RECENZIJA: John Wick 3: Parabellum (John Wick: Chapter 3 – Parabellum, 2019)

Zašto otkrivati toplu vodu kada već postoji formula koja savršeno funkcionira? Tom su se mišlju vodili producenti, scenaristi i režiser Johna Wicka 3, trećeg po redu nastavka u jednoj od danas rijetkih, ali isto tako rijetko uspješnih akcijskih filmskih franšiza. Nakon što je u prvom filmu Keanu Reeves zablistao u ulozi uglavnom šutljivog, ali gotovo natprirodno efikasnog profesionalnog ubojice koji se nemilosrdno obračunava s hordama kriminalaca, u drugom filmu je ustanovljen osnovni zaplet koji se uglavnom svodi na to da se od progonitelja pretvorio u progonjenog, odnosno da barem pola filma mora bježati od svojih kolega motiviranih kako basnoslovnom nagradom za njegovu glavu, tako i time da bi Wickovom likvidacijom zauzeli mjesto na vrhu svjetske hijerarhije profesionalnih ubojica. U trećem filmu je preostalo jedino smisliti nekakav način da se takav zaplet rastegne na rutinska dva sata nužnih za današnji blockbuster, odnosno da se u njega utrpa koliko-toliko originalni sadržaj što se tiče samih oružanih okršaja ili egzotičnog okružja u kojem se odigravaju.

Trojka scenarista koja se za potrebe Parabelluma priključila tvorcu originalnog filma Dereku Kolstadu je pronašla jednostavno rješenje za cliffhanger kojim je završio prethodni film. Radnja započinje nekih sat vremena nakon događaja koji su se odigrali u prethodnom filmu, odnosno u trenutku kad se John Wick našao u nebranom grožđu. Zahvaljujući svojoj impulzivnoj likvidaciji glavnog negativca, ne samo što je sebi na vrat navukao armije vrhunskih ubojica, nego je isto tako postao “excommunicado”, ili u žargonu kriminalnog polusvijeta, ličnost koja više ne može računati na ničiju pomoć, bilo da je riječ o skrivanju, nabavci oružja i druge opreme ili liječenju rana koje su neizbježne čak i za tako iskusnog i efikasnog borca kao što je on. Bjesomučna utrka za goli život na njujorškim ulicama Wicka dovede do neobične škole čija mu direktorica (Huston) pristane pomoći otići u Casablancu. Tamo se, pak, za pomoć obraća davnoj poznanici Sofiji (Berry), direktorici tamošnjeg hotela Continental, koja ga uputi prema tajanstvenom Starješini koji upravlja kriminalnim svijetom. Tamo će dobiti ponudu za pomilovanje, ali u uz uvjet da svoje ubilačke vještine još jednom kriminalcima stavi na raspolaganju, ovaj put protiv ljudi koji su mu prijatelji i do kojih mu je stalo.

Kao i u prethodnim filmovima, režiser Stahelski je izuzetno svjestan toga da glumačke sposobnosti Keanua Reevesa, najblaže rečeno, nisu na oskarovskoj razini, pa bi inzistiranje na nekakvim dugotrajnim dramskim scenama samo izazvalo zijevanje odnosno neugodu prilikom usporedbi s njegovim daleko talentiranijim kolegama, a što uključuje prave “oskarovku” kao što što su Hale Berry i Anjelica Huston. Stahelski je kao bivši kaskader daleko više pažnje posvetio osmišljavanju što spektakularnijih i pamtljivijih scena borbe, koje moraju biti dugotrajne ali ne i monotone, te koje moraju gledatelje prikovati uz ekran bez obzira na to što je ishod svakog okršaja, s obzirom na prirodu franšize i glavnog lika, unaprijed poznat. Stahelski i njegovi suradnici su taj zadatak obavili na izuzetno dojmljiv način, stvorivši niz prizora u kojima se borbe odvijaju na raznim egzotičnim lokacijama ili još egzotičnijim interijerima, odnosno u kojima se koriste različita oružja, od improviziranih do najsofisticiranijih. Pri svemu tome se pazilo i na adekvatan casting, pa tako se među Wickovim ljutim i prilično opasnim protivnicima našao lik kojeg u svom glumačkom debiju tumači srpski košarkaš Boban Marjanović. Najdomljivijim se pokazao Mark Dacascos, nekoć velika akcijska zvijezda koji tumači Zeroa, glavnog i naizgled nepobjedivog egzekutora koji će biti ne samo dostojan Wickov protivnik, nego i svojim replikama donijeti nešto humora koji ovom filmu ponekad nedostaje. Zero se također okružio i dojmljivom svitom učenika, a jednog od njih glumi Yayan Ruhian, indonezijski majstor borilačkih vještina poznat po nastupu u danas kultnom filmu The Raid.

John Wick 3 je, dakako, daleko od savršenstva. To se može vidjeti u nekoliko scena i kadrova koji su nepotrebni, pogotovo na samom početku kada se na previše umjetan način, neposredno pred stupanje na snagu edikta o likvidaciji, nastoji prikazati u kakvoj se nevolji našao John Wick. Pojedine replike koje koriste inače sjajni Lance Reddick i Ian McShane nisu najsretnije riješene, a i scena obračuna u hotelu Continentalu na samom početku izgleda previše “deja vu”. Scene u kojima se Asia Kate Dillon pojavljuje u ulozi svojevrsnog mafijaškog birokrata također oduzimaju previše vremena. Još gori dojam stvara neumitni cliffhanger kojim je, u nastojanju da se osigura nastavak, potrošen naoko “šokantni” obrat na kraju. Ipak, bez obzira da li je riječ o formuli ili ne, John Wick 3 pruža kvalitetnu zabavu i postoje razlozi za nadu da će četvrti film biti bolji ili barem jednako dobar.

JOHN WICK 3: PARABELLUM

(JOHN WICK 3: CHAPTER 3 – PARABELLUM)

uloge: Keanu Reeves, Halle Berry, Laurence Fishburne, Marc Dacascos, Asia Kate Dillon, Lance Reddick, Anjelica Huston, Ian McShane

scenarij: Derek Kolstad, Shay Hatten, Chris Collins & Marc Abrams

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2019.

trajanje: 131 min.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: John Wick 2 (John Wick: Chapter 2, 2017)

Za neke neočekivani uspjeh akcijskog filma John Wick je prije pet godina ne samo preporodio karijeru Keanu Reevesa i potvrdio njegov status velike akcijske zvijezde, nego je mogućim učinio stvaranje nove i uspješne filmske franšize, koja će se, sudeći po najavama televizijske serije, naći i na malim ekranima. Neizbježni nastavak, napravljen nepune tri godine nakon prvog, osim glavnog glumca je zadržao najveći dio starog tima. John Wick 2 je tako nastao po scenariju Dereka Kolstada, tvorca originalnog lika, a režiju je potpisao Chad Stahelski, bivši kaskader i Reevesov suradnik iz doba Matrixa. Jedini koji nedostaje je David Leitch, koji je umjesto Johna Wicka režirao žanrovski srodni film Atomska plavuša.

U novom filmu Reevesov naslovni lik i dalje uživa reputaciju vrhunskog profesionalnog ubojice koji izaziva strah i trepet čak i kod najmoćnijih predstavnika kriminalnog polusvijeta, iako se manje-više povukao iz svog krvavog posla. Jedini koji time nije naročito impresioniran je Santino D’Antonio (Scamarcio), jedan od bosova napuljske “camorre” koji je jednom davno Johnu Wicku spasio život i omogućio da izgradi svoju karijeru. On Wicku predaje poseban žeton koji u svijetu vrhunskih kriminalaca označava naplaćivanje duga, odnosno od Wicka traži da ponovno u pogon stavi svoje ubilačke vještine. Wick prilično nevoljko pristaje i odlazi u Rim gdje njegovom metom postaje D’Antoniova sestra Gianna (Gerini), koja je upravo došla na mjesto šefice “camorre” i čija bi smrt omogućila Santinu da je naslijedi. Nakon što temeljito pripremi i na kraju obavi likvidaciju, sam Wick postaje metom Giannog tjelohranitelja Cassiana (Common) koji želi osvetiti njenu smrt, ali i Santinovih ljudi koji žele njegovim uklanjanjem na najjednostavniji način zaključiti cijeli slučaj. Wick se vraća u New York i otkriva da je za njim ponovno raspisana ucjena, i da zbog toga na njega, motivirani basnoslovnom nagradom, počnu vrebati svi profesionalni ubojice. U nastojanju da preživi je prisiljen koristiti ne samo svoje vještine, nego i pomoć prijatelja, pa i nekadašnjih neprijatelja za koje misli da su mu dužni.

Nastavci popularnih filmova su u pravilu lošiji od prethodnika, te ni John Wick 2 nije izuzetak, mada se, istini za volju, ovdje može govoriti o nijansama. Kolstad i Stahelski se i dalje drže formule prema kojoj se scenarij mora biti što jednostavniji, odnosno služiti prije svega kao izgovor za što duže i spektakularnije scene obračuna u kojima se koriste različiti oblici hladnog i vatrenog oružja, odnosno gole ruke i motorna vozila. Reeves i dalje funkcionira kao savršeni stroj za ubijanje, mada ovaj put dobija svojevrsni ekvivalent u obliku jednako talentiranih protivnika koji će poslužiti za ekvivalent “boss obračuna” iz akcijskih video-igara, ali i namjerno biti pošteđeni kako bi ih se moglo koristiti u eventualnom nastavku. Uz repera Commona je taj zadatak, tumačeći lik gluhonijeme atentatorice, prilično dojmljivo obavila australska manekenka Ruby Rose.

Tvorci filma su, usprkos toga, bili svjesni da gledateljima prijeti monotonija, pa su kao svojevrsno osvježenje ponudili novo mjesto radnje u obliku Rima, gdje se uz dojmljive lokacije (od kojih će neke vrlo dobro poslužiti u akcijskim scenama) koriste talijanski glumci, iako ne s nekim naročitim uspjehom. Legendarni Franco Nero je sveden na jeftini cameo, Claudia Gerini (poznata po nastupu u TV-seriji Suburra) je potrošena u sceni likvidacije prilikom kupanja koja, bez obzira na prilično čedan tretman seksualnosti, izgleda eksploatacijski. Scamarcio, inače vrlo dobar glumac (koji je tumačio lik milanskog gangstera u filmu The Ruthless) se daleko više trudi, ali je svejedno ispod razine Nyqvista koji je bio tumačio glavnog negativca u prethodnom filmu.

John Wick 2 odaje kako je daleko više kreativnog truda uloženo u lokacije i scenografiju, nego u scenarij. To se prije svega odnosi na fiktivni Hotel Continental, koji je uz njujoršku, dobio i rimsku verziju, kao i na Santinovo njujorško sjedište, koja, nimalo slučajno, predstavlja umjetnički muzej koji uz klasične skulpture uključuje i suvremenu instalaciju dizajniranu da izaziva optičke varke te tako svima koji u muzeju nekoga misle ubiti znatno oteža posao. Zanimljiv detalj je i nastojanje da se da svojevrsni uvid u kriminalni svijet Johna Wicka, koji uključuje anakronističke urede gdje globalna zločinačka organizacija posao ostvaruje uz pomoć armije tajnica i pisaćih strojeva koji su bili zastarjeli još u 20. stoljeću.

Sve to, međutim, samo djelomično kompenzira osnovni problem Johna Wicka 2 – pretjeranu dužinu. To se odnosi kako na sam film, tako i na pojedine scene, koje su prilično razvučene, a na kraju i prilično predvidljive. Možda najviše oči bode početak, gdje je scena u kojoj Wick nastoji dovršiti ono što je započeo u prvom filmu, ma koliko bila vizualno impresivna, jednostavno nepotrebna. A tu je i problem uvođenja cijelog niza novih likova koje tumače glumci koji, iako se pojave u samo par trenutaka, ne mogu odoljeti iskušenju da pokažu raspolažu boljim rasponom od drvenog Reevesa. Međutim, sve to, kao i nekim gledateljima možda iritirajući cliffhanger, ne bi trebalo previše utjecati na opći dojam Johna Wicka 2. Ovaj film se može preporučiti svima kojima se svidio prethodni nastavak.

JOHN WICK 2

(JOHN WICK: CHAPTER TWO)

uloge: Keanu Reeves, Common, Laurence Fishburne, Riccardo Scamarcio, Ruby Rose, John Leguizamo, Ian McShane, Claudia Gerini

scenarij: Derek Kolstad

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD/Hong Kong, 2017.

trajanje: 122 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: John Wick (2014)

U protekla tri desetljeća smo imali mnogo prilika uvjeriti se kako Keanu Reeves raspolaže s glumačkim sposobnostima slavonskog hrasta, ali i kako to ne mora mnogo značiti ako mu se “potrefe” pravi režiser i adekvatni scenarij. Kada se to dogodi, rezultati mogu biti više nego impresivni, te je tako Reeves sebi osigurao status prave hollywoodske zvijezde, koja u kino-dvorane može dovlačiti publiku i pružati joj daleko više zabave nego njegove mnogo talentiranije, uglednije i razvikanije kolege. Posebno se to zna dogoditi ako su u pitanju uloge tipova koji malo pričaju, a mnogo rade, i koje bi voljeli imati uz sebe ako provod u narodnjačkom klubu pođe po zlu. Jedna od takvih uloga, na kojima su u svoje vrijeme zvjezdane karijere izgradili Clint Eastwood i Charles Bronson, a za koje se današnje vrijeme specijalizirao Liam Neeson, je naslovni protagonist akcijskog filma John Wick, enormno uspješnog hita iz 2014. godine koji je dosad dobio dva nastavka, i za koji se može reći da je, barem kada su 2010-godine u pitanju, velikim dijelom definirao karijeru Keeanu Reevesa.

Protagonist je bivši njujorški profesionalni ubojica, čiji su vještina i uspjeh u obavljanju najsloženijih i najopasnijih zadataka bili takvi da je sebi mogao priuštiti rijetku povlasticu da se umirovi i uživa u lagodnom životu. Na samom početku radnje John Wick, međutim, nije sretan, jer ga je teško pogodila tragična smrt supruge, na koju ga podsjeća njen psić. Jedne večeri, međutim, se zakači sa grupom baraba koje vodi Iosef Tarasov (Allen) i koji mu, u nastojanju da se po svaku cijenu dočepaju njegovog Ford Mustanga, provale u kuću, pretuku ga, ukradu vozilo i ubiju psića. Ovo posljednje je kap koja Wicku prelije čašu te za njima pokreće osvetničku potragu, koristeći svoje stare prijatelje i veze iz kriminalnog polusvijeta. Njegov pohod neće zaustaviti ni otkriće da je Iosefov otac nitko drugi do Viggo Tarasov (Nyqvist), svemoćni šef ruske mafije koji je u svoje vrijeme bio Wickov glavni poslodavac i čijem blagoslovu može zahvaliti svoj umirovljenički status. Nakon što pokušaji mirnog rješenja spora propadnu, između Tarasova i Wicka započinje krvavi i spektakularni sukob; dok Wick poput nezaustavljivog stroja za ubijanje napada Tarasovljeve ljude tražeći Iosefa, dotle Viggo, u nastojanju da Wicka zaustavi, raspisuje basnoslovno bogatu nagradu za njegovu glavu, a zbog čega se na njega okome najefikasniji i najbeskrupulozniji plaćeni ubojice u New Yorku.

Prilikom produkcije filma se najsretnijom kombinacijom pokazala ne samo odluka da glavnu ulogu tumači Reeves, kojemu izgleda kao “sašivena”, nego i to da su režisere odabrani bivši kaskaderi Chad Stahelski i David Leitch (čije je ime iz proceduralnih razloga ostalo van špice). Njih dvojica su s Reevesom bili blisko surađivali na Matrixu, dotada najuspješnijim od svih Reevesovih filmova, i to, slično kao i njihovo bogato iskustvo, se može ogledati u cijelom nizu izuzetno efektnih i dojmljivih akcijskih scena. One, pogotovo u prvom dijelu filma, izgledaju nimalo dosadno i monotono usprkos toga što je zbog svojih ubilačkih vještina Reevesov lik pretplaćen da iz svakog okršaja izađe kao pobjednik.

Johnu Wicku dosta pridonosi i scenarij Dereka Kolstada, koji je originalno bio zamišljen za mnogo starijeg glumca, ali koji svejedno savršeno funkcionira, velikim dijelom zahvaljujući oslanjanju na baštinu 1960-ih, prije svega špageti vesterna i klasičnih gangsterskih filmova Jean-Pierrea Melvillea. Kolstad ne samo što je stvorio upečatljiv lik, koji je usprkos svoje fizičke superiornosti dovoljno emocionalno ranjiv da ga se prihvati kao pozitivca, nego ga je u smjestio u fiktivan, ali na trenutke fascinantni svijet. Njegov najzanimljiviji detalj je Hotel Continental, koji je poslužio kao jedan od motiva za mnogo lošiji film slične premise, ali i predložak za buduću TV-seriju.

Filmu dosta doprinosi i raznovrsna, ali vrlo dobro raspoložena glumačka postava. To uključuje Alfieja Allena koji se prilično zabavlja odmarajući se od tumačenja zlosretnog Theona Greyjoya u Igri prijestolja, ali još više danas pokojnog švedskog glumca Michael Nyqvista, koji tumači lik ruskog gangsterskog bosa tumači lišen bilo kakvih stereotipova, i zahvaljujući kome možemo lako zaboraviti na slična ostvarenja gdje je takve likove tumačio Rade Šerbedžija. Iako John Wick pred kraj počinje popuštati pred neizbježnim klišejima i predvidljivosti krvavog finala, riječ je o možda ne najboljem, ali svakako jednom od opravdano uspješnijih akcijskih filmova našeg doba.

JOHN WICK

uloge: Keanu Reeves, Michael Nycvist, Alfie Allen, Adrianne Palicki, Bridget Moynahan, Dean Winters, Ian McShane, John Leguizamo, Willem Dafoe

scenarij: Derek Kolstad

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2014.

trajanje: 101 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: The Ruthless (Lo spietato, 2019)

Talijanski filmaši stjecajem specifičnih geografskih, ekonomskih i političkih okolnosti mogu uživati u tome da im bliža i dalja povijest daje bogat izvor materijala za ostvarenja gangsterskog života. To posebno uključuje razdoblje tzv. Prve republike, kada se pod višedesetljetnom vlašću Demokršćanske stranke često znala izgubiti granica između politike, ekonomije i organiziranog kriminala, a život s onu stranu zakona stvarao niz dramatičnih događaja i živopisnih biografija. Jedan od takvih primjera pruža milanski gangster Saverio Morabito, čija su svjedočenja postala temeljem za knjigu koja će poslužiti kao predložak za The Ruthless (“Beskrupulozni”), biografski film u režiji Renata di Marije, koji je odnedavno dostupan na Netflixu.

Morabitov alter ego, koji služi kao protagonist i narator filma, je milanski gangster Santo Russo (Scamarcio). Radnja započinje kada 15-godišnji Santo odrasta u Milanu gdje je njegova obitelj došla iz siromašne Kalabrije tražiti novi život. Santov otac je, pak, imao dodatnih razloga za dolazak, s obzirom da je neko vrijeme bio član ‘Ndranghete, kalabreške verzije mafije iz koje je bio izbačen. Mladi Santo se ispočetka nema namjeru baviti kriminalom, ali na Novu godinu 1968. bude uhapšen i optužen za krađu koju nije počinio, a njegov otac mu, nastojeći ga naučiti lekciju, odbije pružiti pomoć. Santo završava u popravnom domu gdje će biti izložen zlostavljanju, ali i steći vjernog prijatelja Marija Bambierija (Tedeschi), te nakon nekoliko godina steći dovoljno vještina da po izlasku započne karijeru kao okorjeli kriminalac. Santo i Mario se bave pljačkama, otmicama, iznudama i drugim zločinima, i u tome imaju uspjeha, skrenuvši pažnju vodećih ličnosti milanske ‘Ndranghete koja ih angažira za svoje prljave rabote. Santo se oženi za nekoć neuglednu Kalabrežanku Mariangelu (Serraiacco) s kojom će osnovati tradicionalnu obitelj, ali će nastaviti sa svojim poslom koji mu, pogotovo kada se u priču uključi trgovina heroinom, donosi sve više i više novaca. Potreba da ga troši ga spoji s francuskom umjetnicom Annabelle (Caste) s kojom će, usprkos razlika u obrazovanju, karakteru i svjetonazoru, razviti ljubavnu vezu. Njegov prijatelj Mario se, međutim, ne može nositi s uspjehom, te se odaje heroinu i počini pogrešku koja će 1990. godine po Santa, a na kraju i njegove pokrovitelje, imati kastastrofalne posljedice.

Renato di Maria je autor koji je prilično dobro poznaje materiju, a što uključuje kako talijanski kriminalni milje kojeg je 2015. godine obradio u dokumentarcu Italian Gangsters, tako i klasike gangsterskog žanra. To se najviše odnosi na Scorsesejeve Dobre momke od kojih je velikim dijelom “posudio” narativnu strukturu, opći ugođaj i mješavinu eksplicitnog nasilja, ironičnih komentara, nostalgije za svijetom nestalim prije nekoliko desetljeća, te crnog humora. The Ruthless ne otkriva toplu vodu, te je, slično kao u Scorsejevom ostvarenju, glavni lik prikazan kao nimalo simpatična osoba koja ne prikazuje previše kajanja za sve ono što je počinio. Pokušaj da se sve to začini s nekakvim elementima katoličke krivnje na kraju završi ne baš najspretnije, te se uglavnom svodi na eksploatacijski sadržaj, poput Santovih erotskih maštarija o redovnicama ili Mariangelino duševno rastrojstvo koje se trasnformria u vjerski fanatizam. Pojedine scene, pogotovo pred kraj, su razvučene i predvidljive, a neke od njih, pogotovo one u kojima di Maira inzistira na humoru su toliko nadrealne da se doimaju kao da su ovaj gangstersko-biografski film zalutale iz Monty Pythonovih skečeva.

Jedan od nedostataka filma je neujednačenost kvalitete kod glumačke postave. Scamarcio, hollywoodskoj publici poznat po ulozi mafijaškog bosa u Johnu Wicku 2, kao i po tome što je prvi zapaženi nastup imao u tematski i stiolski srodnom gangsterskom filmu Krimi roman iz 2005. godine, je vrlo dobar te kombinacijom karizme i “mangupskog” humora uvjerljivo portretira tipa koji bi u većini drugih filmova bio negativac. Serraioco je daleko manje uspješna kao njegova supruga, a još je žalosnija stvar s Caste, koju muči nedostatak “kemije” s Scamarciom. S druge strane, The Ruthless, iako većini fanova gangstersko-biografskog žanra neće donijeti ništa naročito novo, predstavlja uglavnom zadovoljavajući način da se nepuna dva sata slobodnog vremena provedu pred ekranom.

THE RUTHLESS

(LO SPIETATO)

uloge: Riccardo Scamarcio, Sara Seraiocco, Marie-Ange Casta, Alessandro Tedeschi

scenarij: Renato di Maria, Valentina Strada, Federico Gnesini

režija: Renato di Maria

proizvodnja: Bibi Film/Rai Cinema/Indi Prod, Italija/Francuska, 2019.

trajanje: 111 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Građanski rat (Captain America: Civil War, 2016)

2016. godina je za Marvel Comics, barem kada je u pitanju filmska djelatnost, bila jedna od najboljih godina u povijesti. Glavni je razlog u tome što su svoje glavne suparnike, DC Comics i njihov filmski projekt DC Extended Universe, na kino-blagajnama sa svojim Marvelovim filmskim univerzumom razbucali kao beba zvečku. Nigdje se to nije vidjelo kao u tome što je DC-ova glavna uzdanica Batman v Superman: Zora pravednika zaradio manje novaca od Marvelovog filma Kapetan Amerika: Građanski rat. To je dostignuće za Marvel utoliko veće, što uopće nije riječ o Marvelovom prvoligaškom filmu, odnosno ultimativnoj uzdanici nalik na Osvetnike, nego tek “običnom” nastavku sage o pojedinačnom superheroju koji su fanovi ostalih Marvelovih superheroja teoretski mogli ignorirati.

Film braće Anthonyja i Joea Russoa, međutim, je ipak mnogo ambiciozniji i spektakularniji nego što se moglo zaključiti na prvi pogled, pa nije malen broj promatrača koji ga je nazvao svojevrsnim mini-izdanjem Osvetnika. Razlozi za to su, dakako, u Marvelovom nastojanju da se na što efikasniji način suprotstavi DC-jevom sparivanju od Marvelovaca još uvijek poznatijih Batmana i Supermana, pa je Kapetan Amerika umjesto solo-akcije u svojem filmu morao biti društvu moćne gomilice svojih superherojskih kolega. To je, s druge strane, stvorilo određeni problem, s obzirom da negativac s kojim se Osvetnici moraju obračunati mora biti nešto u ligi Chitaura u prvom, odnosno Ultrona u drugom filmu, ali opet ispod razine supernegativca Thanosa koji je bio određen za “prave” nastavke sage o Osvetnicima. Kao elegantno rješenje se nametnula jedna od relativno novijih Marvelovih serija pod naslovom Građanski rat, a koje je, kao što ime sugerira, Osvetnike suočilo s neugodnom situacijom da se moraju boriti jedni protiv drugih.

Zaplet filma se oslanja na Vladavinu Ultrona, odnosno prikazuje političke posljedice spektakularnog okršaja u Sokoviji, koje je zbog masovnog razaranja i ljudskih žrtava protiv superheroja okrenulo javno mnijenje. Na to su svjetske vlade, vođene američkom, donijele plan da se preko UN međunarodnim sporazumima regulira, odnosno kontrolira i ograničava njihova djelatnost. Dok Tony Stark alias Iron Man (Downey Jr.) smatra da je u pitanju vrlo dobra ideja, dotle Steve Rogers alias Kapetan Amerika (Evans) ima sasvim drukčije mišljenje, odnosno uvjeren je da će sve to dovesti do birokratskih zastoja i brojnih zloupotreba. Njihova razilaženja će dodatno eskalirati nakon diplomatske konferencije u Beču prilikom koje je u bombaškom napadu ubijen kralj afričke države Wakande, a njegov sin i nasljednik T’Challa (Boseman), za kojeg se ispostavi da je obdaren superherojskim moćima, odluči pronaći i ubiti počinitelja. Za Rogersa je problem u tome što je počinitelj nitko drugi do njegov stari ratni drug “Bucky” Barnes (Stan), a za kojeg se ispostavilo da mu je netko oprao mozak. Rogers je odlučan zaštititi “Buckyja” kako od T’Challe, tako i od Starka koji ga misli predati vlastima, a što na kraju dovede do spektakularnog i brutalnog obračuna među dotadašnjim kolegama i najboljim prijateljima.

Građanski rat ima isti problem kao i Zora pravednika. Gledateljima je, naime, jasno da se superherojski likovi moraju čuvati za buduće nastavke i vlastite franšize, pa će na kraju, bez obzira na žestinu međusobne borbe, na kraju balade morati zakopati ratne sjekire, kao i to da obračun na njih neće ostaviti dalekosežne posljedice, barem one fizičke prirode. Kao i DC-jev film, i Marvelov je “lukavo” iskoristio masovno okupljanje superheroja ne samo da privuče najširu moguću fanovsku bazu, nego i da posluži kao podloga, odnosno svojevrsna predigra za pojedinačne filmove posvećene likovima iz fiktivnog univerzuma, u ovom slučaju Crnog pantera, odnosno rebootiranog Čovjeka-pauka (koga tumači prilično raspoloženi Tom Holland). Braća Russo su, za razliku od Zacka Snydera, obavili solidan posao, prije svega zato što nisu inzistirali na mračnoj atmosferi i tmurnoj fotografiji, nego su, sve do posljednjeg dijela filma, nastojali održati kakav-takav balans između lepršave superherojske pustolovine i mučne drame. U tome im je pomogao i niz prilično dobrih akcijskih scena.

Glavni nedostatak Građanskog rata je, kao i kod mnogih Marvelovih filmova, u lošem scenariju. Dijelom je to zbog hrpe likova od kojih veliki dio služi tek kao ukras, a dijelom zbog ne baš najsretnije karakterizacije. Najveća je pogreška ta da lik Stevena Rogersa, pripadnika generacije koja je državu stavljala iznad pojedinca, inzistira na nekakvim pravima da superheroji dijele pravdu po načelu “uradi sam”, dok je individualistički industrijalac Tony Stark odjednom postao fan birokratske regulacije. To, kao i previše melodramatično finale, oduzimaju dosta toga ovom filmu, iako fanovi Marvelovog univerzuma, pa čak i većina običnih gledatelja, neće imati prevelikih zamjerki.

KAPETAN AMERIKA: GRAĐANSKI RAT

(CAPTAIN AMERICA: CIVIL WAR)

uloge: Chris Evans, Robert Downey Jr., Scarlett Johansson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Jeremy Renner, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Paul Rudd, Tom Holland, Daniel Brühl

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2016.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Bez ljubavi ( Нелюбовь, 2017)

Mnogi u svijetu, a pogotovo u Americi u posljednjih par godina, dolazak Vladimira Putina na vlast u Rusiji smatraju najvećim zlom koje je zadesilo svijet u ovom stoljeću. S druge strane, što god mislili o trenutnom ruskom predsjedniku, lako je zamisliti da je njegov uspon nekoga znao i usrećiti, a među njih se mogu svrstati čak i neke ličnosti koje organski ne mogu smisliti njegov režim. Jedan od takvih primjera je Andrej Zvjagincev, filmaš koji pripada tzv. Drugoj Rusiji, odnosno krugovima prozapadne liberalne opozicije, ali koji usprkos toga svoju karijeru duguje upravo Putinu. Slavnim je postao daleke 2003. godine s nagrađenim filmom Povratak, mračnom dramom koja je na Zapadu shvaćena kao alegorijsko upozorenje da je Rusija počela skretati s ispravnog Jeljcinovog puta i da će umjesto demokratske utopije možda završiti u starim autokratskim vremenima. Zvjagincev je nakon tog filma režirao niz ostvarenja sličnog sadržaja i atmosfere, odnosno turobne i depresivne drame u kojima prikazuje naličje života u Putinovog Rusiji na način sličan kojima su prije pola stoljeća autori Crnog vala prikazivali život u Titovoj Jugoslaviji. Posljednje Zvjagincevljev film je drama Bez ljubavi iz 2017. godine, koje je osvojilo niz prestižnih festivalskih i drugih priznanja, uključujući nagradu žirija na festivalu u Cannesu.

Protagonisti, koje tumače Marijana Spivak i Aleksej Rozin, su Ženja i Boris, relativno situirani bračni par koji se odlučio razvesti. To je sasvim razumljiva odluka, jer se više ne vole, te se čini da su pronašli životnu sreću sa novim partnerima – Ženja s Antonom (Kešis), bogatašem čija odrasla kći živi u Portugalu, a Boris sa Mašom (Vasiljeva), mladom ljubavnicom koja treba roditi njegovo dijete. Razvod bi išao glatko da je u pitanju samo podjela zajedničke imovine, ali postoji problem u obliku njihovog 12-godišnjeg sina Aljoše (Novikov). Nijedan od supružnika ne želi dječaka, te ga očajnički pokušava utrapiti drugome, a u slučaju da sporazuma ne bude, kao alternativu spominju internat. Aljoša postaje svjestan situacije, pa možda i nije neko veliko iznenađenje kada jednog dana nestane. Ženja i Boris su odjednom prisiljeni sjetiti se svojih roditeljskih obaveza te ga počinju tražiti. Dugotrajna i mukotrpna potraga, međutim, ne dovodi do nikakvih rezultata, osim što dvoje supružnika, prisiljenih da provode zajedničko vrijeme, pronalaze dodatne razloga da jedno prema drugom iskazuju mržnju.

Bez ljubavi je Zvjagincev originalno zamislio kao ruski remake znamenitog Bergmanovog filma Prizori iz bračnog života, ali je od tog plana morao odustati zbog problema s autorskim pravima. Scenarij, međutim, predstavlja trijumf jednostavnosti i prikazuje sasvim običnu priču te relativno jednostavne, ali uvjerljive likove koje sjajno tumače Spivak i Rozin. Zvjagincev, međutim, daleko više truda ulaže u nastojanje da stvori specifičnu i prilično turobnu atmosferu, pri čemu se služi dugim kadrovima po uzorima na Tarkovskog. U filmu osim glumačke ekipe važnu ulogu igra i scenografija, odnosno vješto korištenje lokacija, bilo da je riječ o interijerima koji, bez obzira na to što bi se mogli nazvati luksuznima, izgledaju mračno i sputavajuće, bilo da je riječ o eksterijerima ispod u pravilu oblačnog neba, a koji se obično svode na napuštene i propadajuće zgrade iz sovjetskog razdoblja, obično okružene mračnim i prijeteći gustim šumama. Zvjagincev je prilično vješt i takvi su prizori toliko fascinantni da će gledatelj zaboraviti da su kadrovi izuzetno dugi, a ritam radnje relativno spor.

Zvjagincev, s druge strane, toj priličano običnoj i svakodnevnoj priči, koja bi se mogla događati u San Franciscu isto kao i u Sankt Peterburgu, morao dati određeni, iako implicitni, politički kontekst. Njegov prethodni film Levijatan iz 2014. godine, naime, nije previše dobro “sjeo” kremaljskim vlastima, te je Zvjagincevu rusko Ministarstvo kulture odbilo pružiti financijsku podršku. Srećom, Zvjagincev je imao par poklonika među tajkunskim krugovima, ali još više među birokratima u par zapadnih zemalja koji su uskočili s novcima vlastitih poreznih obveznika. Bez ljubavi je, tako, morao dobiti određeni antiputinovski sadržaj, a on se, između ostalog, ogleda u par scena koje pokazuju kako se s režimom slizana Ruska pravoslavna crkva proširila u sve pore društva i građanima nastoji nametnuti svoje turbokonzervativne stavove o braku i seksu, ili kroz prikaz ruske policije kao hrpe lijenčina i nesposobnjakovića na čije se elementarne usluge običan građanin nikako ne može osloniti. U završnim scenama se prikazuje kako likovi gledaju televizijske vijesti državnih ili prorežimskih medija posvećenih sukobu u istočnoj Ukrajini, u kojima su, dakako, kao krivac za krvoproliće i razaranja prikazana ukrajinska prozapadna vlast. Iz tih bi se scena moglo tumačiti da je priča o Aljošinim roditeljima zapravo još alegorija na žalosno stanje stvari u Rusiji, odnosno da su oni zbog sebičnosti i konformizma svoje dijete napustili isto onako kao što je njihova generacija odbacila plemenite demokratske ideale Jeljcinove ere. Jedini koji se u filmu mogu smatrati pozitivcima su volonteri iz nevladine organizacije posvećene pomoći u traženju nestalih osoba, a čija požrtvovnost i profesionalnost daje snažan kontrast u odnosu na korumpiranu i nesposobnu državu. Iako takvi eksplicitno politički sadržaji u neku ruku predstavljaju nepotreban začin onome što bi inače predstavljalo gotovo savršenu intimnu obiteljsku dramu, Bez ljubavi svejedno predstavlja izuzetno kvalitetno ostvarenje koje se može najtoplije preporučiti svim pravim filmskim sladokuscima.

BEZ LJUBAVI

(НЕЛЮБОВЬ)

uloge: Marijana Spivak, Aleksej Rozin, Matvej Novikov, Marina Vasiljeva, Andris Kešis

scenarij: Oleg Negin & Andrej Zvjagincev

režija: Andrej Zvjagincev

proizvodnja: Art France Cinema/Why Not Productions, Rusija/Francuska/Belgija/Njemačka, 2017.

trajanje: 127 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Opsadno stanje (Captive State, 2019)

Posljednjih par godina je prilično zanimljivo gledati kako se riječ “neokon” počinje izbjegavati u istim onim “pristojnim društvima” gdje je za vrijeme rata u Iraku bila oličenje sveg zla na svijetu, odnosno svega onoga što je “cool”, “hip” i “progresivna” ekipa morala mrziti. Danas to isto društvance mjesecima na društvenim mrežama plače za preminulim američkim senatorom kojeg je razapinjala kao ratnog huškača, a predsjednik kojeg se prozivalo kao najvećeg krvoloka se sada slavi kao simpatični djedica, mudri državnik i neshvaćeni vizionar. Sve, to, dakako, znači da više nije “politički korektno” kritizirati radikalnu američku politiku “širenja demokracije”, odnosno dovoditi u sumnju to da brutalne invazije suverenih država, masovna razaranja i ubijanja stotina tisuća ljudi, te instaliranje marionetskih režima koji za račun američkih korporacija pljačkaju prirodne resurse ne predstavljaju civilizacijsko dostignuće koje jedino ne mogu shvatiti nacionalistički trogloditi, ocvali staljinisti ili ruski trolovi. Zbog svega toga je zanimljivo vidjeti film u kome se Amerikancima i amerikanofilima pokazuje kako je to kada Sjedinjene Države budu izložene istom takvom tretmanu. Priliku za to pruža SF-film Captive State u režiji Ruperta Wyatta, čiji bi naslov bilo najadekvatnije prevesti izrazom Pod jarmom, a kojeg su domaći distributeri po dobrom starom običaju preveli kao Opsadno stanje.

Radnja započne nakon što Zemlja postane metom invazije tehnološki superiornih vanzemaljaca koji svim svjetskim vladama postave ultimatum o predaji, koji će brzo biti prihvaćen. Vanzemaljci se iskrcavaju, uspostavljaju baze u vodećim svjetskim gradovima, te se potom proglašavaju za Zakonodavce, odnosno vrhovnu vlast na planetu. Ispod njih su ostaci nekadašnjih vlada reorganizirani u marionetske režime koji šačici ljudi na vrhu omogućavaju lagodan život, dok se ostatak mora suočiti sa oduzimanjem svih ljudskih i građanskih prava, te bespomoćno gledati kako vanzemaljci nemilice iskorištavaju Zemljine prirodne resurse. Takvo stanje stvari je, dakako, dovelo do stvaranja pokreta otpora koji se osvajačima pokušava suprotstaviti uglavnom simboličkim terorističkim akcijama. Devet godina nakon invazije Gabriel Drummond (Sanders) živi u Chicagu, mučen sjećanjem na roditelje koji su smrtno stradali u invaziji, ali i obilježen time da mu je stariji brat Rafe (Majors) bio jedan od vođa lokalne ćelije pokreta otpora nestale u vanzemaljskoj kaznenoj ekspediciji koja je zbrisala cijelu gradsku četvrt. Kolaboracionistički policijski zapovjednik Mulligan (Goodman), pak, vjeruje da je Rafe živ, a njegova mreža aktivna, te nastoji Gabriela iskoristiti kako bi je razotkrio i uništio. Gabriel, pak, dolazi u kontakt s Rafeovim suborcima te im pomaže u izvođenju izuzetno složene i riskantne akcije u kojoj se namjerava izvršiti atentat na vodeće ličnosti režima i s njima povezane vanzemaljske predstavnike.

Opsadno stanje je loše prošlo na američkim kino-blagajnama, ali i kod kritičara, a što se može protumačiti time da je Amerikancima ova distopijska, ali mnogim zemljama svijeta dobro poznata priča, previše gorka. To, dakako, ne znači da neke od kritika filma nisu opravdane, a što se prije svega može odnositi na spor početak, pomalo konfuznu sredinu i prilično predvidljiv “šokatni” obrat na samom kraju. S druge strane, Rupert Wyatt, britanski režiser poznat po filmu Planet majmuna: Postanak, kojim je bila stvorena uspješna franšiza, se iskazao neobično vješt u stvaranju distopijskog svijeta koji je izuzetno mračan i depresivan, ali još više zato što predstavlja odraz onoga u čemu manje-više živimo. Wyatt se koristi lokacijama Chicaga, američke metropole koja i u našem svijetu, u kojem nije bilo nikakvih vanzemaljskih invazija, izgleda prilično loše, te mu nije neki naročiti problem s malo budžetskih sredstava rekonstruirati siromaštvo, besperspektivnost i očaj. Isto tako nije bio naročiti problem prikazati turbo-orvelijansku noćnu moru u kojoj se nastoji ostvariti potpuna kontrola nad stanovništvom, svi mediji prolaze kroz cenzuru, dronovi patroliraju iznad ulica a svi građani su kontrolirani kirurški ugrađenim čipovima. I, naravno, tu je i korumpirana političarska bagra koja je vlastiti narod spremna prodati tuđincima, kao i njihovi medijski trabanti koji šire propagandu o tome da su vanzemaljci donijeli mir, sreću i blagostanje.

Wyattov film relativno dobro funkcionira kao triler, mada nije najbolje izveden prijelaz od prilično sporog prikaza distopijskog svijeta do akcije koja se na trenutke odvija prebrzo i konfuzno. Jedan od razloga bi mogao biti i taj da je Wyatt, suočen s nedostatkom budžeta za specijalne efekte, bio prisiljen borbe s vanzemaljcima, odnosno same vanzemaljce, prikazivati u mraku. Ma koliko ih se Wyatt trudio učiniti zastrašujućima, oni izgledaju manje opasni od policajaca u fantomkama koji svoje sugrađane hapse, sadistički muče i cinično predaju sudbini vjerojatno nalik onoj koju su doživljavali Židovi kada ih se “deportiralo na Istok”. Neki od likova nisu najbolje razrađeni, ali to ipak kompenzira prilično raznovrsna i raspoložena ekipa, među kojom se najviše ističe John Goodman u prilično složenoj i dojmljivoj ulozi moralnim dvojbama rastrzanog policajca. Zahvaljujući njemu je Opsadno stanje prilično gledljiv i na trenutke upečatljivo ostvarenje, a za koje se na kraju može reći da je pravi film napravljen u pogrešno vrijeme.

OPSADNO STANJE

(CAPTIVE STATE)

uloge: John Goodman, Ashton Sanders, Jonathan Majors, Machine Gun Kelly, Vera Farmiga, Alan Ruck, Kevin Dunn, Madeline Brewer

scenarij: Erica Beeney & Rupert Wyatt

režija: Rupert Wyatt

proizvodnja: Participant Media/Focus Features, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Zelena knjiga: Vodič za život (Green Book, 2018)

Nakon što svake godine završi “oskarovska” utrka i svaki od pobjednika započne, najčešće opravdan, put u zaborav, filmski kritičari i budući povjesničari se mogu početi zabavljati analizirajući razloge zbog kojih je pojedini naslov uspio osvojiti najprestižnije zlatne kipiće. Ove godine će, pak, to biti relativno jednostavan zadatak, iako se pobjednik sve do posljednjeg trenutka nije smatrao najvećim favoritom i bio u sjeni mnogo razvikanije Rome. Slučaj Zelene knjige, kojoj su domaći distributeri, valjda uplašeni da će netko misliti kako je riječ o ekranizaciji programskog manifesta pokojnog libijskog vođe Moamera Gadafija, nadjenuli dodatni naslov Vodič kroz život, predstavlja školski primjer “udice za Oscare”. Film Petera Farrellyja, naime, koristi gotovo sve sastojke formule koja se posljednjih desetljeća pokazala efikasnom u pridobivanju glasačkog tijela losanđeleske Akademije. Zelena knjiga tako kombinira dva za “Oscar” prilično prijemčiva žanra – biografski i film ceste; radnjom je smještena u rane 1960-e, razdoblje koje nostalgična hollywoodska gerontokracija smatra zlatnim dobom; glavni likovi su, u manjoj ili većoj mjeri, povezani s industrijom zabave, a samim time i s Hollywoodom; scenarij se trudi obračunati s rasizmom, ksenofobnim i drugim predrasudama koje hollywoodski salonski ljevičari smatraju izvorom sveg zla u današnjem svijetu; i, konačno, riječ je o filmu gdje najveći dio tereta nose glumci.

Zelena knjiga se temelji na scenariju za kojeg je Nick Vallelonga, jedan od trojice ko-scenarista, inspiraciju pronašao u pričama svojeg oca, Tonyja “Usne” Vallelonga (Mortensen), italoameričkog izbacivača koji je, zahvaljujući radu u popularnim njujorškim klubovima, stekao niz utjecajnih prijatelja i veza u industriji zabave, te od 1970-ih do smrti ostvario karijeru povremenog glumca. Radnja počinje 1962. godine kada se elitni klub “Copacabana” zatvara radi preuređenja, te Vallelonga mora u sljedećih nekoliko mjeseci pronaći posao kojim bi prehranio svoju obitelj. Neobično rješenje tog problema je pronađeno u liku dr. Dona Shirleya (Ali), crnog pijanista koji živi u luksuznom stanu iznad elitne koncertne dvorane Carnegie Hall i koji se sprema otići na višetjednu turneju po SAD. Tony je angažiran kao njegov vozač, ali također mora za svog zahtjevnog poslodavca obavljati poslove batlera i, što je još važnije, tjelohranitelja. Shirley, naime, prilikom turneje mora nastupati u južnjačkim državama gdje je još uvijek na snazi institucionalna rasna segregacija i gdje nije rijetkost očekivati otvoreno neprijateljstvo prema crncima koji se usude ponašati kao da su po pravima jednaki bijelcima. U svemu tome Tonyju kao važan alat služi tzv. “Zelena knjiga”, odnosno vodič namijenjen crnim putnicima koji daje jasne instrukcije u kojim mjestima crnci smiju koristiti iste ili različite hotele, zahode, restorane kao bijelci, a u kojima ne. I dok se na samom početku putovanja iskazuju bitne razlike između sirovog, neobrazovanog ali uličnom mudrošću nadarenog Tonyja na jednoj, i rafiniranog, obrazovanog i dostojanstvenog Shirleya na drugoj strani, kako vrijeme prolazi njih dvojica polako prevladavaju međusobni jaz i postaju prijatelji.

Režiser Peter Farelly je ovdje napravio prilično dobar posao, i to najviše zahvaljujući tome što se njegov rad uopće ne primjećuje, a još manje nekakva “autorska ruka”. Gotovo bi se moglo reći kako je Farelly to napravio kako bi se u neku ruku iskupio za komedije koje je bio pravio s bratom Bobbyjem prije dva desetljeća, i u kojima je često razbijao dotadašnje granice hollywoodskog zahodskog humora. To, dakako, ne znači da je Zelena knjiga u tehničkom smislu loš film. Naprotiv, Farelley vješto upravlja resursima te za relativno male novce uspijeva rekonstruirati Ameriku od prije više od pola stoljeća, bilo da je riječ o scenografiji, kostimima, glazbi i rekvizitima. Najvažnije je, međutim, to da je odabrao, i sve do pred sam kraj, znao održati sjajan tempo, te da čak i oni gledatelji koji obično nisu skloni ovakvom tipu filmova, neće moći primijetiti da Zelena knjiga traje preko dva sata. Farrelly također prilično spretno održava delikatnu ravnotežu između ozbiljne drame i lagane komedijice, a koja je nužna da bi publika u ovakvom ostvarenju mogla uživati.

Najveći adut filma je, pak, glumačka ekipa. To se odnosi na Mahershalu Alija, čiji je prikaz dio Shirleyeve rodbine napao zbog navodne povijesne neutemeljenosti, stvorivši kontroverze ali i besplatnu reklamu za Farrellyjevo ostvarenje. Ali lik rafiniranog, ultraprofesionalnog i naizgled hladnog glazbenika uspijeva učiniti neobično složenim i životnim, te nije nikakvo čudo što je za njega dvije godine nakon Moonlighta uspio osvojiti svoj drugi Oscar za najboljeg sporednog glumca. Mnogo je, pak, impresivniji Mortensen koji je za potrebe uloge morao ne samo savladati talijanski, nego se i udebljati najmanje desetak kilograma. Tako uloženi trud je urodio plodom, te ne izgleda nimalo čudno što hollywodska superzvijezda, koja je nedavno ušla u sedmo desetljeće života, tumači lik koji je upola mlađi. Uz dva sjajna glumačka talenta dolazi i dobra međusobna “kemija”, te Ali i Mortensen zahvaljujući njoj uspijevaju nadići brojne scenarističke nedostatke, uključujući i klišeje koji bi inače uništili i mnogo bolje napisane filmove. Iako će, kao i u brojnim drugim slučajevima, biti dežurnih SJW dušobrižnika koji će Zelenoj knjizi zamjerati nedovoljnu angažiranost ili stereotip “bijelog spasitelja”, ovaj film svojom kvalitetom nadilazi sentimentalnu “ljigu” i pričom o dva čovjeka koji nadilaze svoje naizgled nepremostive razlike publici donosi smiješak na lice, podsjećajući da postoji svijet bolji od našeg, makar u hollywoodskim filmovima.

ZELENA KNJIGA: VODIČ KROZ ŽIVOT

(GREEN BOOK)

uloge: Viggo Mortensen, Mahershala Ali, Linda Cardellini

scenarij: Nick Valelonga, Brian Hayes Currie & Peter Farelly

režija: Peter Farelly

proizvodnja: Universal Pictures, SAD, 2018.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Posljednji tajkun (The Last Tycoon, 2012)

Opsjednutost prošlošću, obično vezana uz to da se na tu prošlost iz raznoraznih razloga gleda kroz ružičašte naočale, nije specifičnost ovih prostora. Jedan od primjera bi mogla biti Kina, zemlja koja posjeduje izuzetno dugu povijest, koja je, između ostalih, bila bogat i gotovo neiscrpan izvor inspiracije za književnike, umjetnike te, naravno, i filmaše. Sklonost da se “dobra stara” vremena prikazuju kroz prizmu nostalgije se ponekad može primijetiti i u tretmanu ličnosti, događaja i epoha koje se teško mogu nazvati “dobrima”. Jedan od primjera jesu 1930-e, doba u kojem je Kina prolazila kroz vjerojatno jedno od najtraumatičnijih poglavlja svoje povijesti i bila pod vlašću svakojakih mutnih tipova krvavih ruku, ali koje usprkos toga služi kao zahvalan izvor priča za raskošne filmske epove. Jedan od primjera je Posljednji tajkun, hongkonški gangsterski ep koji je 2012. godine režirao Wong Jing.

Naslovni lik filma se temelji na stvarnoj ličnosti po imenu Du Yuesheng, koji je 1920-ih i 1930-ih vladao organiziranim kriminalom u Šangaju, te zahvaljujući bliskosti s Chiang Kai-shekom, vođom nacionalističke stranke Kuomintang, i spremnosti da istog novcem i na druge načine podržava u borbi s komunistima, uživao status najmoćnijeg gangstera na svijetu. Tvorci filma Posljednji tajkun su, pak, itekako svjesni da autentični biografski film o pripadniku gubitničke strane u građanskom ratu vjerojatno ne bi dobro prošao u susretu s cenzorima NR Kine, pa je Du Yuesheng “prekršten” u fiktivni lik po imenu Cheng Daqi. Radnja započinje 1910-ih kada Chenga (Huang Xiaoming), mladog provincijskog prodavača voća, iskoriste kao pijuna u obračunima lokalnih kabadahija te završi u zatvoru pod lažnom optužbom za ubojstvo. Odatle ga izvlači političkim i drugim vezama “podmazani” oficir Mao Zi (Francis Ng) koji će kasnije postati njegov poslovni i politički partner. Cheng odlazi u Šangaj potražiti bolji život, a u tom gradu, koji je zahvaljujući međunarodnim koncesijama podijeljen na različite zone, cvate kriminal vezan uz kocku, prostituciju i trgovinu opijumom. Njegovo vladanje borilačkim vještinama, ali i nesumnjivi diplomatski talent, mu omogućuje da polako ovlada šangajskim ulicama, ali i stekne naklonost Honga Shoutinga (Sammo Hung) koji će postati njegov mentor, zaštitnik, a na kraju i pobratim. 1930-ih sada već sredovječni Cheng (koga tumači Chow Yun-fat) uživa status neformalnog gospodara grada, ali njegovoj vladavini izazov predstavlja kako građanski rat u kojem se beskrupulozni Mao Zi našao nasuprot “pobunjenika”, tako i sve izglednija japanska invazija. Dodatne probleme za Chenga predstavlja i to što je u te spletke upetljana Ye Zhiqiu (Yuan Quan), operna pjevačica u koju je bio zaljubljen od rane mladosti.

Posljednji tajkun na prvi pogled ima sve što bi jedan povijesni ep trebao imati. Osim što je u njega potrošena za hongkonške standarde poprilična količina novaca, te rekonstruirani kostimi, scenografija i rekviziti davno iščezle epohe, može se pohvaliti dojmljivom glumačkom postavom u kojoj su se našle legende poput Chow Yun-fata i Sammoa Hunga, Melodramatski zaplet je poslužio kao solidna podloga za niz prilično dobrih akcijskih scena u kojima se koriste kako šake, tako i hladno i vatreno oružje, uključujući obračun u crkvi koji podsjeća na najbolja djela Johna Wooa. Scenarij, međutim, ne može adekvatno održati kvalitetu do samog kraja, a tu nimalo ne pomaže što radnja na trenutke nije posve jasna gledateljima koji nisu upoznati sa političkim spletkama i posvađanošću frakcija u Kini 1930-ih. Posljednji tajkun, dakako, kao i mnogi slični filmovi, povijesnu autentičnost žrtvuje melodrami, pa se tako “problematični” gangsterski bos Du Yuesheng u filmu pretvori u patriota i heroja koji je na kraju balade spreman učiniti “pravu stvar” i suprotstaviti se Japancima čak i ako će to značiti njegovu smrt. Kreativni tretman povijesti sam po sebi nije problem, ali način na koji se to čini je malo nespretan, i u tome se pretjeralo. Krvavo finale tako prati više eksplozija i pirotehnike (uz ponekad ne baš najspretnije izvedene CGI efekte) nego u scenama koje rekonstruiraju japansko bombardiranje Šangaja 1937. godine. Dojam još više kvare neumitne usporedbe s nekim tematski i stilski sličnim filmovima kao što su Casablanca i Bonnie i Clyde, a koje će na kraju gledatelje dovesti do ironičnog zaključka da je po pitanju kvalitete filma hollywoodska prošlost bila bolja od hongkonške sadašnjosti.

POSLJEDNJI TAJKUN

(THE LAST TYCOON)

uloge: Chow Yun-fat, Sammo Hung, Francis Ng, Huang Xiaoming, Yuan Quan

scenarij: Wong Jing, Phillip Lui & Manfred Wong

režija: Wong Jing

proizvodnja: Mega Vision Pictures/Beijing Enlight Pictures/Bona Film Group, Hong Kong, 2012.

trajanje: 118 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Escape Room (2019)

Cjelovečernji film, polako ali sigurno nestaje kao forma s jasno određenim početkom, sredinom i krajem, barem ako se pitaju šefovi hollywoodskih studija. U pitanju nije više spoznaja da se za “dublje” i ozbiljnije sadržaje kao daleko adekvatniji medij nametnula streamingom “podmazana” televizija, nego i to da Hollywood, kada su u pitanju žanrovska ostvarenja, sve rjeđe pravi filmove koji nisu zamišljeni kao početak buduće franšize. Vrlo često to znači da će film, koji bi vrlo dobro funkcionirao kao samostalna cjelina, biti upropašten nastojanjem da se na silu ishodi nastavak. Nigdje se takav trend ne očitava na tako eksplicitan način kao u slučaju horor-trilera Escape Room Adama Robitela.

Naslov sugerira kako je riječ o tzv. sobi za bijeg, odnosno relativno novom i danas sve popularnijem obliku zabave za ljude koji žele u stvarnom životu iskusiti uzbuđenja koja su im dotada pružala isključivo video-igre. Sobe za bijeg predstavljaju jednu ili više prostorija koje igrači trebaju napustiti tako što rješavaju zagonetke i pronalaze skrivene ključeve. Escape Room započinje u Chicagu gdje je grupa od šestoro igrača pozvana u tajanstvenu zgradu gdje bi trebala započeti igru čiji je cilj izlazak iz zaključanih soba. Šest igrača, koji pripadaju različitim spolovima, godištima i socio-ekonomskim klasama, već u samoj čekaonici shvaća da je igra započela, a potom otkriva da su opasnosti koje im prijete prave, odnosno da moraju sve svoje fizičke i intelektualne vještine iskoristiti ne samo da pobijede, nego da pokušaju sačuvati vlastite živote.

Ne baš malen broj kritičara je Escape Room uspoređivao sa Slagalicom strave, a što se relativno lako može objasniti kroz sličnost koncepta, odnosno zaplete u kojima protagonisti moraju rješavati zagonetke kako bi se spasili od nevolje. Escape Room je, međutim, bitno drukčiji film od Slagalice, koja je bila žanrovski čvrsto ukotvljena u vodama “torture porna”; ovdje, dijelom i zbog nastojanja da se osigura komercijalno isplativiji cenzorski rejting PG-13 previše ekplicitnog nasilja nema, odnosno inzistira se na “čistom” hororu i suspenseu. Režiser Adam Robitel, pak, ima iskustvo upravo u takvoj vrsti filmova, jednoj od rijetkih koje Hollywood u posljednje vrijeme snima s niskim budžetom, Ovdje se to iskustvo ogleda kroz nekoliko prilično dojmljivih scena, koje odaju domišljato korištenje scenografije, odnosno stvaranje različitih atmosfera u različitim sobama za bijeg. Možda se to najbolje vidi u trećoj od nekoliko soba koje protagonisti moraju prijeći, a u kojoj se također vješto koristi soundtrack, odnosno klasična pjesma “Downtown” Petule Clark čiji stihovi služe kao svojevrsni ironični komentar radnje, odnosno ključ za zagonetku.

Robitelov režijski talent je, međutim, bio ograničen nekvalitetnim scenarijem, prije svega po pitanju likova. Escape Room ih ima relativno malo, ali ta malobrojnost može biti podloga za kvalitetu, prije svega kada se stvore međusobno različiti i upečatljivi likovi koji će publici ostati u sjećanju i prema čijoj sudbini nisu ravnodušni, a za što su najbolji primjer SF-klasici poput Predatora i Aliensa. Ovdje to, međutim, nije slučaj, jer su likovi svedeni na jednostavne klišeje – introvertirani štreber, gubitnik iz radničke klase, zatucani kamiondžija, psihopatski burzovni mešetar, prolupali ratni veteran, Jedan od njih služi isključivo za ekspoziciju, odnosno kako bi u sobe za bijeg neupućene gledatelje upoznao s tim relativno novim i nepoznatim konceptim zabave; čim taj zadatak obavi, postaje nepotreban, a njegova sudbina prilično izvjesna. Dojmu ne pomaže ni to što su većina likova krajnje antipatični, a ni članovi glumačke postave, s izuzetkom Deborah Ann Wall (poznate po nastupu u TV-seirji Daredrvil) im ne udahnjuju neki naročiti život.

Najveći nedostatak filma Escape Room, je, međutim, završnica. Gledateljima, koji su zbivanja dotada pratili isključivo iz perspektive protagonista, je “elegantno” servirano objašnjenje što se, kako i zašto događalo, i to iz ustiju samih organizatora smrtonosne igre. I, naravno, nakon što preživjeli igrači o svemu tome pokušaju izvijestiti vlasti, brzo se otkrije kako nikakve sobe za bijeg više nema, odnosno da je, bez obzira na sve logističke i tehničke probleme, uklonjena preko noći. Na samom kraju se gledateljima pruža spektakularna scena za koju se ispostavi da je ništa drugo do uvod u nastavak, koji će, po svemu sudeći, biti snimljen. Na žalost.

ESCAPE ROOM

uloge: Taylor Russell, Logan Miller, Deborah Ann Wall, Tyler Labine, Jay Ellis, Nik Dodani

scenarij: Bragi F. Schut & Maria Melnik

režija: Adam Robitel

proizvodnja: Columbia/Original Film, SAD/Kanada, 2019.

trajanje: 100 min.

OCJENA: 3/10