RECENZIJA: Bitka za Midway (Midway, 2019)

Nakon što je Goran Vojković objavio članak posvećen 150. obljetnici Viške bitke na Facebooku se povodom toga razvila prilično živa i zanimljiva rasprava. U njoj se postavilo pitanje zašto se događaj koji je tako uzbudljiv, dinamičan, spekakularan i važan za povijest ovih prostora ne bi mogao dodatno evocirati u obliku igranog filma. Autor ovih redova je iznio svoje mišljenje da je nešto tako malo vjerojatno, i pri tome su financijski resursi potrebni za taj pothvat – a koji se trenutno nalaze van dosega hrvatskih filmaša – najmanji problem. Snimanje filmova čija se radnja događa na moru predstavlja u tehničkom, logističkom i svakom drugom smislu prilično težak zadatak, a kada su tema pomorske bitke one, s obzirom na svoju složenost, postavljaju još veće izazove. Koliki oni mogu biti možda najbolje svjedoči slučaj bitke za Midway, vjerojatno najvažnijeg pomorskog okršaja u Drugom svjetskom ratu, a koji je 1976. godine ekraniziran u obliku filma Midway. Iako je iza projekta stajao jedan od tada najmoćnijih i tehnički “najpotkovanijih” hollywoodskih studija, i iako je on uživao podršku američke ratne mornarice, rezultat je film koji se već nakon nekoliko godina doimao neuvjerljivim i zastarjelim. Problem je bio u slaboj razini specijalnih efekata, ali i budžetu za kojeg se ispostavilo da je prenizak za ovakvu vrstu filma, a zbog kojeg su neke od najspektakularnijih scena pomorskih i zračnih borbi morale biti reciklirane iz ranijih (i mnogo jeftinijih) filmova. Nepuna pola stoljeća kasnije, njemački filmaš Roland Emmerich se, oboružan daleko naprednijom tehnologijom, dohvatio iste teme u ratnom spektaklu koji se našoj publici predstavio pod naslovom Bitka za Midway,

Film započinje s prologom smještenim u 1937. godinu, koji ukazuje na geopolitičko suparništvo Japana i SAD oko dominacije nad Azijom i Pacifikom, a koji će četiri godine kasnije dovesti do neumitnog oružanog obračuna. Japanske mornaričke snage po planu darovitog admirala Yamamota (Toyokawa) na samom početku izvode smjeli, ali izuzetno uspješni napad na Pearl Harbor, glavnu bazu američke Pacifičke flote nakon koje su američki bojni brodovi izbačeni iz stroja, a Japanci preko noći stekli apsolutnu premoć na Pacifiku. Napad, međutim, nije uspio eliminirati američke nosače aviona te Yamamoto inzistira da se pokrene još jedan napad upravo u tu svrhu, svjestan da zbog američke industrijske nadmoći u odnosu na Japan ima malo vremena prije nego što protivnik nadoknadi svoje gubitke i krene u protuofenzivu. Njega će se poslušati tek nakon što Pacifička flota pod vodstvom novog zapovjednika, admirala Nimitza (Harrelson), izvede niz akcija čiji je glavni cilj manje zadavanje ozbiljnih udaraca neprijatelju, a više povratak poljuljanog morala. Među njima se najvažnijom pokaže znameniti napad na Tokio, koji su sa Nimitzovih nosača izveli bombarderi pod vodstvom pukovnika Doolitlea (Eckhart), a nakon kojeg Yamamoto konačno dobije zeleno svjetlo da pokrene izuzetno veliku i složenu operaciju čiji je cilj osvajanje Midwaya, otok koji predstavlja jednu od rijetkih preostalih američkih baza zapadno od Havaja. Zahvaljujući neumornom radu svojih kriptografa koji su razbili japanske šifre Amerikanci su upoznati s japanskim namjerama, te Nimitz planira Yamamotu namjestiti zasjedu. Njegov je plan, pak, izuzetno riskantan, s obzirom da su Amerikanci još uvijek inferiorni u broju brodova i aviona, te će mornarima i pilotima poput Dicka Besta (Skrein) trebati ne samo dosta hrabrosti i vještine, nego i sreće.

Većina današnjih kritičara će, tražeći uzore koji su poslužili Emmerichu za njegov film, najčešće spominjati Michael Bayov Pearl Harbor, nesreću koja je 2001. godine nezasluženo nalupala hrpu novaca na kino-blagajnama, a potom zasluženo bila ovjekovječena u satiričnoj pjesmi Treya Parkera i Matta Stonea u filmu Team America: World Police. Emmerich se ne treba brinuti da će ovaj film doživjeti istu sudbinu, i to prije svega zato što je svoje uzore tražio mnogo dalje u prošlosti. Njemački filmaš, koji je u Patriotu bio pokazao izuzetnu sposobnost da pokupi srž jugoslavenskih partizanskih filmova, očito ima dobar “nos” za temu Drugog svjetskog rata, pri čemu se prije svega naslanja na klasične spektakle kakvi su se pravili 1960-ih kao što je, na primjer, Najduži dan. Koristeći njihov model u kojem, za razliku od Pearl Harbora, nema klasičnih protagonista nego se u nizu naoko malenih uloga pojavljuje veliki broj zvijezda, Emmerich vješto koristi prilično raznorodne talente, koji uključuju kako japanske, tako i danas u Hollywoodu izuzetno popularne britanske glumce, ali i veterane poput Quaida i Harrelsona. Potonji je prilično dobro “skinuo” Nimitza (koga je u verziji iz 1976. godine mnogo bezličnije glumio Henry Fonda), ali je zato njegov britanski kolega Skrein ponekad prilično iritantan u pokušajima da dočara opakog momka iz New Jerseya, te ponekad skreće u vode parodije.

Emmerich je od Michaela Baya daleko bolje obavio posao po pitanju povijesne autentičnosti – gotovo svi likovi koji se pojavljuju su stvarne povijesne ličnosti. Film se, u skladu s hollywoodskom tradicijom 1960-ih, može pohvaliti i mnogo suptilnijom podjelom na dobre i loše momke, odnosno s daleko manje šovinističkog mahanja američkim zastavama. Ako primjesa toga i ima, one su kompenzirane prikazom Japanaca kao više nego dostojnog protivnika u čijim se redovima nalaze ljudi koji su isto tako domoljubni, požrtvovni, hrabri i sposobni kao i protagonisti. Takav dojam kvari tek nekoliko uistinu suvišnih scena, uključujući jednu u kojoj lik američkog zrakoplovca kojeg tumači pop-pjevač Nick Jonas strada na spektakularan, ali prilično neuvjerljiv način. Prosječne gledatelje će, međutim, daleko više zanimati rekonstrukcija zračnih borbi, a koja je, uz korištenje suvremenog CGI-ja, izvedena na način koji se prije nekoliko desetljeća mogao samo sanjati. Iako su neki od zanimljivih detalja, pa čak i onih nužnih za pravilan prikaz bitke izbačeni, najvjerojatnije zbog potrebe da se film sreže na standardnu duljinu, riječ je o za današnji Hollywood neuobičajeno zanimljivom, poučnom i kvalitetnom ratnom filmu od kojeg bi budući tvorci filma o Viškoj bitci mogli dosta naučiti.

BITKA ZA MIDWAY

(MIDWAY)

uloge: Ed Skrein, Patrick Wilson, Luke Evans, Nick Jonas, Etsushi Toyokawa, Tadanobu Asano, Luke Kleintak, Jun Kunimura, Darren Criss, Keean Johnson, Mandy Moore, Dennis Quaid, Woody Harrelson, Aaron Eckhart

scenarij: Roland Emmerich & Harald Kloser

režija: Roland Emmerich

proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2019.

trajanje: 138 min.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Aquaman (2018)

Protekle godine nisu bile najbolje za Warner Bros., barem ako je suditi po načinu na koji su prošle najveće uzdanice tog studija, odnosno filmovi iz ciklusa DC Extended Universe, projekta kojim je taj studio trebao pokazati Disneyu i njihovom Marvelom filmskom univerzumu tko je glavni gazda. Međutim, čak i kada su na ekranu bili najpopularniji strip junaci kao Batman i Superman, to nije spriječilo DC Extended Universe da u srazu s Marvelom završi isto onako kao njemačka carska Kriegsmarine u srazu s britanskom Kraljevskom mornaricom u Prvom svjetskom ratu. Stjecajem okolnosti, jedini koji su u tom fijasku uspjeli spasiti čast Warnerta i DC Comics jesu drugoligaški i najširoj javnosti uglavnom nepoznati strip-junaci. I dok se u slučaju prošlogodišnjeg uspjeha Wonder Woman to može djelomično objasniti snažnim feminističkim nabojem koji je osvojio srca SJW-ovski raspoloženih kritičara, kada se ove godine ista stvar dogodila s Aquamanom, trebat će pronaći malo drukčije objašnjenje.

Aquaman, jedan od slabije poznatih stripovskih superheroja iz DC-jevog univerzuma, se prvi put u novoj filmskoj seriji nakratko pojavio 2016. godine kao jedan od “meta-ljudi” u zloglasnom Batman v Superman: Zora pravdenika, da bi prošle godine bio jedan od članova tima u Ligi pravde. Novi je film posvećen isključivo njemu, odnosno može se shvatiti i kao svojevrsna “priča o nastanku”, mada se glavnina radnje odvija iza događaja prikazanih u prethodnim filmovima serije. Nakon prologa koji opisuje kako se Arthur Curry alias Aquaman rodio 1985. godine kao plod ljubavi svjetioničara Thomasa Curryja (Temuera Morrison) i atlantidske princeze Atlanne (Kidman), radnja se premješta u sadašnjost u kojoj se sada odrasli i zahvaljujući svojim superherojskim moćima slavan Aquaman mora suočiti s iskušenjima koji dolaze iz Atlantide, podmorskog kraljevstva u kojem je nestala njegova majka. Njime sada, pak, vlada Aquamanov polubrat Orm (Wilson) koji je odlučio ujediniti sva podmorska kraljevstva i povesti ih u veliki rat protiv kopnene ljudske civilizacije koju drži odgovornom za zagađenje mora. U tome ga nastoji spriječiti Mera (Heard), princeza podmorskog kraljevstva Xebel koja odlazi na površinu i moli Aquamana za pomoć. On bi trebao postati kralj Atlantide i to tako da pronađe legendarni trozubac kralja Atlana koji njegovom nositelju daje vlast.

Režija Aquamana je bila povjerena Jamesu Wanu, australskom režiseru koji se bio proslavio nizom hvaljenih i komercijalno uspješnih horor-filmova, ali je također pohvale stekao i akcijskim filmom Brzi i žestoki 5. Novi je projekt, predstavljao ne samo uplovljavanje u nove žanrovske vode, nego i možda najambiciozniji i najsloženiji film u karijeri tog filmaša. Wan je u svom pothvatu, kada se sve zbroje i oduzme, uglavnom uspio te se Aquaman trenutno može smatrati najboljim od svih filmova u DC-jevom ciklusu. Glavni je razlog u tome što je Wan izuzetno spretno baratao sa 160 milijuna US$ koja mu je povjerio Warner Bros., ali i što je shvatio da superherojski film danas može biti uspješan jedino ako što je manje moguće sliči na druge superherojske filmove. U slučaju Aquamana glavni je element voda, koja ne samo da predstavlja glavno mjesto radnje nego i, u slučaju hidrokinezom obdarene Mere, jedno od sredstava za obračunavanje sa zlikovcima. Wan u filmu vješto koristi najsuvremenije CGI efekte kako bi prikazao manipuliranje s vodom u oba svijeta, ali i na uvjerljiv način prikazao kako Aquaman bez ikakvih problema može disati i kretati pod vodom. No, najimpresivnijim se čini trud uložen u to da se podmorski svjetovi učine što atraktivnijima, a isto tako njihovi stanovnici različiti jedni od drugih. Rezultat je niz dojmljivih prizora koji će, pogotovo ako se film bude gledao u kino-dvoranama s 3D naočalama, imati isti onaj efekt koji su prizori Pandore imali prije desetak godina u slučaju Avatara. Wan uspijeva čak i onome što je bio čest nedostatak superherojskih filmova – završnom obračunu; umjesto da bude još jedna antiklimaktička i razvučena “šoračina” u stilu Osvetnika, ovdje se on odigrava u obliku uistinu epske bitke, koju je Wan napravio u stilu Jacksonovh bitaka u Gospodaru prstenova, i koja čak ima nekog smisla u kontekstu radnje te koja završava upravo u trenutku kada bi trebala. Wan atraktivnim zna napraviti čak i relativno kratke scene koje se odigravaju na kopnu, bilo da je riječ o svjetioniku Curryjevih, saharskoj pustinji ili živopisnom sicilijanskom gradiću gdje će se odigrati jedna od akcijskih sekvenci. Dojam je još bolji zahvaljujući dopadljivom, ali i neobičnom soundtracku temeljenom na sintesajzerima, a koji će poznavatelje filmske glazbe podsjetiti na najbolje radove Vangelisa i Kitaroa.

Atraktivnost filma se može vidjeti i kroz izbor glavnih glumaca koji se teško mogu proglasiti nekakvim vrhunskim dramskim umjetnicima, i čija je karijera imala popriličnih padova u prethodnih godina. No, Aquaman će oboma pomoći da se riješe tog balasta – Momoi će tako mnogi nakon ovog zaboraviti zlosretni remake Conana barbarina, isto kao što će Amber Heard osvojiti barem dio simpatija koje je izgubila zahvaljujući fanovima Johnnyja Deppa i štovateljima Elona Muska. Njih dvoje tumače relativno jednostavne likove tradicionalnih heroja i princeze, te taj zadatak obavljaju vrlo dobro, stvarajući također dobru međusobnu “kemiju”. Ostatak glumačke postave je uglavnom dobar, a što uključuje kako Patricka Wilsona u ulozi za današnje hollywoodske standarde neobično “cool” i inteligentnog negativca, tako i Willema Dafoea koji bi ulogu poput Aquamnovog mentora Vulkoa mogao odglumiti i zavezanih očiju. Neki od glumaca su, međutim, svedeni na uloge tek nešto veće od cameoa, a u slučaju Morrisona i Kidman opterećeni potrebom da ih se pomlađuje na trenutke baš i ne najuvjerljivijim CGI-jem.

Najveći nedostatak Aquamana je, međutim, u scenariju koji je po pitanju kvalitete čak i ispod onih niskih standarda na koje su nas navikli moderni hollywoodski blockbusteri. To se odnosi na očajne dijaloge koje će čak i najfanatičniji poklonici ovog filma vjerojatno htjeti ignorirati ili zaboraviti. Dijalozi su, međutim, još manji problem od izuzetno razvučenog i neatraktivnog početka. Stvari se uglavnom poboljšavaju nakon trećine filma, ali je tu još uvijek strukturni problem izazvan potrebom da se u relativno jednostavnu priču o sukobu Aquamana s Ormom ubaci stripovski supernegativac Black Manta kojeg tumači Yahya Abdul-Mateen II, kojem je uvaljen melodramatski podzaplet za kojeg je odmah jasno da predstavlja smetnju, ali koji će svejedno Aquamanu donio iritantni cliffhanger koji bi se trebao razriješiti tek nakon nekoliko nastavaka. Ukoliko Wan ne bude iza kamere, za vjerovati je da nijedan od tih nastavaka neće biti bolji od Aquamana, ostvarenja koje se može opisati kao neobično dobar film za tako loš scenarij.

AQUAMAN

uloge: Jason Momoa, Amber Heard, Willem Dafoe, Patrick Wilson, Dolph Lundgren, Yahya Abdul-Mateen II, Nicole Kidman

scenarij: David Leslie Johnson McGodrick & Will Beal

režija: James Wan

proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2015.

trajanje: 143 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Prizivanja (2013)

conjuring_ver3_xlg
(izvor: The_JIFF)

PRIZIVANJA
(THE CONJURING)
nastupaju: Patrick Wilson, Vera Farmiga, Ron Livingston, Lili Taylor
scenarij: Chad Hayes & Carey Hayes
režija: James Wan
proizvodnja: Warner Bros./New Line Cinema, SAD, 2013.
trajanje: 112 '

Tezi da su 1970-e bile istinsko “zlatno doba” filma bi trebali biti najskloniji ljubitelji horor-žanra, s obzirom da su upravo tada stvorena neka od njegovih klasičnih ostvarenja, kao što su “Egzoricist”, “Predskazanje” i “Noć vještica”. Stoga i ne bi trebalo iznenaditi što se neka od najuspješnijih horor-ostvarenja našeg doba mogu shvatiti kao svojevrsni hommage tom dalekom desetljeću. Rijetko koje je u tome otišlo tako daleko kao “Prizivanja” Jamesa Wana, relativno niskobudžetni film koji je ovog ljeta ostvario iznenađujući uspjeh na sjevernoameričkim kino-blagajnama, ali i kod prema tom žanru tradicionalno nesklone kritike.

“Prizivanja” predstavljaju rijetkost za filmove ovog žanra je i to da se temelji na istinitim događajima, odnosno da su dvoje protagonista, koje tumače Vera Farmiga i Patrick Wilson, stvarne ličnosti. Bračni par Ed i Lorraine Warren su bili istraživači paranormalnih pojava i samozvani demonolozi, a široj javnosti su postali poznati sredinom 1970-ih zahvaljujući istrazi navodne demonske opsjednutosti kuće obitelji Lutz,  odnosno kriminalističkog slučaja koji je poslužilo kao predložak za popularni horor-film “Amytivilleski užas”. Scenarij braće Chada i Careya Hayesa se, pak, bavi nešto ranijom istragom čiji su detalji navodno bili toliko uznemirujući da su Warrenovi odlučili o njemu godinama ne govoriti. Radnja započinje 1971. godine u Rhode Islandu gdje je vozač kamiona Roger Perron (Livingston) za relativno povoljne novce kupio kuću i u nju se uselio sa suprugom Carolyn (Taylor) i pet kćeri. Obitelj se ubrzo suočava sa nizom uznemirujućih i neobjašnjivih pojava – satova koji staju u isto vrijeme, stalnog lupanja u noći, neobjašnjivih smrti životinja oko kuće – da bi sve eskaliralo pojavom prikaza u samoj kući. Perronovi na kraju zovu Warrenove u pomoć, te Ed i Lorraine moraju iskoristiti sve svoje iskustvo i vještine kako bi prikupili dovoljno dokaza nužnih za odobravanje egzorcizma od strane Katoličke crkve.

Režiser James Wan je slavnim postao kao tvorac “Slagalice strave”, horor-filma čiji je uspjeh doveo do popularne franšize, ali i zbog eksplicitnog nasilja i krvoprolića postao oličenje podžanra “torture porna”. U ovom ostvarenju se Wan, međutim, vraća korijenima, odnosno “staroj školi” koja se više oslanjala na postupno građenje neugodne atmosfere i hitchockovsko stvaranje napetosti umjesto jeftinih šokova, specijalnih efekata i hektolitara umjetne krvi. Koliko je taj Wanov pristup bio kvalitetan možda najbolje svjedoči i odluka cenzorskog odbora MPAA koja je “Prizivanja” žigosala strožim R-rejtingom, iako je i sam odbor priznao da u filmu nema eksplicitnog nasilja, krvoprolića, golotinje ili prostačkog rječnika; umjesto toga službeno obrazloženje je bilo da je film “previše strašan”. Ono je itekako opravdano, te “Prizivanja” postiže ono što mnogim današnjim hororima s blažim PG-13 rejtingom ne uspijeva – da pružaju dovoljno strave za fanove žanra, a istovremeno ne iskaču iz parametara filma za najširu publiku.

Veliki dio uspjeha “Prizivanja” se može pripisati i izvrsnoj glumačkoj ekpi, pri čemu posebno valja pohvaliti dvije glumice. Lili Taylor, nekadašnja ikona nezavisnog filma, se kao obična žena u neobičnoj i jezovitoj situaciji iskupila za nastup u katastrofalnom remakeu “Kuće duhova”  iz 1999. godine. Vera Farmiga, pak, savršeno dobro glumi ženu čije su paranormalne moći istovremeno blagodat, ali i prokletstvo. “Prizivanja” se također ističu i realizmom, odnosno minimalističkim, ali uvjerljivim prikazom svijeta od prije četiri desetljeća. Ono što posebno upada u oči je, pak, inzistiranje na obiteljskim vrijednostima, kao i da se postojanje demona tretira kao banalni dio svakodnevnog života. Možda jedini razlog zbog koga “Prizivanja” ne izgledaju kao klasik 1970-ih jest razočaravajuća i za ovo doba previše vezana glazba Josepha Bishare. No i sa tako razbijenom iluzijom “Prizivanje” zaslužuje preporuke.

OCJENA: 7/10