RECENZIJA: Tell Me Who I Am (2019)

Jedna od često korištenih, ali najmanje opravdanih izreka je da “život piše romane”. Ideja da bi se, u pravilu banalna, stvarnost mogla natjecati s proizvodima nečije mašte je vrlo često izgovor za nedostatak kreativnih potencijala kod hollywoodskih scenarista. Kada se takvi “zanimljivi” događaji pokušaju predočiti na velikim i malim ekranima, pogotovo u igranoj formi, rezultati su često razočaravajući. Međutim, postoji određeni, iako relativno malen, broj priča koji uistinu izgledaju da su nastali u nečijoj, najčešće bolesnoj, mašti, ali zapravo su stvorene u stvarnom svijetu. Jedna od njih je slučaj Marcusa i Alexa Lewisa, dva engleska blizanca s kojima se britanska javnost upoznala zahvaljujući članku u Timesu 2013. godine, a potom i knjizi Tell Me Who I Am (“Reci mi tko sam”), koja je šest godina kasnije postala temelj za istoimeni dokumentarni film u produkciji Netflixa.

Film na početku prikazuje zbivanja iz perspektive Alexa, koji je godine 1982. vozeći motocikl doživio nesreću čija je posljedica bila gotovo potpuni gubitak. Jedina stvar koje se mogao sjetiti, odnosno jedina ličnost koju je mogao prepoznati, bio je njegov brat Marcus, koji je postao temelj njegovog oporavka. Marcus mu nije samo pomogao da od djeteta koje ne zna ništa ponovno postane odrasli muškarac, nego mu je omogućio da ponovno dobije obitelj, odnosno kroz priče o sretnom djetinjstvu i odrastanju izgradi vlastiti identitet. Alexa nisu previše mučile određene nedosljednosti i slični detalji u Marcusovim kazivanjima, ali je na njih počeo obraćati pažnju tek kada mu je godine 1995. preminula majka. Za razliku od Alexa, koji je bio razumljivo shrvan, kod Marcusa se nije mogla vidjeti nikakva emocija. Alexu je odgovor na pitanje zašto došao kada su braća raščišćavala obiteljsku kuću te pronašli fotografije i druge predmete koji pokazuju kakvo im je, zapravo, bilo djetinjstvo. Marcus je na kraju priznao da su njegove priče bile izmišljene, i to ne samo zato da bi brata poštedjela jezive istine, nego i njemu samom poslužile kao mehanizam da prevlada traume. Alex je potpunu istinu doznao tek nakon dva desetljeća, a nakon što su obojica i sami postali roditelji, odlučili su o njoj upoznati javnost.

Tell Me Who I Am se u potpunosti temelji na kazivanjima braće, koji služe kao naratori, a režiser Ed Perkins se osim njih oslanja na fotografije, dokumente i par scena igranih rekonstrukcija, uključujući jednu u kojoj je dom Lewisovih prikazan doslovno kao ukleta kuća iz gotičkih horora. Film se odlikuje prilično čvrstom strukturom, odnosno disciplinirano je podijeljen na tri narativna dijela. U prvom dijelu se opisuje Alexov život nakon nesreće i njegovo nastojanje da uz bratovu pomoć doslovno iz ničega, kao “tabula rasa”, obnovi vlastiti identitet. U drugom dijelu se opisuje kako se Marcusova iluzija raspala, odnosno s čime su se braća, zapravo morala nositi u svojem djetinjstvu. U trećem dijelu se prikazuje kako i Alex i Marcus suočavaju s posljedicama Marcusove odluke, odnosno nastoje ponovno izgraditi vlastiti odnos. Taj je dio, možda, najefektiniji od svih, s obzirom da je prilično malo ostvarenja u kojima dva sredovječna muškarca tako eksplicitno pokazuju koliko su još duboki emocionalni ožiljci nečega što se zbilo prije pet desetljeća, odnosno koliko se još uvijek moraju boriti da bi ih prevladali.

Tell Me Who I Am je film koji će onima koji ga pogledaju, bez obzira na prilično neugodnu temu, ostati duboko u sjećanju. Zbog toga se ističe čak i u Netflixovoj današnjoj hiperprodukciji dokumentaraca, bez obzira na što se bavi nečime što se, na prvi pogled, može činiti manje zanimljivim ili mnogo prozaičnijih od problema s kojima nas drugi Netflixovi dokumentarci upoznavaju u ova “zanimljiva” vremena. Iako je Perkins i ostatak produkcijske ekipe obavio vrlo dobar posao, najviše zasluga ipak pripada braći Lewis bez čije hrabrosti i spremnosti da sa svijetom podijele svoje traume ne bi bilo ovako kvalitetnog dokumentarca.

TELL ME WHO I AM

režija: Ed Perkins

proizvodnja: Netflix, UK, 2019.

trajanje: 95 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Djevojka u vlaku (Girl on the Train, 2016)

Nedostatak originalnost u suvremenom Hollywoodu se odražava na mnoge načine. Jedan od njih je praksa direktora velikih studija da potaknuti uspjehom jednog filma koga je napravio suparnički studio odluče napraviti vlastitu verziju. Motiv iza svega toga je, obično pogrešna, procjena da je prethodni film bio predvodnik nekakvog trenda u popularnoj kulturi koga valja na brzinu financijski iskoristiti. Nekada takva praksa nije bila problem, ali u doba Twittera od davanja zelenog svjetla za neki projekt do dolaska u kino-dvorane zna proći dovoljno vremena da hirovita publika u potpunosti promijeni svoje shvaćanje onoga što je “cool” i “hip”. Još je gore kada se nečija uspješna formula pokušava koristiti s drugim, ali manje kvalitetnim sastojcima. Jedan od najnovijih primjera za takav fenomen jest triler Djevojka u vlaku, hollywoodska ekranizacija kriminalističkog romana britanske spisateljice Paule Hawkins.

Naslovni lik filma je Rebecca Watson (Blunt), žena koja prilikom rutinskih putovanja vlakom u grad i natrag ima običaj promatrati kuću u predgrađu gdje živi mladi bračni par – Scott (Evans) i Megan Hipwell (Bennet) – čiji život smatra savršenim. Ta se idilična slika rasprsne u paramparčad kada otkrije Megan kako se ljubi s drugim muškarcem, a još više kada dozna da je Megan nestala i tako postala predmetom policijske istrage. Rebeccin pokušaj da o svemu, kao dobar građanin, obavijesti policiju izaziva probleme, i to zbog nekih detalja koje u pitanje dovode njenu vjerodostojnost i motive. Hipwellovi, naime, žive u neposrednom susjedstvu Rebeccinog bivšeg muža Toma (Theroux) i njegove nove supruge Anne Boyd (Ferguson), a sama Rebecca ima ozbiljan problem s alkoholom koji se odražava kroz nepredvidljivo i ponekad nasilno ponašanje, ali i sumračna stanja nakon kojih se ničega ne sjeća. Rebecca odlučuje istragu započeti sama, nastojeći otkriti što se to zapravo dogodilo s Megan i nije li možda upravo ona za to odgovorna.

Djevojka u vlaku je hollywoodskim glavešinama izgledala kao sjajna stvar ne samo zahvaljujući tome što je riječ o književnom bestseleru, nego i o književnom bestseleru po mnogim elementima sličnom Nestaloj, kriminalističkom romanu autorice Gillian Flynn zaslužnoj za prilično uspješan film Davida Finchera. Sličnosti se prije svega odnose na to da zaplet govori o istrazi žene koja je nestala, kao i da se prilikom rasvjetljavanja tog misterija mogu očekivati različite perspektive i razni dramatični obrati. Prilikom ekranizacije se, međutim, zaboravilo na ono što je u svemu ključno – scenarij Gillian Flynn je Nestalu čvrsto ukotvila uz radnju i mjesto predloška, te osnovni kriminalistički zaplet temeljito začinila inteligentnim opservacijama o današnjoj ekonomiji i kulturi. Nasuprot tome, scenarij Erin Cresside Wilson radnju bez neke naročite potrebe premješta iz Londona u New York i svodi na prilično jednostavnu i razočaravajuće predvidljivu detektivsku priču koju bi neki manje pretenciozni autor mogao komotno utrpati u 30-minutnu epizodu K.T. 2. A i sam misterij će gledatelji moći davno prije završetka riješiti čak i bez nekih naročith detektivskih sposobnosti; dovoljno je podsjetiti “politički korektnih” normi suvremenog Hollywooda, odnosno nepisanih pravila prema kojima negativci smiju pripadati točno određenim etničkim, rasnim i rodnim skupinama. Taj će nedostatak teško ukloniti čak i pokušaji da će publici pažnja skrene nekim nepotrebnim detaljima, poput psihijatra koga tumači Edgar Ramirez, venezuelanski glumac čija bi slika mogla stajati pored izraza “latinski ljubavnik” u suvremenom hollywoodskom rječniku.

Ono što bi Djevojku u vlaku moglo učiniti zanimljivom jest prije svega pomalo nekonvencionalna struktura, odnosno to što se zbivanja prikazuju u flashbackovima, ali i iz perspektive tri glavna ženska lika. To je prilika da tri prilično različite, ali u posljednje vrijeme prilično eksponirane glumice pokažu svoj talent, i ona je uglavnom iskorištena. Rebecca Ferguson je zanimljiva kao nekadašnja preljubnica koja se transfomirala u požrtvovnu suprugu i majku, a mlada Haley Bennett je impresivna kao promiskuitetna žena koja krije mračnu tajnu iz prošlosti. Najimpresivnija je, međutim, Emily Blunt kojoj je uloga alkoholom natopljene ruševine Rebecce vjerojatno najneugodniji lik koga je ikada tumačila u karijeri, ali koja svoj posao radi tako dobro da s nje ne možemo skinuti pogled. Na žalost, čak ni to nije dovoljno da nadoknadi ozbiljne probleme u melodramatskom i neuvjerljivom scenariju, uključujući završnu scenu koja će, usprkos eksplicitnog krvoprolića, kod velikog dijela publike izazvati smijeh. Djevojka u vlaku je za razliku od svog uzora neslavno propala kod kritičara, te može poslužiti kao još jedan argument da ono što u Hollywoodu izgleda kao sigurna staza prečesto zna završiti kao stranputica.

DJEVOJKA U VLAKU

(THE GIRL ON THE TRAIN)

uloge: Emily Blunt, Rebecca Ferguson, Haley Bennet, Justin Theroux, Luke Evans, Allison Janney, Edgar Ramirez, Lisa Kudrow

scenarij: Erin Cressida Wilson

režija: Tate Taylor

proizvodnja: Universal, SAD, 2016.

trajanje: 112 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Sedmorica veličanstvenih (The Magnificent Seven, 2016)

Kada su u pitanju suvremeni hollywoodski remakeovi, vestern se kao žanr pokazao nešto otpornijim na bolesti koje se obično vezuju uz taj trend. To se može objasniti time da zbog svoje prirode daje nešto manje povoda za iživljavanje CGI-efektima, odnosno tjera filmaše da se malo više usredotoče na zaplet i likove.  Vestern također nije previše dobra podloga ni za “političko korektna” ostvarenja koja bi nastojala ispraviti krive Drine američke povijesti, a taj je zadatak, uostalom, još 1970-ih ispunio revizionistički vestern. Suvremeni vesterni su, dakle, onakva vrst hollywoodskih filmova gdje se najmanje otkriva topla voda, odnosno publika ima razloga vjerovati da će joj se na ekranu dostaviti ono što uistinu očekuje. To važi čak i za remake filma koji se često naziva najpoznatijim remakeom svih vremena – klasičnog vesterna Sedmorica veličanstvenih 1960. godine, koji je, pak, svoj temelj pronašao u Kurosawinom remek-djelu Sedam samuraja iz daleke 1954. godine. Film Johna Sturgesa, koji se ističe glazbenom temom Elmera Bernsteina, jednom od naprepoznatljivijih u povijesti vestern-žanra (i svojedobno “posuđenom” za špicu TV-serije Smogovci), bio je u međuvremenu predmetom još nekoliko nastavaka, te službenih i neslužbenih remakeova (uključujući TV-seriju 1990-ih). Sedmorica veličanstvenih koju je 2016. godine režirao Antoine Fuqua predstavlja njegov “pravi” remake u obliku cjelovečernjeg filma.

Radnja počinje 1879. godine u Rose Creeku, mirnom i pitomom kalifornijskom gradiću čiji su žitelji imali nesreću da se u neposrednoj blizini pronađu naslage zlata oko kojih će beskrupulozni poduzetnik Bartholomew Bogue (Saarsgard) sagraditi rudnik. Nakon što je zaključio da mu gradić predstavlja smetnju, odlučuje ga ukloniti tako što zapali crkvu i ubije nekoliko njegovih žitelja, a potom njihovim preživjelim sugrađanima ponudi da se za “pristojnu” svotu isele. S obzirom da su, po vlastitim riječima, “farmeri, a ne vojnici”,  a Bogue slabašne vlasti drže u svom džepu, čini se da nemaju izbora, sve dok mlada udovica Emma Cullen (Bennett) ne ponudi alternativu u obliku angažmana nekoliko profesionalnih revolveraša koji bi ih trebali zaštititi ili im barem pružiti kakve-takve šanse u oružanom obračunu. Ona pronalazi lovca na ucjene Sama Chisolma (Washington) koji je pristaje pomoći te okuplja tim koji čine prilično različite, ali živopisne ličnosti kojima je zajedničko to da su vrhunski znalci u korištenju raznih vrsta smrtonosnog oružja.

Mnogima koji su postavljali pitanje da li je još jedan remake Sedam veličanstvenih/samuraja uistinu potreban će utjehu pružiti to da je takav remake barem napravljen solidno. Režija je povjerena Antoineu Fuqui, režiseru čiji raniji opus – prije svega Suze boga sunca i Kralj Arthur – sugeriraju sklonost zapletima o usamljenim borcima koji raznorazni zlosretni živalj spašavaju  od brojčano nadmoćnog ološa. Fuqua je, a što je još važnije, režiser koji se smatra tipičnim hollywoodskim zanatlijom, odnosno iza kamere vjerno prati scenarij i ne otkriva autorsku toplu vodu. Za ovakav remake to nije bilo potrebno, a srećom, ni scenarij, iza koga stoji i Nic Pizzolato, autor zlosretnog Pravog detektiva, također ne uvodi previše intervencija. Jedini ustupak suvremenim političkim sentimentima jest taj da se radnja premjestila iz Meksika u Kaliforniju, pa tako glavni negativac umjesto meksičkog bandita postaje domaći bijeli kapitalist, koji u filmu čak i eksplicitno slavi  kapitalizam. Fuqua i ekipa, međutim, nisu previše zagazili u te vode, pa, iako je moćna sedmorka po pitanju rase i etničkog podrijetla raznovrsnija – vodi ih crnac, a tu su se našli i Meksikanac, Indijanac i Azijat – zaplet i replike gotovo u potpunosti ignoriraju tu činjenicu, a što se može opravdati i time da je živalj na Divljem zapadu po pitanju rasne tolerancije bio mnogo pragmatičniji nego njegovi civilizirani potomci, odnosno institucionalno segregirana publika u 20. stoljeću. U filmu se mnogo eksplicitnije koriste kršćanski motivi, a to možda i ne bi iznenadilo, s obzirom da je glavna zvijezda Denzel Washington jedan od rijetkih gorljivih kršćana u današnjem Hollywoodu te da je na setu imao običaj svako snimanje počinjati molitvom.

Ciljanoj publici, prije svega onima koji žele solidnu hollywoodsku zabavu, takvi detalji vjerojatno previše neće upasti u oči. Što je prije svega Fuquina zasluga, jer on priču i zaplet vodi izuzetno vješto, prije svega se brinući da gledateljima ni u jednom trenutku ne bude dosadno. Glavni likovi su opisani ekonomično – dovoljno da se istaknu i budu koliko-toliko prepoznatljivi te da se publika počne brinuti za njih, ali ne toliko da film čine dužim nego što jest. U tome nije bilo ujednačenosti – lik meksičkog odmetnika koji tumači Manuel Garcia-Rulfo je, recimo, manje upečatljiv od živopisnog trapera koji tumači za takve uloge uvijek raspoloženi Vincent D’onofrio. Scene borbi su, pak, prilično dobro napravljene, uključujući spektakularni završni obračun koji, međutim, još uvijek blijedi u usporedbi sa završnom bitkom u Kurosawinom originalu. Da je na kraju balade ipak riječ o hollywoodskom filmu možda najviše svjedoči ženski lik, koji tumači Haley Bennett, dosada relativno nepoznata glumica koju krasi prilična sličnost s Jennifer Lawrence, a koji se cijeli film pojavljuje s napadno dubokim dekolteom. Nova Sedmorica veličanstvenih nije film koji će ući u filmske antologije, a to je, s obzirom na letvicu koju su postavili njegovi prethodnici teško bilo i očekivati. S druge strane, znajući što Hollywood zna raditi sa svojim remakeovima, u velikoj mjeri predstavlja i ugodno iznenađenje.

SEDMORICA VELIČANSTVENIH
(THE MAGNIFICENT SEVEN)
uloge: Denzel Washington, Chris Pratt, Ethan Hawke, Vincent D’onofrio, Byung-hun Lee, Manuel Garcia-Rulfo, Martin Sensemeier, Haley Bennet, Peter Saarsgard
scenarij: Nic Pizzolato & Richard Wenk
režija: Antoine Fuqua
proizvodnja:  Warner Bros, SAD, 2016.
trajanje: 133 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Batman protiv Supermana: Zora pravednika (Batman v Superman: Dawn of Justice, 2016)

DC Comics danas dosta podsjeća na carsku Njemačku početkom 20. stoljeća. Isto ionako kao što su tada njemačka brodogradilišta štancala sve veće, sve bolje naoružane i sve oklopljenije bojne brodove kako bi projicirala moć najveće kontinentalne sile na svjetskim oceanima, tako sada DC Comics nastoji preko sve spektakularnijih filmova o herojima projicirati svoj status stripovske velesile na Hollywood. I isto onako kao što je Njemačku u tim naporima frustrirala činjenica da je Britanija, zahvaljujući prednosti stečenoj nekoliko stoljeća prije, ipak zadržavala status neupitnog mornaričkog hegemona, tako danas DC-jevce frustrira činjenica da je njihov glavni konkurent Marvel Comics takve filmove počeo raditi daleko prije i daleko uspješnije, odnosno kroz sustav crossoverima povezanih fiktivnih univerzuma i franšiza sebi napravio vlastitu tiskaru novca. DC Comics je nešto slično pokušao raditi tek u posljednje vrijeme na temelju novopokrenute franšize o Batmanu, ali rezultati se tek trebaju vidjeti, a što se kritičara tiče, još dugo će biti u inferiornom položaju u odnosu na Marvel. Barem se takav dojam stječe nakon “toplog zeca” kroz koji je propušten Batman protiv Supermana, prvi veći filmski crossover, zamišljen kao svojevrsna podloga za vlastiti filmski univerzum.

Film iza koga stoji Zack Snyder predstavlja istovremeno i drugi nastavak sage o Supermanu, koju je Snyder bio započeo sa Čovjekom od čelika, ali i novi reboot inače uspješne i hvaljene sage o Batmanu. Vigilantističkog čovjeka-šišmiša ovaj put tumači Ben Affleck, a radnja pokušava na samom početku objasniti zašto se on, iako formalno predstavlja pozitivca, mora zakačiti s kriptonskim borcem za istinu, pravdu i američki način života (koga ponovno tumači Cavill). Film započinje scenom spektakularnog sukoba sa kojim je Čovjek od čelika završio i u kome je Superman na ulicama Metropolisa porazio zlog generala Zoda; perspektiva je ovaj put drukčija, odnosno prikazuje se masovno razaranje koje je izazvalo gomilu žrtava, uključujući i zaposlenike kompanije Brucea Waynea. Tajkun zbog toga postaje uvjeren da je kriptonski dobročinitelj sa svojim nadljudskim sposobnostima predstavlja preveliku prijetnju za sigurnost čovječanstva. Istovremeno novinar Clark Kent alias Superman istražujući vigilantističke aktivnosti u Gotham Cityju postaje uvjeren da je riječ o bezobzirnom sociopatu koji krši ljudska prava. Neumitni sukob, pak, potpiruje i ekscentrični tajkun Lex Luthor (Eisenberg) koji se dočepao kriptonita, jedine stvari koja može likvidirati inače neuništivog Supermana, te koji je, pak, nastoji koristiti u vlastite destruktivne svrhe.

Neprijateljstvo kritičara prema Zori pravednika (koje će postati još veće nakon što je publika opet na spektakularna ignorirala njihovo mišljenje te, barem u prvom tjednu, producentima omogućila rasturanje kino-blagajni) se može manje objasniti kvalitetom samog filma, a više time da se već na samom početku znalo da će novi film predstavljati ne baš previše originalnu verziju nečega što je netko ranije napravio, nego će i u konceptualnom smislu predstavljati lošu ideju. Tako se Christopher Nolan kao tvorac donedavne trilogije u Batmanu može naći među imenima na odjavnoj špici, ali je svima jasno kako je on jednostavno bolji za taj posao od Snydera, koji je svoja ograničenja već bio iskazao nekoliko godina prije. Isto tako je svima jasno da Ben Affleck, kome scenariji i režija idu bolje od glume, jednostavno mora biti lošiji Batman od Christiana Balea. I, konačno, tu je sam naslov filma koji sugerira borbu između božanskim moćima obdarenog stvorenja i sredovječnog tipa s par cool gadgeta, a koju ravnopravnom može učiniti samo jedna stvar čije će ime pogoditi čak i oni koji su pročitali malo stripova u životu. A, naravno, ishod te iste borbe, ma kako spektakularna i cool bila, je unaprijed predodređen potrebom za novim nastavcima, odnosno svima je jasno da će prije nego što dokrajče jedan drugog, Batman i Superman doći do zaključka da im je obostranom interesu zakopati ratne sjekire.

Dakle, unaprijed je bilo jasno što će se u filmu dogoditi, a to uključuje i “šokantan” obrat u završnici filma koji, naravno neće predstavljati iznenađenje za poznavatelje stripovske sage o Supermanu, i koji će, naravno, biti kompromitiran cliffhangerom i nužnošću nastavka. Ostaje pitanje kako će to sve Snyder napraviti. Za razliku od Čovjeka od čelika, koji je ionako bio mračan, Snyder koristi Batmana kao izgovor da novi film učini još mračnijim i neugodnijim, trpajući tu niz potpuno konfuznih scena (poput Batmanove vizije budućeg apokaliptičkog sukoba sa Supermanovim sljedbenicima). Tu i tamo se nađe mjesta za pokoje ozbiljno pitanje i poneku pametnu riječ o tome treba li čovječanstvo vjerovati ljudima s apsolutnom moći, čak i kada su im namjere najplemenitije, odnosno kako bi javnost reagirala na superheroje u stvarnom životu. Snyder je, međutim, sve to već bio apsorbirao prije dosta godina u Čuvarima koji, iako inferiorni u odnosu na kultni predložak Alana Moorea, u usporedbi s ovim filmom izgledaju kao remek-djelo. Ono što je preostalo u ovom filmu je uobičajena orgija CGI-destrukcije i nasilja sa cenzorskim rejtingom PG-13, uključujući predvidljivi obračun sa digitalnim superčudovištem koji se, dakako, odigrava usred noći na izoliranom mjestu. Izraelska manekenka Gil Gadot kao Wonder Woman i njena deus ex machina pojava na samom kraju filma su tu manje kao fan service za muške gledatelje, a više izraz nedostatka bilo kakve kreativne energije kod Snydera. Možda sljedeći filmovi budu bolji i možda DC Comics malo više počne brinuti o kvaliteti nasuprot kvantitete. Ali, dok se to ne dogodi, može se reći da je onima koji traže nešto malo više od superherojskog filma u Zori pravednika smrklo.

BATMAN V. SUPERMAN: ZORA PRAVEDNIKA

(BATMAN V. SUPERMAN: DAWN OF JUSTICE)

glasovi: Ben Affleck, Henry Cavill, Amy Adams, Jesse Eisenberg, Diane Lane, Laurence Fishburne, Jeremy Irons, Holly Hunter, Gal Gadot

scenarij: Chris Terio & David S. Goyer

režija: Zack Snyder

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.

trajanje: 151 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Ave, Cezare! (Hail, Caesar!, 2016)

Hollywoodski filmaši danas raspolažu s tehničkim mogućnostima o kojima se nekada moglo samo sanjati, ali, s druge strane, stječe se dojam da im nedostaju neke vještine koje njihovim prethodnicima prije nekoliko desetljeća nisu predstavljale problem. Pogotovo je to slučaj kod parodija, koje su danas gotovo pretplaćene da se nađu na listama favorita za “Zlatne maline”, i prema kojima opus tima Zucker-Abrahams izgleda kao klasika, a da o klasicima Mela Brooksa iz 1970-ih ne govorimo. Stvar postaje ozbiljnija kada se u obzir uzme da na parodijama zube znaju lomiti čak i oni filmaši od kojih se to na temelju njihove reputacije, barem na prvi pogled, ne bi moglo očekivati. Jedan od primjera bi mogao biti Ave, Cezare!, najnovija komedija braće Coen.

Ave, Cezare! bi se mogao shvatiti kao svojevrsni nastavak Bartona Finka, s obzirom da se radnja odvija u Capitol Pictures, fiktivnom hollywoodskom studiju za koga je 1941. godine radio naslovni lik. Novi film se odigrava deset godina kasnije i prati dan u životu Eddieja Mannixa (Brolin), direktora studija koji se trudi biti savjesni obiteljski čovjek i pobožni katolik, a sve to nekako pomiriti sa svojim profesionalnim obvezama. To, međutim, nije nimalo jednostavno, s obzirom da se u 24 sata mora suočiti s nizom problema – od raskalašenih starleta kojima mora nekako sačuvati obiteljski imidž, zvijezde mjuzikala DeAnne Moran (Johansson) koja je zatrudnjela bez da se prethodno udala i do mladog kauboja Hobbie Doylea (Ehrenreich) koji je nekako angažiran za sofisticiranu salonsku komediju iako nema pojma o glumi. Najveći problem, međutim, nastane kada je Brad Whitlock (Clooney), zvijezda ambicioznog biblijskog spektakla, postao žrtvom otmice tajne organizacije zvane “Budućnost”, iza koje, pak, stoji kružok komunističkih scenarista koji na taj način žele pokrenuti klasnu borbu u Hollywoodu. Mannix nekako sve to mora dovesti u red i omogućiti da studio normalno funkcionira, dok mu istovremeno zrakoplovna korporacijea Lockheed nudi manje glamurozan, ali i manje zahtjevan i bolje plaćen novi posao.

Braća Coen su tokom posljednjih desetljeća izgradila takvu reputaciju da su jednostavno pretplaćeni na dobre kritike. Takav je slučaj bio i s Ave, Cezare! koji su mnogi navodili kao svojevrsno “ljubavno pismo” klasičnom Hollywoodu. Usporedbe s Finkom, pak, ukazuju da ta dva filma ne dijeli samo četvrt stoljeća, nego i bitno različit pristup američkoj filmskoj industriji, koja je u potonjem filmu prikazana kao veličanstvena i glamurozna institucija na svom kreativnom vrhuncu. Filmofilima, i to pogotovo oni okorjelima koji vole žaliti za “dobrim starim” vremenima, braća Coen pružaju priliku da kroz fiktivne likove i filmove u filmovima pronalaze reference na hollywoodske velikane i klasike. Tako je za Capital Pictures prilično jasno da predstavlja alternativnu verziju Metro-Goldwyn-Mayera, koji je od svih klasičnih studija najbolje utjelovio esenciju glamura, spektakla i kvalitete tadašnjeg Hollywooda. Da ne bi bilo previše nedoumica po tom pitanju, braća Coen su tako protagonistu ime dali po Eddieju Mannixu, stvarnom direktoru MGM (koga je u biografskom filmu Hollywoodland tumačio pokojni Bob Hoskins). Biblijski spektakl koji se snima je velikim dijelom temeljen na MGM-ovom Quo vadis iz 1951. godine (i manjim dijelom na Ben-Huru koji će nekoliko godina kasnije istom studiju donijeti žetvu Oscara); lik koji tumači Johansson je, pak, temeljen na Esther Williams, plivačici i zvijezdi spektakala kao što je Bal na vodi, dok Channing Tatum tumači lik plesača očigledno temeljen na MGM-ovoj zvijezdi Geneu Kellyju.

Publika koja je nešto manje upoznata s poviješću američke filmske industrije ili više od pola stoljeća starim klasicima će, međutim, imati velikih problema da shvati o čemu se, zapravo, u filmu u radi. U tome neku veliku pomoć neće pružiti ni naracija koju pruža Michael Gambon i koja svojim pretencioznim tonom prije izaziva konfuziju nego što objašnjava što je pjesnik htio reći. Najveći problem je, međutim, u scenariju braće Coen koji ponovno pokazuju kako im humor ili ide savršeno ili im ne ide nikako. U slučaju Ave, Cezare! Je, pak, u pitanju ovo drugo. U filmu ima nekoliko vrlo dobrih scena – pri čemu se ističe sjajno zamišljena i izrežirana plesna točka s Tatumom – ali svaki put kada humor ima verbalnu varijantu, scene traju malo predugo; dotada su oni koji su mogli shvatiti štos njega već shvatili, a oni koji nisu to neće biti u stanju. Kao primjer bi mogao poslužiti Mannixov sastanak s vjerskim vođama koje trebaju blagosloviti sadržaj biblijskog spektakla, a koji se pretvara u iscrpljujuću teološku raspravu. Na papiru je, pak, vjerojatno dobro izgledala scena u kojoj scenaristi-otmičari preobraćuju Whitlocka u komunista i pri tome kao glavni adut koriste marksističkog filozofa Herberta Marcusea (čiji lik tumači John Bluthal), a koja se na ekranu pretvorila u grupu starkelja koja ponavlja zbunjujuće fraze. Možda je najgora ideja bila ta da se znameniti suparnički dvojac hollywoodskih trač-kolumnistica – Loulla Parsons i Hedda Hopper – pretvore u suparnički dvojac identičnih sestara-blizanki koje tumači potpuno neiskorištena Tilda Swinton. Kada se svemu tome doda i nedostatak čvrste narativne cjeline, dojam ne spašava inače vrlo dobra glumačka postava (pri čemu je mladi Aiden Ehrenreich najbolji u ulozi glumački netalentiranog, ali prostodušnog i dobronamjernog mladića). Ave, Cezare! još gore izgleda kada se usporedi s nedavnim i tematski srodnim filmom Trumbo koji možda nije imao zvjezdanu postavu, veliki novac i glamur, ali je klasični Hollywood obradio na mnogo ozbiljniji, discipliniraniji i kvalitetniji način. Braća Coen su nas, s druge strane, navikla da njihov opus zna itekako varirati u kvaliteti, pa možda i nije neko veliko iznenađenje to što ova parodija, kao i mnoge druge danas, zaslužuje palac dolje.

AVE, CEZARE!

(HAIL, CAESAR!)

glasovi: Josh Brolin, George Clooney, Aiden Ehrenreich, Ralph Fiennes, Jonah Hill, Scarlett Johansson, Frances McDormand, Tilda Swinton, Channing Tatum

scenarij: Joel & Ethan Coen

režija: Joel & Ethan Coen

proizvodnja: Universal, SAD, 2016.

trajanje: 106 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Anomalisa (2015)

U Hollywoodu je teško postati zvijezda, a još teže ako se to pokušava učiniti kao scenarist, s obzirom da pripadnici te profesije pripadaju dnu tamošnjeg hranidbenog lanca. Kada neki scenarist postane zvijezda, odnosno kada neki film izaziva zanimanje prvenstveno zato što se temelji na njegovom scenariju, može se pretpostaviti da je riječ o izuzetnom talentu. Charlie Kaufman je jedan od njih, a to prije svega duguje nizu izuzetno hvaljenih ostvarenja na početku prethodnog desetljeća koja su, iako nije neposredno stajao iza kamere, svojim temama i originalnim pristupom odavali neosporni autorski pečat. Na novi Kaufmanov film se, doduše, moralo prilično čekati, a za što je najvjerojatniji razlog relativni neuspjeh Sinegdohe, New York, filma iz 2008. godine u kome je Kaufman prvi put okušao i kao režiser i tako možda prvi put pokazao nesrazmjer između svojih umjetničkih ambicija i tehničkog talenta. Sedam godina kasnije Kaufman se ponovno latio režije, iako ovaj put zajedno s iskusnim lutkarskim animatorom Dukeom Johnsonom, pa je i rezultat, barem što se nagrada tiče, bio nešto bolji– velika nagrada venecijanskog žirija i oskarovska nominacija za najbolji animirani film.

Projekt je nastao prije deset godina kao tekst za kazališnu predstavu, a njegovu pretvaranje u cjelovečernji lutkarski film je na kraju “progurala” uspješna kampanja prikupljanja financijskih sredstava preko Kickstartera. Protagonist Anomalise je Michael Stone (Thewlis), uspješni autor knjiga o psihološkoj samopomoći koji iz Los Angelesa odlazi u Cincinnati na konvenciju hotelijera. Iako Stone uživa status svojevrsnog celebrityja u svojoj branši, riječ je o duboko nesretnom i od ostatka svijeta otuđenom čovjeku, a u što se prije deset godina imala prilike uvjeriti Bella, žena iz Cincinnatija koju je bez ikakvog obrazloženja ostavio. Boravak u gradu je prilika za novi susret koji zbog povrijeđenih osjećaja prođe izuzetno loše. Večer, međutim, neće loše završiti po Michaela s obzirom da upoznaje Lisu (Leigh), mladu ženu koja je također došla na konvenciju. Iako je ona fizički neugledna, na licu ima ružan ožiljak i, prema vlastitim riječima, “nije pametna”, Michael je s njom opčinjen te je poziva u sobu gdje provedu noć vodeći ljubav. Sljedećeg jutra Michael je toliko oduševljen da kaže kako će zbog nje napustiti ženu i sina, ali njegove planove o romantičnoj budućnosti će brzo razbiti surova stvarnost.

Za Kaufmanove filmove se može reći da su “ispaljeni” u najpozitivnijem smislu riječi. Kada je u pitanju sam scenarij za Anomalisu, moglo bi se reći kako je u pitanju najkonvencionalniji od svih njegovih filmova. Naime, predložak je čvrsto ukotvljen u banalnu stvarnost i nema gotovo nikakvih dodirnih točaka s žanrom fantastike. Isto tako ga je vrlo lako zamisliti i kao scenarij za jednu sasvim konvencionalnu niskobužetnu dramu koja ne bi izazvala neku naročitu pažnju i koja bi, s obzirom na nedostatak nužnih sastojaka u sadržaju, u borbi za “Oscare” ostala kratkih rukava. Ono što je glavna “kvaka” Kaufmanovog filma, stoga, nije scenarij nego nekonvencionalni način na koji se prikazuje priča.

Na prvi pogled se čini da je glavna atrakcija filma u lutkarskoj animaciji. Kaufman i Johnson su se potrudili napraviti relativno realistične lutke, postavši vjerojatno jedni od prvih filmaša koji su se u tu svrhu poslužili 3D printerima. Rezultat je da su lutke dovoljno humanoidne, ali ne toliko vjerne da neke od inače banalnih scena – poput (ne)obaveznog ćaskanja s taksistom, dolaska u hotel, naručivanja hrane, odlaska u zahod – ne bi dobile gotovo nadrealni karakter. A također je tu možda jedna od najeksplicitnijih scena seksa u jednom lutkarskom filmu (i mnogo realističnija od sličnih sadržaja u Team America: World Police). Ona, međutim, neće biti glavni detalj koji će gledateljima upasti u oči. Kaufmanu je, naime, pala na pamet prilično zanimljiva ideja kako da predoči osjećaj otuđenja, ispraznosti i monotonije života protagonista. Glasove svim likovima koji Michael (koga tumači britanski glumac David Thewlis, koristeći vlastiti autentični naglasak) sretne pruža nitko drugi do Tom Noonan, orijaški karakterni glumac kojega blagi glas nije priječio da izgradi karijeru ulogama psihopata i krvoločnih ubojica. On ovdje posuđuje glas ne samo muškim, nego i ženskim i dječjim filmovima, pružajući Anomalisi ugođaj koji je istovremeno fascinantno nadrealan, ali i zastrašujući. Tek kada publika čuje glas Jennifer Jason Leigh kao svojevrsnu “anomaliju” ona može dobiti jasniju predodžbu o pravom emocionalnom stanju protagonista, odnosno shvatiti zašto se on tako naglo i dječački u nju zaljubio.

Taj detalj, zahvaljujući kome su producenti Anomalise uštedjeli na budžetu za glumačke honorare, ukazuje na ekonomičnost kao glavnu vrlinu filma. Film je, također i prilično kratak. U usporedbi s megalomanskom Sinegdohom se Anomalisa doima kao mali, i, mogli bi se reći, simpatični film. To ne znači da nema ponekih nedostataka, poput onih da je iz nekog, gledateljima ne baš najbolje ukazanog razloga, radnja smještena prije deset godina. Jedan od razloga bi mogao biti taj što protagonist u jednom trenutku iznenada počne bijesno govoriti protiv službene politike u Bushovoj eri. Zbog čega je, pak, došlo do takvog iznenadnog pronalaska političkog angažmana u inače profesionalnom Michaelu, nije objašnjeno. Usprkos toga, Anomalisa je majstorski napravljen, dobro napisan i za žanrovske standarde više nego impresivno odglumljen film jednog od danas rijetkih hollywoodskih scenarista koji gledateljima uvijek može servirati nešto različito.

ANOMALISA

glasovi: David Thewlis, Jennifer Jason Leigh, Tom Noonan

scenarij: Charlie Kaufman

režija: Charlie Kaufman & Duke Johnson

proizvodnja: Paramount, SAD, 2015.

trajanje: 90 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Ratovi zvijezda: Sila se budi (Star Wars: The Force Awakens, 2015)

Jedna od najčešćih zamjerki koje je autor ovih redova primao na račun svojih prikaza filmova bio je taj da su oni “subjektivni”. Na to se vrlo jednostavno može odgovoriti da su recenzije po samoj prirodi stvari subjektivne. Postoje, doduše, neki slučajevi kada su neke recenzije iz ovih ili onih razloga subjektivnije od drugih. Kod autora ovih redova bi to mogla biti saga o Ratovima zvijezda, prema kojoj on ima odnos za koga je vrlo vjerojatno da će biti bitno drukčiji od mlađih čitatelja. Naime, svatko onaj tko je originalnu trilogiju (a pogotovo prva dva filma, Novu nadu i Imperij uzvraća udarac) imao prilike vidjeti nedugo nakon premijere dobio je filmsko iskustvo koje nije mogao usporediti s ničim drugim, odnosno na dugo vremena uspostavio parametre koji su određivali što jest, a što nije dobar film. Iz istih razloga je nova inkarnacija u obliku trilogije prednastavaka, koja tako visoka očekivanja realno nije mogla ispuniti čak ni da nije bila opterećena egom svog bahatog tvorca, predstavljala jedno od najvećih filmskih razočarenja, barem od strane dijela publike čiji je sentiment najbolje ilustrira  tvrdnja da im je “George Lucas silovao djetinjstvo”. Treća po redu trilogija, pak, po danas u Hollywoodu prilično popularnoj praksi, nastoji okrenuti novi list ponudivši publici nastavak koji istovremeno predstavlja i svojevrsni reboot. Tome je značajno doprinijelo to da je Lucas svoje životno djelo prodao Disneyjevom studiju. Tako se za kormilom našao J. J. Abrams, filmaš koji je, zahvaljujući komercijalno uspješnom rebootu Zvjezdanih staza, stekao reputaciju majstora za oživljavanje malaksalih medijskih franšiza i filmskih serija.

Disney se, zapravo, baš i nije previše trebao truditi, s obzirom da je riječ o studiju koji, kao u nedavnom slučaju Johna Cartera (filma temeljenog na romanu koji je, slučajno ili ne, bio inspiracija Lucasu) sebi može dozvoliti da preko 200 milijuna dolara “proćerda” na komercijalni “ćorak”, a da se to gotovo i ne osjeti na završnoj financijskoj bilanci. A kada se u obzir uzme fanatična odanost desetljećima stvarane publike širom svijeta, uključujući i one kojima su i Ratovi zvijezda u obliku omraženih prednastavaka bili bolji od Ratova zvijezda kojih nema, Disney je vrlo lako na mjesto režisera mogao staviti i Uwea Bolla, i nakon toga uopće ne brinuti da će film razbiti sve rekorde gledanosti i stvoriti još jednu rijeku novca koja se slijeva u Hollywood. Dijelom zbog čovječnosti, dijelom zbog ponosa i brige za reputaciju u budućim povijesnim knjigama, a dijelom zbog zdravorazumske računice da bi predviđena trilogija tokom sljedećih nekoliko godina mogla biti žrtvom nepredvidivih okolnosti, novi Ratovi zvijezda su napravljeni tako da se igralo “na sigurno”, odnosno tako da se uz privlačenje novih poklonicka izađe u susret starima. Tu je možda najvažniji angažman Lawrencea Kasdana, autora scenarija za Imperij, film koji se smatra najboljim dijelom sage, a čiji bi doprinos i ime na špici trebao biti jamac da Abrams ipak neće previše skretati od prije više od tri desetljeća uspostavljenih parametara.

Radnja novog filma, pod naslovom Sila se budi, započinje trideset godina nakon događaja prikazanih u filmu Povratak Jedija, odnosno nakon što su pobunjenici na čelu sa Lukeom Skywalkerom (Hamill) uspjeli uništiti zli Galaktički Imperij. Nakon toga je obnovljena Galaktička Republika, ali je Skywalker u međuvremenu netragom nestao nakon neuspjelih pokušaja da obnovi red vitezova Jedija. To su, pak, iskoristio Prvi red, organizacija koja nastoji obnoviti Imperij te je u tu svrhu izgradila impresivnu ratnu mašineriju, a kojoj se suprostavlja organizacija Otpor na čelu sa Leiom Organom (Fisher). Na pustinjskom planetu Jakku, Poe Cameron (Isaac), jedan od Otporovih pilota, dolazi u posjed lokacije gdje se Skywalker skrio, ali je tu informaciju, prije nego što ga zarobe jurišniciPrvog reda, prisiljen sakriti u droida BB8. Droida nešto kasnije pronalazi Rey (Ridley), lokalna djevojka koja za život zarađuje otkupljući otpad. Kada ju lociraju jurišnici Prvog red na čelu sa Kyloom Rennom (Driver), pomoć joj pruži FN-2187 alias “Finn” (Boyega), jurišnik koji je odlučio dezertirati, te njih dvoje zajedno s droidom za bijeg koriste oronuli i napušteni svemirski brod za koga se ispostavi da je “Millennium Falcon”, legendarni brod čiji je vlasnik sada ostarjeli, ali za pustolovine još uvijek raspoloženi krijumčar Han Solo (Ford).

Sudeći po prvom filmu, Abramsov pristup Ratovima zvijezda je bitno različit od Lucasovog, i to je u ovom slučaju vrlo dobra stvar. Abrams, koji po vlastitom priznanju, nije bio neki naročiti fan serijala, je svemu pristupio kao profesionalni zanatlija, te, za razliku od svog prethodnika nije bio opterećen reputacijom novohollywoodskog auteura koji je pod stare dane komercijalni uspjeh bio protumačio kao dokaz vlastitog kreativnog genija. Umjesto toga se pažljivo uspoređivala prva s drugom trilogijom, gledalo ono što je funkcioniralo i ono što nije. Rezultat svega je film koji budi deja vu efekt, ali onom malo pozitivnijem smislu – publici koja prva tri filma nije gledala će biti uzbudljiv i cool, dok će onoj starijoj probuditi lijepe uspomene. Abrams odbijanje da otkriva toplu vodu očituje i kroz narativnu strukturu, ali ikonografiju koja gotovo besramno reciklira početnu trilogiju. To je pogotovo slučaj na početku, kada izgleda kao remake Nove nade. Tako ponovno imamo pustinjski planet gdje živi junak kojoj će droid s važnom porukom promijeniti život i učiniti herojem galaktičkih pustolovina. Jedina je razlika u tome što je novi film daleko eksplicitnije podvrgnut kanonima političke korektnosti, pa je tako heroj ženskog spola, a kao njegov glavni pomoćnik služi pomoćnik koga tumači crnoputi David Boyega. Kasnije se tokom filma mogu pronaći reference i na druga dva filma, pa tako Imperij dobija svoj “homage” u sceni koja daje novu varijaciju njegovog antologijskog obrata u zapletu. Maz Kanata, mudra vlasnica lokala koju glumi CGI-jem potpomognuta Lupita Nyong’o, je, pak, očigledna zamjena za Yodu, a oni koji traže posvete Povratku Jedija će ih također pronaći u scenama koje se odvijaju na šumskim lokacijama.

Abramsu i Disneyu u svemu tome pomaže i CGI tehnologija koja je dovoljno uznapredovala, odnosno bila korištena s takvom mjerom da gledateljima pretjerano ne upada u oči, pa se tako akcija odvija furioznim tempom. I dio glumačke ekipe je prilično raspoložen, prije svega Ford, koji usprkos osmog desetljeća života očigledno uživa u ponavljanju najslavnije uloge u svojoj karijeri. Međutim, sve to ne može sakriti neke nedostatke, koji se pak tiču prvenstveno Kasdanovog scenarija. Njegov ekonomični pristup je spriječio da se novi Ratovi zvijezda razvodne, ali je, s druge strane, otvorio i neke velike rupe. Prije svega se to odnosi na nedovoljno objašnjen detalj da Prvi red, dakle nešto što bi trebala biti ilegalna paravojna formacija, odjednom raspolaže sa vojnim i tehnološkim resursima na nekoliko razina impresivnijih od onih s kojima je raspolagao Imperij koga misle obnoviti, odnosno da je sposobna izazivati destruktivni užas čak i na spektakularniji način od legendarne Zvijezde smrti, a što se vidi u apokaliptičkoj sceni prikazanoj na sredini filma. Drugi problem predstavlja i nedovoljno definiran lik Finna, za koga se na početku pokazuje da ima ozbiljan problem s PTSP-om, da bi kasnije postao nešto kao komični pomagač. Nebriga o detaljima se vidi i u tome da inače vrlo dobra Daisy Ridley, usprkos toga što je odrasla na pustinjskom planetu, govori savršenim britanskim engleskim dostojnim BBC-jeve spikerice, a Boyega koristi standardni američki naglasak. No, možda najveće razočarenje predstavlja casting, odnosno odluka da glavnog negativca tumači Adam Driver, glumac široj publici poznat kao po ulozi tipa koji je “servisirao” Lenu Dunham kao protagonisticu TV-serije Djevojke. Najmanje bi se moglo reći da dotičnome nedostaje karizma dostojna Vaderovog nasljednika, odnosno da se Ratove zvijezda prestaje shvaćati ozbiljno čim skine masku.

Svi ti nedostaci, međutim, nisu imali nekog efekta na komercijalne rezultate, kao što neće bitno pokvariti opći dojam o početku nove trilogije. Sila se budi predstavlja poboljšanje u odnosu na prethodna tri filma, dok prva tri i nije pokušavala nadmašiti. Zbog tog, u ovom slučaju, blagotvornog, nedostatka ambicije predstavlja ne samo solidan primjer prvoklasne hollywoodske zabave, nego i svojevrsnu novu nadu za franšizu prema kojoj neki dan-danas ne mogu biti objektivni onoliko koliko bi željeli biti.

RATOVI ZVIJEZDA: SILA SE BUDI

(STAR WARS: THE FORCE AWAKENS)

uloge: Harrison Ford, Carrie Fisher, Mark Hamill, Daisy Ridley, David Boyega, Adam Driver, Oscar Isaac, Lupita Nyong’o, Domnhall Gleeson, Anthony Daniels, Peter Mayhew, Max von Sydow

scenarij: Lawrence Kasdan, J. J. Abrams, Michael Arndt

režija: J. J. Abrams

proizvodnja: Walt Disney/Lucasfilm, SAD, 2015.

trajanje: 135 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Oklada stoljeća (The Big Short, 2015)

Reprezentacija Ujedinjenog Kraljevstva je osvojila Davis Cup u istoj godini u kojoj je jednom mediteranskom zemljom bjesnio krvavi građanski rat u kojoj su se upetljali Rusi, svijet još uvijek nije oporavio od posljedica globalne ekonomske krize, širom Europe na vlast dolazili ili na nju ozbiljno vrebali ultranacionalistički mračnjaci čija koji vole crne košulje, nekoć stabilni međunarodnopravni poredak postao razbijen u paramparčad a odnosi među velesilama toliko pokvarili da je donedavno nezamislivi apokaliptički sukob sve izglednija bliska budućnost. Gore navedenim opisom bi se lako mogla opisati 2015, ali isto tako i 1936. godina. Predviđati budućnost, pogotovo na temelju povijesnih analogija, je, doduše nezahvalno, ali se tome nekad teško oduprijeti, pogotovo kada se u obzir uzme popularna teorija o tome da povijest ponavlja svakih 60-80 godina, odnosno nakon što umru ili senilnima postanu svi oni koji bi potomke mogli upozoriti na svoje pogreške. A jedna od kolosalnih pogrešaka koja se tako spektakularno ponovila jest krah njujorške burze 2008. godine.

Financijsku apokalipsu, čije se posljedice, na ovaj ili onaj način, osjećaju i najzabačenijem selu Trećeg svijeta, nije mogao ignorirati ni Hollywood, iako se složena, ne baš previše atraktivna i krajnje deprimirajuća tema teško doima kao nešto što će prodavati kino-ulaznice. Na samom početku se krah koristio oportunistički, kao na brzinu sklepana scenaristička pozadina filma Ni na nebu, ni zemlji ili Stoneovo pogrijavanje sarme Wall Streeta. Mnogo ozbiljniji i uspješniji je bio tretman od strane dokumentarista, od kojih su mnogi zauzeli izuzetno kritičan stav prema modernom američkom i svjetskom kapitalizmu kao izvoru sveg zla na svijetu i tako stvorili sliku u kojoj bi Hollywood mogao malo previše prepoznati samog sebe. S vremenom se , pak, takav stav uspio prošvercati u mainstream, pa je rezultat svega toga film The Big Short, koji se, povrh toga, globalnim financijskim krahom bavi na jedan prilično neobičan način.

Scenarij koji su napisali režiser Adam McKay (poznat po macho-parodijskim komedijama kao što su Anchorman i Talladega Nights) i Charles Randolph se temelji na bestseler-knjizi Michaela Lewisa, novinara čije su već bile poslužile kao predložak za uspješne filmove kao što su Priča o prvaku (Blind Side) i Igra pobjednika (Moneyball). Njegova knjiga, objavljena 2010. godine, je financijski krah nastojala prikazati na prilično originalan način – iz perspektive nekolicine ljudi koji su jedini bili svjesni kataklizme koja se sprema, na nju bezuspješno pokušali upozoriti, odnosno, na kraju pronašli način kako da od nje profitiraju. Prvi od njih je dr. Michael Burry (Bale), ekscentrični liječnik i vlasnik investicijskog fonda koji godine 2005. pregledavajući hipotekarne ugovore i sve očigledniju dugoročnu nenaplativost hipoteka dolazi do zaključka kako je kontinuirani rast cijena nekretnina u SAD mjehur koji će vrlo skoro prsnuti. Kada od vodećih banaka pokušava ishoditi financijske instrumente kojima bi se kladio za takvu mogućnost, od njih izaziva i podsmijeh, ali i zanimanje mladog, ambicioznog i beskrupuloznog bankara Jareda Vennetta (Gosling) koji i sam u tome vidi priliku za zaradu. Pogreška pri biranju telefonskog broja ideju vodi do investicijske tvrtke koju vodi vječno namrgođeni i pesimistički raspoloženi mešetar Noah Baum (Carell), koji svoje ljude šalje na Floridu da istraže tamošnje tržište nekretnina prije nego što bi “shortao” hipotekarne vrijednosne papire. Na kraju se u priču uključuju dva mlada i neiskusna investitora iz Colorada koji kao mentora koriste bivšeg njujorškog brokera Bena Rickerta (Pitt) koji se, zgađen pohlepom Wall Streeta, okrenuo New Age načinu života.

“Short selling”, koji se u Hrvatskoj prevodi kao “kratka prodaja” ili “nepokrivena prodaja dionica” je jedan od najsloženijih, najteže objašnjivih i laicima najmanje poznatih financijskih instrumenata. Što ne znači da se ne može koristiti u hollywoodskom filmu, a za što kao primjer može poslužiti Kolo sreće, komedija s Eddiejem Murphyjem i Danom Aykroydom iz 1983. godine, gdje je dramatični rasplet na čikaškoj burzi izazvao frustracije i potpunu zbrku kod kritičara u tada socijalističkoj Jugoslaviji. Tri desetljeća kasnije, kada je slobodni, divlji i razgoropađeni kapitalizam postao norma i na ovim prostorima, “short” se ponovno pojavljuje kao ključni element zaplet, i opet u obliku komedije. Ovaj put je komedija, doduše, daleko tamnije prirode, ali se svejedno teško ne smijati načinu na koji je apokalipsa prikazana – sarkastičan, ali neosporno smiješan način. Stvar, doduše, nije samo u tome da su junaci filma – koji bi se zapravo trebalo zvati “antiherojima” – prikazani kao ekscentrične, luckaste, a na trenutke i simpatične osobe koje, s izuzetkom vječno bijesnog i antiestablišmentski raspoloženog Bauma (koga tumači gotovo neprepoznatljivi Carell), nemaju baš previše problema zbog toga što zarađuju na onome što je ostatku svijeta donijelo trajnu nesreću. Daleko gore, ali i na karikaturalan način, su prikazani i oni koji za apokalipsu snose daleko veću odgovornost – bankari i analitičari zaslijepljeni pohlepom zbog koje su od hipotekarnih kredita napravili financijski ekvivalent bombe sudnjeg dana, vladini financijski regulatori koji su im pri tome držali svijeću, “nezavisni” novinari koji su uporno pričali neutemeljene priče o bezgraničnom rastu i blagostanju, kao i agencije za rejting za koje se ispostavilo da ih više zanima dobra volja banaka i drugih financijski potkoženih klijenata nego javni interes.

McKay cijelu tu priču, koja se odvija kroz nekoliko godina te kroz nekoliko grupa likova (koji se, zapravo, nikada ne sretnu i koji su, s izuzetkom dr. Burryja, tek djelomično temeljeni na stvarnim ličnostima) priča na izuzetno vješt i inovativan način. Tu je veliki posao uradio montažer Malcolm Campbell, koji je igrane sekvence kombinirao s dokumentarnim materijalom koji prikazuje duh vremena u Americi prije financijskog kraha, kao i insertima iz glazbenih video-spotova koji na ironičan način komentiraju radnju. Nekonvencionalnosti strukture pomaže i to da se neki od likova obraćaju neposredno publici kako bi pokušali objasniti stvari. Svjesni da dio gledatelja, čak i onih koji imaju neko elementarno znanje o globalnim financijama, neće shvatiti “što je pjesnik htio reći”, McKay taj problem pokušava riješiti s par vinjeta gdje kao instruktori služe celebrityji koji tumače sami sebe – slavni kuhar Anthony Bourdain uspoređuje financijske instrumente (zloglasne “kolateralizirane obveze duga” ili CDO) sa ribama u svom restoranu, Selena Gomez igrajući “anjc” za kartaškim stolom u društvu ekonomista Richarda Thalera objašnjava načela ulaganja i “ekstrapolacijsku predrasudu” koja dovodi do gubitničke igre, ali najviše od svega će, dakako, u oči upasti Margot Robbie koja pokušava objasniti kako su loši, odnosno nenaplativi hipotekarni krediti izazvali financijskih krah. Ona to čini dok se kupa, pokrivena pjenom, u kadi. Taj će detalj, bez svake sumnje, dovesti do neizbježnih usporedbi s tematski i žanrovski srodnim Vukom iz Wall Streeta. Iako se dotična daleko više pojavljivala i pokazivala u Scorsejevom ostvarenju, objektivni promatrač bi, kada se sve zbroji i oduzme, ipak prednost trebao dati McKayevom filmu. U ovoj priči je bilo daleko više negativaca, počinjeno je daleko više zločina, a, na kraju balade, nakon što su velike banke u posljednji trenutak spašene novcima poreznih obveznika kasnije potrošenim na direktorske bonuse, pravda nije pobijedila i krivci su izbjegli zasluženu kaznu. Zapravo, nije se dogodilo ništa što se, na ovaj ili onaj način, nije dogodilo prije više od osam desetljeća. Bilo bi zbilja loše da se povijest još jednom ponovi, odnosno stvari dovedu do sličnog rezultata, jer bi svijet nakon osam desetljeća očito nedovoljno upamćenu lekciju morao učiti u daleko gorem stanju.

THE BIG SHORT

uloge: Christian Bale, Steve Carrell, Ryan Gosling, Brad Pitt

scenarij: Adam McKay & Charles Randolph

režija: Adam McKay

proizvodnja: Paramount, SAD, 2015.

trajanje: 124 min.

RECENZIJA: Spotlight (2015)

Hollywood sebe voli vidjeti kao savjest Amerike, odnosno kao instituciju koja nastoji na svoj način ispraviti nepravde ili ukazivati na probleme o kojima drugi šute. Povijest američke filmske industrije, međutim, govore drukčije, pa tako radnja nedavnog filma Trumbo pokazuje kako su američki filmaši, kada je to bilo oportuno, znali držati usta zatvorena. Isto kao što se cenzura ili autocenzura u Hollywoodu, na ovaj ili onaj način, znala očuvati do današnjih dana. Tako je sve donedavno Katolička crkva uživala status svojevrsne “svete krave” u hollywoodskim filmovima, odnosno njene svećenike se, za razliku od protestantskih, desetljećima nakon ukidanja zloglasnog Haysovog kodeksa pokazivalo u skladu s odredbama koje su izričito priječile bilo kakav negativan tretman. Ma koji razlozi bili iza toga, to je također značilo da će Hollywood ignorirati ili barem nastojati maksimalno izbjegavati motiv seksualnog zlostavljanja djece od strane predstavnika Katoličke crkve; zato takvih sadržaja gotovo da nije bilo u mainstream ostvarenjima, odnosno posao ukazivanja na te probleme je ostavljen ili stranim filmašima poput onih iz Kanade i Irske ili kablovskoj televiziji. Stvari su se počele na tom planu mijenjati tek kada je 2002. godine u Bostonu eksplodirao skandal čije se razmjere više jednostavno nije moglo ignorirati. Događaje vezane uz njegovo razotkrivanje prikazuje Spotlight, filmska drama u režiji Toma McCarthyja.

Film započinje prologom smještenim u 1970-e, kada mladi i neiskusni policajac svjedoči kako privođenje katoličkog svećenika po imenu John Geoghan završava njegovim puštanjem, nakon što su roditelji djece koju je zlostavljao primili sugestiju od strane gradskih i crkvenih vlasti da cijelu priču zaborave. U srpnju 2001. godine, pak, u Boston iz Miamija dolazi Marty Baron (Schreiber) koji će preuzeti uredničko mjesto u uglednim lokalnim novinama Boston Globe, odnosno “Spotlight”, elitnu grupu istraživačkih novinara koja je spremna pojedinu priču obrađivati mjesecima, pa i godinama prije nego što je objave. Baron kao novu metu određuje slučaj svećenika ranije osuđenog za zlostavljanje djece, te se “Spotlight” baca na posao i polako otkriva da nije, kao što to ponavljaju crkveni velikodostojnici, riječ o izoliranom incidentu, nego da je riječ o zastrašujućem broju kako zlostavljane djece, tako i svećenika-zlostavljača. Još neugodnije otkriće je da je o svemu tome vodstvo Crkve bilo izuzetno dobro upoznato, ali i izuzetno uporno u zataškavanju skandala, pri čemu su se svećenici bez ikakvih zakonskih sankcija premještali u druge župe gdje su nastavljali sa vrebanjem na djecu. Prilikom istrage se novinari suočavaju s problemima, kako vezanim uz dileme oko toga kako će na ta otkrića reagirati pretplatnici lista u gradu gdje su većina stanovnika katolici, odnosno kako je Crkva izuzetno dobro umrežena s lokalnim policijskim i sudskim vlastima, zbog čega je pronalaženje kompromitirajućih dokumenata izuzetno težak zadatak.

Za Spotlight bi se moglo reći da predstavlja “staru školu”, barem kada je riječ o žanru dokudrame. U ovom filmu se jedna prilično ozbiljna tema, odnosno istiniti događaji, nastoje prikazati na maksimalno ozbiljan način. Dakle, u njemu nema “začinjavanja” radnje nekakvim umjetnim podzapletima, niti scena s nekom suvišnom patetikom ili emocionalnim manipulacijama. Umjesto toga se pedofilski skandal nastoji prikazati autentično, a najautentičniji način je iz perspektive samih novinara koji ga istražuju. I pri tome je prilično dobro to što je riječ o novinarima i mediju koji je i sam “stara škola”, dakle tiskanom mediju u vrijeme kada Internet tek načinje prihode od oglašavanja, a reporteri svoju misiju shvaćaju ozbilnije od prepisivanja ili provlačenja tuđih članaka kroz Google Translate. Proces pronalaženja i procesuiranja vijesti na početku izgleda nimalo atraktivan, ali su neki od klasičnih filmova pokazali da se i od tog materijala može napraviti vrhunsko ostvarenje. Pri tome će, barem u slučaju Spotlighta, neumitne usporedbe biti s Pakulinim filmom Svi predsjednikovi ljudi, a one, dakako i neće biti baš i slučajne, s obzirom da je urednik Bill Bradley Jr. (čiji lik tumači John Slattery) nitko drugi do sin Billa Bradleya, legendarnog urednika Washington Posta koji je razbio aferu Watergate i u kome je njegov lik tumačio Jason Robards. McCarthy veliki dijelom posuđuje tehnike od Pakule, odnosno gradi zanimljivu sliku, od malih i ispočetka nevezanih, ali zanimljivih detalja.

Pri tome je McCarthyju od velike pomoći i dobar scenarij koji je napisao zajedno s Joshom Singerom, zaslužnim za tematski slične, ali daleko lošije Tajne petog staleža. Još više se, međutim, ističe i izuzetno raspoložena, ali raznovrsna glumačka ekipa koja se ističe u ne baš uvijek uglednim, a ponekad i nezahvalnim ulogama. Stanley Tucci je tako prilično dobar kao živopisni odvjetnik žrtava zlostavljanja koji reporterima bez mnogo ustručavanja priznaje da je slučaj mogao preuzeti jedino zato što je Armenac, odnosno ne-katolik koji nije izložen pritscima Crkve. Michael Keaton je, pak, prilično dobar kao vođa novinarskog tima, a zanimljiv je i Paul Guilfoyle, jedan od poslovično dobrih karakternih glumaca (Brass u CSI: Las Vegas), ovaj put kao predstavnik establishmenta koji novinarima prijateljski sugerira da se okanu ćorava posla. Jedini koji u svemu tome predstavlja razočaranje je Mark Ruffalo čiji lik u jednom trenutku izgubi dio svog profesionalizma, odnosno frustriran svojim otkrićima i nedostatkom napredovanja istrage “pukne” na način koji malo previše izgleda kao “dajte mi Oscar” trenutak. Usprkos toga, film sve vrijeme čuva svoj ozbiljni ton; zlostavljanje nije prikazano neposredno, nego tek kroz svjedočenja sada već odraslih, ali još uvijek vidno traumatiziranih žrtava, kao i samog zlostavljača koji, u možda najuznemirujućoj sceni filma, u razgovoru s novinarima odaje dojam da ne vidi ništa loše u tome što je radio djeci. Iako će malo ciničniji gledatelji reći da je film poput Spotlighta snimljen možda i nekoliko desetljeća prekasno, kao i da kvalitetnog novinarstva koje slavi danas u svijetu ima sve manje, itekako će poslužiti svojoj svrsi, makar i kao upozorenje na neke neugodne stvari koje se, kao što govori i obavijest prije odjavne špice, znaju događati i u Hrvatskoj.

SPOTLIGHT

uloge: Mark Ruffalo, Michael Keaton, Rachel McAdams, John Slattery, Stanley Tucci

scenarij: Tom McCarthy & Josh Singer

režija: Tom McCarthy

proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2015.

trajanje: 129 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Brooklyn (2015)

Malo koja emocija izaziva toliko cinizma u današnjem svijetu kao nostalgija. Dijelom je to posljedica potpune posvećenosti popularne kulture mlađim generacijama, a dijelom i neugodnih iskustava kada je netko nostalgično viđenje prošlosti nastojao pretočiti u sadašnjost temeljenu na obnovi srednjovjekovnih carstava, totalitarnih ideologija ili dosljednog tumačenja drevnih vjerskih knjiga. S druge strane, nostalgija ponekad zna biti i korisna, i to upravo u domeni popularne kulture, kada prikaz “dobrih starih” vremena zna biti osvježavajuća alternativa za monotonu i neinventivnu sadašnjicu. 1950-e su, barem kada se SAD i ostatka zapadnog svijeta tiče, postale svojevrstan izvor inspiracije za različite vrste nostalgije – bilo one političkog tipa, zahvaljujući kojoj američki ljevičari sada Eisenhowerovu eru vide kao zlatno doba socijalne države i sputanog kapitalizma zaboravivši sve ono protiv čega se bunila rock’n’roll generacija, ali i zgodno odredište radnje “dobrih starih” filmova koji se više ne prave. Kao jedan od takvih primjera bi mogao poslužiti i Brooklyn, igrani film temeljen na istoimenom nagrađenom romanu irskog književnika Colma Toibina.

Radnja započinje početkom 1950-ih u Irskoj, mjestu koje je desetljećima daleko od reputacije “keltskog tigra” i gdje siromaštvo nije daleko čak ni onima koji bi se mogli smatrati nekakvom srednjom klasom. To važi i za protagonisticu Ellis Lacey (Ronan), mladu ali neuglednu djevojku koja je neodrasla u depresivnom gradiću Enniscorthy gdje se, usprkos povremenog rada u trgovini, smatra sve većim financijskim teretom za svoju obudovjelu majku i stariju sestru. Srećom, za nju kao i milijune njenih sunarodnjaka postoji alternativa u obliku puta preko Atlantika, a još više nakon što je dobronamjerni svećenik (Broadbent) uredio ne samo useljeničku vizu nego i smještaj i posao u robnoj kući. Ellis, iako zahvalna zbog prilike da ponovno započne život, ispočetka nije previše sretna, prije svega zbog rutine ali i sve snažnije nostalgije za obitelji i prijateljima. Stvari se, međutim, promijene kada na jednom plesu upozna Tonyja Fiorella (Cohen), simpatičnog italoameričkog vodoinstalatera, a nakon čega upiše tečaj i stekne certifikat za knjigovodstvo. Perspektive za budući sretni život s Tonyjem prekidaju tragične vijesti zbog kojih je prisiljena nakratko se vratiti u Irsku. Njen, ispočetka privremeni, boravak se, međutim, produži dijelom zbog toga što je zavičaj počela gledati novim očima, a dijelom zbog toga što se sumještani, impresionirani njenom prekooceanskom karijerom i uspjehom, natječu kako bi je zadržali, a što uključuje i Jima Farrella (Gleeson), lokalnog bogataškog sina koji se s njom želi vjenčati.

Brooklyn, koji je premijeru imao na Sundanceu, se danas smatra umjetničkim filmom. Da je kojim slučajem u kino-dvorane došao u isto ono vrijeme kada se odvija radnja, po svom sadržaju, a manjim dijelom i stilom (ne računajući, dakako, neke moderne detalje kao što je pokoja psovka, blagi zahodski humor i prilično decentna scena vođenja ljubavi u skladu s cenzorskim rejtingom PG-13) bi bio smatrao hollywoodskim mainstream komercijalnim ostvarenjem. To se prije svega odnosi na scenarij hvaljenog britanskog književnika Nicka Hornbyja, koji je Brooklyn postavio kao klasičnu ljubavnu priču gdje se protagonistica mora odlučiti između dva muškarca te gdje su nekakvi “dublji” elementi poput motiva klasnih, etničkih ili kuturnih razlika tek svojevrsni začin. Međutim, upravo je takva jednostavnost razlog zbog koga Brooklyn omogućava tvorcima da se koncentriraju na temeljni zaplet i likove. Režiser John Crowley je, usprkos relativno niskog budžeta, vješto koristeći interijere, uspješno rekonstruirao ne samo irsku provinciju 1950-ih, nego i američki velegrad. Pri tome mu je od pomoći bio direktor fotografije Yves Belanger, koji je Enniscorthy prikazao na dva različita načina – na početku kao sumorno i depresivno mjesto, a na kraju kao atraktivnu, gotovo turističku lokaciju, sugerirajući tako promjenu Ellisine perspektive prema svom rodnom mjestu i Irskoj, odnosno idealiziranje prilično nalik onome iz klasičnih filmova Johna Forda. I za Hornbyja i režisera Johna Crowleya bi se moglo reći da nastavljaju Fordovim stopama, odnosno da Irsku sredinom prošlog stoljeća, usprkos priznanja da je mnoge njene stanovnike bolji život čekao negdje drugdje, promatraju kroz prizmu nostalgije. Tako u filmu gotovo da nema negativaca, predstavnici Katoličke crkve su iste onakve dobričine kakve je svojevremeno glumio Bing Crosby, a tek u jednoj rečenici se referencira tada aktualni Hladni rat. A čak se i konzervativne društvene vrijednosti prikazuju u pozitivnom svjetlu, bez moraliziranja i relativiziranja uobičajenog za modernu kinematografiju.

Usprkos svog, zapravo, prilično plitkog sadržaja, Brooklyn pruža mnogo toga gledateljima. A za to je prije svega zaslužna raznorodna, ali prilično raspoložena glumačka ekipa, s mogućim izuzetkom mladog Gleesona koji ne posjeduje baš previše “kemije” sa svojom partnericom. To se, s druge strane, ne može reći za Emoryja Cohena koji tumači lik italoameričkog šljakera na način koji bi neke podsjetio na Marlona Branda u Tramvaju zvanom čežnja, s tom razlikom da je u ovom slučaju riječ o apsolutnoj dobrici, odnosno tipu koga bi svaka majka željela za zeta. Najbolji dojam, međutim, ostavlja Saoirse Ronan, irska glumica koji se u prethodnih nekoliko godina nametnula kao jedno od najprepoznatljivijih lica svjetske kinematografije. Usprkos toga, upravo joj je Ellis prva uloga Irkinje u karijeri, a da stvar bude još zanimljivija, ona je rodom iz neposredne okolice mjesta gdje se odvija radnja. Ronan, koju su Crowley i Belanger prikazali inzistirajući na njenom izuzetno blijedom tenu, učinivši je, na početku, nalik na porculansku lutku, izuzetno vješto prikazuje transformaciju od neuglednog “ružnog pačeta” na početku pa sve do poželjne ljepotice na kraju. I pri svemu tome je njen nastup još dojmljiviji, ako se uzme u obzir da njen lik nije opterećen “oskarolovačkim” karakteristikama kao što su fizički i mentalni defekti, odnosno problemi s rodnim identitetom. Iako je teško zamisliti da bi Ronan na temelju ove uloge mogla osvojiti nekakav zlatni kipić, Brooklyn predstavlja barem dobar početak putovanja prema tom cilju.

BROOKLYN

uloge: Saoirse Ronan, Domhnall Gleeson, Emory Cohen, Jim Broadbent, Julie Walters

scenarij: Nick Hornby

režija: John Crowley

proizvodnja: BBC Films, Irska/UK/Kanada, 2015.

trajanje: 112 min.

OCJENA: 8/10