BESMRTNICI 3D (IMMORTALS) uloge: Henry Cavill, Freida Pinto, Mickey Rourke, Stephen Dorff, Luke Evans scenarij: Vlas Parlapanides & Charley Parlapanides režija: Tarsem Singh proizvodnja: Relativity Media/Universal, SAD, 2011. trajanje: 110'
Povijest je ponovno pokazala smisao za šalu, barem kada je u pitanju najnoviji holivudski blockbuster. Besmrtnici, ostvarenje koje bi po svojoj prirodi trebalo predstavljati negaciju svega vezanog uz stvarni život, ima zaplet koji kao da je prepisan s današnjih naslovnica. Radnja je smještena u Grčku čiji su žitelji prisiljeni pretrpjeti neopisiva poniženja i stradanja, a sve zbog nedokučivih spletki udaljenih moćnika i gospodara univerzuma koji prijete apokaliptičnim bacanjem svijeta u vječnu tamu.
Naravno, scenarij braće Vlasa i Charleya Parlapanidesa nije u vidu imao sadašnjost, pa se tako umjesto Papandreoua, Merkel, Sarkozy, eurokrata i bankara kao protagonisti pojavljuju likovi iz grčke mitologije. Glavni lik je Tezej (Cavill), skromni ali stameni seljačić čije je rodno mjesto postalo žrtvom osvajačkih hordi okrutnog kralja Hiperiona (Rourke) koji namjerava osvojiti ne samo cijelu Grčku, nego započeti rat protiv olimpskih bogova. Hiperion kao vojsku namjerava iskoristiti Titane zatočene u unutrašnjosti planine Tartar, koje su tamo smjestili Zeus (Evans) i drugi bogovi. Njih može osloboditi Epirov luk čiju lokaciju zna jedino svećenica-proročica Fedra (Pinto).
Motivi grčke mitologije su posljednjih godina prilično popularni u Hollywoodu, a što su ciničniji promatrači skloni protumačiti time da studijima donose gotove zaplete nalik na one o stripovskim superherojima, ali za koje ne moraju otkupljivati autorska prava. Njihovo oživotvorenje na velikom platnu, koje sada, kao i kod Besrmtnika, uključuje i obvezni 3D tretman, međutim, obično nije davalo previše dobre rezultate, pri čemu se ističe prošlogodišnji Sudar titana. I Besmrtnici će zbog toga kod gledatelja izazvati svojevrsni “deja vu” efekt, ali i zbog toga što po svom stilu, pogotovo u scenama borbi, ponekad podsjećaju na Snyderov 300. S druge strane, stil filma je prilično osoban i prepoznatljiv, a što se ima zahvaliti režiseru Tarsemu Singhu, poznatom po spotu Losing My Religion grupe R.E.M. Singh, koji za razliku od Snydera nije bio sputan stripovskim predloškom, svojoj je mašti pustio na volju, te je film prepun dojmljivih prizora, često inspiriranih renesansnim slikama, koji će daleko prije ostati u sjećanju od scena borbi. Tako se ističe i Singhova odluka da, u skladu s starogrčkim idejama o božanskoj prirodi ljepote, uloge olimpijaca dodijeli supermodelima, pa je tako Australki Isabel Lucas pripalo da tumači ulogu Atene, božice mudrosti. Singha se, također, može pohvaliti i zbog prilično domišljatog načina na koji je objasnio podrijetlo legende o labirintu i Minotauru, iako je ta scena jedna od najbrutalnijih i najnasilnijih u inače prilično nasilnom filmu.
Singhova vještina, s druge strane, je samo donekle mogla kompenzirati ozbiljne nedostatke scenarija. Dok se prilično ležeran odnos prema antičkom predlošku može i shvatiti, dotle je neoprostivo kako su braća Parlapanides film napunili krajnje klišejiziranim likovima i situacijama. Henry Cavill, budući tumač uloge Supermana, tako daleko više pokazuje svoje tijelo nego neke posebne glumačke vještine u jednostavnom liku Tezeja. U slučaju Freide Pinto se, pak, impresivnijom čini scena u kojoj se pojavljuje pokrivena čadorom nego u kojoj – naravno, uz pomoć dublerke – pojavljuje gola. Lik lopova Stavrosa, koga tumači inače uvijek pouzdani Stephen Dorff, je potpuno nepotreban. Kao i obično, negativci su ti koji ovakve filmove čine zanimljivim, a za to se pobrinuo Mickey Rourke, očigledno dobro raspoložen za tumačenje krvožednog psihopata.
Ni on, međutim, neće spriječiti razočaranje koje gledateljima pruža završnica u obliku razvučene bitke koja reciklira slične scene iz drugih, daleko uspješnijih filmova, kao i konfuzni i nimalo katartički rasplet. Besmrtnici publiku ipak zaslužuju, makar kao demonstracija sjajnog, iako ne uvijek dobro korištenog talenta.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 15. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
