RECENZIJA: Solo: Priča iz Ratova zvijezda (Solo: A Star Wars Story, 2018)

SOLO: PRIČA IZ RATOVA ZVIJEZDA
 (SOLO: A STAR WARS STORY)
 uloge: Alden Ehrenreich, Woody Harrelson, Emilia Clarke,
 Donald Glover, Thandie Newton, Phoebe Waller-Bridge,
 Joonas Suotamo, Paul Bettany
 scenarij: Jonathan Kasdan & Lawrence Kasdan
 režija: Ron Howard
 proizvodnja: Lucasfilm/Disney, SAD, 2018.
 trajanje: 134 min.

Konačno se i to dogodilo. Film iz ciklusa Ratova zvijezda ne samo da je podbacio, nego je po svojim komercijalnim rezultatima predstavljao nesumnjivi i neporecivi flop. I to ne samo običan, nego prilično velik flop, s obzirom da je u njega Disney, danas najmoćniji svjetski studio, ubacio nekoliko stotina milijuna dolara koje nije uspjela nadoknaditi kino-publika. Taj je događaj samo prije nekoliko godina bio nezamisliv, i to zahvaljujući tome što Ratovi zvijezda predstavljaju možda ne najdugovječniju, ali bez svake sumnje najveću medijsku franšizu, te što su se u nepunih pola stoljeća pretvorili u jednu od institucija svjetske popularne kulture te stvorili možda najmasovniju i najfanatičniju bazu poklonika zahvaljujući kojima je, između ostalog, čak i inače razočaravajuća trilogija prednastavaka predstavljala veliki trijumf. Propast Sola, međutim, danas i ne predstavlja neko posebno iznenađenje. Za to najveće zasluge ima Posljednji Jedi, posljednji film iz službene trilogije koji je za poklonike serije predstavljao dosad najveće razočarenje i mnoge od njih potakao da se pretvore u kritičare koji će nove Ratove zvijezda razapinjati sa žarom svježeg vjerskog preobraćenika. Svemu tome su, dakako, trebalo dodati i, danas prilično opravdane, bojazni da je George Lucas, tvorac originalne serije prodajom autorskih prava Disneyu svoje veliko djelo stavio u ruke pohlepne, ali i bezdušne korporacije koja ga ne razumije i/li prezire, odnosno da je u beskrupuloznoj trci za novcem spremna transformirati do neprepoznatljivosti. Jedan od simptoma “novih” Ratova zvijezda su bili i planovi za prednastavke ili spin-offe koji bi bili posvećeni pojedinačnim likovima ili sporednim događajima originalne trilogije. Nakon hvaljenog Rogue One je došao red na Hana Sola, vjerojatno najpopularnijeg lika u cijeloj franšizi, čije mladenačke dane prikazuje film s jednostavnim naslovom Solo.

Harrrison Ford je sa svojih sedam i pol banki definitivno prestar za tumačenje te uloge, a CGI tehnologija još uvijek nije toliko dobro razvijena da bi ga mogla “pomladiti”. Zato je za nju angažiran Fordov 47 godina mlađi kolega Alden Ehrenreich. Radnja započinje na Corelliji, industrijskom planetu poznatom po izgradnji brodova, ali i čijim mračnim ulicama vlada kriminalno podzemlje za koga su često prisiljena raditi i mala djeca. Među njima je bio i danas već odrasli Solo, koji odlučuje opljačkati svoje poslodavce i zajedno sa djevojkom Qi’rom (Clarke) pobjeći i započeti nov život. U tome, međutim, ne uspije te Qi’ra zaglavi na Corelliji, a Solo je prisiljen priključiti se Imperijalnoj floti gdje će se obučiti za pilota. Tri godine kasnije je zbog neposluha izbačen s Akademije i premješten u pješadiju, te će prilikom jedne bitke slučajno nabasati na grupu kriminalaca na čelu s Tobiasom Beckettom (Harrelson) koji su preuzeli identitete imperijalnih jurišnika te ih namjeravaju iskoristiti za pljačku koaksija, basnoslovno vrijednog goriva za svemirske brodove. Solo im se priključi te upozna Wookieja po imenu Chewbacca (Suotamo). Prvi pokušaj pljačke ne uspijeva te se banda nađe u problemima, jer je cijeli pothvat bio za račun Drydena Vosa (Bettany), šefa moćne zločinačke organizacije Grimizna zora. Vos, u čijem društvu Solo na svoje veliko iznenađenje vidi Qi’ru, je, međutim, spreman odobriti alternativni plan prema kome se koaksij u nerafiniranom i opasnom obliku treba opljačkati na planetu Kessel i onda opasnom rutom kroz asteroide brzo dovesti do rafinerije na planetu Savareen. Za taj je plan nužan svemirski brod nalik na “Millennium Falcon” čiji je vlasnik Lando Carlissian (Glover).

Solo je, slično kao i Rogue One, mjesecima prije premijere bio predmetom vijesti o strahovitim problemima prilikom produkcije. To je uključivalo kao i po Disneyeve producente neugodno angažiranje posebnog glumačkog instruktora za Ehrenreicha, kojemu je navodno bilo izuzetno teško “skidati” Fordove manire. Još je, međutim, bilo gora odluka da se sa seta otpuste režiseri Phil Lord i Christopher Miller nakon žestokih sukoba sa scenarističkim tandemom koji su čini Lawrence Kasdan (poznat po Imperija uzvraća udarac, najboljem filmu franšize) i njegov sin Jake. Kao zamjena je doveden Ron Howard, pouzdani hollywoodski veteran koji je na kraju morao gomilu scena nadosnimiti. Sve to nije ukazivalo na nešto posebno dobro, i strahovi su se uglavnom pokazali opravdanim, iako Solo, zapravo, i nije tako loš film kao što bi sugerirao njegov komercijalni fijasko ili žuč koju fanatični warseri prosipaju na Internetu.

Glavni problem Sola je, dakako, sam njegov koncept, odnosno očekivanje da će publika koja desetljećima voli lik u inkarnaciji Harrisona Forda prihvatiti isti u inkarnaciji mladog Ehrenreicha, kome, ma koliko to netko ne htio priznati, nedostaje Fordov šarm i karizma. Zvjezdane staze su bez nekih problema preživjele prijelaz na pomlađenu glumačku ekipu, ali je u tom filmu temelj bio u ideji, a ne liku koji predstavlja ikonu popularne kulture. Solo tu prepreku od početka nije mogao prebroditi, i unaprijed je bio osuđen postati tek kuriozitet ili svojevrsni fan film iza kojeg, doduše, stoje stotine milijuna dolara. Scenaristički tandem Kasdanovih se koliko-toliko dobro nosi s nezahvalnim zadatkom da iz apokrifnih i usput izrečenih detalja o Solovoj mladosti napravi uzbudljivu priču, ali u tome nema uvijek nekih uspjeha. Posebno je razočaravajuće objašnjenje kako je Han Solo stekao svoje ime, a također njegov lik nije prošao neku uvjerljivu transformaciju od naivnog mladića u simpatičnog antiheroja. S druge strane, Solo posjeduje nekoliko zanimljivih akcijskih scena, a i završnica, koja na osvježavajući i relativno uvjerljiv način izbjegava grcanje u nepotrebnom spektaklu i orgiji CGI -ja, publici nudi nekoliko zanimljivih obrata u priči. Za razliku od blijedog Ehrenreicha, ostatak glumačke ekipe je prilično raspoložen i uspijeva nositi film, udahnuvši život likovima koji bi inače bili brzo zaboravljeni. To se odnosi kako na Harrelsona tako i na Bettanyja kao jednog od najimpresivnijih negativaca u povijesti franšize. Režija je, međutim, u velikom dijelu filma problem, i to se odnosi na nesnalaženje s fotografijom koja je prečesto prilično mračna.

Spas filmu prečesto dolazi od scena ili likova koji bez namjere autora izazivaju smijeh. Zanimljiv detalj je tako scena ratovanja na Mimbanu, koja će neke hrvatske gledatelje svojom atmosferom podsjetiti na Krležinu Bitku kod Bistrice Lesne. Ipak, uvjerljivo najupečatljivija stvar kod Sola jest lik društveno angažiranog droida L3-37 koji koristi svaku priliku da iskaže neslaganje s ugnjetavanjem potlačenih manjina i čiji revolucionarni čin slučajno potakne slijed spektakularnih i po ostatak likova prilično opasnih događaja. Neki su kritičari smatrali da je L3-37 odraz javno iskazanih nastojanja producentice Kathleen Kennedy da Ratove zvijezda što više uskladi s današnjim moralnim, političkim i drugim standardima hollywoodskih salonskih ljevičara, ali je u stvarnosti taj lik postao parodija svega onoga što se danas stavlja pod skraćenicu SJW. To što će se Solo pamtiti po fanatičnom droidu, a ne glavnom liku, je jedno od mnogih objašnjenja zašto je film propao i zašto se budućnost Ratova zvijezda danas čini daleko mračnijom nego što je to itko mogao zamisliti prije nekoliko godina.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RECENZIJA: Tri plakata izvan grada (Three Billboards Outside Ebbing, Missouri, 2017)

TRI PLAKATA IZVAN GRADA
(THREE BILLBOADS OUTSIDE EBBING, MISSOURI)
uloge: Frances McDormand, Sam Rockwell, Woody Harrelson,
John Hawkes, Peter Dinklage
scenarij: Martin McDonagh
režija: Martin McDonagh
proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2017.
trajanje: 134 min.

Formula za uspješan lov na “Oscare” ne postoji. Ako bi, pak, kojim slučajem i postojala, njen sastojak sasvim sigurno ne bi bio pozitivan prikaz dijela Amerike smještenog između New Yorka i Los Angelesa. Hollywoodske antipatije prema tom području, danas poznatom i kao “Zemlja preleta”, nisu nešto naročito novo i njihov odraz se mogao prepoznati davno prije zaoštrenja ekonomskih, političkih i svjetonazorskih pdojela u američkom društvu u Trumpovoj eri. Svaki put kada bi se neki film radnjom smjestio u neki provincijski gradić, bila je velika vjerojatnost da će njegovi žitelji biti prikazani kao zatucani vjerski fundamentalisti, primitivni rasisti, krvoločni nasilnici ili neka slična vrsta ljudskog otpada s kojim prosvijećeni, civilizirani ali barem “cool” svijet nema i ne smije imati nikakve veze. Tri plakata izvan grada, kojim je irsko-britanski scenarist i režiser Martin McDonagh išao hvatati “Oscare”, se previše ne trudi odstupati od takvih stereotipa, ali to svejedno nije spriječilo da se publici servira dobar, čak, štoviše, osvježavajući film.

McDonagh je ideju za zaplet, prema vlastitim riječima, dobio putujući po američkom Jugu 1990-im i zapazivši plakate na kojima je ogorčeni otac kritizirao lokalnu policiju zbog toga što nije uspjela pravdi privesti ubojicu svoje kćeri. Njegov fiktivni alter ego je Mildred Hayes (McDormand), prodavačica suveniera u gradu Ebbing u državi Missouri, čiji je život trajno obilježen brutalnim ubojstvom i silovanjem tinejdžerske kćeri. Nakon što lokalna policija na čelu sa načelnikom Willoughbyjem (Harrelson) nije uspjela pronaći počinitelja, Mildred odlučuje zakupiti tri plakata kojim je optužuje za nesposobnost. Njen potez, međutim, izazove duboko nezadovoljstvo među sugrađanima, prije svega kod Dixona (Rockwell), rasističkog i nasilnog policajca koji nastoji sistematskim šikaniranjem Mildred i njenih bližnjih ishoditi skidanje plakata. Mildred je, međutim, tvrdoglava, a što će sukob dovesti do nasilne, pa i apokaliptičke eskalacije.

McDonagh se u filmu čvrsto drži parametara “političke korektnosti”, pa je tako pozitivnost likova proporcionalna njihovoj udaljenosti od obrasca WASP-ovskog heteroseksualnog muškarca. Mildred tako u filmu pomoć može očekivati jedino od pripadnika manjina kao što su Afroamerikanci, homoseksualci ili invalidi, a koji čak i nakon formalno izborenih prava moraju trpiti zlostavljanje, ili barem otvoreni prijezir svojih zatucanih sugrađana. Ono, što, međutim, Tri plakata čini drukčijim od tipičnog hollywoodskog agitpropa jest to što je McDonagh film napunio nizom upečatljivih likova te koristio izuzetno vještu žanrovsku kombinaciju društveno angažirane drame, trilera i crne komedije. Još impresivnijim dostignućem se čini i to da se u filmu koriste obrati u zapletu, koji zbog svoje nepredvidljivosti, ali i uvjerljivosti predstavljaju prilično rijetkost za suvremeni Hollywood. Tri plakata se također može dičiti i izuzetno impresivnom i raspoloženom glumačkom postavom, što uključuje kako veteranku McDormand koja je za svoj rad nagrađena “Oscarom”, tako i Rockwella, koji je od nečega što bi u svakom drugom filmu bio patetična karikatura uspio napraviti složen i uvjerljiv lik. To, dakako, ne znači da su Tri plakata savršen film. To se prije svega odnosi na pojedine suvišne scene (poput posjete zubaru koja izgleda kao loše napisan vodviljski skeč) i neke nedovoljno razrađene likove (poput Willoughbyjeve supruge, koju tumači ne baš uvjerljiva Abbie Cornish). Najveći problem filma je, pak, završetak koji je svojom otvorenošću i nekonvencionalnošću trebao dati nekakvu “umjetničku” notu. Ipak se čini da je on više posljedica McDonaghove neodlučnosti, odnosno da je film namjeravao završiti na staromodan “hollywoodski” način, ali se onda na kraju sjetio da bi on bio u neskladu sa svjetonazorskom ortodoksijom današnjih hollywoodskih salonskih liberala. Usprkos tih zamjerki, “Oscari” za ovaj film su zarađeni, a, za razliku od mnogih filmova iste namjene, McDonaghovo ostvarenje se može preporučiti i za manje zahtjevno gledanje.

OCJENA: 7/10

 

RETRO-RECENZIJA: Nemoralna ponuda (Indecent Proposal, 1993)

 

uloge: Demi Moore, Woody Harrelson, Robert Redford, Oliver Platt,
 Seymour Cassel
 glazba: John Barry
 scenarij: Amy Holden Jones
 režija: Adrian Lyne
 proizvodnja: Paramount, SAD, 1993.
 distribucija: VTI
 trajanje: 112'

Kada vam film spomenu u TV-seriji Holivudske žene kao primjer lošeg tretiranja slabijeg spola, to obično ne sluti na dobro. No, bez obzira na kontroverze, ova “high concept” melodrama britanskog režisera Adriana Lynea (Flashdance, Kobna privlačnost, 9 1/2 tjedana, Lolita) predstavlja jedan od najpoznatijih filmova prošlog desetljeća, i to upravo zahvaljujući moralnoj dilemi sadržanoj u naslovu filma. Naime, protagonisti su David (Harelson) i Diana Murphy (Moore), mladi bračni par koji se našao u teškim financijskim problemima. Rješenje za njih predstavlja kockanje u Las Vegasu, ali ih sreća neće, barem do trenutka kada se stjecajem okolnosti upoznaju s milijarderom Jackom Gageom. Dotični će ih suočiti s jednostavnom, ali nemoralnom ponudom – milijun dolara i rješenje svih njihovih životnih nedaća u zamjenu za jednu jedinu noć s Diane. Bračni par je suočen s teškom dilemom, pogotovo Diana, koja se mora žrtvovati…

Žrtvovati? Ono što se od Diane zahtijeva i ne predstavlja neku žrtvu s obzirom da milijardera tumači Robert Redford. Riječ je o istom onom Robertu Redfordu koji je ne tako davno bio u stanju prodavati jastuke s vlastitim imenom i tako milijunima Amerikanki omogućio da se prijateljicama hvale kako su spavale s najljepšim holivudskim glumcem. I upravo je angažiranje jednog takvog lomitelja ženskih srdaca za ulogu bogataša razlogom zašto se Nemoralna ponuda već na samom početku pretvorila u nakupinu celuloidnih fekalija. Ne samo što je glavna dilema u filmu prestala biti dilemom, nego je još zahvaljujući diletantskom scenariju Amy Holden James razriješena negdje na sredini filma, pa smo prisiljeni dodatnih sat vremena gledati dvoje golupčića kako pati sve dok ne shvati kako su ipak stvoreni jedno uz drugo. Uz gomilu bljutavih klišeja i posve bespotrebnih likova (od kojih je pogotovo iritantan Oliver Platt u ulozi odvjetnika) tu se našlo mjesta i za Redforda koji valjda mora odraditi minutažu srazmjernu svojem mjestu na špici. Ukratko, Nemoralna ponuda predstavlja primjer svega onoga najgoreg iz Hollywooda, i tu malo pomaže glazba Johna Barryja ili fotografija Howarda Athertona. Ali, najgore u ovom filmu jest gomila propuštenih prilika. Tako je malo trebalo da ovaj film bude dobar. Bogataša je mogao tumačiti Danny de Vito. Umjesto Diane, predmet ponude je mogao David. Ali ne…

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

“Pravi detektiv”: “Form and Void” (ep. 8, finale sezone 1) (recenzija)

Description unavailable

(izvor: Effnheimr)

Osma epizoda TV-serije Pravi detektiv će mnoge gledatelje ostaviti nezadovoljne. Najveći dio zbog banalne činjenice da je završila, odnosno da će ih sljedećih godinu dana – do kada HBO ne bude izbacio najavljenu drugu sezonu s drugim zapletom, likovima i glumcima – “pucati” apstinentska kriza. Nešto manji dio će biti nezadovoljan zbog toga što se sezona sastojala od samo osam epizoda, a što je za posljedicu imalo da mnoga pitanja postavljena u seriji nisu najjasnije ili najpreciznije odgovorena, kao i da je najavljena “epska” završnica izgledala malo previše zbrzana. Dio će, dakako, biti nesretan zbog toga što su njihove špekulacije o tome kako će se serija završiti – nekada dobro promišljene i vrlo dobro obrazložene na Internetu – sada postale potpuno irelevantne.

Scenarist Pizzolato, s druge strane, je ostao vjeran najavama da svoje djelo neće bez nekakve posebne potrebe “začinjavati” sa natprirodnim elementima ili nekakvim “neočekivanim” preokretima u zapletu. Prva sezona, odnosno istraga koju vode dvojica junaka, završava upravo onako kako bi, prema hollywoodskim “pravilima službe” trebala završiti – razotkrivanjem i uklanjanjem monstruoznog ubojice koje će se izvesti na najdramatičniji mogući način. Pri tome Pizzolato, ali i režiser Cary Joji Fukunaga, prilično vješto “recikliraju” radnju pete epizode, koja je, navodno trebala riješiti slučaj i okončati seriju. Međutim, protagonisti, ili da budemo precizniji, jedan od protagonista, je tada fatalno “uprskao” stvar pa je sada prisiljen zajedno sa svojim prijateljem, ali sada s kilogramima “viška” i bez policijske značke, prisiljen polagati popravni ispit. Cohle i Hart su ponovno prisiljeni kao slobodni strijelci izvoditi prepad na izolirano imanje bogu iza nogu gdje ih čeka izopačeni i nasilni neprijatelj koji u toj igri uživa prednost domaćeg terena. Za razliku od istog takvog prepada 1995. godine, ovaj put gledatelji nemaju prilike o njemu čuti iz priče protagonista, te im nije jasno hoće li netko od njih iz svega toga izvući živu glavu ili ne. Upravo je to izvor najveće napetosti, a ne nekakvi jeftini trikovi kao bodycount, eksplozije ili fizički obračuni.

Ono o čemu su poklonici serije najviše razbijali glavu – identitet ubojice – je već razriješen u prethodnoj epizodi, pa će mnogima početak osme epizode, gdje se prikazuje njegov svakodnevni život, na trenutak izgledati suvišan. Možda je upravo to i najslabiji segment serije, s obzirom da lik koji tumači Glenn Fleschler izgleda malo previše natrpan klišejima o serijskim ubojicama. Tako će mnogima izgledati kao gotovo parodijska kombinacija Buffalo Billa iz Kad jaganjci utihnu i Normana Batesa iz Psycha, a tu je, dakako, i svakodnevno prakticiranje incesta. Pravi detektiv u tom trenutku možda ne prelazi rub eksploatacijskog “trasha”, ali se nalazi prilično blizu.

S Pravim detektivom će ipak najviše biti razočarani oni koji su, možda upravo zbog toga što je ona protagoniste i publiku odvela u “srce tame”, očekivali da će na tom mračnom mjestu i završiti. Konačni obračun se odvija u polu-mitskoj “Carcosi” koje je uistinu onako mračno i zastrašujuće mjesto kao što su ga mnogi zamišljali, ali isto tako izgleda i prilično banalno i realno. Međutim, Pizzolato ipak ne želi prirediti gledateljima šok kakav je prije dva desetljeća priredio Sedam. Neki bi rekli čak i po cijenu da završnica na trenutke izgleda kao deus ex machina (iako bi sve izgledalo finije i “ispeglanije” da je epizoda trajala kojih desetak minuta više i dala priliku za par scena koje bi objasnila neke detalje). To, s druge strane, daje prilike da se neke od “najjačih” scena, i to onih koje daju prilike da članovi glumačke ekipe još jednom pokažu svoje umijeće, prikažu u za ovakav žanr neuobičajeno dugom epilogu. U njima će se likovi konačno suočiti sa emocionalnim i drugim posljedicama svojih postupaka, doživjeti nešto najbliže “katarzi”, odnosno svojevrsno prosvjetljenje nakon koga će svoj život i univerzum gledati na sasvim drukčiji način. Te scene možda neće svojim ugođajem ili svjetonazorom usklađene s prethodnim epizodama, ali se doimaju kao nešto što su protagonisti, ali i gledatelji koji su dva mjeseca strpljivo sjedili na ekranima, zaslužili.

Enhanced by Zemanta

“Pravi detektiv”: “After You’ve Gone” (ep. 7) (recenzija)

 

True Detective

True Detective (izvor: MattBritt00)

Pobjeda Matthewa McConaugheya na “oskarovskoj” utrci je vrlo dobra preporuka svima koji su u prilici da pogledaju izvrstan rad tog glumca u TV-seriji Pravi detektiv. S druge strane se može vjerovati da će McConaugheyeva uloga u filmu Dobri dileri iz Dallasa, ma koliko oduševljavala kritičare i Akademijine glasače, za nekoliko desetljeća biti manje poznata i manje popularna od uloge Rusta Cohlea. Naravno, svima onima koji zahvaljujući “Oscaru” misle pogledati novi McConaugheyev nastup se preporuča da prije sedme pogledaju prethodnih šest epizoda, jer, kao i kod mnogih uistinu kvalitetnih HBO-vih (ili kako se to danas kaže limited) serija, njen sadržaj neupućenima neće imati previše smisla, a pokušaj da se zaostatak nadoknadi  sa spoilerima i sižeima pročitanima na Internetu će gledatelje lišiti bogatog iskustva.

 

Na prvi pogled se čini da je pretposljednja epizoda, koja, dakako, treba pripremiti teren za neumitno finale, manje bogatija od prethodnih. U njoj nema nekih “šokantnih” otkrića ili sapunskih obrata u zapletu, a režiser Cary Joji Fukunaga je bio dovoljno mudar da neke od potencijalno najodvratnijih i najuznemiravajućih prizora prikaže posredno, oslanjajući se maštu gledatelja ali i izvrsnu glumu Woodyja Harrelsona koji svojom reakcijom na njih govori više nego dovoljno.

 

Ako se može navesti glavna kvaliteta ove epizoda, onda je to ekonomičnost i jednostavnost. Scenarist Nic Pizzolato, po svemu sudeći, nije onaj od hollywoodskih pisaca koji voli otkrivati toplu vodu ili osjeća potrebu da začinjava ono što već sada izgleda kao dobar materijal. Nova epizoda, koja je u potpunosti smještena u “sadašnjost”, odnosno 2012. godinu, prikazuje likove kao neuobičajeno normalne, ili barem evoluirane na normalni način u odnosu na 1995. godinu. Rust Cohle je tako jednostavno evoluirao od nonkonformističkog, svojeglavog i pravilima nesputanog istražitelja u isto tako nonkonformističkog, svojeglavog i pravilima nesputanog vigilantea koji nastoji istjerati pravdu u “domaćoj radinosti”. Marty Hart, je pak od konzervativnog policajca koji ne voli “talasati” evoluirao u konzervativnog sredovječnog čovjeka koji je jednom nogom u mirovini, i čiji se život sve više vrti oko pecanja, golfa, podgrijanih gotovih jela i gledanja televizije.

 

Međutim, najvažnija stvar u epizodi jest da ona mora utabati put za razrješenje misterije. I pri tome autori čine dobru stvar kada sugeriraju da će veliko rješenje također biti “normalno”, odnosno da neće biti nekakvih natprirodnih ili fantastičnih elemenata, niti će biti – a o čemu se ovih dana često špekulira na Internetu – nekakvih dramatičnih obrata koji u potpunosti mijenjaju moralna određenja protagonista. Ritualno ubojstvo koje je nominalno riješeno, i koje je potaklo zaplet, doduše, jest dio jedne šire i uznemiravajuće cjeline, ali čak i zavjere i bizarni kultovi u ovoj epizodi izgledaju realistično, odnosno kao nešto što je lako zamisliti u zabitima ruralne Louisiane. Završna scena epizode, koja sugerira da su dvojica istražitelja, zapravo, bila srela pravog ubojicu, sugerira da je zlo u ovoj TV-seriji, kao i u stvarnom životu, zapravo prilično banalno. Za nadati se da te sugestije neće biti tek zavaravanje gledatelja prije nego što im autori Pravog detektiva sugeriraju tipično hollywoodsku “eksploatacijsku” završnicu. Ova serija, ali i McConaughey i Harrelson, to nisu zaslužili.

 

Enhanced by Zemanta

“Pravi detektiv”: “Haunted Houses” (recenzija)

Šesta epizoda “Pravog detektiva” predstavlja najkonvencionalniju, odnosno “najobičniju” u cijeloj seriji. Oni koji kojim nesretnim slučajem seriju budu počeli gledati upravo od ove epizode će vjerojatno steći dojam da je riječ o rutinskom primjeru policijskog žanra i postavljati pitanja zašto je netko smatrao da je riječ o televizijskom događaju godine. S druge strane, teško bi se moglo reći da su scenarist Nic Pizzolato i režiser Cary Jo Fukunaga redovnu publiku ostavili nepripremljenima za tu mogućnost. Komplicirana struktura i intrigirajući misterij se mogu podgrijavati samo neko ograničeno vrijeme; nakon toga se i najbriljantnije serije znaju pretvoriti u kaos i razvodniti u sapunicu.

U ovoj epizodi se konačno događa taj dugo željeni prijelaz iz prošlosti članova detektivskog dvojca u njihovu sadašnjost, odnosno daje ključan odgovor na pitanje kako to da je superuspješni tim čuvara zakona doživio tako neslavan kraj. Pizzolato nastoji na “elegantan” način skinuti nekoliko točaka s dnevnog reda – zašto je Rusty Cohle napustio svoj posao i postao odrpani luzer, zašto je Marty Hart na kraju ipak ostao bez svoje obitelji i kakva je to bila legendarna svađa zbog koje su kolege i prijatelji ostali razdvojeni punih deset godina. Pizzolato na sva ta pitanja pruža prilično jednostavan odgovor – koji je najbolje sažeti u francuskoj frazi cherchez la femme –  koji možda neće biti po volji gledateljima koji su htjeli nešto malo kompleksnije objašnjenje, ali koji se, zato, doima daleko uvjerljiviji.

Dio će, dakako, i u svemu ovome vidjeti nepotrebnu “sapunizaciju” i klišej, ali se zato produkcijskom timu, ali i glumcima, mora priznati kako su svoj zadatak obavili na izuzetno kvalitetan način. I to na način, koji, dakako, uključuje sve ono zbog čega kablovkske televizije naplaćuju pretplatu – daleko eksplicitnije prikaze nasilja i seksa. Kao svojevrsno predjelo glavnom jelu nam autori serviraju scenu u kojoj Marty, koristeći određene povlastice koje dolaze sa statusom policajca, dvojici mladića servira sve ono što bi mnogi očevi voljeli učiniti dripcima koji diraju njihove adolescentske kćeri. Scena je istovremeno crnohumorna, ali i zastrašujuća, a u njoj Harrelson još jednom pokazuje kako je vrhunski glumac. Prilike da se istakne, pak, ima i Michelle Monaghan, koja je dosad bila zapostavljena u ulozi Martyjeve supruge, a kojoj su scenaristi ukazali čast da 2012. godine postane treća osoba koja daje iskaz suvremenim istražiteljima i, naravno, treća osoba koja pri tome bezočno laže. Muškim gledateljima će, pak, najveći dojam izazvati Lili Simmons, manekenka i glumica koja utjelovljuje savršeni “jail bait” i koja još jednom pokazuje spremnost za “vruće” krevetske scene kojim se iskazala u ulozi Rebecce Bowman u Bansheeju.

Seriju također valja pohvaliti i zbog truda da se sitnim, ali zanimljivim detaljima, čvrsto ukotvi vrijeme radnje. Jedan od njih je dizajn mobitela – koji, pak, ima izuzetno važnu ulogu u razvoju zapletu epizode – koji jasno ukazuje da je riječ o tehnologiji od prije desetak godina. Takvih detalja, po svemu sudeći, više neće biti, jer se radnja konačno smješta u 2012. godinu. Preostale dvije epizode će možda biti još konvencionalnije, ali samo po sebi to i ne mora biti razlog za zabrinutost. I ova “konvencionalna” epizoda pokazuje da je ponekad jednostavna crta najbolji mogući put između dvije točke.

“Pravi detektiv”: “The Secret Fate of All Life” (recenzija)

Tvorci TV-serije “Pravi detektiv” su sa spektakularnom završnicom četvrte epizode pred sebe postavili ozbiljan zahtjev. Sadržaj pete epizode je, naime, morao biti ili još spektakularniji ili gledatelje impresionirati na još efektniji način. A pri svemu tome su se morali izbjegavati jeftini trikovi, a pogotovo raznorazne sapuničarske komplikacije s podzapletima za koje u jednoj mini-seriji, čisto iz ekonomskih razloga, baš i nema previše mjesta.

Može se reći da su scenarist Nic Pizzolato i režiser Cary Jo Fukunaga taj zahtjev uspješno savladali. Peta epizoda predstavlja upravo onakvu prekretnicu kakva se očekivala i čiji je nedostatak na trenutke mogao frustrirati gledatelje manje naviknute na nekonvencionalne primjere policijskog žanra. Prije svega se to odnosi na ono što bi u formalnom smislu trebalo predstavljati glavni zaplet – istragu ubojstva. Detektivi Marty Hart i Rusty Cohle ovdje upravo obavljaju isti onaj posao zbog koji su se pojavili u seriji – pronalaze ubojicu i privode ga pravdi.

Ono što je najfascinantnije u epizodi nije u tome što rade, nego kako to rade. Prošla je epizoda pokazala kako su, nakon što ih je istraga prisilila da odu u kriminalno “srce tame”, i sami otišli s drugu stranu zakona, “posuđujući” drogu iz skladišta s dokazima, zlostavljajući doušnike i, na kraju, u nastojanju da steknu povjerenje ološa, sudjeluju u oružanim pljačkama. U novoj epizodi detektivski dvojac vlastito kršenje zakona i policijskih pravilnika dovodi na novu razinu, u kratkoj, ali uznemirujuće efektnoj akciji koja će za njih dvojicu ispostaviti kao profesionalni i osobni trijumf.

Ono što tu scenu čini efektnom jest i to što je Fukunaga pokazuje na tri načina – onako kako se stvarno dogodila, te onako kako je istražiteljima 2012. godine prepričavaju Hart i Cohle. Gledatelji će vrlo brzo shvatiti kako se ono što dva detektiva pričaju sedamnaest godina kasnije bitno razlikuje od onoga što se stvarno dogodilo, ali da su priče dvojice detektiva gotovo istovjetne. To sve sugerira da se dogodilo nešto zbog čega su Hart i Cohle kasnije nastojali zataškati, odnosno nešto što ih je potaklo da odbace vlastitu policijsku zakletvu i slovo zakona. Fukunaga to prikazuje brzo i ekonomično, ali efektno, koristeći prije svega izvrsne glumačke sposobnosti Harrelsona i McConaugheya.

Na kraju, to što su dva detektiva lagala u službenim izvješćima nema ama baš nikakve važnosti. Rezultat njihove akcije je takav da ih se smatra herojima, a dio gledateljima će ih herojima smatrati upravo zbog onog što su zataškali. Uspjeh na profesionalnom planu se, pak, odražava i na privatne živote, te doživljaju sreću kao preporođeni obiteljski ljudi ili, barem, koliko-toliko “normalni” građani.

Međutim, ovo je tek peta od osam epizoda te će čak i oni manje iskusni gledatelji da je priča previše komplicirana da bi bila tako jednostavno riješena. Drugi dio epizode radnju premješta sedam godina kasnije – jedan od detektiva se hrva s gubitkom kose i “problematičnom” kćeri, dok drugi, na svoj veliki užas, prilikom rutinskog ispitivanja otkriva da možda slučaj ubojstva uopće nije bio riješen, odnosno da ubojica još uvijek djeluje.

Onima kojima takva mogućnost nije dovoljno intrigantna scenarij je još eksplicitnije mogućnost da je i jedan od detektiva ubojica, odnosno da je cijela istraga bila proizvod njegove manipulacije. Kao i da je nihilistička filozofija kojom je bombardirao svojeg zlosretnog kolegu bila ništa drugo do podmukla metoda psihološke manipulacije. Ostavljajući sve te opcije otvorenim, nova epizoda “Pravog detektiva” završava scenom koja možda postavlja prava pitanja, ali to čini na ne baš najodmjereniji način. No, ukoliko sljedeće tri epizode donesu neke suvisle odgovore, povremene nesavršenosti “The Secret of All Life” se mogu itekako oprostiti.

Enhanced by Zemanta