RECENZIJA: Krivnja (Den skyldige, 2018)

KRIVNJA
(DEN SKYLDIGE)
uloge: Jakob Cedergen, Jessica Dinnage
scenarij: Gustaf Möller & Emil Nygaard Abeldsen
režija: Gustaf Möller
proizvodnja: Nordisk Film/New Danish Screen, Danska, 2018.
trajanje: 85 min.

Jedna od načela klasične književnosti je nalagalo autorima dramskih djela da njihovo mjesto i vrijeme radnje budu jedinstveni, odnosno da se radnja ne “skače” na neke druge lokacije ili u budućnost. U svijetu sedme umjetnosti je to načelo napušteno relativno brzo, čim su prvi filmaši otkrili “čaroliju” montaže. To, doduše, ne znači da nema filmova koji radnju drže čvrsto ukotvljenu na jedan ograničeni prostor u ograničenom vremena, a još manje da neka od tih ostvarenja, ma koliko na prvi pogled izgledali nimalo različitim od kazališne predstave, nisu u stanju prikovati publiku za ekran. Iako je među njima bilo i klasika, od kojih je vjerojatno najpoznatija znamenita pravosudna drama 12 gnjevnjih ljudi, danas se takvi filmovi, koji po prirodi stvari obično nemaju neke naročito atraktivne ili “egzotične” sadržaje, uglavnom smještaju u domenu eksperimenta ili art-snobovštine. S vremena na vrijeme se, međutim, pojavi film koji pokazuje da se takav minimalizam može pomiriti s onim što očekuje publika na žanrovske sadržaje, a jedan od takvih primjera je danski triler Krivnja.

Radnja počinje, i dakako, završava na jednom mjestu, a ono je u ovom slučaju ured u kojem policajac Asger Holm (Cedergen) obavlja posao dispečera za hitne intervencije. Holmu je, kao i mnogim policajcima, daleko draži terenski posao na ulici, i to ponekad zna staviti do znanja primajući pozive od svakakvih budala koje traže pomoć u nevolji koje su u pravilu same skrivile zbog alkohola, droge ili nekih drugih poroka. Jedan od takvih poziva je uputila i mlada (Dinnage) koja nesuvislo govori, odnosno tos e Asgeru na početku čini sve dok ne shvati da je, zapravo, oteta te da se pravi da razgovara s nekim drugim a ne policijom. Asger brzo shvaća da je u pitanju izuzetno ozbiljna situacija, te da joj mora nekako pomoći, pri čemu jedino što ima na raspolaganju jest telefon s kojim kontaktira sa svojim kolegama, pokušavajući utvrditi gdje se oteta žena nalazi. Kako vrijeme prolazi, njegova improvizirana istraga razotkriva da je slučaj u koji se upleo mnogo ozbiljniji, te će policajac morati svoje vještine, ali i mentalno zdravlje, pa čak i karijeru, staviti na krajnju kušnju.

Gustaf Möller, kojem je to dugometražni prvijenac, je Krivnju temeljio na zamisli koja je prilično jednostavna, ali na kojoj su mnogi daleko iskusniji filmaši znali lomiti zube. Kamera se sve vrijeme nalazi u nekoliko ureda, a osim nekoliko Asgerovih kolega na koje ni on ni publika ne obraća pretjeranu pažnju, Asger je jedini lik. Radnja se, međutim, zapravo odvija izvan tog ureda, samo je prikazana posredno, odnosno na način koji je bio standard radio, a do prije nekih pola stoljeća, i televizijske drame. Sve informacije o onome što se događa publika, isto kao i protagonist, prima od glasova s druge strane telefona. Möller pri tome može računati na talent Jakoba Cedergena, na čijim plećima stoji cijeli film, ali i niza glumaca čija lica publika može tek zamisliti. Ključni faktor za uspjeh Krivnje jest gledateljska mašta, odnosno što gledatelji, kao i protagonist, moraju zamišljati strahote koje se odigravaju s druge strane. Krivnja tako usprkos ograničenju forme dostavlja izuzetno kvalitetan sadržaj, pružajući sve ono što se očekuje od kvalitetnog trilera, uključujući obrat u zapletu koji, za razliku od mnogih drugih u sličnim hollywoodskim filmovima, izgleda uvjerljiv. Möller je također ispravno zaključio da će gledatelji Krivnju lakše prihvatiti ako bude izgledala realistično, pa ju je zbog toga, pogotovo u prvom dijelu, začinio s malo humora. Iako završnica u kojoj protagonistovo stanje uma prati doslovno zamračenje prizora na trenutke izgleda previše “umjetnički”, i iako je razlog zbog kojih je protagonist završio kao dispečer tipičan holivudski kliše, Krivnja sa svojih nepunih sat i pol predstavlja jedno od prijatnijih iznenađenja na našem kino-repertoaru.

OCJENA: 8/10

Oglasi

RECENZIJA: Zvijezda je rođena (A Star Is Born, 2018)

ZVIJEZDA JE ROĐENA
(A STAR IS BORN)
uloge: Bradley Cooper, Lady Gaga, Andrew Dice Clay,
Dave Chappelle, Sam Elliott
scenarij: Eric Roth, Bradley Cooper & Will Fetters
režija: Bradley Cooper
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2018.
trajanje: 134 min.

Uvijek je nezahvalno predviđati budućnost, a pogotovo kada je u pitanju Hollywood. Usprkos tome mnogi su danas došli do zaključka da se na pitanje koje u ovo doba godine obično počinju postavljati kritičari i pratitelji zbivanja u američkoj filmskoj industrije – tko će osvojiti “Oscara” – već može dati prilično jasan odgovor. Riječ je Zvijezda je rođena, glazbenoj drami Bradleya Coopera koji predstavlja ne samo jedan od rijetkih oskarohvatačkih filmova kojima se uz kritiku priklonila publika i, koji, a što je tu najvažnije, predstavlja upravo onakav tip filma koji glasači losanđeleske Akademije najviše vole. I tu je najmanji problem to što se dotični ne može pohvaliti nekom posebnom originalnošću, odnosno da predstavlja čak treći remake filma koji se u svojoj prvoj inkarnaciji pojavio danas nepojmljivo daleke 1937. godine, a u kojoj su glavne uloge tumačili Janet Gaynor i Fredric March.

Za razliku od te verzije, koja je radnjom bila smještena u Hollywood i za naslovni lik imala glumicu, sljedeća dva filma – verzija iz 1954. godine s Judy Garland i Jamesom Masonom te verzija iz 1976. godine s Barbrom Streisand i Krisom Kristoferssonom – su bili smješteni u glazbeni milje, odnosno protagonistica je bila pjevačica. Istim stopama kreće i Cooperov film, a u kojem Cooper, koji je također sudjelovao u pisanju scenarija i producirao ga, tumači lik Jacksona Mainea, country rock glazbenika koji je postigao uspješnu karijeru te sa svojim koncertima može napuniti stadione širom zemlje. Jedini njegov problem se čini poprilična sklonost alkoholu, a zbog koje jednog dana u potrazi za ugostiteljskim objektom u kome bi mogao nešto popiti završi u transvestitskom baru. Upravo u tom trenutku naizgled neugledna konobarica Ally (Lady Gaga) na pozornici izvodi “La Vie en Rose” Edith Piaf na način koji će Jacksona ostaviti bez riječi. Jackson je s njome toliko fasciniran da je pozove na svoj sljedeći koncert, a postaje još više oduševljen kada otkrije da se ona bavi i pisanjem pjesama. Njih dvoje idu na turneju gdje započnu ljubavnu vezu koja će na kraju završiti brakom. Njihov odnos, međutim, s vremenom dolazi u pitanje kako zbog Jacksonovog sve težeg odupiranja alkoholu i drogi koji se počinje odražavati na njegovu karijeru, ali i zbog toga što je Ally, nasuprot tome, postala zvijezda u usponu i od koje beskrupulozni menadžeri poput Reza Gavrona (Rafi Gavron) koji u Jacksonu vide smetnju planovima da se od mlade pjevačice stvori nova i po diskografsku industriju lukrativna superzvijezda.

Zvijezda je rođena se prilično vjerno drži osnovnog zapleta originalne, odnosno dvije ranije verzije, ali je Cooper u njega unio određene izmjene. Prije svega se to odnosi na to da za razliku od ranijih filmova, gdje su partneri talentirane protagonistice na samom početku bili propale bivše zvijezde, Jackson na samom početku još uvijek uživa u uspjehu i može računati na luksuzne hotelske sobe, privatne mlažnjake i sve ono o čemu obični smrtnici poput Ally mogu samo sanjati. Još je važnije i to da je Jackson, za razliku od prethodna tri filma, glavni lik – ne samo da je daleko bolje napisan, odglumljen i razrađen, nego se i njegova tragična priča doima daleko zanimljivijom od Allyne, koja u mnogo čemu predstavlja tek varijaciju bajke o Pepeljugi. Dio kritičara, pogotovo feminističkih nastrojenih, će to nastojati objasniti time da je Cooper iskoristio svoj povlašteni muški položaj, odnosno nesvjesno potvrdio još uvijek živuće patrijarhalne običaje Hollywooda čak i na račun jedne globalne glazbene ikone kao što je Lady Gaga. Još militantniji dio će vjerojatno bacati drvlje i kamenje na film jer je u odnosu Jacksona i Ally, odnosno “horizontalnoj” metodi kojom stariji i uspješni glazbenik omogućava karijeru svojoj mlađoj i neafirmiranoj kolegici pronađena prilično uznemirujuća sličnost sa onime zbog čega su prošle godine stradali Harvey Weinstein i Kevin Spacey.

To, dakako, ne znači da ovo nije film u kojem ne bi mogli uživati poklonici Lady Gage, niti da se ona na zbilja trijumfalan način priključila ne baš tako brojnim primjerima pop-zvijezda koji su napravili uspješan korak u glumačke vode. Lady Gaga osim što izvrsno pjeva i izvrsno glumi, te je potpuno uvjerljiva kao lik svjetlosnim godinama daleko od scenske persone koju je marljivo i temeljito gradila godinama. Njen glumački i glazbeni napor je svejedno u sjeni Cooperovog dostignuća, koji je od naizgled rutinerskog remakea uspio napraviti punokrvan autorski film. Cooper ne samo da se sjajno snašao iza kamere, nego uloga Jacksona Mainea predstavlja najbolji nastup njegove karijere, a za kojeg je uložio vjerojatno više krvi, znoja i suza nego što ijedan njegov kolega može zamisliti. To se odnosi ne samo na to što je za potrebe filma morao naučiti svirati i pjevati, nego je čak i vježbao mijenjanje glasa kako bi bio sličniji glasu Sama Elliotta, glumca koji tumači lik njegovog brata i koji je također napravio izvrstan posao i može računati na nagrade u kategoriji sporedne uloge. Vrlo dobar dojam je ostavio i kontroverzni komičar Andrew Dice Clay koji je gotovo neprepoznatljiv u relativno malenoj, ali upečatljivoj ulozi Allyna oca. Jedini nedostatak filma bi se mogao pronaći u možda pretjeranoj duljini, par suvišnih scena te nedovoljno razrađenom odnosu Jacksona i Ally.

Zvijezda je rođena je film koji može očekivati zlatne kipiće velikim dijelom i zbog toga što govori o nekim istinama koje su glasačima Akademije bolno bliske sada i kao prije osam desetljeća, a prvenstveno se odnose na prolaznost slave, kao i to da ta slava često zna biti previsokom cijenom u obliku ovisnosti o drogi i alkoholu, odnosno otuđenja od svojih najbližih. Zvijezda je rođena progovara o tim temama manje kroz priču o Allynom trijumfu, koliko o Jacksonovoj tragediji, za koji je dana prilično uvjerljiva podloga kroz priču o traumatičnom djetinjstvu koje mu je dalo inspiraciju za karijeru, ali i posadilo klicu njegove propasti. Zvijezda je rođena, međutim, pažnju privlači i time što za današnji prepotentni i umišljeni Hollywood prikazuje neobično kritičan odnos prema industriji zabave, iako , doduše kroz njen glazbeni segment, koji je kroz lik Reza, gotovo sociopatskog negativca, prikazana kao leglo manipulacije i bezdušne eksploatacije ljudskih sudbina. Iako će na većinu gledatelja daleko više dojma ostaviti za današnje standarde neobično kvalitetna melodrama, odnosno soundtrack koji se čini predoređenim za vrhove top-lista, Zvijezda je rođena i zbog toga zaslužuje preporuke kao jedan od rijetkih “oskarovskih” kandidata koji bi prestižnu nagradu mogao čak i zaslužiti.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Klub milijardera (Billionaire Boys Club, 2018)

KLUB MILIJARDERA
(BILLIONAIRE BOYS CLUB)
uloge: Ansel Elgort, Taron Egerton, Kevin Spacey, Emma Roberts,
Jeremy Irvine, Thomas Cocquerel, Rosanna Arquette, Cary Elwes, 
Judd Nelson
scenarij: James Cox & Captain Mauzner
režija: James Cox
proizvodnja: Armory Films/Vertical Entertainment, SAD, 2018.
trajanje: 108 min.

Malo tko se može “pohvaliti” da se nitako brzo spustio s vrha na dno kao što je to slučaj s Kevinom Spaceyem, koji je prije nešto više od godinu dana bio hollywoodski ekvivalent božanstva da bi ga danas svi oni koji su se zaklinjali u njega danas tretirali kao radioaktivni otpad. To se može reći i za publiku, barem ako je suditi prema onome kako je na kino-blagajnama prošao njegov posljednji film Klub milijardera, koji se može “pohvaliti” sa samo 618 US$ u prodanim ulaznicama, a što izgleda bijedno čak ako se uzme u obzir da je dotični film bio prikazivan tek u deset kino-dvorana. I, naravno, Kevin Spacey je jedini krivac za to, s obzirom na to da mnogi kritičari, koji bi ga prije cijele priče o seksualnom zlostavljanju inače dizali u nebesa, sada smatraju svojom moralnom dužnošću da pokopaju njegov film i tako upute jasnu poruku svim budućim hollywoodskim “igračima” koji se zažele igrati Harveya Weinsteina. Sve je to, dakako, prilično nepošteno prema režiseru Jamesu Coxu i ostatku glumačke ekipe koji, ni krivi ni dužni, moraju gledati kako film u koji su uložili novac, trud i talent završava u septičkoj jami. No, čak i ako se ta nepravda uzme u obzir i cijela priča o Spaceyu ignorira, to ne znači da je Klub milijardera dobar film.

Film, u kojem je Cox također služio i kao koscenarist, se temelji na istinitim događajima koji su zbili 1980-ih u Los Angelesu i postali od velikih skandala, odnosno medijskih cirkusa tadašnjeg doba. Njih je pokrenuo Joe Hunt (Ansel Elgort), mladi ali ambiciozni financijski stručnjak koji je, usprkos skromnog porijekla, bio pohađao elitnu školu za djecu bogatih i utjecajnih roditelja s Beverly Hillsa. Godine 1983. Joe nakon slučajnog susreta sa starim školskim drugom i naratorom filma Danom Karneyem (Egerton) dolazi na ideju da svoje burzovne vještine kombinira s novcem koji bi mu dali njegovi stari školski kolege, koji u svemu tome vide priliku da konačno uživaju u luksuzu koji su zaradili sami, a ne ishodili od svojih roditelja. Rezultat svega je investicijski fond zvan Klub mladih milijardera, a čiji članovi vrlo brzo počinju stjecati ogromno bogatstvo, ali ga i još brže trošiti nesmiljeno se razmećući novcem u jednom od najsnobovskijih gradova na svijetu. Međutim, sjajni rezultati koje je Hunt postigao nisu posljedica njegove genijalnosti nego ležernog odnosa na prema poslovnoj etici, kreativnog računovodstva i tehnika nimalo različitih od financijskih piramida. Hunt je, u nastojanju da isplati svoje prijatelje i investitore, prisiljen posuđivati novac te tako naleti na Rona Levina (Spacey), dobro potkoženog i još bolje povezanog financijera koji bi trebao postati njegov partner. Iako su obojica duboko impresionirana jedni drugim, njihov odnos neće dobro završiti i dovest će do jednog od najspektakularnijih kriminalističkih slučajeva u povijesti Kalifornije.

Slučaj Joea Hunta i njegovih prijatelja je godine 1987. postao predmetom mini-serije u kojoj je Huntov lik tumačio Judd Nelson koji se, pak, u ovom filmu pojavljuje u malenoj ulozi Huntovog oca. Nova verzija, iako na prvi pogled ne izgleda kao film s posebno velikim budžetom, se može pohvaliti prilično zanimljivim castingom, gdje se uz mlade snage kao Elgorta i Egertona našlo mjesta i za veterane poput sada neprepoznatljivog Caryja Elwesa u ulozi Andyja Warhola. Coxa se također može pohvaliti i zbog toga što je, usprkos ograničenih resursa, uspio na prilično efektan način rekonstruirati 1980-e, i to ne samo kroz glazbu i modu, nego i kroz zeitgeist, barem kada je riječ o bahatim i pohlepnim tatinim sinovima u tzv. Desetljeću pohlepe. Kada se, međutim, od svega pokušava napraviti nekakva suvisla priča, Cox ima daleko manje uspjeha i brojni scenaristički nedostaci dolaze do izražaja. To se najviše može vidjeti kroz to da Cox uopće nije ni pokušao objasniti kako je Huntova “piramida” funkcionirala te kako i zašto je, zapravo, propala. Neumitne usporedbe s Vukom s Wall Streeta će, dakako, biti na štetu Kluba milijadera, iako, istine radi, valja napomenuti da je financijski, odnosno kriminal bijelog ovratnika ne samo komplicirana, nego i nefilmična aktivnost, čak i za mahera poput Scorseseja kojem Vuk nije među boljim filmovima. Cox je, međutim, film učinio lošim zbog potpuno nepotrebnog podzapleta s Huntovom djevojkom koju tumači Emma Roberts, ali i toga što je neke možda najfascinantnijih elemenata priče, prije svega onih koji su odnose na suđenja, ili zbrzao ili ostavio za natpise na odjavnoj špici. Klub milijardera je mogao biti vrlo dobar film, ali to nije, i jedna od najvećih ironija je ta da proskribirani Spacey, koji je ovdje pružio još jedan sjajan glumački nastup, s time ima najmanje veze.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Nemilosrdni plišanci (The Happytime Murders, 2018)

NEMILOSRDNI PLIŠANCI
(THE HAPPYTIME MURDERS)
uloge: Melissa McCarthy, Maya Rudolph, Bill Barretta,
Joel McHale, Dorien Davis, Elizabeth Banks
scenarij: Todd Berger
režija: Brian Henson
proizvodnja: STX Entertainment, SAD, 2018.
trajanje: 91 min.

Hollywoodu nikad nije nedostajalo ideja, ali u posljednje vrijeme one postaju sve manje originalne ili uspješne. Takav bi se dojam mogao steći temeljem trenda koji izgleda kao svojevrsna repriza onoga što se dogodilo prije tridesetak godina, kada su policijski filmovi s radnjom smještenom u Los Angeles dobili svojevrstan “začin” kroz korištenje likova iz mašte, bilo da je riječ o protagonistima crtića u Tko je smjestio Zeki Rogeru, ili stvorenjima s drugog planeta u Naciji vanzemaljaca. Prošle godine je sličnu formulu iskoristio Goyerov Bright, u kojem je Will Smith kao losanđeleski policajac za partnera imao orka i morao čuvati red i zakon u gradu u kojem zajedno s ljudima žive orkovi, vilenjaci i slična bratija iz tolkienovskih fantasy romana. Ove godine je, pak, u kino-dvorane došla kriminalistička komedija The Happytime Murders u režiji Briana Hensona, sina legendarnog Jima Hensona, tvorca vjerojatno najpopularnije lutkarske TV-serije Muppet Show. Taj film, u kojem Grad Anđela zajedno s ljudima nastanjuju lutke, je od strane domaćih distributera preveden kao Nemilosrdni plišanci.

Film započinje naracijom u kojoj se govori kako je taj grad oličenje svih plemenitih ideala međurasne, međuvjerske i svake druge tolerancije, ali samo kad su u pitanju ljudi. Lutke se, s druge strane, univerzalno prezire i smatra ih se građanima drugog reda, a što je na svojoj koži najbolje osjetio protagonist, lutak Phil Phillips (kojem glas posuđuje Bill Barretta) kojega su zbog jedne pogreške izbacili iz policije i prisilili da za život zarađuje kao privatni detektiv. Njegova nova klijentica, lutkinja Sandra White (kojoj glas posuđuje Dorien Davis) ga angažira da pokuša pronaći ucjenjivača, a što Phila dovodi u pornografsku jazbinu u problematičnom dijelu grada. Tamo, upravo za vrijeme njegove istrage bude ubijen njegov poznanik, lutak-zec Mr. Bumblypants (kojem glas posuđuje Kevin Clash), koji je nekoć bio zvijezda popularne lutkarske TV-serije The Happytime Gang. Policija je uvjerena da je riječ o pljački, ali Phil misli da je njegov poznanik bio prava meta, a što se potvrdi kad žrtvom novog ubojstva postane Philov brat, bivši lutak-glumac Larry (kojem glas posuđuje Victor Yerrid) koji je također bio zvijezda serije. Phil odlučuje pronaći ubojicu, ali je pri tome prisiljen raditi s ljudskom policijskom detektivkom Connie Edwards (McCarthy), bivšom partnericom koja ga ne podnosi. Oboje, međutim, moraju prevladati svoje razlike te pokušati otkriti i zaustaviti ubojicom, prije nego što novom žrtvom postane Jenny (Banks), ljudska zvijezda serije u koju je Phil nekoć bio zaljubljen.

Nemilosrdni plišanci su s Brightom slični i zbog toga što ih je kritika rastrgla na komade s jednoglasnošću koja se ne pamti od vremena sovjetskih partijskih kongresa u Staljinovo doba. Prema takvim konsenzusima se u pravilu treba biti skeptičan, i za pretpostaviti da Nemilosrdni plišanci omrazu na sebe nisu navukli zbog loše kvalitete, nego zbog sadržaja, koji je na površini izgledao kao svojevrsna parodija “političke korektnosti” i svega onoga što dežurni SJW dušebrižnici smatraju svetim. Henson se, međutim, s nekom političkom angažirnošću ili “dubljim” sadržajima nije previše petljao, nego je koristio relativno jednostavan zaplet da gledateljima servira tipičnu hollywoodsku komedijicu temeljenu na high concept ideji. A ona se temelji na tome da lutke iz popularnih TV-serija za obiteljsku publiku, nalik na one iz djela starog Hensona, kad se kamere ugase žive isto onako disfunkcionalno kao ljudska bića, odnosno se prepuštaju drogi, kriminalu i najizopačenijim oblicima seksa. Henson je u ovom filmu ispravno računao da takvi sadržaji, koji uz eksplicitni seks uključuju i eksplicitno nasilje, mogu kroz cenzorske škare daleko lakše proći kada su njihovi sudionici lutke nego ljudska bića. Rezultat svega toga je prilično sličan Meet the Feebles, relativno opskurnom kult-ostvarenju Petera Jacksona iz 1989. godine, te gledateljima pruža ne samo kombinaciju eksplicitnih sadržaja s crnim humorom, nego i ponekad testira granice dobrog ukusa.

Kritičari su zato u neku ruku u pravu, te je vrlo vjerojatno da će i ovaj, kao i nekadašnji Jacksonov film, biti brzo zaboravljen. Razlog je u tome što kvaliteta humora prilično varira, pa se neki štosevi i replike ponekad ponavljaju, a neke scene, poput “romantičnog” susreta u Philipsovom uredu, izgledaju sasvim nepotrebne, odnosno ubačene samo zato da bi film dobio minimalnih sat i pol trajanja. S druge strane, Nemilosrdni plišanci su dovoljno kratki da neki od tih nedostataka previše ne počnu bosti oči, a scenarij, bez obzira na nedostatak originalnosti i robovanje klišejima, cijeli film drži iznad vode, odnosno pruža suvisli zaplet, zanimljive likove i čak par kvalitetno napravljenih i režiranih scena. Ono što Nemilosrdne plišance čini gledljivim jest prije svega izvrstan casting, a što se prije svega odnosi na uvijek dobru Melissu McCarthy koja se sjajno nosi s nezahvalnom ulogom namrgođenog partnera u policijskom buddy buddy filmu, kao i njenu staru suradnicu Mayu Rudloph u isto tako nezahvalnoj ulozi Philove ljudske tajnice. Nemilosrdni plišanci su film koji je bolji od onog što o njemu govore kritičari, iako će uživanje publike o njemu najviše ovisiti o tome da li je u kino došla u dobrom ili lošem raspoloženju

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Brimstone (2016)

 

BRIMSTONE
uloge: Dakota Fanning, Guy Pearce, Kit Harington,
Carice Van Houten, Emilia Jones
scenarij: Martin Koolhoven
režija: Martin Koolhoven
proizvodnja: N 279/X-Filme, Nizozemska/Francuska/Njemačka/Švedska/UK, 2016.
trajanje: 134 min.

Nostalgičari žale za mnogim stvarima kojih danas više nema u kino-dvoranama, ali je malo onih koji će priznati kako se među njima nalaze eksploatacijski filmovi. Jeftina niskobudžetna ostvarenja koji su nekoć kraljevala svjetskim kino-repertoarom, uključujući i ove krajeve, su često nedostatak budžeta, inspiracije ili entuzijazma svojih tvoraca nadoknađivali spremnošću da na zadovolje najniže strasti publike, i to u pravilu eksplicitnim prikazima seksa i nasilja, uključujući i sadržaje nesumnjivo sadističke naravi. Danas se takvi filmovi u kino-dvorane mogu prošvercati jedino ako se nekako kamufliraju u antitezu eksploatacijskih filmova, najčešće kao nekakve politički psuedoangažirane art-drame. Kao jedan od primjera za jednu takvu uspješnu kamuflažu bi mogao poslužiti Brimstone, vestern film nizozemskog sineasta Martina Koolhovena premijerno prikazan na Venecijanskom festivalu 2016. godine.

Riječ iz naslova na engleskom doslovno znači “sumpor”, ali se mnogo češće koristi kao dio fraze “fire and brimstone”, kojim se opisuje pakleni oganj ili se koristi kao metafora za Pakao. Za protagonisticu filma, mladu ženu po imenu Liz (Fanning), cijela radnja filma u velikoj mjeri predstavlja nešto nimalo različito od boravka u paklu. Na samom početku stvari izgledaju relativno dobro, s obzirom da je upoznajemo kao suprugu bitno starijeg, ali dobronamjernog i relativno situiranog farmera u planinskom mjestu na Divljem zapadu. Liz, usprkos toga što je praktički nijema, je stekla naklonost sumještana kao uspješna babica. Međutim, stvari se promijene nakon što jednog dana s obitelji ode u crkvu i tamo sretne novog propovjednika (Pearce) kojeg očito pozna i koji je ispunjava užasom. Da neće biti dobro, postaje jasno nakon što propovjednik pogladi jednu trudnicu, a nakon čega dođe do preuranjenog poroda s neopisivo jezivim posljedicama ne samo po trudnicu, nego i po Lizino mentalno zdravlje i njen položaj u zajednici. No to je samo početak neopisivo teških iskušenja po Liz, koja, zajedno s obitelji, postaje predmetom zanimanja propovjednika za kojeg je jasno da raspolaže ne samo izuzetno lošim namjerama, nego i sposobnošću da ih ostvari, a što je Liz postala svjesna u prošlosti koju je godinama pokušala zaboraviti.

Brimstone se ponekad navodi kao jedan od najuspješnijih ostvarenja nizozemske kinematografije u posljednjih nekoliko godina, ali je to dostignuće prilično sumnjivo s obzirom da je već sama festivalska premijera pokazala kako je duboko podijelio kritiku na dva ekstremna bloka – one koji ga smatraju neupitnim remek-djelom i one koji ga smatraju jednim od najgorih komada celuloidnog gnojiva. Kao i u mnogo sličnih slučajeva, i jedni i drugi imaju argumenata za svoje stavove. Pobornici će se tako moći pozivati na Koolhavenovu režijsku vještinu, kao i izvrsnu glumu, prije svega u slučaju Pearcea koji očigledno uživa tumačeći vjerojatno najuznemirujući lik u cijeloj svojoj karijeri, a poslovično dobra Dakota Fanning je sjajna u prilično složenoj ulozi koja skoro sve vrijeme zahtijeva da ne izgovori nijednu jedinu riječ. Filmofilima će imponirati brojne reference na klasike špageti-vesterna kao što su Leonov Bilo jednom na Divljem zapadu ili Corbuccijeva Velika tišina. Snobovski orijentirane kritičare je Koolhaven, međutim, pridobio najviše nelinearnom strukturom, odnosno time da se film sastoji od četiri poglavlja, od kojih se prva tri odigravaju unatrag – nalik na Nolanov Memento, pa tako gledatelji imaju prilike vidjeti sve stravičnije i neugodnije detalje Lizine prošlosti. No, ono što je možda najvažnije po Koolhavena jest to da se film prodaje kao feministički, odnosno da su žrtve neopisivih ponižavanja, mučenja, ubijanja te seksualnog i svakog drugog ponižavanja gotovo u pravilu žene, a muškarci prikazani ili kao zlostavljačko smeće ili kao beskorisni nespretnjakovići zbog kojih će Liz biti prisiljena sama rješavati svoje probleme.

Oni kojima se film nije dopao su često kao motiv uzimali njegov izuzetno uznemirujući sadržaj, koji uključuje kako prizore zbog kojih bi se osjetljivim gledateljima okretao želudac, tako i neobičnu inventivnost u načinima na koji se ljudi mogu ubijati, mučiti i sakatiti. Brimstone zbog svega od toga od samog početka do kraja, s izuzetak par scena u bordelu, zadržava izuzetno mračan i ozbiljan ton. Međutim, glavni problem Brimstonea nije to što je Koolhaven izgubio mjeru, nego što je izgubio ritam i inspiraciju, pa su pojedini segmenti predugi. Kao jedan od primjera bi mogle poslužiti i scene s mladim odmetnikom koji tumači Kit Harington, a koje se odlikuju crnim humorom koji na trenutke razbija opću atmosferu, a sam glumac se, usprkos istaknutosti lica na službenom posteru, u cijelom filmu pojavljuje daleko kraće nego što bi to mogli pomisliti obožavateljice i obožavatelji Jona Snowa iz Igre prijestolja. Najveće razočarenje, pak, predstavlja završni dio, koji se od mračne, ali ipak koliko-toliko realistične priče, pretvara u skoro samoparodijski “slasher film”, a Liz u karikaturalni kliše Posljednje djevojke., karakterističan za taj kraj. Sam epilog, koji je naznačen u prologu, predstavlja još jedno razočarenje, uključujući i završni enigmatski kadar koji bi sugerirao nastavak u stilu Petka 13. Njega, po svemu sudeći, neće biti, a na čemu će većina onih koji budu odgledali ovaj film ipak biti zahvalni.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Mystery Road (2013)

MYSTERY ROAD
uloge: Aaron Pedersen, Hugo Weaving, Jack Thompson,
Ryan Kwanten, Tasma Walton
scenarij: Ivan Sen
režija: Ivan Sen
proizvodnja: Screen Australia, Australija, 2013.
trajanje: 118 min.

Australija vitalnost svoje kinematografije velikim dijelom duguje specifičnim geografskim i klimatskim okolnostima, koji su njene egzotične pejzaže učinili zahvalnim eksterijerima za vesterne i postapokaliptične filmove. Dio te egzotike su dijelom predstavljali i njeni domoroci, odnosno Aboridžini, čija je sudbina nakon dolaska bijelih naseljenika bila u mnogome slična, a može se reći čak i daleko gora od sudbine američkih Indijanaca. Za razliku od Hollywooda, koji je od samog početka Indijance koristio u svojim vesternima, australska kinematografija ih je najčešće ignorirala. Još su bili rjeđi filmovi koji su se na ozbiljan način nastojali pozabaviti ekonomskim i drugim problemima Aboridžina, smještenih na margine australskog društva i prisiljenih tavoriti u getoima kojima caruju siromaštvo, alkohol, droga i kriminal. Jedno od rijetkih ostvarenja koje to nastoji ispraviti je Mystery Road, kriminalistički film koji Abordižine prikazuje iz izuzetno autentične perspektive, s obzirom da je njegov autor, scenarist i režiser Ivar Sen, dijelom i sam Aboridžin.

Aboridžinskog podrijetla je i glavni glumac Aaron Pedersen, koji tumači lik Jaya Swana, policijskog detektiva koji se nakon dugo vremena vraća u svoj rodni grad u australskoj provinciji. Radnja započinje otkrićem trupla aboridžinske tinejdžerke, a Swan, koji je žrtvu poznavao, preuzima istragu tog zločina. Vrlo brzo se ispostavi kako mu zadatak neće biti nimalo lagan, dijelom i zbog toga što je sam predmetom rasističkih predrasuda od strane bjelačkog stanovništva, dok ga njegovi sunarodnjaci dočekuju s nepovjerenjem kao izdajnika. Mnogo je ozbiljniji problem to što njegovi pretpostavljeni i kolege iskazuju očigledan nedostatak entuzijazma za istragu, odnosno što bi sve najradije voljeli zataškati, pogotovo kad tragovi počinju ukazivati na povezanost sa slučajem ubijenog policajca, ali i trgovinu drogom u koju je možda čak i upetljan policajac Johnno (Weaving). Swanu, međutim, najteže pada to što je ubijena djevojka bila prijateljica njegovoj vlastitoj kćeri Crystal, s kojom, kao i bivšom suprugom i njenom majkom Mary (Walton) odavno nije u dobrim odnosima.

Sen je svoj film napravio u stilu koji se na prvi pogled čini primjerenijim art-drami nego konvencionalnom trileru. Radnja se odvija izuzetno sporo, ali Sen to nastoji kompenzirati korištenjem upečatljivih pejzaža australskog “outbacka” koji, velikim dijelom zahvaljujući fotografiji samog Sena, stvaraju atmosferu i velikim dijelom služe kao svojevrsni alternativni lik u filmu. Sen se pri tome vrlo vješto poigrava s ikonografijom vesterna, a što uključuje i protagonista, koji gotovo cijeli film nosi bijeli kaubojski šešir i revolver za pojasom. Pedersen tumači njegov lik izuzetno dobro, čineći ga uvjerljivim i u scenama u kojima se, poput klasičnog vestern-protagonsita odmjerava snage sa lokalnim rasističkim đikanima, kao i u onima kojima, kao u slučaju susreta s bivšom obitelji, prikazuje ranjivost. Pedersenov nastup je velikim dijelom potpomognut njegovim glumačkim kolegama, među kojima se najviše ističe Weaving u ulozi njegovog kolege za kojeg do posljednjeg trenutka nije jasno namjerava li Jaya likvidirati ili mu iz iskreno prijateljskih pobuda sugerirati da ne staje na put lokalnim narko-dilerima. Najbolji dio filma je onaj kojima Sen i ostatak njegove ekipe na samom kraju nagrađuju strpljenje svojih gledatelja tako da prikažu izuzetno realističan, ali i uzbudljiv završni obračun dostojan klasika vestern-žanra. Iako Sen u svojem filmu ne mari atmosferu i likove pretpostavlja zapletu, odnosno dozvoljava da neki detalji ostanu neobjašnjeni ili previše nejasni za jedno gledanje, Mystery Road ipak ostaje izuzetno kvalitetno žanrovsko ostvarenje, koje je primjetno bolje od stilom i temom sličnog američkog filma Tragovi u snijegu. I možda ne bi trebalo nikoga iznenaditi to što je ovaj australski film, za razliku od Tragova u snijegu, dobio nastavak u obliku filma Goldstone i istoimene televizijske mini-serije.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Nemoguća misija: Raspad sistema (Mission: Impossible – Fallout, 2018)

NEMOGUĆA MISIJA: RASPAD SISTEMA
(MISSION: IMPOSSIBLE - FALLOUT)
uloge: Tom Cruise, Henry Cavill, Ving Rhames,
Simon Pegg, Rebecca Ferguson, Sean Harris,
Angela Bassett, Michelle Monaghan, Alec Baldwin
scenarij: Christopher McQuarrie
režija: Christopher McQuarrie
proizvodnja: Paramount, SAD, 2018.
trajanje: 147 min.

S obzirom na sve veće količine dreka koje Hollywood servira na velike ekrane, danas je sve teže zamisliti da bi išta od američkog kino-mainstrema moglo biti poput vina, odnosno postajati boljim s protekom godina. Čini se da bi jedan takav izuzetak mogla biti Nemoguća misija, serija akcijskih filmova koja je prije 22 godine započela kao ne baš previše produhovljeni ili kvalitetni remake popularne špijunske TV-serije 1960-ih, da bi danas njeni dijelovi stekli reputaciju najboljih primjera akcijskog žanra u suvremenom Hollywoodu. Zasluge za to se najčešće pripisuju Christopheru McQuarrieju, scenaristu i režiseru koji je prije tri godine potpisao pretposljednji nastavak Nemoguća misija: Odmetnuti, a koji danas potpisuje posljednji nastavak pod naslovom Nemoguća misija: Raspad sistema.

Većini gledatelja će ime Christophera McQuarrie na špici, pak, daleko manje značiti od imena Toma Cruisea, koji po šesti put tumači lik Ethana Hunta, američkog tajnog agenta i vođe malog ali elitnog tima IMF zaduženog za izvođenje najdelikatnijih i najopasnijih operacija. Jedna takva akcija u Berlinu je krenula krivo, i to je dijelom zaslužan sam Hunt, koji je odbio žrtvovati život kolege i prijatelja Luthera (Rhames) te je zbog toga plutonij od kojeg se mogu napraviti nuklearne bombe završio u rukama tajanstvenih zlikovaca. Hunt je dobio priliku da ispravi svoju pogrešku i pokuša dobaviti plutonij, ali mu je pri tome suparnička agencija CIA protiv njegove volje dodijelila partnera u liku Augusta Walkera (Cavill), agenta specijaliziranog za “mokre poslove”, a čija bahatost i sklonost nasilnom rješavanju problema predstavlja suštu suprotnost Huntovoj diskreciji i metodičnosti. Njih dvojicu, kao i ostatak tima, trag vodi u Pariz gdje plutonij drži tajanstvena žena po imenu Bijela Udovica (Kirby), posrednica koja ga je spremna prodati onome tko najviše plati. Huntove pokušaje da spriječi nuklearnu kataklizmu će dodatno otežati što se u Parizu također našla i njegova stara poznanica, britanska agentica Ilsa Faust (Ferguson), koja očigledno u cijeloj aferi ima neke vlastite interese.

Scenarij Christophera McQuarriea, iako prilično dobar, je najmanje važan element Raspada sistema. Komplicirani i na trenutke teško razumljivi zaplet (kojeg je, također, teško shvaititi bez upućenosti u prethodne nastavke, uključujući Odmetnute) u svojoj suštini služi tek kao macguffinovski izgovor za seriju spektakularnih i izuzetno dojmljivih akcijskih scena. U njima ne samo da McQuarrie demonstrira svoju izuzetnu vještinu, nego i Tom Cruise potvrđuje status jedne od najvećih akcijskih zvijezda današnjice. Cruiseovo je dostignuće još impresivnije, ne samo s obzirom na njegove za hollywoodske standarde i ne baš tako zanemarive godine, nego i to da je najveći dio tih scena obavio bez kaskadera, pri čemu se jedom prilikom čak i teško ozlijedio. Cruise je u svemu tome svom liku dodao elemente humanosti, pa čak i za akcijske superheroje nekarakteristične ranjivosti, učinivši Ethana Hunta mnogo superiornijim u odnosu na Craigovog Bonda. Njegov nastup je još bolji kada se pojavljuje u zajedničkim scenama s Henryjem Cavillom, glumcem koji je možda postao svjestan da Čovjek od čelika možda neće biti antologijski film, te da bi uloga po kojoj će ga pamtiti mogao biti i brkati negativac nalik na onog kojeg tumači u Raspadu sistema. Uz ostatak stalne glumačke postave koja tumači Huntove kolege i koja daje više nego solidne nastupe, a pogotovo u završnoj kompliciranoj sceni u kojoj se svijet istovremeno spašava na tri različita mjesta, valja također pohvaliti i pridošlicu, relativno nepoznatu britansku glumicu Vanessu Kirby čiji je enigmatski i glamurozni lik jedan od najupečatljivijih primjera femme fatale u suvremenoj hollywoodskoj kinematografiji. Iako postoje osnovani razlozi za vjerovati kako će Raspad sistema, barem kada su u pitanju zamršeni i često skriveni detalji njegovog zapleta, brzo ispariti iz sjećanja, onima koji ga budu pogledali će pružiti nevjerojatno brzih dva i pol sata kvalitetne zabave koju je Hollywood danas sve manje sposoban pružiti.

OCJENA: 7/10