RECENZIJA: Spider-Man: Povratak kući (Spider-Man: Homecoming, 2017)

Posljednjih godina je Disney počeo poput Borga asimilirati sve oko sebe, a u tome mu je izvrsno poslužio Marvelov filmski univerzum, najuspješnija serija u povijesti filma. Kada je 20th Century Fox, jedan od hollywoodskih giganata, bio otkupljen od strane Disneya, jedan od glavnih argumenata je bio taj da bi se tim potezom ispunila želja Marvelovih fanova, odnosno da bi likovi iz Marvelovog filmskog univerzuma (Thor, Kapetan Amerika, Iron Man i ostatak Osvetnika) mogli naći u istom filmu s likovima iz X-Mena na koje je autorsko pravo imao Fox. Sony Columbia je izbjegla istu sudbinu najviše zahvaljujući tome što je prije toga bila pristala na aranžman kojim bi se Spider-Man, Marvelov lik na kojeg ima autorska prava, mogao naći u Disneyevim filmovima, odnosno Osvetnici i ekipa gostovati u Sonyjevim filmovima. A koliko je Spider-Man dragocjen Sonyju i koliko je taj potez bio drastičan, najbolje svjedoči to da je znameniti strip o maskiranom čovjeku-pauku koji brani New York od zločinaca u prethodna dva desetljeća doživio čak dva reboota. Nova serija filmova o Spider-Manu je, tako, počela 2016. godine kada se naslovni lik pojavio u Disneyjevom filmu Kapetan Amerika: Građanski rat. Prvi solo-nastup tog lika je bio film Spider-Man: Povratak kući Jona Wattsa, koji je osim očekivanog uspjeha kod publike imao i vrlo dobre kritike.

Radnja se događa nedugo nakon što je Peter Parker (Holland), 15-godišnji njujorški gimnazijalac obdaren nadljudskim moćima nakon ugriza radioaktivnog pauka, sudjelovao u spektakularnom međusobnom obračunu među pripadnicima superherojske grupe Osvetnika. Tamo je ostavio dubok dojam na milijardera i superheroja Tonyja Starka alias Iron Mana (Robert Downey Jr.), koji ga je odlučio učiniti svojim učenikom i pripremiti za budućeg Osvetnika pod krinkom stažiranja u njegovoj kompaniji. No, mladi je Parker nestrpljiv i, usprkos upozorenja svojeg mentora, svako malo oblači svoje superherojsko odijelo te odlazi na ulice kako bi pomagao sugrađanima i obračunavao se sa svakojakim kriminalnim ološem. Zbog toga počinje imati problema u školi, kao i svojim pokušajima da se približi Liz (Harrier), učenici u koju je zaljubljen. Njegovi akademski i romantični problemi će, međutim, biti zasjenjeni kada tokom svojih anti-kriminalnih aktivnosti stane na žulj Adrianu Toomesu, sitnom građevinskom poduzetniku koji se svojevremeno bio dočepao ostataka vanzemaljske tehnologije nakon Bitke za New York, i koji sada od njih proizvodi oružje koje prodaje na crnoj burzi.

Crossover s Marvelovim filmskim univerzumom je tvorce treće verzije Spider-Mana lišio potrebe da gledatelje maltretiraju s trećom “pričom o nastanku” popularnog lika, i to samo pet godina nakon Čudesnog Spider-Mana. Tako je scenarij mogao koristiti već etabliran lik te se koncentrirati na “normalni” zaplet, te je pri tome koristio ono najbolje iz strip-predloška, a što je prepoznato u prvoj polovici Raimijevog Spider-Mana iz 2002. godine. To su prije svega njegove ljudske kvalitete, odnosno to što se, za razliku od vanzemaljskih božanstava i karizmatičnih milijardera, mora nositi s običnim ljudskim i tinejdžerskim problemima. Scenarij tako koristi snažan kontrast između Parkerovih superherojskih moći i blistave budućnosti u Avenegersima na jednoj, i prilično prozaične i često nezavidne sadašnjosti u školi gdje je okružen učenicima koji su popularniji i uspješniji do njega. Takva je situacija prilično plodno tlo za humor, a što scenaristi koriste za niz efektnih scena, čineći Povratak kući jednim od najzabavnijih i “najlakših” od svih Marvelovih filmova. Scenarij, s druge strane, isto tako koristi reboot za malo više kreativne slobode u prikazu odavno poznatih likova i situacija, pa su tako većina Parkerovih kolega pripadnici rasnih manjina, a tetka May, koju tumači izvrsna Marisa Tomei, ne samo prikazana nego i eksplicitno navedena kao objekt muške požude. Najoriginalnija stvar kod Povrtaka kući, s druge strane, predstavlja nastojanje da se ne samo glavni lik, nego i negativac, učini “običnim”. Tako Tooms, kojeg tumači uvijek pouzdani Keaton (s nekoliko prilično eksplicitnih referenci na lik koga je tumačio u Birdmanu), nije svemoćni svemirski entitet ili megalomanijak koji želi osvojiti ili uništiti svijet, nego tek sitni “igrač” koji oportunistočki nastoji zaraditi par dolara s onu stranu zakona.

Dobrom dojmu Povratka kući dosta doprinosi Tom Holland, mladi britanski glumac koji se u ulozi Petera Parkera potrudio, i najvećim dijelom uspio nadmašiti svoje prethodnike Tobeya Maguirea i Andrewa Garfielda. I ostatak glumačke ekipe je na visini, posebno Jacob Batalon u ulozi Parkerovog prijatelja Neda. Watts uglavnom dobro režira film, vješto balansirajući akciju i humor, iako bi završnica, koja se odvija noću, mogla biti malo ispeglanija. Najveći nedostatak filma je, s druge strane, ono što bi u komercijalnom smislu mogao biti njegov najveći adut – čvrsta povezanost sa stripovskim predloškom, ali i Marvelovim filmskom univerzumom. Mnogi od prilično detalja će biti teško razumljivi ili neprepoznatljivi publici koja ne zna ništa o originalnom stripu ili nije gledala Disneyevu filmsku seriju, barem od Osvetnika nadalje. Gledatelji koji su imali prilike upoznati se s prethodnim gradivom će, međutim, biti više nego zadovoljni.

SPIDER-MAN: POVRATAK KUĆI

(SPIDER-MAN: HOMECOMING)

uloge: Tom Holland, Michael Keaton, Jon Favreau, Zendaya, Laura Harrier, Marisa Tomei, Jacob Batalon, Robert Downey Jr.

scenarij: Jonathan Goldstein, John Francis Daley, Jon Watts, Christopher Ford, Chris McKenna, Eric Sommers

režija: Jon Watts

proizvodnja: Columbia/Marvel, SAD, 2017.

trajanje: 133 min.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: Čuvari galaksije Vol. 2 (Guardians of the Galaxy Vol. 2, 2017)

Prije šest godina su Čuvari galaksije, ekranizacija relativno opskurnog Marvelovog stripa, trijumfalno dočekani kao dobrodošlo osvježenje u sve većem i nezaustavljivom Marvelovom filmskom univerzumu. Njegov režiser James Gunn je dobio brojne pohvale zbog toga što je svoj, inače ne baš previše produhovljeni i nekim suvislim zapletom obdareni, lišio svake ozbiljnosti te napunio s nizom šašavih likova, scena, situacija i referenci na suvremenu pop kulturu. Čuvari galaksije su zbog toga izgledali kao dragocjeni odmak od melodramatske epike drugih Marvelovih filmova, ali je svakome bilo jasno da će Gunn u neumitnom nastavku teško ponoviti isti efekt, kao i da će kvaliteta novog filma neumitno biti slabija od one u prvoj. Kada su se 2017. godine Čuvari galaksije Vol. 2 pojavili u kino-dvoranama, sumnje su uglavnom bile opravdane, ali se, s druge strane ne može reći da Gunn u svoj film nije uložio ozbiljan kreativni napor.

Naslovni protagonisti, odnosno Čuvari galaksije, su grupa svemirskih pustolova na čelu sa Peterom Quillom alias Star Lordom (Pratt), koja je stekla slavu i koju su najmoćnije vlade i drugi entiteti spremni angažirati za delikatne zadatke. Jedan od njih je Ayesha (Debicki), vladarica rase Suverena koja od Čuvara traži da zaštite dragocjene baterije od interdimenzionalnih čudovišta. Zauzvrat im predaje Nebulu (Gillan), sestru Gamore (Saldan), članice tima Čuvara. Sestre su u dugogodišnjoj zavadi, ali pravi problem za Čuvare nastane kada jedan od njih, Rocket (Cooper), odluči baterije zadržati za sebe, izazvavši bijes Ayeshe koja ih odluči eliminirati uz pomoć svakojakog galaktičkog plaćeničkog ološa. Čuvari se zbog toga nađu u golemim nevoljama iz kojih ih izvlači, Ego (Russell), božanstvo u obliku živog planeta koji tvrdi da je Quillov otac.

Kao što se može očekivati od marvelovskog filma, Čuvari galaksije Vol. 2 nimalo ne kriju stotine milijuna dolara budžeta, i to prije svega u scenama u kojima se uz pomoć najsuvremenijih CGI efekata na prilično dojmljiv način stvaraju egzotični vanzemaljski svjetovi. Pri svemu tome Gunn, koji je ovaj put i jedini autor scenarija, nastoji svemu dati svojevrsni autorski pečat, i to prije svega kroz korištenje jarkih boja, namjerno učinivši svoj film kičastim i neozbiljnim. Zbog toga svega u filmu se relativno lako mogu probaviti i neki motivi zapleta i scene, poput masovnog ubijanja negativaca, koje bi inače izgledale neprimjerene za obiteljsku ili previše osjetljivu obliku. Gunn to nastoji također postići i kroz furiozni tempo, ali u tome ponekad nema uspjeha. Prvi dio se tako čini prerazvučen i teško razumljiv svima koji nisu u potpunosti upućeni u prvi film ili Marvelov univerzum. Neki od likova nisu najbolje razrađeni i podzapleti vezani uz njih se čine sapunskima. Neki od tih problema su riješeni tek u drugom dijelu, kada Gunn uvodi obrat koji se čini priličnom neočekivanim za današnje hollywoodske standarde. Čuvari galaksije Vol. 2 izgledaju relativno dobro i zbog prilično raspoložene glumačke postave, iako se može reći da su glumci koji imaju prilike glumiti bez pretjerane šminke – poput Pratta, uvijek pouzdanog karkaternog glumca Michaela Rookera u ulozi Quillovog bivšeg mentora Yontu Udonte te sjajnog Kurta Russella – u svemu uspješniji od onih koji to nisu. Jedan od tragičnih primjera je Karen Gillan, škotska glumica popularna zbog nastupa u BBC-jevoj seriji Doctor Who, koja je posve neprepoznatljiva kao Nebula. Iako su Čuvari galaksije Vol. 2 uglavnom ispunili svrhu postojanja te će većini gledatelja pružiti dva sata neobavezne eksapističke zabave, svejedno ostaje dojam da više nema svježine i da svi kreativni potencijali nisu iskorišteni. Takav je dojam još snažniji ako se film usporedi s kasnije izdanim reklamnim spotom za DVD-izdanje, koji izgleda kao jedan od najefektnijih primjera filmske promocije u proteklih nekoliko godina.

ČUVARI GALAKSIJE VOL. 2

(GUARDIANS OF THE GALAXY VOL. 2)

uloge: Chris Pratt, Zoe Saldana, Dave Bautista, Vin Diesel, Bradley Cooper, Michael Rooker, Karen Gillan, Pom Klementieff, Elizabeth Debicki, Chris Sullivan, Sean Gunn, Sylvester Stallone, Kurt Russell

scenarij: James Gunn

režija: James Gunn

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2017.

trajanje: 137 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Doktor Strange (Doctor Strange, 2016)

Svi koji su sanjali o svijetu gdje će se iznad svega cijeniti znanost su konačno došli na svoje. Barem se takav dojam može steći na temelju toga da grupa ljudi sa zvučnim akademskim titulama temeljem vlastitog tumačenja neporecivih znanstvenih činjenica ima moć da milijarde ljudi drži u kućnom pritvoru. I, naravno, svatko onaj tko sumnja u tumačenje tih činjenica zbog kojekakvih predrasuda, sebičnih interesa, lažnih vijesti ili teorije zavjere se protivi znanosti i predstavlja subverzivni element koji, ako ga se već ne može objesiti o najbližu banderu, treba barem poslati u logor za preodgoj. Stoga je zamisliti da bi i pojedini filmovi zbog sličnih heretičkih stavova trebali biti spaljeni ili barem strpani u višedesetljetni “bunker”. Takvu bi sudbinu lako mogli dobiti čak i neki prilično popularni i uspješni filmovi, uključujući i one iz Marvelovog filmskog univerzuma. U svojem antiscijentizmu se malo koji od njih toliko istakao kao Doktor Strange iz 2016. godine.

Protagonist filma je dr. Stephen Strange (Cumberbatch), iznimno daroviti njujorški neurokirurg kojeg su spektakularni uspjesi za operacijskim stolom učinili uspješnim bogatim, ali i izuzetno arogantnim. Sve se, međutim, u potpunosti promijeni kada jedne noći doživi strahovitu prometnu nesreću u kojoj će mu biti trajno oštećene ruke. Nastojeći po svaku cijenu ponovno započeti karijeru, Strange troši sve vrijeme i novac u uzaludnim pokušajima izliječenja i na kraju se, kao i mnogi očajnici u sličnim prigodama, okreće alternativnoj medicini. Put ga dovede u Nepal gdje je čuo da se čudesni preporodi bogalja događaju u mjestu zvanom Kamar-Taj. Strange otkriva da mjesto vodi tajanstvena žena po imenu Drevna (Swinton) za koju se ispostavi da je čarobnjak u stanju ne samo putovati kroz različite univerzume, nego i svoje magične vještine prenositi svojim učenicima. Motiviran željom da stekne vještine kojima bi se izliječio, Strange je ispočetka skeptičan prema misticizmu ili magiji, ali je na kraju prihvaća. Ubrzo se ispostavi da je to ispravna odluka jer se planet nalazi u opasnosti od Kaeciliusa (Mikkelsen), bivšeg učenika Drevne koji nastoji otvoriti portal za Zemlju za račun Dormammua, božanstva iz Tamne dimenzije.

Doktor Strange je napravljen u vrijeme kada su Marvel i Disney već znali da imaju kokoš koja nese zlatna jaja, pa je korištena ista ona formula koja je donijela uspjeh prethodnim filmovima iz serije. Dakle, ponovno imamo priču o nastanku koja će zauzeti prvu polovicu zapleta i biti daleko zanimljivija od druge, u kojoj je glavni junak svoje nadljudske moći prisiljen koristiti u borbi protiv ne tako originalnog ili zanimljivog negativca. Scenarij je prilično slabašan i ne dozvoljava previše originalnosti ili skretanja od formule, iako se to u potpunosti ne bi moglo reći za završni boss obračun. Ono što spašava film je prije svega izvrsna tehnička izvedba, s što uključuje ne baš pretjeranog razvikanog režisera Derricksona koji je uspio financijske i tehničke resurse iskoristiti na vrlo dobar način, a što posebno dolazi do izražaja u scenama borbi koje se istovremeno odvijaju u nekoliko svjetova, te uključuju astralne projekcije i izvrtanje dimenzija u scenama koje odaju jasan utjecaj Nolanovog Inceptiona. Isto bi se moglo reći i za glumačku postavu, pri čemu je poslovično pouzdani Benedict Cumberbatch zasjenjen od strane Tilde Swinton, čija je maestralna izvedba u ulozi tajanstvene i karizmatične čarobnice jedan od glavnih aduta filma, ali i izvor kontroverzi vezanih uz navodni rasistički “whitewashing”, odnosno angažman bijele glumice za lik koji je u originalnom stripu bio Tibetanac. Chiwetel Ejiofor je vrlo dobar u ulozi Cumberbatcheovog suborca Mordoa, dok se Mikkelsen istinski trudi izvući maksimum iz onoga što su mu u liku negativca ostavili ne pretjerano nadahnuti scenaristi. Uvijek šarmantna Rachel McAdams je, s druge strane, loše prošla tumačeći klišejizirani lik Strangeove kolegice i bivše djevojke. Usprkos toga, Doktor Strange u svoja nepuna dva sata ipak pruža dovoljno kvalitene eskapističke zabave i može se preporučiti za gledanje. Dok je još to moguće.

DOKTOR STRANGE

(DOCTOR STRANGE)

uloge: Benedict Cumberbatch, Chiwetel Ejiofor, Mads Mikkelsen, Tilda Swinton, Benedict Wong, Rachel McAdams, Michael Stuhlbarg, Benjamin Bratt, Scott Adkins

scenarij: John Spaiths, Scott Derrickson & C. Robert Cargill

režija: Scott Derrickson

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2016.

trajanje: 111 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Sergio (2020)

Sada, kada se cijelom svijetu ostvarila kineska kletva, živimo u doista zanimljivim vremenima čiju zanimljivost možda najbolje ilustrira nostalgija za vremenima koja su bila nešto manje zanimljiva i likovima koji su tada vedrili i oblačili svijetom. Takvu nostalgiju, između ostalih, iskazuje sve veći broj hollywoodskih celebrityija, intelektualaca i drugih bien pensanta koji su odjednom počeli na Facebooku, Twitteru i drugim društvenim mrežama roniti gorke suze što u Bijeloj kući više nije predsjednik kojeg opisuju kao mudrog državnika, neshvaćenog vizionara i plemenitog čovjeka, iako je u svoje vrijeme bio inkarnacija sveg zla što postoji na Zemlji i o čijim zlodjelima su se snimali dokumentarci čija će premijera izazvati najduži aplauz u povijesti Kanskog festivala. Dotičnome se kao najveći grijeh pripisivao spektakularni pothvat uvođenja liberalne demokracije u Mezopotamiju, a koji je kao posljedicu umjesto blagostanja i svjetskog mira doveo do neopisivog krvoprolića, razaranja, političke nestabilnosti, ekonomske krize i rijeke izbjeglica koja će u Europi potaći veliku renesansu nacionalizma, populizma, ekstremizma i mnogih drugih “izama” za koje su vjerovalo da su zauvijek pokopani u 20. stoljeću. Ta je epizoda američke povijesti, međutim, posljednjih godina gotovo u potpunosti iščezla iz hollywoodskih scenarija pa se zato biografski film Sergio, početkom ove godine prikazan na Sundanceu i odnedavno dostupan na Netflixu, može smatrati svojevrsnim kuriozitetom.

Protagonist, kojeg tumači Wagner Moura, je Sergio Vieria de Mello (1948 – 2003), brazilski diplomat kojeg su i oni koji su podržavali i oni koji su se protivili Bushovom pohodu na Irak, smatrali jednim od najvećih mučenika tih događaja. Film nastoji prikazati njegovu karijeru u Ujedinjenim Narodima, gdje je dosegao visoke funkcije ali i stekao veliki ugled u javnosti kao ličnost kojoj su se pripisivali neki od rijetkih uspjeha te nemoćne i za mnoge potpuno bespotrebne međunarodne organizacije. De Mello, koji je u ovim krajevima poznat kao jedan od najviših UN-ovih funkcionara za vrijeme ratova u BiH i na Kosovu, je vrhunac karijere imao kada je 1999. godine imenovan za UN-ovog administratora Istočnog Timora, oblasti koja je četvrt stoljeća pod krvavom indonežanskom okupacijom. U tri godine svojeg mandata De Mello je uspješno posredovao između separatista i indonežanske vlade, nagovorivši potonje da pristanu na nezavisnost Istočnog Timora koja je trijumfalno proglašena 2002. godine. Godinu dana kasnije brazilski diplomat je poslan na novi delikatni zadatak u Irak, nedugo nakon što su američke snage u kratkoj ali krvavoj i razornoj kampanji zauzele tu zemlju i svrgnule diktatorski režim Sadama Huseina. De Mello očekuje da će tamo nadgledati obnovu i sprovesti prve slobodne izbore nakon kojih bi Irak postao suverena i demokratska zemlja bez potrebe za stranom okupacijom. Stvarnost je, međutim, bitno drukčija jer se ispostavi da Amerikanci, uza svu svoju vojnu moć, nisu u stanju obnoviti u ratu razorenu infrastrukturu te se protiv njih brzo počinje okretati lokalno stanovništvo, smatrajući ih okupatorima umjesto osloboditelja. De Mello zbog toga brzo dolazi u sukob sa Paulom Bremerom (Bradley Whitford), američkim funkcionarom na čelu privremene okupacijske uprave, te iračkoj i svjetskoj javnosti nastoji dati jasnu poruku kako UN u Iraku djeluje nezavisno. Zbog toga zatraži povlačenje američkih trupa koje su čuvale UN-ovo sjedište u Bagdadu, ne znajući kako će ta odluka imati spektakularne i tragične posljedice.

Sergio se temelji na knjizi Samanthe Power, američke diplomatkinje koja je poznata kao jedan od vodećih ideologa Obamine administracije, odnosno zagovornika tzv. “R2P” doktrine međunarodnog prava, po kojoj međunarodna zajednica ima dužnost djelovati u slučajevima masovnog kršenja ljudskih prava čak i kada to podrazumijeva korištenje oružane sile i/li kršenje suvereniteta i teritorijalnog integriteta drugih država. Ista je knjiga godine 2009. već bila poslužila kao predložak za dokumentarni film Sergio, kojeg je režirao Greg Barker, specijalist za dokumentarce od kojih su se mnogi isticali hagiografskim pristupom Obaminoj administraciji, uključujući HBO-ov The Final Year, koji je trebao prikazati prijelaz štafete od Obame do Hillary. Sličan hagiografski pristup se u ovom filmu može vidjeti kod de Mella, koji je prikazan kao nepatvoreni idealist i vrhunski diplomat koji s par lijepih riječi uspijeva postići ono za što bi inače trebale godine bombardiranja ili desetljeća iscrpljujućih ekonomskih sankcija. Sergio prilično eksplicitno sugerira da je fijasko u Iraku prije svega posljedica toga što u projektu stvaranja mlade demokracije nije sudjelovala jedna tako plemenita, sposobna dalekovidna osoba te je njegov nestanak razlog zbog kojih je UN i ostatak svijeta izgubio apetit za slične mirotvorne pothvate u mjestima kao što su Darfur, Libija i Sirija.

O tezama koje iznosi Sergio se može raspravljati, ali će one prilično teško steći nove poklonike zahvaljujući ovom filmu, čiji autor očigledno nije imao iskustva u igranoj formi. Kao i mnogi drugi biografski filmovi, i ovaj pokušava nečiju karijeru pojednostaviti za gledatelje, a što se može opravdati time da mnogi od njih ne posjeduju znanje o brojnim povijesnim i drugim detaljima vezanim uz zemlje gdje je de Mello obavljao svoJ POSAO. Barker tako nastoji stvoriti snažan kontrast između Istočnog Timora, gdje je de Mello postigao trijumf i koji je prikazan kao idilični tropski raj, te Iraka koji je prikazan kao pustinjski pakao. Kao narativni okvir se koristi posljednji dan de Mellovog života, kada se nađe zatrpan pod ruševinama i kada se, dok ga nekoliko američkih vojnika očajnički pokušava spasiti, prisjeća svojeg života i karijere. Ti flashbackovi, međutim, se često ponavljaju te skaču u različita vremenska razdoblja i lokacije, zbunjujući gledatelje. Najveći je problem ovog filma je to što se njihov sadržaj relativno malo bavi de Mellovim poslom, a više njegovim privatnim životom, odnosno ljubavnom vezom s argentinskom ekonomisticom Carolinom Larierrom, koju tumači kubanska glumica Anna de Armas. Pri tome se, dakako, ide u kišeje koji su vrlo često iritantni, uključujući posve nepotrebnu scenu seksa, ali i razvučeno i melodramatsko finale. De Armas i Moura, koji je najpoznatiji po ulozi Pabla Escobara u Narcos, se istinski trude i na trenutke imaju dobru kemiju, ali ne mogu prevladati nedostatke scenarija. Sergio će tako, poput pothvata u kojem je sudjelovao njegov zlosretni protagonist, usprkos svih plemenitih namjera završiti kao neuspjeh.

SERGIO

uloge: Wagner Moura, Anna de Armas, Garret Dillahunt, Bradley Whitford

scenarij: Craig Borten

režija: Greg Barker

proizvodnja: Black Rabbit Media/Anima Pictures/Itapoan/Netflix, SAD, 2020.

trajanje: 118 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Cijena istine (The Lincoln Lawyer, 2011)

Michael Connelly se može smatrati jednim od najuspješnijih autora kriminalističkog žanra u suvremenoj amerićkoj književnosti, barem ako je suditi po spremnosti hollywoodskih studija da ekraniziraju njegove romane. O tome svjedoči i serija romana o “tvrdokuhanom” losanđeleskom policijskom detektivu Hyeronimusu “Harryju” Boschu koja je imala čast da posluži kao predložak za Bosch, prvu dramsku seriju Amazona u samostalnoj produkciji. Romani o Boschu dijele isti fiktivni univerzum sa još jednom Donnelyjevom serijom, a čiji je protagonist odvjetnik i Boschov polubrat Michael “Mickey” Haller. The Lincoln Lawyer, prvi roman iz serije, je godine 2011. bio ekraniziran kao istoimeni igrani film, u Hrvatskoj prikazan pod naslovom Cijena istine.

Naslovni protagonist, kojeg tumači Matthew McConaughey, je nadimak “Odvjetnik u Lincolnu” stekao zato što svoj posao umjesto u uredu više voli obavljati na stražnjem sjedalu automobila kojeg vozi njegov vjerni pomoćnik Earl (Laurence Mason). Većina njegovih klijenata su dileri, bajkeri, ubojice, silovatelji, prostitutke i sličan šljam koje Haller iz zatvora izvlači tako uspješno da je stvorio veliki broj neprijatelja među čuvarima zakona, iako ga bivša supruga Margaret McPherson (Tomei), koja radi na suprotnoj strani kao javna tužiteljica, još uvijek smatra dobrim prijateljem. Hallerova reputacija mu na kraju dovede i za njegovu dotadašnju karijeru atipičnog klijenta – relativno mladog Louisa Rouleta (Philippe) koji se zajedno sa majkom Mary Windsor (Frances Fisher) obogatio trgujući nekretninama. Roulet je optužen za premlaćivanje i pokušaj silovanja Regine “Reggie” Campo (Margarita Levieva), mlade žene koju je jedne noći upoznao u klubu. Roulet odbija svaki pokušaj nagodbe sa tužiteljstvom, inzistirajući da je potpuno nedužan, odnosno da je žrtva namještaljke čija je svrha da mladoj ženi donese milijune u budućem građanskopravnom procesu. Haller se ozbiljno daje na posao te uz pomoć svog iskusnog istražitelja Franka Levina (Macy) počinje razmotavati klupko, ali s vremenom otkrije i neke neugodne istine koje se tiču njegove profesionalne prošlosti.

Scenarij Johna Romana ne donosi ništa naročito novo, pa gledatelji po pitanju zapleta ili relativno predvidljivog raspleta neće vidjeti ništa što već nisu mogli vidjeti u bezbroj drugih pravosudnih drama i trilera. Ono što Cijenu istine izdiže iznad prosjeka jest prije svega specifična atmosfera i stil, kojem je dosta doprinijela režija ne baš naročito razvikanog Brada Furmana. Film je u velikoj mjeri napravljen nalik na mračne i često depresivne krimi-trilere 1970-ih, gdje su na ulicama sunčanog Los Angelesa protagonisti vodili često sizifovsku borbu protiv korumpiranog sustava u kojem zločin ostaje nekažnjen. Tome doprinosi ne samo prilično efektan soundtrack kojim dominira glazba iz posljednjih desetljeća 20. stoljeća, nego i prilično dobra izvedba Matthewa McConaugheya, koji se po n-ti put pokušava i uspijeva dokazati da je ne samo lijepo lice, nego i vrhunski glumac. U ovom slučaju je ostvario prilično dobru transformaciju od moralno problematičnog antiheroja sa stereotipima odvjetničke “ljige” do istinskog borca za pravdu koji iskreno nastoji svijet očistiti od zla. Ryan Philippe, s druge strane, nije baš najbolje prošao u još jednoj ulozi WASP-ovskog negativca koja je od njegove karijere načinila klišej. S druge strane, ostatak glumačke ekipe u malim, ali upečatljivim ulogama, je napravio više nego dobar posao, pa Cijena istine, iako daleko od nečega što bi trebalo biti žanrovski klasik , predstavlja rijedak primjer cjelovečernjeg filma koji je svojom kvalitetom u okvirima na koje nas je u proteklom desetljeću naviklo Zlatno doba televizije.

CIJENA ISTINE

(THE LINCOLN LAWYER)

uloge: Matthew McConaughey, Marisa Tomei, Ryan Philippe, William H. Macy, Josh Lucas

scenarij: John Romano

režija: Brad Furman

proizvodnja: Lakeshore, SAD, 2011.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Fantomska nit (Phantom Thread, 2017)

Svijet se toliko promijenio da neke stvari koje su se dogodile prije samo tri godine sada izgledaju kao daleka i sve teže pojmljiva prošlost. Jedan od najboljih primjera daje odluka Daniela Day-Lewisa, engleskog glumca i trostrukog “oskarovskog” pobjednika da jednostavno okonča svoju karijeru. Odluka je koincidirala s premijerom Fantomske niti, filma Paula Thomasa Andersona u kojoj je Day-Lewis tumačio glavnu ulogu. Trogodišnje odsustvo Day-Lewisa s velikih ekrana, zapravo, i nije tako neobjašnjivo s obzirom na običaj engleskog glumca da uzima višegodišnje pauze između uloga. I zbog toga je dio kritičara bio pomalo razočaran pri pomisli da će upravo Fantomska nit, s kojom nisu bili previše oduševljeni, biti posljednji Day-Lewisov film. No, s obzirom na ekonomske i druge parametre koji su se tako dramatično promijenili u posljednje vrijeme, danas izgleda vjerojatno da će Day-Lewisu taj film, čak i ako se kojim slučajem predomisli, Fantomska nit biti posljednji film.

Day-Lewis u filmu tumači lik Reynoldsa Woodcocka, londonskog modnog dizajnera koji 1950-ih izrađuje skupocjene haljine za britansku i susjednu aristokraciju. Posao ide izvrsno, a za što je velikim dijelom zaslužna njegova sestra Cyril (Manville), koja vodi financije i brine o pomoćnom osoblju, uključujući manekenke s kojima Reynolds ima običaj održavati kratotrajne ljubavne veze. Reynolds nakon završetka jedne takve veze, u nastojanju da obnovi kreativne resurse, odlazi u svoje rodno selo gdje u lokalnom restoranu upozna Almu (Krieps), lijepu konobaricu čiji naglasak odaje strano porijeklo. Reynolds se u nju zaljubi do ušiju te odluči od nje načiniti model i novu muzu. Alma je ispočetka oduševljena životom u luksuznoj kući, ali s vremenom do izražaja dolazi Reynoldsov perfekcionizam i tankoćutnost, odnosno Almina nespremnost da se zadovoljava svaki njegov hir. To se počne odražavati i na njihov ljubavni odnos, ali Alma, prije nego što će postati Reynoldsova bivša ljubavnica, odluči to spriječiti na jedan prilično bizaran način koji bi vrlo lako njenoj romantičnoj idili mogao dati tragičan kraj.

Fanovi Day-Lewisa možda imaju razlog biti tužni što mu je Fantomska nit posljednji film, ali isto tako imaju razloga biti zadovoljni jer je veliki glumac pružio još jednu maestralnu izvedbu. Kao i mnogo puta dosad, toliko se temeljito uživio u ulogu da je gledateljima lako zaboraviti da gledaju Daniela Day-Lewisa i umjesto toga uistinu gledaju lik Reynoldsa Woodcocka. Lik je izvrsno odglumljen, pri čemu je pružena vrlo dobra karakterna studija sredovječnog čovjeka koji se još nije uspio izliječiti trauma iz djetinjstva, i koji još ne može pomiriti vlastiti profesionalni i privatni život. Day-Lewisu je više nego dostojna partnerica relativno nepoznata luksemburška glumica Vicky Krieps, koja vrlo dobro nijansira između stereotipa fatalne ljepotice, cinične manipulatorice i žene sklone potencijalno autodestruktivnim ispadima. Vrlo dobar posao je obavila i Lesley Manville čiji je lik na početku prikazan krajnje antipatično da bi tek s vremenom postao nešto nalik na glas razuma u ovoj bizarnoj ljubavnoj priči.

Vrhunska glumačka ekipa, međutim, nije bila dovoljna Paulu Thomasu Andersonu da ponovi uspjehe s početka karijere. Film pati od ozbiljnog problema s tempom i prevelikom razvučenošću, tako da su pojedine scene uistinu nepotrebne, a neke – poput epizode s bahatom klijenticom s “problematičnim” tajkunskim mužem – ubačene tek kao obavezna referenca na Holokaust bez koje mnogi glasači losanđeleske Akademije nisu mogli zamisliti “Oscare”. Razočaravajući dojam dolazi i od glazbe Jonnyja Greenwooda koja je prilično neujednačene kvalitete, i pojedinim scenama daje nepotreban i iritirajući “art-snobovski” naboj. Međutim, kada se sve zbroj i oduzme, Fantomska nit je svejedno solidan i više nego gledljiv film, pogotovo u ova vremena kada nas muče daleko ozbiljniji problema od toga da umjetnika poput Daniela Day-Lewisa više ne možemo gledati u novim ostvarenjima.

FANTOMSKA NIT

(PHANTOM THREAD)

uloge: Daniel Day-Lewis, Vicky Krieps, Lesley Manville

scenarij: Paul Thomas Anderson

režija: Paul Thomas Anderson

proizvodnja: Universal/Focus Features, SAD, 2017.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Londonska polja (London Fields, 2018)

U neka sretnija vremena, kada se nije znalo kako apokalipsa stvarno izgleda, autori fikcije su mogli dati mašti na volju kada su je prikazivali. Neki od njih se čak i nisu previše trudili, kao engleski književnik Martin Amis, koji je “zanimljiva vremena” s kraja 1999. godine eufemistički nazvao “krizom”, odnosno apokaliptičke promjene klime, primicanje rata i nerede iskoristio tek kao ne baš naročit pozadinu mnogo intimnijeg zapleta za svoj roman Londonska polja. Roman objavljen 1989. godine je usprkos toga postao jedno od njegovih najuspješnijih i najpoznatijih djela i, naravno, privukao pažnju hollywoodskih studija i producenata. Na ekranizaciju se, međutim, moralo izuzetno dugo čekati, a strpljenje fanova Amisovog romana na kraju balade i nije bilo nagrađeno. Film je nedugo pred premijeru 2015. postao predmetom sudskih tužbi između producenata, režisera i glavne glumice Amber Heard, a kada je konačno uspio nekako doći do kino-dvorana tri godine kasnije, doživio je komercijalni fijasko i bio brutalno sasječen od kritike, pa tako Londonska polja predstavljaju još jedan primjer fenomena u kojima hvaljena književna djela postaju celuloidno gnojivo čim ih netko pokuša adaptirati za veliki ekran.

Radnja započinje 5. studenog navečer, na Dan Guya Fawkesa, kada se London uz tradicionalne lomače “ukrašen” masovnim paležom i neredima. Za lijepu i tajanstvenu ženu po imenu Nicola Six (Heard) to nije važno, jer je nedugo prije ponoći ulazi u automobil znajući da će je muškarac koji se tamo nalazi ubiti. Odgovor na pitanje tko, kako i zašto će je ubiti bi trebao dati jedan od likova i narator – neuspješni američki pisac Samson Young (Thornton), koji je nekoliko dana ranije došao u London prihvativši ponudu svoga daleko uspješnijeg britanskog kolenega Martina Aspreya (Isaacs) da privremeno zamijene stan. Young, koji sanja o tome da napiše uspješan roman, nalazi inspiraciju upravo u Nicoli za koju se ispostavi da mu je susjeda, i u čije se zavodničke sposobnosti ima prilike uvjeriti u jednom od lonodnskih pubova gdje dvojicu potpuno različitih muškaraca uspije vrtiti oko malog prsta. Jedan od njih je Keith Talent (Sturgess), sitni kriminalac, prostak i gubitnik koji je uvjeren da bi ga s dna društvene ljestvice mogla povući vještina u igranju pikada. Drugi je Guy Clinch (James), uspješni i imućni poslovni čovjek koji je zbog Nicole spreman žrtvovati obitelj i brak, a kamoli tisuće funti koje mu Nicola cijedi svojim srcedrapateljnim pričama. I sam Young postane opsjednut s Nicolom, pogotovom kada čitajući njene namjerno odbačene dnevnike dozna kako posjeduje sposobnost predvidjeti nečiju, pa i vlastitu smrt.

Originalni roman je u mnogo čemu proizvod 1980-ih, pa je njegov sadržaj velikim dijelom bio odraz kako hladnoratovske tjeskobe, tako i satiričkog pogleda na renesansu ultrakapitalizma i sve brutalnije socijalne razlike u thatcherovskoj Britaniji. Adaptacija, koja je došla četvrt stoljeća kasnije, usprkos toga nije zahtijevala previše kreativnog napora jer su u filmu daleko važniji bili likovi, koji se u mnogo čemu mogu nazvati arhetipskima. I zato su ovdje glavni posao obavili glumci, i to s različitim uspjehom. Za Amber Heard se može reći da je ulogu femme fatale zavodnice, prilikom koje se pojavljuje i u par “slobodnih scena”, odigrala maestralno, a oni koji je ne vole če to vjerojatno protumačiti što je takav lik u stvarnom životu, barem kada je riječ o fanovima njenog bivšeg (a u vrijeme snimanja aktualnog) supruga Johnnyja Deppa koji se u filmu nakratko pojavljuje u upečatljivoj ulozi zelenaša. Theo James, koji je široj javnosti poznat jedino kao bezlični ljepotan u Divergentu, je ovdje prilično ozbiljno shvatio priliku da tumači jedan mnogo složeniji, pa na trenutke čak i tragičniji lik. Nasuprot tome, James Strugess u ulozi njegovog suparnika iz nižeg klase se upušta u na trenutke iritantno preglumljivanje kojemu dosta doprinosi i to što režiser Matthew Cullen, poznat jedino po video-spotovima, očigledno nema osjećaja za ritam. Inače uvijek pouzdani Billy Bob Thornton je ovdje vidno umoran i nezainteresiran, te se ne može sakriti nedostatak nekakve jače “kemije” s Heard. Iako Londonska polja nisu onako loš film kao što bi mogle sugerirati porazne kritike i njegova poprilična opskurnost, svejedno je riječ o razočaranju te se ovaj film može preporučiti prije svega najfanatičnijim poklonicima Martina Amisa i/li Amber Heard.

LONDONSKA POLJA

(LONDON FIELDS)

uloge: Billy Bob Thornton, Amber Heard, John Sturgess, Theo James, Jason Isaacs

scenarij: Roberta Hanley & Martin Amis

režija: Matthew Cullen

proizvodnja: GVN Releasing, SAD/UK, 2018.

trajanje: 103 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: The Highwaymen (2019)

Izraz “Bonnie i Clyde”, kojim se širom svijeta opisuju situacije kada nasilne zločine ili razbojništva čini muško-ženski par, svoju popularnost najviše duguje istoimenom igranom filmu iz 1967. godine. To ostvarenje Arthura Penna, u kojima su naslovne uloge odigrali Warren Beatty i Faye Dunaway, se danas smatra pokretačem pokreta koji će kasnije biti poznat kao Novi Hollywood, te jednim od najvažnijih u povijesti američke kinematografije. Popularnost među suvremenicima je, pak, najviše dugovalo tome što su naslovni likovi od strane mladih “baby boomera” shvaćeni kao svojevrsni buntovnici protiv ustajale malograđanske žabokrečine, odnosno preteče antiestablishmentske kontrakulture. Film je, naravno, ikonama učinio ne samo njegove zvijezde nego i stvarne povijesne ličnosti Bonnie Parker i Clydea Barrowa, razbojničkog para koji je početkom 1930-ih dolazio na naslovnice serijom nasilnih pljački i krvavih oružanih okršaja s policijom. I, naravno, to je učinio na štetu povijesne autentičnosti. Stvarni Bonnie i Clyde su od strane suvremenika bili shvaćeni manje kao romantični heroji nego kao opasne psihopatske ubojice, a čak su i njihovi zločini bili takvi da se za njih nije čulo dalje od Teksasa i okolnih država, za razliku od Johna Dillingera i drugih daleko profesionalnijih kriminalaca čiji su pothvati bili zaokupljali maštu javnosti u SAD i ostatku svijeta. Jedan od rijetkih filmova koji se pokušava obračunati sa široko uvriježenim mitom o Bonnie i Clyde je The Highwaymen, snimljen u produkciji Netflixa i premijerno prikazan prošle godine.

The Highwaymen se temelji na originalnom scenariju Johna Fusca, koji je u njemu slučaj Bonnie i Clyde nastojao prikazati iz perspektive čuvara zakona zaduženih da njihovoj zločinačkoj strahovladi stanu na kraj. Kada radnja započinje 1934. godine, čini se da Teksas i susjedne države u tome nemaju nikakvih uspjeha pa zločinački par ne samo što pljačka benzinske postaje i ubija policajce kao zečeve, nego si priušti čak i spektakularne prepade na zatvorske farme u svrhu dobavljanja novih kadrova za svoju bandu. Zbog svega toga guvernerica Teksasa Miriam “Ma” Ferguson (Kathy Bates) je spremna poslušati sugestiju da se protiv zlikovaca primijeni metoda “na ljutu ranu ljuta trava”, odnosno angažiraju specijalisti za lov na najopasnije kriminalce koji su svoja dragocjena iskustva stekli kao pripadnici Teksaških rendžera. Guvernerica to čini nerado, s obzirom da je tu organizaciju smatrala zastarjelom i previše sklonom metodama Divljeg zapada za koje u civiliziranom 20. stoljeću nema mjesta. Zadatak da uhvati Bonnie i Clyde je povjeren kapetanu Franku Hameru (Kevin Costner), bivšem rendžeru koji ni sam, zbog poodmaklih godina, više nije siguran da će ga poslužiti stare revolveraške vještine. Hamer je, pak, još skeptičniji prema svojem bivšem suradniku i prijatelju Maneyu Gaultu (Harrelson) koji je postao djed i za koga sumnja da se odao piću. Njih dvojica se na kraju ipak udruže i započinju dugu i mukotrpnu potragu, gdje trpe nepovjerenje državnih vlasti, suparništvo s FBI, kao i činjenicu da ne baš malen broj stanovnika Velikom depresijom opustošene zemlje u razbojnicima vidi heroje te im nastoji pomoći.

Fuscov originalni scenarij za The Highwayman je toliko star da su glavne uloge bile zamišljene za Paula Newmana i Roberta Redforda. O tome koliko su Costner i Harrelson dobri kao zamjena za te dvije ikone se može raspravljati, ali u kontekstu samog filma funkcioniraju više nego dobro, pa se čak može reći da su upravo oni najbolje od svega u The Highwaymen. Pomalo zaboravljeni i vidno ostarjeli Costner se sjajno snalazi u ulozi umornog, ali odlučnog lovca na zlikovce, kao što je Harrelson, koji je inače bio i jedan od producenata, vrlo dobar kao njegova savjest. Film se može pohvaliti i više nego dobrim ostatkom glumačke ekipe, pri čemu valja posebno istaći uvijek pouzdanog karakternog glumca Williama Sadlera u ulozi Barrowljevog oca. The Highwaymen, također, vrlo efikasno nastoji zadržati fokus filma na glavnim likovima, pa se tako Bonnie i Clyde, zapravo, gotovo ne pojavljuju u filmu i uglavnom služe kao oličenje zastrađujućeg psihopatskog Zla. Na žalost, scenarij, a ni režija inače solidnog Johna Leeja Hancocka, nisu u obzir uzeli ritam, pa je film jednostavno prespor, odnosno pretrpan nepotrebnim dijalozima i scenama, pogotovo u sredini filma. The Highwaymen postaje dobar tek na kraju, kada se vjerno rekonstruira jedna od najpoznatijih zasjeda u američkoj povijesti i poklonicima filma iz 1967. godine jasno stavlja do znanja koliko se bilo manipuliralo sa povijesnim činjenicama. The Highwaymen se stoga može preporučiti prije svega fanovima Costnera i Harrelsona, odnosno gledateljima koji sebi mogu priuštiti trošenje dragocjenog vremena na filmove koji bi trebali biti bitno kraći.

THE HIGHWAYMEN

uloge: Kevin Costner, Woody Harrelson, Kathy Bates, John Carrol Lynch, Kim Dickens, Thomas Mann, William Sadler

scenarij: Damon Lindelof

režija: John Lee Hancock

proizvodnja: Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 132 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Uncut Gems (2019)

Adam Sandler se može pohvaliti izuzetno plodnom filmografijom, ali je u njoj kvantiteta bila daleko izraženija nego kvaliteta. Iako su pojedine od Sandlerovih komedija odavale nesumnjivi autorski pečat, a neke od njih čak bile smiješne, daleko je češći slučaj bio taj da Sandlerov opus izaziva hvatanje za glavu čak i od onih kritičara koji su komercijalnom Hollywoodu spremni gledati kroz prste. Utoliko je neobičnije da se Sandler krajem prošle godine nametnuo kao prilično ozbiljan kandidat u utrci za “Oscare” i druge prestižne nagrade. Naravno, to je bilo teško očekivati da je ostao u vodama komedije, te je Sandler za takvo postignuće morao napraviti nešto bitno drukčije. Na primjer, biti glumiti protagonista mrtvački ozbiljne drame koju režiraju nezavisni, “artsy” orijentirani autori koje kritičari vole. A upravo takav je film Uncut Gems, koji su prošle godine režirali braća Josh i Benny Safdie.

Sandler u filmu tumači lik Howarda Ratnera, srodvječnog židovskog draguljara koji je vlasnik trgovine u njujorškoj četvrti Diamond District. Na samom početku ga vidimo kako prolazi kroz kolonoskopiju, ali ta situacija, koliko god neugodna i zastrašujuća bila, uopće nije problematična u usporedbi s onime što ga čeka kroz nekoliko sljedećih dana. Howard je, naime, ovisnik o kocki i njegova sklonost da troši bjesomučno visoke svote kladeći se na košarku je imala predvidljive posljedice na njegove financije, posao, obiteljski život, a na kraju prijeti i najdramatičnijim posljedicama po njegovo zdravlje. Glavni je razlog taj što je, nastojeći se izvući iz rupe, posudio novac od svog šurjaka Arnoa koji za život zarađuje zelenašenjem. S obzirom da je dug narastao na preko 100.000 US$, Arno postaje sve bezobzirniji u nastojanju da ga naplati, a što uključuje ne samo zastrašivanje, nego i premlaćivanja. Howard se iz te situacije nastoji izvući posuđivanjem od drugih ljudi i isto tako sizifovskim okladama koje bi trebale konačno pokriti dug, ali stvari, kao i obično, krenu nizvodno. Howardu posljednju nadu predstavlja opal kojeg je prije dvije godine uspio naručiti iz Etiopije, a za koga vjeruje da je dovoljno vrijedan da bi mogao riješiti sve njegove probleme. Kao potencijalni kupac se pojavljuje slavni NBA košarkaš Kevin Garnett (koji tumači samog sebe), koji pokazuje izuzetan interes za dragulj koji bi mu mogao donijeti sreću u ključnim utakmicama.

Sandleru ovo nije prvi put da tumači gubitnika, ali je rijetko kada glumio lik čije je gubitništvo bilo posljedica ne samo autodestruktivnosti, nego i sposobnosti da se destrukcija usmjeri i na ljude oko sebe. Howard Ratner je lik koji bi po svim objektivnim kriterijima, odnosno zbog načina koji se ponaša prema svojim poslovnim partnerima, uposlenicima, članovima obitelji, pa i ljubavnici Juliji (Julia Fox u svojoj debitantskoj, ali prilično dojmljivoj ulozi) trebao biti shvaćen kao odvratno đubre. Sandler briljantno tumači taj lik, često koristeći tamne elemente koji su se mogle pronaći u llikovima koje je bio tumačio u komedijama, ali koje nikada nisu tako isplivale na površinu kao što je slučaj u Uncut Gems. Sandler, međutim, usprkos svega uspijeva na kraju balade izazvati sažaljenje, pa čak i simpatije za svoj lik, pa naoko nagli obrat koji se odvija pred završnicu filma izgleda prilično prirodno i uvjerljivo.

Isto kao što je Sandleru neobičan izbor uloge, tako je neobičan i stil koji su koristili braća Safdie. Film je, usprkos povremenog koketiranja sa crnim humorom ili formalnim ostajanjem u žanru trilera zapravo prilično mračna i depresivna drama. A taj se mrak može itekako vidjeti kroz fotografiju Dariusa Khondjija kojom dominiraju tamni tonovi, a koja se stilski oslanja na hollywoodske krimiće i urbane drame 1970-ih, kada su na velikom ekranu dominirali cinizam, pesimizam a glavni likovi na kraju balade ostajali kratkih rukava. Spasonosni otklon od neo-noirovskog mraka pruža neobični soundtrack Daniela Lopatina, skladatelja čija je specijalnost elektronska glazba i koji gledateljima omogućava da mračna zbivanja promatraju sa svojevrsne ironične distance. Braća Safdie, međutim, ponekad ne mogu odoljeti da sebi dozvole skretanje u art-snobovske vode, a što se najbolje vidi na početku, gdje se prikaz unutarnje strukture dragocjenih minerala stapa u kadar kolonoskopije. Završnica, koja je u neku ruku predvidljiva u svojoj brutalnosti, s druge strane nije najbolje scenaristički razrađena. Autorima se može zamjeriti i nedostatak osjećaja za ritam, a zbog koga Uncut Gems traju barem dvadesetak minuta duže nego što bi trebalo. Usprkos toga, riječ je o filmu koji se može preporučiti kako i Sandlerovim fanovima, tako i gledateljima koji, izmoreni hollywoodskom žaborkečinom, žele na ekranu vidjeti nešto malo drukčije.

UNCUT GEMS

uloge: Adam Sandler, Lakeith Stanfield, Julia Fox, Kevin Garnett, Idina Menzel, Eric Bogosian, Judd Hirsch

scenarij: Ronald Bronstein, Josh Safdie & Benny Safdie

režija: Josh Safdie & Benny Safdie

proizvodnja: A24/Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 135 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Jadnici (Les Misérables, 2019)

U neka sada već daleka vremena, kada je jedan drugi stanar Bijele kuće bio najomraženija ličnost i izvor svega zla u svijetu, na ovim prostorima se Europska unija gotovo jednoglasno dizala u nebesa kao rješenje svih problema. I pri tome se kao glavni argument spominjalo ne samo očigledno blagostanje uz “opušteniji” način života i izdašnu državu blagostanja, nego i to da su zemlje-članice bile gotovo u potpunosti lišene negativnih efekata koje religijske, etničke, rasne i slične razlike izazivaju na manje sretnim paralelama i meridijanima. Danas, nakon još uvijek nepravladane ekonomske krize, Brexita, secesionističkih referenduma i porasta nacionalizma, znamo da nije bilo tako, a isto tako se mora priznati da je bilo i onih koji su upozoravali da se ispod utopijske glazure nalazi daleko mračnija i prozaičnija stvarnost. To se prije svega odnosi na Francusku, gdje je prije četvrt stoljeća Mathieu Kassovitz sa svojim nekad razvikanim, a danas pomalo zaboravljenim, filmom Mržnja proročanski ukazao na nerede i nasilje u banlieuma koje će eksplodirati točno deset godina kasnije. Na iste se teme nadovezuju i Jadnici, debitantski film Ladja Lyja, filmaša malijskog porijekla koji je prošle godine osvojio nagradu žirija na festivalu u Cannesu.

Iako naslov sugerira da je riječ o adaptaciji istoimenog romana Victora Hugoa, jedina poveznica je to da zaplet smješten u Montfermeil, istočno pariško predgrađe gdje se odigravao dio radnje romana. Montfermeil, u kojem danas uglavnom žive afrički i arapski imigranti, odnosno njihovi potomci, je također rodno mjesto autora, kao i poprište incidenta koji se zbio 2008. godine i poslužio kao inspiracija za scenarij. Sam film započinje 15. srpnja 2018. godine, na dan završnice Svjetskog prvenstva u nogometu, te prikazuje kako grupa tamnoputih dječaka iz Montfermeila u središte Pariza odlazi navijati za “Les Bleus” te se priključuje sveopćem slavlju nakon njihove pobjede nad Hrvatskom, a što su brojni francuski, ali i europski komentatori protumačili kao događaj kojim je Francuska uspjela, barem simbolički prebroditi rasne, etničke i kulturne razlike među svojim građanima. Dan nakon slavlja se, međutim, dječaci iz Montfermeila vraćaju u surovu stvarnost bezličnog i depresivnog betonskog naselja u kojemu caruju siromaštvo, endemsko nasilje, kriminal, ulične bande i nedostatak perspektive. Sizifovski pokušaj da se na ulicama očuva kakav-takav red i mir je povjeren specijalnim policijskim jedinicama poput tima koji čine bijelac Chris (Manenti) i crnac Gwada (Zonga), a kojima se upravo priključio relativno neiskusni Ruiz (Bonnard). Dan je izuzetno topao, strasti su uzavrele i kada dječak po imenu Issa (Perica) ukrade mladunče lava iz romskog cirkusa, policijski trojac ga nastoji pronaći kako bi spriječio međurasni sukob. Pri tome, međutim, i sami eskaliraju nasilje u incidentu koji je dron-kamerom zabilježio dječak po imenu Buzz (Ly). Nakon toga ga pokušaju zataškati, uz sve veće negodovanje Ruiza koji je, s druge strane, manje zabrinut zbog istrage policijske unutarnje kontrole koliko zbog toga što bi objavljivanje snimke moglo izazvati apokaliptičke nerede.

Neumitne usporedbe Jadnika i Mržnje pokazuju poprilične sličnosti, prije svega u scenariju koji koristi etnički raznoliki trojac protagonista, kao i relativno čvrsti vremenski okvir i uznemirujuće nasilnu završnicu sa svojevrsnim “cliffhangerom”. No, isto tako se mogu vidjeti i razlike, odnosno doći do prilično depresivnog zaključka da se četvrt stoljeća od vremena Mržnje u francuskim banlieuma malo toga promijenilo, osim, dakako, nagore. Tako njihovim stanovnicima danas na raspolaganju stoje tehnološka čudesa poput društvenih mreža i dronova, ali ona umjesto da im poboljšaju život, samo služe kao alati za potpaljivanje vatre; francuska je država manje-više digla ruke od svojih sugrađana, i u banlieuma vakuum moći ispunjavaju ne samo dileri i s njima povezani lokalni mini-Bandići nego i islamski fundamentalisti, a rat protiv terorizma služi kao dodatno sredstvo policijskog zastrašivanja.

Jadnici su, s druge strane, režirani izuzetno dobro, uz vješto kombiniranje autentičnih lokacija, dinamičnu montažu i mladih glumaca za koje se može pretpostaviti da su nadareni naturščici. Profesionalna glumačka ekipa prilično dobro obavlja posao, prije svega Damien Bonnard kao policajac sa savješću i jedini koliko-toliko “normalni” lik s kojim bi se redovna publika mogla identificirati. S druge strane, iako su relativno kratki, Jadnici na samom početku imaju problema s tempom te imaju nekoliko suvošnih scena, a i uznemirujuća završnica je mogla biti malo tehnički “ispeglanija”. No, usprkos svega, riječ je o izuzetno dojmljivom ostvarenju čiji je možda najveći nedostatak u dojmu da prikazuje depresivnu stvarnost koja će biti ista ili još gora i za sljedećih četvrt stoljeća.

JADNICI

(LES MISÉRABLES)

uloge: Damien Bonnard, Alexis Manenti, Djibril Zonga, Issa Perica, Al Hassan Ly

scenarij: Ladj Ly, Giordano Gederlini & Alexis Manenti

režija: Ladj Ly

proizvodnja: Wild Bunch, Francuska, 2019.

trajanje: 103 min.

OCJENA: 7/10