RECENZIJA: Djevojka u vlaku (Girl on the Train, 2016)

Nedostatak originalnost u suvremenom Hollywoodu se odražava na mnoge načine. Jedan od njih je praksa direktora velikih studija da potaknuti uspjehom jednog filma koga je napravio suparnički studio odluče napraviti vlastitu verziju. Motiv iza svega toga je, obično pogrešna, procjena da je prethodni film bio predvodnik nekakvog trenda u popularnoj kulturi koga valja na brzinu financijski iskoristiti. Nekada takva praksa nije bila problem, ali u doba Twittera od davanja zelenog svjetla za neki projekt do dolaska u kino-dvorane zna proći dovoljno vremena da hirovita publika u potpunosti promijeni svoje shvaćanje onoga što je “cool” i “hip”. Još je gore kada se nečija uspješna formula pokušava koristiti s drugim, ali manje kvalitetnim sastojcima. Jedan od najnovijih primjera za takav fenomen jest triler Djevojka u vlaku, hollywoodska ekranizacija kriminalističkog romana britanske spisateljice Paule Hawkins.

Naslovni lik filma je Rebecca Watson (Blunt), žena koja prilikom rutinskih putovanja vlakom u grad i natrag ima običaj promatrati kuću u predgrađu gdje živi mladi bračni par – Scott (Evans) i Megan Hipwell (Bennet) – čiji život smatra savršenim. Ta se idilična slika rasprsne u paramparčad kada otkrije Megan kako se ljubi s drugim muškarcem, a još više kada dozna da je Megan nestala i tako postala predmetom policijske istrage. Rebeccin pokušaj da o svemu, kao dobar građanin, obavijesti policiju izaziva probleme, i to zbog nekih detalja koje u pitanje dovode njenu vjerodostojnost i motive. Hipwellovi, naime, žive u neposrednom susjedstvu Rebeccinog bivšeg muža Toma (Theroux) i njegove nove supruge Anne Boyd (Ferguson), a sama Rebecca ima ozbiljan problem s alkoholom koji se odražava kroz nepredvidljivo i ponekad nasilno ponašanje, ali i sumračna stanja nakon kojih se ničega ne sjeća. Rebecca odlučuje istragu započeti sama, nastojeći otkriti što se to zapravo dogodilo s Megan i nije li možda upravo ona za to odgovorna.

Djevojka u vlaku je hollywoodskim glavešinama izgledala kao sjajna stvar ne samo zahvaljujući tome što je riječ o književnom bestseleru, nego i o književnom bestseleru po mnogim elementima sličnom Nestaloj, kriminalističkom romanu autorice Gillian Flynn zaslužnoj za prilično uspješan film Davida Finchera. Sličnosti se prije svega odnose na to da zaplet govori o istrazi žene koja je nestala, kao i da se prilikom rasvjetljavanja tog misterija mogu očekivati različite perspektive i razni dramatični obrati. Prilikom ekranizacije se, međutim, zaboravilo na ono što je u svemu ključno – scenarij Gillian Flynn je Nestalu čvrsto ukotvila uz radnju i mjesto predloška, te osnovni kriminalistički zaplet temeljito začinila inteligentnim opservacijama o današnjoj ekonomiji i kulturi. Nasuprot tome, scenarij Erin Cresside Wilson radnju bez neke naročite potrebe premješta iz Londona u New York i svodi na prilično jednostavnu i razočaravajuće predvidljivu detektivsku priču koju bi neki manje pretenciozni autor mogao komotno utrpati u 30-minutnu epizodu K.T. 2. A i sam misterij će gledatelji moći davno prije završetka riješiti čak i bez nekih naročith detektivskih sposobnosti; dovoljno je podsjetiti “politički korektnih” normi suvremenog Hollywooda, odnosno nepisanih pravila prema kojima negativci smiju pripadati točno određenim etničkim, rasnim i rodnim skupinama. Taj će nedostatak teško ukloniti čak i pokušaji da će publici pažnja skrene nekim nepotrebnim detaljima, poput psihijatra koga tumači Edgar Ramirez, venezuelanski glumac čija bi slika mogla stajati pored izraza “latinski ljubavnik” u suvremenom hollywoodskom rječniku.

Ono što bi Djevojku u vlaku moglo učiniti zanimljivom jest prije svega pomalo nekonvencionalna struktura, odnosno to što se zbivanja prikazuju u flashbackovima, ali i iz perspektive tri glavna ženska lika. To je prilika da tri prilično različite, ali u posljednje vrijeme prilično eksponirane glumice pokažu svoj talent, i ona je uglavnom iskorištena. Rebecca Ferguson je zanimljiva kao nekadašnja preljubnica koja se transfomirala u požrtvovnu suprugu i majku, a mlada Haley Bennett je impresivna kao promiskuitetna žena koja krije mračnu tajnu iz prošlosti. Najimpresivnija je, međutim, Emily Blunt kojoj je uloga alkoholom natopljene ruševine Rebecce vjerojatno najneugodniji lik koga je ikada tumačila u karijeri, ali koja svoj posao radi tako dobro da s nje ne možemo skinuti pogled. Na žalost, čak ni to nije dovoljno da nadoknadi ozbiljne probleme u melodramatskom i neuvjerljivom scenariju, uključujući završnu scenu koja će, usprkos eksplicitnog krvoprolića, kod velikog dijela publike izazvati smijeh. Djevojka u vlaku je za razliku od svog uzora neslavno propala kod kritičara, te može poslužiti kao još jedan argument da ono što u Hollywoodu izgleda kao sigurna staza prečesto zna završiti kao stranputica.

DJEVOJKA U VLAKU

(THE GIRL ON THE TRAIN)

uloge: Emily Blunt, Rebecca Ferguson, Haley Bennet, Justin Theroux, Luke Evans, Allison Janney, Edgar Ramirez, Lisa Kudrow

scenarij: Erin Cressida Wilson

režija: Tate Taylor

proizvodnja: Universal, SAD, 2016.

trajanje: 112 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Dracula: Neispričana priča (Dracula Untold, 2014)

Jedna od najvećih ironija u povijesti horor filmova jest da vjerojatno najpopularniji lik tog žanra nije proizvod nečije mašte, nego se temelji na stvarnoj povijesnoj ličnosti. Grof Dracula, vampir koji više od jednog stoljeća plaši publiku sa stranica knjiga, pozornica i ekrana, je ime dobio po nadimku vojvode Vlada III od Vlaške, feudalca koji se sredinom 15. stoljeća, uglavnom uspješno, odupirao prodoru Osmanskog Carstva na područje današnje Rumunjske. Pri tome se, doduše, služio nekim metodama koje su izgledale drastične čak i za standarde kasnog srednjeg vijeka te kod njegovih suvremenika stvorili drugi i mnogo zlokobniji nadimak “Nabijač na kolce”.  Sve to, dakako, nije spriječilo Rumunje, da kao u nekim nama vremenski i prostorno bližim primjerima, takvu ličnost proglase velikim nacionalnim junakom. Takav se pristup, između ostalog, može vidjeti i u filmu Vlad Tepes Dorua Nastasea iz 1979. godine, vjerojatno jednim od najskupljih i najraskošnijih filmova u povijesti rumunjske kinematografije koji je, lišen svih vampirskih i drugih natprirodnih elemenata, bez obzira na sva nacionalistička i hagiografska “friziranja” stvarnih događaja, vjerojatno i najautentičniji prikaz Dracule na ekranu. Nekoliko desetljeća kasnije se istim sadržajem –  povijesnom podlogom legende o najpoznatijem vampiru svih vremena – nastoji baviti i hollywoodski film Dracula: Neispričana priča.

Radnja filma počinje 1442. godine i prikazuje kako transilvanijski vojvoda Vlad (Evans) nastoji kao vazal očuvati kakvu-takvu nezavisnost od sve jačeg Osmanskog Carstva. Vlada je njegov otac kao dijete poslao kao taoca na carigradski dvor, gdje je mladi Vlad ne samo naučio turski i sprijateljio se s budućim sultanom Mehmedom II (Cooper), nego i kao janjičar stekao dragocjene ratničke vještine ali svoj zlosretni nadimak zbog običaja da, kao sredstvo psihološkog rata, leševe neprijatelja nabija na kolce. Vlad se nakon povratka kući oženio za lijepu Mirenu (Gadon) te se kloni nasilja, nastojeći pružiti miran i siguran život sebi i svojim podanicima. Kada Mehmed pokrene veliki osvajački pohod na Europu i od Vlada zatraži danak u krvi – odnosno tisuću dječaka od kojih će nastati novi janjičari – Vlad je bez mnogo razmišljanja spreman pristati, ali ne i na predaju vlastitog sina Ingerasa (Parkinson). Ta odluka znači rat u kome Vlad ima slabe izglede protiv brojčano jačeg neprijatelja. Jedina opcija koja bi Vladu omogućila pobjedu jest tajanstveno, legendarno i krvoločno stvorenje (Dance) koje živi u jednoj od planinskih špilja i s kojim Vlad sklapa pogodbu prema kojoj će mu vampir na tri dana dati svoje natprirodne moći s kojim će poraziti Turke. Vlad, međutim, u ta tri dana mora odoliti iskušenju da pije krv, inače će za stalno postati vampir a njegov pokrovitelj biti oslobođen kletve zbog koje je stoljećima bio zatočen u špilji.

Nade da bi novi Dracula mogao biti ozbiljan povijesni film bi odmah trebala zatomiti spoznaja da iza ovog projekta stoji Universal, hollywoodski studio koji je svoju reputaciju nekoć davno sagradio upravo na žanru horora, i čiji je klasična ekranizacija Stokerovog romana s Belom Lugosijem iz 1931. godine vjerojatno najpoznatije i najutjecajnije utjelovljenje slavnog vampira na velikom ekranu. Još veću nelagodu bi trebala izazvati i najave da Universal planira snimiti cijeli niz filmova temeljenih na klasičnim hororima iz 1930-ih i 1940-ih, pa se Dracula: Neispričana priča može shvatiti kao ništa drugo do reboot filmske franšize. A, slično kao i današnji hollywoodski rebooti filmskih serija o superherojima, i ovaj mora imati ono što se danas naziva “priča o nastanku”, odnosno pokušati dati nekakvo objašnjenje glavnog lika i njegovih postupaka. Nije teško pretpostaviti da će scenarij, kada nastoji objasniti nastanak najpoznatijeg svjetskog vampira, folklor i legende o natprirodnom pretpostavljati povijesnim činjenicama. Potonje je ignorirano u takvoj mjeri da se svakome, čak i s najelementarnijim poznavanjem povijesti, može početi dizati kosa na glavi; a to je pogotovo slučaj na ovim prostorima, s obzirom da lik koji tumači Dominic Cooper ima malo veze s vladarom zbog kojeg je svojevremeno “Bosna šaptom pala”.

Luke Evans se, s druge strane, koliko god može nekako nosi s likom koji su scenaristi opteretili s klišejima, a Charles Dance, iako njegov lik pod tonama šminke izgleda kao karikatura Smrti iz Sedmog pečata, je prilično impresivan, i zbilja je šteta što se malo više ne pojavljuje na ekranu. Za nestvarno lijepu Sarah Gadon se, s druge strane, još jednom pokazuje kako nema previše sreće s izborom uloga, te kako uglavnom služi kao ukras filmovima koji to ne zaslužuju. Glavni nedostatak Dracule je, međutim, konceptualne prirode. S jedne strane tema filma bi trebala biti ličnost koja je reputaciju stekla kroz nabijanje na kolac i pijenje krvi, a što pretpostavlja eksplicitan prikaz nasilja (a da o implicitno seksualnim konotacijama i ne govorimo); s druge strane Universal želi najširu moguću publiku, pa film mora imati “obiteljski” rejting PG-13 koji “problematične” detalje mora sakriti od onih najosjetljivijih gledatelja. Zato se, kao i u brojnim sličnim slučajevima, najkrvavije i najnasilnije scene odvijaju noću, uz “kameru iz ruke”, mitraljeskom MTV-jevskom montažom i razne “kreativne” kuteve snimanja zbog kojih gledateljima, zapravo, neće biti jasno što se zapravo događa na ekranu. Iako novi Dracula relativno kratko traje, takve stvari će publici, barem onoj malčice zahtjevnijoj, vrlo brzo početi ići na živce. A stvari će izgledati još neugodnije u epilogu u kome se, bez nekog suvislog objašnjenja, likovi reinkarniraju u suvremenom svijetu, jasno sugerirajući namjere producenata da snime novi i daleko “konvencionalniji” nastavak. Naravno da Dracula: Neispričana priča takav nastavak ne zaslužuje. Umjesto toga se glogov kolac čini daleko primjerenijim.

DRACULA: NEISPRIČANA PRIČA

(DRACULA UNTOLD)

uloge: Luke Evans, Sarah Gadon, Dominic Cooper, Charles Dance

scenarij: Matt Bazama & Burk Sharpless

režija: Gary Shore

proizvodnja: Universal, SAD/UK/Japan, 2014.

trajanje: 92′

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Bitka za Midway (Midway, 2019)

Nakon što je Goran Vojković objavio članak posvećen 150. obljetnici Viške bitke na Facebooku se povodom toga razvila prilično živa i zanimljiva rasprava. U njoj se postavilo pitanje zašto se događaj koji je tako uzbudljiv, dinamičan, spekakularan i važan za povijest ovih prostora ne bi mogao dodatno evocirati u obliku igranog filma. Autor ovih redova je iznio svoje mišljenje da je nešto tako malo vjerojatno, i pri tome su financijski resursi potrebni za taj pothvat – a koji se trenutno nalaze van dosega hrvatskih filmaša – najmanji problem. Snimanje filmova čija se radnja događa na moru predstavlja u tehničkom, logističkom i svakom drugom smislu prilično težak zadatak, a kada su tema pomorske bitke one, s obzirom na svoju složenost, postavljaju još veće izazove. Koliki oni mogu biti možda najbolje svjedoči slučaj bitke za Midway, vjerojatno najvažnijeg pomorskog okršaja u Drugom svjetskom ratu, a koji je 1976. godine ekraniziran u obliku filma Midway. Iako je iza projekta stajao jedan od tada najmoćnijih i tehnički “najpotkovanijih” hollywoodskih studija, i iako je on uživao podršku američke ratne mornarice, rezultat je film koji se već nakon nekoliko godina doimao neuvjerljivim i zastarjelim. Problem je bio u slaboj razini specijalnih efekata, ali i budžetu za kojeg se ispostavilo da je prenizak za ovakvu vrstu filma, a zbog kojeg su neke od najspektakularnijih scena pomorskih i zračnih borbi morale biti reciklirane iz ranijih (i mnogo jeftinijih) filmova. Nepuna pola stoljeća kasnije, njemački filmaš Roland Emmerich se, oboružan daleko naprednijom tehnologijom, dohvatio iste teme u ratnom spektaklu koji se našoj publici predstavio pod naslovom Bitka za Midway,

Film započinje s prologom smještenim u 1937. godinu, koji ukazuje na geopolitičko suparništvo Japana i SAD oko dominacije nad Azijom i Pacifikom, a koji će četiri godine kasnije dovesti do neumitnog oružanog obračuna. Japanske mornaričke snage po planu darovitog admirala Yamamota (Toyokawa) na samom početku izvode smjeli, ali izuzetno uspješni napad na Pearl Harbor, glavnu bazu američke Pacifičke flote nakon koje su američki bojni brodovi izbačeni iz stroja, a Japanci preko noći stekli apsolutnu premoć na Pacifiku. Napad, međutim, nije uspio eliminirati američke nosače aviona te Yamamoto inzistira da se pokrene još jedan napad upravo u tu svrhu, svjestan da zbog američke industrijske nadmoći u odnosu na Japan ima malo vremena prije nego što protivnik nadoknadi svoje gubitke i krene u protuofenzivu. Njega će se poslušati tek nakon što Pacifička flota pod vodstvom novog zapovjednika, admirala Nimitza (Harrelson), izvede niz akcija čiji je glavni cilj manje zadavanje ozbiljnih udaraca neprijatelju, a više povratak poljuljanog morala. Među njima se najvažnijom pokaže znameniti napad na Tokio, koji su sa Nimitzovih nosača izveli bombarderi pod vodstvom pukovnika Doolitlea (Eckhart), a nakon kojeg Yamamoto konačno dobije zeleno svjetlo da pokrene izuzetno veliku i složenu operaciju čiji je cilj osvajanje Midwaya, otok koji predstavlja jednu od rijetkih preostalih američkih baza zapadno od Havaja. Zahvaljujući neumornom radu svojih kriptografa koji su razbili japanske šifre Amerikanci su upoznati s japanskim namjerama, te Nimitz planira Yamamotu namjestiti zasjedu. Njegov je plan, pak, izuzetno riskantan, s obzirom da su Amerikanci još uvijek inferiorni u broju brodova i aviona, te će mornarima i pilotima poput Dicka Besta (Skrein) trebati ne samo dosta hrabrosti i vještine, nego i sreće.

Većina današnjih kritičara će, tražeći uzore koji su poslužili Emmerichu za njegov film, najčešće spominjati Michael Bayov Pearl Harbor, nesreću koja je 2001. godine nezasluženo nalupala hrpu novaca na kino-blagajnama, a potom zasluženo bila ovjekovječena u satiričnoj pjesmi Treya Parkera i Matta Stonea u filmu Team America: World Police. Emmerich se ne treba brinuti da će ovaj film doživjeti istu sudbinu, i to prije svega zato što je svoje uzore tražio mnogo dalje u prošlosti. Njemački filmaš, koji je u Patriotu bio pokazao izuzetnu sposobnost da pokupi srž jugoslavenskih partizanskih filmova, očito ima dobar “nos” za temu Drugog svjetskog rata, pri čemu se prije svega naslanja na klasične spektakle kakvi su se pravili 1960-ih kao što je, na primjer, Najduži dan. Koristeći njihov model u kojem, za razliku od Pearl Harbora, nema klasičnih protagonista nego se u nizu naoko malenih uloga pojavljuje veliki broj zvijezda, Emmerich vješto koristi prilično raznorodne talente, koji uključuju kako japanske, tako i danas u Hollywoodu izuzetno popularne britanske glumce, ali i veterane poput Quaida i Harrelsona. Potonji je prilično dobro “skinuo” Nimitza (koga je u verziji iz 1976. godine mnogo bezličnije glumio Henry Fonda), ali je zato njegov britanski kolega Skrein ponekad prilično iritantan u pokušajima da dočara opakog momka iz New Jerseya, te ponekad skreće u vode parodije.

Emmerich je od Michaela Baya daleko bolje obavio posao po pitanju povijesne autentičnosti – gotovo svi likovi koji se pojavljuju su stvarne povijesne ličnosti. Film se, u skladu s hollywoodskom tradicijom 1960-ih, može pohvaliti i mnogo suptilnijom podjelom na dobre i loše momke, odnosno s daleko manje šovinističkog mahanja američkim zastavama. Ako primjesa toga i ima, one su kompenzirane prikazom Japanaca kao više nego dostojnog protivnika u čijim se redovima nalaze ljudi koji su isto tako domoljubni, požrtvovni, hrabri i sposobni kao i protagonisti. Takav dojam kvari tek nekoliko uistinu suvišnih scena, uključujući jednu u kojoj lik američkog zrakoplovca kojeg tumači pop-pjevač Nick Jonas strada na spektakularan, ali prilično neuvjerljiv način. Prosječne gledatelje će, međutim, daleko više zanimati rekonstrukcija zračnih borbi, a koja je, uz korištenje suvremenog CGI-ja, izvedena na način koji se prije nekoliko desetljeća mogao samo sanjati. Iako su neki od zanimljivih detalja, pa čak i onih nužnih za pravilan prikaz bitke izbačeni, najvjerojatnije zbog potrebe da se film sreže na standardnu duljinu, riječ je o za današnji Hollywood neuobičajeno zanimljivom, poučnom i kvalitetnom ratnom filmu od kojeg bi budući tvorci filma o Viškoj bitci mogli dosta naučiti.

BITKA ZA MIDWAY

(MIDWAY)

uloge: Ed Skrein, Patrick Wilson, Luke Evans, Nick Jonas, Etsushi Toyokawa, Tadanobu Asano, Luke Kleintak, Jun Kunimura, Darren Criss, Keean Johnson, Mandy Moore, Dennis Quaid, Woody Harrelson, Aaron Eckhart

scenarij: Roland Emmerich & Harald Kloser

režija: Roland Emmerich

proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2019.

trajanje: 138 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: The Alienist (2018)

Zasićenost sadržajima je jedan od problema s kojim će se, prije ili kasnije, morati suočavati tvorci serija u Zlatnom dobu televizije. A čini se da će se taj fenomen najprije manifestirati u kriminalističkom žanru, koji je, kao jedan od najstarijih akumulirao daleko više specifičnih likova, motiva i zapleta nego ijedan drugi žanr. Njegovim tvorcima je, dakako, sve teže osmisliti nešto originalno, pa možda ni ne iznenađuje što veliki broj današnjih kriminalističkih serija predstavljaju remakeove serija koje su već bile napravljene na nekom relativno ograničenom tržištu. U takvoj situaciji ne iznenađuje da se, nastojeći pronaći nešto originalno, ili barem dovoljno različito da privuče pažnju razmažene publike, scenaristi sve češće odlučuju na odlazak u prošlost, računajući da će neke danas banalne priče i zapleti izgledati bitno drukčije ako ih se prikaže kroz prizmu davno prohujalih desetljeća i stoljeća. Na prvi pogled bi se reklo da bi jedan takav pokušaj predstavljao The Alienist, kriminalistička miniserija u produkciji američke TV-kuće TNT,

Serija se temelji na istoimenom i nagrađivanom romanu Caleba Carra iz 1994. godine. Neobičan naslov predstavlja engleski izraz za psihijatra koji se koristio u 19. stoljeću, pred čiji se kraj odvija radnja. Mjesto zbivanja je New York 1896. godine, koji čak i u to vrijeme, kada se SAD još nisu nametnule kao vodeća svjetska sila, izgleda kao impresivna metropola čije će velebne građevine, uključujući nedavno sagrađeni Kip slobode, iz drugih dijelova svijeta privlačiti milijune useljenika željnih da uhvate djelić američkog sna. No, za većinu njih se taj san pretvorio u noćnu moru životarenja u prenatrpanim sirotinjskim stanovima ili po život sve opasnijim ulicama. Jedan od rijetkih koji iskreno pokušava promijeniti takvo stanje stvari je mladi, energični i idealistični političar Theodore Roosevelt (Brian Geraghty) koji je nedavno imenovan za šefa njujorške policije i čija se privrženost progresivnim idejama ne ogleda samo kroz instaliranje telefona u policijske postaje nego i dotada nezamislivo angažiranje žena kao policijskih uposlenika, a što uključuje i mladu Saru Howard (Dakota Fanning) kao njegovu službenu tajnicu. Kada se, međutim, New York suoči sa nezamislivo izopačenim i okrutnim serijskim ubojicom čija su meta dječaci koji se bave muškom prostitucijom, prisiljen je tražiti pomoć izvan svoje službe. Srećom, među njegovim prijateljima sa studija je John Moore (Luke Evans), ilustrator New York Timesa, te dr. Laszlo Kreizler (Daniel Brühl), ugledni psihijatar koji je uvjeren kako se počinitelja može uhvatiti tako što se na temelju načina na koji su zločini počinjeni shvati njegov pravi motiv. Roosevelt pristaje da njih dvojica, sa Sarah kao posrednicom, započnu vlastitu diskretnu istragu te im kao ispomoć šalje dvojicu mladih židovskih detektiva koji su oduševljeni pobornici novih forenzičkih tehnika kao što je uzimanje otisaka prstiju. Tako stvoreni tim mora pokušati ne samo otkriti nego i zaustaviti ubojicu, nego se i othrvati pritiscima i sabotaža od strane prema Roosveltu neprijateljskih korumpiranih policajaca, utjecajnih bogataša i crkvenih velikodostojnika koji se boje da bi istraga mogla iščeprkati brojne neugodne istine o njujorškoj eliti.

Glavni motiv zapleta ove serije – lov na izopačenog i očigledno isfrustriranog ubojicu – je korišten toliko puta da je toga očigledno bio svjestan i njen izvršni producent Cary Jo Fukunaga, koji se prije nekoliko godina bio proslavio tematski srodnom HBO-ovom serijom Pravi detektiv. Zbog toga je na taj element scenarija stavljen najmanji naglasak, pa se istraga obavlja relativno rutinski i gledatelju, zapravo, i nije toliko bitno tko će na kraju biti zločinac. Kada se na kraju razotkrije njegov identitet i ispostavi da je riječ o patetičnom gubitniku koji ne bi mogao zapaliti svijeću nekome poput Normana Batesa ili Hannibala Lectera, većina gledatelja će teško biti razočarana. Najvrednija stvar koju kriminalistički zaplet nudi publici jest izgovor da posjeti fascinantni svijet s kraja 19. stoljeća koji nam je istovremeno izuzetno stran i u nekim zastrašujućim detaljima izuzetno blizak. Prije svega se to odnosi na prikaz urbane industrijske civilizacije koja je uspjela pronaći postići neka dotada nezamisliva čuda kao što su telefon ili električna struja, ali koja su još uvijek dostupna isključivo nezamislivo sićušnoj eliti, dok se svi ostali moraju suočavati sa neizdržljivim siromaštvom, zagađenjem, bolestima i, naravno, kriminalom čije su žrtve daleko i od očiju i od srca dežurnih dušobrižnika koji prema tim masama teško kriju krajnji prijezir. The Alienist svemu tome dodaje aspekt različitih vjerskih, etničkih, rasnih, spolnih i drugih predrasuda, ali se on, za razliku od mnogih sličnih hollywoodskih proizvoda, ne pretvara u jeftin “politički korektni” agitrop ili trijumfalističko slavljenje napretka u proteklih dvanaest desetljeća. Naprotiv, The Alienist daleko više naglaska stavlja na sličnosti New Yorka s kraja 19. stoljeća s modernim svijetom, prije svega u svjetlu toga što je on tada, kao i danas, bio najprogresivnije i naj “cool” mjesto na svijetu, ali je opet imao svoju neopisivo mračnu stranu. Serija se, slično kao i književni predložak, u svemu tome vješto koristi kombinacijom izmišljenih i stvarnih povijesnih ličnosti, stvarajući živopisnu slikovnicu koja će gledatelje zadržati za ekran čak i kad im pokaže neke odvratne ili uznemirujuće sadržaje.

Ono što je kod The Alienista najbolje funkcionira su protagonisti, od kojih je svaki napisan kao izuzetno složen, ali fascinantan lik, koji se na svoj način bori s osobnim traumama ili društvenim predrasudama. John Moore, koji je od svih najbliži tradicionalnom macho junaku i kojeg izuzetno dobro tumači britanski gej i obično nezahvalnim ulogama opterećen glumac Luke Evans, se tako iza glazure dendijevskog pripadnika elite mora boriti s posljedicama nesretne ljubavi. Kreizler, kojeg tumači posljednjih godina izuzetno aktivan njemački glumac Daniel Brühl, iza krinke progresivnog znanstvenika krije nesigurnost izazvanu nesretnim djetinjstvom i izloženosti predrasudama koje je kao katolik morao trpiti u tada dominantno protestanskoj Americi. Sličan problema ima i Sara Howard, koja se suočava sa stalnim seksističkim omalovažavanjem i čije frustracije, ali i odlučnost da ih nadvlada, Dakota Fanning izvrsno prikazuje u jednoj od najupečatljivijih uloga svoje karijere.

The Alienist je, međutim, daleko od savršenstva. Kao TV-serija koja je velikim dijelom američka (iako snimana u budimpeštanskim studijima) od gledatelja će zahtijevati neuobičajeno dobro poznavanje američke povijesti s prijelaza 19. u 20. stoljeće, a prije svega karijere Roosevelta koji je u stvarnosti bio izuzetno živopisan lik, a kojeg Geraghty tumači tako da ga učini nimalo karizmatičnim i teško zamislivim kao budućeg predsjednika i tvorca modernog američkog imperijalizma. Nadalje je tu pomalo iritantna potreba da se sadržaj rastegne na 10 epizoda, a zbog čega se gubi ritam i vrijeme gubi na nepotrebne podzaplete, poput onih s Kreitzlerom sluškinjom Mary, koju tumači Q’orianka Kilcher, i čiji je nastup u nekim scenama prelazi granicu šmiranja. Usprkos toga, kao i nekim drugim nedostacima, The Alienist se doima kao osvježavajuće kvalitetna varijacija na inače prilično istrošene teme.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Brzi i žestoki 6 (2013)

BRZI I ŽESTOKI 6
(FAST AND FURIOUS 6)
uloge: Vin Diesel, Paul Walker, Dwayne Johnson, Jordana Brewster, Michelle Rodriguez, Luke Evans
scenarij: Chris Morgan
režija: Justin Lin
proizvodnja: Universal/Original Film, SAD, 2013.
trajanje: 130 '

“Brzi i žestoki” se doimaju najsvježije od svih franšiza koje posljednjih godina vladaju svjetskim kino-blagajnama. Za to postoje dva objašnjenja – jedno je u tome da je ona među rijetkima koje nije temeljena na stripu o superherojima, pa nema neke posebne potrebe za CGI tehnologijom ili 3D naočalama; druga je u tome da su se njeni tvorci trudili da svaki novi nastavak izgleda drukčije od prethodnog. To se može primjetiti u fluktuirajućoj glumačkoj postavi (uključujući glavne zvijezde), mjestu radnje, pa i različitim žanrovskim odrednicama. Spremnost na eksperimentiranje, s druge strane,  sa sobom povlači i rizik od promašaja. Šesti nastavak serije tako predstavlja razočaranje, barem kad se usporedi s petim.

Radnja se naslanja na zbivanja u prethodnom dijelu i počinje kada skupina vrhunskih svjetskih kriminalaca i fanatičnih ljubitelja brzih automobila na čelu s Domom Torretom (Diesel) uživa u plodovima spektakularne pljačke kojom je trebala okončati svoje pustolovine. Torretovu mirovinu, pak, prekida dolazak američkog federalnog agenta Hobbsa (Johnson) koji traži njegovu pomoć u hvatanju još jedne, ali daleko bezobzirnije bande motoriziranih pljačkaša na čelu s bivšim britanskim specijalcem Owenom Shawom (Evans). Torreto pristaje, ali tek nakon što dozna da je njegova bivša djevojka Letty Ortiz (Rodriguez) živa i da pripada Shawovoj bandi. Nakon što je okupio svoju staru ekipu, odlazi u London gdje će nastojati zaustaviti Shawa da ukrade tajno oružje koje prijeti milijunima ljudi.

“Brzi i žestoki 6” je najveći dio radnje smjestio u London, britansku prijestolnicu koja svojim kozmopolitskim karakterom itekako odgovara duhu franšize, ali i hollywoodskom trendu maksimalnog iskorištavanja globalizacije. S druge strane, to i nije bio najsretniji izbor, s obzirom da su se scene spektakularnih jurnjava i uz njih vezane destrukcije morale odvijati noću; odbijanje londonskih vlasti da radi snimanja filma preko dana zatvaraju promet tek je djelomično kompenzirano korištenjem sheppertonskih studija. Najatraktivnije scene se, pak, odvijaju u Španjolskoj i tek tada gledatelj može shvatiti gdje je otišlo 160 milijuna dolara budžeta. Njihov dojam je uglavnom dobar, ali bi bio još bolji da, po starom “dobrom” hollywoodskom običaju, neki od najatraktivnijih detalja, kao i “onelinera” iz dijaloga, nisu “potrošeni” u traileru.

Usprkos tih nedostataka, “Brzi i žestoki 6” dobrim dijelom funkcioniraju kao spektakularna akcijada koja bi trebala zadovoljiti ciljanu publiku. Hobbs u seriji preoteo mjesto glavnog Torretovog partnera, što daje dosta prilike za mačističko odmjeravanje mišića između nabidlanog Diesela i gorostasnog Johnsona. Paul Walker, iako degradiran u drugu violinu, se doima raspoloženim u svojih par individualnih scena, a i Rodriguez dobro koristi priliku da oživi posrnulu karijeru.

Najveći problem filma nastaje u trenucima kada kaos na cesti treba smjestiti u nekakav suvisli narativni okvir. Tada se razotkriva najveća slabost Chrisa Morgana – zanimljive ideje koje su natuknute, ali sasvim neiskorištene. Jedna od njih je Shaw i njegova banda kao svojevrsni odraz, odnosno “zli blizanac” Torretove ekipe; ideja je upropaštena onog trenutka kada je spomenu i sami likovi u filmu. Još veće razočaranje predstavlja “sapuničarsko” oživljavanje u ranijim nastavcima ubijenog lika Letty, koje bi trebalo izazvati prilične komplikacije za protagonista, koji se u prethodnom filmu skrasio s novom djevojkom (čiji lik tumači Elsa Pataky). Potencijalni ljubavni trokut se na samom kraju filma razrješava na najneuvjerljiviji mogući način, vrijeđajući inteligenciju gledatelja više nego ignoriranje zakona fizike, vjerojatnosti i zdravog razuma u akcijskim scenama. Valja se nadati da će novi režiser u sedmom nastavku (čija je glavna glumačka akvizicija predstavljena u epilogu) naučiti nešto od ove propuštene prilike.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 2. lipnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)