RECENZIJA: Bitka za Midway (Midway, 2019)

Nakon što je Goran Vojković objavio članak posvećen 150. obljetnici Viške bitke na Facebooku se povodom toga razvila prilično živa i zanimljiva rasprava. U njoj se postavilo pitanje zašto se događaj koji je tako uzbudljiv, dinamičan, spekakularan i važan za povijest ovih prostora ne bi mogao dodatno evocirati u obliku igranog filma. Autor ovih redova je iznio svoje mišljenje da je nešto tako malo vjerojatno, i pri tome su financijski resursi potrebni za taj pothvat – a koji se trenutno nalaze van dosega hrvatskih filmaša – najmanji problem. Snimanje filmova čija se radnja događa na moru predstavlja u tehničkom, logističkom i svakom drugom smislu prilično težak zadatak, a kada su tema pomorske bitke one, s obzirom na svoju složenost, postavljaju još veće izazove. Koliki oni mogu biti možda najbolje svjedoči slučaj bitke za Midway, vjerojatno najvažnijeg pomorskog okršaja u Drugom svjetskom ratu, a koji je 1976. godine ekraniziran u obliku filma Midway. Iako je iza projekta stajao jedan od tada najmoćnijih i tehnički “najpotkovanijih” hollywoodskih studija, i iako je on uživao podršku američke ratne mornarice, rezultat je film koji se već nakon nekoliko godina doimao neuvjerljivim i zastarjelim. Problem je bio u slaboj razini specijalnih efekata, ali i budžetu za kojeg se ispostavilo da je prenizak za ovakvu vrstu filma, a zbog kojeg su neke od najspektakularnijih scena pomorskih i zračnih borbi morale biti reciklirane iz ranijih (i mnogo jeftinijih) filmova. Nepuna pola stoljeća kasnije, njemački filmaš Roland Emmerich se, oboružan daleko naprednijom tehnologijom, dohvatio iste teme u ratnom spektaklu koji se našoj publici predstavio pod naslovom Bitka za Midway,

Film započinje s prologom smještenim u 1937. godinu, koji ukazuje na geopolitičko suparništvo Japana i SAD oko dominacije nad Azijom i Pacifikom, a koji će četiri godine kasnije dovesti do neumitnog oružanog obračuna. Japanske mornaričke snage po planu darovitog admirala Yamamota (Toyokawa) na samom početku izvode smjeli, ali izuzetno uspješni napad na Pearl Harbor, glavnu bazu američke Pacifičke flote nakon koje su američki bojni brodovi izbačeni iz stroja, a Japanci preko noći stekli apsolutnu premoć na Pacifiku. Napad, međutim, nije uspio eliminirati američke nosače aviona te Yamamoto inzistira da se pokrene još jedan napad upravo u tu svrhu, svjestan da zbog američke industrijske nadmoći u odnosu na Japan ima malo vremena prije nego što protivnik nadoknadi svoje gubitke i krene u protuofenzivu. Njega će se poslušati tek nakon što Pacifička flota pod vodstvom novog zapovjednika, admirala Nimitza (Harrelson), izvede niz akcija čiji je glavni cilj manje zadavanje ozbiljnih udaraca neprijatelju, a više povratak poljuljanog morala. Među njima se najvažnijom pokaže znameniti napad na Tokio, koji su sa Nimitzovih nosača izveli bombarderi pod vodstvom pukovnika Doolitlea (Eckhart), a nakon kojeg Yamamoto konačno dobije zeleno svjetlo da pokrene izuzetno veliku i složenu operaciju čiji je cilj osvajanje Midwaya, otok koji predstavlja jednu od rijetkih preostalih američkih baza zapadno od Havaja. Zahvaljujući neumornom radu svojih kriptografa koji su razbili japanske šifre Amerikanci su upoznati s japanskim namjerama, te Nimitz planira Yamamotu namjestiti zasjedu. Njegov je plan, pak, izuzetno riskantan, s obzirom da su Amerikanci još uvijek inferiorni u broju brodova i aviona, te će mornarima i pilotima poput Dicka Besta (Skrein) trebati ne samo dosta hrabrosti i vještine, nego i sreće.

Većina današnjih kritičara će, tražeći uzore koji su poslužili Emmerichu za njegov film, najčešće spominjati Michael Bayov Pearl Harbor, nesreću koja je 2001. godine nezasluženo nalupala hrpu novaca na kino-blagajnama, a potom zasluženo bila ovjekovječena u satiričnoj pjesmi Treya Parkera i Matta Stonea u filmu Team America: World Police. Emmerich se ne treba brinuti da će ovaj film doživjeti istu sudbinu, i to prije svega zato što je svoje uzore tražio mnogo dalje u prošlosti. Njemački filmaš, koji je u Patriotu bio pokazao izuzetnu sposobnost da pokupi srž jugoslavenskih partizanskih filmova, očito ima dobar “nos” za temu Drugog svjetskog rata, pri čemu se prije svega naslanja na klasične spektakle kakvi su se pravili 1960-ih kao što je, na primjer, Najduži dan. Koristeći njihov model u kojem, za razliku od Pearl Harbora, nema klasičnih protagonista nego se u nizu naoko malenih uloga pojavljuje veliki broj zvijezda, Emmerich vješto koristi prilično raznorodne talente, koji uključuju kako japanske, tako i danas u Hollywoodu izuzetno popularne britanske glumce, ali i veterane poput Quaida i Harrelsona. Potonji je prilično dobro “skinuo” Nimitza (koga je u verziji iz 1976. godine mnogo bezličnije glumio Henry Fonda), ali je zato njegov britanski kolega Skrein ponekad prilično iritantan u pokušajima da dočara opakog momka iz New Jerseya, te ponekad skreće u vode parodije.

Emmerich je od Michaela Baya daleko bolje obavio posao po pitanju povijesne autentičnosti – gotovo svi likovi koji se pojavljuju su stvarne povijesne ličnosti. Film se, u skladu s hollywoodskom tradicijom 1960-ih, može pohvaliti i mnogo suptilnijom podjelom na dobre i loše momke, odnosno s daleko manje šovinističkog mahanja američkim zastavama. Ako primjesa toga i ima, one su kompenzirane prikazom Japanaca kao više nego dostojnog protivnika u čijim se redovima nalaze ljudi koji su isto tako domoljubni, požrtvovni, hrabri i sposobni kao i protagonisti. Takav dojam kvari tek nekoliko uistinu suvišnih scena, uključujući jednu u kojoj lik američkog zrakoplovca kojeg tumači pop-pjevač Nick Jonas strada na spektakularan, ali prilično neuvjerljiv način. Prosječne gledatelje će, međutim, daleko više zanimati rekonstrukcija zračnih borbi, a koja je, uz korištenje suvremenog CGI-ja, izvedena na način koji se prije nekoliko desetljeća mogao samo sanjati. Iako su neki od zanimljivih detalja, pa čak i onih nužnih za pravilan prikaz bitke izbačeni, najvjerojatnije zbog potrebe da se film sreže na standardnu duljinu, riječ je o za današnji Hollywood neuobičajeno zanimljivom, poučnom i kvalitetnom ratnom filmu od kojeg bi budući tvorci filma o Viškoj bitci mogli dosta naučiti.

BITKA ZA MIDWAY

(MIDWAY)

uloge: Ed Skrein, Patrick Wilson, Luke Evans, Nick Jonas, Etsushi Toyokawa, Tadanobu Asano, Luke Kleintak, Jun Kunimura, Darren Criss, Keean Johnson, Mandy Moore, Dennis Quaid, Woody Harrelson, Aaron Eckhart

scenarij: Roland Emmerich & Harald Kloser

režija: Roland Emmerich

proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2019.

trajanje: 138 min.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Kin (2018)

KIN
uloge: Miles Truitt, Jack Reynor, Zoe Kravitz, James Franco,
Carrie Coon, Dennis Quaid, Michael B. Jordan
scenarij: Daniel Casey
režija: Jonathan Baker & Josh Baker
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2018.
trajanje: 100 min.

Jedna od stvari koje se najčešće zamjera današnjem Hollywoodu jest nesklonost eksperimentiranju, odnosno uporno i često po publiku naporno nastojanje da se kroz nastavke, prequele, remakeove i rebootove svira u jedne te iste diple. Filmaša koji bi pokušali publici dostaviti nešto originalno ili barem različito od danas dominantne formule je danas sve manje, a još je manje producenata i šefova studija koji bi takve eksperimente bili spremni financirati. Da takav oprez ne mora biti uvijek biti bez osnove, svjedoči slućaj filma Kin koji po pitanju forme i sadržaja predstavlja svojevrsno osvježenje na američkom kino-repertoaru, ali je svejedno neslavno propao na kino-blagajnama, ali i kod prema eksperimentiranju inače sklonim kritičarima.

Kin su režirala braća Jonathan i Josh Baker, i to na temelju vlastitog kratkog filma Bagman iz 2014. godine. Radnja započinje u Detroitu, gradu koji je već nekoliko godina postao oličenje propadanja suvremene zapadne civilizacije, i u čijoj sumornoj svakodnevnici odrasta protagonist, 14-godišnji afroamerički dječak Elijah “Eli” Solinski (Truitt). Njega je prije nekoliko godina posvojila bijela obitelj na čelu s Halom (Quaid), građevinskim radnikom koji usprkos siromaštva svoju djecu nastoji izvesti na pravi put. U tome nije imao potpunog uspjeha, s obzirom da Eli pokušava sebi ostvariti prihod prikupljajući otpad po bezbrojnim napuštenim industrijskim pogonima. Prilikom jedne takve ekspedicije je naletio na neobičan predmet, za koji se čini da predstavlja lasersku pušku. Prije nego što će Eli imati prilike razmisliti da li je on vanzemaljskog podrijetla ili iz budućnosti, život obitelji zakomplicira dolazak Halovog biološkog sina Jimmyja (Reynor), koji je upravo odslužio višegodišnju zatvorsku kaznu zbog sitne krađe. Jimmy tvrdi da okrenuti novi list, ali se još ne može riješiti svoje kriminalne prošlosti, s obzirom da je u zatvoru kupovao zaštitu od bande opasnih krininalaca na čelu s lokalnim gangsterskim bosom Taylorom (Franco). Oni svoj dug od njega nastoje naplatiti tako da ga angažiraju u pljački Halovog poduzeća, ali se stvari zakompliciraju te su na kraju Eli i Jimmy prisiljeni pred gangsterima bježati na zapad, a pri čemu ne znaju da je puška koji Eli nosi sa sobom postala predmetom zanimanja dvoje tajanstvenih tragača koji nisu s ovog svijeta.

Neuspjeh Kina se, kao u mnogo sličnih slučajeva, može najlakše objasniti lošim marketingom. Posteri i traileri, naime, sugeriraju da je riječ o punokrvnom SF-filmu, a možda čak i pokušaju da se, zahvaljujući maloljetnom protagonistu, napravi nekakava omladinska F&SF franšiza nalik na Igre gladi ili Različitu. Ono što će, gledatelji, s druge strane dobiti, u žanrovskom smislu pripada mnogo banalnijim žanrovima “običnog” trilera, drame i filma ceste, pa se na trenutke Kin doima poput “art filma” koji nastoji svojom formulom pucati na “Oscare”. Osim scena na početku, kao i završnice koja ga čvrsto smješta u žanrovske vode SF-a, Kin bi u stvari mogao sasvim fino funkcionirati kao “običan” film. U tome najveću zaslugu ima izvrsna glumačka ekipa, koja uključuje kako mladog i još nepoznatog Truitta, tako i Reynora, koji se trudi biti najbolji surogat za Chrisa Pratta kojem fizički nalikuje. Franco je efektan, iako je njegov lik opakog narko-bosa tek varijacija na nekoliko sličnih nastupa, a isto se može reći i Zoe Kravitz koji tumači pomalo nezahvalnu ulogu striptizete, odnosno lik ubačen tek da se ispuna obvezna kvota ženskih likova. Uz dobru glumu, Kin se odlikuje i kvalitetnom režijom koja dolazi do izražaja u nekoliko efektnih akcijskih scena, više nego solidnim specijalnim efektima, ali i fotografijom Larkina Serpieja i glazbom Mogwaija koji filmu daju svojevrsni “retro” ugođaj nalik na 1980-e i filmove poput Terminatora. Mnogo toga dobrog u ovom filmu je kompromitirano završnim scenama ne baš previše uvjerljivog obračuna u policijskoj postaji, odnosno epilogom u kojoj se publici daje malo previše “elegantno” objašnjenje što su sve to vidjeli, pa i sugerira nastavak, kojeg vjerojatno neće biti. A to je šteta, jer je Kin dobar film koji zaslužuje publiku, iako je jasno da je mogao biti mnogo bolji.

OCJENA: 6/10