RECENZIJA: Ad Astra (2019)

Pola stoljeća je prošlo i, iako nas je Hollywood naučio da nikad u potpunosti ne isključimo neugodna iznenađenja, čini se malo vjerojatnim da će ikom od tamošnjih glavešina pasti na pamet da radi remake 2001: Odiseje u svemiru. Glavni je razlog za to u naslovu, odnosno godini koja je za Clarkea i Kubricka bila svijetla budućnost svemirskih istraživanja, a za nas sve dalja i daleko prizemnija prošlost. To, svakako, ne znači da se svako malo ne pojavi neki nadobudni filmaš koji će pokušati napraviti najbolji science fiction film kojeg bi još nadobudniji kritičari trebali nazvati “Odisejom našeg doba”. To se posljednji put dogodilo prije pet godina kada je Christopher Nolan pokušao Clarkeovu i Kubrickovu magiju s Interstellarom, ostvarenjem koje, iako vrlo dobro, nije nikako moglo dosegnuti tako visoku ljestvicu. Ove godine je, pak, sličan pothvat preuzeo James Gray sa svojim science fiction epom Ad Astra, koji je dobio niz pohvala od strane kritike te uživa status jednog od narazvikanijih hollywoodskih ostvarenja godine i jednog od rijetkih primjera SF-žanra koji se čini izglednim kandidatom za zlatne kipiće.

Gray, koji je karijeru počeo prije točno četvrt stoljeća s mračnim i u usporedbi s ovim filmom prilično komornim gangsterskim filmićem Mala Odesa, nije htio ponoviti Clarkeovu i Kubrickovu pogrešku i radnju filma eksplicitno vezati za određenu godinu. Umjesto toga se spominje tek neodređena “bliska budućnost” koja bi, kako stvari stoje, i pogotovo ako se budu slušale sugestije jedne danas popularne tinejdžerke, mogla biti u stvari prilično daleka. Na samom početku vidimo koliko je budući svijet tehnološki napredniji od našeg kada je protagonistu Royu McBrideu (Pitt), bojniku američke Svemirske komade, sasvim normalna stvar da u orbiti obavlja poslove na održavanju istraživačke postaje do koje se umjesto raketama odlazi svemirskim liftom. Međutim, iz nepoznatih razloga dolazi do katastrofe te je McBride prisiljen spustiti se na Zemlju padobranom. McBride nije previše potresen svojim iskustvom jer je vrhunski profesionalac koji ne samo što u najgoroj situaciji čuva hladnu glavu, nego svoje psihološko stanje uredno kontrolira uz pomoć posebnih psiho-testova. Zbog toga ga pretpostavljeni izaberu za izuzetno povjeljivu, delikatnu i opasnu misiju koja bi ga trebala odvesti na sam rub Sunčevog sustava. Naime, incident koji je doveo do katastrofe je izazvan pražnjenjem energije čiji se izvor nalazi u orbiti Neptuna, i to slučajno na mjestu gdje je prije šesnaest godina nestao McBrideov otac H. Clifford McBride (Jones), vrhunski astronaut i zapovjednik projekta Lima čiji je cilj bilo otkrivanje vanzemaljskog života. Vrhuška Svemirske komande ima razloga vjerovati da je stari McBride živ i da možda ima veze s pražnjenima koja bi, ako se ne zaustave, mogla uništiti sav život u Sunčevom sustavu. Njegov sin ima zadatak da ode na bazu na Marsu odakle će ocu poslati osobnu poruku s ciljem da ga odgovori od onoga što radi.

Svatko tko je gledao Odiseju neće imati nikakvih problema pronaći sličnosti s Ad Astra, i to uglavnom zato što se osnovni zaplet ovog filma u osnovi svodi na ono što je bilo prepoznato kao glavni zaplet Odiseje – povjerljiva, delikatna i prilično opasna misija na rub svemira u svrhu pronalaženja pošiljatelja tajanstvena signala. Sličnosti se mogu pronaći i u pojedinim scenama koje su manje-više posuđene iz Kubrickovog klasika, a tiču se naizgled rutinskog putovanja od Zemlje do Mjeseca. Međutim, Grayu je bilo očito da je potrebno nešto što bi njegov film moralo razlikovati od pola stoljeća starog klasika, i on je rješenje pronašao u tome da koristi motive iz četiri desetljeća starog klasika, odnosno filma Apokalipsa danas. Slično kao što je Coppola klasični Conradov roman Srce tame iz Konga u 19. stoljeću prebacio u Indokinu za vrijeme vijetnamskog rata, tako Gray Coppolin film prebacuje u svemir. I pri tome se ne koristi samo isti zaplet, nego i isti stil, a što uključuje voiceover naraciju glavnog lika nalik na onu koju je koristio satnik Willard u Apokalipsi.

Ideja da se kombiniraju ta dva velika filma sama po sebi nije bila loša, ali je njena izvedba ispala kao katastrofalno razočaranje. Problem je u tome što se Gray i njegov koscenarist Ethan Gross ne samo što nisu bili načistu na koji se od dva glavna sastojka nasloniti, nego su Ad Astri dodali još jedan, i to u obliku rutinerske hollywoodske komercijale koja s pravim klasicima SF-žanra nema neke posebne veze. To se najbolje ogleda u nekoliko akcijskih scena koje se doimaju nasilno priljepljene u film koji bi po svojoj suštini trebao biti ozbiljna, kontemplativna “hard SF” drama, a ne lepršava space opera. Najveće razočarenje, međutim, dolazi na kraju, kada lik McBrideove supruge Eve samim time što je tumači Liv Tyler budi neugodne asocijacije na Armageddon Michaela Baya, film koji možda pripada istom žanru, ali koji predstavlja antitezu svega što bi jedan “poslovično dobar science fiction film”, kako je Clarke bio opisivao Odiseju, trebao biti.

To ne znači da je Ad Astra sam po sebi loš film. Brad Pitt vrhunski odrađuje svoju ulogu, iako bi se, slično kao i kod Ryana Goslinga u Prvom čovjeku, moglo reći da glumljenje astronauta “hladnog kao špricer” i nije bio tako težak zadatak. Tommy Lee Jones je poslovično pouzdan u emocionalnoj završnici, a i ostatak ekipe se dobro nosi s ponekad prilično nezahvalnm ulogama. U film je uložen izuzetan trud i budžet, a posebno valja istaći fotografiju Hoytea van Hoyteme koja je film vizualno privlačnim, pogotovo u scenama koje se odvijaju na Marsu i u Neptnovoj orbiti. Glazba Maxa Richtera je, s druge strane, razočarenje i jedan od glavnih razloga zašto ovaj film odmah gubi utrku sa svojim velikim uzorima. Iako se ne može reći da je negledljiv, Ad Astra predstavlja još jedan ambiciozni hollywodski projekt koji je po svojoj kvaliteti bliži trnju nego zvijezdama.

AD ASTRA

uloge: Brad Pitt, Tommy Lee Jones, Ruth Negga, Liv Tyler, Donald Sutherland

scenarij: James Gray

režija: James Gray & Ethan Gross

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RECENZIJA: Bilo jednom u Hollywoodu (Once Upon a Time in Hollywood, 2019)

Teško da išta može bolje ilustrirati bijedu današnjeg Hollywooda od statusa koji u njemu danas uživa Quentin Tarantino. Nije da se Tarantino na njega treba posebno požaliti. Naprotiv, on predstavlja jednog od rijetkih suvremenih američkih filmaša koji se može pohvaliti slavom izvan krugova kritičara i zagriženih filmofila, kao i time da njegova ostvarenja izazivaju pažnju čak i one obične “raje” koja za zbivanja na polju sedme umjetnosti iskazuje isto onoliko brige koliko i hrvatski medijski urednici za mogućnost nuklearnog rata na indijskom podkontinentu. Uz to, dakako, ide i u pravilu više nego solidan rezultat na kino-blagajnama, a što izgleda još impresivnije ako se u obzir uzme da Tarantinovi filmovi nisu ni remakeovi, ni nastavci, ni ekranizacije Marvelovih stripova. Problem, dakle, nije u tome što je Tarantino loš niti posebno neuspješan filmaš. Problem je u tome što je osim njega takvih filmaša u Hollywoodu više nema. A što je posebno tužno ako se u obzir uzme da je prije četvrt stoljeća slavljen kao ikona novog “nezavisnog” hollywoodskog filma, odnosno predvodnik generacije mladih, talentiranih i svježih talenata koja je Hollywoodu i svjetskom filmu trebala donijeti isto ono što su Coppola, Lucas, Spielberg i družina donijeli 1970-ih. Danas, pak, Tarantino, sa svim svojim trijumfima izgleda kao posljednji Mohikanac autorskog filma i svojevrsno strano tijelo u svijetu kojim dominira bezlična formula, maskirani superjunaci i oskarovski “art” snoberaj. I sam Tarantino je, čini se, toga svjestan pa se u toj spoznaji može pronaći svojevrsna inspiracija za njegov posljednji film Bilo jednom u Hollywoodu.

Radnja filma se odvija prije pola stoljeća u Hollywoodu, u vrijeme kada su se, zahvaljujući burnim društvenim, ekonomskim i kulturnim promjenama u tadašnjem svijetu, brojni Tarantinovi kolege također osjećali kao posljednji Mohikanci. To se prije svega odnosi na glumce i filmaše koji su karijeru bili započeli u klasičnom Hollywoodu, a na kraju su se morali prilagođavati novom mediju televizije i vrijednostima koje je promovirala dugokosa i LSD-om utripana mlađarija. Jedan od Mohikanaca je i relativno mladi Rick Dalton (Leonardo di Caprio), glumac koji je 1950-ih i početkom 1960-ih uživao slavu kao zvijezda crno-bijele vestern televizijske serije. Mnoge stvari su se do početka 1969. godine promijenila, televizija je počela emitirati samo u boji, vesterni nisu više tako popularni, a ista se stvar dogodila i s Daltonom, koji je reduciran na gostujuće uloge i pilot epizode nikad snimljenih serija. Dalton to izuzetno slabo podnosi i utjehu pronalazi u piću, upadajući često u nevolje iz kojih ih izvlači njegov najbolji prijatelj i bivši dubler Cliff Booth (Brad Pitt), koji zbog toga često mora dolaziti i u Daltonov dom u čije se susjedstvo nedavno doselio poljski filmaš Roman Polanski (Zawierucha) i njegova supruga, mlada i lijepa glumica Sharon Tate (Robbie). Booth, koji je ratni veteran, također ima problema u karijeri, a glavni razlog za to je smrt njegove supruge koju mnogi u Hollywoodu tumače kao ubojstvo za kojeg nije odgovarao. I dok Dalton pokušava iskoprcati novi početak karijere, Booth slučajno na ulici sretne lijepu hipijevku (Qualley) za koji se ispostavi da živi na ranču gdje je Booth bio snimao filmove. Booth odluči posjetiti njegovog starog vlasnika Charlieja Spahna (Dern), ali se ubrzo ispostavi da na ranču živi grupa hipija koja se naziva “obitelji” i koja možda nema najbolje namjere.

Za Bilo jednom u Hollywoodu bi se moglo reći da je jedan od najatipičnijih filmova u Tarantinovoj karijeri, i to zato što u njemu najmanje dolazi do izražaja ono što se smatralo njegovim najvećim adutom – scenaristička vještina. U ovom filmu nema nekakve čvrste priče niti zapleta, pa čak ni “cool” dijaloga ili replika koje bi se, kao u slučaju Pasa iz rezevoara ili Paklenog šunda, mogle citirati desetljećima. Film karakterizira izuzetno spor tempo, kao i to da se svodi na nekoliko epizoda koje tek nekoliko ne baš originalnih ili produhovljenih narativnih trikova spaja u jednu cjelinu. No, nedostatak forme Tarantino više nego uspješno nadoknađuje kvalitetom sadržaja, jasno stavljajući do znanja da mu je cilj modernom gledatelju na što detaljniji i iscrpniji način prikazati Hollywood kakav je nekad bio, i za kojeg se iz današnje perspektive ponekad teško može vjerovati da je ikad postojao.

To se prije svega odnosi na američku filmsku industriju u vrijeme kada su muškarci bili muškarci u onom tradicionalnom i najpozitivnijem smislu riječi. Na velike i male ekrane su dolazili glumci od kojih se očekivalo da znaju jahati, voziti, ali i rukovati oružjem, pogotovo zato što su prošli obvezni vojni rok ili, čak možda omirisali barut u pravom ratu. To ne znači da su bili savršeni, a za što najbolji primjer daje Daltonov alkoholizam, ali se od njih isto tako očekivalo da uspjeh krvavo zarade počinjavši karijeru sa samog dna, i da pri tome eventualne neuspjehe trpe kao pravi muškarci. Pri tome je Cliff Booth najbolji primjer, s obzirom da stoički podnosi svoj boravak na neslužbenoj crnoj listi i to da je, za razliku od svojeg bogatog prijatelja, prisiljen živjeti u prikolici umjesto u luksuznoj vili. I Dalton i Booth su svjesni pravila igre, kao i toga da nisu ni prvi ni posljednji koji u Hollywoodu neće doživjeti uspjeh iako su na njihovoj strani bili fizički izgled, talent i mukotrpni rad.

Nasuprot dvojici protagonista koji su ostali bez slave Tarantino postavlja lik Sharon Tate, glumicu za koju je i njen muž priznao da nije bila neki naročiti glumački talent, ali za koja je, zahvaljujući tragičnom spletu okolnosti, i nakon pola stoljeća dio popularne kulture. Ona je prikazana kao ne baš talentirana niti bistra djevojka, za koju je jasno da je Polanskog osvojila manje svojom ljepotom a više nezauzdaznim i zaraznim hedonizmom zbog kojeg ne samo njoj nego i svima oko nje život bio jedan veliki party. Motiv nezaslužene slave koju donosi sudbina sa smislom za crni humor je Tarantino dodatno iskoristio u možda najkontroverznijem dijelu svog filma, gdje kao primjer istog fenomena dovodi Brucea Leeja, legendarnog majstora istočnjačkih borilačkih vještina, a koji je u srazu s Boothom prikazan kao prepotentni pozer. Tarantino je u svemu tome namjerno išao u ikonoklastičko razbijanje svega što današnji politički korektni Hollywood smatra svetim, ali se svejedno od razjarenih SJW dušobrižnika i njihovih optužbi za seksizam i rasizam morao unaprijed zaštititi tako što je Daltonu kao inspiraciju postavio 8-godišnju djevojčicu-glumicu (koju izvrsno tumači Julia Butters) koja mu prilikom razgovora iznosi u ono vrijeme neobične, a danas neupitne stavove o besmislenosti podjele na spolove i rodove.

Tarantino u Bilo jednom u Hollywoodu, međutim, i Tate i Leeja prikazuje tek kao simptom, a ne uzrok bolesti koja je uništila stari Hollywood. Za njega je glavni krivac kontrakultura, odnosno babyboomerska generacija za čije su ideale o jednom novom, boljem, ljepšem svijetu mira, brastva, slobodne ljubavi i cvijeća u kosi ispostavilo da predstavljaju tek izgovor raznoraznim karizmatskim slatkorječivim zlikovcima da pokrenu nova krvoprolića. Pokret je svoj krajnji izraz u zloglasnoj Mansonovoj obitelji, koja je u ovom filmu prikazana kao hrpa mladih, na trenutke lijepih, ali u suštini krvoločnih zlikovaca. Tarantino iskazuje isto onakvo mišljenje kakvo je iskazao prema nacistima u Nemilosrdnim gadovima, odnosno prema bijelim robovlasnicima u Odbjeglom Djangu. A na kraju to čini isti onakav način, u izuzetno krvavom finalu gdje ga, slično kao u slučaju Gadova, neće previše sputati povijesne činjenice.

U gotovo svemu ostalom Bilo jednom u Hollywoodu, pak, predstavlja izuzetno autentičan prikaz Hollywooda s kraja 1960-ih. Tarantino je sporost ritma stavio u službu brojnih scena gdje se protagoniste voze kroz Los Angeles, koji je rekonstruiran u detalje, skoro bez ikakvog CGI-ja. Dobri poznavatelji filmske povijesti će cijeniti brojne plakate i reference na popularne filmove i TV-serije tog doba (a našlo se mjesta i za jugoslavenski film Partizani s Tarantinu dragim glumcem Rodom Tayloru u glavnoj ulozi koji je ovdje anakronistički zalutao iz 1974. godine) , kao i autentične kostime i rekvizite. Autentičnost se odnosi i na protagoniste koji su, iako fiktivni, velikim dijelom inspirirani stvarnim osobama. Tako se Dalton temelji na Steveu McQueenu koji je prije filmske slave uživao status zvijezde crno-bijelih televizijskih vesterna (a sam McQueen se nakratko pojavljuje kao jedan od likova u filmu, gdje ga izvrsno “skida” škotski glumac Damian Lewis). Lik Cliffa Bootha je, pak, temeljen na Halu Needhamu, kaskaderu, dubleru i najboljem prijatelju Burta Reynoldsa koji je zvjezdani status svog prijatelja 1970-ih iskoristio kako bi započeo uspješnu karijeru režisera.

Čak i oni koje kod Tarantina smeta konzervativnost sadržaja, sporost ritma ili ne baš najbolja ispeglanost scenarija će morati priznati da je Bilo jednom u Hollywoodu izvrsno režiran film. Tarantino, danas jedan od rijetkih filmaša koji se koristi klasičnom filmskom vrpcom, ali i pokazuje da je naučio sve najbolje od starih majstora sedme umjetnosti. Scene, od početka koji nas uvlači u Daltonov i Boothov svijet, pa sve do furiozne završnice, iskazuju izuzetnu vještinu i pomažu Tarantinu da vješto balansira između nostalgične drame i crne komedije. No, u tome Tarantino ne bi imao uspjeha da iza sebe nije imao izvrsnu i prilično raznovrsnu glumačku ekipu, koja uključuje kako zaboravljene veterane, tako i nekadašnje zvijezde, ali i mlade snage. Najbolji i najimpresivniji posao su napravili Pitt i DiCaprio, kao možda najbolji zvjezdani tandem od vremena Roberta Redforda i Paula Newmana u legendarnom vesternu Butch Cassidy i Sundance Kid, koji se, slučajno i namjerno, snimao upravo u vrijeme kada se događa radnja ovog filma. U međuvremenu se mnogo toga dogodilo, pa su takvi tandemi, kao i talenti poput Tarantinovog, postali sve dragocjenija rijetkost.

BILO JEDNOM U HOLLYWOODU(ONCE UPON A TIME IN HOLLYWOOD)

uloge: Brad Pitt, Leonardo di Caprio, Margot Robbie, Emile Hirsch, Margaret Qualley, Dakota Fanning, Bruce Dern, Austin Butler, Rafal Zawierucha, Mike Muh, Al Pacino, Julia Butters

scenarij: Quentin Tarantino

režija: Quentin Tarantino

proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: The Great Hack (2019)

Isto kao što kršćani vjeruju da je Isus ustao iz groba, tako i golema većina pripadnika medijske, kulturne i inetelektualne elite u zapadnom svijetu vjeruje da su Brexit i pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima posljedica zavjere mračnih demonskih sila umjesto slobodno izražene volje birača. I isto kao što kršćane nikakvo pozivanje na znanstvene činjenice, povijesnu utemeljenost ili slične argumente neće nagnati da se odreknu svoje vjere, tako i vodeći svjetski novinari, televizijski komentatori, intelektualci, stručnjaci i “stručnjaci” ni po koju cijenu neće dozvoliti mogućnost da je ono što se dogodilo 2016. godine možda ipak posljedica nekih na vrijeme neprepoznatih ekonomskih, političkih i kulturnih trendova umjesto podrivačke djelatnosti kremaljskih hakera i njihovih domaćih pomagača. Da li je u pitanju još uvijek neprobavljeni šok nakon poraza u onome što se bilo činilo sigurnom pobjedom, povrijeđeni ponos, nastavak boravka u elitističkim “mjehurima” na socijalnim mrežama nauštrb boravka u stvarnom svijetu ili mišljenje da se i dalje treba gurati ista ona partijska linija kao i prije 2016. godine možda i nije tako važno. Posljedice su tu, a one su se, dakako, počele odražavati i na filmsku industriju, i to prije svega na polju hollywoodskih dokumentaraca. Žanr u kojoj se svjetonazor salonskih liberala i ljevičara gurao mnogo duže, upornije i mnogo eksplicitnije nego što se to danas čini čak i u onim maksimalno “woke” igranim filmovima i TV-serijama se čini idealnom propovjedaonicom za novu sekularnu religiju. Jedan od projekata koji to pokušava iskoristi je The Great Hack, cjelovečernji dokumentarni film u režiji Karima Amera i Jehane Noujaim.

Radnja filma je posvećena skandalu koji onima koji vjeruju u mračnu podlogu Brexita i Trumpa predstavlja ključnu vezu između ta dva događaja, odnosno prvi korak do pronalaska neoborivih i neporecivih dokaza koji nakon teorije zavjere više neće biti teorije. Riječ je o Cambridge Analytica, britanskoj tvrtki za konzalting koja je svojim klijentima, između ostalog, nudila usluge vođenja izbornih kampanja putem oglasa na društvenim mrežama, a koji su posebno baždareni za svakog pojedinačnog korisnika na temelju podataka prikupljenih na Facebooku bez njihovog znanja. U cijeloj je priči ključno to što je Cambridge Analytica za svoje klijente 2016. godine imala i kampanju za Brexit i Trumpa. U proljeće 2018. godine je cijeli slučaj eksplodirao kada su britanski mediji šefa tvrtke Alexandera Nixa skrivenom kamerom uhvatili kako se potencijalnim klijentima hvali da je upravo njihovo “muljanje” zaslužno za Trumpovu pobjedu. Nix je zbog svega završio s nekoliko kriminalističkih istraga a njegova tvrtka otišla u stečaj, a zbog svega se pred kamerama i kongresnim odborima Mark Zuckerberg morao znojiti, posipati pepelom i pokajnički tvrditi kako Facebook više nikada neće dovoditi privatnost svojih korisnika u pitanje niti dozvoliti kremaljskim zlotvorima da podrivaju temelje zapadne demokracije.

Film te događaje prati iz perspektive nekoliko ličnosti koji su, svaki na svoj način, te u većoj ili manjoj mjeri, bili upetljani u razotkrivanje skandala. Prvi je David Carroll, njujorški profesor koji je, kao i brojni intelektualci, bio šokiran Trumpovim izborom, ali ga potom pred kamerama i svojim studentima pokušao objasniti upravo kroz manipulacije oglasima; Carroll je uvjeren da je Cambridge Analytica preko Facebooka stvorila njegov digitalni profil te ih tužbom pokušava natjerati da ga objave. Carol Cadwalladr je istraživačka novinarka britanskog pro-remainerskog Guardiana koja godinama vodi križarski rat protiv “leaverske” kampanje optužujući ih za financijske malverzacije, psihološke manipulacije potencijalnih birača preko Cambridge Analytice, i, dakako, veze sa Rusima. Najzanimljiva ličnost od svih je Britanny Kaiser, bivša direktorica te tvrtke koja je bila idealistična volonterka u Obaminoj kampanji da bi osam godina kasnije pomogla Obaminoj antitezi da je zamijeni u Bijeloj kući; Kaiser nakon izbijanja skandala muči kako grižnja savjesti tako i očigledan strah da bi mogla visjeti kao Pedro, te tvrdi kako će kao “zviždač” i svjedok-pokajnik razotkriti sve prljave rabote svojeg nekadašnjeg prijatelja i mentora Nixa.

The Great Hack je zanimljiv prvih tridesetak minuta, kada se kroz usta Carrolla, vjerojatno jedinog sugovornika koji zbivanja pokušava pratiti iz nekakve šire perspektive, publici nastoji objasniti kako je upućenost na Internet i društvene mreže, odnosno spremnost da se radi komotnog online komuniciranja potpunim strancima daje skoro potpuni uvid u vlastiti život stvorila mogućnost za donedavno neopisive psihološke manipulacije. I dok bi na takvim zapažanjima temeljena teza o ulozi Cambridge Analytice u Trumpovoj revoluciji još mogla držati vodu, ona se autorima filma ne čini dovoljno dobra za cjelovečernji film. Zbog toga kamere prate Carrolla kako dolazi u Britaniju kako bi na sudu istjerao pravdu, a dok Cadwallar istovremeno trijumfalno prati kako se Nix i njegov imperij raspadaju nakon istrage parlamentarnog odbora. A, zapravo se ne događa ništa, pa se čak i za “senzacionalna” otkrića koja najavljuje Kaiser ispostavljaju da nisu ništa što se ranije nije znalo. To, dakako, ne spriječava Kaiser da iskazuje strah kako će zbog toga što je Trumpa dovela u Bijelu kuću ostati najomraženija ličnost na svijetu. U stvarnosti se, pak, iskazuje kako prilično zbunjena i nedosljedna mlada žena koja serbe smatra žrtvom iako sebi može priuštiti najluksuznije hotelske sobe, ljetovanje na Tajlandu i partijanje na najkulerskijim festivalima, uredno zabilježeno od strane filmaša.

Možda bi Carroll i Kaiser mogli dati dobar materijal za dva zasebna filma, ali autori njihove priče nikako ne uspijevaju spojiti u neku suvislu cjelinu. U stvarnosti se većina scena svodi na to kako se dvoje protagonista voze Uberom i jednim te istim frazama komentiraju događaje koje su pratili na Uberu. Dijelom je za to odgovorno i nastojanje da se cijeloj priči ono što bi ciljanjoj antitrumpovskoj publici trebalo dati hepi end, ili barem trijumfalnu potvrdu kroz propovijed, nalik na Cadwallarin govor na TED konferenciji kojim završava film. Hepi end je u ovom slučaju trebao donijeti Robet Muller, bivši direktor FBI zadužen za istragu o nepravilnostima Trumpove kampanje i ruskom uplitanju u izbore, a čiji je izvještaj trebao dati materijal Kongresu da pokrene opoziv trenutnog stanara Bijele kuće. Muller, kao i teze o kremaljskoj akciji podrivanja se intenzivno spominju u završnim scenama, a snimljeni su u vrijeme kada je antitrumpovska Amerika u njemu vidjela viteza koji će ubiti narančasto čudovište. Iako je u međuvremenu izvještaj objavljen, a njegov sadržaj u duboko podijeljenoj naciji pitanje Trumpove krivnje u najboljem ili najgorem slučaju ostavio otvorenim, Netflix je premijeru filma namjerno tempirao za 24. spranj 2019. godine, isti onaj datum kada je Muller o izvještaju trebao govoriti pred, sada već većinski demokratskim, kongresnim odborom te konačno reći “popu pop a bobu bob”. Cijeli je spektakl zbog Mullerove očigledne nepripremljenosti na kraju završio kao fijasko za demokrate, dok se za autore The Great Hack, barem sudeći po kritikama koji ga dižu u nebesa, to ne može reći.

The Great Hack, međutim, nije dobar, pa čak ni previše gledljiv film. Barem onima koji o složenim i “vrućim” političkim pitanjima vole čuti dvije strane. Tu i tamo su se prošvercali pokušaji da se filmu da nekakva objektivnost – pa se na trenutak spomene kako je Obamina kampanja 2012. godine također “vješto koristila” podatke s društvenih mreža, a jedan od Cambridge Analyticinih direktora tvrdi da njegova tvrtka nije radila ništa drukčije od svih drugih. Oni, međutim, nisu dovoljni da se izbjegne neugodan dojam da je riječ o priličnoj sirovoj propagandi, odnosno filmu koji su vjernici napravili za vjernike. Dojam koji će, dakako, potvrditi imena na odjavnoj špici, među kojima ponosno stoji i John Podesta, jedan od voditelja izborne kampanje Hillary Clinton, a koji priču o ruskom hakiranju 2016. godine gura vjerojatno iz istih razloga zbog kojih je načelnik njemačkog generalštaba Ludendorff nakon 1918. godine gurao priču o Židovima, liberalima i nožu u leđa.

THE GREAT HACK

scenarij: Karim Amer, Erin Barnett & Pedro Kos

režija: Karim Amer & Jehane Noujaim

proizvodnja: Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: John Wick 3: Parabellum (John Wick: Chapter 3 – Parabellum, 2019)

Zašto otkrivati toplu vodu kada već postoji formula koja savršeno funkcionira? Tom su se mišlju vodili producenti, scenaristi i režiser Johna Wicka 3, trećeg po redu nastavka u jednoj od danas rijetkih, ali isto tako rijetko uspješnih akcijskih filmskih franšiza. Nakon što je u prvom filmu Keanu Reeves zablistao u ulozi uglavnom šutljivog, ali gotovo natprirodno efikasnog profesionalnog ubojice koji se nemilosrdno obračunava s hordama kriminalaca, u drugom filmu je ustanovljen osnovni zaplet koji se uglavnom svodi na to da se od progonitelja pretvorio u progonjenog, odnosno da barem pola filma mora bježati od svojih kolega motiviranih kako basnoslovnom nagradom za njegovu glavu, tako i time da bi Wickovom likvidacijom zauzeli mjesto na vrhu svjetske hijerarhije profesionalnih ubojica. U trećem filmu je preostalo jedino smisliti nekakav način da se takav zaplet rastegne na rutinska dva sata nužnih za današnji blockbuster, odnosno da se u njega utrpa koliko-toliko originalni sadržaj što se tiče samih oružanih okršaja ili egzotičnog okružja u kojem se odigravaju.

Trojka scenarista koja se za potrebe Parabelluma priključila tvorcu originalnog filma Dereku Kolstadu je pronašla jednostavno rješenje za cliffhanger kojim je završio prethodni film. Radnja započinje nekih sat vremena nakon događaja koji su se odigrali u prethodnom filmu, odnosno u trenutku kad se John Wick našao u nebranom grožđu. Zahvaljujući svojoj impulzivnoj likvidaciji glavnog negativca, ne samo što je sebi na vrat navukao armije vrhunskih ubojica, nego je isto tako postao “excommunicado”, ili u žargonu kriminalnog polusvijeta, ličnost koja više ne može računati na ničiju pomoć, bilo da je riječ o skrivanju, nabavci oružja i druge opreme ili liječenju rana koje su neizbježne čak i za tako iskusnog i efikasnog borca kao što je on. Bjesomučna utrka za goli život na njujorškim ulicama Wicka dovede do neobične škole čija mu direktorica (Huston) pristane pomoći otići u Casablancu. Tamo se, pak, za pomoć obraća davnoj poznanici Sofiji (Berry), direktorici tamošnjeg hotela Continental, koja ga uputi prema tajanstvenom Starješini koji upravlja kriminalnim svijetom. Tamo će dobiti ponudu za pomilovanje, ali u uz uvjet da svoje ubilačke vještine još jednom kriminalcima stavi na raspolaganju, ovaj put protiv ljudi koji su mu prijatelji i do kojih mu je stalo.

Kao i u prethodnim filmovima, režiser Stahelski je izuzetno svjestan toga da glumačke sposobnosti Keanua Reevesa, najblaže rečeno, nisu na oskarovskoj razini, pa bi inzistiranje na nekakvim dugotrajnim dramskim scenama samo izazvalo zijevanje odnosno neugodu prilikom usporedbi s njegovim daleko talentiranijim kolegama, a što uključuje prave “oskarovku” kao što što su Hale Berry i Anjelica Huston. Stahelski je kao bivši kaskader daleko više pažnje posvetio osmišljavanju što spektakularnijih i pamtljivijih scena borbe, koje moraju biti dugotrajne ali ne i monotone, te koje moraju gledatelje prikovati uz ekran bez obzira na to što je ishod svakog okršaja, s obzirom na prirodu franšize i glavnog lika, unaprijed poznat. Stahelski i njegovi suradnici su taj zadatak obavili na izuzetno dojmljiv način, stvorivši niz prizora u kojima se borbe odvijaju na raznim egzotičnim lokacijama ili još egzotičnijim interijerima, odnosno u kojima se koriste različita oružja, od improviziranih do najsofisticiranijih. Pri svemu tome se pazilo i na adekvatan casting, pa tako se među Wickovim ljutim i prilično opasnim protivnicima našao lik kojeg u svom glumačkom debiju tumači srpski košarkaš Boban Marjanović. Najdomljivijim se pokazao Mark Dacascos, nekoć velika akcijska zvijezda koji tumači Zeroa, glavnog i naizgled nepobjedivog egzekutora koji će biti ne samo dostojan Wickov protivnik, nego i svojim replikama donijeti nešto humora koji ovom filmu ponekad nedostaje. Zero se također okružio i dojmljivom svitom učenika, a jednog od njih glumi Yayan Ruhian, indonezijski majstor borilačkih vještina poznat po nastupu u danas kultnom filmu The Raid.

John Wick 3 je, dakako, daleko od savršenstva. To se može vidjeti u nekoliko scena i kadrova koji su nepotrebni, pogotovo na samom početku kada se na previše umjetan način, neposredno pred stupanje na snagu edikta o likvidaciji, nastoji prikazati u kakvoj se nevolji našao John Wick. Pojedine replike koje koriste inače sjajni Lance Reddick i Ian McShane nisu najsretnije riješene, a i scena obračuna u hotelu Continentalu na samom početku izgleda previše “deja vu”. Scene u kojima se Asia Kate Dillon pojavljuje u ulozi svojevrsnog mafijaškog birokrata također oduzimaju previše vremena. Još gori dojam stvara neumitni cliffhanger kojim je, u nastojanju da se osigura nastavak, potrošen naoko “šokantni” obrat na kraju. Ipak, bez obzira da li je riječ o formuli ili ne, John Wick 3 pruža kvalitetnu zabavu i postoje razlozi za nadu da će četvrti film biti bolji ili barem jednako dobar.

JOHN WICK 3: PARABELLUM

(JOHN WICK 3: CHAPTER 3 – PARABELLUM)

uloge: Keanu Reeves, Halle Berry, Laurence Fishburne, Marc Dacascos, Asia Kate Dillon, Lance Reddick, Anjelica Huston, Ian McShane

scenarij: Derek Kolstad, Shay Hatten, Chris Collins & Marc Abrams

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2019.

trajanje: 131 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: John Wick 2 (John Wick: Chapter 2, 2017)

Za neke neočekivani uspjeh akcijskog filma John Wick je prije pet godina ne samo preporodio karijeru Keanu Reevesa i potvrdio njegov status velike akcijske zvijezde, nego je mogućim učinio stvaranje nove i uspješne filmske franšize, koja će se, sudeći po najavama televizijske serije, naći i na malim ekranima. Neizbježni nastavak, napravljen nepune tri godine nakon prvog, osim glavnog glumca je zadržao najveći dio starog tima. John Wick 2 je tako nastao po scenariju Dereka Kolstada, tvorca originalnog lika, a režiju je potpisao Chad Stahelski, bivši kaskader i Reevesov suradnik iz doba Matrixa. Jedini koji nedostaje je David Leitch, koji je umjesto Johna Wicka režirao žanrovski srodni film Atomska plavuša.

U novom filmu Reevesov naslovni lik i dalje uživa reputaciju vrhunskog profesionalnog ubojice koji izaziva strah i trepet čak i kod najmoćnijih predstavnika kriminalnog polusvijeta, iako se manje-više povukao iz svog krvavog posla. Jedini koji time nije naročito impresioniran je Santino D’Antonio (Scamarcio), jedan od bosova napuljske “camorre” koji je jednom davno Johnu Wicku spasio život i omogućio da izgradi svoju karijeru. On Wicku predaje poseban žeton koji u svijetu vrhunskih kriminalaca označava naplaćivanje duga, odnosno od Wicka traži da ponovno u pogon stavi svoje ubilačke vještine. Wick prilično nevoljko pristaje i odlazi u Rim gdje njegovom metom postaje D’Antoniova sestra Gianna (Gerini), koja je upravo došla na mjesto šefice “camorre” i čija bi smrt omogućila Santinu da je naslijedi. Nakon što temeljito pripremi i na kraju obavi likvidaciju, sam Wick postaje metom Giannog tjelohranitelja Cassiana (Common) koji želi osvetiti njenu smrt, ali i Santinovih ljudi koji žele njegovim uklanjanjem na najjednostavniji način zaključiti cijeli slučaj. Wick se vraća u New York i otkriva da je za njim ponovno raspisana ucjena, i da zbog toga na njega, motivirani basnoslovnom nagradom, počnu vrebati svi profesionalni ubojice. U nastojanju da preživi je prisiljen koristiti ne samo svoje vještine, nego i pomoć prijatelja, pa i nekadašnjih neprijatelja za koje misli da su mu dužni.

Nastavci popularnih filmova su u pravilu lošiji od prethodnika, te ni John Wick 2 nije izuzetak, mada se, istini za volju, ovdje može govoriti o nijansama. Kolstad i Stahelski se i dalje drže formule prema kojoj se scenarij mora biti što jednostavniji, odnosno služiti prije svega kao izgovor za što duže i spektakularnije scene obračuna u kojima se koriste različiti oblici hladnog i vatrenog oružja, odnosno gole ruke i motorna vozila. Reeves i dalje funkcionira kao savršeni stroj za ubijanje, mada ovaj put dobija svojevrsni ekvivalent u obliku jednako talentiranih protivnika koji će poslužiti za ekvivalent “boss obračuna” iz akcijskih video-igara, ali i namjerno biti pošteđeni kako bi ih se moglo koristiti u eventualnom nastavku. Uz repera Commona je taj zadatak, tumačeći lik gluhonijeme atentatorice, prilično dojmljivo obavila australska manekenka Ruby Rose.

Tvorci filma su, usprkos toga, bili svjesni da gledateljima prijeti monotonija, pa su kao svojevrsno osvježenje ponudili novo mjesto radnje u obliku Rima, gdje se uz dojmljive lokacije (od kojih će neke vrlo dobro poslužiti u akcijskim scenama) koriste talijanski glumci, iako ne s nekim naročitim uspjehom. Legendarni Franco Nero je sveden na jeftini cameo, Claudia Gerini (poznata po nastupu u TV-seriji Suburra) je potrošena u sceni likvidacije prilikom kupanja koja, bez obzira na prilično čedan tretman seksualnosti, izgleda eksploatacijski. Scamarcio, inače vrlo dobar glumac (koji je tumačio lik milanskog gangstera u filmu The Ruthless) se daleko više trudi, ali je svejedno ispod razine Nyqvista koji je bio tumačio glavnog negativca u prethodnom filmu.

John Wick 2 odaje kako je daleko više kreativnog truda uloženo u lokacije i scenografiju, nego u scenarij. To se prije svega odnosi na fiktivni Hotel Continental, koji je uz njujoršku, dobio i rimsku verziju, kao i na Santinovo njujorško sjedište, koja, nimalo slučajno, predstavlja umjetnički muzej koji uz klasične skulpture uključuje i suvremenu instalaciju dizajniranu da izaziva optičke varke te tako svima koji u muzeju nekoga misle ubiti znatno oteža posao. Zanimljiv detalj je i nastojanje da se da svojevrsni uvid u kriminalni svijet Johna Wicka, koji uključuje anakronističke urede gdje globalna zločinačka organizacija posao ostvaruje uz pomoć armije tajnica i pisaćih strojeva koji su bili zastarjeli još u 20. stoljeću.

Sve to, međutim, samo djelomično kompenzira osnovni problem Johna Wicka 2 – pretjeranu dužinu. To se odnosi kako na sam film, tako i na pojedine scene, koje su prilično razvučene, a na kraju i prilično predvidljive. Možda najviše oči bode početak, gdje je scena u kojoj Wick nastoji dovršiti ono što je započeo u prvom filmu, ma koliko bila vizualno impresivna, jednostavno nepotrebna. A tu je i problem uvođenja cijelog niza novih likova koje tumače glumci koji, iako se pojave u samo par trenutaka, ne mogu odoljeti iskušenju da pokažu raspolažu boljim rasponom od drvenog Reevesa. Međutim, sve to, kao i nekim gledateljima možda iritirajući cliffhanger, ne bi trebalo previše utjecati na opći dojam Johna Wicka 2. Ovaj film se može preporučiti svima kojima se svidio prethodni nastavak.

JOHN WICK 2

(JOHN WICK: CHAPTER TWO)

uloge: Keanu Reeves, Common, Laurence Fishburne, Riccardo Scamarcio, Ruby Rose, John Leguizamo, Ian McShane, Claudia Gerini

scenarij: Derek Kolstad

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD/Hong Kong, 2017.

trajanje: 122 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: John Wick (2014)

U protekla tri desetljeća smo imali mnogo prilika uvjeriti se kako Keanu Reeves raspolaže s glumačkim sposobnostima slavonskog hrasta, ali i kako to ne mora mnogo značiti ako mu se “potrefe” pravi režiser i adekvatni scenarij. Kada se to dogodi, rezultati mogu biti više nego impresivni, te je tako Reeves sebi osigurao status prave hollywoodske zvijezde, koja u kino-dvorane može dovlačiti publiku i pružati joj daleko više zabave nego njegove mnogo talentiranije, uglednije i razvikanije kolege. Posebno se to zna dogoditi ako su u pitanju uloge tipova koji malo pričaju, a mnogo rade, i koje bi voljeli imati uz sebe ako provod u narodnjačkom klubu pođe po zlu. Jedna od takvih uloga, na kojima su u svoje vrijeme zvjezdane karijere izgradili Clint Eastwood i Charles Bronson, a za koje se današnje vrijeme specijalizirao Liam Neeson, je naslovni protagonist akcijskog filma John Wick, enormno uspješnog hita iz 2014. godine koji je dosad dobio dva nastavka, i za koji se može reći da je, barem kada su 2010-godine u pitanju, velikim dijelom definirao karijeru Keeanu Reevesa.

Protagonist je bivši njujorški profesionalni ubojica, čiji su vještina i uspjeh u obavljanju najsloženijih i najopasnijih zadataka bili takvi da je sebi mogao priuštiti rijetku povlasticu da se umirovi i uživa u lagodnom životu. Na samom početku radnje John Wick, međutim, nije sretan, jer ga je teško pogodila tragična smrt supruge, na koju ga podsjeća njen psić. Jedne večeri, međutim, se zakači sa grupom baraba koje vodi Iosef Tarasov (Allen) i koji mu, u nastojanju da se po svaku cijenu dočepaju njegovog Ford Mustanga, provale u kuću, pretuku ga, ukradu vozilo i ubiju psića. Ovo posljednje je kap koja Wicku prelije čašu te za njima pokreće osvetničku potragu, koristeći svoje stare prijatelje i veze iz kriminalnog polusvijeta. Njegov pohod neće zaustaviti ni otkriće da je Iosefov otac nitko drugi do Viggo Tarasov (Nyqvist), svemoćni šef ruske mafije koji je u svoje vrijeme bio Wickov glavni poslodavac i čijem blagoslovu može zahvaliti svoj umirovljenički status. Nakon što pokušaji mirnog rješenja spora propadnu, između Tarasova i Wicka započinje krvavi i spektakularni sukob; dok Wick poput nezaustavljivog stroja za ubijanje napada Tarasovljeve ljude tražeći Iosefa, dotle Viggo, u nastojanju da Wicka zaustavi, raspisuje basnoslovno bogatu nagradu za njegovu glavu, a zbog čega se na njega okome najefikasniji i najbeskrupulozniji plaćeni ubojice u New Yorku.

Prilikom produkcije filma se najsretnijom kombinacijom pokazala ne samo odluka da glavnu ulogu tumači Reeves, kojemu izgleda kao “sašivena”, nego i to da su režisere odabrani bivši kaskaderi Chad Stahelski i David Leitch (čije je ime iz proceduralnih razloga ostalo van špice). Njih dvojica su s Reevesom bili blisko surađivali na Matrixu, dotada najuspješnijim od svih Reevesovih filmova, i to, slično kao i njihovo bogato iskustvo, se može ogledati u cijelom nizu izuzetno efektnih i dojmljivih akcijskih scena. One, pogotovo u prvom dijelu filma, izgledaju nimalo dosadno i monotono usprkos toga što je zbog svojih ubilačkih vještina Reevesov lik pretplaćen da iz svakog okršaja izađe kao pobjednik.

Johnu Wicku dosta pridonosi i scenarij Dereka Kolstada, koji je originalno bio zamišljen za mnogo starijeg glumca, ali koji svejedno savršeno funkcionira, velikim dijelom zahvaljujući oslanjanju na baštinu 1960-ih, prije svega špageti vesterna i klasičnih gangsterskih filmova Jean-Pierrea Melvillea. Kolstad ne samo što je stvorio upečatljiv lik, koji je usprkos svoje fizičke superiornosti dovoljno emocionalno ranjiv da ga se prihvati kao pozitivca, nego ga je u smjestio u fiktivan, ali na trenutke fascinantni svijet. Njegov najzanimljiviji detalj je Hotel Continental, koji je poslužio kao jedan od motiva za mnogo lošiji film slične premise, ali i predložak za buduću TV-seriju.

Filmu dosta doprinosi i raznovrsna, ali vrlo dobro raspoložena glumačka postava. To uključuje Alfieja Allena koji se prilično zabavlja odmarajući se od tumačenja zlosretnog Theona Greyjoya u Igri prijestolja, ali još više danas pokojnog švedskog glumca Michael Nyqvista, koji tumači lik ruskog gangsterskog bosa tumači lišen bilo kakvih stereotipova, i zahvaljujući kome možemo lako zaboraviti na slična ostvarenja gdje je takve likove tumačio Rade Šerbedžija. Iako John Wick pred kraj počinje popuštati pred neizbježnim klišejima i predvidljivosti krvavog finala, riječ je o možda ne najboljem, ali svakako jednom od opravdano uspješnijih akcijskih filmova našeg doba.

JOHN WICK

uloge: Keanu Reeves, Michael Nycvist, Alfie Allen, Adrianne Palicki, Bridget Moynahan, Dean Winters, Ian McShane, John Leguizamo, Willem Dafoe

scenarij: Derek Kolstad

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2014.

trajanje: 101 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: The Ruthless (Lo spietato, 2019)

Talijanski filmaši stjecajem specifičnih geografskih, ekonomskih i političkih okolnosti mogu uživati u tome da im bliža i dalja povijest daje bogat izvor materijala za ostvarenja gangsterskog života. To posebno uključuje razdoblje tzv. Prve republike, kada se pod višedesetljetnom vlašću Demokršćanske stranke često znala izgubiti granica između politike, ekonomije i organiziranog kriminala, a život s onu stranu zakona stvarao niz dramatičnih događaja i živopisnih biografija. Jedan od takvih primjera pruža milanski gangster Saverio Morabito, čija su svjedočenja postala temeljem za knjigu koja će poslužiti kao predložak za The Ruthless (“Beskrupulozni”), biografski film u režiji Renata di Marije, koji je odnedavno dostupan na Netflixu.

Morabitov alter ego, koji služi kao protagonist i narator filma, je milanski gangster Santo Russo (Scamarcio). Radnja započinje kada 15-godišnji Santo odrasta u Milanu gdje je njegova obitelj došla iz siromašne Kalabrije tražiti novi život. Santov otac je, pak, imao dodatnih razloga za dolazak, s obzirom da je neko vrijeme bio član ‘Ndranghete, kalabreške verzije mafije iz koje je bio izbačen. Mladi Santo se ispočetka nema namjeru baviti kriminalom, ali na Novu godinu 1968. bude uhapšen i optužen za krađu koju nije počinio, a njegov otac mu, nastojeći ga naučiti lekciju, odbije pružiti pomoć. Santo završava u popravnom domu gdje će biti izložen zlostavljanju, ali i steći vjernog prijatelja Marija Bambierija (Tedeschi), te nakon nekoliko godina steći dovoljno vještina da po izlasku započne karijeru kao okorjeli kriminalac. Santo i Mario se bave pljačkama, otmicama, iznudama i drugim zločinima, i u tome imaju uspjeha, skrenuvši pažnju vodećih ličnosti milanske ‘Ndranghete koja ih angažira za svoje prljave rabote. Santo se oženi za nekoć neuglednu Kalabrežanku Mariangelu (Serraiacco) s kojom će osnovati tradicionalnu obitelj, ali će nastaviti sa svojim poslom koji mu, pogotovo kada se u priču uključi trgovina heroinom, donosi sve više i više novaca. Potreba da ga troši ga spoji s francuskom umjetnicom Annabelle (Caste) s kojom će, usprkos razlika u obrazovanju, karakteru i svjetonazoru, razviti ljubavnu vezu. Njegov prijatelj Mario se, međutim, ne može nositi s uspjehom, te se odaje heroinu i počini pogrešku koja će 1990. godine po Santa, a na kraju i njegove pokrovitelje, imati kastastrofalne posljedice.

Renato di Maria je autor koji je prilično dobro poznaje materiju, a što uključuje kako talijanski kriminalni milje kojeg je 2015. godine obradio u dokumentarcu Italian Gangsters, tako i klasike gangsterskog žanra. To se najviše odnosi na Scorsesejeve Dobre momke od kojih je velikim dijelom “posudio” narativnu strukturu, opći ugođaj i mješavinu eksplicitnog nasilja, ironičnih komentara, nostalgije za svijetom nestalim prije nekoliko desetljeća, te crnog humora. The Ruthless ne otkriva toplu vodu, te je, slično kao u Scorsejevom ostvarenju, glavni lik prikazan kao nimalo simpatična osoba koja ne prikazuje previše kajanja za sve ono što je počinio. Pokušaj da se sve to začini s nekakvim elementima katoličke krivnje na kraju završi ne baš najspretnije, te se uglavnom svodi na eksploatacijski sadržaj, poput Santovih erotskih maštarija o redovnicama ili Mariangelino duševno rastrojstvo koje se trasnformria u vjerski fanatizam. Pojedine scene, pogotovo pred kraj, su razvučene i predvidljive, a neke od njih, pogotovo one u kojima di Maira inzistira na humoru su toliko nadrealne da se doimaju kao da su ovaj gangstersko-biografski film zalutale iz Monty Pythonovih skečeva.

Jedan od nedostataka filma je neujednačenost kvalitete kod glumačke postave. Scamarcio, hollywoodskoj publici poznat po ulozi mafijaškog bosa u Johnu Wicku 2, kao i po tome što je prvi zapaženi nastup imao u tematski i stiolski srodnom gangsterskom filmu Krimi roman iz 2005. godine, je vrlo dobar te kombinacijom karizme i “mangupskog” humora uvjerljivo portretira tipa koji bi u većini drugih filmova bio negativac. Serraioco je daleko manje uspješna kao njegova supruga, a još je žalosnija stvar s Caste, koju muči nedostatak “kemije” s Scamarciom. S druge strane, The Ruthless, iako većini fanova gangstersko-biografskog žanra neće donijeti ništa naročito novo, predstavlja uglavnom zadovoljavajući način da se nepuna dva sata slobodnog vremena provedu pred ekranom.

THE RUTHLESS

(LO SPIETATO)

uloge: Riccardo Scamarcio, Sara Seraiocco, Marie-Ange Casta, Alessandro Tedeschi

scenarij: Renato di Maria, Valentina Strada, Federico Gnesini

režija: Renato di Maria

proizvodnja: Bibi Film/Rai Cinema/Indi Prod, Italija/Francuska, 2019.

trajanje: 111 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Građanski rat (Captain America: Civil War, 2016)

2016. godina je za Marvel Comics, barem kada je u pitanju filmska djelatnost, bila jedna od najboljih godina u povijesti. Glavni je razlog u tome što su svoje glavne suparnike, DC Comics i njihov filmski projekt DC Extended Universe, na kino-blagajnama sa svojim Marvelovim filmskim univerzumom razbucali kao beba zvečku. Nigdje se to nije vidjelo kao u tome što je DC-ova glavna uzdanica Batman v Superman: Zora pravednika zaradio manje novaca od Marvelovog filma Kapetan Amerika: Građanski rat. To je dostignuće za Marvel utoliko veće, što uopće nije riječ o Marvelovom prvoligaškom filmu, odnosno ultimativnoj uzdanici nalik na Osvetnike, nego tek “običnom” nastavku sage o pojedinačnom superheroju koji su fanovi ostalih Marvelovih superheroja teoretski mogli ignorirati.

Film braće Anthonyja i Joea Russoa, međutim, je ipak mnogo ambiciozniji i spektakularniji nego što se moglo zaključiti na prvi pogled, pa nije malen broj promatrača koji ga je nazvao svojevrsnim mini-izdanjem Osvetnika. Razlozi za to su, dakako, u Marvelovom nastojanju da se na što efikasniji način suprotstavi DC-jevom sparivanju od Marvelovaca još uvijek poznatijih Batmana i Supermana, pa je Kapetan Amerika umjesto solo-akcije u svojem filmu morao biti društvu moćne gomilice svojih superherojskih kolega. To je, s druge strane, stvorilo određeni problem, s obzirom da negativac s kojim se Osvetnici moraju obračunati mora biti nešto u ligi Chitaura u prvom, odnosno Ultrona u drugom filmu, ali opet ispod razine supernegativca Thanosa koji je bio određen za “prave” nastavke sage o Osvetnicima. Kao elegantno rješenje se nametnula jedna od relativno novijih Marvelovih serija pod naslovom Građanski rat, a koje je, kao što ime sugerira, Osvetnike suočilo s neugodnom situacijom da se moraju boriti jedni protiv drugih.

Zaplet filma se oslanja na Vladavinu Ultrona, odnosno prikazuje političke posljedice spektakularnog okršaja u Sokoviji, koje je zbog masovnog razaranja i ljudskih žrtava protiv superheroja okrenulo javno mnijenje. Na to su svjetske vlade, vođene američkom, donijele plan da se preko UN međunarodnim sporazumima regulira, odnosno kontrolira i ograničava njihova djelatnost. Dok Tony Stark alias Iron Man (Downey Jr.) smatra da je u pitanju vrlo dobra ideja, dotle Steve Rogers alias Kapetan Amerika (Evans) ima sasvim drukčije mišljenje, odnosno uvjeren je da će sve to dovesti do birokratskih zastoja i brojnih zloupotreba. Njihova razilaženja će dodatno eskalirati nakon diplomatske konferencije u Beču prilikom koje je u bombaškom napadu ubijen kralj afričke države Wakande, a njegov sin i nasljednik T’Challa (Boseman), za kojeg se ispostavi da je obdaren superherojskim moćima, odluči pronaći i ubiti počinitelja. Za Rogersa je problem u tome što je počinitelj nitko drugi do njegov stari ratni drug “Bucky” Barnes (Stan), a za kojeg se ispostavilo da mu je netko oprao mozak. Rogers je odlučan zaštititi “Buckyja” kako od T’Challe, tako i od Starka koji ga misli predati vlastima, a što na kraju dovede do spektakularnog i brutalnog obračuna među dotadašnjim kolegama i najboljim prijateljima.

Građanski rat ima isti problem kao i Zora pravednika. Gledateljima je, naime, jasno da se superherojski likovi moraju čuvati za buduće nastavke i vlastite franšize, pa će na kraju, bez obzira na žestinu međusobne borbe, na kraju balade morati zakopati ratne sjekire, kao i to da obračun na njih neće ostaviti dalekosežne posljedice, barem one fizičke prirode. Kao i DC-jev film, i Marvelov je “lukavo” iskoristio masovno okupljanje superheroja ne samo da privuče najširu moguću fanovsku bazu, nego i da posluži kao podloga, odnosno svojevrsna predigra za pojedinačne filmove posvećene likovima iz fiktivnog univerzuma, u ovom slučaju Crnog pantera, odnosno rebootiranog Čovjeka-pauka (koga tumači prilično raspoloženi Tom Holland). Braća Russo su, za razliku od Zacka Snydera, obavili solidan posao, prije svega zato što nisu inzistirali na mračnoj atmosferi i tmurnoj fotografiji, nego su, sve do posljednjeg dijela filma, nastojali održati kakav-takav balans između lepršave superherojske pustolovine i mučne drame. U tome im je pomogao i niz prilično dobrih akcijskih scena.

Glavni nedostatak Građanskog rata je, kao i kod mnogih Marvelovih filmova, u lošem scenariju. Dijelom je to zbog hrpe likova od kojih veliki dio služi tek kao ukras, a dijelom zbog ne baš najsretnije karakterizacije. Najveća je pogreška ta da lik Stevena Rogersa, pripadnika generacije koja je državu stavljala iznad pojedinca, inzistira na nekakvim pravima da superheroji dijele pravdu po načelu “uradi sam”, dok je individualistički industrijalac Tony Stark odjednom postao fan birokratske regulacije. To, kao i previše melodramatično finale, oduzimaju dosta toga ovom filmu, iako fanovi Marvelovog univerzuma, pa čak i većina običnih gledatelja, neće imati prevelikih zamjerki.

KAPETAN AMERIKA: GRAĐANSKI RAT

(CAPTAIN AMERICA: CIVIL WAR)

uloge: Chris Evans, Robert Downey Jr., Scarlett Johansson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Jeremy Renner, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Paul Rudd, Tom Holland, Daniel Brühl

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2016.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Bez ljubavi ( Нелюбовь, 2017)

Mnogi u svijetu, a pogotovo u Americi u posljednjih par godina, dolazak Vladimira Putina na vlast u Rusiji smatraju najvećim zlom koje je zadesilo svijet u ovom stoljeću. S druge strane, što god mislili o trenutnom ruskom predsjedniku, lako je zamisliti da je njegov uspon nekoga znao i usrećiti, a među njih se mogu svrstati čak i neke ličnosti koje organski ne mogu smisliti njegov režim. Jedan od takvih primjera je Andrej Zvjagincev, filmaš koji pripada tzv. Drugoj Rusiji, odnosno krugovima prozapadne liberalne opozicije, ali koji usprkos toga svoju karijeru duguje upravo Putinu. Slavnim je postao daleke 2003. godine s nagrađenim filmom Povratak, mračnom dramom koja je na Zapadu shvaćena kao alegorijsko upozorenje da je Rusija počela skretati s ispravnog Jeljcinovog puta i da će umjesto demokratske utopije možda završiti u starim autokratskim vremenima. Zvjagincev je nakon tog filma režirao niz ostvarenja sličnog sadržaja i atmosfere, odnosno turobne i depresivne drame u kojima prikazuje naličje života u Putinovog Rusiji na način sličan kojima su prije pola stoljeća autori Crnog vala prikazivali život u Titovoj Jugoslaviji. Posljednje Zvjagincevljev film je drama Bez ljubavi iz 2017. godine, koje je osvojilo niz prestižnih festivalskih i drugih priznanja, uključujući nagradu žirija na festivalu u Cannesu.

Protagonisti, koje tumače Marijana Spivak i Aleksej Rozin, su Ženja i Boris, relativno situirani bračni par koji se odlučio razvesti. To je sasvim razumljiva odluka, jer se više ne vole, te se čini da su pronašli životnu sreću sa novim partnerima – Ženja s Antonom (Kešis), bogatašem čija odrasla kći živi u Portugalu, a Boris sa Mašom (Vasiljeva), mladom ljubavnicom koja treba roditi njegovo dijete. Razvod bi išao glatko da je u pitanju samo podjela zajedničke imovine, ali postoji problem u obliku njihovog 12-godišnjeg sina Aljoše (Novikov). Nijedan od supružnika ne želi dječaka, te ga očajnički pokušava utrapiti drugome, a u slučaju da sporazuma ne bude, kao alternativu spominju internat. Aljoša postaje svjestan situacije, pa možda i nije neko veliko iznenađenje kada jednog dana nestane. Ženja i Boris su odjednom prisiljeni sjetiti se svojih roditeljskih obaveza te ga počinju tražiti. Dugotrajna i mukotrpna potraga, međutim, ne dovodi do nikakvih rezultata, osim što dvoje supružnika, prisiljenih da provode zajedničko vrijeme, pronalaze dodatne razloga da jedno prema drugom iskazuju mržnju.

Bez ljubavi je Zvjagincev originalno zamislio kao ruski remake znamenitog Bergmanovog filma Prizori iz bračnog života, ali je od tog plana morao odustati zbog problema s autorskim pravima. Scenarij, međutim, predstavlja trijumf jednostavnosti i prikazuje sasvim običnu priču te relativno jednostavne, ali uvjerljive likove koje sjajno tumače Spivak i Rozin. Zvjagincev, međutim, daleko više truda ulaže u nastojanje da stvori specifičnu i prilično turobnu atmosferu, pri čemu se služi dugim kadrovima po uzorima na Tarkovskog. U filmu osim glumačke ekipe važnu ulogu igra i scenografija, odnosno vješto korištenje lokacija, bilo da je riječ o interijerima koji, bez obzira na to što bi se mogli nazvati luksuznima, izgledaju mračno i sputavajuće, bilo da je riječ o eksterijerima ispod u pravilu oblačnog neba, a koji se obično svode na napuštene i propadajuće zgrade iz sovjetskog razdoblja, obično okružene mračnim i prijeteći gustim šumama. Zvjagincev je prilično vješt i takvi su prizori toliko fascinantni da će gledatelj zaboraviti da su kadrovi izuzetno dugi, a ritam radnje relativno spor.

Zvjagincev, s druge strane, toj priličano običnoj i svakodnevnoj priči, koja bi se mogla događati u San Franciscu isto kao i u Sankt Peterburgu, morao dati određeni, iako implicitni, politički kontekst. Njegov prethodni film Levijatan iz 2014. godine, naime, nije previše dobro “sjeo” kremaljskim vlastima, te je Zvjagincevu rusko Ministarstvo kulture odbilo pružiti financijsku podršku. Srećom, Zvjagincev je imao par poklonika među tajkunskim krugovima, ali još više među birokratima u par zapadnih zemalja koji su uskočili s novcima vlastitih poreznih obveznika. Bez ljubavi je, tako, morao dobiti određeni antiputinovski sadržaj, a on se, između ostalog, ogleda u par scena koje pokazuju kako se s režimom slizana Ruska pravoslavna crkva proširila u sve pore društva i građanima nastoji nametnuti svoje turbokonzervativne stavove o braku i seksu, ili kroz prikaz ruske policije kao hrpe lijenčina i nesposobnjakovića na čije se elementarne usluge običan građanin nikako ne može osloniti. U završnim scenama se prikazuje kako likovi gledaju televizijske vijesti državnih ili prorežimskih medija posvećenih sukobu u istočnoj Ukrajini, u kojima su, dakako, kao krivac za krvoproliće i razaranja prikazana ukrajinska prozapadna vlast. Iz tih bi se scena moglo tumačiti da je priča o Aljošinim roditeljima zapravo još alegorija na žalosno stanje stvari u Rusiji, odnosno da su oni zbog sebičnosti i konformizma svoje dijete napustili isto onako kao što je njihova generacija odbacila plemenite demokratske ideale Jeljcinove ere. Jedini koji se u filmu mogu smatrati pozitivcima su volonteri iz nevladine organizacije posvećene pomoći u traženju nestalih osoba, a čija požrtvovnost i profesionalnost daje snažan kontrast u odnosu na korumpiranu i nesposobnu državu. Iako takvi eksplicitno politički sadržaji u neku ruku predstavljaju nepotreban začin onome što bi inače predstavljalo gotovo savršenu intimnu obiteljsku dramu, Bez ljubavi svejedno predstavlja izuzetno kvalitetno ostvarenje koje se može najtoplije preporučiti svim pravim filmskim sladokuscima.

BEZ LJUBAVI

(НЕЛЮБОВЬ)

uloge: Marijana Spivak, Aleksej Rozin, Matvej Novikov, Marina Vasiljeva, Andris Kešis

scenarij: Oleg Negin & Andrej Zvjagincev

režija: Andrej Zvjagincev

proizvodnja: Art France Cinema/Why Not Productions, Rusija/Francuska/Belgija/Njemačka, 2017.

trajanje: 127 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Opsadno stanje (Captive State, 2019)

Posljednjih par godina je prilično zanimljivo gledati kako se riječ “neokon” počinje izbjegavati u istim onim “pristojnim društvima” gdje je za vrijeme rata u Iraku bila oličenje sveg zla na svijetu, odnosno svega onoga što je “cool”, “hip” i “progresivna” ekipa morala mrziti. Danas to isto društvance mjesecima na društvenim mrežama plače za preminulim američkim senatorom kojeg je razapinjala kao ratnog huškača, a predsjednik kojeg se prozivalo kao najvećeg krvoloka se sada slavi kao simpatični djedica, mudri državnik i neshvaćeni vizionar. Sve, to, dakako, znači da više nije “politički korektno” kritizirati radikalnu američku politiku “širenja demokracije”, odnosno dovoditi u sumnju to da brutalne invazije suverenih država, masovna razaranja i ubijanja stotina tisuća ljudi, te instaliranje marionetskih režima koji za račun američkih korporacija pljačkaju prirodne resurse ne predstavljaju civilizacijsko dostignuće koje jedino ne mogu shvatiti nacionalistički trogloditi, ocvali staljinisti ili ruski trolovi. Zbog svega toga je zanimljivo vidjeti film u kome se Amerikancima i amerikanofilima pokazuje kako je to kada Sjedinjene Države budu izložene istom takvom tretmanu. Priliku za to pruža SF-film Captive State u režiji Ruperta Wyatta, čiji bi naslov bilo najadekvatnije prevesti izrazom Pod jarmom, a kojeg su domaći distributeri po dobrom starom običaju preveli kao Opsadno stanje.

Radnja započne nakon što Zemlja postane metom invazije tehnološki superiornih vanzemaljaca koji svim svjetskim vladama postave ultimatum o predaji, koji će brzo biti prihvaćen. Vanzemaljci se iskrcavaju, uspostavljaju baze u vodećim svjetskim gradovima, te se potom proglašavaju za Zakonodavce, odnosno vrhovnu vlast na planetu. Ispod njih su ostaci nekadašnjih vlada reorganizirani u marionetske režime koji šačici ljudi na vrhu omogućavaju lagodan život, dok se ostatak mora suočiti sa oduzimanjem svih ljudskih i građanskih prava, te bespomoćno gledati kako vanzemaljci nemilice iskorištavaju Zemljine prirodne resurse. Takvo stanje stvari je, dakako, dovelo do stvaranja pokreta otpora koji se osvajačima pokušava suprotstaviti uglavnom simboličkim terorističkim akcijama. Devet godina nakon invazije Gabriel Drummond (Sanders) živi u Chicagu, mučen sjećanjem na roditelje koji su smrtno stradali u invaziji, ali i obilježen time da mu je stariji brat Rafe (Majors) bio jedan od vođa lokalne ćelije pokreta otpora nestale u vanzemaljskoj kaznenoj ekspediciji koja je zbrisala cijelu gradsku četvrt. Kolaboracionistički policijski zapovjednik Mulligan (Goodman), pak, vjeruje da je Rafe živ, a njegova mreža aktivna, te nastoji Gabriela iskoristiti kako bi je razotkrio i uništio. Gabriel, pak, dolazi u kontakt s Rafeovim suborcima te im pomaže u izvođenju izuzetno složene i riskantne akcije u kojoj se namjerava izvršiti atentat na vodeće ličnosti režima i s njima povezane vanzemaljske predstavnike.

Opsadno stanje je loše prošlo na američkim kino-blagajnama, ali i kod kritičara, a što se može protumačiti time da je Amerikancima ova distopijska, ali mnogim zemljama svijeta dobro poznata priča, previše gorka. To, dakako, ne znači da neke od kritika filma nisu opravdane, a što se prije svega može odnositi na spor početak, pomalo konfuznu sredinu i prilično predvidljiv “šokatni” obrat na samom kraju. S druge strane, Rupert Wyatt, britanski režiser poznat po filmu Planet majmuna: Postanak, kojim je bila stvorena uspješna franšiza, se iskazao neobično vješt u stvaranju distopijskog svijeta koji je izuzetno mračan i depresivan, ali još više zato što predstavlja odraz onoga u čemu manje-više živimo. Wyatt se koristi lokacijama Chicaga, američke metropole koja i u našem svijetu, u kojem nije bilo nikakvih vanzemaljskih invazija, izgleda prilično loše, te mu nije neki naročiti problem s malo budžetskih sredstava rekonstruirati siromaštvo, besperspektivnost i očaj. Isto tako nije bio naročiti problem prikazati turbo-orvelijansku noćnu moru u kojoj se nastoji ostvariti potpuna kontrola nad stanovništvom, svi mediji prolaze kroz cenzuru, dronovi patroliraju iznad ulica a svi građani su kontrolirani kirurški ugrađenim čipovima. I, naravno, tu je i korumpirana političarska bagra koja je vlastiti narod spremna prodati tuđincima, kao i njihovi medijski trabanti koji šire propagandu o tome da su vanzemaljci donijeli mir, sreću i blagostanje.

Wyattov film relativno dobro funkcionira kao triler, mada nije najbolje izveden prijelaz od prilično sporog prikaza distopijskog svijeta do akcije koja se na trenutke odvija prebrzo i konfuzno. Jedan od razloga bi mogao biti i taj da je Wyatt, suočen s nedostatkom budžeta za specijalne efekte, bio prisiljen borbe s vanzemaljcima, odnosno same vanzemaljce, prikazivati u mraku. Ma koliko ih se Wyatt trudio učiniti zastrašujućima, oni izgledaju manje opasni od policajaca u fantomkama koji svoje sugrađane hapse, sadistički muče i cinično predaju sudbini vjerojatno nalik onoj koju su doživljavali Židovi kada ih se “deportiralo na Istok”. Neki od likova nisu najbolje razrađeni, ali to ipak kompenzira prilično raznovrsna i raspoložena ekipa, među kojom se najviše ističe John Goodman u prilično složenoj i dojmljivoj ulozi moralnim dvojbama rastrzanog policajca. Zahvaljujući njemu je Opsadno stanje prilično gledljiv i na trenutke upečatljivo ostvarenje, a za koje se na kraju može reći da je pravi film napravljen u pogrešno vrijeme.

OPSADNO STANJE

(CAPTIVE STATE)

uloge: John Goodman, Ashton Sanders, Jonathan Majors, Machine Gun Kelly, Vera Farmiga, Alan Ruck, Kevin Dunn, Madeline Brewer

scenarij: Erica Beeney & Rupert Wyatt

režija: Rupert Wyatt

proizvodnja: Participant Media/Focus Features, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 7/10