljiv način. Prosječne gledatelje će, međutim, daleko više zanimati rekonstrukcija zračnih borbi, a koja je, uz korištenje suvremenog CGI-ja, izvedena na način koji se prije nekoliko desetljeća mogao samo sanjati. Iako su neki od zanimljivih detalja, pa čak i onih nužnih za pravilan prikaz bitke izbačeni, najvjerojatnije zbog potrebe da se film sreže na standardnu duljinu, riječ je o za današnji Hollywood neuobičajeno zanimljivom, poučnom i kvalitetnom ratnom filmu od kojeg bi budući tvorci filma o Viškoj bitci mogli dosta naučiti.

BITKA ZA MIDWAY

(MIDWAY)

uloge: Ed Skrein, Patrick Wilson, Luke Evans, Nick Jonas, Etsushi Toyokawa, Tadanobu Asano, Luke Kleintak, Jun Kunimura, Darren Criss, Keean Johnson, Mandy Moore, Dennis Quaid, Woody Harrelson, Aaron Eckhart

scenarij: Roland Emmerich & Harald Kloser

režija: Roland Emmerich

proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2019.

trajanje: 138 min.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Deadpool (2016)

DEADPOOL
 uloge: Ryan Reynolds, Morena Baccarin, Ed Skrein, T.J. Miller,
 Gina Carano, Briana Hildebrand, Stefan Kapičić, Leslie Uggams
 scenarij: Rhett Reeese & Paul Werrick
 režija: Tim Miller
 proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2016.
 trajanje: 108 min.

Ako postoji institucija čije ime asocira na zasićenje kod filmskih (a odnedavno i kod televizijskih) gledatelja, onda je to Marvel Comics. Njegovi stripovi, najčešće vezani u zaokruženi univerzum koji omogućava bezbrojne crossovere popularnih junaka, poslužili su kao predložak ne samo za jednu, nego čak i dvije prilično uspješne filmske franšize koje matičnim studijima donose hrpu novaca, i pri tome, što je u cijeloj stvari najtragičnije, otklanjaju potrebu za nekom naročitom krativnošću filmaša. Što znači da će svi ti filmovi i superjunaci s vremenom početi sličiti jedan na drugi i neće značiti ništa osim najzadrtijim fanovima ili dječici koju roditelji dovlače u multiplekse kako bi nepuna tri sata gledali CGI eksplozije i tipove u čudnim kostimima. Isto to, s druge strane znači, da će svaki od filmova iz te franšize koji makar u najmanjoj mjeri skrene s te formule biti nešto uistinu posebno – ili financijska kataklizma nakon koje će se etablirani kritičari i pratitelji hollywoodskih zbivanja pitati “što su to šefovi studija pušili u uredu prije nego što su dali greenlight” ili, što je daleko rjeđi slučaj, nešto što se publici željnoj nekakve promjene toliko svidi i stvori oduševljenje koje takvo ostvarenje objektivno možda i ne zaslužuje. Deadpool, koji se u kino-dvoranama pojavio u prvoj polovici 2016. godine i postao jedan od najvećih sleeper hitova u posljednje vrijeme, se smješta među potonje slučajeve.

Film pripada X-Menima, drugoj Marvelovoj franšizi, temeljenoj na seriji stripova o superherojskim mutantima koje, za razliku od Marvelovog filmskog univerzuma, umjesto Disneya još uvijek drži 20th Century Fox. Ta je franšiza, pokrenuta daleke 2000. godine, mnogo starija, ali i manje uspješna od Disneyeve, te je nakon trećeg filma X-Men: Početak: Wolverine zbog komercijalnog podbačaja umalo bila ugašena. U tom zlosretnom filmu se kao jedan od sporednih likova pojavio mutant-plaćenik Wade Wilson, poznatiji pod nadimkom Deadpool, a čiji je lik tumačio Ryan Reynolds. Kanadski glumac se, usprkos toga što je njegov lik u Početku negativac koji na kraju pogine, zaljubio u svoj lik, a pogotovo njegovu originalnu stripovsku inkarnaciju u kojoj su mu zaštitni znak bili sarkastični komentari i neposredno obraćanje ćitateljima. Reynolds je počeo žestoko lobirati 20th Century Fox da Deadpool dobije vlastiti film u kojem će on igrati glavnu ulogu i u tome je, nakon dosta peripetija, uspio pri čemu je ključno bilo “curenje” test-snimki na Internet, koje je izazvalo lavinu oduševljenja među stripovskim geekovima čija je riječ u današnjim hollywoodskim studijima često doima posljednjom. Deadpool, s druge strane, nije imao potpuno povjerenje Foxa, a što je i razumljivo, s obzirom na Reynoldsovo sudjelovanje u superherojskoj katastrofi zvanoj Green Lantern; to se odrazilo na relativno skroman budžet od samo nekoliko desetaka milijuna dolara, ali i više kreativne slobode, te je Deadpool postao jednim od rijetkih superherojskih filmova na koji je udaren stroži cenzorski rejting “R”.

Da Deadpool definitivno nije tipičan superherojski film se može vidjeti na samom početku, koji nas in medias res baca u spektakularnu akcijsku scenu u kojoj se naslovni maskirani protagonist katanama, wakizashijima i sličnim hladnim oružjem na nadvožnjaku krvavo obračunava s hordama teško naoružanih zlikovaca. Osim što se pri tome prolijevaju rijeke krvi i izgovaraju niz nepristojnih riječi, atipičnost Deadpoola se vidi u tome što se on obraća gledateljima i počinje im objašnjavati kako je došao do te točke. Nakon toga slijedi flashback u kojem upoznajemo Wadea Wilsona kao bivšeg elitnog specijalca koji radi kao plaćenik u New Yorku. Jednom prigodom upozna prostitutku Vanessu (Baccarin) i s njom započne strastvenu ljubavnu vezu te je na kraju zaprosi. Bračnu sreću mu poremeti liječnička dijagnoza nakon koje je mu je rečeno da će uskoro umrijeti; ne želeći time traumatizirati Vanessu, napušta ju. Kada mu, pak, ponude sudjelovanje u tajnom eksperimentalnom programu koji bi mi mogao produžiti život, Wilson pristaje i dolazi u tajni laboratorij koji vodi Francis Freeman alias Ajax (Skrein), i čiji je cilj stvoriti armiju mutanata kroz izuzetno složen, dug i izuzetno bolan proces poticanja mutacije. Wilson, koji je bio izložen stalnom mučenju od strane Ajaxa, na kraju bježi iz laboratorija, ali shvaća da je uz produženi život i nove nadljudske moći dobio groteskno ružan izgled, te odlučuje na sebe staviti masku i prozvati se “Deadpool”. Pronavaši utočište kod slijepe stare crnkinje Al (Uggams), počinje planirati osvetu Ajaxu, ali mu pri tome stvari zakomplicira intervencija “službenih” X-Mena koje predstavljau Negasonic Teenage Warhead (Hildebrand) i Colossus (Kapičić).

Deadpool se ne može svrstati među filmove koji će se pamtiti zbog fascinantnih likova, intrigantnog zapleta ili važnih tema o kojima govori, ali mu se, s druge strane, ne može osporiti da svoj sadržaj publici dostavlja na izuzetno zabavan i često domišljat način. Za Reynoldsa je očigledno da beskrajno uživa u ulozi za koju zna da će sa njega sprati svu ljagu Green Lanterna, i dio tog užitka se može prenijeti i na gledatelje, koji imaju rijetku priliku vdijeti svojevrsnu antitezu i parodiju tipičnog hollywoodskog superheroja. Parodijski i neozbiljan karakter filma se može vidjeti u scenama koje svojom eksplicitnošću po pitanju “nepristojnih” aktivnosti podsjećaju na “paprene” komedije Judda Apatowa (uključujući jednu nakon koje će muški gledatelji proslave Dan ažena gledati sasvim drugim očima). Njemu svoj doprinos daju i brojne reference na pop-kulturu, kao i ikonoklastički pristup marvelovskom univerzumu, koji se najbolje ističe u izboru dvoje “redovnih” superheroja – Negasonic Teenage Warhead, koja je toliko opskurna da i najzagriženiji strip geekovi zbog nje trebaju posegnuti za Internet tražilicama, i koja u filmu uglavnom šuti i ne radi ništa; te Colossala koji predstavlja “normalnog” i “društveno odgovornog” superheroja koji Deadpoola, uglavnom bez nekog uspjeha, pokušava “izvesti na pravi put”. Da sve u Deadpoolu nije savršeno se pobrinula kombinacija strukturno ne baš najispeglanijeg scenarija i nedostatka budžeta, koja najviše dolazi do izražaja u antiklimaktičkom završnom obračunu, a ni glavni negativac, kojeg tumači Ed Skrein, nije lik koji će ostati u sjećanju. Zbog svega toga Deadpool je vrlo dobar film, ali koji ostavlja razloga za brigu da će neizbježni nastavak, koji u kino-dvorana dolazi u svibnju, po dobrom starom hollywoodskom običaju sve upropastiti.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Transporter: Nasljedstvo (2015)

TRANSPORTER: NASLJEDSTVO
(THE TRANSPORTER REFUELED)
uloge: Ed Skrein, Ray Stevenson, Loan Chabanol, Gabriella Wright, Tatjana Pajković, Wenxia Yu, Radivoje Bukvić
scenarij: Luc Besson, Bill Collage, Adam Cooper
režija: Camille Dellamare
proizvodnja: EuropaCorp, Francuska/Kina, 2015.
trajanje: 96 min.

Riječ “reboot”, barem kada su u pitanju kritičari, predstavlja najomraženiji novitet u filmskoj terminologiji. Ona, kao nijedna druga, ne označava sve ono najgore u današnjem Hollywoodu – nedostatak bilo kakve originalnosti spojen s pohlepom, odnosno nastojanje da se nešto izmuze do krajnjih granica, čak i kada se gledateljima nudi jedno te isto. Istini za volju, nije riječ o nekom naročito novom fenomenu, kao što se takva praksa ne može ograničiti na Hollywood. Međutim, u posljednje vrijeme rebootanje filmskih serija i franšiza je dobilo zastrašujuće razmjere, prije svega zbog učestalosti, odnosno spremnosti vodećih studija da se popularne serije rebootaju niti jedno desetljeće nakon originalnog naslova. Toj hollywoodskoj praksi se pridružio i francuski producent Luc Besson s Transporterom, akcijskom filmu o bivšem britanskom specijalcu koji relativno luksuzni život na Azurnoj obali financira obavljajući diskretne, ali opasne prijevozničke poslove za razne više ili manje mutne tipove. Serija od tri filma je postigla veliki uspjeh i od Jasona Stathama, tumača naslovne uloge, napravila jednu od najvećih akcijskih zvijezda našeg vremena. I TV-serija, u kojoj je naslovni lik glumio Chris Vance, je imala solidan uspjeh i dogurala do dvije sezone. Sada je, pak, došao red na novu kino-verziju Transportera koja se u našim kino-dvoranama našla pod naslovom Transporter: Nasljedstvo, a u kojoj naslovnu ulogu tumači Ed Skrein.

Protagonist Frank Martin i u novoj verziji operira na osnovu tri jednostavna pravila – klijente se ne pita niti se daje vlastito ime, nikada se ne otvara “paket” koji treba prevesti i nikada se ne mijenja prethodni dogovor. Kao i u brojnim prethodnim slučajevima, pravila će biti prekršena nakon što Frank sklopi dogovor o poslu za koji se ispostavi da je dio nečijeg daleko složenijeg plana. Njegova šarmantna klijentica Anna (Chabanol) je, u stvari, elitna prostitutka koja je godinama radila za okrutnog ruskog gangstera Arkadija Karasova (Bukvić), a naizgled rutinska vožnja za koju ga je angažirala je zapravo bijeg nakon pljačke banke u kojoj je bio deponiran Karasovljev novac. Frank s vremenom otkrije kako je to samo dio plana koga je Anna smislila sa svojim kolegicama koje žele ne samo pobjeći, nego se i osvetiti svom zlostavljaču, a što uključuje i provociranje sukoba Karasova sa njegovim gangsterskim partnerima. Njegovo dalje sudjelovanje u toj raboti je osigurano otmicom njegovog oca Franka Seniora (Stevenson), umirovljenog obavještajca kojemu, s druge strane, zarobljeništvo ne pada tako teško s obzirom da ga čuvaju privlačne žene. Mnogo veći problem za Franka predstavlja to što je s Karasovom ranije imao posla, i što bezobzirni kriminalac upravo njega vidi kao odgovor na pitanje tko mu i zašto želi smjestiti.

Novi Transporter će brzo “pokopati” neumitne usporedbe s ranijim, ali još uvijek u sjećanju svježim verzijama. Radnja je tako iz Nice premještena u Monako, što znači da više nema inspektora Tarconija, čiji je lik vrlo dobro tumačio François Berléand. Još veće razočarenje predstavlja Ed Skrein, čiji je dosad najpoznatiji nastup bio u TV-seriji Igra prijestolja, i gdje je ulogu Daenerysinog plaćenika koju tumači nakon jedne sezone preuzeo drugi glumac. Skreinu u ovom filmu nedostaje Stathamova razbijačka njuška, ali isto tako i bonvivanska lepršavost koju je iskazivao Vance u televizijskoj verziji. Što se akcijskih scena tiče, one su prilično dobre, a u nekim slučajevima se mogu pohvaliti i određenom inventivnošću, a što je posebno slučaj prilikom pljačke noćnog kluba. Stevenson, najpoznatiji po ulozi Tita Pulona u TV-seriji Rim, je također prilično dobar u inače nezahvalnoj ulozi koja pokazuje kako je tek nekoliko godina dovoljno da se netko od velikog akcijskog razbijača degradira u ostarjelu drugu violinu. Za manekenku Loan Chabanol, koja tumači glavnu žensku ulogu, je jasno da je angažman dobila zbog izgleda nego nekih naročitih glumačkih sposobnosti mada je ono što je od njih pokazala više nego adekvatno za ovakvu vrstu filma.

Najveći nedostatak Nasljedstva je u scenariju, koji ne zadovoljava čak ni inače niske standarde koji bi se mogli očekivati od filma čija je glavna atrakcija u akciji. Iako se u njemu mogu pronaći neki tragovi originalnosti – često citiranje znamenitog Dumasovog romana Tri mušketira, odnosno ideja da su se Karasov i Frank upoznali kao vojnici tokom mirovnih operacija u BiH – sve je to anulirano sveopćom aljkavošću, odnosno nebrigom za kontituitet radnje i njenu uvjerljivost. To se, između ostalog, može vidjeti u sceni prologa, u kojoj Karasov preuzima kontrolu nad prostitucijom na Azurnoj obali na parodijsko brutalan način. Još više bode oči scena u kojoj jedan od likova bude teško ranjen, te postane predmetom improvizirane kirurške operacije koja će mu na jedvite jade spasiti život, a da bi se nedugo potom živahno zabavljao i sudjelovao u akciji kao da se ništa nije dogodilo. Time je prijeđena granica koja film koji se inače ne bi trebao shvaćati previše ozbiljno dijeli od vrijeđanja gledateljske inteligencije. Zbog toga bi se na kraju moglo reći da je u slučaju Nasljedstva Transporter završio na stranputici.

OCJENA: 4/10

<iframe width=”560″ height=”315″ src=”https://www.youtube.com/embed/_81XlhBZytw” frameborder=”0″ allow=”accelerometer; autoplay; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture” allowfullscreen></iframe>