RETRO-RECENZIJA: Lara Croft: Tomb Raider (2001)

uloge: Angelina Jolie, Iain Glen, John Voight, Daniel Craig, Noah
Taylor, Chris Barrie, Julian Rhind-Tut, Leslie Phillips, Richard
Johnson
scenografija: Kirk M. Petrucelli
kostimografija: Lindy Hemming
fotografija: Peter Menzies Jr.
montaza: Dallas Puett & Grant Scantlebury (Stuart Baird van spice)
glazba: Graeme Revell
scenarij: Simon West, Patrick Massett & John Zinman (sinopis: Sara B.
Cooper, Mike Werb & Michael Colleary)
rezija: Simon West
proizvodnja: Paramount, SAD, 2001.
distribucija: Kinematografi
trajanje: 100 '

Iskustvo nas je u proteklom desetljeću naučilo kako su video-igre u najmanju ruku upitan predložak za holivudske filmove. No, katastrofalni rezultati filmova kao što su Super Mario Brothers i Street Fighter nisu ostavili previše obeshrabrujući učinak na odjele za marketing pri tvrtkama specijaliziranim za proizvodnju video-igara. Kod njih još uvijek vlada uvjerenje kako se može namlatiti dodatni prihod ako se megapopularnost pojedine igre dodatno poveća holivudskim filmom. Posljednji takav projekt je Lara Croft: Tomb Raider, film rađen po seriji video-avantura čija je junakinja, britanska aristokratkinja koja otkopava grobove oboružana velikim pištoljima i još većim grudima, postala jednom od najprepoznatljivijih ikona današnje pop-kulture. Da bi osigurali što veću gledanost, producenti su glavnu ulogu povjerili imagea Lare Croft dostojnom seks- simbolu – “Oscarom” nagrađenoj i danas vrlo popularnoj Angelini Jolie. Usprkos svih tih napora, Lara Croft: Tomb Raider je na američkom tržisšu zavrsila s velikim komercijalnim podbačajem, ali to nije spriječilo domaće distributere da film koriste u svrhu propagandne kampanje “Hrvatskog Telekoma”.

Radnja filma započinje kada Lady Lara Croft (Jolie), bogata britanska aristokratkinja specijalizirana za otkrivanje dragocjenih artefakata u drevnim grobovima širom svijeta, otkrije jedan takav artefakt u svojoj raskošnoj kući. Naime, tamo ju je prije nekih petnaest godina, upravo prije nego sto će zauvijek nestati, ostavio njen otac Lord Richard Croft (Voight). Ispostavlja se da je artefakt dio talismana koji bi vlasniku omogućio da kontrolira vrijeme. Talisman je aktivan jedino u trenutku prilično rijetke planetarne konstelacije koja se događa jednom u 5000 godina. S obzirom da će se ta konstelacija zbiti za par dana, za Laru Croft su se odjednom zainteresirali Iluminati – tajno društvo koje ne bira sredstva da se dočepa talismana pomoću kojeg će zavladati svijetom. Zbog toga Larin dom postane metom plačenika koji kradu artefakt. No, to neće obeshrabriti Laru koja je spremna putovati na kraj svijeta i koristiti sve svoje borilačke i druge vještine ne bi li spriječila globalnu kataklizmu.

Lara Croft: Tom Raider predstavlja prijatno iznenađenje, ali samo za one koji su od ovog filma očekivali sve najgore. A za to su imali itekako razloga, jer je britanski režiser Simon West svoju ne bas zavidnu reputaciju (Con Air, Generalova kći) dodatno ocrnio javnim svađama sa scenaristima, kao i time da je cijeli film pretvorio u videospotovsku orgiju specijalnih efekata u kojima jedva da ima vremena za nekakve likove i radnju. Iako se to i moglo očekivati od filma temeljenog na video-igri, ipak se stječe dojam da je scenarij mogao malo vise pažnje posvetiti onome što se događa između akcijskih scena. Ovako je sirota Angelina Jolie prisiljena izgovarati najdebilnije moguće replike, služiti kao pomoćno sredstvo kompjuterskoj grafici te sudjelovati u prilično mlakim Westovim pokušajima da iskoristi njen seksepil (što je unaprijed osudjeno na propast zbog PG-13 rejtinga; oni koje zanima Jolie u uistinu erotskom izdanju bi trebali potražiti Giu u domaćim videotekama). Zbog svega toga se stječe dojam da je eksploatacija seksualnih fantazija muških adolescenata (koji predstavljaju gro fandoma Lare Croft) bila primjereniji zadatak za Lauru Angel, a ne za “Oscarom” nagrađenu holivudsku superzvijezdu. Doduše, Jolie se dobro snalazi s fizičkim aspektima akcijskih scena, a i njen engleski naglasak je uvjerljiv za nedovoljno istrenirano uho. Ostatak glumačke ekipe je također prilicno dobar, pri čemu valja istaci Chrisa Barrieja (legendarnog Rimmera iz Crvenog patuljka) u ulozi Larinog batlera, kao i britanskog karakternog glumca Daniela Craiga koji se odlično zabavlja u ulozi americkog plaćenika koji je jedini složeniji lik u ovoj slikovnici. Njih dvojica su odgovorni za nekoliko svijetlih trenutaka, između kojih je, na žalost, previše intervala koji ce gledatelje natjerati na zijevanje. Zbog svega ovoga Lara Croft: Tomb Raider je film koji će se vrlo brzo zaboraviti, a autoru ovih redaka ostaje nada da ce jednog lijepog dana Sid Meier’s Alpha Centauri doživjeti daleko bolji tretman.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 25. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Oglasi

RECENZIJA: Spectre (2015)

SPECTRE
uloge: Daniel Craig, Christoph Waltz, Lea Seydoux, Ben Whishaw, Naomie Harris, Dave Bautista, Monica Bellucci, Ralph Fiennes
scenarij: John Logan, Neil Purvis, Robert Wade, Jez Butterworth
režija: Sam Mendes
proizvodnja: MGM/Columbia, SAD/UK, 2015.
trajanje: 148 min.

Serija o Jamesu Bondu se nakon više od pola stoljeća uspjela nametnuti kao najdugovječnija u povijesti filma. Takvo je dostignuće bilo nemoguće postići bez da su njeni tvorci iskazali spremnost za prilagodbe novim okolnostima. To je možda najviše do izražaja došlo u njenom pretposljednjem nastavku Skyfall, čiji su tvorci najdalje otišli od originalne Flemingove formule o bonvivanskom agentu-pustolovu koji spašava svijet u pauzama uživanja u luksuzu, egzotičnim lokacijama i lijepim ženama. Napravljen kao mračna, na trenutke intimistička drama nalik na osvajače “Oscara” u kojoj se umorni, sredovječni protagonist manje bori sa živopisnim zlikovcima, a više sa s vlastitim demonima, taj je film doživio hrpu pohvala od strane kritike koji su takvo skretanje shvatili kao dosad najveće osvježenje u seriji. Takvi eksperimenti, sudeći po komercijalnim rezultatima, nisu smetali ni publici, pa je tako i najnoviji nastavak Spectre krenuo istim putem, iako s primjetno manje intenziteta, ali i uspjeha.

Skyfall se među fanovima serije o Bondu, pogotovo onima čije sjećanje seže dalje od nastupa Daniela Craiga, shvaćao i kao svojevrsni “reboot”, odnosno nastojanje da novi, “ozbiljni” i “politički korektni” Bond dobije i pozadinu koju bi činili prepoznatljivi, ali “osvježeni” elementi sage – pa je tako Naomie Harris postala nova Bondova stalna pomoćnica Moneypenny, Ben Whishaw postao novi Bondov tehničar Q, a Ralph Fiennes postao novi Bondov šef M. Spectre samim svojim naslovom govori kako taj proces nastavlja time što Bonda suprotstavlja novom izdanju njegovog najgoreg i najdugovječnijeg neprijatelja – svjetske zločinačke organizacije na čijem je čelu Ernst Stavro Blofeld. Početak novog filma tako Bonda dovodi u Ciudad de Mexico gdje će, u nastojanju da pronađe i likvidira talijanskog gangstera, otkriti njegovu povezanost sa SPECTRE. Do tog saznanja, međutim, dolazi tek nakon spektakularnog obračuna na i iznad ulica meksičke prijestolnice, a što nije po volji njegovom šefu, pogotovo s obzirom da se britanska tajna služba MI6 nalazi pred temeljitom reogranizacijom. Bond bude suspendiran, ali ga to ne spriječava da ode u Rim tražiti odgovore od gangsterove udovice (čiji lik tumači Bellucci), a potom i u Austriji gdje mu stari poznanik i neprijatelj g. White (Jesper Christensen) na samrti daje informacije u zamjenu za obećanje da će zaštititi njegovu kćer, liječnicu Madeleine Swann (Seyodux).

Spectre se, s budžetom koji se vrtio između 250 i 350 milijuna dolara, smatra najskupljim od svih filmova o Bondu, odnosno jednim od najskupljih hollywoodskih filmova u posljednje vrijeme. Njegovi autori to jasno stavljaju na znanje na samom početku, odnosno u sceni gdje neprekinuta vožnja kamerom usred proslave meksičkog Dana mrtvih prikazuje na stotine statista u živopisnim kostimima. U pitanju je izuzetno efektna scena, ali je nakon nje nijedna druga u filmu ne može nadmašiti, iako su neke od njih, kao što je automobilska potjera rimskim ulicama ili obračun u vlaku (koji će stare fanove asocirati na Iz Rusije s ljubavlju i Špijun koji me je volio) vrlo blizu tome. Međutim, uz te dojmljive scene ima daleko više onih koji to nisu, odnosno koji se doimaju kao da pripadaju filmu kome je nedostajalo budžeta, odnosno scenarističke inspiracije. Veliki dio filma se tako događa u ruševnim, zapuštenim ili napuštenim zdanjima, koje kao da žele poručiti ono što autor Mendes misli, ali ne želi priznati – da je Bond relikt vremena koje je prošlo. Umjesto toga se kao važan motiv zapleta koristi vrli novi svijet informatičke i druge supertehnologije gdje špijuniranje umjesto terenskih operativaca obavljaju uređaji, a ubijanje umjesto agenata s dozvolom za ubijanje obavljaju bespilotne letjelice. Čak i negativcima više nije potreban nekakva demonski složena apokalipsa da bi zavladali svijetom; dovoljno je tek preuzeti dio sigurnosne infrastrukture koje su im izgradile same države pod izgovorom zaštite građana od terorista.

Svi ti zanimljivi dijelovi scenarija – koji je, po običaju, stvorio višečlani tim – su, pak, kompromitirani jednim od najslabijih “neočekivanih” scenarističkih obrata u povijesti franšize. Ne samo da je identitet Blofelda zahvaljujući traileru i imenu Christopha Waltza na špici bio jedna od najgore čuvanih tajni u povijesti popularne kulture, nego je izgledalo prilično “jeftino” odnos Bonda sa svojim najgorim neprijateljem učiniti “osobnim”. Tome nimalo ne pomaže ni to da se Craig doima prilično umoran i neraspoložen u tumačenju svoje, sada odjednom “dramske” uloge. Stvar stoji još gore s Leom Seydoux, koja bi se mogla nazvati jednom od privlačnijih i potencijalno zanimljivijih Bondovih djevojki u posljednje vrijeme, ali koja nema ni zrnce “kemije” s Craigom, a čiji je lik uništen scenarističkom trapavošću i očajnim replikama. Još gore stoji s očigledno neraspoloženom Monicom Bellucci koja je u šestom desetljeću života dovedena samo zato da bi razbila rekord za najstariju od svih Bondovih romantičnih partnerica. Jedini član glumačke ekipe koji ostavlja nekakav pozitivan dojam, s druge strane, je Dave Bautista, orijaški bivši MMA borac koji se u ulozi Spectrinog glavnog ubojice iskazuje kao više nego dostojan Bondov protivnik, te koji u cijelom filmu ne izgovori nijednu riječ, podsjetivši na Richarda Kiela kao Ralje 1970-ih. Zapravo, najbolje scene filma su one kojima se, slično kao i u Skyfallu, eksplicitno ili implicitno evocira sjećanje na antologijske prizore serije, a za što kao jedan od primjera može poslužiti Bondovo ispitivanje u Blofeldovom sjedištu, koje dosta podsjeća na Bondovo suočavanje s laserom u Goldfingeru. Završni obračun, koji se, po običaju, događa noću na londonskim ulicama, te malo previše podsjeća na sličnu scenu u posljednjem nastavku Nemoguće misije, predstavlja potpuno razočarenje. Epilog, pak, sugerira da je ovo možda ipak posljednji Bond, barem sa sada očigledno neraspoloženim Craigom u toj ulozi. Spectre bi u tom slučaju predstavljala razočaravajući kraj, ali zato više nego dobar razlog za novi početak.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Skyfall (2012)

 

SKYFALL
uloge: Daniel Craig, Javier Bardem, Judi Dench, Bérénice Marlohe, Naomie Harris, Ralph Fiennes, Albert Finney
scenarij: John Logan, Peter Morgan, Neal Purvis & Robert Wade
režija: Sam Mendes
proizvodnja: MGM/Columbia, V. Britanija/SAD, 2012.
trajanje: 143 '

James Bond je tijekom pola stoljeća na velikim ekranima preživio mnogo toga. Uspio je nadživjeti svog tvorca Iana Fleminga, te opstati usprkos odlaska Seana Conneryja, prvog, i po mnogima, jedinog pravog filmskog Bonda. Tajnom agentu 007 na duži rok nije naškodio ni zlosretni brak, ni eksperimenti s castingom. Uspio je preživjeti i kraj hladnog rata, kada je za fiktivne likove poput njega nestao glavni smisao postojanja. Nije mu glave došao ni angažman Daniela Craiga, zbog koga su se okorjeli fanovi znali hvatati za glavu, a nekako je preživio i to što ga nikada nije glumio Goran Višnjić. Kada se sve to uzme u obzir, lako je očekivati da će najdugovječnija filmska franšiza prebroditi i iskušenja koja pruža njeno najnovije izdanje “Skyfall”.

Da preživljavanje uistinu nije problem za Bonda svjedoči i tradicionalno spektakularna uvodna scena, koja završava na način koji bi značio kraj za normalnog protagonista. Za tajnog agenta koga su očigledno počele hvatati godine, to znači priliku za nestanak, odnosno dugotrajni odmor tijekom koga ne nalazi shodno da se javi svojim pretpostavljenima na čelu s M (Dench). To konačno čini tek nakon bombaškog napada na sjedište MI6 u Londonu, kada je u svrhu pronalaska počinitelja potrebno koristiti čak i istrošene resurse, a Bond, odlučan da osveti svoje kolege, pristaje na ponižavajuće psihofizičke testove. Trag vodi u Šangaj, gdje Bond pronalazi egzotičnu ljepoticu Sévérine (Marlohe), povezanu s bivšim britanskim agentom Silvom (Bardem).

Tvorci svakog novog filma o Bondu se suočavaju s temeljnim problemom, odnosno potrebom da zadovolje potrebe publike koja traži očuvanje bondovske formule (spektakularna akcija, egzotične lokacije, lijepe žene) a da joj istovremeno ponude nešto drukčije. Da su tvorci Skyfalla naglasak stavili na ovo drugo postalo je jasno čim je za režisera angažiran Sam Mendes, filmaš čija su specijalnost tmurne drame o besmislu modernog građanskog života. Očigledno je kao inspiracija poslužilo Nolanovo “pomračenje” Batmana, pa je tako i najnoviji Bond zapravo daleko od eskapističke pustolovine i oličenja malograđanskih ideala. Mendes kao da želi “dekonstruirati” Bonda prikazujući ga frustriranim vlastitom sredovječnošću, ranjivošću kao i nikad prevladanim traumama iz djetinjstva. Motiv smrtnosti i prolaznosti je još više naglašen time što se zaplet velikim dijelom vrti oko M, koju tumači prilično umorna Judi Dench i kojoj je zapala “čast” da prvi put u povijesti bondovskih filmova izgovori ono što se na engleskom naziva “F-word “. Još naglašenija “dekonstrukcija” se može vidjeti i kroz lik glavnog negativca, koga prilično raspoloženi Javier Bardem tumači kao svojevrsnu kombinaciju Jokera, “tetkice” i Edipovim kompleksom mučenog homicidalnog manijaka. Sama završnica filma, pak, izgleda primjerenija minimalističkom anti-vesternu nego modernom akcijskom spektaklu.

Usprkos takvog ikonoklastičkog pristupa Skyfall je uglavnom zabavan i uspješan film. Prije svega se to može zahvaliti vještom korištenju lokacija, Mendesovoj režiji, nekoliko sjajnih akcijskih scena, direktnim i indirektnim homageima klasičnim bondijadama, a i glumačkoj ekipi među kojom valja istaći i Bérénice Marlohe kao jednu od najupečatljivijih Bondovih djevojaka u posljednje vrijeme. Kritičarski panegirici, kojima se Skyfall diže u nebesa kao najbolje ostvarenje franšize, međutim, ne drže vodu. Film je predug, a zbog razlika u mjestu radnje i općem tonu se na trenutke čini da se sastoji od dva filma – “redovne” i ikonoklastičke bondijade – skrpane u jednu. Dijalozi, najblaže rečeno, vjerojatno neće ući u bondovske antologije. Usprkos toga i naziva koji sugerira apokaliptičku promjenu, Skyfall pokazuje kako James Bond pred sobom još uvijek ima svijetlu budućnost.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Muškarci koji mrze žene (2011)

The Girl with the Dragon Tattoo, Old Street ro...
(izvor: chrisjohnbeckett)
MUŠKARCI KOJI MRZE ŽENE
(THE GIRL WITH THE DRAGON TATTOO)
uloge: Daniel Craig, Rooney Mara, Stellan Skarsgaard, Christopher Plummer, Joely Richardson
scenarij: Steve Zaillian
režija: David Fincher
proizvodnja:  Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  158'

 

Mnogi bibliofili danas padaju na koljena čim čuju riječi “Stieg Larsson”. Mnogi filmofili isto tako padaju na koljena kada čuju riječi “David Fincher”. Kada je, pak, u pitanju ekranizacija romana Stiega Larssona koju režira David Fincher, trebalo bi biti još više padanja na koljena, zar ne? Sudeći po filmu Muškarci koje mrze žene, temeljenom na prvoj knjizi iz Larssonove “Millennium trilogije”, odgovor na to pitanje baš i neće biti najpozitivniji.

 

Radnja filma je smještena u Švedsku a nominalni protagonist je Mikael Blomqvist (Craig), istraživački novinar ljevičarskog časopisa kome je članak o mutnim poslovima utjecajnog švedskog financijera donio presudu za klevetu. Suočen s mogućim krajem karijere, Blomqvist nevoljko pristaje na ponudu ostarjelog industrijalca Henrika Vangera (Plummer) da mu pod krinkom pisanja biografije pomogne riješiti četiri desetljeća star misterij – nestanak voljene nećake Harriet, za koju sumnja da je postala žrtvom ubojice iz vlastite obitelji. Istraga, koja razotkriva mnoge mračne obiteljske tajne koje sežu iz doba drugog svjetskog rata, postaje toliko složena da je Blomqvistu potrebna pomoć. Ona stiže u obliku Lisbeth Salander (Mara), mlade biseksualne hakerice čiji pirsinzi, tetovaže i sociopatsko ponašanje kriju vrhunske istraživačke sposobnosti, ali i spremnost da bez razmišljanja koristi ekstremne mjere u ekstremnim situacijama. Takvih situacija je bilo dosta u Lisbethinom životu, ali će ih biti još više kada se zajedno s Blomqvistom bude približila razotkrivanju izopačenog zločinca kome Harriet možda nije bila jedina žrtva.

 

Fincher je još s Klubom boraca dokazao kako itekako zna ekranizirati književne bestselere. Problem sa Larssonovom “Millennium trilogijom”, kada je u Fincher u pitanju, jest u tome što je ideja o njenoj ekranizaciji već ranije nekom pala na pamet, i to Larssonovim sunarodnjacima i njihovim nordijskim susjedima. Ona je sprovedena u djelo, a u slučaju prvog filma, koga je režirao danski redatelj Nils Arden Oplev, je ne samo oduševio kritiku, nego je i sa 100 milijuna dolara zarade širom svijeta postao jednim od komercijalno najuspješnijih filmova u povijesti švedske kinematografije. Kada se uzme u obzir da je švedski film snimljen tek prije dvije godine, postavlja se jedno zanimljivo pitanje – da li je američka, odnosno holivudska verzija uopće bila potrebna.

 

Sami po sebi, Fincherovi Muškarci se teško mogu nazvati lošim filmom. Kao što se i moglo očekivati, besprijekorno su režirani, pri čemu je Fincher maksimalno koristio švedske lokacije i zimsko vrijeme kako bi stvorio mračnu atmosferu. Rooney Mara, koja je mnogima zapala u oko malom ulogom fatalne Zuckerbergove djevojke u Društvenoj mreži, uložila je neporeciv trud da što vjernije prikaže lik Lisbeth Salander, ali i da pri tome izgleda što drukčije od Noomi Rapace kojoj je ta uloga u švedskom originalu dala status međunarodne zvijezde.

 

Problem za Finchera je, međutim, u tome što su publika na koju računa  upravo poklonici Larssonove proze, a za mnoge od njih je prilično vjerojatno da su već vidjeli švedsku verziju. Scenarij Stevea Zailliana je predstavljao prilično vjernu adaptaciju, pa tako svatko tko je vidio švedsku verziju ovdje neće vidjeti ništa novo. Neumitne usporedbe će, bez obzira na Fincherovu vještinu, prednost dati originalu.  Jedan od razloga je i u manjoj autentičnosti, odnosno likovima koji engleski govore s nepotrebnim švedskim naglaskom. S izuzetkom Mara, ni glumačka postava nije bila osobito dobra; to se, na primjer, odnosi na prilično nezainteresiranog Daniela Craiga, ali i Stellana Skarsgaarda čiji status Šveđanina među anglo-američkom ekipom čak i onima manje upućenima telegrafira rasplet. Muškarci, stoga, bez obzira na svoju raskoš i zanatsku “ispeglanost” predstavljaju ništa drugo do još jedan nepotrebni holivudski remake.

 

OCJENA: 6/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. siječnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Avanture Tintina: Tajna jednoroga (2011)

AVANTURE TINTINA 3D: TAJNA JEDNOROGA
(THE ADVENTURES OF TINTIN: THE SECRET OF THE UNICORN)
uloge: Jamie Bell, Andy Serkis, Simon Pegg, Nick Frost, Daniel Craig
scenarij: Steven Moffat, Edgar Wright & Joe Cornish
režija: Steven Spielberg
proizvodnja:  Amblin/Nickleoden/Paramount/Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  110'
English: Steven Spielberg and effigy of Tintin...
Steven Spielberg i lutka s Tintinovim likom (izvor: Wikimedia Commons)

On je najugledniji, najutjecajniji i najmoćniji filmaš u Hollywoodu i njegova riječ je zakon, ali posljednjih godina se nemali broj filmofila počeo pitati “gdje je nestao Spielberg”. Pri tome se ne misli na kasnijeg Spielberga koji je u lovu na Oscare evocirao Holokaust, osuđivao robovlasništvo i mirio Izrael s Palestincima, nego na onog ranijeg Spielberga, tvorca Ralja, E.T.-ja i drugih filmova kojima je ovog ljeta njegov učenik J.J. Abrams odao počast filmom Super 8. Izgleda da je to pitanje počeo postavljati i sam Spielberg. Nakon što je nešto od svoje stare zabavljačke “magije” pokušao obnoviti s novim nastavkom Indiane Jonesa, ista mu je franšiza poslužila i kao posredna inspiracija za najnovije ostvarenje

Otimači izgubljenog kovčega, prvi film te serije, je prije tri desetljeća privukao pažnju Georgea Remija alias Hergea, belgijskog strip-crtača, koji je u pustolovinama Indiane Jonesa pronašao dosta sličnosti sa svojim slavnim likom Tintinom. Herge je kontaktirao Spielberga i uvjerio ga kako je upravo on idealna osoba da bi Tintina preveo na veliki ekran. Spielberg je na kraju to učinio, ali tek nakon što se razvila dovoljno dobra tehnologija za pretvaranje strip-likova u trodimenzionalne likove na filmu. Rezultat je ostvarenje koje su američki distributeri, znajući kako Tintin nije tako poznat s onu stranu Velike bare, u kina prvo poslali u Europi, gdje Hergeov strip uživa kult-status.

Spielberg se po prvi put u karijeri odlučio za režiju animiranog filma, pri čemu je korištena tzv. motion capture tehnika, odnosno živi glumci računalno transformirani u animirane likove. Jamie Bell tako tumači naslovni lik, mladog reportera koji zajedno sa svojim psom Čupkom putuje svijetom 1930-ih nastojeći riješiti razne misterije. Jednu od njih predstavlja tajanstvena maketa jedrenjaka koju je iz Tintinovog ureda ukrala banda kriminalaca na čelu s profesorom Saharinom (Craig). I sam Tintin se nađe u nevolji iz koje će ga izbaviti vječno pijani, ali dobronamjerni morski vuk kapetan Haddock (Serkis).

Ako je Spielbergu cilj bio eksperimentiranje s novim filmskim tehnikama, u Tintinu je u tome imao popriličnog uspjeha. Čak i gledatelji koji film budu gledali u dvije dimenzije će biti impresionirani načinom na koji je veliki holivudski majstor oživotvorio popularni strip, odnosno napravio likove koji su istovremeno igrani i animirani. Mnoge scene izgledaju uvjerljivo, a istovremeno i nezamislivo kada bi ih se pokušalo napraviti na “čistom” animacijom ili glumom. U tome se možda najviše ističu akcijske scene, u kojima Spielberg kao da želi dokazati da se s novom tehnologijom može nositi daleko bolje od svojih mlađih kolega, odnosno da je on još uvijek u stanju činiti ono što, na primjer, Michael Bay ne može i nikada nije mogao. Lijep primjer za to predstavlja scena jurnjave u marokanskoj kasabi koja će mladim nadobudnim filmašima nabiti komplekse i zbog toga što je cijela snimljena u jednom kadru.

Iako će mlađi gledatelji, kojima je ovaj film prvenstveno namijenjen, bez svake sumnje u njemu uživati, onima starijima će usporedbe s Indianom Jonesom – neumitne i zbog sličnog vremena radnje – opet izazvati žal za “dobrim starim” Spielbergom koji se negdje zagubio. Razlog se najviše može pronaći u scenarističkom predlošku koji je naslovnog junaka učinio uglavnom bezličnim i nezanimljivim. Ni glavni negativac, koga tumači Daniel Craig, ne izgleda pretjerano dojmljivo. Dojam na kraju spašava Andy Serkis, kojemu su računalni likovi postali specijalnost, i čiji lik vješto balansira između humora i patetike.

Tintin na kraju završava tako da ostavlja prostor za novi nastavak, koji bi trebao napraviti novozelandski CGI-čarobnjak Peter Jackson koji možda ima najbolje izglede za titulu “Spielberga poslije Spielberga”.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 8. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Sprema li se još jedno holivudsko remake-nedjelo?

William Goldman je rekao da u Hollywoodu nitko ništa ne zna, te je praviti dugoročne prognoze o tome kako će završiti pojedini filmski projekti još nezahvalnije nego u politici. Ipak, ako bi se baš moralo predviđati o kojem će se filmu najviše govoriti 2011. godine, onda je to “Girl With the Dragon Tattoo”, američka ekranizacija popularnog krimi-romana Stiega Larssona. Sony, koji je otkupio prava, najavio je da će premijera biti održana 21. prosinca 2011. godine.

To znači da će se do kraja godine govoriti o tom filmu, te da Fincher juriša manje na komercijalu, a više na “Oscare”. Dobra vijest u cijeloj stvari jest da film režira Fincher, a loša je da je u pitanju remake, a Hollywood s remakeovima, pogotovo kada su u pitanju ne-holivudski filmovi, ima itekakve probleme. Naravno, ne treba govoriti kako je Larssonova trilogija već ekranizirana u domovini, da je prvi film iz serije zaradio za švedske standarde basnoslovnih 100 milijuna dolara, da je Noomi Rapace zbog uloge Lisbeth Salander postala međunarodna zvijezda, ali i to da domaći kino-distributeri po običaju nisu imali cojones i mozga da tom djelu daju kino-distribuciju.

Ono što cijelu priču čini dodatno zanimljivom jest da još nije određeno tko će u američkoj verziji glumiti Salanderovu, odnosno novianra Mikaela Blomkvista. Ispočetka se govorilo o Danielu Craigu u ulozi Blomkvista (što nije baš pametna ideja) kao i Carey Mulligan kao Lisbeth Salander, ali izgleda da obje glumaca ima problema s prethodnim obavezama. Govorkalo se da bi Lisbeth Salander mogla glumiti Kristen Stewart (što bi nakon “Sumraka” bila prilično zahvalna uloga), a bacale su se i glasine o Angelini Jolie (koja je, istini za volju, za to malo prestara). Jedna od najbizarnijih glasina spominje kako je Fincheru osobni favorit južnoafrička pjevačica Yo-Landi Vi$$er.

U cijeloj priči bi možda najvažniji trebao biti glumac koji tumači Blomkvista. On bi trebao biti sredovječan i ne baš previše ugledan – realno bi to mogao biti i Oliver Platt, ali bi Trevor Eve (poznat kao šef inspektora u “Buđenju mrtvih”) bio najadekvatniji zbog kombinacije starosti i karizmatičke pojavnosti.

U svakom slučaju, o tom filmu će se dosta pričati, barem među filmofilima. A na kraju možda Fincher bude uspio od svih tih proturječnih elemenata, prkoseći holivudskim ograničenjima, napraviti i nešto dobro.