RECENZIJA: Londonska polja (London Fields, 2018)

U neka sretnija vremena, kada se nije znalo kako apokalipsa stvarno izgleda, autori fikcije su mogli dati mašti na volju kada su je prikazivali. Neki od njih se čak i nisu previše trudili, kao engleski književnik Martin Amis, koji je “zanimljiva vremena” s kraja 1999. godine eufemistički nazvao “krizom”, odnosno apokaliptičke promjene klime, primicanje rata i nerede iskoristio tek kao ne baš naročit pozadinu mnogo intimnijeg zapleta za svoj roman Londonska polja. Roman objavljen 1989. godine je usprkos toga postao jedno od njegovih najuspješnijih i najpoznatijih djela i, naravno, privukao pažnju hollywoodskih studija i producenata. Na ekranizaciju se, međutim, moralo izuzetno dugo čekati, a strpljenje fanova Amisovog romana na kraju balade i nije bilo nagrađeno. Film je nedugo pred premijeru 2015. postao predmetom sudskih tužbi između producenata, režisera i glavne glumice Amber Heard, a kada je konačno uspio nekako doći do kino-dvorana tri godine kasnije, doživio je komercijalni fijasko i bio brutalno sasječen od kritike, pa tako Londonska polja predstavljaju još jedan primjer fenomena u kojima hvaljena književna djela postaju celuloidno gnojivo čim ih netko pokuša adaptirati za veliki ekran.

Radnja započinje 5. studenog navečer, na Dan Guya Fawkesa, kada se London uz tradicionalne lomače “ukrašen” masovnim paležom i neredima. Za lijepu i tajanstvenu ženu po imenu Nicola Six (Heard) to nije važno, jer je nedugo prije ponoći ulazi u automobil znajući da će je muškarac koji se tamo nalazi ubiti. Odgovor na pitanje tko, kako i zašto će je ubiti bi trebao dati jedan od likova i narator – neuspješni američki pisac Samson Young (Thornton), koji je nekoliko dana ranije došao u London prihvativši ponudu svoga daleko uspješnijeg britanskog kolenega Martina Aspreya (Isaacs) da privremeno zamijene stan. Young, koji sanja o tome da napiše uspješan roman, nalazi inspiraciju upravo u Nicoli za koju se ispostavi da mu je susjeda, i u čije se zavodničke sposobnosti ima prilike uvjeriti u jednom od lonodnskih pubova gdje dvojicu potpuno različitih muškaraca uspije vrtiti oko malog prsta. Jedan od njih je Keith Talent (Sturgess), sitni kriminalac, prostak i gubitnik koji je uvjeren da bi ga s dna društvene ljestvice mogla povući vještina u igranju pikada. Drugi je Guy Clinch (James), uspješni i imućni poslovni čovjek koji je zbog Nicole spreman žrtvovati obitelj i brak, a kamoli tisuće funti koje mu Nicola cijedi svojim srcedrapateljnim pričama. I sam Young postane opsjednut s Nicolom, pogotovom kada čitajući njene namjerno odbačene dnevnike dozna kako posjeduje sposobnost predvidjeti nečiju, pa i vlastitu smrt.

Originalni roman je u mnogo čemu proizvod 1980-ih, pa je njegov sadržaj velikim dijelom bio odraz kako hladnoratovske tjeskobe, tako i satiričkog pogleda na renesansu ultrakapitalizma i sve brutalnije socijalne razlike u thatcherovskoj Britaniji. Adaptacija, koja je došla četvrt stoljeća kasnije, usprkos toga nije zahtijevala previše kreativnog napora jer su u filmu daleko važniji bili likovi, koji se u mnogo čemu mogu nazvati arhetipskima. I zato su ovdje glavni posao obavili glumci, i to s različitim uspjehom. Za Amber Heard se može reći da je ulogu femme fatale zavodnice, prilikom koje se pojavljuje i u par “slobodnih scena”, odigrala maestralno, a oni koji je ne vole če to vjerojatno protumačiti što je takav lik u stvarnom životu, barem kada je riječ o fanovima njenog bivšeg (a u vrijeme snimanja aktualnog) supruga Johnnyja Deppa koji se u filmu nakratko pojavljuje u upečatljivoj ulozi zelenaša. Theo James, koji je široj javnosti poznat jedino kao bezlični ljepotan u Divergentu, je ovdje prilično ozbiljno shvatio priliku da tumači jedan mnogo složeniji, pa na trenutke čak i tragičniji lik. Nasuprot tome, James Strugess u ulozi njegovog suparnika iz nižeg klase se upušta u na trenutke iritantno preglumljivanje kojemu dosta doprinosi i to što režiser Matthew Cullen, poznat jedino po video-spotovima, očigledno nema osjećaja za ritam. Inače uvijek pouzdani Billy Bob Thornton je ovdje vidno umoran i nezainteresiran, te se ne može sakriti nedostatak nekakve jače “kemije” s Heard. Iako Londonska polja nisu onako loš film kao što bi mogle sugerirati porazne kritike i njegova poprilična opskurnost, svejedno je riječ o razočaranju te se ovaj film može preporučiti prije svega najfanatičnijim poklonicima Martina Amisa i/li Amber Heard.

LONDONSKA POLJA

(LONDON FIELDS)

uloge: Billy Bob Thornton, Amber Heard, John Sturgess, Theo James, Jason Isaacs

scenarij: Roberta Hanley & Martin Amis

režija: Matthew Cullen

proizvodnja: GVN Releasing, SAD/UK, 2018.

trajanje: 103 min.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RECENZIJA: The Highwaymen (2019)

Izraz “Bonnie i Clyde”, kojim se širom svijeta opisuju situacije kada nasilne zločine ili razbojništva čini muško-ženski par, svoju popularnost najviše duguje istoimenom igranom filmu iz 1967. godine. To ostvarenje Arthura Penna, u kojima su naslovne uloge odigrali Warren Beatty i Faye Dunaway, se danas smatra pokretačem pokreta koji će kasnije biti poznat kao Novi Hollywood, te jednim od najvažnijih u povijesti američke kinematografije. Popularnost među suvremenicima je, pak, najviše dugovalo tome što su naslovni likovi od strane mladih “baby boomera” shvaćeni kao svojevrsni buntovnici protiv ustajale malograđanske žabokrečine, odnosno preteče antiestablishmentske kontrakulture. Film je, naravno, ikonama učinio ne samo njegove zvijezde nego i stvarne povijesne ličnosti Bonnie Parker i Clydea Barrowa, razbojničkog para koji je početkom 1930-ih dolazio na naslovnice serijom nasilnih pljački i krvavih oružanih okršaja s policijom. I, naravno, to je učinio na štetu povijesne autentičnosti. Stvarni Bonnie i Clyde su od strane suvremenika bili shvaćeni manje kao romantični heroji nego kao opasne psihopatske ubojice, a čak su i njihovi zločini bili takvi da se za njih nije čulo dalje od Teksasa i okolnih država, za razliku od Johna Dillingera i drugih daleko profesionalnijih kriminalaca čiji su pothvati bili zaokupljali maštu javnosti u SAD i ostatku svijeta. Jedan od rijetkih filmova koji se pokušava obračunati sa široko uvriježenim mitom o Bonnie i Clyde je The Highwaymen, snimljen u produkciji Netflixa i premijerno prikazan prošle godine.

The Highwaymen se temelji na originalnom scenariju Johna Fusca, koji je u njemu slučaj Bonnie i Clyde nastojao prikazati iz perspektive čuvara zakona zaduženih da njihovoj zločinačkoj strahovladi stanu na kraj. Kada radnja započinje 1934. godine, čini se da Teksas i susjedne države u tome nemaju nikakvih uspjeha pa zločinački par ne samo što pljačka benzinske postaje i ubija policajce kao zečeve, nego si priušti čak i spektakularne prepade na zatvorske farme u svrhu dobavljanja novih kadrova za svoju bandu. Zbog svega toga guvernerica Teksasa Miriam “Ma” Ferguson (Kathy Bates) je spremna poslušati sugestiju da se protiv zlikovaca primijeni metoda “na ljutu ranu ljuta trava”, odnosno angažiraju specijalisti za lov na najopasnije kriminalce koji su svoja dragocjena iskustva stekli kao pripadnici Teksaških rendžera. Guvernerica to čini nerado, s obzirom da je tu organizaciju smatrala zastarjelom i previše sklonom metodama Divljeg zapada za koje u civiliziranom 20. stoljeću nema mjesta. Zadatak da uhvati Bonnie i Clyde je povjeren kapetanu Franku Hameru (Kevin Costner), bivšem rendžeru koji ni sam, zbog poodmaklih godina, više nije siguran da će ga poslužiti stare revolveraške vještine. Hamer je, pak, još skeptičniji prema svojem bivšem suradniku i prijatelju Maneyu Gaultu (Harrelson) koji je postao djed i za koga sumnja da se odao piću. Njih dvojica se na kraju ipak udruže i započinju dugu i mukotrpnu potragu, gdje trpe nepovjerenje državnih vlasti, suparništvo s FBI, kao i činjenicu da ne baš malen broj stanovnika Velikom depresijom opustošene zemlje u razbojnicima vidi heroje te im nastoji pomoći.

Fuscov originalni scenarij za The Highwayman je toliko star da su glavne uloge bile zamišljene za Paula Newmana i Roberta Redforda. O tome koliko su Costner i Harrelson dobri kao zamjena za te dvije ikone se može raspravljati, ali u kontekstu samog filma funkcioniraju više nego dobro, pa se čak može reći da su upravo oni najbolje od svega u The Highwaymen. Pomalo zaboravljeni i vidno ostarjeli Costner se sjajno snalazi u ulozi umornog, ali odlučnog lovca na zlikovce, kao što je Harrelson, koji je inače bio i jedan od producenata, vrlo dobar kao njegova savjest. Film se može pohvaliti i više nego dobrim ostatkom glumačke ekipe, pri čemu valja posebno istaći uvijek pouzdanog karakternog glumca Williama Sadlera u ulozi Barrowljevog oca. The Highwaymen, također, vrlo efikasno nastoji zadržati fokus filma na glavnim likovima, pa se tako Bonnie i Clyde, zapravo, gotovo ne pojavljuju u filmu i uglavnom služe kao oličenje zastrađujućeg psihopatskog Zla. Na žalost, scenarij, a ni režija inače solidnog Johna Leeja Hancocka, nisu u obzir uzeli ritam, pa je film jednostavno prespor, odnosno pretrpan nepotrebnim dijalozima i scenama, pogotovo u sredini filma. The Highwaymen postaje dobar tek na kraju, kada se vjerno rekonstruira jedna od najpoznatijih zasjeda u američkoj povijesti i poklonicima filma iz 1967. godine jasno stavlja do znanja koliko se bilo manipuliralo sa povijesnim činjenicama. The Highwaymen se stoga može preporučiti prije svega fanovima Costnera i Harrelsona, odnosno gledateljima koji sebi mogu priuštiti trošenje dragocjenog vremena na filmove koji bi trebali biti bitno kraći.

THE HIGHWAYMEN

uloge: Kevin Costner, Woody Harrelson, Kathy Bates, John Carrol Lynch, Kim Dickens, Thomas Mann, William Sadler

scenarij: Damon Lindelof

režija: John Lee Hancock

proizvodnja: Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 132 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Uncut Gems (2019)

Adam Sandler se može pohvaliti izuzetno plodnom filmografijom, ali je u njoj kvantiteta bila daleko izraženija nego kvaliteta. Iako su pojedine od Sandlerovih komedija odavale nesumnjivi autorski pečat, a neke od njih čak bile smiješne, daleko je češći slučaj bio taj da Sandlerov opus izaziva hvatanje za glavu čak i od onih kritičara koji su komercijalnom Hollywoodu spremni gledati kroz prste. Utoliko je neobičnije da se Sandler krajem prošle godine nametnuo kao prilično ozbiljan kandidat u utrci za “Oscare” i druge prestižne nagrade. Naravno, to je bilo teško očekivati da je ostao u vodama komedije, te je Sandler za takvo postignuće morao napraviti nešto bitno drukčije. Na primjer, biti glumiti protagonista mrtvački ozbiljne drame koju režiraju nezavisni, “artsy” orijentirani autori koje kritičari vole. A upravo takav je film Uncut Gems, koji su prošle godine režirali braća Josh i Benny Safdie.

Sandler u filmu tumači lik Howarda Ratnera, srodvječnog židovskog draguljara koji je vlasnik trgovine u njujorškoj četvrti Diamond District. Na samom početku ga vidimo kako prolazi kroz kolonoskopiju, ali ta situacija, koliko god neugodna i zastrašujuća bila, uopće nije problematična u usporedbi s onime što ga čeka kroz nekoliko sljedećih dana. Howard je, naime, ovisnik o kocki i njegova sklonost da troši bjesomučno visoke svote kladeći se na košarku je imala predvidljive posljedice na njegove financije, posao, obiteljski život, a na kraju prijeti i najdramatičnijim posljedicama po njegovo zdravlje. Glavni je razlog taj što je, nastojeći se izvući iz rupe, posudio novac od svog šurjaka Arnoa koji za život zarađuje zelenašenjem. S obzirom da je dug narastao na preko 100.000 US$, Arno postaje sve bezobzirniji u nastojanju da ga naplati, a što uključuje ne samo zastrašivanje, nego i premlaćivanja. Howard se iz te situacije nastoji izvući posuđivanjem od drugih ljudi i isto tako sizifovskim okladama koje bi trebale konačno pokriti dug, ali stvari, kao i obično, krenu nizvodno. Howardu posljednju nadu predstavlja opal kojeg je prije dvije godine uspio naručiti iz Etiopije, a za koga vjeruje da je dovoljno vrijedan da bi mogao riješiti sve njegove probleme. Kao potencijalni kupac se pojavljuje slavni NBA košarkaš Kevin Garnett (koji tumači samog sebe), koji pokazuje izuzetan interes za dragulj koji bi mu mogao donijeti sreću u ključnim utakmicama.

Sandleru ovo nije prvi put da tumači gubitnika, ali je rijetko kada glumio lik čije je gubitništvo bilo posljedica ne samo autodestruktivnosti, nego i sposobnosti da se destrukcija usmjeri i na ljude oko sebe. Howard Ratner je lik koji bi po svim objektivnim kriterijima, odnosno zbog načina koji se ponaša prema svojim poslovnim partnerima, uposlenicima, članovima obitelji, pa i ljubavnici Juliji (Julia Fox u svojoj debitantskoj, ali prilično dojmljivoj ulozi) trebao biti shvaćen kao odvratno đubre. Sandler briljantno tumači taj lik, često koristeći tamne elemente koji su se mogle pronaći u llikovima koje je bio tumačio u komedijama, ali koje nikada nisu tako isplivale na površinu kao što je slučaj u Uncut Gems. Sandler, međutim, usprkos svega uspijeva na kraju balade izazvati sažaljenje, pa čak i simpatije za svoj lik, pa naoko nagli obrat koji se odvija pred završnicu filma izgleda prilično prirodno i uvjerljivo.

Isto kao što je Sandleru neobičan izbor uloge, tako je neobičan i stil koji su koristili braća Safdie. Film je, usprkos povremenog koketiranja sa crnim humorom ili formalnim ostajanjem u žanru trilera zapravo prilično mračna i depresivna drama. A taj se mrak može itekako vidjeti kroz fotografiju Dariusa Khondjija kojom dominiraju tamni tonovi, a koja se stilski oslanja na hollywoodske krimiće i urbane drame 1970-ih, kada su na velikom ekranu dominirali cinizam, pesimizam a glavni likovi na kraju balade ostajali kratkih rukava. Spasonosni otklon od neo-noirovskog mraka pruža neobični soundtrack Daniela Lopatina, skladatelja čija je specijalnost elektronska glazba i koji gledateljima omogućava da mračna zbivanja promatraju sa svojevrsne ironične distance. Braća Safdie, međutim, ponekad ne mogu odoljeti da sebi dozvole skretanje u art-snobovske vode, a što se najbolje vidi na početku, gdje se prikaz unutarnje strukture dragocjenih minerala stapa u kadar kolonoskopije. Završnica, koja je u neku ruku predvidljiva u svojoj brutalnosti, s druge strane nije najbolje scenaristički razrađena. Autorima se može zamjeriti i nedostatak osjećaja za ritam, a zbog koga Uncut Gems traju barem dvadesetak minuta duže nego što bi trebalo. Usprkos toga, riječ je o filmu koji se može preporučiti kako i Sandlerovim fanovima, tako i gledateljima koji, izmoreni hollywoodskom žaborkečinom, žele na ekranu vidjeti nešto malo drukčije.

UNCUT GEMS

uloge: Adam Sandler, Lakeith Stanfield, Julia Fox, Kevin Garnett, Idina Menzel, Eric Bogosian, Judd Hirsch

scenarij: Ronald Bronstein, Josh Safdie & Benny Safdie

režija: Josh Safdie & Benny Safdie

proizvodnja: A24/Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 135 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Jadnici (Les Misérables, 2019)

U neka sada već daleka vremena, kada je jedan drugi stanar Bijele kuće bio najomraženija ličnost i izvor svega zla u svijetu, na ovim prostorima se Europska unija gotovo jednoglasno dizala u nebesa kao rješenje svih problema. I pri tome se kao glavni argument spominjalo ne samo očigledno blagostanje uz “opušteniji” način života i izdašnu državu blagostanja, nego i to da su zemlje-članice bile gotovo u potpunosti lišene negativnih efekata koje religijske, etničke, rasne i slične razlike izazivaju na manje sretnim paralelama i meridijanima. Danas, nakon još uvijek nepravladane ekonomske krize, Brexita, secesionističkih referenduma i porasta nacionalizma, znamo da nije bilo tako, a isto tako se mora priznati da je bilo i onih koji su upozoravali da se ispod utopijske glazure nalazi daleko mračnija i prozaičnija stvarnost. To se prije svega odnosi na Francusku, gdje je prije četvrt stoljeća Mathieu Kassovitz sa svojim nekad razvikanim, a danas pomalo zaboravljenim, filmom Mržnja proročanski ukazao na nerede i nasilje u banlieuma koje će eksplodirati točno deset godina kasnije. Na iste se teme nadovezuju i Jadnici, debitantski film Ladja Lyja, filmaša malijskog porijekla koji je prošle godine osvojio nagradu žirija na festivalu u Cannesu.

Iako naslov sugerira da je riječ o adaptaciji istoimenog romana Victora Hugoa, jedina poveznica je to da zaplet smješten u Montfermeil, istočno pariško predgrađe gdje se odigravao dio radnje romana. Montfermeil, u kojem danas uglavnom žive afrički i arapski imigranti, odnosno njihovi potomci, je također rodno mjesto autora, kao i poprište incidenta koji se zbio 2008. godine i poslužio kao inspiracija za scenarij. Sam film započinje 15. srpnja 2018. godine, na dan završnice Svjetskog prvenstva u nogometu, te prikazuje kako grupa tamnoputih dječaka iz Montfermeila u središte Pariza odlazi navijati za “Les Bleus” te se priključuje sveopćem slavlju nakon njihove pobjede nad Hrvatskom, a što su brojni francuski, ali i europski komentatori protumačili kao događaj kojim je Francuska uspjela, barem simbolički prebroditi rasne, etničke i kulturne razlike među svojim građanima. Dan nakon slavlja se, međutim, dječaci iz Montfermeila vraćaju u surovu stvarnost bezličnog i depresivnog betonskog naselja u kojemu caruju siromaštvo, endemsko nasilje, kriminal, ulične bande i nedostatak perspektive. Sizifovski pokušaj da se na ulicama očuva kakav-takav red i mir je povjeren specijalnim policijskim jedinicama poput tima koji čine bijelac Chris (Manenti) i crnac Gwada (Zonga), a kojima se upravo priključio relativno neiskusni Ruiz (Bonnard). Dan je izuzetno topao, strasti su uzavrele i kada dječak po imenu Issa (Perica) ukrade mladunče lava iz romskog cirkusa, policijski trojac ga nastoji pronaći kako bi spriječio međurasni sukob. Pri tome, međutim, i sami eskaliraju nasilje u incidentu koji je dron-kamerom zabilježio dječak po imenu Buzz (Ly). Nakon toga ga pokušaju zataškati, uz sve veće negodovanje Ruiza koji je, s druge strane, manje zabrinut zbog istrage policijske unutarnje kontrole koliko zbog toga što bi objavljivanje snimke moglo izazvati apokaliptičke nerede.

Neumitne usporedbe Jadnika i Mržnje pokazuju poprilične sličnosti, prije svega u scenariju koji koristi etnički raznoliki trojac protagonista, kao i relativno čvrsti vremenski okvir i uznemirujuće nasilnu završnicu sa svojevrsnim “cliffhangerom”. No, isto tako se mogu vidjeti i razlike, odnosno doći do prilično depresivnog zaključka da se četvrt stoljeća od vremena Mržnje u francuskim banlieuma malo toga promijenilo, osim, dakako, nagore. Tako njihovim stanovnicima danas na raspolaganju stoje tehnološka čudesa poput društvenih mreža i dronova, ali ona umjesto da im poboljšaju život, samo služe kao alati za potpaljivanje vatre; francuska je država manje-više digla ruke od svojih sugrađana, i u banlieuma vakuum moći ispunjavaju ne samo dileri i s njima povezani lokalni mini-Bandići nego i islamski fundamentalisti, a rat protiv terorizma služi kao dodatno sredstvo policijskog zastrašivanja.

Jadnici su, s druge strane, režirani izuzetno dobro, uz vješto kombiniranje autentičnih lokacija, dinamičnu montažu i mladih glumaca za koje se može pretpostaviti da su nadareni naturščici. Profesionalna glumačka ekipa prilično dobro obavlja posao, prije svega Damien Bonnard kao policajac sa savješću i jedini koliko-toliko “normalni” lik s kojim bi se redovna publika mogla identificirati. S druge strane, iako su relativno kratki, Jadnici na samom početku imaju problema s tempom te imaju nekoliko suvošnih scena, a i uznemirujuća završnica je mogla biti malo tehnički “ispeglanija”. No, usprkos svega, riječ je o izuzetno dojmljivom ostvarenju čiji je možda najveći nedostatak u dojmu da prikazuje depresivnu stvarnost koja će biti ista ili još gora i za sljedećih četvrt stoljeća.

JADNICI

(LES MISÉRABLES)

uloge: Damien Bonnard, Alexis Manenti, Djibril Zonga, Issa Perica, Al Hassan Ly

scenarij: Ladj Ly, Giordano Gederlini & Alexis Manenti

režija: Ladj Ly

proizvodnja: Wild Bunch, Francuska, 2019.

trajanje: 103 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: 1917 (2019)

Ako je suditi po sadržaju filmova koje hollywoodski studiji lansiraju krajme svake godine u nastojanju da pohvataju što više prestižnih nagrada, britanska povijest se čini prilično popularnom temom. A to, dakako, uključuje i britansku vojnu povijest. Lovcima na “Oscare” bi nadahnuće u tom smislu trebala pružiti karijera Davida Leana, čija su dva filma koja se bave tim temama – Most na rijeci Kwai i Lawrence od Arabije – postali ne samo veliki hitovi i trijumfalno osvajali zlatne kipiće, nego su čak stekli status neupitnih klasika Sedme umjetnosti. Stoga je razumljivo što Leanovi današnji kolege pokušavaju ponoviti pothvat velikog majstora koji se na ovaj ili onaj način nastoje baviti najkrvavijim oružanim sukobima 20. stoljeća iz perspektive onih koji su na njima sudjelovali na britanskoj strani. Prije dvije godine je nešto tako, s ne baš sjajnim rezultatima, pokušao Christopher Nolan s Dunkirkom. Ove godine je to, pak, sličan pothvat nastoji ostvariti Sam Mendes sa svojim ratnim spektaklom 1917. I u tome bi, barem ako je suditi prema kritičarskim panegiricima i prognozerima glasačkog raspoloženja losanđelske Akademije, mogao imati daleko više uspjeha.

Naslov se odnosi na 1917. godinu, istu onu koja se ne tako davno na polovici zemaljske kugle slavila kao početak stvaranja jednog ljepšeg, boljeg, pravednijeg svijeta za kojim u ovo doba neoliberalnog kapitalizma sve više čeznu mlade generacije. U Britaniji, se međutim, ta ista godina vezuje za jedno od najmračnijih i najtragičnijih razodblja britanske povijesti, kada su skoro čitave generacije najnadarenijih i najodličnijih Britanaca pokošene u cvijetu mladosti. Razlog za to je Prvi svjetski rat, koji je započeo još 1914. godine, a što je za one koji su u njemu sudjelovali od početka izgledalo kao vječnost. I nastavak rata je izgledao kao vječnost, prije svega onima koji su se borili na Zapadnoj fronti, gdje ni zapadni saveznici, uključuijući Britanski Imperij, a ni Centralne sile na čelu sa carskom Njemačkom, nisu bile u stanju postići odlučujuću pobjedu. Umjesto toga se vodio pozicijsko ratovanje gdje se linija fronte nije bitno mijenjala godinama, čak ni nakon bitaka u kojima bi na obje strane izginule stotine tisuća ljudi.

6. travnja 1917. godine, kada se odvija radnja filma, je jedna od takvih bitaka dovela do nečeg nalik na njemačko povlačenje. Sve to previše ne brine dvojicu protagonista, kaplare i Toma Blakea (Chapman) i Willa Schofielda (Mackay), ali se sve promijeni kada im general Erinmore (Firth) povjeri delikatan zadatak. Izviđanjem je otkriveno da je njemačko povlačenje ništa drugo do vješto postavljena klopka; Nijemci su namjerno napustili svoje obrambene linije kako bi Britance potakli da napadnu njihovu drugu, daleko bolje utvrđenu i branjenu liniju i britanski napad će se pretvoriti u masakr. Zapovijed za taj napad, koji se treba obaviti sljedeće jutro, je dobila Devonska pukovnija, a s njome su prekinute telefonske veze. Blake i Schofield joj umjesto toga moraju osobno dostaviti zapovijed o obustavljanju napada i tako zaustaviti besmisleno krvoproliće. Da bi to mogli učiniti, prisiljeni su napustiti relativnu sigurnost svojih rovova i prijeći preko ničije zemlje gdje ih čekaju brojne opasnosti, od mina iznenađenja preko zaostalih njemačkih vojnika. Blake je za izuzetno opasnu i tešku misiju osobno motiviran, s obzirom da mu Devonskoj pukovniji služi rat, za razliku od Schofielda koji bi više volio da se preko ničije zemlje krene tek nakon što padne mrak.

Sam Mendes je ideju za film dobio od priča svoga djeda Alfreda H. Mendesa, koji je u Prvom svjetskom ratu bio služio kao kurir i u svojim memoarima opisao doživljaje nalik na one koje proživljavaju protagonisti 1917. Mendesu je, međutim, za film daleko bila ključnija odluka da cijeli film napravi u jednom jedinom kadru. Iako je riječ o tehnici koja i nije toliko neuobičajena, pa se tako i prije pet godina “oskarovski” Birdman mogao pohvaliti da je sve napravio u jednom kadru, zadatak za Mendesa je ovdje bio daleko zahtjevniji. U dva sata koliko traje film, bilo je nužno rekonstruirati bitku, odnosno protagoniste pratiti kroz različite lokacije pri čemu im se događaju razne, uglavnom neugodne, ali vrlo često spektakularne stvari. Iako se film sastoji od jednog kadra, u njemu se mogu vidjeti nekoliko različitih ali i dojmljivih scena, uključujući neke sa stotinama statista. U film je nesumnjivo uložen ogroman trud, a to se prije svega odnosi na izuzetnu brigu o detaljima, kao što su uniforme, oružje, oprema, ali i veliku vještinu kojom je niz prekinutih kadrova vještom montažom, CGI i drugim trikovima neprimjetno uklopljen u jedan jedini. 1917 funkcionira i kao “klasični” ratni film, koji gledateljima donosi prilično uvjerljivu mješavinu akcije i drame. Mendes svoju osnovnu zamisao o jednom kadru nastoji što dosljednije sprovesti, tako da se radnja prikazuje isključivo iz perspektive glavnih likova, a i kamera je stalno pokretna, i to uvijek naprijed. Iako su neki od kritičara film zbog toga posprdno uspoređivali s video-igrom u kojoj se napreduje iz razine u razinu, u 1917 takav postupak ima itekakvog smisla, te je posve razumljivo zašto će ovaj film duboko impresionirati sve gledatelje koji se imalo razumiju u Sedmu umjetnost i znaju cijeniti vještinu i trud nužnu za ovakav projekt.

Iako je vjerojatno jedan od najimpresivnijih filmova godine i najozbiljnjiji kandidat za “Oscara”, 1917 ipak nije savršen. Tehnička ispeglanost i savršenost forme nije pratio neki naročiti trud oko scenarija. Likovi nisu dobro napisani i pokušaji da ih se učini zanimljivima previše često skreće u vode melodrame, a što se možda najbolje vidi u sceni gdje jedan od protagonista sreće mladu Francuskinju s malim djetetom. S druge strane, glumačka ekipa čini ono što najbolje može s tako nezahavlnim materijalom, te se posebno ističe mladi Mackay u ulozi vojnika koji je u dva sata prisiljen iskusiti ono što mnogi neće u nekoliko života. Pojava nekoliko velikih zvijezda kao što je popularni Cumberbatch u cameo ulogama, s druge strane, gledatelje previše često podsjeća da ipak gledaju hollywoodski film umjesto pažljivog rekonstruiranog djelića svjetske povijesti. No, usprkos tih nedostataka, 1917 ipak zaslužuje preporuke i, čak i ako je daleko od standarda koje je postavio jedan Lean, zlatni kipić neće biti nezaslužen.

1917

uloge: George Mackay, Dean-Charles Chapman, Mark Strong, Andrew Scott, Richard Madden, Claire Duburq, Colin Firth, Benedict Cumberbatch

scenarij: Sam Mendes & Kristy Wilson-Carnes

režija: Sam Mendes

proizvodnja: Universal/Dreamworks, UK/SAD, 2019.

trajanje: 119 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Ratovi zvijezda: Uspon Skywalkera (Star Wars: The Rise of Skywalker, 2019)

La commedia è finita. Game over. To je sve što se može reći o budućnosti Ratova zvijezda, jedne od najpopularnijih i najlukrativnijih medijskih franšiza u povijesti koja je, što zasluženo, što nezasluženo, opčinjavala generacije u nepuna pola stoljeća. Iako je bilo teško očekivati da će ijedan od nastavaka i raznoraznih spin offova ikada imati onu snagu i učinak koji je daleke 1977. imala danas retroaktivno prozvana Nova nada, ili da će ijedan nastavak biti tako iznenađujuće dobar kao Imperij uzvraća udarac, ipak se teško pomiriti da će sunovrat u hollywoodski mediokritet kakav predstavlja posljednja trilogija biti tako nagao i potpuno uništavajući. Možda o tome najbolje svjedoči da je ijedna velika hollywodska blockbusterska uzdanica u posljednjih nekoliko godina dočekivana s tako malo entuzijazma i toliko prijezira kao što je riječ o Usponu Skywalkera. Razlog je, naravno, u Posljednjem Jediju koji je kod fanova franšize izazvao toliko razočarenje, bijes i prosuo toliko vitriola na društvenim mrežama da su hollywoodski PR-ovci u očaju bili prisiljeni posegnuti za trolovskom kampanjom iz Kremlja kao jedinom prihvatljivom objašnjenju. Posljednji je film tako imao zadatak još teži od onoga koji je imao Posljednji Jedi pri pokušaju da nadmaši Imperij – trebao je biti toliko iznenađujuće dobar da ispere gorak okus iz ustiju i fanove nekako uspije uvjeriti da Posljednji Jedi ili nije postojao ili da razočarenje koje su fanovi prije dvije godine iskusili ipak na kraju ima nekog smisla. Naravno, letvica je u tom slučaju bila postavljena tako da visoko da je bilo teško očekivati da će je čak i inače uspješni režiser i ko-scenarist J. J. Abrams uspjeti doseći.

Radnja prikazuje kako Kylo Renn (Driver), vođa Prvog reda, organizacije koja je uništila Galaktičku Republiku i nastojala obnoviti Galaktički Imperij pronalazi nikoga drugog do Palpatinea (McDiarmid), nekadašnjeg Imperatora i vođu zlih Sithova koji se nalazi na udaljenom planetu Exegol. Ispostavlja se da je on ne samo preživio uništenje nekadašnje Zvijezde smrti na Endoru i slom Imperija, nego je i posljednjih nekoliko desetljeća iz sjene manipulirao događajima pripremajući da na posljednje ostatke Otpora udari s velikom flotom zvjezdanih razarača od kojih je svaki opremljen uništavačima planeta kakve su nekada imale samo Zvijezde smrti. Jedina smetnja Palpatineovim planovima je Rey (Ridley) koja se pod vodstvom Leie Organe (Fisher) obučava za Jedija, te Palpatine navodi Kyloa da je pronađe i pokuša likvidirati. U međuvremenu Rey i njeni prijatelji iz Otpora od tajanstvene “krtice” iz samih redova Prvog reda doznaju za postojanje tajne flote na Exegolu te smišljaju plan kako da je unište. Problem je u tome da je planet tako udaljen da ga se može pronaći samo pomoću posebnih uređaja koji su skriveni širom galaksije, te to pokreće spektakularnu utrku s vremenom.

Da počnemo s dobrim vijestima. Uspon Skywalkera je bolji film od Posljednjeg Jedija. Loša vijest je da to i nije neko veliko postignuće. No, da ipak nastavimo s dobrim vijestima. Najvažnija je ta da je Abrams u ovaj projekt ušao više nego svjestan da je prethodni film temeljito zabrazdio te da su potrebne drastične mjere da se franšiza vrati na pravi put ili koliko-toliko sanira šteta. To se najviše vidjelo kroz scenarij koji se pokušava vratiti korijenima i ponuditi jednostavnu priču o borbi Dobra i Zla bez ikakve “subverzije” i “dekonstrukcije”, odnosno likova za koje nije jasno kojem od ta dva bloka pripadaju. Scenarij je tako, nakon što je ono što je trebalo biti glavni negativac u prethodnom filmu likvidiran, odlučio uskrsnuti glavnog negativca iz glavne trilogije, pri čemu problem izazvan njegovom smrću u Povratku Jedija “elegantno” riješen uvođenjem novih elemenata jedijske mitologije. Abrams je također odlučio da se “otkači” od političke angažiranosti te u filmu uglavnom nema novih “intersekcionalnih” likova i drugih detalja (s izuzetkom jedva primjetne scene lezbijskog poljupca na kraju koja je izbačena iz verzija za neka azijska tržišta) koji bi i najmanje upućenom gledatelju trebali sugerirati da su hollywoodski producenti “na pravoj strani povijesti”. Abrams je umjesto toga sav svoj talent uložio da stvori što je moguće veći broj spektakularnih scena koje se gledateljima serviraju rafalnom paljbom.

Iako mnoge od tih scena izgledaju doista dojmljivo, iskusniji gledatelj će zapaziti da je furiozni tempo namjerno ubačen kako bi se što je više moguće sakrile rupe u zapletu, kao i proizvoljno, nelogično i nekonzistentno baratanje s mitologijom franšize, isto kao i neisprofiliranost likova koje od odlaska u zaborav ne mogu spasiti čak ni iskusni karakterni glumci kao Richard E. Grant. U nekim slučajevima je takav pristup bio motiviran dodatnim razlozima, kao što je omraženost lika Rose Tico koja je, za razliku od Posljednjeg Jedija gdje je bila jedan od protagonista, ovdje degradirana na cameo pojavljivanje. Neki od glumaca, pak, i u takvim uvjetima dobro rade posao, pri čemu se posebno može pohvaliti Adam Driver koji je uspio čak proizvesti nekakvu “kemiju” s Daisy Ridley te s njom u završnici filma stvoriti emocionalno najsnažniji trenutak u cijeloj trilogiji. To se odražava i na samu Ridley, koja je uz dobru glumu pokazala i određenu atletsku sposobnost i za vjerovati je da će joj lik Rey, barem na duže vrijeme, biti najjača uloga u karijeri. Na žalost, najvjerojatnije i najbolja, jer je lik i dalje opterećen scenarističkim ograničenjima, kao i nastojanjem Abramsa i njegovog scenarista Teria da isprave krive Drine Posljednjeg Jedija na način da Rey dobije nadljudske sposobnosti zbog kojih gotovo sve muke kroz koje su prolazili protagonisti prethodnih osam filmova izgledaju potpuno besmisleni.

O tome koliko su Ratovi zvijezda daleko od nekadašnje slave možda najbolje svjedoči epilog filma u kojem se Rey bez ikakvog objašnjenja pojavljuje na Tatooineu i posjećuje nekadašnju farmu Lukea Skywalkera. Time se gledatelje samo podsjeća koliko su usporedbe originalne trilogije porazne i koliko je malo vjerojatno da će Rey, Kylo Renn, Finn i Poe postati dio globalne popularne kulture i reference za buduće generacije kao što su to bili i još jesu Luke Skywalker, Han Solo, Leia Organa i Darth Vader.

RATOVI ZVIJEZDA: USPON SKYWALKERA

(STAR WARS: THE RISE OF SKYWALKER)

uloge: Adam Driver, Daisy Ridley, Adam Boyega, Oscar Isaac, Ian McDarmid, Anthony Daniels, Naomi Acklie, Domhnal Gleeson, Richard E. Grant, Lupita N’yongo, Carrie Fisher, Mark Hamill, Billy Dee Williams, Kelly Marie Tran

scenarij: J. J. Abrams & Chris Terio

režija: J. J. Abrams

proizvodnja: Walt Disney Studios/Lucasfilm, SAD, 2019.

trajanje: 142 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: The Irishman (2019)

Prije četvrt stoljeća, kada je filmski svijet slavio prvo stoljeće Sedme umjetnosti, brojni ugledni filmaši iz različitih zemalja svijeta su to obilježili snimajući dokumentarce u produkciji Britanskog filmskog instituta posvećene svojim nacionalnim kinematografijama. Čast da predstavlja američku kinematografiju je pripala Martinu Scorseseju, koji je režirao Osobno putovanje kroz američke filmove, epski trodijelni dokumentarac koji je prikazivao povijest Hollywooda. Taj se izbor iz današnje perspektive doima uistinu opravdanim, jer se za Scorsesea može reći kako je danas najugledniji i za ocjenjivanje rada svojih kolega jedan od najmeritornijih hollywoodskih filmaša. Svoj je ugled uspio zadržati čak i u posljednjih par desetljeća, kada je kvalitet njegovih ostvarenja bio znatno inferiorniji u odnosu na klasike koje je bio radio od 1970-ih do 1990-ih. To se prije svega može protumačiti time da je Scorsese ulagao značajan trud da svaki od njegovih filmova bude što različitiji od prethodnih. Usprkos toga mnogi od njegovih najboljih, najpopularnijih ili najrazvikanijih filmova se oslanjaju na njegov raniji opus. To bi se moglo reći i za njegovo posljednje ostvarenje, epski biografski film The Irishman, koji tematski i stilski predstavlja svojevrsnu varijaciju na temu Dobrih momaka, i to na sličan način na koji su to činili Kazino i Vuk s Wall Streeta.

Radnja filma se temelji na knjizi Charlesa Brandta, koja se temeljila na kazivanjima Franka Sheerana, sindikalnog aktivista koji je pred smrt tvrdio da je bio služio kao mafijaški egzekutor i da je jedna od njegovih žrtava bio nestali sindikalni vođa Jimmy Hoffa. Film okvirno započinje u staračkom domu gdje Sheeran (de Niro) počinje pričati o svojoj dugoj i živopisnoj karijeri kriminalca koja je svoje korijene imala u Drugom svjetskom ratu kada je kao mladi vojnik bespogovorno slušao zapovijedi pretpostavljenih o pogubljenju njemačkih zarobljenika. Tada je shvatio kako može ubijati ljude bez ikakvih moralnih dvojbi, ali prilika da tu sposobnost se počela ukazivati tek desetljeće kasnije, kada je kao vozač kamiona slučajno upoznao Russella Buffalina (Pesci), mafijaškog vođu u usponu. Buffalino će, pak, prije iskoristiti Sheeranovo članstvo u Sindikatu vozača kamiona, koja u SAD 1950-ih predstavlja jednu od politički najmoćnijih organizacija, i koja je uz to, kao i njen karizmatski vođa Jimmy Hoffa (Pacino), simbiotski povezana s mafijom. Sheeran se s njim upozna i postane njegov blizak prijatelj i tjelohranitelj, istovremeno obavljajući likvidacije, sabotaže i druge “mokre poslove” za Buffalina. Prijateljstvo trojice muškaraca će, međutim, 1960-ih na kušnju staviti nastojanja Kennedyjeve administracije da se “problematični” i prema klanu Kennedyjevih neprijateljski nastrojeni Hoffa strpa u zatvor, a što na kraju neće zaustaviti čak ni atentat na presjednika. Hoffa početkom 1970-ih uspije isposlovati pomilovanje od predsjednika Nixona, ali po dolasku na slobodu nastoji ponovno preuzeti kontrolu nad sindikatom, iako se njegovi mafijaški saveznici i pokrovitelji tome izričito protive. Kada jednog dana Sheeran zajedno s Buffalinom ode na naizgled rutinsko putovanje u Detroit, nije svjestan da će od svoga prijatelja dobiti najneugodniji zadatak u životu.

The Irishman će mnoge kritičare potaknuti da Scorsesea optuže da podgrijava sarmu, odnosno da gledateljima po pitanju sadržaja i stila ne nudi ništa što, na ovaj ili onaj način, nisu mogli vidjeti u njegovim starijim i mnogo boljim filmovima. Argumenti za tako nešto se mogu pronaći u tome što se film kao svojom temom bavi organiziranim kriminalom u Americi, ili točnije, njegovom isprepletenošću s političkim i ekonomskim establishmentom, te u tome da se epska priča događa nekoliko desetljeća i da je praćena ironičnom naracijom moralno dvojbenog glavnog lika. Scorsese svemu tome dodaje svojevrsnu stilsku varijaciju time što koristi tehniku “flashbacka u flashbacku”, odnosno što se ostarjeli Sheeran iz invalidskih kolica u staračkom domu sjeća svojih zlatnih dana 1970-ih, a onda iz te perspektive prikazuje kako je postao to što je postao 1940-ih i 1950-ih. “Deja vu” efekt, međutim, možda najviše izaziva pojavljivanje De Nira i Pescija koji predstavljaju svojevrsne varijacije likova koji su bili tumačili u Dobrim momcima i Kazinu. Taj dvojac, kojem se, pak, pridružio Al Pacino, u ovom filmu obavlja impresivan posao, a pri čemu posebno valja pohvaliti Pescija, koji se za potrebe ovog filma nakratko vratio iz više nego zaslužene mirovine, a čiji je lik mirnog, staloženog i šutljivog mafijaškog bosa toliko različit od nasilnih psihopata koji su mu bili donijeli slavu. Zahvaljujući tom liku i sjajnom Pescijevom nastupu Scorsese je ponovno pokazao svoju vrhunsku vještinu režije, stvarajući dramsku napetost u scenama u kojima se ništa ne govori, odnosno ono što je neizrečeno predstavlja daleko veću i zlokobniju prijetnju od bilo kakvih povišenih tonova.

Gledateljima će, međutim, od Scorsejevog poslovičnog majstorstva daleko više u oči upasti njegovo korištenje modernih čuda filmske tehnologije, prije svega CGI-ja koji je, barem djelomično, riješio problem koje je postavila odluka da se za glavne uloge u filmu čija radnja opisuje više od pola stoljeća angažiraju glumci koji se, kao i sam Scorsese, nalaze u osmom desetljeću života. Nastojanje da se Pesci i De Niro digitalno pomlade je uglavnom uspjelo, i gledateljima taj sitan detalj neće uopće upadati u oči, barem sve dok ne se ne pojave u scenama u kojima se od njih zahtijeva fizička akcija koja zahtijeva mlade ljude i ne izgleda toliko uvjerljiva kada je obavljaju starci.

Scorsese je, s druge strane, daleko veće kontroverze izazvao odlukom da svoj film napravi u produkciji Netflixa, a što je izazvalo lavine bijesa kod svih art-snobovskih puritanaca koji smatraju da je film samo ono u čemu se može uživati u svetosti kino-dvorane. Za The Irishman je jasno da će ga većina gledatelja vidjeti samo preko streaminga, odnosno mnogo prozaičnijoj atmosferi vlastitog doma, a što u ovom konkretnom slučaju možda i nije tako loše. The Irishman je, naime, sa svojih nepunih tri i pol sata primjer filma zbog kojih su nekada na kino-projekcijama pravili pauze za gledatelje, te od svojih gledatelja zahtijeva prilično strpljenja i izdržljivosti. Također se može sa sigurnošću pretpostaviti da je The Irishman Scorsejev prvi film koji većina gledatelja nije uspjela odgledati “u komadu”, a zbog velike količine sadržaja, likova i podzapleta mnogi kritičari su ga proglasili primjerenijim mediju mini-serije. Mnogo ozbiljnija zamjerka Scorseju bi bila ta da je u svoj film utrpao previše sadržaja, od kojih su mnogi nerazumljivi gledateljima koji nisu dobro upoznati s američkom poviješću 20. stoljeća, a neki od detalja, uključujući Sheeranove tvrdnje da je bio posredno povezan s mafijaškim atentatom na Kennedyja, pa i ključna tvrdnja da je ubio Hoffu, izazivaju ozbiljne zamjerke od strane ozbiljnih povjesničara.

Ipak, najveći problem kod The Irishmana je ipak njegova prevelika dužina, a što bi se moglo protumačiti za Scorsesea neuobičajenim konceptualnim nedoumicama. Naime, nije riječ o Scorsesejevom nego o dva filma ponekad nasilno ubačenih u jedan – jedan je uistinu Scorsejev, odnosno predstavlja klasičnu priču o usponu i padu gangstera, a drugi je de Nirov koji zapravo predstavlja mnogo intimniju, prizemniju, ali i daleko depresivniju dramu o starosti, odlasku prijatelja i suočavanju sa smrtnosti. Scenarij Stevena Zailliana nije uspio čvrsto spojiti to dvoje, pa je rezultat oko četrdestak minuta mračne, depresivne i prilično predvidljive završnice iza koje gledateljima ne dolazi nikakva katarza. Možda su tim završetkom i Scorsese i De Niro namjerno gledateljima htjeli poručiti da su svjesni da su njihovi najbolji dani iza njih, odnosno The Irishman shvatili kao priliku za svojevrsni simbolički testament. U tome nisu najbolje uspjeli, ali majstor poput Scorseseja, čak i kada promaši, gledateljima dostavlja kvalitet desetinama kategorijama viši od svega što njegovi kolege dostavljaju u kino-dvorane.

THE IRISHMAN

uloge: Robert de Niro, Al Pacino, Joe Pesci

scenarij: Steven Zailian

režija: Martin Scorsese

proizvodnja: Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 209 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Bitka za Midway (Midway, 2019)

Nakon što je Goran Vojković objavio članak posvećen 150. obljetnici Viške bitke na Facebooku se povodom toga razvila prilično živa i zanimljiva rasprava. U njoj se postavilo pitanje zašto se događaj koji je tako uzbudljiv, dinamičan, spekakularan i važan za povijest ovih prostora ne bi mogao dodatno evocirati u obliku igranog filma. Autor ovih redova je iznio svoje mišljenje da je nešto tako malo vjerojatno, i pri tome su financijski resursi potrebni za taj pothvat – a koji se trenutno nalaze van dosega hrvatskih filmaša – najmanji problem. Snimanje filmova čija se radnja događa na moru predstavlja u tehničkom, logističkom i svakom drugom smislu prilično težak zadatak, a kada su tema pomorske bitke one, s obzirom na svoju složenost, postavljaju još veće izazove. Koliki oni mogu biti možda najbolje svjedoči slučaj bitke za Midway, vjerojatno najvažnijeg pomorskog okršaja u Drugom svjetskom ratu, a koji je 1976. godine ekraniziran u obliku filma Midway. Iako je iza projekta stajao jedan od tada najmoćnijih i tehnički “najpotkovanijih” hollywoodskih studija, i iako je on uživao podršku američke ratne mornarice, rezultat je film koji se već nakon nekoliko godina doimao neuvjerljivim i zastarjelim. Problem je bio u slaboj razini specijalnih efekata, ali i budžetu za kojeg se ispostavilo da je prenizak za ovakvu vrstu filma, a zbog kojeg su neke od najspektakularnijih scena pomorskih i zračnih borbi morale biti reciklirane iz ranijih (i mnogo jeftinijih) filmova. Nepuna pola stoljeća kasnije, njemački filmaš Roland Emmerich se, oboružan daleko naprednijom tehnologijom, dohvatio iste teme u ratnom spektaklu koji se našoj publici predstavio pod naslovom Bitka za Midway,

Film započinje s prologom smještenim u 1937. godinu, koji ukazuje na geopolitičko suparništvo Japana i SAD oko dominacije nad Azijom i Pacifikom, a koji će četiri godine kasnije dovesti do neumitnog oružanog obračuna. Japanske mornaričke snage po planu darovitog admirala Yamamota (Toyokawa) na samom početku izvode smjeli, ali izuzetno uspješni napad na Pearl Harbor, glavnu bazu američke Pacifičke flote nakon koje su američki bojni brodovi izbačeni iz stroja, a Japanci preko noći stekli apsolutnu premoć na Pacifiku. Napad, međutim, nije uspio eliminirati američke nosače aviona te Yamamoto inzistira da se pokrene još jedan napad upravo u tu svrhu, svjestan da zbog američke industrijske nadmoći u odnosu na Japan ima malo vremena prije nego što protivnik nadoknadi svoje gubitke i krene u protuofenzivu. Njega će se poslušati tek nakon što Pacifička flota pod vodstvom novog zapovjednika, admirala Nimitza (Harrelson), izvede niz akcija čiji je glavni cilj manje zadavanje ozbiljnih udaraca neprijatelju, a više povratak poljuljanog morala. Među njima se najvažnijom pokaže znameniti napad na Tokio, koji su sa Nimitzovih nosača izveli bombarderi pod vodstvom pukovnika Doolitlea (Eckhart), a nakon kojeg Yamamoto konačno dobije zeleno svjetlo da pokrene izuzetno veliku i složenu operaciju čiji je cilj osvajanje Midwaya, otok koji predstavlja jednu od rijetkih preostalih američkih baza zapadno od Havaja. Zahvaljujući neumornom radu svojih kriptografa koji su razbili japanske šifre Amerikanci su upoznati s japanskim namjerama, te Nimitz planira Yamamotu namjestiti zasjedu. Njegov je plan, pak, izuzetno riskantan, s obzirom da su Amerikanci još uvijek inferiorni u broju brodova i aviona, te će mornarima i pilotima poput Dicka Besta (Skrein) trebati ne samo dosta hrabrosti i vještine, nego i sreće.

Većina današnjih kritičara će, tražeći uzore koji su poslužili Emmerichu za njegov film, najčešće spominjati Michael Bayov Pearl Harbor, nesreću koja je 2001. godine nezasluženo nalupala hrpu novaca na kino-blagajnama, a potom zasluženo bila ovjekovječena u satiričnoj pjesmi Treya Parkera i Matta Stonea u filmu Team America: World Police. Emmerich se ne treba brinuti da će ovaj film doživjeti istu sudbinu, i to prije svega zato što je svoje uzore tražio mnogo dalje u prošlosti. Njemački filmaš, koji je u Patriotu bio pokazao izuzetnu sposobnost da pokupi srž jugoslavenskih partizanskih filmova, očito ima dobar “nos” za temu Drugog svjetskog rata, pri čemu se prije svega naslanja na klasične spektakle kakvi su se pravili 1960-ih kao što je, na primjer, Najduži dan. Koristeći njihov model u kojem, za razliku od Pearl Harbora, nema klasičnih protagonista nego se u nizu naoko malenih uloga pojavljuje veliki broj zvijezda, Emmerich vješto koristi prilično raznorodne talente, koji uključuju kako japanske, tako i danas u Hollywoodu izuzetno popularne britanske glumce, ali i veterane poput Quaida i Harrelsona. Potonji je prilično dobro “skinuo” Nimitza (koga je u verziji iz 1976. godine mnogo bezličnije glumio Henry Fonda), ali je zato njegov britanski kolega Skrein ponekad prilično iritantan u pokušajima da dočara opakog momka iz New Jerseya, te ponekad skreće u vode parodije.

Emmerich je od Michaela Baya daleko bolje obavio posao po pitanju povijesne autentičnosti – gotovo svi likovi koji se pojavljuju su stvarne povijesne ličnosti. Film se, u skladu s hollywoodskom tradicijom 1960-ih, može pohvaliti i mnogo suptilnijom podjelom na dobre i loše momke, odnosno s daleko manje šovinističkog mahanja američkim zastavama. Ako primjesa toga i ima, one su kompenzirane prikazom Japanaca kao više nego dostojnog protivnika u čijim se redovima nalaze ljudi koji su isto tako domoljubni, požrtvovni, hrabri i sposobni kao i protagonisti. Takav dojam kvari tek nekoliko uistinu suvišnih scena, uključujući jednu u kojoj lik američkog zrakoplovca kojeg tumači pop-pjevač Nick Jonas strada na spektakularan, ali prilično neuvjerljiv način. Prosječne gledatelje će, međutim, daleko više zanimati rekonstrukcija zračnih borbi, a koja je, uz korištenje suvremenog CGI-ja, izvedena na način koji se prije nekoliko desetljeća mogao samo sanjati. Iako su neki od zanimljivih detalja, pa čak i onih nužnih za pravilan prikaz bitke izbačeni, najvjerojatnije zbog potrebe da se film sreže na standardnu duljinu, riječ je o za današnji Hollywood neuobičajeno zanimljivom, poučnom i kvalitetnom ratnom filmu od kojeg bi budući tvorci filma o Viškoj bitci mogli dosta naučiti.

BITKA ZA MIDWAY

(MIDWAY)

uloge: Ed Skrein, Patrick Wilson, Luke Evans, Nick Jonas, Etsushi Toyokawa, Tadanobu Asano, Luke Kleintak, Jun Kunimura, Darren Criss, Keean Johnson, Mandy Moore, Dennis Quaid, Woody Harrelson, Aaron Eckhart

scenarij: Roland Emmerich & Harald Kloser

režija: Roland Emmerich

proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2019.

trajanje: 138 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Dobri momci (The Nice Guys, 2016)

Ni hollywoodska nostalgija više nije ono što je nekad bila. U dobra stara vremena se moglo očekivati da hollywoodski filmovi koji nastoje eksploatirati nostalgiju svoje publike imaju radnju smještenu nekih 15-20 godina u prošlost. Danas se ta brojka čini sve daljom i daljom, pa se tako nostalgični filmovi nisu makli od 1980-ih. Razlog za to se možda može pronaći u tome da nostalgija više nije namijenjena publici koliko gerontokratskim glavešinama u sjedištima hollywoodskih studija, a za koje “dobra stara vremena” obično znače 1980-e ili, što je vjerojatnije, 1970-e. Takav bi se dojam dodatno mogao steći na temelju Dobrih momaka, akcijske crne komedije iza koje stoji Shane Black, jedan od najcijenjenijih scenarista hollywoodskih akcijada 1980-ih kao što su Smrtonosno oružje i Prljavi igraju prljavo.

Film, koji je Black također režirao, a producirao isto tako legendarni producent akcijada Joel Silver, je radnjom smješten u Los Angeles 1977. godine. Dva naslovna protagonista su dva muškarca koji, svaki na svoj način, pokušavaju zaraditi za život kao privatni detektivi. Jedan od njih, Jackson Healy (Crowe), to zapravo nije i njegova specijalnost nije istraživanje koliko korištenje fizičke sile kako bi se račun svojih klijenata različiti sumnjivi tipovi “prijateljski uvjerili” da odustanu od nekih sumnjivih aktivnosti vezanih uz naivnu omladinu. Jedan takav posao Healyja dovodi do Hollanda Marcha (Gosling), tipa koji je pravi privatni detektiv, ali na čiju je karijeru značajno utjecala tragična smrt supruge zbog koje se malo prečesto okreće boci i upada u nevolje iz kojih ih često mora vaditi njegova kći tinejdžerica (Rice). Healy je dobio zadatak da Marcha uvjeri da odustane od potrage za mladom djevojkom Ameliom Kutner (Qualley), ali je problem u tome što Amelia za Marcha predstavlja ključ u istrazi smrti porno-zvijezde koju je pokrenula njena tetka. Međusobnu konfrontaciju dvojice muškaraca privremeno zaustavlja Amelijin nestanak, a zbog čega se njih dvojica udruže u potrazi prilikom koje će doživjeti brojne bizarne pustolovine, ali im životi biti u opasnosti jer su stjecajem okolnosti dirnuli u osinjak koji čini ne samo losanđelesko podzemlje i porno-polusvijet nego i zavjera koja se tiče američke vlade i stupova tadašnje američke ekonomije.

Kod Dobrih momaka je na trenutke zabavno vidjeti kako se nekadašnje vodeće muške zvijezde Hollywooda, zbog kojih je ženski dio publike znao rezati žile, ležerno i bez kompleksa nose s protkom desetljeća. Crowe, koji je osvajao publiku kao polugoli protagonist Gladijatora, je tako bez ikakvih problema na sebe nabacio nekoliko desetaka kilograma, a Gosling, koji je ne tako davno izazivao ženske uzdahe u Bilježnici, glumi alkoholiziranu olupinu prema kojoj Liam Neeson, usprkos šest “banki” izgleda kao Apolon. No kao tandem njih dvojica prilično dobro funkcioniraju, iako je za to najzaslužniji Shane Black, koji scenarije za “buddy buddy” filmove može napisati zavezanih očiju. Osim dinamike dvojice glavnih likova Black se dobro snalazi i u nekoliko zanimljivih akcijskih scena, pogotovo u dramatičnoj i spektakularnoj završnici. Black, s druge strane, mnogo slabije stoji kao režiser, a dijelom je tu odgovoran i konceptualna zbrka oko toga želi li se napraviti macho akcijada nalik na 1980-e ili odati počast “dobrim starim” 1970-ih nalik na komplicirane, mračne, cinične i često pesimistične post-votergejtske trilere o usamljenim borcima za pravdu koji obično ostanu kratkih rukava u obračunu s moćnim zlikovcima. U slučaju Dobrih momaka Black nateže na stranu 1970-ih po pitanju stila, odnosno fotografije koja je često doslovno mračna i ponekad publika ima problema što se to, zapravo, događa na ekranu. Dobri momci su, kad se sve zbroji i oduzme, sa svojim nostalgičarskim i samim time “politički nekorektnim” pristupom ipak prilično osvježenje u odnosu na današnji Hollywood, pa se samo zbog toga može reći da su uistinu dobri.

DOBRI MOMCI

(THE NICE GUYS)

uloge: Russell Crowe, Ryan Gosling, Angourie Rice, Matt Boomer, Margaret Qualley, Keith David, Kim Basinger

scenarij: Shane Black & Anthony Bagarozzi

režija: Shane Black

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.

trajanje: 116 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Joker (2019)

Mnogi su se znali opeći kada su filmom godine proglašavali neko ostvarenje prije božićne sezone, kada hollywoodski studiji izbacuju svoja najprestižnija ostvarenja kojima love snobovske art-nagrade istovremeno s infantilnim blockbusterima kojima nastoje izmusti što više novaca od roditelja djece na praznicima. Godine 2019. se, međutim, čini da to neće biti slučaj. Najuspješnijim filmom godine, i kada se u obzir uzmu kritičari koji mu pišu panegirike kao “snažnom umjetničkom djelu”, kao i oni mnogo egzaktniji financijski kriteriji na kino-blagajnama se već sada može proglasiti Joker, film u režiji Todda Phillipsa. Iako se o tome moglo razmišljati još prije godinu dana, kada je sam trailer izazvao histeriju među poklonicima stripa o Batmanu – jednom od najutjecajnijih fandoma u današnjoj industriji zabave – stvari su se zahuktale tek kada je prije nepuna dva mjeseca Joker trijumfirao na venecijanskoj Mostri osvojivši prestižni Zlatni lav i tako pokrenuvši automatske špekulacije o bogatoj berbi “Oscara”. Studio Warner Bros. ovaj put ništa nije htio ostavljati slučaju te je pokrenuo vještu propagandnu kampanju, kojoj su svoj obol dali i dežurni dušobrižnici iz “bienpensantskih” društvenih komentatora koji su, prije nego što su uopće pogledali Joker, zahtijevali njegovu zabranu jer sam film o nastanku najpoznatijeg strip-negativca svih vremena nekako predstavlja svojevrsni manifest “incela”, odnosno bjelačke heteroseksualne “toksično muške” supkulture čiji bi se pripadnici identificirali s fiktivnim zlikovcem i nastojali njegove krvave zločine ponoviti u stvarnom životu. Ovakve tvrdnje je najozbiljnije shvatila i američka vojska, te izdala službeni naputak svojim pripadnicima – istim onima od kojih se očekuje da nas uspješno brane od Rusa, Kineza i vanzemaljske invazije – kako da se najbolje kriju u kino-dvorani za slučaj da neki od “incela” neodoljivi poticaj za krvoproliće dobije u samoj dvorani. Joker je zahvaljujući svemu tome postao još jedan primjer kako negativni publicitet isto tako koristan kao i pozitivni, pa je publika pohrlila u kina, učinivši Jokera razbijačem rekorda u cijelom nizu komercijalnih kategorija.

Joker je velikim dijelom nastao kao svojevrsna reakcija na pokušaj Warner Brosa i DC Comics da se natječu s Marvelovim filmskim rezultatom, a koji je na kraju balade imao iste rezultate kao Milanovićev SDP u srazu s HDZ-om. Za razliku od mnogih gubitnika koji pokušavaju dobiti različiti rezultat ponavljajući jedno te isto “warnerovci” su pokušali napraviti nešto novo, i upravo tome imamo zahvaliti postojanje Jokera kao vjerojatno najatipičniji superherojski film u posljednje vrijeme. Phillipsov film, koji služi kao “priča o nastanku” glavnog Batmanovog neprijatelja, je od samog početka bio zamišljen kao svojevrsni eksperiment. Ne samo što su filmovi koji istražuju prošlost zlikovaca-ikona prilična rijetkost, nego je još rjeđe da su zamišljeni kao posebni filmovi koji nisu neposredno vezani uz franšizu niti trebaju iznjedriti nastavke i “spin offove”. Phillips je projekt uspio progurati u “Warnerovim” kancelarijama prije svega zahvaljujući relativno niskom budžetu koji je dozvolio nešto veće kreativne slobode, uključujući i za današnje superherojske filmove rijetko strog cenzorski R-rejting. Ipak, najvažnije od svega je bila mogućnost da se nastanak Jokera tumači na prilično originalan način.

Radnja se, kao što sugerira “Warnerov” tadašnji logo, zbiva 1981. godine u Gotham Cityju. Iako su nas raniji filmovi o Batmanu naučili da fiktivna metropola nikada nije bilo naročito sretno mjesto, razdoblje korespondira s vremenom koje je ostalo crnim slovima upamćeno u povijesti New Yorka, grada koji služi kao njegov model iz stvarnog života. Grad se našao pod udarom ekonomske krize, stagflacije, rastuće nezaposlenosti, pandemije kriminala i kolapsa javnih službi, uključujući smetlare čiji je štrajk i neprikupljeno smeće usmrdio ulice. Jedan od žitelja te distopije je Arthur Fleck (Phoenix), muškarac koji živi sa starom i bolesnom majkom (Conroy) i pokušava oboje uzdržavati kao ulični klaun. Fleck,uz neurološki poremećaj zbog kojeg se nekontrolirano smije muče i psihijatrijski problemi zbog kojih je neko vrijeme proveo u duševnoj bolnici i posjećuje psihijatra, a zbog čega trpi vrijeđanje i ponižavanje svojih kolega s posla. Flecku jedinu utjehu predstavlja televizija, prije svega popularna talk show emisija čijeg voditelja Murray Franklina (De Niro) vidi kao svoga uzora i poticaj za dosad neuspješnu karijeru stand up komičara. Iako se na trenutak čini da će stvari možda krenuti nabolje kada upozna simpatičnu susjedu Sophie Dumond (Beetz) s kojom počne izlaziti, sudbina se okrutno igra s Fleckom. Nakon što izgubi posao zato što mu je na “gažu” u dječjoj bolnici slučajno ispao pištolj poklonjen od strane kolege za osobnu zaštitu Flecka će u podzemnoj željeznici napasti tri mlada, pijana, bahata burzovna mešetara s Wall Streeta te pokrenuti lanac krvavi lanac događaja koji će ne samo Flecka odvesti prema ubilačkom ludilu, nego i grad prema apokaliptičnim socijalnim neredima.

Kao glavni razlog zbog kojeg je Joker prihvaćen od strane snobovske kritike se navodi maestralna izvedba Joaquina Phoenixa, glumca čije su umijeće i intenzitet kojim se unosi u uloge već sada legenda. Phoenix, kojemu je scenarij povjerio da na svojim plećima nosi cijeli film, briljantno obavlja zadatak, stvarajući lik koji gledatelje uspješno vozi kroz emocionalni tobogan, tjerajući ih da suosjećaju s Fleckom kao žrtvom zlostavljanja, duševne bolesti i društvene nebrige, a isto tako i da se uplaše njegovih potencijala za ubilačko ludilo kada se na kraju pretvori u Jokera. Phoenix se može pohvaliti da je svojim nastupom nadmašio ili barem došao na istu razinu sa svim ranijim Jokerima – od Heatha Ledgera u Vitezu tame do sada već karikaturalnog Jacka Nicholsona u tri desetljeća starom Batmanu, a o Jaredu Letou u nesreći zvanoj Odred otpisanih da i ne govorimo.

Ipak, od Phoenixa je za ovaj film daleko važnija Phillipsova prilično smjela i dijelom uspješno sprovedena zamisao da se klasični strip iskoristi kao predložak za svojevrsni remake Scorseseovog Taksista. Između dva filma postoje brojne sličnosti, prije svega u prikazu američkog megalopolisa kao legla siromaštva, kriminala, nasilja i beznađa od kojih su ruke digli nesposobni birokrati, bešćutni ekonomski establishment i lažljivi političari. Phillips svemu tome dodaje i eksplicitno političku dimenziju, naslanjajući se na Nolana, koji je u Vitezu tame: Povratak uveo motiv superzlikovaca koji koriste opravdani socijalni bunt protiv “1%”. No, u ovom filmu se ide još dalje, odnosno ponavljaju teze koje salonski ljevičari ponavljaju već desetljećima, a prema kojima je svijet počeo odlaziti u Honduras onog trenutka kada su Thatcher i Reagan početkom 1980-ih počeli demontirati socijalnu državu. Jokerovo potonuće u ludilo je tako pospješeno neoliberalnom “politikom rezova” kojom su ukinuta sredstva kojim su bili financirani posjeti psihijatrici i lijekovi kojima je koliko-toliko kontrolirao svoje stanje. A, naravno, glavni negativci više nisu kriminalni geniji nego stupovi društva, pa tako čak i Thomas Wayne, zlosretni Batmanov otac (kojeg tumači Brett Cullen) nije više dobroćudni filantrop nego bahato trumpuidno čudovište koje istovremeno baca populističke parole i vrijeđa gradsku sirotinju. Phillips u svom filmu sugerira da Wayneove i svima nalik njima treba, ako ne na giljotinu, ono barem temeljito iscijediti visokim porezima od kojih bi se financirali smetlari, liječnici, socijalni radnici i programi s kojim bi se likovi poput Flecka u stvarnom životu mogli liječiti i spriječiti da postanu čudovišta.

Phillips je imao dobru ideju, ali je scenaristički nije najbolje razradio. Prije svega se to odnosi na ambivalentnu i nedovoljno objašnjenu prirodu duševnog stanja u kome se nalazi Fleckov lik. Scenarij tako stvorene rupe nastoji pokrpati nekim nekoć zanimljivim i intrigantnim rješenjima, ali koja su postala “bradata” nakon što ih se intenzivno koristi dva desetljeća. Ne pomaže ni to što Joker skreće u vode još izlizanijih hollywoodskih klišeja o traumama iz djetinjstva kao izvoru svih duševnih tegoba. Phillipsov Joker također muči problem s ritmom, te se film velikim dijelom čini razvučen, a neke od najboljih scena, poput one u televizijskom studiju (koju je Phillips, inače, “posudio” iz znamenitog Millerovog stripa Dark Knight) dolazi uz daleko sporije i manje atraktivne scene koje joj prethode i koje joj slijede. Među potonje spada i prilično razvučeno apokaliptičko finale kojim Phillips kao da želi podsjetiti gledatelje da gledaju dio megapopularne medijske franšize a ne mrtvački ozbiljnu socijalnu dramu. Joker je tako u neku ruku razočarenje, ali i svojom originalnošću, kao i zahvaljujući prilično nadahnutom Phoenixu, može proći i kao za današnje hollywoodske standarde pomalo ugodno iznenađenje.

JOKER

uloge: Joaquin Phoenix, Robert De Niro, Zazie Beetz, Frances Conroy

scenarij: Todd Phillips & Scott Silver

režija: Todd Phillips

proizvodnja: Warner Bros,, SAD, 2015.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 6/10