RECENZIJA: Avanture Tintina: Tajna jednoroga (2011)

AVANTURE TINTINA 3D: TAJNA JEDNOROGA
(THE ADVENTURES OF TINTIN: THE SECRET OF THE UNICORN)
uloge: Jamie Bell, Andy Serkis, Simon Pegg, Nick Frost, Daniel Craig
scenarij: Steven Moffat, Edgar Wright & Joe Cornish
režija: Steven Spielberg
proizvodnja:  Amblin/Nickleoden/Paramount/Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  110'

On je najugledniji, najutjecajniji i najmoćniji filmaš u Hollywoodu i njegova riječ je zakon, ali posljednjih godina se nemali broj filmofila počeo pitati “gdje je nestao Spielberg”. Pri tome se ne misli na kasnijeg Spielberga koji je u lovu na Oscare evocirao Holokaust, osuđivao robovlasništvo i mirio Izrael s Palestincima, nego na onog ranijeg Spielberga, tvorca Ralja, E.T.-ja i drugih filmova kojima je ovog ljeta njegov učenik J.J. Abrams odao počast filmom Super 8. Izgleda da je to pitanje počeo postavljati i sam Spielberg. Nakon što je nešto od svoje stare zabavljačke “magije” pokušao obnoviti s novim nastavkom Indiane Jonesa, ista mu je franšiza poslužila i kao posredna inspiracija za najnovije ostvarenje

Otimači izgubljenog kovčega, prvi film te serije, je prije tri desetljeća privukao pažnju Georgea Remija alias Hergea, belgijskog strip-crtača, koji je u pustolovinama Indiane Jonesa pronašao dosta sličnosti sa svojim slavnim likom Tintinom. Herge je kontaktirao Spielberga i uvjerio ga kako je upravo on idealna osoba da bi Tintina preveo na veliki ekran. Spielberg je na kraju to učinio, ali tek nakon što se razvila dovoljno dobra tehnologija za pretvaranje strip-likova u trodimenzionalne likove na filmu. Rezultat je ostvarenje koje su američki distributeri, znajući kako Tintin nije tako poznat s onu stranu Velike bare, u kina prvo poslali u Europi, gdje Hergeov strip uživa kult-status.

Spielberg se po prvi put u karijeri odlučio za režiju animiranog filma, pri čemu je korištena tzv. motion capture tehnika, odnosno živi glumci računalno transformirani u animirane likove. Jamie Bell tako tumači naslovni lik, mladog reportera koji zajedno sa svojim psom Čupkom putuje svijetom 1930-ih nastojeći riješiti razne misterije. Jednu od njih predstavlja tajanstvena maketa jedrenjaka koju je iz Tintinovog ureda ukrala banda kriminalaca na čelu s profesorom Saharinom (Craig). I sam Tintin se nađe u nevolji iz koje će ga izbaviti vječno pijani, ali dobronamjerni morski vuk kapetan Haddock (Serkis).

Ako je Spielbergu cilj bio eksperimentiranje s novim filmskim tehnikama, u Tintinu je u tome imao popriličnog uspjeha. Čak i gledatelji koji film budu gledali u dvije dimenzije će biti impresionirani načinom na koji je veliki holivudski majstor oživotvorio popularni strip, odnosno napravio likove koji su istovremeno igrani i animirani. Mnoge scene izgledaju uvjerljivo, a istovremeno i nezamislivo kada bi ih se pokušalo napraviti na “čistom” animacijom ili glumom. U tome se možda najviše ističu akcijske scene, u kojima Spielberg kao da želi dokazati da se s novom tehnologijom može nositi daleko bolje od svojih mlađih kolega, odnosno da je on još uvijek u stanju činiti ono što, na primjer, Michael Bay ne može i nikada nije mogao. Lijep primjer za to predstavlja scena jurnjave u marokanskoj kasabi koja će mladim nadobudnim filmašima nabiti komplekse i zbog toga što je cijela snimljena u jednom kadru.

Iako će mlađi gledatelji, kojima je ovaj film prvenstveno namijenjen, bez svake sumnje u njemu uživati, onima starijima će usporedbe s Indianom Jonesom – neumitne i zbog sličnog vremena radnje – opet izazvati žal za “dobrim starim” Spielbergom koji se negdje zagubio. Razlog se najviše može pronaći u scenarističkom predlošku koji je naslovnog junaka učinio uglavnom bezličnim i nezanimljivim. Ni glavni negativac, koga tumači Daniel Craig, ne izgleda pretjerano dojmljivo. Dojam na kraju spašava Andy Serkis, kojemu su računalni likovi postali specijalnost, i čiji lik vješto balansira između humora i patetike.

Tintin na kraju završava tako da ostavlja prostor za novi nastavak, koji bi trebao napraviti novozelandski CGI-čarobnjak Peter Jackson koji možda ima najbolje izglede za titulu “Spielberga poslije Spielberga”.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 8. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)