RECENZIJA: Fyre (2019)

Moderna tehnologija je u mnogim aspektima svijet učinila boljim, ali se također pokazalo da je bila najefikasnija kada je svijet učinila da izgleda bolje nego što on uistinu jest. Tu možda najbolji primjer daju suvremeni mediji, a od kojih su se u stvaranju “šarenih laža” pokazali još efilasnijima društvene mreže. I pri tome su upravo one postale glavni faktor koji stvar sve dublji jaz kako između različitih društvenih grupa koje je Internet trebao spajati tako i između onoga što jest i onoga što raznorazne grupe zatvorene u svojim internetskim “mjehurima” žele vjerovati. Kad se jednom iluzija sudari sa stvarnošću, rezultati mogu dovesti do tektonskih poremećaja, a za što najbolji primjer pruža 2016. godina, kada se u dva slučaja pokazalo kako elita koja sebe “lajka” po Facebookovima i Twitterima ima malo zajedničko sa plebejskim masama koji odlaze do birališta. Isto tako se moglo vidjeti kako tehnologija koja stvara privid stvarnosti na kraju zna prevariti i one koji se njome žele iskoristiti, odnosno kako su i svakojaki instagramski “influenceri” i PR-ovci itekako sposobni povjerovati u istu onu propagandu koju nastoje prodati javnosti. Jedan takav slučaj, iako s daleko manje drastičnim posljedicama i s daleko manje globalne važnosti, je postao predmetom zapaženog dokumentarca Fyre: The Greatest Party That Never Happened, nastalog u produkciji Netflixa.

Fyre je ime koje je dobio glazbeni festival koji se trebao održati na Bahamima krajem travnja 2017. godine, a na kraju je postao sinomim za najveći fijasko u modernoj povijesti industrije zabave. Razlog za to leži prije svega u agresivnoj i uglavnom uspješnoj promociji koji su izveli njegovi organizatori, prije svega Billy McFaland, mladi direktor tvrtke Fyre Media koja je svojim klijentima, uglavnom onima dubljeg džepa, nudila mogućnost da pomoću web aplikacije, a bez agenata i posrednika, osiguraju angažman glazbenika i drugih celebrityja na vjenčanjima i rođendanskim proslavama. Jedan od tih celebrityja je bio reper Ja Rule koji se McFarlandu priključio kao jedan od suosnivača i promotora tvrtke. Festival, originalno zamišljen kao promocija aplikacije, se počeo promovirati kroz izuzetno vješt marketing, ali i korištenje manekenki kao Bella Haddid i Emily Ratajkowski, a koje su na svoje Instagram profile stavljale snimke napravljene prilikom partijanja na Norman’s Caye, bahamskog otoka koji je originalno trebao biti poprište festivala. Na obećanje lude i nezaboravne zabave na egzotičnoj plaži uz vrhunske izvođače, slasnu bahamsku hranu i kraljevski tretman u luksuznim bungalovima su se navukle na tisuće mladih i, što je najvažnije, bogatih posjetitelja. Iako je i prije samog festivala bilo nekih upozorenja da bi moglo biti problema, ona uglavnom nisu ozbiljno shvaćena niti su posjetitelje uistinu pripremila na ono što ih čeka. A to je bila serija uglavnom neugodnih iznenađenja – od pogrešnog otoka, u posljednji trenutak otkazanih izvođača, preko nikakve organizacije, improviziranih i kišom smočenih šatora za smještaj, nedostatka hrane, tekuće vode, kanalizacije, sigurnosti i svega onoga što se u civiliziranom svijetu uzima zdravo za gotovo. Festival je zbog toga već na samom početku bio otkazan, i nakon što su tisuće izmučenih, razočaranih i bijesnih partijanera vratili svojim domovima slijedile su astronomske tužbe, kaznene prijave i zatvorska kazna za McFarlanda zbog prevare.

Iako je cijela žalosna priča, zahvaljujući društvenim mrežama koji su je pratile u stvarnom vremenu, postala itekako poznata još dok se odigravala, Smithov dokumentarac joj daje prilično zanimljiv narativni okvir. Smith, koji je tokom svoje karijere imao nekoliko zapaženih i hvaljenih dokumentaraca posvećenih aktivističkim pranksterima i wannabe umjetnicima, očigledno je fasciniran jazom između stvarnosti kakva se prikazuje i stvarnosti kakva jest, odnosno različitim razinama i načinima (samo)obmane. Fyre kronološki prikazuje genezu katastrofe. Tako festival na samom početku, očekivano, uopće nije izgledao kao loša ideja. McFarland je prikazan kao šarmantni i energični mladi poduzetnik koji ne samo što vješto koristi dostignuća moderne tehnologije i kulturne trendove, nego uspijeva i suradnike i uposlenike uvjeriti u svoju viziju. Film, koji se velikim dijelom temelji na razgovorima s Fyreovim personalom, pokazuje kako su mnogi od njih sve do posljednjeg trenutka bili uvjereni u uspjeh, odnosno imali najiskrenije namjere da gostima dostave najbolje iskustvo njihovih života. Snimanje propagandnih spotova sa supermodelima je u Smithovom filmu prikazano kao ne samo kao trijumf, nego i remek-djelo propagande. Fyre postupno prikazuje kako se jaz između obećanog i mogućeg počeo nazirati i kako su mnoga sasvim opravdana pitanja ostajala bez odgovora. Iako se trudi biti objektivan, Smithov film odražava prilično simpatija za neke od Fyreovih uposlenika, čije će karijere i reputacije zbog ovog fijaska biti trajno umrljane; jedan od njih, koji je nastojao do samog kraja ostati odan svom šefu, izaziva mješavinu smijeha i sažaljenja kada opisuje na kakvu je žrtvu bio spreman u nastojanju da u posljednjem trenutku otkloni neke od prepreka održavanju festivala. Tek na kraju, kada se dokumentarne snimke katastrofe praćene svjedočenjima gostiju suoče s nemuštim pokušajima McFarlanda i Ja Rulea da projekt nastave iako bi svatko razuman očekivao otkazivanje ili barem odgodu postaje jasno da festival nije bio ništa drugo do pokušaj skrivanja financijskih rupa stvorenih nekim drugim sumnjivim rabotama, koje bi bez festivala daleko brže došle na vidjelo.

Iako se u cijeloj priči teško izbjeći humor, pogotovo kada se gledaju scene mladih bogatuna koji su se odjednom našli u istoj situaciji kao i manje sretnijih 99,99% čovječanstva, Smith nastoji sačuvati određenu ozbiljnost. To pogotovo dolazi do izražaja na samom kraju, kada se naglasak stavlja na lokalno bahamsko stanovništvo koje je iskreno vjerovalo da će im festival donijeti kruh na stol te je u cijeli projekt uložilo itekako znoja, a na kraju ostalo neisplaćeno za svoj trud. Smith, na žalost, cijeloj priči nije mogao niti znao dati malo čvršći epilog, niti pokušati malo širi kontekst, koji bi komentirao društvene mreže, na njima stvoreni i kulturu ispraznih influencera. Iako su te prilike propuštene, Fyre svejedno zaslužuje preporuke kao prilično zabavan, ali i ozbiljan pogled na svijet u kojem živimo.

FYRE: THE GREATEST PARTY THAT NEVER HAPPENED

scenarij: Chris Smith

režija: Chris Smith

proizvodnja: Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 97 min.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: Miljenica (The Favourite, 2018)

Prije nešto od više od dvije godine su nas pokušali uvjeriti da će ovaj svijet postati mjesto neopisive sreće i blagostanja kada na čelo njegove najmoćnije zemlje dođe jedna žena, a nešto kasnije da čovječanstvo koje nije htjelo iskoristiti tu priliku ne zaslužuje živjeti i da je možda najbolje da što brže skonča u nuklearnoj apokalipsi. Taj stav se temelji u redovima današnje “woke” elite tako popularnoj tezi da je Y kromosom jedan od glavnih uzroka sveg zla na svijetu, odnosno da je svaka vlast na čijem je čelu žena u pravilu bolja od vlasti na čijem je čelu muškarac. Oni koji vole kopati po povijesnim knjigama se s time neće složiti i prije će zaključiti da univerzalni Sturgeonov zakon važi i za ženske vladare, pa se tako na ličnosti poput Katarine Velike ili Thatcher dolaze na stotine diletantica koje su svojim državama i podanicima donijele godine, desetljeća, a nekad i stoljeća bijede, ratova i sveopće propasti. Povijest Britanskog Otočja, tako draga hollywoodskim filmašima, dala je dosta prilike da se provjeri ta teorija i to zahvaljujući relativno velikom broju žena na prijestolju i relativno dugim vladavinama. Jedna takva priča je predložak za Miljenicu, crnu komediju grčkog režisera Yorgosa Lanthimosa.

Radnja se događa 1708. godine kada Engleskom i Škotskom, nedugo nakon što su se formalno spojile u Ujedinjeno Kraljevstvo, vlada kraljica Anne (Colman). Nekoliko godina nakon što je došla na prijestolje poslije iznenadne smrti muža, sredovječna Anne s bori sa lošim zdravljem i većinu vremena provodi baveći se raznim ekscentričnim hobijima, pa je previše ne zanimaju tako trivijalne stvari kao što je upravljanje državom, čak i situaciji kada se ona nalazi u višegodišnjem iscrpljujućem ratu s Francuskom, vodećom evropskom velesilom. Srećom se na dvoru nalazi Sarah Churchill (Weisz), vojvotkinja od Marlborougha, njena najbolja prijateljica i ljubavnica koja joj uvijek spremna na svoja pleća preuzeti nepotrebne gnjavaže, čak i ako to znači da će se morati baviti visokom politikom i donošenjem dalekosežnih odluka, uključujući one o daljoj isplativosti rata, pri čemu joj je glavni motiv pomoći karijeru svog muža Johna kojemu su vojničke pobjede nad Francuzima donijele slavu i bogatstvo. Sarahinu svakodnevnicu de facto vladarice Britanskog Otočja privremeno prekine dolazak njene daleke rođake Abigail Hill (Stone), kćeri osiromašenih plemića koja se nada da će se nekako uspjeti uhljebiti na dvoru. Sarah s njom, međutim, nije previše impresionira te smatra da je dovoljno velikodušna ako je uvali u kuhinju kao običnu sluškinju. Sretan splet okolnosti vezan uz kraljičin giht i incident prilikom kojeg je Abigail otkrila ljekovita svojstva lokalnog bilja međutim mladoj ženi daju priliku da kraljici olakša zdravstvene probleme i tako počne postupno stjecati njenu okolnost. Prije nego što se Sarah može snaći i shvatiti što se događa, Abigail se vještim manipulacijama i prljavim trikovima nametne kao nova siva eminencija na dvoru, a sve to pozorno prate političari iz međusobno suprotstavljenih stranaka, uključujući konzervativne torijevce kojima je jako stalo da se rat završi kako ne bi morali plaćati poreze nužne za njegovo financiranje.

Miljenica je svoju premijeru imala na venecijanskoj Mostri, gdje je osvojila nagradu žirija i kup Volpi za ulogu Olivie Colman, ali će svoju pravu vrijednost za širu filmsku javnost iskazati tek po završetku “oskarovske” utrke. U tom će se smislu često uspoređivati s Marijom kraljicom Škotske, s obzirom da ta dva filma dijele protagoniste u obliku vladarica Britanskog Otočja. Usporedbe ta dva filma su premoćno u korist Miljenice, a što i ne treba previše iznenaditi jer je Lanthimosprilično iskusan režiser, koji je zahvaljujući nizu temom, atmosferom i stilom neobičnih filmova stekao reputaciju jednog od najzanimljivijih filmaša današnjice. Ono što je možda daleko važnije jest da Lanthimos nije bio nimalo opterećen dnevnom politikom, odnosno potrebom da podilazi SJW dušobrižnicima. Tako se Miljenica teško može nazvati feminističkim filmom, barem ako se pod feminizmom podržava stav da su muškarci i žene jednaki kada su u pitanju glupost, nesposobnost, pohlepa i beskrupuloznost. Film za koji je scenarij Tonyja McNamare na ekranizaciju morao čekati dva desetljeća (navodno zato što su troje protagonista lezbijke) ne samo pokazuje da se “slabiji spol” može komotno natjecati s muškarcima po pitanju destruktivnih političkih spletki, nego su u njemu muškarci tretirani upravo onako kao što bi tipični hollywodski film tretirao muškarce – kao ukras, ili kao, u najbolju ruku, groteskno smiješna stvorenja. Tome u prilog ide i kostimografija, pa su svi muškarci, čak i kada ih glume danas veliki zavodnici kao Nicholas Hoult i Joe Alwyn, ne samo svedeni na najčešće bespomoćne pijune u borbi dvije beskrupulozne za naklonost treće, nego je njihov status potvrđen grotesknim perikama i tonama šminke na licu. Svemu tome, dakako, treba dodati i vješto korištenje crnog humora i prilično zanimljive dijaloge.

No, kao i obično kada je riječ o filmovima “oskarovske” sezone, najviše će se pažnje obratiti na glumu. Sve tri glumice su napravile sjajan posao, pri čemu je možda najlošije prošla Weisz najviše zato što je već etablirano ime pa se od nje “oskarovski” nastup i može očekivati. Mlada Emma Stone se iskazala i kroz sjajno vladanje besprijekornim britanskim izgovorom. Najviše će pohvala, pak, dobiti Colman, koja bez ikakvih problema svoj lik učinila toliko fascinantnim da je u stanju u jednoj te istoj sceni kod gledatelja izazvati i sažaljenje i duboku antipatiju. Lanthimosov film se zato može smatrati opravdanim favoritom u borbi za “Oscara”, usprkos pomalo razvučene i ne baš potpuno jasne završnice. Ako na kraju balade završi bez zlatnih kipića, bit će lako zaključiti da je to zbog dnevnopolitičkih razloga, odnosno zbog toga što losanđeleska Akademija možda voli žene na vlasti, ali ne onakve kakvima su prikazane u Miljenici.

MILJENICA

(THE FAVOURITE)

uloge: Emma Stone, Rachel Weisz, Olivia Colman

scenarij: Deborah Davis & Tony McNamara

režija: Yorgos Lanthimos

proizvodnja: Focus Features, UK/SAD/Irska, 2018.

trajanje: 120 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Marija kraljica Škotske (Mary Queen of Scots, 2018)

Američki kulturni imperijalizam se, između ostalog, ogleda i u tome da, na primjer, prosječni stanovnik Hrvatske vjerojatno nema pojma tko je vladao njegovom zemljom u drugoj polovici 16. stoljeća, ali će zato vjerojatno imati nekakvu predodžbu da je na Britanskom Otočju u isto vrijeme vladala kraljica Elizabeta. Razlog je prije svega u tome što je Hollywood od svoje nekadašnje kolonijalne matice preuzeo ne samo glumačke, scenarističke i druge talente nego i povijest kao prilično zahvalan izvor materijala za komercijalno ili umjetnički ambiciozne kostimirane drame. A rijetko tko je bio tako zahvalna ličnost kao Elizabeta, vjerojatno najveća od svih vladarica u povijesti Otočja, i koja je prilikom svoje gotovo polustoljetne vladavine, često proglašavane svojevrsnim “zlatnim dobom”, akumulirala ne samo brojna politička, vojna, ekonomska i kulturna dostignuća, nego i brojne neprijatelje. Među njima se vjerojatno najviše ističe Mary, odnosno Marija, kraljica susjedne Škotske čija je biografija bila prilično živopisna, a u nekim detaljima možda čak i živopisnija od Djevičanske kraljice. To su bili prepoznali brojni umjetnici, književnici, a na kraju i filmaši, uključujući Josie Rourke, pod čijom se redateljskom palicom napravio biografski film Marija kraljica Škotske koji se odnedavno prikazuje u našim kino-dvoranama.

Radnja započinje 1561. godine kada 19-godišnja Marija (Ronan), koja je kao mala beba bila naslijedila škotsko prijestolje, dolazi u Škotsku iz Francuske gdje je bila odrasla, obrazovana i neko vrijeme udana za francuskog kralja Franju II. Mladu njeni sunarodnjaci dočekuju s malo oduševljenja, a što uključuje kako njenog polubrata i regenta lorda Moraya (McArdle), tako i propovjednika Johna Knoxa (Tennant) koji je u Škotskoj u međuvremenu proveo protestantsku reformaciju i ne može smisliti da državu preuzme kraljica koja je ostala vjerna Katoličkoj crkvi. Osim unutarnjih sukoba Mariji prijetnju predstavlja i njena daleka rođaka, 29-godišnja engleska kraljica Elizabeta (Robbie), koja je neudana i nema djece te ozbiljno zabrinuta da bi nakon njene smrti prijestolje protestantske Engleske mogla naslijediti upravo katolkinja Marija. Taj problem pokušava riješiti “namještajući” Mariji vlastitog ljubavnika lorda Dudleya (Lowden) za budućeg muža, ali su i Marija i Dudley tim planom nisu oduševljeni, pa Marija, na Dudleyevo veliko olakšanje za budućeg muža uzima Dudleyevog sunarodnjaka Lorda Darnleya (Alwyn). No, za brak se ispostavi da će biti sve samo ne sretan; iako joj Darnley napravi dugo željeno dijete koje bi trebalo ujediniti prijestolja dvije zemlje, on joj je isto tako nevjeran, kako na ljubavnom, tako i na političkom planu, pa Marijino prijestolje i život dolaze u opasnost.

Marija kraljica Škotske se u američkim kino-dvoranama pojavila krajem godine, što ne ostavlja nikakve sumnje da je glavna svrha ove britansko-američke produkcije bila pokušati osvojiti što je moguće više “Oscara” i drugih prestižnih nagrada. I, kao i mnogi takvi projekti, vrlo često se tom cilju žrtvovala briga o nekim temeljnijim stvarima kao što su suvisli scenarij ili neka čvrsta priča. Tako je Mariji karakter “ozbiljnog”, odnosno “art” filma trebala dati njegova režiserka Rourke, koja je prije toga cijelu karijeru bila napravila u kazalištu i nije imala ama baš nikakvih iskustava iza filmskih ili televizijskih kamera. To se, međutim, na prvi pogled ne vidi, jer se Roarke snalazi u nekoliko scena koja se događaju u eksterijerima i u kojima se vrlo dobro koriste škotski pejzaži. Kada se, međutim, radnja preusmjeri u interijere, onda daleko vidljivijom postaje izvještačenost i “teatralnost” ovog filma. Dojam koliko-toliko spašava raznovrsna i prilično raspoložena glumačka postava. To se prije svega odnosi na uvijek pouzdanu Saoirse Ronan koja bi i mnogo složenije uloge od ove odigrala zavezanih očiju i koja bez velikih problema nadigrava Margot Robbie, koja se kao Elizabeta loše nosi s nezahvalnom ulogom, tonama šminke i još nezahvalnijim usporedbama s Kate Blanchet koja je prije dva desetljeća u Kapoorovoj Elizabeti isti lik tumačila daleko uspješnije.

Međutim, čak ni glumci nisu u stanju u potpunosti nadvladati scenaristička ograničenja, prije svega nedostatak mašte i inspiracije zbog kojih Marija praktički završava prije posljednje epizode u životu lika, odnosno ignorira spletke i zavjere protiv Elizabete koje će na kraju dovesti do njenog spektakularnog pogubljenja. Tamo gdje scenaristi pokušavaju učiniti nešto originalno to čine na štetu povijesne autentičnosti, a što možda i ne bi trebalo biti problem da ta “originalnost” nije predvidljivo tumačenje povijesti u skladu s kanonima današnjeg salonskog ljevičarstva, a koji su u najnovijoj SJW eri podignuti na n-tu potenciju. Tako se Marija pokušava prodati kao ultrafeministički film, pa se odnos škotske i engleske kraljice prikazuje kao duboko prijateljstvo i poštovanje dviju žena kojima je zajedničko bilo to što kao vladarice vode muški posao, okružene hrpom zlonamjernih patrijarhalnih muških šovinističkih svinja. Marija, dakako, u toj priči mora biti pozitivka, pa se to mora naznačiti i tako što, suočena sa ženskastim životnim stilom svojeg dvorjanina Davida Rizzija (kojeg tumači Ismael Cruz Cordova) eksplicitno iskazuje stav prema trasnrodnosti koji se čini primjerenijim tweetovima Titanije McGrath nego konzervativnoj katoličkoj vladarici iz sredine 16. stoljeća. Međutim, ni to nije dovoljno da ovaj film bude u potpunosti “woke”, pa se Rourke pobrinula da nekoliko povijesnih ličnosti iz renesansne Engleske tumače crnci i Azijati, pri čemu je, prema riječima same filmašice, glavni motiv bilo to što nije mogla smisliti da snima film gdje bi svi glumci morali biti bijelci. Koliko je inzistiranje na različitosti u ovom slučaju bilo opravdano može se diskutirati, ali će publici zbog tog izbora biti daleko teže shvatiti Mariju kao ozbiljan povijesni film umjesto kao lov na “Oscare” preko ispravljanja krivih Drina engleske i hollywoodske povijesti.

MARIJA KRALJICA ŠKOTSKE

(MARY QUEEN OF SCOTS)

uloge: Saoirse Ronan, Margot Robbie, Jack Lowden, Joe Alwyn, David Tennant, James McArdle

scenarij: Beau Willimon

režija: Josie Rourke

proizvodnja: Focus Features/Universal, UK/SAD, 2018.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Čovjek iz sjene (Vice, 2018)

George W. Bush je prije deset godina, u trenutku kada je napuštao Bijelu kuću, bio vjerojatno najomraženiji čovjek u cijeloj dotadašnjoj povijesti. I stoga su zvučale smiješne njegove tvrdnje da će se ta ista povijest pobrinuti da više ne bude tako, odnosno da će buduće generacije prema njemu i njegovom predsjednikovanju imati daleko više razumijevanja od njegovih suvremenika. Danas, pak, ne izgleda tako smiješna spoznaja da je Bush bio u pravu, odnosno da ne samo što više ne uživa status najomraženijeg čovjeka u povijesti, nego da su i brojni intelektualci, političari i celebrityji koji su godinama bili gradili svoje reputacije na protivljenju 43. američkom predsjedniku sada odjednom pronalaze razloge da ga prikazuju simpatičnog djedicu, velikog državnika i neshvaćenog vizionara. Takav “Gleichschaltung” se, osim svih drugih establišmenata, odnosi i na Hollywood, iako su se stjecajem okolnosti snimljeni filmovi čiji je sadržaj još uvijek neadekvatno usklađen s novim partijskim direktivama. Zbog toga se, na primjer, Čovjek iz sjene, koji bi se prije samo par godina mogao nadati hrpi “Oscara” i kritičarskim panegiricima, danas mora zadovoljiti prilično mlakim pohvalama kritike i statusom autsajdera u sezoni nagrada.

Čovjek iz sjene u neku ruku i nije tako daleko od novog, revizionističkog stava o Bushovom predsjednikovanju, s obzirom da sve zlo koje se za njegovo vrijeme dogodilo odgovornim ne smatra simpatičnog, dobronamjernog iako u suštini naivnog Dubyu nego ličnost koja je bila mnogo bliža karakternim i drugim parametrima tipičnog hollywoodskog negativca. Vice, koji predstavlja originalni engleski naslov filma, je skraćenica za potpredsjednika, a tu je funkciju u Bushovih osam godina vršio Dick Cheney, koji je među širokom paletom omraženih Bushovih suradnika bio uvjerljivo najomraženiji, i to zato što se smatrao “sivom eminencijom”, odnosno ličnošću koja vuče sve konce i donosi najvažnije odluke. Cheney, koji za razliku od Busha nije imao nikakve karizme niti izazivao naročite simpatije, čak ni kod Bushovih pristaša, je brzo postao svojevrsni ekvivalent Dartha Vadera u stvarnom životu, a toj reputaciji ne samo što se nije suprotstavio nego bi se moglo reći da je u njoj čak i uživao. Stoga nije teško zamisliti da će film Adama Mckaya, scenarista i režisera koji je prije premijere tvrdio da iz dubine duše mrzi Bushovu administraciju, upravo njemu pripisati krivicu za sve nesreće koje su snašle Ameriku i svijet u posljednjih nekoliko desetljeća, odnosno što će bilo kakav pokušaj objektivnog pristupa koji bi pokušao ozbiljno objasniti ili čak opravdati Cheneyeve postupke biti unaprijed isključen.

Čovjek iz sjene koristi pomalo nekonvencionalnu strukturu, gdje se nelinearna naracija i korištenje lika fiktivnog ratnog veterana Kurta (Plemmons) kao komentatora miješa s nešto konvencionalnijim prikazom Cheneyevog života i djela. Film u kojem Cheneyev lik tumači Christian Bale tako započinje 1960-ih u rodnom Wyomingu kada je mladi Cheney propalitet, izbačen sa koledža i hapšen zbog pijančevanja i tučnajva. Srećom po njega, a nesrećom po svijet, uza sebe ima djevojku Liz (Adams) koja ga na vrijeme natjera da svoj život dovede u red, dovrši studije, zasnuje obitelj i potraži posao u Washingtonu. Tamo se upozna sa živopisnim republikanskim kongresnikom Donaldom Rumsfeldom (Carell) koji će postati njegov mentor i dugodišnji suradnik, i preko koga dobije posao u Nixonovoj administraciji, gdje će se po prvi put sresti s metodama kojima izvršna vlast u suvremenoj demokraciji može voditi ratove, donositi važne odluke i praktički vladati zemljom i ostatkom svijeta a da nikome ne odgovara. Nakon što u administraciji predsjednika Forda postane načelnik stožera Bijele kuće, a Rumsfeled ministar obrane, njih dvojica počinju graditi poslovne i društvene veze s poslovnim establishmentom, prije svega naftnim korporacijama i vojno-industrijskim kompleksom zbog kojih će se desetljećima torpedirati ekološke mjere i izdvajajanja za socijalu. Uz njihovu pomoć Cheney počinje vlastitu karijeru kao kongresnik, da bi je nastavio kao ministar obrane Busha Starijeg, a 2000. godine bez mnogo problema prihvatio ponudu neiskusnog Busha Juniora da mu bude potpredsjednički kandidat. Dok su američki potpredsjednici bili tradicionalno ceremonijalne figure, čija je najvažnija zadaća čekati da predsjednik umre kako bi ga zamijenili, Ch eney ima drukčije ideje i sprovest će ih u djelo kada u kaosu nakon 11. rujna 2001. godine de facto preuzme vlast. Nakon toga mu neće biti preveliki problem uvjeriti sve skeptike u administraciji da irački predsjednik Sadam Husein posjeduje opasno oružje masovnog uništenja, odnosno predstavlja prijetnju koja se mora otkloniti nasilnim uvođenjem demokracije u Irak. Za razliku od milijuna Iračana i nekoliko tisuća američkih vojnika koji će zbog toga izgubiti život, odnosno nekoliko kontinenata koje će upropastiti ratovi i izbjegličke krize, Cheneyu će najveći problem u to vrijeme biti vlastito zdravlje, prije svega slabo srce.

McKay je autor koji je zanat ispeglao radeći komedije, a politička angažiranost mu nije nimalo strana, a o čemu najviše svjedoči Oklada stoljeća u kojoj je na prilično originalan i dojmljiv način prikazao globalni financijski slom 2008. godine. S tim filmom Čovjek iz sjene dijeli sličan pristup u kojem se pravednički gnjev hollywoodskog ljevičara miješa s crnim humorom i stilskim eksperimentima. Neumitne usporedbe dva filma su, međutim, na štetu potonjeg, jer se umjesto jednog globalnog događaja film bavi višedesetljetnom političkom karijerom i svodi na seriju vinjeta u kojoj se Cheneya, na ne baš uvijek najuvjerljiviji način, pokušava povezati sa svim nesrećama koje su zadesile Ameriku i svijet, od vijetnamskog rata sve do izbora Trumpa za predsjednika. Neki od eksperimenata, koji su izgledali prilično svježe u Okladi, ovdje izgledaju kao larpurlartističko izmotavanje, a za što je primjer korištenje odjavne špice na sredini filma ili scena u kojoj bračni par Cheney prilikom važne odluke recitira Shakespeareov Macbeth. To ne znači da u filmu nema nekoliko dojmljivih scena, ali za njih je prije svega zaslužna izvrsna glumačka postava. To se prije svega odnosi na Christiana Balea koji je, nastojeći se što bolje transformirati u bivšeg potpredsjednika, udebljao i stvorio jedan od najimpresivnijih likova u hollywoodskim filmovima u posljednje vrijeme. Uz njega su izvrstan posao obavili i Amy Adams kao Liz Cheney, te Carell kao jednako upečatljivi Rumsfeld, a prilično je dobar i Sam Rockwell u relativno malenoj i nevažnoj ulozi Busha. Gluma je, kao i kod mnogo sličnih “oskarovskih” uzdanica, glavni adut Čovjeka iz sjene, i može se reći da Bale predstavlja najbolju šansu da McKay nakon dodjele ode kući pjevajući. S druge strane, bez obzira kako ona završila, većini gledatelja će ovaj film ostaviti gorak okus u ustima, i to ne samo zbog teme kojom se bavi nego i zbog spoznaje da je, kao u mnogo sličnih slučajeva, prilika za uistinu veliko ostvarenje bila propuštena.

ČOVJEK IZ SJENE

(VICE)

uloge: Christian Bale, Amy Adams, Steve Carell, Sam Rockwell, Tyler Perry, Alison Pill, Lily Rabe, Jesse Plemmons

scenarij: Adam McKay

režija: Adam McKay

proizvodnja: Annapurna/Paramount Pictures, SAD, 2018.

trajanje: 132 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Vladar Pariza (L’Empereur de Paris, 2018)

Davno prije nego što nas je Hollywood naučio da od suvremenih scenarista ne očekujemo nešto originalno se bio stvorio stav da stvarni život i ličnosti znaju biti živopisniji od bilo čije mašte. Možda su najbolji primjer za to život i karijera Eugènea Françoisa Vidocqa, čovjeka koji se na kraju svog života mogao pohvaliti time da je bio pionir znanstvenih metoda u borbi protiv zločina, osnivač i načelnik prve moderne kriminalističke policije te osnivač prve privatne detektivske agencije u povijesti. Ta su dostignuća još impresivnija ako se u obzir uzme da je Vidocq prva desetljeća svojeg života proveo na pogrešnoj strani zakona, stekavši reputaciju jednog od najzloglasnijih i najtraženijih kriminalaca, ali i stručnjaka za bijeg iz zatvora, prije nego što ga jesmrtna presuda u odsutnosti i sve veća statistička vjerojatnost susreta s giljotinom natjerati da promijeni karijeru. Vidocq je još za života stekao status celebrityja i postao inspiracija brojnim umjetnicima i književnicima, od kojih je možda najpoznatiji Victor Hugo koji je njegov lik u znamenitom romanu Jadnici razdvojio na Jeana Valjeana i Javerta, isto kao i Edgar Allan Poe koji je po njemu stvorio lik C. Auguustea Dupina, prvog fiktivnog detektiva u modernoj književnosti. U posljednjih stotinjak i više godina, Vidocqov je život bio predmetom brojnih ekranizacija, među kojima se možda najviše ističe TV-serija sa Claudeom Brasseurom u glavnoj ulozi, dok je istoimeni igrani film s Gerardom Depardiueom iz 2001. godine brzo i opravdano prekrio zaborav. Najnovije ostvarenje, biografski film L’Empereur de Paris (Car Pariza) u kojem Vidocqov lik tumači Vincent Cassel, se u našim kinima pojavilo pod naslovom Vladar Pariza.

Zanimljive ličnosti poput Vidocqa obično na povijesnu scenu stupaju u vremenima koja su “zanimljiva” kao u znamenitoj kineskoj kletvi, i autori ovog filma to gledatelje podsjećaju uvodnim napomenama. Radnja započinje 1805. godine, odnosno šesnaest godina nakon što je obračun tadašnjih žutih prsluka s tadašnjim Macronom prouzročio masovno krvoproliće, ali i stvorio novi poredak u kojem su dotada siromašni i potlačeni pučani osim političkih i drugih prava prvi put stekli mogućnost da se samog dna popnu na vrh francuskog društva. Vidocq, koji je kao mladi vojnik na samom početku revolucionarnih ratova branio novostvorenu Republiku se u tome ispočetka nije najbolje snašao, te ga politička stabilizacija pod novoproglašenim carem Napoleonom zatiče kao zatvorenika na zloglasnom brodu-zatvoru gdje njegova reputacija majstora za bijeg odmah staje na žulj vođi zatvorske bande Maillardu (Lavant) koji ga nastoji likvidrati. Zbog toga Vidocq zajedno sa suuznikom Nathanaelom de Wengerom (Diehl) bježi i nekoliko godina kasnije u Parizu pod lažnim imenom pokušava ostvariti karijeru poštenog trgovca. Prošlosti, međutim, ne može izbjeći, te je prepoznat, uhapšen i doveden pred policijskog inspektora Henryja (Chesnais) koji ga, na njegov užas, optuži za ubojstvo koje nije počinio. Uvrijeđeni Vidocq odluči dokazati svoju nevinost i u zamjenu za privremenu odgodu pogubljenja pristane raditi kao doušnik. Nakon što mu je ekspresno dostavio prave krivce, Henry je toliko impresioniran da ga odluči trajno angažirati za čišćenje pariških ulica od najopasnijih kriminalaca. Vidocq u tu svrhu okuplja malu, ali efikasnu grupu suradnika koju čine ličnosti različitog društvenog porijekla i političkih stavova, te čije vještine Vidocqu dobro dođu kada se ponovno suoči s Maillardom, koji je nakon puštanja iz zatvora stvorio vlastiti krininalni imperij.

Režiju je potpisao Jean-François Richet, sineast kojemu ovo nije prva filmska biografija živopisne ličnosti iz francuskih crnih kronika, odnosno koji je našoj publici poznat po epskom dvodijelnom filmu Državni neprijatelj broj 1, gdje je glavnog protagonista, kao i ovdje, tumačio Vincent Cassel. S obzirom na to, kao i na za europske standarde basnoslovan budžet od 22 milijuna eura, moglo bi se pomisliti kako bi bila riječ o impozantnom ostvarenju. I, na prvi pogled Vladar Pariza tako uistinu izgleda kao spektakularan film u koji nije uložen samo veliki novac, nego i veliki trud, a koji se najviše može vidjeti u pažljivom i detaljnom rekonstruiranju Pariza od prije dva stoljeća. To uključuje kako kostime, rekvizite, tako i različite lokacije, od sirotinjskih četvrti, prepuinih tržnica i ulica, pa sve do carskih palača. Vladar Pariza, međutim, iskazuje daleko manje truda uloženog u scenarij. Fascinatna priča o Vidocqu je tako svedena na hrpu klišeja posuđenih iz sijaset hollywoodskih zatvorskih i gangsterskih filmova, pri čemu se osnivač moderne kriminalistike u borbi protiv zločina koristi mnogo prizemnijim metodama nalik na one koje je 1970-ih koristio Charles Bronson. Iako Richet s vremena na vrijeme prikaže talenta u scenama oružanih obračuna, oni se uglavnom svode na prilično brze i s vremenom monotone likvidacije hicem iz kubure u glavu. Čak je i završna scena, koja se odvija u podzemnom brlogu glavne pariške bande, pomalo razočaravajuća, isto kao što je i Vidocqov obračun s glavnim negativcem antiklimaktičan. Koliko je film klišejiziran najbolje svjedoči to što čak i manje iskusni gledatelji neće imati problema pogoditi sudbinu Vidocqove suradnice i ljubavne partnerice, a čiju nezahvalnu ulogu tumači škotska glumica Freya Mavor.

Od nje je mnogo poznatija Olga Kurylenko, a čija je uloga mnogo bolji indikator nedostataka filma. Njen lik skorojevićke aristokratkinje koja s istom lakoćom manipulira pariškim gangsterskim šljamom i Napoleonovim ministrima zapravo ne služi ničemu osim kso izgovor da se prikazuju haljine iz napoleonske ere, odnosno pažljivo rekonstruirane lokacije. S druge strane, lik Napoelonovog ministra unutarnjih poslova Foucheta, a kojeg tumači Fabrice Luchini, u nekoliko kratkih scena daje vrlo dobar povijesni kontekst zbivanjima oko Vidocqa, ali je tragično neiskorišten. Završna scena, u kojoj Vidocq prolazi kraj desetina, a potom tisuća Napoleonovih vojnika, je zbunjujuća i nema nikakav smisao, osim, možda nastojanja da se zagriju srca fanatičnijih bonapartista među ciljanom publikom. U mnogo čemu se Vladar Pariza, usprkos uglavnom dobre izvedbe,čini konceptualno promašenim, odnosno nedovršenim, pa je teško oteti se dojmu da je riječ o malo previše podebljanoj pilot-epizodi TV-serije koja, na žalost, neće biti nikada snimljena.

VLADAR PARIZA

(L’EMPEREUR DE PARIS)

uloge: Vincent Cassel, Freya Mavor, Denis Ménochet, August Diehl, James Thierée, Patrick Chesnais, Olga Kurylenko, Fabrice Luchini, Denis Lavant

scenarij: Eric Besnard

režija: Jean-François Richet

proizvodnja: Gaumont, Francuska, 2018.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Fantastična četvorka (Fantastic Four, 2015)

Posljednjih se godina bilo teško oteti dojmu da Marvel Comics predstavlja tiskaru novca za današnji Hollywood, odnosno da ekranizacija svakog, pa i najopskurnijeg, Marvelovog stripa mora predstavljati hit. Međutim, čak i prije nego što su neki najnoviji događaji, poput masovnog otkazivanja marvelovskih serija na Netflixu, doveli u pitanje takvu predodžbu, bilo je slučajeva da Marvelov strip hollywoodskom studiju umjesto rastura na kino-blagajnama donese sramotni flop. Od svih Marvelovih stripova se s time može najviše “pohvaliti” Fantastična četvorka, jedna od klasičnih i izuzetno popularnih kreacija legendarnog Stana Leeja o timu superheroja, a koja se dosad dobila čak tri kino-inkarnacije i pri tome nijednom nije postigla uspjeh koji se danas obično vezuje uz superherojske filmove. Prva verzija iz 1994. godine, snimljena u niskobudžetnoj produkciji Rogera Cormana isključivo u svrhu očuvanja filmskih prava, je praktički završila u bunkeru i danas se smatra jednim od najopskurnijih filmova suvremenog Hollywooda. Druga verzija iz 2005. godine, koja je u Foxovoj produkciji predstavljala mnogo ozbiljniji pokušaj ekranizacije, je imala loše kritike i solidne komercijalne rezultate te nekako uspjela doteturati do drugog nastavka, prije nego što su se Foxovi glavešine odlučili za reboot, odnosno treći film u kino-dostavljen u ljeto 2015. godine.

Radnja filma započinje kada dva nadarena dječaka – Reed Richards i Ben Grimm – svojim eksperimentima s teleportacijom privuku pažnju profesora Storma (Cathey) koji će angažirati u svojem elitnom istraživačkom institutu gdje će upoznati još nekoliko isto tako talentirane djece. Mnogo godina kasnije, sada već odrasli Richards (Teller) i Grimm (Bell) zajedno sa Sue (Mara) i Johnnyjem Stormom (Jordan) te Victorom van Doomom (Kebbell) uspiju izraditi tzv. kvantumska vrata koja vode u drugu dimenziju, odnosno na tzv. Planet X. Jedne noći, bijesni zbog toga što će NASA tamo kao prve ljude poslati astronaute, odluče otići sami, ali ekspedicija ne završi dobro. Victor van Doom ostaje zarobljen na Planetu X, a četvoro mladih znanstvenika budu genetski promijenjeni i steknu nove nadljudske moći – Richards se tako može savijati, Johnny Storm može gorjeti i letjeti, Sue postaje nevidljiva a Grimm je transformiran u neranjivog čovjeka-gromadu. Četvorka se mora suočiti s time da su im te transformacije trajno promijenile život, ali ih dovele pod pasku vlade koja na njima misli nastaviti eksperimente. To uključuje i stvaranje novih kvantumskih vrata i novu ekspediciju na Planet X. Tamo ih, međutim, čeka Victor van Doom koji ne samo da nije preživio, nego je i razvio telekinetičke moći, ali i želju da uništi čovječanstvo.

Fantastična četvorka je podbacila na kino-blagajnama, ali to, zapravo, i nije predstavljalo neko posebno iznenađenje, s obzirom da je prije premijere bio izložen negativnom publicitetu, uglavnom vezanim uz priče o sukobu režisera Josha Tranka s Foxovim producentima. One su potvrđene s Trankovim tweetom u kojem je popljuvao vlastiti film, optuživši studio da je film naknadnim dosnimavanjem i premontiranjem izmijenio do neprepoznatljivosti. Iako nije prvi slučaj da režiser ide “u kupe”, a njegov matični studio ide “u špade”, danas je rijetkost da je razlaz bio tako spektakularan, odnosno da se njegov odraz mogao tako lakše pronaći u samom filmu. Fantastična četvorka naime, barem u svom prvom dijelu, izgleda kao prilično dobar ili barem ambiciozan film. Čini se izglednim da je Trank, za ovaj film angažiran zbog kratkog ali efektnog superherojskog found footage filma Kronike, nastojao novu Četvorku učiniti što različitijom od prethodne, i to skretanjem u žanrovske vode horora. Novi film više nije lepršava priča o superherojskoj obitelji koja spašava svijet, nego priča o grupi mladih ali arogantnih znanstvenika koji sebe i svijet dovedu u opasnost, izazivajući kod sebe monstruozne tjelesne promjene. Taj mračniji ton, međutim, izgleda nije pasao Foxovim glavešinama, pa su napravljene drastične izmjene kako bi se film učinilo konvencionalnijim i prijemčivijim publici. Te intervencije posebno dolaze do izražaja u drugom dijelu koji izgleda eksponencijalno slabiji, a loš dojam dodatno pojačavaju detalji poput loše napravljenih perika koji uništavaju kontinuitet scena. No, glavni problem je prije svega u scenariju koji nastoji publici dati još jednu rutinsku priču o nastanku, pri čemu je žrtvovana upečatljivost i uvjerljivost likova, a završni obračun, koji se ponovno svodi na orgiju CGI efekata, vrlo brzo ispari iz sjećanja. A to se može reći i za ovaj film, koji je sve samo ne fantastičan.

FANTASTIČNA ČETVORKA

(FANTASTIC FOUR)

uloge: Miles Teller, Michael B. Jordan, Kate Mara, Jamie Bell, Toby Kebbell, Reg E. Cathey

scenarij: Jeremy Slater, Simon Kinberg & Josh Trank

režija: Josh Trank

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015.

trajanje: 100 min.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Terminator Genisys (2015)

Malo što je tako frustrirajuće za ljubitelje SF-filmova kao sklonost Hollywooda da neke od najboljih i najhvaljenijih ostvarenja žanra pokušava eksploatirati nizom sve besmislenijih remakeova, rebootova i nastavaka, a za koje je unaprijed jasno da nikako ne mogu svojom kvalitetom nadmašiti original. To nije uspjelo čak ni Terminatoru 2, komercijalno najuspješnijem i vjerojatno najrazvikanijem film svog vremena, a koji, usprkos revolucionarnih CGI efekata jednostavno nije mogao zasjeniti spoj originalnog koncepta, jednostavne priče i upečatljivih likova u originalnom Terminatoru iz 1984. godine. Sljedeći filmovi iz franšize, koji su na ovaj ili onaj način pokušavali biti njegovi nastavci, su bili bitno gori i svedeni na podgrijavanje sarme uz pokoji “gimmick”, bilo da je riječ o ženskom terminatoru u Ustanku mašina ili žanrovskom izletu u postapokaliptički ratni film u Spasenju. Bolje, dakako, nije mogao proći ni peti (i zasad posljednji) film pod naslovom Terminator Genisys.

Ovaj se film reklamirao kao svojevrsni “meki reboot”, odnosno pokušaj da se napravi nastavak čiji će se scenarij oslanjati na originalni film, ali neće biti sputan u njemu i drugim nastavcima uspostavljenom kanonu. Radnja tako započinje kao svojevrsni remake prvog filma, odnosno u 2029. godine kada u svijetu uništenom nuklearnim ratom ostaci čovječanstva vode uspješni rat protiv strojeva i Skyneta, umjetne inteligencije koja je sukob bila pokrenula. Vođa ljudskih pobunjenika John Connor (Clarke) tik pred konačnu pobjedu doznaje kako je Skynet vremenskim strojem u 1984. godinu poslao terminatora, androida-ubojicu sa zadatkom da ubije njegovu majku i tako spriječi njegovo rođenje. Zbog toga je njegov najpouzdaniji vojnik Kyle Reese (Courtney) također poslan u prošlost da to spriječi. Na njegovo veliko iznenađenje, Connorova majka Sarah Connor (Clarke) u Los Angelesu 1984. godine nije bespomoćna djevojka koju treba spašavati, nego opaka ratnica koja se cijeli život pripremala za obračun s terminatorima, te će biti Reeseov mentor i suborac. Skynet ju je, naime, već bio pokušao likvidirati kao 9-godišnju djevojčicu, ali ga je u tome spriječio još jedan terminator, ovaj put poslan od strane Johna Connora da to spriječi; on je postao djevojčin zaštitnik, mentor i svojevrsni poočim. Reese i Sarah, međutim, moraju nekako spriječiti nastanak Skyneta i nuklearni rat, a u ključ za to je pokretanje operativnog sustava Genesys u San Franciscu 2017. godine, a zbog čega njih dvoje moraju putovati u budućnost.

Motiv vremenskog putovanja književnicima i scenaristima često stvara veliki problem u obliku potrebe da nekako riješe vremenski paradoks. A taj je problem još teži kada se stvaraju nastavci filmova, odnosno moraju pisati scenariji sputani u okvire univerzuma gdje je unaprijed jasno da će doći do sveopće nuklearnog uništenja. Genesys taj problem, kao i mnoga druga djela s temom vremenskog putovanja, rješava “elegantno” kroz koncept multiverzuma, odnosno stvaranja univerzuma gdje su događaji krenuli drukčijim putem. Tako se i univerzum kojem pripada Genesys može shvatiti kako svojevrsna varijacija na temu, odnosno tek kao jedan od alternativnih verzija univerzuma prikazanog u originalnom Terminatoru. Iako prilično otrcan, ovaj je koncept mogao funkcionirati da su, kojim slučajem, scenaristi uložili truda da ga razrade, ali su umjesto toga scenarij, odnosno komplicirani zaplet shvatili tek kao izgovor za lopatom nabacane akcijske scene u kojima se demonstriraju dosezi moderne CGI tehnologije, iako su oni danas mnogo banalniji nego kod Terminatora 2 1991. godine. Nasilje, pucnjava i jurnjave automobilima, međutim, ne izgledaju naročito, isto kao što će i završni obračun gledateljima, naviklim na slične stvari u filmovima Marvelovog i DC-ovog univerzuma, brzo ispariti iz sjećanja. Scenaristi i režiser Alan Taylor se zato uzdaju prije svega u nostalgiju, odnosno nastoje poklonicima prvih, odnosno “pravih” Terminatora dostaviti svojevrsni fan service u obliku replika, kostima ili čak ponekih scena rekonstruiranih s parodijskim ili nekim drugim odmakom.

U svemu tome možda najbolje funkcionira Schwarzenegger, koji ovdje ne dostavlja neku naročito dobru ulogu, ali zato dobro služi kako bi demonstrirao mogućnosti CGI-ja kroz vlastiti lik koji se pojavljuje kao mladi, sredovječni, i na kraju, ostarjeli Terminator. Njegova zvjezdana pojava, međutim, teško može nadvladati scenaristička i druga ograničenja filma, a koja uključuju nedostatak talenta, karizme i inspiracije kod njegovih kolega. To postaje posebno izraženo kada se neki od glumaca usporede s prethodnim tumačima istih likova. Jason Clarke je potpuno potrošen u ulozi John Connora, unaprijed upropaštenom trailerom koji “spoila” ono što je trebao biti “iznenadni obrat”. Još je gora stvar s antipatičnim Jaiem Courtneyem koji je svjetlosnim godinama ispod Michaela Biehna kao originalnog Kylea Reesea, a razočaranje dodatno zaokružuje Emilia Clarke, koja je trebala u ovaj film donijeti karizmu Daenerys iz Igre prijestolja, ali koja je potpuno neuvjerljiva u usporedbi s Lindom Hamilton iz originalnog filma. I, kao što se moglo pretpostaviti, između nje i Courtneya nema nikakve “kemije” koje je postojala između Biehna i Hamiltonove. Zbog svega toga i nije neko naročito iznenađenje što se planirana trilogija reboota nije snimila, i zbog čega će sljedeći film o Terminatoru biti svojevrsni “redovni” nastavak koji se “vraća korijenima”. Sudeći po Genisysu, njegovi tvorci če se, žele li dobar film, morati izuzetno potruditi.

TERMINATOR GENISYS

uloge: Arnold Schwazenegger, Jason Clarke, Emilia Clarke, Jai Courtney, J.K. Simmons, Dayo Okeniyi, Matt Smith

scenarij: Laeta Kaiogridis & Patrick Lussier

režija: Alan Taylor

proizvodnja: Skydance/Paramount, SAD, 2015.

trajanje: 126 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Cam (2018)

Isto onako kako je na početku ovog stoljeća HBO mijenjao paradigmu televizijske produkcije i postavljao temelje današnjeg “zlatnog doba”, tako danas Netflix mijenja paradigmu filmske produkcije. To se može zahvaliti prije svega nastojanju da se asortiman filmova učini ne samo drukčijim od onih na raspolaganju gledateljima zemaljske i kablovske televizije, nego i time da filmovi budu što raznovrsniji i neobičniji. Sklonost eksperimentiranju, s druge strane, ne garantira uvijek uspjeh i kvalitetu, a kao jedan od svježih primjera za to je Cam, koji se može smatrati ne baš najboljim, ali u svakom slučaju, jednim od najneobičnijih prošlogodišnjih horor-filmova.

“Cam” iz naslova je skraćenica za “web kameru”, ali također i za “cam girl”, odnosno ono što danas podrazumijeva seksualnu radnicu specijaliziranu za striptiz i druge usluge koje se pružaju preko Interneta. Protagonistica je Alice (Brewer), mlada žena koja se pod umjetničkim imenom Lola bavi tim poslom i u njemu je toliko dobra da je postala nešto nalik na zvijezdu ili barem misli da će to uskoro postati. U nastojanju da se bi osigura što veću gledanost i popularnost je spremna izvoditi sadržaj “smjeliji” od drugih modela, pri čemu se često zna prijeći granica dobrog ukusa ili zdravog razuma. Međutim, nedugo nakon što se približila svom cilju i počela probijati među “cam” elitu, njen se svijet odjednom preokrene. Naime, prvo otkrije kako se više ne može ulogirati na svoj cam website, i to navodno zato što je netko uspio hakirati njen račun,a onda otkrije da netko pod njenim imenom počinje izvoditi još izopačenije cam predstave. Alice još više zbunjuje zastrašujući detalj da alternativna Lola izgleda kao njena sestra blizanka, isto kao što internetski nestašluci njene zle dvojnice počinju utjecati i na njen stvarni off-line život te joj ugrožavati odnos s obitelji. Alice je zato prisiljena iskoristiti svu svoju domišljatost i talente kako bi se obračunala sa svojom tajanstvenom mučiteljicom.

Jedna od stvari koja se nikako ne može zamjeriti ovom filmu jest nedostatak autentičnosti. Scenarij je napisala Isa Mazzei, bivša cam djevojka, a režiju je potpisao Daniel Goldhaber, koji joj je za vrijeme njene prethodne karijere bio režirao nekoliko pornografskih video-snimaka. Mazzei je, barem ako je vjerovati intervjuima koje je bila davala pred premijeru, inspiraciju pronašla u vlastitim iskustvima vezanim uz neovlaštenu distribuciju video-snimaka njenih cam predstava na Internetu, kao i frustrirajuće i očekivano uzaludne pokušaje da tu rabotu zaustavi putem službene policijske prijave. Usprkos svega toga, Cam se ističe za Hollywood prilično neuobičajenom blagonaklonašću prema seks industriji, pogotovo onim aspektima koji američkoj tvornici snova otimaju kruh iz usta. Protagonistica nije prikazana ni kao tupava bimbulja niti kao bespomoćna žrtva, a scenariju se uspio u današnja neopuritanska SJW vremena sve teže zamisliv seks pozitivni feminizam, i to preko lika protagonističine majke (koju tumači Mellora Walters, veteranka Andersonove Magnolije i vjerojatno najpoznatije od svih imena ispred kamere) koji otkrije neobično razumijevanje za profesiju svoje kćeri. Taj heretički detalj je bio dovoljno da kritičari Camu pronađu nekakvu društvenu angažiranost, odnosno shvate ga kao svojevrsnu alegorijsku osudu suvremenih trendova u kojima ljudi svoje živote žive na Internetu, stvarajući svoje lažne dvojnike koji, prije ili kasnije, pokušaju ukloniti stvarni original.

Cam je uistinu zanimljiv film, ali neobična tema i neuobičajen stav prema suvremenom društvenom fenomenu nije dovoljan da bi ga učinio kvalitetnim. Za tako nešto je trebao bitno jzaokruženiji i suvisliji scenarij, koji fascinantnu temu ne bi potrošio na jeftinu horor “foru”. Čak i pomalo nekonvencionalna završnica, koji gledateljima ne pruža zaokruženo objašnjenje o prirodi problema s kojim se našla protagonistica, prije izgleda kao posljedica nedostatka inspiracije nego pokušaja da se bude “drukčiji od drugih”. Zapravo, teško se oteti dojmu da je Mazzei imala namjeru napraviti mrtvački ozbiljan triler o stvarima koje su se događale ili njoj ili njenim kolegama, ali je na kraju, nakon uzaludnog obijanja pragova hollywoodskih kancelarija, odlučila ići linijom manjeg otpora te dostaviti mnogo konvencionalniji sadržaj, pa se tako horor zaplet doima naknadno nalijepljenim. Cam je najbolji u prvoj polovici, kada daje prilično zanimljiv i uvjerljiv prikaz svijeta “caminga”, te upravo stoga druga polovica izgleda razočaravajuće te tone u jeftine klišeje. Opći dojam koliko-toliko uspije spasiti prije svega Madeline Brewer (najpoznatija po ulozi Janine u TV-seriji Sluškinjina priča) koja ulaže izuzetnu energiju kako bi uvjerljivim učinila lik koji nije baš najbolje napisan. No, kao i u mnogo sličnih slučajeva, talent ispred kamere ne može uvijek nadoknaditi nedostatak iskustva iza kamere.

CAM

uloge: Madeline Brewer, Patch Darragh, Mellora Walters

scenarij: Isa Mazzei

režija: Daniel Goldhaber

proizvodnja: Netflix, SAD, 2018.

trajanje: 94 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Roma (2018)

Od “tri amigosa”, kako sebe vole nazivati od kritike hvaljeni i danas na najprestižnije nagrade pretplaćeni meksički filmaši Guillermo del Toro, Alejandro Gonzalez Inarritu i Alfosno Cuaron, potonji se može smatrati tehnički najpotkovanijim. Svako njegovo ostvarenje predstavlja užitak za onaj segment okorjelih filmofila kojima je forma važnija od sadržaja. Cuaronovo inzistiranje na kvaliteti produkcije se možda najbolje može vidjeti u tome što je od njegove hvaljene i “Oscarima” nagrađene Gravitacije do najnovijeg filma prošlo skoro pet godina. Takav se perfekcionizam isplatio, barem ako je suditi prema Zlatnom lavu koje je njegov najnoviji film Roma osvojio na ovogodišnjem Venecijanskom festivalu. S druge strane, Cuaron će dio okorjelih filmofila od sebe otjerati heretičkom suradnjom s Netflixom, odnosno pristajanjem da se njegov film nakon nominalne i praktički nepostojeće kino-distribucije odmah prikaže na malim ekranima, čime je velikim dijelom kompromitirana “čistoća filmskog doživljaja”.

Roma se od svih djela u Cuaronovoj filmografiji može smatrati najosobnijim, s obzirom da je velikim dijelom autobiografskog karaktera, odnosno posvećen Libo Rodriguez, dadilji koja ga je odgajala početkom 1970-ih kada je odrastao u Ciudad de Mexicu. Roma predstavlja svojevrsnu igru riječi, odnosno aluziju na istoimeni Fellinijev poluautobiografski film iz 1972. godine, ali se također odnosi na Colonia Roma, četvrt meksičkog glavnog grada koja je u vrijeme kada se odvija radnja bila nastanjena pripadnicima srednje ili više srednje klase. Njoj pripada obitelj u kojoj je zaposlena protagonistica Cleodegaria “Cleo” Gutierrez (Aparicio), mlada Indijanka koja se osim redovnih kućanskih poslova brine i za četvoro djece svoje poslodavke Sofije (de Tavira), i koja je u tome toliko dobra da je smatraju dijelom obitelji. Njihov život je, međutim, daleko od idiličnog, a što će se kroz godinu dana iskazati kroz nekoliko kriznih situacija. Cleo tako ostane trudna sa svojim momkom koji će je nakon što za to dozna smjesta ostaviti; dok se ona suočava s mogućim posljedicama trudnoće na svoj posao, Sofia se suočava sa spoznajom da je suprug, ugledni liječnik, ostavio nju i djecu radi mlađe žene; problemi Cleo i njene poslodavke će se, pak, jednog dana sudariti s tinjajućim političkim napetostima u zemlji na dan kada je ljevičarska studentarija previše ozbiljno shvatila najave tadašnjeg predsjednika Echeverrije o slobodi okupljanja, a što rezultira jednim od najkrvavijih događaja u suvremenoj povijesti Meksika.

Cuaron je svoj film učinio najosobnijim ne samo po pitanju sadržaja, nego i kroz formu. Romu nije samo režirao i za nju napisao scenarij, nego je služio i kao direktor fotografije i montažer. To se odlikuje kroz perfekcionistički pristup, ali i beskompromisno inzistiranje na tehnikama “art filma”. Pri tome odmah u oči pada crno-bijela fotografija, ali i inzistiranje na izuzetno dugim, neprekinutim i često statičkim kadrovima od kojih neki imaju sadržaja od koje bi neki drugi, konvencionalnije nastrojeni, filmaš napravio cjelovečernji film. S druge strane, “art” karakter filma se može vidjeti i kroz njegovu epizodičnost, odnosno nedostatak čvrstog zapleta ili eksplicitne naracije. Cuaron uglavnom ostavlja gledateljima da povežu točkice, odnosno zaključe što se to, zapravo, događa s Cleo, njenom kvazi-obitelji i zemlji u kojoj živi. Cuaron prikazuje izuzetnu vještinu u stvaranju nekoliko dojmljivih prizora, pri čemu se najviše ističe oni u trgovini odakle Cleo svjedoči nasilju na ulicama, u operacijskoj sali, te, dakako, onaj završni na plaži koji je poslužio za poster filma. Cuaron će pri tome nabaciti pokoju udicu za ciljanu art-snobovsku ili SJW publiku, bilo da je riječ o referencama na popularne filmove 1960-ih kao što je francuska Velika avantura ili sceni u kojoj Sofia nakon pokoje čašice previše svojoj uposlenici iskaže vlastito shvaćanje položaja žena u suvremenom svijetu. Međutim, svi ti zanimljivi detalji dolaze upakirani zajedno s nekima koji i nisu toliko zanimljivi, odnosno predstavljaju čisto gubljenje vremena. Neke od tih scena su ili nerazumljive ili previše pretenciozne (poput one u kojoj jedan od likova pjeva nordijsku pjesmu dok se oko njega gasi požar), a zbog njih je Roma, pogotovo u svojim prvim dijelovima, izuzetno zahtjevan film za gledatelje koji se prethodno nisu oboružali strpljenjem. Možda je zbog toga odluka da se ide na Netflix bila ispravna, jer bi bez spasonosne ikone za pauzu i opcije da se nakon nje par sati pridrijema Roma bila posve nepodnošljiva. Ovako je dojam spašen i Cuaronov film opravdava palac gore, iako ne toliko opravdan kao ekstatične kritike i prestižne nagrade na koje se u ovom trenutku čini pretplaćen.

OCJENA: 6/10

ROMA

uloge: Yalitza Aparicio, Marina da Tavira

scenarij: Alfonso Cuaron

režija: Alfonso Cuaron

proizvodnja: Participant Media/Esperanto Filmoj, Meksiko/SAD, 2018.

trajanje: 135 min.

RECENZIJA: Jurski svijet (Jurassic World, 2015)

Jurski park se teško može smjestiti među najbolje, ali se zato bez svake sumnje može smatrati jednim od najutjecajnijih filmova napravljenih 1990-ih. Spektakl kojim je Steven Spielberg još jednom potvrdio status jednog od najkvalitetnijih hollywoodskih zabavljača također je publici prvi put na najefektniji mogući način iskazao mogućnosti nove CGI-tehnologije u stvaranju iluzije. Time je, između ostalog, stvoren standard bez kojeg se danas jednostavno više ne mogu zamisliti rekonstrukcije davno iščezlih razdoblja na velikim i malim ekranima. Dakako, sve to ne bi bilo moguće da Jurski park nije svojim tvorcima donio basnoslovne hrpe novaca i, naravno, potakao snimanje nastavaka koji su trebali ponoviti isto dostignuće. Iako je jednog od njih – Izgubljeni svijet – također režirao Spielberg, oni u tome nisu previše uspjeli, kao ni u tome da ostanu gledateljima u nekom naročitom sjećanju. To je možda razlog zbog kojeg se na četvrti nastavak moralo čekati skoro desetljeće i pol, a kada se konačno pod naslovom Jurski svijet pojavio u kino-dvoranama, njegov enormni uspjeh kod publike je neke od kritičara čak i iznenadio.

Spielberg se, kao i u prethodnom nastavku Jurski park III, sklonio u stranu te je režija povjerena Colinu Trevorrowu, filmašu koji je pažnju bio privukao niskobudžetnom SF-komedijom Sigurnost nije zagarantirana. Zaplet se temelji na scenariju koji je pred premijeru izazvao dramu izvan ekrana zahvaljujući sporu oko autorstva između Trevorrowa i Dereka Connollyja s Rickom Jaffom i Amandom Silver, a koji je riješen u korist potonjih. Radnja započinje dvadeset dvije godine nakon događaja u prethodnom filmu kada je zabavni park na otoku Nublar postao predmetom kaosa i krvoprolića, nakon što su se dinosauri, rekonstruirani temeljem drevne DNK u laboratorijima korporacije InGen, uspjeli pobjeći iz svojih kaveza. Srećom po InGen, katastrofa se zbila prije službenog otvaranja, a park, koji sada vodi korporacija Masrani na čelu sa Simonom Masranijem (Khan), je uveo nove sigurnosne mjere tako da ga sada mogu na miru posjećivati na tisuće ljudi sa obiteljima i uživati u bliskom pogledu na orijaška stvorenja koja su prije nekoliko desetaka milijuna vladala šumama i oceanima ovog planeta. Među posjetiteljima se nalaze dva adolescenstka brata – Zach (Robinson) i Gray Mitchell (Simpkins), čija je tetka Claire Darling (Howard) jedna od menadžerica parka i toliko zaokupljena poslom da svoje nećake zanemari, a nakon čega oni počnu samostalno lutati parkom, uvjereni da im se ništa loše ne može dogoditi. Owen Grady (Pratt), bivši mornarički specijalac i Clarein bivši momak, zadužen za dresiranje velociraptora, međutim, nije toliko uvjeren da je park posve siguran. Njegove zle slutnje se pokažu ispravim kada indominus rex, novi hibridni i umjetno stvoreni dinosaur zamišljen kao veća, opakija verzija tiranosaura, odnosno još vrednija atrakcija u parku, uspije pobjeći iz svog kaveza te izazvati sveopći kaos nakon kojeg Owen mora nekako uspostaviti kontrolu, odnosno spasiti živote gostiju i svojih nećaka.

Jurski svijet je nastavak, ali će ga neki bez svake sumnje shvatiti i kao svojevrsni remake originalnog filma, odnosno reboot serije. Kada se usporedi sa Spielbergovim filmom, teško se oteti dojmu da je ovo u suštini Jurski park u kojeg je netko uložio daleko više novaca, odnosno utrpao sadržaje koji prije 22 godine nisu bili dostupni zbog nedostatnog budžeta ili nedovoljno razvijene tehnologije specijalnih efekata. Tako otok Nublar sada izgleda mnogo veći, park radi te umjesto par desetaka pripadnika osoblja potencijalni obrok za gladne dinosaure čine tisuće posjetilaca, a dobrom starom tiranosauru i velociraptorima će se tako priključiti na stotine krilatih pterosaura i orijaško morsko čudovište mozasaur, Njihova interakcija će u biti zaslužna za smrt Clairine pomoćnice koju tumači Katie McGrath u jednoj od najspektakularnijih scena franšize. No, s druge strane, Jurski svijet po pitanju glavnog zapleta nije previše odstupio od Parka – ponovno je riječ o zabavnom parku gdje, usprkos vrhunske tehnologije i mjera sigurnosti, stvari krenu katastrofalno krivo. Ponovno stvari komplicira beskrupulozni negativac, ovaj put u obličju načelnika sigurnosti kojeg tumači za takve uloge uvijek raspoloženi Vincent D’Onofrio, a koji je uvjeren da će se velociraptori moći dresirati za vojnike i tako donijeti milijarde dolara njemu i ostatku vojno-industrijskog kompleksa. I, naravno, ponovno situaciju još težom čini briga za djecu koja su se našla usred sveg tog kaosa.

Trevorrow se u svemu tome uspije, što vlastitom vještinom, što zahvaljujući scenariju, dodati dovoljno originalnosti i svježine da se Jurski svijet ne može smatrati indigo-kopijom Spielbergovog filma. To, dakako, ne znači da je sve što se dodalo originalnom zapletu dobro, a što se posebno može vidjeti u završnim dijelovima filma u kojima se podzaplet s velociraptorima kao potencijalnim vojnicima na ne baš najsretniji način vezuje uz glavni zaplet o bijegu od velike krvoločne mrcine indominusa. S druge strane, može se reći da Jurski svijet sadrži daleko više humora, ali i da je, za razliku od prethodnih filmova gdje su likovi bili druga violina u odnosu na dinosaure, ima pravog protagonista. Njega tumači Chris Pratt kao tradicionalnog “macho”, ali izuzetno sposobnog muškarčinu za kojeg je odmah jasno da zna što radi i čije će vam društvo znatno poboljšati izglede za preživljavanje. Pratt, kojem je ova uloga velikim dijelom potvrdila status velike zvijezde, je napravio dobar posao, pa čak i velikim dijelom stvorio dobru “kemiju” s Bryce Dallas Howard, čiji je lik radoholičarke koja po divljini šeta u štiklama vrlo efektni “comic relief”, i koji je, naravno, zbog seksističkih konotacija još za vrijeme objavljivanja trailera izazvao apopleksiju među dežurnim SJW dušobrižnicima. Sve to, bez obzira na ozbiljne nedostatke, čini Jurski svijet koliko-toliko zadovoljavajućim, odnosno sasvim prihvatljivim načinom da netko željan neobavezne zabave provede dva sata pred ekranom, a što je dostignuće s kojim se može pohvaliti sve manje hollywoodskih blockbustera.

OCJENA: 5/10

JURSKI SVIJET

(JURASSIC WORLD)

uloge: Chris Pratt, Bryce Dallas Howard, Vincent D’Onofrio,Ty Simpkins, Nick Robinson, Omar Sy, BD Wong, Irrfan Khan

scenarij: Rick Jaffa, Amanda Silver, Derek Connolly & Colin Trevorrow

režija: Colin Trevorrow

proizvodnja: Universal, SAD, 2015.

trajanje: 124 min.