Oznaka: Filmske recenzije

RECENZIJA: Vještac: Vukova mora (The Witcher: Nightmare of the Wolf, 2021)

Malo je fenomena u suvremenoj industriji zabave tužnije za gledati od toga kako omiljene franšize iz žanrova fantasyja i SF sustavno uništavaju filmske i TV adaptacije čiji tvorci koje pokazuju više poštovanja prema fokus grupama i modernoj ideologiji nego prema izvornom materijalu. No čak i u ovoj hrpi kreativnih katastrofa, Netflixov tretman Vješca se ističe kao nešto posebno. Ono što je bilo započelo kao popularni ciklus fantasy romana poljskog autora Andrzeja Sapkowskog – već jednom adaptiran 2001. godine u kratkotrajnoj poljskoj televizijskoj seriji Wiedźmin – postiglo je istinsku globalnu prepoznatljivost kroz hvaljenu trilogiju videoigara u produkciji studija CD Projekt Red. Taj bogat temelj, koji kombinira slavensku mitologiju s moralno kompleksnim likovima i neumilosnim nasiljem, pružio bi plodno tlo za prestižnu televizijsku seriju. Umjesto toga, Netflix je isporučio ono što može poslužiti kao upozorenje što se dogodi kada korporativna pohlepa ide ruku pod ruku s modernim hollywoodskim “wokerajem”. Rezultat je postao sinonim za pad ugleda i kvalitete nekadašnje streaming instritcije, posebno nakon što je Henry Cavill – glavna zvijezda serije i fan videoigara – navodno napustio unosni višegodišnji ugovor iz čistog gađenja prema onome što su producenti činili svijetu koji je volio.

S druge strane, nisu sve Netflixove odluke u vezi s ovom franšizom bile katastrofalne. Prije kreativnog kolapsa igrane serije se mogao naći zanimljiv, ako i pomalo neprimijećen izuzetak: The Witcher: Nightmare of the Wolf (2021), animirani igrani film koji služi kao prednastavak glavnoj seriji. Objavljen sa znatno manje pompe nego regularna serija, ova južnokorejska produkcija studija Mir predstavlja ono što bi franšiza mogla biti da je njen kreativni integritet ostao pošteđen od jeftinog politiziranja.

U produkciji iste producentske kuće odgovorne za The Legend of Korra, radnja filma je fokusirana na Vesemira, mentora protagonista serijala Geralta i vođe Vještaca u njihovoj utvrdi Kaer Morhen. Glasom ga je prikladno oživio Theo James, a lik je prikazan kroz dvostruku vremensku liniju – i kao starijeg, svijetom umoranog mentora poznatog obožavateljima, i kao mladića čije putovanje od siromašnog sluge do elitnog lovca na čudovišta čini emocionalni okosnicu filma. Scenarij Beaua DeMayoa prati Vesemirovu regrutaciju u red Vještaca, njegovo preživljavanje brutalnih alkemijskih mutacija koje njegovoj vrsti daruju nadnaravne sposobnosti, te katastrofalne događaje koji će na kraju uništiti mogućnost proizvodnje novih Vještaca, ostavljajući Geralta i njegovu generaciju posljednjima svoje vrste. Radnja također elegantno postavlja kako je Vesemir došao poduzeti mladog Geralta pod svoju zaštitu, pružajući smisleni kontekst koji je igrana serija dosljedno nije uspjela isporučiti.

Gdje se Nightmare of the Wolf istinski razlikuje jest u izvedbi. Za razliku od igrane serije koja je sve više patila od “woke” kreativnih odluka koje su davala prioritet „potlačenim” demografskim grupama nad koherentnom pričom – kulminirajući u samoparodijskom sadržaju katastrofalnog spin-offa Blood Origin – ovaj animirani film fokusira se na ono što valja. Film je dobro napisan, izbjegavajući ne-linarniv narativ koje je zbunjivalo gledatelje u prvoj sezoni igrane serije, u korist propulzivne, emocionalno utemeljene priče. Režiser Kwang Il Han postavlja brutalne akcijske sekvence s visceralnim efektrom, u potpunosti koristeći prednosti animacije za brutalno eksplicitno nasilje koje bi bilo preskupo u igranoj verziji. Rezultat je djelo koje poštuje inteligenciju svoje publike istovremeno pružajući spektakl lovljenja čudovišta koje ime franšize obećava.

Tehničke prednosti protežu se i na audio dizajn filma, gdje glazbena podloga Briana D’Oliveie pridonosi atmosferi, kreirajući kako stravu tako i patos Vesemirovog putovanja. Kompozitor razumije da je film u osnovi tragedija o umirućem bratstvu, a ne priča o osnaživanju ili vozilo za suvremeno političko porukovanje.

Možda je najveće postignuće filma, međutim, to kako razotkriva nedostatke igrane verzije. Igrane adaptacije u prve dvije sezone su se borile s osnovnom izgradnjom svijeta, često reducirajući Sapkowskijev kompleksni Kontinent na tamne interijere i generičke šume, naseljavajući ih hodajućim klišejima umjesto potpuno ostvarenih likova. Nightmare of the Wolf, nasuprot tome, demonstrira superiornu konstrukciju zapleta, karakterizaciju i izgradnju svijeta u svojem skromnom trajanju od 83 minute nego što je igrana serija uspjela u više sezona. Animirani format dopušta vizualnu maštu koja ograničeni budžet i kreativna vizija igrane serije nikada nisu mogli ostvariti – prikazujući utvrdu Vještaca u njezinu zenitu, alkemijske horore procesa mutacije, i čudovišta koja zapravo izgledaju prijeteće umjesto kao kompjuterski generirane naknadne misli.

Da južnokorejsko animatorski studio može proizvesti djelo toliko vjernije duhu autora nego Netflixova skupa produkcija, govori mnogo o tome gdje je franšiza skrenula s puta. Nightmare of the Wolf funkcionira i kao zadovoljavajuća samostalna avantura i kao melankoličan podsjetnik onoga što je moglo biti – rijedak slučaj gdje je Netflixov Witcher sadržaj zapravo obogatio franšizu umjesto da ju je kompromitirao. Za gledatelje koji su, poput Cavilla, postajali sve više otuđeni kreativnim odlukama igrane serije, ovaj animirani prednastavak nudi kratki povratak u svijet u koji su se zaljubili – onaj gdje pripovjedački zanat ima prednost nad ideološkim imperativima, i gdje su čudovišta, barem jednom, na ekranu umjesto u scenarističkoj sobi.

VJEŠTAC: VUKOVA MORA

(THE WITCHER: NIGHTMARE OF THE WOLF)

uloge: Theo James, Lara Pulver, Mary McDonnell, Graham McTavish

scenarij: Beau DeMayo

režija: Kwang Il Han

proizvodnja: Netflix, Južna Koreja/SAD/Poljska, 2021.

trajanje: 83 ‘

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Oppenheimer (2023)

Christopher Nolan je bez sumnje najuspješniji i najutjecajniji filmaš našeg doba. U posljednjih četvrt stoljeća ne samo da je dostavio niz iznimno popularnih blockbuster filmova koji su dominirali globalom kino blagajnom, već je i osvojio i zadržao naklonost kritičara kao jedan od rijetkih redatelja 21. stoljeća koji je zadržao status pravog filmskog *autora*. Za razliku od mnogih svojih suvremenika koji su odbačeni kao puki zanatlije ili plaćenici studija, Nolan je njegovao reputaciju ozbiljnog umjetnika koji radi unutar komercijalne mainstream produkcije. Taj uspjeh je, pak, stvorio kult oko njega, čiji su pristaše, kao što nedavna galama oko njegove nadolazeće adaptacije Odiseje pokazuje, trošili neumjerene količine vremena i energije uvjeravajući svakoga tko je htio slušati da Nolan nije sposoban učiniti ništa krivo. Ipak, bez sumnje najveći trijumf i kruna postignuća Nolanove karijere do sada bio je njegov biografski film *Oppenheimer* iz 2023. godine, koji je ne samo postao jedan od velikih ljetnih blockbuster filmova—nevjerojatan uspjeh za povijesnu dramu od tri sata—već je i osvojio niz Oscara, uključujući najbolji film i najboljeg redatelja, učvrstivši Nolanovo mjesto u panteonu velikana filma.

Film je temeljen na knjizi Američki Prometheus, dobitnici Pulitzerove nagrade iz 2005. godine koju su napisali Kai Bird i Martin J. Sherwin, posvećenoj životu J. Roberta Oppenheimera, američkog nuklearnog fizičara najpoznatijeg po svom radu na Projektu Manhattan tijekom Drugog svjetskog rata, što će mu kasnije priskrbiti kontroverzni nadimak “otac atomske bombe”. Biografija se široko smatra definitivnim prikazom Oppenheimerova života, a Nolanova adaptacija uvelike crpi iz njezinog detaljnog istraživanja i nijansiranog prikaza genijalnog, ali duboko nesavršenog čovjeka.

Nolanov scenarij zauzima nelinearni pristup Oppenheimerovom životu, skačući između različitih vremenskih razdoblja s redateljevim karakterističnim nehajem prema konvencionalnoj kronologiji. Međutim, zaplet uglavnom počinje s Oppenheimerom (Cillian Murphy), koji studira fiziku na najprestižnijim europskim sveučilištima—među njima Cambridge i Göttingen—gdje dolazi pod utjecaj pionira kvantne fizike. Po povratku u Ameriku 1930-ih, predavao je fiziku na Caltechu i Berkeleyju, etablirajući se kao jedan od vodećih teoretičara fizike svoje generacije. Oppenheimer, iako sam ne politički angažiran, zastupao je ljevičarska uvjerenja, a mnogi njegovi kolege i poznanici bili su čak i nositelji iskaznica Komunističke partije. Među njima su buili njegov brat Frank Dylan Arnold), djevojka Jean Tatlock (koja glumi Florence Pugh) i Kitty (koja glumi Emily Blunt), druga djevojka koju će na kraju oženiti i s kojom će osnovati obitelj. Te asocijacije kasnije će postati problematične kada se Hladni rat izazove antikomunističku paranoju u SAD.

Oppenheimerov rad na teoretskoj fizici, koji je uključivao projekte cijepanja atoma, bio je zasjenjen nacističkom invazijom na Poljsku u rujnu 1939., koja je započela Drugi svjetski rat i navela mnoge istaknute fizičare, uključujući Alberta Einsteina (Tom Conti), da upozore američku vladu na mogućnost da Hitler razvije nuklearno oružje. Američka je vlada ozbiljno shvatila to upozorenje i započela tajni, skup i ambiciozan program razvoja vlastitog oružja prije nego što Nijemci postignu isto. Oppenheimer je na kraju postavljen na čelo projekta, koji će nadzirati uz pomoć generala američke vojske Leslieja Grovesa (Matt Damon), graditelja Pentagona, koji je izgradio malo tajno naselje za smještaj znanstvenika i laboratorija u Los Alamosu u Novom Meksiku. Iako je Njemačka kapitulirala u svibnju 1945. prije nego što je prva bomba izgrađena, Japan se još uvijek bori. U srpnju 1945. Oppenheimer je nadzire prvi test bombe u pustinji kod Alamogorda. Dvije nove bombe su naknadno izgrađene i isporučene američkoj vojsci, koja ih je ispustila na Hirošimu i Nagasaki u kolovozu 1945., dovodeći do japanske kapitulacije i kraja rata.

Nakon bombardiranja, Oppenheimer je bio na zenitu svoje popularnosti, slavljen kao znanstveni genij i ratni heroj koji je doveo najrazorniji sukob u povijesti do njegova kraja. Iako Oppenheimer nikad javno nije pokajao svoju ulogu u atomskim bombardiranjima, kako se Hladni rat razvijao, postajao je sve zabrinutiji da to možda neće biti posljednji put da će se atomsko oružje upotrijebiti. Otvoreno se suprotstavljao razvoju još moćnije hidrogenske bombe, projektu koji je zagovarao njegov kolega Edward Teller (Benny Safdie). 1949. godine taj mu je stav stvorio duboki sukob s Lewisom Straussom (Robert Downey Jr.), vodom Komisije za atomsku energiju. Strauss, kojega je Oppenheimer javno ponizio na kongresnim saslušanjima, osvetio se 1954. godine organizirajući uskraćivanje Oppenheimerove sigurnosne dozvole, čime je okončao njegov utjecaj na američku nuklearnu politiku. Četiri godine kasnije, samom Straussu je uskraćena pozicija američkog tajnika za trgovinu kada je znanstvena zajednica, koja je prezirala zlostavljanje Oppenheimera, okrenula američku javnost i senatore protiv njegova potvrđivanja.

Nolana je za film nadahnulo sjećanje na odrastanje u ranim 1980-im u Engleskoj, kada je Hladni rat ponovno eskalirao i strah od nuklearnog apokalipse teško je ležao na mnogim umovima. Počeo je razmatrati film temeljen na *Američkom Prometeju* u kasnim 2010-im, ali njegova je tema postala zastrašujuće još relevantnija s izbijanjem Rusko-ukrajinskog rata 2022. godine i još više s kasnijim sukobima koji su, na ovaj ili onaj način, uključivali nuklearne sile i ponovno podigli sablast atomskog ratovanja.

Oppenheimer je bio prvi film koji je Nolan snimio od 2000. godine za studio koji nije Warner Bros.; to je bilo djelomice zbog njegova nezadovoljstva načinom na koji je Warner distribuirao njegov prethodni film Tenet, koji je, ironično, također spominjao Oppenheimera u svom dijalogu. Oppenheimer je bio primjetan po tome što je izašao u isto vrijeme kao i Barbie, blockbuster koji je Warner Bros. intenzivno promovirao, a mnogi su spekulirali da je Warner namjerno zakazao Barbie da uništi Nolanove izglede na blagajni kao osvetu za njegov odlazak Universalu. Oba filma iznenadujuće su dobro prošla, često služeći kao jedan od vrlo rijetkih i uspješnih primjera kontra-programiranja i stvorivši fenomen nazvan “Barbenheimer” – publiku koja odlazi gledati oba filma kao vrstu kulturnog događaja.

Nolan u Oppenheimeru još jednom demonstrira vrhunske redateljske vještine tijekom cijelog filma. Publika može, unatoč nelinearnoj strukturi, lako razlikovati različita vremenska razdoblja i shvatiti što se događa kroz suptilne vizualne znakove i pomake u paleti boja. Tri sata trajanja filma prolaze iznimno brzo, čak i za publike koje nisu navikle na epske biografije, zahvaljujući Nolanovom propulzivnom montažnom ritmu i neumolivom momentumu filma.

Nolanu također izrazito pomaže njegova glumačka postava, ponajprije Cillian Murphy, koji je bio jedan od njegovih dugogodišnjih suradnika još od Batman: Početak. Murphy uspješno utjelovljuje Oppenheimera u različitim fazama njegova života, od ambicioznog mladog fizičara do progonjenog starijeg državnika znanosti. Murphy, koji je zasluženo osvojio Akademijsku nagradu za najboljeg glumca za svoj trud, čak se podvrgnuo posebnoj dijeti kako bi utjelovio izgao izgled pravog Oppenheimera, demonstrirajući predanost fizičkoj transformaciji koja je postala očekivana u prestižnim biografskim filmovima.

Iako je i Robert Downey Jr. osvojio Oscara, u njegovom slučaju za najboljeg sporednog glumca, njegova izvedba, primjetna po tome što je jedan od najstarijih likova u njegovoj karijeri, lako je zasjenjena Murphyjevim dominirajućim ostvarenjem. Ostatak glumačke postave također je dobar, iako su u mnogim slučajevima veliki glumci svedeni na ono što se svodi na slavne cameo uloge, igrajući velike povijesne ličnosti koje se pojave u jednoj ili dvije scene prije nego što nestanu. To uključuje Matta Damona, koji djeluje prilično blijedo u usporedbi s Paulom Newmanom koji je 1989. godine tumačio isti lik Leslieja Grovesa u filmu Fat Man and Little Boy.

Film također profitira na glazbenoj skladbi Ludwiga Göranssona, koja stvara atmosferu nadolazeće strave i, unatoč tome što je uglavnom elektronička, ne zvuči anakronistički unatoč tome što se znatno razlikuje od orkestralne glazbe tipične za sredinu 20. stoljeća.

Ipak, postoji ozbiljna mana filma koja ga lišava pravog veličanstva. Jedna je konceptualna—Nolan se fokusira u prvom dijelu na Oppenheimerov put prema rukovođenju Projekta Manhattan, a drugi se pretvara u ponekad beznačajnu sudsku dramu, reducirajući Oppenheimerove duboke etičke dileme u sukob između dva tvrdoglava čovjeka. Složenost unutarnje borbe znanstvenika spljoštena je u proceduralnu bitku oko sigurnosnih dozvola.

Drugi je problem Nolanovo povremeno podleganje arthouse pretencioznosti. To se odražava u raznim scenama snimljenim u crno-bijeloj tehnici—iako ponekad pomažu razlikovati različita razdoblja—i djelomice u Oppenheimerovim vizijama buduće nuklearne apokalipse. Ali najgrči primjer je scena u kojoj Oppenheimer vidi svoje prijatelje i poznanike kako se užasno spaljuju na način na koji su žrtve iz Hirošime i Nagasakija bile, sugerirajući da je ipak imao dvojbi o svojoj ulozi u bombardiranju, unatoč povijesnim dokazima suprotnoga. To je teška vizualna metafora koja potkopava inače suzdržani pristup filma.

Drugi, možda manje opravdan, spust u pretencioznost jest prikaz Oppenheimera nagog i njegove supruge koja zamišlja seks s Jean Tatlock tijekom saslušanja 1954. godine. To izgleda prenaglašeno melodramatično i previše simbolički, a može se interpretirati kao način da Nolan pokaže koliko je bio nedodirljiv u tom trenutku svoje karijere, uvjerivši Universal da pošalje film u kina s R-rejtingom bez straha, jer je njegovo ime bilo pridruženo projektu.

Unatoč tim manama, Oppenheimer ostaje impresivno postignuće i svjedočanstvo Nolanovog jedinstvenog položaja u suvremenom filmu. To je film koji uspijeva biti i komercijalni blockbuster i ozbiljna povijesna drama, ravnoteža koju bi malo koji filmski stvaratelj mogao postići. Ipak, čovjek ne može a da ne osjeti da bi s malo manje teške ruke i više povjerenja u inteligenciju publike, mogao biti remek-djelo umjesto da bude samo vrlo dobar film.

OPPENHEIMER

uloge: Cillian Murphy, Emily Blunt, Matt Damon, Robert Downey, Jr., Florence Pugh

scenarij: Christopher Nolan

režija: Christopher Nolan

proizvodnja: Universal, SAD, 2023.

trajanje: 180 ‘

**OCJENA: 7/10**

RECENZIJA: Barbie (2023)

.

Je li paradigma hollywoodskih blockbustera iz razdoblja prije COVID-a spašena od izumiranja zahvaljujući fenomenu zvanom „Barbenheimer” ili joj je samo odgođeno izvršenje smrtne presude, je još uvijek predmet rasprave. Ipak, ono što se dogodilo u kinima diljem svijeta u srpnju 2023. bilo je doista neobično: jedan studio objavljuje dva radikalno različita filma istovremeno, no umjesto da su međusobno kanibalizirali zaradu, Barbie i Oppenheimer postali su jedan od rijetkih uspješnih primjera kontraprogramiranja – čak i dvostruke projekcije. To je značajan uspjeh s obzirom na poprilično dugo trajanje oba filma. Od njih dvoje, Barbie je konvencionalniji hollywoodski blockbuster: obiteljska fantastična satira temeljena na popularnoj liniji igračaka. Ono što njezino postojanje čini još iznenađujućim jest činjenica da su kreativne snage iza filma – redateljica Greta Gerwig i njezin suprug i koscenarist Noah Baumbach – dotad bili poznati uglavnom po niskobudžetnim nezavisnim art filmovima poput Lady Bird i Priče o braku.

Film, kojemu naraciju pruža Helen Mirren, započinje u Barbielandu, univerzumu stvorenom maštom djevojčica koje se igraju s Barbie lutkama. Protagonistica, poznata kao “Stereotipična Barbie” (Margot Robbie), tamo živi s brojnim varijantama sebe same, raznim Kenovima i raznim Barbie lutkama koje je Mattel povukao iz prodaje zbog njihovih nekonvencionalnih osobina. Barbieland je matrijarhalno društvo u kojem žene – ili “Barbie” – drže sve pozicije moći i odgovornosti, dok muškarci – ili “Kenovi” – poput “Plažnog Kena” (Ryan Gosling) jednostavno besposličare, iako Plažni Ken tajno želi bliži odnos s Barbie.

Jednog dana, protagonistica iznenada počinje patiti od misli o smrti, celulita, lošeg zadaha i ravnih stopala. Jedina osoba koja razumije što se događa je “Čudna Barbie” (Kate McKinnon), koja identificira izvor problema u djetetu koje se igra njezinom lutkom u stvarnom svijetu. Kako bi se izliječila, Barbie mora pronaći to dijete i otputovati u stvarni svijet, a Ken joj se pridružuje.

Barbie i Ken stižu na Venice Beach, gdje Barbie pronalazi vlasnicu lutke, Sashu (Arianna Greenblatt), tinejdžericu koja optužuje Barbie da djevojke i žene čini frustriranima zbog nerealnih standarda ljepote. Ispostavlja se da je izvor problema Sashina majka Gloria (America Ferrera), koja je imala mračne misli dok se igrala lutkom. Gloria ipak odlučuje pomoći Barbie i, nakon što joj pomogne pobjeći od Mattelovih direktora koji je žele strpati u kutiju, putuje u Barbieland. Stvari se kompliciraju kada Ken, očaran patrijarhalnom prirodom stvarnog svijeta, odluči preuzeti vlast u Barbielandu, koristeći to što druge Barbie nikada nisu upoznale muško društvo te ih lako manipulria. Barbie stoga mora reprogramirati sve ostale Barbie.

Barbie je najpoznatija lutka na svijetu, a pokušaji da se pretvori u protagonističinu filmskog lika datiraju iz 1980-ih, počevši s legendarnim izraelskim studiom Cannon Films. Ipak, desetljećima ideja nikada nije realizirana, za razliku od serije animiranih dječjih filmova. Stvarni razvoj filma započeo je 2009. godine sklapanjem ugovora između Mattela i Universala, ali projekt je ostao u razvojnom paklu sve dok nije došao u ruke Warner Brosa, a Margot Robbie – vjerojatno najslavnija ženska zvijezda našeg doba – izrazila je interes za glavnu ulogu. S njom u projektu, film je povjeren Gerwig i Baumbachu.

Na strogo površinskoj razini, Barbie izgleda kao tipični ljetni blockbuster: obiteljski spektakl temeljen na dobro poznatom intelektualnom vlasništvu s odanom bazom obožavatelja među djecom i nekim roditeljima. Gerwig, dobivši ogroman budžet, ne libi se to pokazati – prvenstveno kroz vizualno impresivan CGI-potpomognut nadrealizam Barbielanda, obilje jarkih boja, genijalne slike, cool soundtrack i brojne filmofilske reference, od kojih je najupečatljivija uvodna scena koja odaje počast sekvenci “Zora čovječanstva” iz 2001: Odiseje u svemiru.

Robbie je prilično raspoložena u svojoj ulozi, što se ne može reći za Goslinga, koji je opterećen jednodimenzionalnim i loše napisanim likom. Arianna Greenblatt i America Ferrera mnogo su efektnije kao vodiči protagonistice u stvarnom svijetu. Will Ferrell je protraćen kao fiktivni direktor Mattela – scenaristi očito nisu uspjeli pomiriti ideju da ga prikažu kao licemjernog korporativnog polu-zlikovca a da se istovremeno ne zamjere korporativnim sponzorima filma. Rhea Perlman pruža jednu od nezaboravnijih uloga svoje karijere kao duh stvarne kreatorice Barbie, Barbare Handler, koja služi kao mentor protagonistice.

Iako je određeni stupanj feminističkih prizvuka uvijek trebalo očekivati od ovog ženski orijentiranog filma, i iako je takav sadržaj bio gotovo neizbježan u hiperstranačkom, ideološki nabrijanom “woke” Hollywoodu u post-Trumpovoj eri, Barbie ne samo da nosi svoju radikalnu feminističku i lijevo orijentiranu ideologiju na čelu, već je publici servira s potpunim nedostatkom suptilnosti. Teško da postoji načelo suvremenog američkog progresivizma koje likovi, eksplicitno ili implicitno, ne podržavaju. Barbieland je prikazan kao matrijarhalna utopija u kojoj muškarci znaju svoje pravo mjesto kao puki ukras, dok „Girlboss” likovi poput Predsjednice Barbie (Issa Rae, koja očigledno „skida” Kamalu Harris) uspješno vode cijelo jesto. Lik Sashe, koja predstavlja budućnost Amerike, naziva Barbie i druge “umjerenjake” “fašistima”. Uvodna scena prikazuje mlade djevojke kako uništavaju svoje stare lutke-bebe, eksplicitno odbacujući majčinstvo u skladu s radikalnim progresivnim feminizmom i pokretom “childrfree”.

Lik Kena i njemu slični loše su napisani: s jedne strane jadni, bezvrijedni gubitnici koji moraju doći u stvarni patrijarhalni svijet da bi ga doživjeli kao raj, a zatim, unatoč svojoj inferiornosti, nekako zavode sve žene i uspostavljaju patrijarhat u Barbielandu. Mnogi su, ne bez ironije, primijetili da je Barbie zapravo eksplicitnije politički film od Oppenheimera, unatoč tome što se potonji bavi stvarnim pitanjima nuklearnog ratovanja.

Ozbiljan problem Barbie je tempo. Film traje gotovo dva sata, što možda nije prikladno za ciljanu publiku male djece. Velik dio budžeta potrošen je na neviđenu reklamnu kampanju koja se itekako isplatila. Barbie je postigla veliki komercijalni uspjeh, lako nadmašivši Oppenheimera, i sam iznenađujući komercijalni hit. Ipak, kritičari su bili daleko skloniji Nolanovom djelu, što se odrazilo i na njegove oskarovske trijumfe. S obzirom na to da je Barbie duboko manjkav i razočaravajući film, ta je sudbina bila zaslužena.

BARBIE

uloge: Margot Robbie, Ryan Gosling, America Ferrera, Arianna Greenblat, Rhea Perlman, Will Ferrell, Kate McKinnon

scenarij: Greta Gerwig & Noah Baumbach

režija: Greta Gerwig

proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2023.

trajanje: 114 min.

OCJENA: 4/10

RETRO-RECENZIJA: Moulin Rouge! (2001)

Od svih filmskih žanrova koji se nisu mogli prilagoditi novim vremenima vjerojatno je najtežu sudbinu imao mjuzikl. Ta je filmska vrsta prilično teško prosla u prethodna dva desetljeća, obilježena dominacijom glazbenog videa – forme koja je daleko kraća, jednostavnija i jeftinija od nečega za sto nije vjerojatno da ce uspjeti gledatelje odrzati budnima u sat i pol vremena. To, svakako, ne znači da nije bilo filmaša koji su na ovaj ili onaj način taj gotovo odumrli žanr pokusali vratiti u zivot. No, njihovi rezultati (Allenov Svi kažu volim te i Brannaghov Nenagrađeni ljubavni trud) su bili uglavnom razočaravajuči. Jedini koji se mogao pohvaliti s

kakvim-takvim uspjehom bio je Alan Parker sa svojom Evitom, ali taj je film vise dugovao popularnosti Madonne nego željom publike da uziva u žanru koji joj je bio stran. No, gotovo pola desetljeća kasnije jedan mjuzikl je ponovno postao jednim od najrazvikanijih filmova godine, pa i pravi pravcati film-događaj od kojeg se mnogo očekivalo. Zasluge za to pripadaju australskom filmašu Bazu Luhrmannu, čija je bizarna adaptacija Romea i Julije vjerojatno uvjerila “Foxove” glavešine kako je on u stanju modernoj publici prodati i najstaromodniji sadržaj. Luhrmannove ambicije su bile sasvim u skladu s “Foxovim” očekivanjima

– on je smatrao kako bi boemska prica o Parizu s kraja prošlog stoljeća dobro sjela u “fin-de- siecle” atmosferi pred novi milenij. Na žalost, niz nesretnih okolnosti (smrt Luhrmannovog oca, razvod glavne glumice Nicole Kidman) i stalno prekoračenje budžeta su uzrokovali da Moulin Rouge! bude dovršen gotovo godinu i pol dana nakon što je bilo planirano. Na kraju je kritika bila oduševljena, ali ne i publika koja je Luhrmannovom spektakularnom mjuziklu uglavnom okrenula leđa.

Radnja filma se događa u Parizu 1899. godine, točnije u boemskoj četvrti Montmartre gdje mladi i siromašpni Englez Christian (McGregor) pokušava ostvariti svoju veliku ambiciju da napiše veliko djelo o “istini, ljepoti, slobodi i ljubavi”. Stjecajem okolnosti Christian će se upoznati sa skupinom boemskih umjetnika na čelu s Toulouse-Lautrecom (Leguizamo), kojima bi Christianov spisateljski talent dobro došao za veliki projekt – predstavu “Spectacular

Spectacular” koju namjeravaju “utrapiti” Harryju Zidleru (Broadbent), kazališnom impresariju i vlasniku “Moulin Rougea”, kabarea koji predstavlja najpopularnije mjesto za noćni izlazak u Parizu. Ono što boemi ne znaju jest da je “Moulin Rouge” u financijskim problemima, te da bi Zidleru dobro došla injekcija od strane moćnog vojvode od Monrotha (Roxburgh). Da bi odobrovoljio vojvodu, Zidler mu misli “namjestiti” svoju glavnu zvijezdu – kurtizanu Satine (Kidman). No, stjecajem okolnosti doći će do zabune i Satine će mladog Christiana zamijeniti za vojvodu. Taj nesporazum će rezultirati time da se Christian i Satine smrtno zaljube jedno u drugo, ali njihova profesionalna i romantična veza će biti pod sjenom vojvode kao i strašne tajne koja prijeti zauvijek upropastiti njihovu srecu.

Moulin Rouge! već na samom početku uspijeva u onome što je bilo nezamislivo za bilo koji holivudski film u posljednjih par desetljeća – da publiku ostavi otvorenih usta. Odmah nakon prilično nekonvencionalne špice Luhrmann jasno daje do znanja da će njegov prikaz Pariza s kraja 19. stoljeća (u potpunosti rekonstruiranog u australskim studijima) biti prožet stilom koji je obiljezio *Romea i Juliju* – videospotovskom tehnikom dovedenom do savršenstva, kao i vještim korištenjem vrhunske scenografije, kostimografije i specijalnih efekata koji se pretvaraju u vatromet zvukova i boja koji će impresionirati i najindiferentnijeg gledatelja. To prije svega dolazi do izražaja u glazbenim brojevima koji su vjerojatno jedni od najbolje postavljenih u cijeloj povijesti scenske umjetnosti. Osim što Luhrmann koristi “otkacene” montažne i vizualne tehnike, gledatelja će najviše iznenaditi to sto se ti brojevi oslanjaju na glazbu 20. stoljeća, pri čemu se vjesto kombiniraju razliciti izvori – od Nat King Colea do “Nirvane”. Taj zabavni anakronizam samo pomaze uspostavljanju nadrealne atmosfere koja ce prožimati cijeli film. No, ono sto će isto tako iznenaditi jest i činjenica da se u glazbenim brojevima Luhrmann koristi vokalnim mogućnostima svojih glumaca, pa tako imamo priliku ne samo vidjeti Nicole Kidman u jednom od njenih najglamuroznijih izdanja, nego i čuti kako su njene pjevačke mogućnosti sasvim dostojne njenog božanskog izgleda.

Gledatelji koji su uzlozeni ovoj, na trenutke bezobzirnoj, demonstraciji manipulativne moći slike i zvuka možda neće obratiti pažnju da cijelu tu konstrukciju skupa drži prilično slabašan zaplet koji se svodi na niz vec stotinu i vise godina prežvakanih klišeja (siromašni umjetnik, kurtizana sa zlatnim srcem itd.), kao i da su likovi svedeni na arhetipove. To samo po sebi i nije tako važno, s obzirom da Luhrmann ne krije da mu je ovdje bitnija forma od sadržaja, ali Moulin Rouge! ipak pred kraj postaje pomalo razvučen i ti nedostaci dolaze do izražaja, završnica možda i neće imati katartički učinak na modernu i ciničnu publiku. No, s druge strane, iako Moulin Rouge! nije onakvo remek-djelo kakvim je trebao biti, izvrsna glumačka

ekipa (među kojima se ističe Jim Broadbent čija će izvedba redefinirati Madonnin “Like A Virgin” isto onako kao sto je to svojevremeno učinio Tarantino u Psima iz rezervoara) i izvrsna glazba garantiraju da je riječ o nadasve ugodnom doživljaju koji će današnjim

gledateljima ostati u dugom i prijatnom sjecanju.

OCJENA: 7/10

uloge: Nicole Kidman, Ewan McGregor, John Leguizamo, Jim Broadbent,
Richard Roxburgh, Gary McDonald, Jacek Koman, Matthew Whittet, Kerry
Walker, Caroline O’Connor, David Wenham, Christine Anu, Kylie Minogue
scenografija: Catherine Martin
kostimografija: Catherine Martin & Angus Strathie
fotografija: Donald McAlpine
montaza: Jill Billcock
glazba: Craig Armstrong, Marius De Vries & Steve Hitchcock
scenarij: Baz Luhrmann & Craig Pearce
rezija: Baz Luhrmann
proizvodnja: 20th Century Fox/Bazmark Films, SAD/Australija, 2001.
distribucija: Continental
trajanje: 127′

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Blonde (2022)

Sumrak civilizacije se može opisati kao razdoblje u kojem se više energije ulaže u destrukciju nego u stvaranje. Teško se oteti dojmu da živimo u jednom takvom razdoblju, s obzirom na to što se događa s međunarodnim pravom, nacionalnim valutama, kontinentalnim ekonomijama, naizgled banalnim detaljima svakodnevnog života koje su generacije uzimale zdravo za gotovo, a onda i kulturnom baštinom. Tome svoj doprinos u posljednje vrijeme daje i Hollywood, gdje se pod krinkom “progresivizma”, “političke korektnosti” i suočavanja s grijesima prošlosti napadaju temelji američke, zapadne i globalne kulture. Meta tog procesa, koji je stekao odlike nihilističke stihije, je na kraju postao i sam Hollywood. To se može vidjeti u načinu na koji je tretirao jednu od svojih najvećih ikona u Blonde, biografskom filmu Andrewa Dominika koji je nedavno postao jedno od najkontroverznijih filmskih naslova u posljednje vrijeme, ali isto tako jedan od najneugodnijih za gledanje.

Andrew Dominik je osim režije i napisao scenarij na temelju istoimenog romana feminističke spisateljice Joyce Carol Oates, poznatog po tome što je nastojao dati fiktivan prikaz života znamenite glumice i seks simbola Marilyn Monroe. Njegov film predstavlja drugu po redu adaptaciju, s obzirom da je 2001. godine bila snimljena televizijska miniserija s Poppy Montgomery u glavnoj ulozi. Dominikov film predstavlja prikaz nekih od najvažnijih događaja u biografiji Marilyn Monroe, od 1933. godine kada mala Norma Jean Baker (Lily Fisher) odrasta u domu svoje alkoholu sklone i mentalno neuravnotežene majke Gladys (Julianne Nicholson). Majka, frustrirana zbog toga što ih je otac ostavio, se iskaljuje na djevojčici i nakon jednog zastrašujućeg incidenta završi u duševnoj bolnici, a Norma Jean ide u sirotište. Desetljeće kasnije sad već odrasla Norma Jean (Anna De Armas) se pokušava probiti u Hollywood kao manekenka i glumica, ali njen savršeni fizički izgled je često izgovor za seksualno iskorištavanje. Jedna takva seansa kod producenta Daryla F. Zanucka (David Warshofsky) joj, međutim, omogući ugovor sa studijom 20th Century Fox na čijim će filmovima izgraditi karijeru pod pseudonimom Marilyn Monroe. Jedini muškarci s kojima ima koliko-toliko zdrav odnos su neobičan par koji čine djeca poznatih glumaca – Charlie “Cass” Chaplin Jr. (Xavier Samuel) i Eddy Robinson (Evan Williams) – s kojima prakticira seks utroje. Kada s jednim od njih zatrudni usred skupe produkcije, studio je prisiljava na pobačaj. Marilyn Monroe pokušava naći sreću s bejzbol superzvijezdom Joe Di Maggiom (Bobby Canavale), ali taj propada zbog toga što tradiciji skloni sportaš ne može smisliti korištenje seksualnih aluzija u njenim filmovima, što dovodi do nasilja i razvoda. Sljedeći muškarac u njenom životu je dramski pisac Arthur Miller (Adrien Brody) koji se, čini, jedini u njoj prepoznaje ozbiljnu glumicu umjesto starlete. Njihov brak propada zbog spontanog pobačaja, nakon čega se Marilyn okreće alkoholu i pilulama. Njenom tragičnom kraju će dodatno kumovati ljubavna veza s predsjednikom Johnom F. Kennedyjem (Caspar Phillipson).

Andrew Dominiku biografski žanr nije stran, s obzirom da je slavu stekao filmovima kao što su Chopper i (prilično precijenjeni) vestern Ubojstvo Jessea Jamesa od kukavice Boba Forda. U slučaju biografije Marilyn Monroe, vjerojatno najprepoznatljivije glumice u povijesti Hollywooda koja je šest desetljeća nakon smrti isto tako slavna kao na vrhuncu karijere, morao se suočiti s time da je njen život služio kao nadahnuće cijelom nizu umjetnika kao što su Andy Warhol i Elton John, odnosno da su detalji njenog života dobro poznati. Stoga je bilo teško na ekran donijeti nešto originalno, pa se Dominik odlučio da naglasak stavi na “najsočnije” detalje koji će biti prikazani na “šokantan” način i učiniti film predmetom kontroverze. Glavna je odluka bila ta da se život Marilyn Monroe prikaže kao manje-više neprestano stradanje, odnosno promovira vrlo popularna teza kako je njen imidž superzvijezde i seks-simbola za kojim su svi muškarci žudjeli, a sve žene htjele biti u stvarnosti bio krinka. Iza “Marilyn” se krila “Norma Jeane”, lijepa, ali izuzetno krhka žena koja je od najranijih dana bila metom zlostavljanja te čija će simbolična i uzaludna potraga za ocem dovesti do još zlostavljanja – fizičkog, psihološkog i seksualnog – u kome sudjeluju gotovo svi, od majke, preko agenata, direktora studija, režisera, njenih muževa i, na kraju, karizmatskog predsjednika. Dominik, kombinirajući fikciju sa stvarnim ličnostima i događajima, reducira Marilyn na žrtvu te nastoji izbjeći da se život slavne glumice pokaže glamuroznim ili barem zanimljivim.

Rezultat je prilično neugodan film koji još neugodnijim čini Dominikov stil, koji kao da posljednjem skeptiku želi utuviti u glavu da gleda “uzvišeno” djelo umjetničke kinematografije. Većina filma je napravljena u crno-bijeloj tehnici, dok su pojedine scene u boji; Dominik također eksperimentira s formatom slike koji skače s 4:3 na 2,35:1, nastojeći, često bez mnogo uspjeha, praviti razliku između Marilynih fantazija i njene žalosne stvarnosti. Dodatni problem je i glazba Nicka Cavea i Warrena Ellisa koja zvuči anakrono i gledatelje podsjeća da je Blonde film iz 2020-ih, a ne pokušaj rekonstrukcije prošlosti.

Jedina osoba koju se u ovom filmu mora pohvaliti je Anna De Armas, kubanska glumica koja je uložila dosta toga u zahtjevnu i prilično nezahvalnu ulogu. De Armas, iako fizički ne sliči na Marilyn, se pobrinula da je što vjernije utjelovi – u pitanju nisu samo frizura i kostimi, nego i šminka, kontaktne leće i čak posebna zubna proteza. De Armas je pažljivo proučavala Marilyn i njene filmove, te je njen prikaz slavne glumice izuzetno uvjerljiv. Za svoj nastup bi mogla očekivati “Oscara”, ali se to čini malo vjerojatnim s obzirom na kontroverze. Mnogi su film napali kao eksploatacijski, odnosno optužili da Marilyn simbolički radi isto ono što joj je radio Hollywood. Razlog je dijelom i u tome što se De Armas u velikom broju scena pojavljuje razodjevena ili potpuno gola, odnosno što njen lik u pojedinim scenama sudjeluje u seksualnim aktivnostima prikazanim na tako eksplicitan način, da je od cenzorskog odbora MPAA dobio najstroži mogući rejting – NC-17. U prošlosti, kada su se takvi filmovi prikazivali u kin-dvoranama, to je za film bilo smrtna presuda, ali danas, kada se film distribuira na streaming servisima, i nije toliki problem. Cenzorski kriteriji, doduše, izgledaju uobičajeno neopravdani, s obzirom da se daleko “sočniji” sadržaj mogao vidjeti u HBO-vim i drugim televizijskim serijama posljednjih godina. Dominik se, na kraju, pobrinuo da se sav taj sadržaj prikaže na nimalo erotičan način, čineći *Blonde* gubljenjem vremena čak i za onaj dio publike koji je ovaj precijenjeni film htio gledati zbog onoga što je nekoć davno bilo “zabranjeno voće”. I Marilyn Monroe i publika su zaslužili nešto daleko bolje.

BLONDE

uloge: Anna De Armas, Adrien Brody, Bobby Canavale, Xavier Samuel, Julianne Nicholson

scenarij: Andrew Dominik

režija: Andrew Dominik

proizvodnja: Netflix, SAD, 2022.

trajanje: 166 min.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Tell Me Who I Am (2019)

Jedna od često korištenih, ali najmanje opravdanih izreka je da “život piše romane”. Ideja da bi se, u pravilu banalna, stvarnost mogla natjecati s proizvodima nečije mašte je vrlo često izgovor za nedostatak kreativnih potencijala kod hollywoodskih scenarista. Kada se takvi “zanimljivi” događaji pokušaju predočiti na velikim i malim ekranima, pogotovo u igranoj formi, rezultati su često razočaravajući. Međutim, postoji određeni, iako relativno malen, broj priča koji uistinu izgledaju da su nastali u nečijoj, najčešće bolesnoj, mašti, ali zapravo su stvorene u stvarnom svijetu. Jedna od njih je slučaj Marcusa i Alexa Lewisa, dva engleska blizanca s kojima se britanska javnost upoznala zahvaljujući članku u Timesu 2013. godine, a potom i knjizi Tell Me Who I Am (“Reci mi tko sam”), koja je šest godina kasnije postala temelj za istoimeni dokumentarni film u produkciji Netflixa.

Film na početku prikazuje zbivanja iz perspektive Alexa, koji je godine 1982. vozeći motocikl doživio nesreću čija je posljedica bila gotovo potpuni gubitak. Jedina stvar koje se mogao sjetiti, odnosno jedina ličnost koju je mogao prepoznati, bio je njegov brat Marcus, koji je postao temelj njegovog oporavka. Marcus mu nije samo pomogao da od djeteta koje ne zna ništa ponovno postane odrasli muškarac, nego mu je omogućio da ponovno dobije obitelj, odnosno kroz priče o sretnom djetinjstvu i odrastanju izgradi vlastiti identitet. Alexa nisu previše mučile određene nedosljednosti i slični detalji u Marcusovim kazivanjima, ali je na njih počeo obraćati pažnju tek kada mu je godine 1995. preminula majka. Za razliku od Alexa, koji je bio razumljivo shrvan, kod Marcusa se nije mogla vidjeti nikakva emocija. Alexu je odgovor na pitanje zašto došao kada su braća raščišćavala obiteljsku kuću te pronašli fotografije i druge predmete koji pokazuju kakvo im je, zapravo, bilo djetinjstvo. Marcus je na kraju priznao da su njegove priče bile izmišljene, i to ne samo zato da bi brata poštedjela jezive istine, nego i njemu samom poslužile kao mehanizam da prevlada traume. Alex je potpunu istinu doznao tek nakon dva desetljeća, a nakon što su obojica i sami postali roditelji, odlučili su o njoj upoznati javnost.

Tell Me Who I Am se u potpunosti temelji na kazivanjima braće, koji služe kao naratori, a režiser Ed Perkins se osim njih oslanja na fotografije, dokumente i par scena igranih rekonstrukcija, uključujući jednu u kojoj je dom Lewisovih prikazan doslovno kao ukleta kuća iz gotičkih horora. Film se odlikuje prilično čvrstom strukturom, odnosno disciplinirano je podijeljen na tri narativna dijela. U prvom dijelu se opisuje Alexov život nakon nesreće i njegovo nastojanje da uz bratovu pomoć doslovno iz ničega, kao “tabula rasa”, obnovi vlastiti identitet. U drugom dijelu se opisuje kako se Marcusova iluzija raspala, odnosno s čime su se braća, zapravo morala nositi u svojem djetinjstvu. U trećem dijelu se prikazuje kako i Alex i Marcus suočavaju s posljedicama Marcusove odluke, odnosno nastoje ponovno izgraditi vlastiti odnos. Taj je dio, možda, najefektiniji od svih, s obzirom da je prilično malo ostvarenja u kojima dva sredovječna muškarca tako eksplicitno pokazuju koliko su još duboki emocionalni ožiljci nečega što se zbilo prije pet desetljeća, odnosno koliko se još uvijek moraju boriti da bi ih prevladali.

Tell Me Who I Am je film koji će onima koji ga pogledaju, bez obzira na prilično neugodnu temu, ostati duboko u sjećanju. Zbog toga se ističe čak i u Netflixovoj današnjoj hiperprodukciji dokumentaraca, bez obzira na što se bavi nečime što se, na prvi pogled, može činiti manje zanimljivim ili mnogo prozaičnijih od problema s kojima nas drugi Netflixovi dokumentarci upoznavaju u ova “zanimljiva” vremena. Iako je Perkins i ostatak produkcijske ekipe obavio vrlo dobar posao, najviše zasluga ipak pripada braći Lewis bez čije hrabrosti i spremnosti da sa svijetom podijele svoje traume ne bi bilo ovako kvalitetnog dokumentarca.

TELL ME WHO I AM

režija: Ed Perkins

proizvodnja: Netflix, UK, 2019.

trajanje: 95 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Djevojka u vlaku (Girl on the Train, 2016)

Nedostatak originalnost u suvremenom Hollywoodu se odražava na mnoge načine. Jedan od njih je praksa direktora velikih studija da potaknuti uspjehom jednog filma koga je napravio suparnički studio odluče napraviti vlastitu verziju. Motiv iza svega toga je, obično pogrešna, procjena da je prethodni film bio predvodnik nekakvog trenda u popularnoj kulturi koga valja na brzinu financijski iskoristiti. Nekada takva praksa nije bila problem, ali u doba Twittera od davanja zelenog svjetla za neki projekt do dolaska u kino-dvorane zna proći dovoljno vremena da hirovita publika u potpunosti promijeni svoje shvaćanje onoga što je “cool” i “hip”. Još je gore kada se nečija uspješna formula pokušava koristiti s drugim, ali manje kvalitetnim sastojcima. Jedan od najnovijih primjera za takav fenomen jest triler Djevojka u vlaku, hollywoodska ekranizacija kriminalističkog romana britanske spisateljice Paule Hawkins.

Naslovni lik filma je Rebecca Watson (Blunt), žena koja prilikom rutinskih putovanja vlakom u grad i natrag ima običaj promatrati kuću u predgrađu gdje živi mladi bračni par – Scott (Evans) i Megan Hipwell (Bennet) – čiji život smatra savršenim. Ta se idilična slika rasprsne u paramparčad kada otkrije Megan kako se ljubi s drugim muškarcem, a još više kada dozna da je Megan nestala i tako postala predmetom policijske istrage. Rebeccin pokušaj da o svemu, kao dobar građanin, obavijesti policiju izaziva probleme, i to zbog nekih detalja koje u pitanje dovode njenu vjerodostojnost i motive. Hipwellovi, naime, žive u neposrednom susjedstvu Rebeccinog bivšeg muža Toma (Theroux) i njegove nove supruge Anne Boyd (Ferguson), a sama Rebecca ima ozbiljan problem s alkoholom koji se odražava kroz nepredvidljivo i ponekad nasilno ponašanje, ali i sumračna stanja nakon kojih se ničega ne sjeća. Rebecca odlučuje istragu započeti sama, nastojeći otkriti što se to zapravo dogodilo s Megan i nije li možda upravo ona za to odgovorna.

Djevojka u vlaku je hollywoodskim glavešinama izgledala kao sjajna stvar ne samo zahvaljujući tome što je riječ o književnom bestseleru, nego i o književnom bestseleru po mnogim elementima sličnom Nestaloj, kriminalističkom romanu autorice Gillian Flynn zaslužnoj za prilično uspješan film Davida Finchera. Sličnosti se prije svega odnose na to da zaplet govori o istrazi žene koja je nestala, kao i da se prilikom rasvjetljavanja tog misterija mogu očekivati različite perspektive i razni dramatični obrati. Prilikom ekranizacije se, međutim, zaboravilo na ono što je u svemu ključno – scenarij Gillian Flynn je Nestalu čvrsto ukotvila uz radnju i mjesto predloška, te osnovni kriminalistički zaplet temeljito začinila inteligentnim opservacijama o današnjoj ekonomiji i kulturi. Nasuprot tome, scenarij Erin Cresside Wilson radnju bez neke naročite potrebe premješta iz Londona u New York i svodi na prilično jednostavnu i razočaravajuće predvidljivu detektivsku priču koju bi neki manje pretenciozni autor mogao komotno utrpati u 30-minutnu epizodu K.T. 2. A i sam misterij će gledatelji moći davno prije završetka riješiti čak i bez nekih naročith detektivskih sposobnosti; dovoljno je podsjetiti “politički korektnih” normi suvremenog Hollywooda, odnosno nepisanih pravila prema kojima negativci smiju pripadati točno određenim etničkim, rasnim i rodnim skupinama. Taj će nedostatak teško ukloniti čak i pokušaji da će publici pažnja skrene nekim nepotrebnim detaljima, poput psihijatra koga tumači Edgar Ramirez, venezuelanski glumac čija bi slika mogla stajati pored izraza “latinski ljubavnik” u suvremenom hollywoodskom rječniku.

Ono što bi Djevojku u vlaku moglo učiniti zanimljivom jest prije svega pomalo nekonvencionalna struktura, odnosno to što se zbivanja prikazuju u flashbackovima, ali i iz perspektive tri glavna ženska lika. To je prilika da tri prilično različite, ali u posljednje vrijeme prilično eksponirane glumice pokažu svoj talent, i ona je uglavnom iskorištena. Rebecca Ferguson je zanimljiva kao nekadašnja preljubnica koja se transfomirala u požrtvovnu suprugu i majku, a mlada Haley Bennett je impresivna kao promiskuitetna žena koja krije mračnu tajnu iz prošlosti. Najimpresivnija je, međutim, Emily Blunt kojoj je uloga alkoholom natopljene ruševine Rebecce vjerojatno najneugodniji lik koga je ikada tumačila u karijeri, ali koja svoj posao radi tako dobro da s nje ne možemo skinuti pogled. Na žalost, čak ni to nije dovoljno da nadoknadi ozbiljne probleme u melodramatskom i neuvjerljivom scenariju, uključujući završnu scenu koja će, usprkos eksplicitnog krvoprolića, kod velikog dijela publike izazvati smijeh. Djevojka u vlaku je za razliku od svog uzora neslavno propala kod kritičara, te može poslužiti kao još jedan argument da ono što u Hollywoodu izgleda kao sigurna staza prečesto zna završiti kao stranputica.

DJEVOJKA U VLAKU

(THE GIRL ON THE TRAIN)

uloge: Emily Blunt, Rebecca Ferguson, Haley Bennet, Justin Theroux, Luke Evans, Allison Janney, Edgar Ramirez, Lisa Kudrow

scenarij: Erin Cressida Wilson

režija: Tate Taylor

proizvodnja: Universal, SAD, 2016.

trajanje: 112 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Sedmorica veličanstvenih (The Magnificent Seven, 2016)

Kada su u pitanju suvremeni hollywoodski remakeovi, vestern se kao žanr pokazao nešto otpornijim na bolesti koje se obično vezuju uz taj trend. To se može objasniti time da zbog svoje prirode daje nešto manje povoda za iživljavanje CGI-efektima, odnosno tjera filmaše da se malo više usredotoče na zaplet i likove.  Vestern također nije previše dobra podloga ni za “političko korektna” ostvarenja koja bi nastojala ispraviti krive Drine američke povijesti, a taj je zadatak, uostalom, još 1970-ih ispunio revizionistički vestern. Suvremeni vesterni su, dakle, onakva vrst hollywoodskih filmova gdje se najmanje otkriva topla voda, odnosno publika ima razloga vjerovati da će joj se na ekranu dostaviti ono što uistinu očekuje. To važi čak i za remake filma koji se često naziva najpoznatijim remakeom svih vremena – klasičnog vesterna Sedmorica veličanstvenih 1960. godine, koji je, pak, svoj temelj pronašao u Kurosawinom remek-djelu Sedam samuraja iz daleke 1954. godine. Film Johna Sturgesa, koji se ističe glazbenom temom Elmera Bernsteina, jednom od naprepoznatljivijih u povijesti vestern-žanra (i svojedobno “posuđenom” za špicu TV-serije Smogovci), bio je u međuvremenu predmetom još nekoliko nastavaka, te službenih i neslužbenih remakeova (uključujući TV-seriju 1990-ih). Sedmorica veličanstvenih koju je 2016. godine režirao Antoine Fuqua predstavlja njegov “pravi” remake u obliku cjelovečernjeg filma.

Radnja počinje 1879. godine u Rose Creeku, mirnom i pitomom kalifornijskom gradiću čiji su žitelji imali nesreću da se u neposrednoj blizini pronađu naslage zlata oko kojih će beskrupulozni poduzetnik Bartholomew Bogue (Saarsgard) sagraditi rudnik. Nakon što je zaključio da mu gradić predstavlja smetnju, odlučuje ga ukloniti tako što zapali crkvu i ubije nekoliko njegovih žitelja, a potom njihovim preživjelim sugrađanima ponudi da se za “pristojnu” svotu isele. S obzirom da su, po vlastitim riječima, “farmeri, a ne vojnici”,  a Bogue slabašne vlasti drže u svom džepu, čini se da nemaju izbora, sve dok mlada udovica Emma Cullen (Bennett) ne ponudi alternativu u obliku angažmana nekoliko profesionalnih revolveraša koji bi ih trebali zaštititi ili im barem pružiti kakve-takve šanse u oružanom obračunu. Ona pronalazi lovca na ucjene Sama Chisolma (Washington) koji je pristaje pomoći te okuplja tim koji čine prilično različite, ali živopisne ličnosti kojima je zajedničko to da su vrhunski znalci u korištenju raznih vrsta smrtonosnog oružja.

Mnogima koji su postavljali pitanje da li je još jedan remake Sedam veličanstvenih/samuraja uistinu potreban će utjehu pružiti to da je takav remake barem napravljen solidno. Režija je povjerena Antoineu Fuqui, režiseru čiji raniji opus – prije svega Suze boga sunca i Kralj Arthur – sugeriraju sklonost zapletima o usamljenim borcima koji raznorazni zlosretni živalj spašavaju  od brojčano nadmoćnog ološa. Fuqua je, a što je još važnije, režiser koji se smatra tipičnim hollywoodskim zanatlijom, odnosno iza kamere vjerno prati scenarij i ne otkriva autorsku toplu vodu. Za ovakav remake to nije bilo potrebno, a srećom, ni scenarij, iza koga stoji i Nic Pizzolato, autor zlosretnog Pravog detektiva, također ne uvodi previše intervencija. Jedini ustupak suvremenim političkim sentimentima jest taj da se radnja premjestila iz Meksika u Kaliforniju, pa tako glavni negativac umjesto meksičkog bandita postaje domaći bijeli kapitalist, koji u filmu čak i eksplicitno slavi  kapitalizam. Fuqua i ekipa, međutim, nisu previše zagazili u te vode, pa, iako je moćna sedmorka po pitanju rase i etničkog podrijetla raznovrsnija – vodi ih crnac, a tu su se našli i Meksikanac, Indijanac i Azijat – zaplet i replike gotovo u potpunosti ignoriraju tu činjenicu, a što se može opravdati i time da je živalj na Divljem zapadu po pitanju rasne tolerancije bio mnogo pragmatičniji nego njegovi civilizirani potomci, odnosno institucionalno segregirana publika u 20. stoljeću. U filmu se mnogo eksplicitnije koriste kršćanski motivi, a to možda i ne bi iznenadilo, s obzirom da je glavna zvijezda Denzel Washington jedan od rijetkih gorljivih kršćana u današnjem Hollywoodu te da je na setu imao običaj svako snimanje počinjati molitvom.

Ciljanoj publici, prije svega onima koji žele solidnu hollywoodsku zabavu, takvi detalji vjerojatno previše neće upasti u oči. Što je prije svega Fuquina zasluga, jer on priču i zaplet vodi izuzetno vješto, prije svega se brinući da gledateljima ni u jednom trenutku ne bude dosadno. Glavni likovi su opisani ekonomično – dovoljno da se istaknu i budu koliko-toliko prepoznatljivi te da se publika počne brinuti za njih, ali ne toliko da film čine dužim nego što jest. U tome nije bilo ujednačenosti – lik meksičkog odmetnika koji tumači Manuel Garcia-Rulfo je, recimo, manje upečatljiv od živopisnog trapera koji tumači za takve uloge uvijek raspoloženi Vincent D’onofrio. Scene borbi su, pak, prilično dobro napravljene, uključujući spektakularni završni obračun koji, međutim, još uvijek blijedi u usporedbi sa završnom bitkom u Kurosawinom originalu. Da je na kraju balade ipak riječ o hollywoodskom filmu možda najviše svjedoči ženski lik, koji tumači Haley Bennett, dosada relativno nepoznata glumica koju krasi prilična sličnost s Jennifer Lawrence, a koji se cijeli film pojavljuje s napadno dubokim dekolteom. Nova Sedmorica veličanstvenih nije film koji će ući u filmske antologije, a to je, s obzirom na letvicu koju su postavili njegovi prethodnici teško bilo i očekivati. S druge strane, znajući što Hollywood zna raditi sa svojim remakeovima, u velikoj mjeri predstavlja i ugodno iznenađenje.

SEDMORICA VELIČANSTVENIH
(THE MAGNIFICENT SEVEN)
uloge: Denzel Washington, Chris Pratt, Ethan Hawke, Vincent D’onofrio, Byung-hun Lee, Manuel Garcia-Rulfo, Martin Sensemeier, Haley Bennet, Peter Saarsgard
scenarij: Nic Pizzolato & Richard Wenk
režija: Antoine Fuqua
proizvodnja:  Warner Bros, SAD, 2016.
trajanje: 133 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Batman protiv Supermana: Zora pravednika (Batman v Superman: Dawn of Justice, 2016)

DC Comics danas dosta podsjeća na carsku Njemačku početkom 20. stoljeća. Isto ionako kao što su tada njemačka brodogradilišta štancala sve veće, sve bolje naoružane i sve oklopljenije bojne brodove kako bi projicirala moć najveće kontinentalne sile na svjetskim oceanima, tako sada DC Comics nastoji preko sve spektakularnijih filmova o herojima projicirati svoj status stripovske velesile na Hollywood. I isto onako kao što je Njemačku u tim naporima frustrirala činjenica da je Britanija, zahvaljujući prednosti stečenoj nekoliko stoljeća prije, ipak zadržavala status neupitnog mornaričkog hegemona, tako danas DC-jevce frustrira činjenica da je njihov glavni konkurent Marvel Comics takve filmove počeo raditi daleko prije i daleko uspješnije, odnosno kroz sustav crossoverima povezanih fiktivnih univerzuma i franšiza sebi napravio vlastitu tiskaru novca. DC Comics je nešto slično pokušao raditi tek u posljednje vrijeme na temelju novopokrenute franšize o Batmanu, ali rezultati se tek trebaju vidjeti, a što se kritičara tiče, još dugo će biti u inferiornom položaju u odnosu na Marvel. Barem se takav dojam stječe nakon “toplog zeca” kroz koji je propušten Batman protiv Supermana, prvi veći filmski crossover, zamišljen kao svojevrsna podloga za vlastiti filmski univerzum.

Film iza koga stoji Zack Snyder predstavlja istovremeno i drugi nastavak sage o Supermanu, koju je Snyder bio započeo sa Čovjekom od čelika, ali i novi reboot inače uspješne i hvaljene sage o Batmanu. Vigilantističkog čovjeka-šišmiša ovaj put tumači Ben Affleck, a radnja pokušava na samom početku objasniti zašto se on, iako formalno predstavlja pozitivca, mora zakačiti s kriptonskim borcem za istinu, pravdu i američki način života (koga ponovno tumači Cavill). Film započinje scenom spektakularnog sukoba sa kojim je Čovjek od čelika završio i u kome je Superman na ulicama Metropolisa porazio zlog generala Zoda; perspektiva je ovaj put drukčija, odnosno prikazuje se masovno razaranje koje je izazvalo gomilu žrtava, uključujući i zaposlenike kompanije Brucea Waynea. Tajkun zbog toga postaje uvjeren da je kriptonski dobročinitelj sa svojim nadljudskim sposobnostima predstavlja preveliku prijetnju za sigurnost čovječanstva. Istovremeno novinar Clark Kent alias Superman istražujući vigilantističke aktivnosti u Gotham Cityju postaje uvjeren da je riječ o bezobzirnom sociopatu koji krši ljudska prava. Neumitni sukob, pak, potpiruje i ekscentrični tajkun Lex Luthor (Eisenberg) koji se dočepao kriptonita, jedine stvari koja može likvidirati inače neuništivog Supermana, te koji je, pak, nastoji koristiti u vlastite destruktivne svrhe.

Neprijateljstvo kritičara prema Zori pravednika (koje će postati još veće nakon što je publika opet na spektakularna ignorirala njihovo mišljenje te, barem u prvom tjednu, producentima omogućila rasturanje kino-blagajni) se može manje objasniti kvalitetom samog filma, a više time da se već na samom početku znalo da će novi film predstavljati ne baš previše originalnu verziju nečega što je netko ranije napravio, nego će i u konceptualnom smislu predstavljati lošu ideju. Tako se Christopher Nolan kao tvorac donedavne trilogije u Batmanu može naći među imenima na odjavnoj špici, ali je svima jasno kako je on jednostavno bolji za taj posao od Snydera, koji je svoja ograničenja već bio iskazao nekoliko godina prije. Isto tako je svima jasno da Ben Affleck, kome scenariji i režija idu bolje od glume, jednostavno mora biti lošiji Batman od Christiana Balea. I, konačno, tu je sam naslov filma koji sugerira borbu između božanskim moćima obdarenog stvorenja i sredovječnog tipa s par cool gadgeta, a koju ravnopravnom može učiniti samo jedna stvar čije će ime pogoditi čak i oni koji su pročitali malo stripova u životu. A, naravno, ishod te iste borbe, ma kako spektakularna i cool bila, je unaprijed predodređen potrebom za novim nastavcima, odnosno svima je jasno da će prije nego što dokrajče jedan drugog, Batman i Superman doći do zaključka da im je obostranom interesu zakopati ratne sjekire.

Dakle, unaprijed je bilo jasno što će se u filmu dogoditi, a to uključuje i “šokantan” obrat u završnici filma koji, naravno neće predstavljati iznenađenje za poznavatelje stripovske sage o Supermanu, i koji će, naravno, biti kompromitiran cliffhangerom i nužnošću nastavka. Ostaje pitanje kako će to sve Snyder napraviti. Za razliku od Čovjeka od čelika, koji je ionako bio mračan, Snyder koristi Batmana kao izgovor da novi film učini još mračnijim i neugodnijim, trpajući tu niz potpuno konfuznih scena (poput Batmanove vizije budućeg apokaliptičkog sukoba sa Supermanovim sljedbenicima). Tu i tamo se nađe mjesta za pokoje ozbiljno pitanje i poneku pametnu riječ o tome treba li čovječanstvo vjerovati ljudima s apsolutnom moći, čak i kada su im namjere najplemenitije, odnosno kako bi javnost reagirala na superheroje u stvarnom životu. Snyder je, međutim, sve to već bio apsorbirao prije dosta godina u Čuvarima koji, iako inferiorni u odnosu na kultni predložak Alana Moorea, u usporedbi s ovim filmom izgledaju kao remek-djelo. Ono što je preostalo u ovom filmu je uobičajena orgija CGI-destrukcije i nasilja sa cenzorskim rejtingom PG-13, uključujući predvidljivi obračun sa digitalnim superčudovištem koji se, dakako, odigrava usred noći na izoliranom mjestu. Izraelska manekenka Gil Gadot kao Wonder Woman i njena deus ex machina pojava na samom kraju filma su tu manje kao fan service za muške gledatelje, a više izraz nedostatka bilo kakve kreativne energije kod Snydera. Možda sljedeći filmovi budu bolji i možda DC Comics malo više počne brinuti o kvaliteti nasuprot kvantitete. Ali, dok se to ne dogodi, može se reći da je onima koji traže nešto malo više od superherojskog filma u Zori pravednika smrklo.

BATMAN V. SUPERMAN: ZORA PRAVEDNIKA

(BATMAN V. SUPERMAN: DAWN OF JUSTICE)

glasovi: Ben Affleck, Henry Cavill, Amy Adams, Jesse Eisenberg, Diane Lane, Laurence Fishburne, Jeremy Irons, Holly Hunter, Gal Gadot

scenarij: Chris Terio & David S. Goyer

režija: Zack Snyder

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.

trajanje: 151 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Ave, Cezare! (Hail, Caesar!, 2016)

Hollywoodski filmaši danas raspolažu s tehničkim mogućnostima o kojima se nekada moglo samo sanjati, ali, s druge strane, stječe se dojam da im nedostaju neke vještine koje njihovim prethodnicima prije nekoliko desetljeća nisu predstavljale problem. Pogotovo je to slučaj kod parodija, koje su danas gotovo pretplaćene da se nađu na listama favorita za “Zlatne maline”, i prema kojima opus tima Zucker-Abrahams izgleda kao klasika, a da o klasicima Mela Brooksa iz 1970-ih ne govorimo. Stvar postaje ozbiljnija kada se u obzir uzme da na parodijama zube znaju lomiti čak i oni filmaši od kojih se to na temelju njihove reputacije, barem na prvi pogled, ne bi moglo očekivati. Jedan od primjera bi mogao biti Ave, Cezare!, najnovija komedija braće Coen.

Ave, Cezare! bi se mogao shvatiti kao svojevrsni nastavak Bartona Finka, s obzirom da se radnja odvija u Capitol Pictures, fiktivnom hollywoodskom studiju za koga je 1941. godine radio naslovni lik. Novi film se odigrava deset godina kasnije i prati dan u životu Eddieja Mannixa (Brolin), direktora studija koji se trudi biti savjesni obiteljski čovjek i pobožni katolik, a sve to nekako pomiriti sa svojim profesionalnim obvezama. To, međutim, nije nimalo jednostavno, s obzirom da se u 24 sata mora suočiti s nizom problema – od raskalašenih starleta kojima mora nekako sačuvati obiteljski imidž, zvijezde mjuzikala DeAnne Moran (Johansson) koja je zatrudnjela bez da se prethodno udala i do mladog kauboja Hobbie Doylea (Ehrenreich) koji je nekako angažiran za sofisticiranu salonsku komediju iako nema pojma o glumi. Najveći problem, međutim, nastane kada je Brad Whitlock (Clooney), zvijezda ambicioznog biblijskog spektakla, postao žrtvom otmice tajne organizacije zvane “Budućnost”, iza koje, pak, stoji kružok komunističkih scenarista koji na taj način žele pokrenuti klasnu borbu u Hollywoodu. Mannix nekako sve to mora dovesti u red i omogućiti da studio normalno funkcionira, dok mu istovremeno zrakoplovna korporacijea Lockheed nudi manje glamurozan, ali i manje zahtjevan i bolje plaćen novi posao.

Braća Coen su tokom posljednjih desetljeća izgradila takvu reputaciju da su jednostavno pretplaćeni na dobre kritike. Takav je slučaj bio i s Ave, Cezare! koji su mnogi navodili kao svojevrsno “ljubavno pismo” klasičnom Hollywoodu. Usporedbe s Finkom, pak, ukazuju da ta dva filma ne dijeli samo četvrt stoljeća, nego i bitno različit pristup američkoj filmskoj industriji, koja je u potonjem filmu prikazana kao veličanstvena i glamurozna institucija na svom kreativnom vrhuncu. Filmofilima, i to pogotovo oni okorjelima koji vole žaliti za “dobrim starim” vremenima, braća Coen pružaju priliku da kroz fiktivne likove i filmove u filmovima pronalaze reference na hollywoodske velikane i klasike. Tako je za Capital Pictures prilično jasno da predstavlja alternativnu verziju Metro-Goldwyn-Mayera, koji je od svih klasičnih studija najbolje utjelovio esenciju glamura, spektakla i kvalitete tadašnjeg Hollywooda. Da ne bi bilo previše nedoumica po tom pitanju, braća Coen su tako protagonistu ime dali po Eddieju Mannixu, stvarnom direktoru MGM (koga je u biografskom filmu Hollywoodland tumačio pokojni Bob Hoskins). Biblijski spektakl koji se snima je velikim dijelom temeljen na MGM-ovom Quo vadis iz 1951. godine (i manjim dijelom na Ben-Huru koji će nekoliko godina kasnije istom studiju donijeti žetvu Oscara); lik koji tumači Johansson je, pak, temeljen na Esther Williams, plivačici i zvijezdi spektakala kao što je Bal na vodi, dok Channing Tatum tumači lik plesača očigledno temeljen na MGM-ovoj zvijezdi Geneu Kellyju.

Publika koja je nešto manje upoznata s poviješću američke filmske industrije ili više od pola stoljeća starim klasicima će, međutim, imati velikih problema da shvati o čemu se, zapravo, u filmu u radi. U tome neku veliku pomoć neće pružiti ni naracija koju pruža Michael Gambon i koja svojim pretencioznim tonom prije izaziva konfuziju nego što objašnjava što je pjesnik htio reći. Najveći problem je, međutim, u scenariju braće Coen koji ponovno pokazuju kako im humor ili ide savršeno ili im ne ide nikako. U slučaju Ave, Cezare! Je, pak, u pitanju ovo drugo. U filmu ima nekoliko vrlo dobrih scena – pri čemu se ističe sjajno zamišljena i izrežirana plesna točka s Tatumom – ali svaki put kada humor ima verbalnu varijantu, scene traju malo predugo; dotada su oni koji su mogli shvatiti štos njega već shvatili, a oni koji nisu to neće biti u stanju. Kao primjer bi mogao poslužiti Mannixov sastanak s vjerskim vođama koje trebaju blagosloviti sadržaj biblijskog spektakla, a koji se pretvara u iscrpljujuću teološku raspravu. Na papiru je, pak, vjerojatno dobro izgledala scena u kojoj scenaristi-otmičari preobraćuju Whitlocka u komunista i pri tome kao glavni adut koriste marksističkog filozofa Herberta Marcusea (čiji lik tumači John Bluthal), a koja se na ekranu pretvorila u grupu starkelja koja ponavlja zbunjujuće fraze. Možda je najgora ideja bila ta da se znameniti suparnički dvojac hollywoodskih trač-kolumnistica – Loulla Parsons i Hedda Hopper – pretvore u suparnički dvojac identičnih sestara-blizanki koje tumači potpuno neiskorištena Tilda Swinton. Kada se svemu tome doda i nedostatak čvrste narativne cjeline, dojam ne spašava inače vrlo dobra glumačka postava (pri čemu je mladi Aiden Ehrenreich najbolji u ulozi glumački netalentiranog, ali prostodušnog i dobronamjernog mladića). Ave, Cezare! još gore izgleda kada se usporedi s nedavnim i tematski srodnim filmom Trumbo koji možda nije imao zvjezdanu postavu, veliki novac i glamur, ali je klasični Hollywood obradio na mnogo ozbiljniji, discipliniraniji i kvalitetniji način. Braća Coen su nas, s druge strane, navikla da njihov opus zna itekako varirati u kvaliteti, pa možda i nije neko veliko iznenađenje to što ova parodija, kao i mnoge druge danas, zaslužuje palac dolje.

AVE, CEZARE!

(HAIL, CAESAR!)

glasovi: Josh Brolin, George Clooney, Aiden Ehrenreich, Ralph Fiennes, Jonah Hill, Scarlett Johansson, Frances McDormand, Tilda Swinton, Channing Tatum

scenarij: Joel & Ethan Coen

režija: Joel & Ethan Coen

proizvodnja: Universal, SAD, 2016.

trajanje: 106 min.

OCJENA: 4/10