RECENZIJA: The Alienist (2018)

Zasićenost sadržajima je jedan od problema s kojim će se, prije ili kasnije, morati suočavati tvorci serija u Zlatnom dobu televizije. A čini se da će se taj fenomen najprije manifestirati u kriminalističkom žanru, koji je, kao jedan od najstarijih akumulirao daleko više specifičnih likova, motiva i zapleta nego ijedan drugi žanr. Njegovim tvorcima je, dakako, sve teže osmisliti nešto originalno, pa možda ni ne iznenađuje što veliki broj današnjih kriminalističkih serija predstavljaju remakeove serija koje su već bile napravljene na nekom relativno ograničenom tržištu. U takvoj situaciji ne iznenađuje da se, nastojeći pronaći nešto originalno, ili barem dovoljno različito da privuče pažnju razmažene publike, scenaristi sve češće odlučuju na odlazak u prošlost, računajući da će neke danas banalne priče i zapleti izgledati bitno drukčije ako ih se prikaže kroz prizmu davno prohujalih desetljeća i stoljeća. Na prvi pogled bi se reklo da bi jedan takav pokušaj predstavljao The Alienist, kriminalistička miniserija u produkciji američke TV-kuće TNT,

Serija se temelji na istoimenom i nagrađivanom romanu Caleba Carra iz 1994. godine. Neobičan naslov predstavlja engleski izraz za psihijatra koji se koristio u 19. stoljeću, pred čiji se kraj odvija radnja. Mjesto zbivanja je New York 1896. godine, koji čak i u to vrijeme, kada se SAD još nisu nametnule kao vodeća svjetska sila, izgleda kao impresivna metropola čije će velebne građevine, uključujući nedavno sagrađeni Kip slobode, iz drugih dijelova svijeta privlačiti milijune useljenika željnih da uhvate djelić američkog sna. No, za većinu njih se taj san pretvorio u noćnu moru životarenja u prenatrpanim sirotinjskim stanovima ili po život sve opasnijim ulicama. Jedan od rijetkih koji iskreno pokušava promijeniti takvo stanje stvari je mladi, energični i idealistični političar Theodore Roosevelt (Brian Geraghty) koji je nedavno imenovan za šefa njujorške policije i čija se privrženost progresivnim idejama ne ogleda samo kroz instaliranje telefona u policijske postaje nego i dotada nezamislivo angažiranje žena kao policijskih uposlenika, a što uključuje i mladu Saru Howard (Dakota Fanning) kao njegovu službenu tajnicu. Kada se, međutim, New York suoči sa nezamislivo izopačenim i okrutnim serijskim ubojicom čija su meta dječaci koji se bave muškom prostitucijom, prisiljen je tražiti pomoć izvan svoje službe. Srećom, među njegovim prijateljima sa studija je John Moore (Luke Evans), ilustrator New York Timesa, te dr. Laszlo Kreizler (Daniel Brühl), ugledni psihijatar koji je uvjeren kako se počinitelja može uhvatiti tako što se na temelju načina na koji su zločini počinjeni shvati njegov pravi motiv. Roosevelt pristaje da njih dvojica, sa Sarah kao posrednicom, započnu vlastitu diskretnu istragu te im kao ispomoć šalje dvojicu mladih židovskih detektiva koji su oduševljeni pobornici novih forenzičkih tehnika kao što je uzimanje otisaka prstiju. Tako stvoreni tim mora pokušati ne samo otkriti nego i zaustaviti ubojicu, nego se i othrvati pritiscima i sabotaža od strane prema Roosveltu neprijateljskih korumpiranih policajaca, utjecajnih bogataša i crkvenih velikodostojnika koji se boje da bi istraga mogla iščeprkati brojne neugodne istine o njujorškoj eliti.

Glavni motiv zapleta ove serije – lov na izopačenog i očigledno isfrustriranog ubojicu – je korišten toliko puta da je toga očigledno bio svjestan i njen izvršni producent Cary Jo Fukunaga, koji se prije nekoliko godina bio proslavio tematski srodnom HBO-ovom serijom Pravi detektiv. Zbog toga je na taj element scenarija stavljen najmanji naglasak, pa se istraga obavlja relativno rutinski i gledatelju, zapravo, i nije toliko bitno tko će na kraju biti zločinac. Kada se na kraju razotkrije njegov identitet i ispostavi da je riječ o patetičnom gubitniku koji ne bi mogao zapaliti svijeću nekome poput Normana Batesa ili Hannibala Lectera, većina gledatelja će teško biti razočarana. Najvrednija stvar koju kriminalistički zaplet nudi publici jest izgovor da posjeti fascinantni svijet s kraja 19. stoljeća koji nam je istovremeno izuzetno stran i u nekim zastrašujućim detaljima izuzetno blizak. Prije svega se to odnosi na prikaz urbane industrijske civilizacije koja je uspjela pronaći postići neka dotada nezamisliva čuda kao što su telefon ili električna struja, ali koja su još uvijek dostupna isključivo nezamislivo sićušnoj eliti, dok se svi ostali moraju suočavati sa neizdržljivim siromaštvom, zagađenjem, bolestima i, naravno, kriminalom čije su žrtve daleko i od očiju i od srca dežurnih dušobrižnika koji prema tim masama teško kriju krajnji prijezir. The Alienist svemu tome dodaje aspekt različitih vjerskih, etničkih, rasnih, spolnih i drugih predrasuda, ali se on, za razliku od mnogih sličnih hollywoodskih proizvoda, ne pretvara u jeftin “politički korektni” agitrop ili trijumfalističko slavljenje napretka u proteklih dvanaest desetljeća. Naprotiv, The Alienist daleko više naglaska stavlja na sličnosti New Yorka s kraja 19. stoljeća s modernim svijetom, prije svega u svjetlu toga što je on tada, kao i danas, bio najprogresivnije i naj “cool” mjesto na svijetu, ali je opet imao svoju neopisivo mračnu stranu. Serija se, slično kao i književni predložak, u svemu tome vješto koristi kombinacijom izmišljenih i stvarnih povijesnih ličnosti, stvarajući živopisnu slikovnicu koja će gledatelje zadržati za ekran čak i kad im pokaže neke odvratne ili uznemirujuće sadržaje.

Ono što je kod The Alienista najbolje funkcionira su protagonisti, od kojih je svaki napisan kao izuzetno složen, ali fascinantan lik, koji se na svoj način bori s osobnim traumama ili društvenim predrasudama. John Moore, koji je od svih najbliži tradicionalnom macho junaku i kojeg izuzetno dobro tumači britanski gej i obično nezahvalnim ulogama opterećen glumac Luke Evans, se tako iza glazure dendijevskog pripadnika elite mora boriti s posljedicama nesretne ljubavi. Kreizler, kojeg tumači posljednjih godina izuzetno aktivan njemački glumac Daniel Brühl, iza krinke progresivnog znanstvenika krije nesigurnost izazvanu nesretnim djetinjstvom i izloženosti predrasudama koje je kao katolik morao trpiti u tada dominantno protestanskoj Americi. Sličan problema ima i Sara Howard, koja se suočava sa stalnim seksističkim omalovažavanjem i čije frustracije, ali i odlučnost da ih nadvlada, Dakota Fanning izvrsno prikazuje u jednoj od najupečatljivijih uloga svoje karijere.

The Alienist je, međutim, daleko od savršenstva. Kao TV-serija koja je velikim dijelom američka (iako snimana u budimpeštanskim studijima) od gledatelja će zahtijevati neuobičajeno dobro poznavanje američke povijesti s prijelaza 19. u 20. stoljeće, a prije svega karijere Roosevelta koji je u stvarnosti bio izuzetno živopisan lik, a kojeg Geraghty tumači tako da ga učini nimalo karizmatičnim i teško zamislivim kao budućeg predsjednika i tvorca modernog američkog imperijalizma. Nadalje je tu pomalo iritantna potreba da se sadržaj rastegne na 10 epizoda, a zbog čega se gubi ritam i vrijeme gubi na nepotrebne podzaplete, poput onih s Kreitzlerom sluškinjom Mary, koju tumači Q’orianka Kilcher, i čiji je nastup u nekim scenama prelazi granicu šmiranja. Usprkos toga, kao i nekim drugim nedostacima, The Alienist se doima kao osvježavajuće kvalitetna varijacija na inače prilično istrošene teme.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: Brzi i žestoki 6 (2013)

BRZI I ŽESTOKI 6
(FAST AND FURIOUS 6)
uloge: Vin Diesel, Paul Walker, Dwayne Johnson, Jordana Brewster, Michelle Rodriguez, Luke Evans
scenarij: Chris Morgan
režija: Justin Lin
proizvodnja: Universal/Original Film, SAD, 2013.
trajanje: 130 '

“Brzi i žestoki” se doimaju najsvježije od svih franšiza koje posljednjih godina vladaju svjetskim kino-blagajnama. Za to postoje dva objašnjenja – jedno je u tome da je ona među rijetkima koje nije temeljena na stripu o superherojima, pa nema neke posebne potrebe za CGI tehnologijom ili 3D naočalama; druga je u tome da su se njeni tvorci trudili da svaki novi nastavak izgleda drukčije od prethodnog. To se može primjetiti u fluktuirajućoj glumačkoj postavi (uključujući glavne zvijezde), mjestu radnje, pa i različitim žanrovskim odrednicama. Spremnost na eksperimentiranje, s druge strane,  sa sobom povlači i rizik od promašaja. Šesti nastavak serije tako predstavlja razočaranje, barem kad se usporedi s petim.

Radnja se naslanja na zbivanja u prethodnom dijelu i počinje kada skupina vrhunskih svjetskih kriminalaca i fanatičnih ljubitelja brzih automobila na čelu s Domom Torretom (Diesel) uživa u plodovima spektakularne pljačke kojom je trebala okončati svoje pustolovine. Torretovu mirovinu, pak, prekida dolazak američkog federalnog agenta Hobbsa (Johnson) koji traži njegovu pomoć u hvatanju još jedne, ali daleko bezobzirnije bande motoriziranih pljačkaša na čelu s bivšim britanskim specijalcem Owenom Shawom (Evans). Torreto pristaje, ali tek nakon što dozna da je njegova bivša djevojka Letty Ortiz (Rodriguez) živa i da pripada Shawovoj bandi. Nakon što je okupio svoju staru ekipu, odlazi u London gdje će nastojati zaustaviti Shawa da ukrade tajno oružje koje prijeti milijunima ljudi.

“Brzi i žestoki 6” je najveći dio radnje smjestio u London, britansku prijestolnicu koja svojim kozmopolitskim karakterom itekako odgovara duhu franšize, ali i hollywoodskom trendu maksimalnog iskorištavanja globalizacije. S druge strane, to i nije bio najsretniji izbor, s obzirom da su se scene spektakularnih jurnjava i uz njih vezane destrukcije morale odvijati noću; odbijanje londonskih vlasti da radi snimanja filma preko dana zatvaraju promet tek je djelomično kompenzirano korištenjem sheppertonskih studija. Najatraktivnije scene se, pak, odvijaju u Španjolskoj i tek tada gledatelj može shvatiti gdje je otišlo 160 milijuna dolara budžeta. Njihov dojam je uglavnom dobar, ali bi bio još bolji da, po starom “dobrom” hollywoodskom običaju, neki od najatraktivnijih detalja, kao i “onelinera” iz dijaloga, nisu “potrošeni” u traileru.

Usprkos tih nedostataka, “Brzi i žestoki 6” dobrim dijelom funkcioniraju kao spektakularna akcijada koja bi trebala zadovoljiti ciljanu publiku. Hobbs u seriji preoteo mjesto glavnog Torretovog partnera, što daje dosta prilike za mačističko odmjeravanje mišića između nabidlanog Diesela i gorostasnog Johnsona. Paul Walker, iako degradiran u drugu violinu, se doima raspoloženim u svojih par individualnih scena, a i Rodriguez dobro koristi priliku da oživi posrnulu karijeru.

Najveći problem filma nastaje u trenucima kada kaos na cesti treba smjestiti u nekakav suvisli narativni okvir. Tada se razotkriva najveća slabost Chrisa Morgana – zanimljive ideje koje su natuknute, ali sasvim neiskorištene. Jedna od njih je Shaw i njegova banda kao svojevrsni odraz, odnosno “zli blizanac” Torretove ekipe; ideja je upropaštena onog trenutka kada je spomenu i sami likovi u filmu. Još veće razočaranje predstavlja “sapuničarsko” oživljavanje u ranijim nastavcima ubijenog lika Letty, koje bi trebalo izazvati prilične komplikacije za protagonista, koji se u prethodnom filmu skrasio s novom djevojkom (čiji lik tumači Elsa Pataky). Potencijalni ljubavni trokut se na samom kraju filma razrješava na najneuvjerljiviji mogući način, vrijeđajući inteligenciju gledatelja više nego ignoriranje zakona fizike, vjerojatnosti i zdravog razuma u akcijskim scenama. Valja se nadati da će novi režiser u sedmom nastavku (čija je glavna glumačka akvizicija predstavljena u epilogu) naučiti nešto od ove propuštene prilike.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 2. lipnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)