RECENZIJA: Crna pantera (Black Panther, 2018)

Marvelov filmski univerzum je prije dvije godine došao do točke u kojoj se više nisu samo razbijali rekordi na kino-blagajnama, nego i u kojoj je kritika, uključujući i najokorjelije art-snobove koje filmove o superherojima nisu mogli organski smisliti, bačena na koljena. Taj je trenutak došao zahvaljujući filmu Crna pantera, koji je od strane kritičara jednodušno i jednoumno dočekan kao epohalno remek-djelo u rangu Građanina Kanea i Kuma, a takav stav svoj odraz dao prije par godina za takav žanr nezamislivom “oskarovskom” nominacijom. Međutim, slično kao i rekordi na kino-blagajnama, to dostignuće nije imalo neke posebne veze s kvalitetom samog filma. Crna pantera je svoj božanski status stekao čak i prije same premijere zahvaljujući izuzetno vještoj propagandnoj kampanji koja je maksimalno iskoristila unutarnjopolitičke okolnosti u SAD, odnosno inzistiranje na “političkoj korektnosti” i ispravljanju svih krivih Drina američke i svjetske povijesti. Naslovini protagonist filma je crnac, a režiju je potpisao Ryan Coogler, afroamerički režiser koji se bio nametnuo politički angažiranim filmom Fruitvale Station, posvećenom stradanju Afroamerikanaca od ruku bjelačke policije. Tako je Crna pantera bio ne samo pretplaćen na panegirike, nego i cijepljen od svih negativnih kritika, s obzirom da bi loša riječ o ovom filmu u mnogim krugovima bila shvaćena kao rasizam.

Naslovni protagonist, kojeg tumači Chadwick Boseman, se prvi put pojavio u filmu Kapetan Amerika: Građanski rat, gdje je predstavljen kao T’Challa, princ afričke države Wakanda koji je istovremeno obdaren superherojskim moćima. Radnja filma na samom početku nastoji objasniti odakle su došle te moći i kakve veze imaju sa specifičnostima njegove domovine. Za ostatak svijeta Wakanda je siromašna, zabačena i nerazvijena zemlja okružena nepristupačnim prašumama i planinama zbog kojih nije bila zanimljiva bijelim kolonizatorima te tako uspjela sačuvati nezavisnost. U stvarnosti je na područje Wakande milijunima godina ranije pao meteorit koji sadrži vibranij, dragocjeni metal od kojeg se proizvodi superiorno oružje i na temelju kojeg su Wakanđani stvorili superiornu tehnološku civilizaciju. Međutim, ona je za ostatak svijeta nepoznanica zbog politike samoizolacije koju nakon očeve smrti i dolaska na prijestolje nastoji očuvati i T’Challa. Problem je u tome što su prije dva desetljeća zalihe vibranija bile ukradene od strane južnoafričkog plaćenika Ulyssesa Klauea (Serkis), i to uz pomoć ljudi iz same Wakande. T’Challa zajedno sa svojim suradnicima odlazi u Južnu Koreju kako bi pokušao pronaći Klauea, i tamo nailazi na CIA-inog agenta Everetta Rossa (Freeman) koji mu u tome prilično nevoljko pomaže. Klaue je zarobljen, ali ga nakon toga oslobodi njegov pomoćnik Killmonger (Jordan), za koga se na kraju ispostavi da ima ne samo neke osobne motive za svoj postupak, nego i planove da preuzme vlast u Wakandi i iskoristi njenu superiornu tehnologiju kako bi se bjelačkim državama i narodima osvetio za sve zlo koje su crnci bili pretrpjeli kroz povijest.

Crna pantera bi se na prvi pogled mogao shvatiti kao svojevrsna antiteza Thora, odnosno Wakanda predstavlja svojevrsnu antitezu Asgarda, odnosno kao bajkovito, čudesno rajsko mjesto u kome umjesto plavokosih i plavookih nordijskih bijelaca žive isključivo crnci. Mnogi su epohalnost filma pronalazili upravo u banalnoj činjenici da su svi likovi u filmu crnci, odnosno da se u njemu pokušava govoriti o nekim ozbiljnim svjetskim problemima, i to iz perspektive Afroamerikanaca, odnosno crnaca uopće. Scenarij Ryana Cooglera i Joea Roberta Colea se tako nastoji suočiti s tragičnom prošlošću kolonijalnih osvajanja, ropstva, institucionalnog rasizma, kao i njenim nepravladanim posljedicama u obliku siromaštva, droge i kriminala. Pri tome se nude dva međusobno suprotstavljena rješenja problema – jedan koji je oličen u zbijanju rasnih redova, radikalizmu i nasilju uperenom protiv tlačitelja, a koji je prije više od pola stoljeća simbolizirao Malcolm X; drugi je put kompromisa i nenasilja koji su propovijedali Martin Luther King i Nelson Mandela. Crna pantera se odlikuje time da su u njemu ta dva stava jasno izražena i elaborirana kroz dva glavna lika, ali i da scenarij automatski ne zauzima strane u toj debati, odnosno da oba stava imaju svoje argumente i da će negativac do samog kraja imati prilike da ih obrazloži, a publika za njega zadržati barem nešto razumijevanja.

Politička angažiranost scenarija, odnosno nastojanje da se na uistinu ozbiljan način govori o ozbiljnim problemima predstavlja veliko dostignuće za film ovog žanra, ali isto tako donosi rizik da to učini nauštrb onoga što je većini publike najvažnije – šarene eksapističke zabave. Crna pantera uglavnom uspijeva izbjeći tu klopku, i to ne samo zbog stotina milijuna uloženih u specijalne efekte, nego i kreativnih resursa koji su mogli doći do izražaja. To se odnosi na uspješan pokušaj da se Wakanda istovremeno predstavi kao supertehnološka utopija, ali i mjesto koje se prirodno razvilo i održalo drevne afričke tradicije. Pri tome važnu ulogu igra vješto korištenje kostima, scenografije, rekvizita, ali i uglavnom efektna glazba Ludwiga Göranssona. I režija je uglavnom dobra, a što može dobro doći i u scenama T’Challinih vizija susreta s preminulim precima, a koje će neke starije gledatelje podsjetiti na znameniti film Ljudi mačke iz 1982. godine. Coogler se, međutim, daleko slabije snalazi u akcijskim scenama, pa neke od njih, poput automobilske potjere u sredini radnje, izazivaju zijevanje, a čak ni završna bitka nije naročito dojmljiva.

Glumačka postava je, s druge strane, uglavnom na visini. Chadwick Boseman je izvrstan u ulozi Marvelovog superheroja koji se od svih drugih odlikuje daleko većom odgovornošću i dalekovidnošću, ali i državničkom karizmom. Michael B. Jordan, inače jedan od stalnih Cooglerovih suradnika, mu je više nego dostojan suparnik. Među sporednim ulogama se, pak, najviše ističe gvajanska glumica Letitia Wright u ulozi T’Challine geekovske sestre Shuri. Neki drugi glumci, s druge strane, nisu imali sreće, pa tako Martin Freeman uglavnom funkcionira kao bijeli “token”, odnosno njegov lik je ekvivalent crbih likova koji su u neka ranija vremena služili isključivo za ispunjavanje rasne kvote. Crna pantera je daleko od neupitnog remek-djela kakvom su ga opisivali, ali njegova kvaliteta svjedoči da čak i tako proračunata franšiza poput Marvelove sebi može dozvoliti nešto više od pukog mlaćenja para.

CRNA PANTERA

(BLACK PANTHER)

uloge: Chadwick Boseman, Michael B. Jordan, Lupita Nyong’o, Danai Gurira, Martin Freeman, Daniel Kaluuya, Letitia Wright, Winston Duke, Angela Bassett, Forest Whitaker, Andy Serkis

scenarij: Ryan Coogler & Joe Robert Cole

režija: Ryan Coogler

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2018.

trajanje: 134 min.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: Planet majmuna: Revolucija (2014)

English: English actor Andy Serkis Italiano: A...
Andy Serkis (izvor: Wikimedia Commons)

PLANET MAJMUNA: REVOLUCIJA
(DAWN OF THE PLANET OF THE APES)
uloge: Andy Serkis, Jason Clarke, Toby Knebbell,Keri Russell, Gary Oldman, Kirk Acevedo
scenarij: Mark Bomback, Rick Jaffa & Amanda Silver
režija: Matt Reeves
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2014.
trajanje: 131 '

Za filmove žanra znanstvene fantastike se teško može zamisliti da postanu aktualni, barem kada se to dogodi tek nekoliko tjedana ili mjeseci nakon premijere. Još je teže zamisliti da se tako nešto dogodi SF-ostvarenju koje predstavlja remake odnosno drugi nastavak u rebootu nekoć popularne franšize, a još manje da je riječ o ostvarenju koje pripada danas tako popularnom postapokaliptičnom žanru. Ovaj, posljednji, zastrašujući detalj – koga se jednostavno ne može ignorirati nakon vijesti o sve bržem širenju ebole koje najnaprednije i najrazvijenije zemlje svijeta ne mogu adekvatno zaustaviti – će naprosto morati ubosti u oči sve one koji pogledaju početak filma Planet majmuna: Revolucija. Početak radnje drugog filma, naime, prikazuje ono što je kraj prvog filma – Planet majmuna: Postanak – prije tri godine samo sugerirao, te to čini kroz prilično uznemirujuće kombiniranje dokumentarnih snimaka, naracije i animacije koji izgleda poput nečega što u bliskoj budućnosti možemo očekivati na programu CNN-a. Bijeg majmuna kojima je eksperimentiranje s medikamentima za liječenje Alzheimera dovelo do iznenadnog porasta inteligencije je, pak, dovelo do toga da iz laboratorija pobjegne virus koji će kasnije postati poznat kao “majmunska kuga”. On se tako brzo raširio i izazvao ne samo pomor, nego i potpuni kolaps civilizacije, s time da su oni koji su preživjeli samu bolest pali kao žrtve gladi i nasilnih sukoba oko preostalih resursa. Dok je apokalipsa trajala, grupa izbjeglih majmuna na čelu sa Cezarom (Serkis) je utočište našla u šumama sjeverne Kalifornije i tamo u miru izgradila vlastitu utopijsku zajednicu, začetak buduće majmunske civilizacije. Godine su prošle bez traga ljudi, ali jednog dana Cezar i njegovi sljedbenici se konačno susretnu sa malom grupom ljudi koje vodi Malcolm (Clarke), poslan da popravi hidroelektranu kako bi doveo struju nešto većoj grupi preživjelih ljudi u obližnjem San Franciscu. Cezar i Malcolm nekako uspiju nadvladati međusobno nepovjerenje te stvoriti kakvu-takvu osnovu za buduću suradnju, ali svi ne dijele njihove stavove. U samom gradu vođa ljudi Dreyfus (Oldman) majmune smatra ozbiljnom prijetnjom, dok se nekadašnji Cezarov suborac, bonobo po imenu Koba (Kebbell) nikako ne može nadvladati želju za osvetom prema ljudskom rodu koji ga je bio zlostavljao u laboratoriju. Nepovjerenje i zlosretni niz nesporazuma dovodi do krvavog oružanog sukoba, bez obzira na to što ga Cezar i Malcolm očajnički nastoje spriječiti. Apokaliptički uvod u Revoluciju predstavlja možda najveći problem filma, i to zato što je toliko efektan da ono što slijedi – vrli novi majmunski svijet koji se gradi na ruševinama ljudskog – jednostavno ne izgleda toliko zanimljiv. Ili barem ne onako zanimljiv kao što je izgledao u originalnom filmu iz 1968. godine, ili u prvom filmu koji je dao inače prilično domišljat odgovor na pitanje kako su to, zapravo, nastali inteligentni majmuni od kojih potječe majmunska civilizacija. Većina odgovora na pitanje “kako” je već dana, i scenarij Marka Bombacka, Ricka Jaffe i Amande Silver ne može ponuditi ništa pretjerano novo. Osnovni koncept zapleta je, bez previše razmišljanja, “posuđen” od Bitke za Planet majmuna, filma iz 1973. godine koji je predstavljao peti (i posljednji) nastavak originalne serije. I tamo, kao i ovdje, smo imali situaciju u kojoj majmuni grade novi svijet i u tome im na putu stoje preživjeli ostaci čovječanstva. I tamo, kao i ovdje, nastojanja za suradnjom i miroljubivom koegzistencijom priječe predrasude, strah, nepovjerenje, mržnja i spletke (pogotovo na majmunskoj strani). I, naravno, o ishodu sukoba ne treba biti previše pitanja, s obzirom da naslov prvog filma iz 1968. godine (koji će, ako nova serija bude pratila kronologiju originalne serije biti pretposljednji) više nego jasno sugerira tko će na kraju gospodariti Zemljom. S druge strane, neumitne usporedbe s Bitkom ovaj film čini mnogo “ispeglanijim”, realističnijim i mračnijim. Mračne šume Britanske Kolumbije sa impozantnim stablima stvaraju upečatljiv ugođaj, a o specijalnim efektima zahvaljujući kojima Serkis ponovno demonstrira moći CGI-ja nije potrebno ni govoriti. Gluma u filmu je vrhunska, a i karakterizacija uglavnom nastoji izbjeći crno-bijele podjele, pa je tako Oldman kao vođa ljudi prikazan kao netko iskreno uvjeren da opstanak čovječanstva ovisi o nestanku Cezarovih majmuna, te da je to spreman potvrditi na najspektakularniji i najuvjerljiviji način. Revolucija, pred kraj, predstavlja prilično razočaranje, i to prije svega zbog toga što konačni veliki obračun ljudi i majmuna ima spektakularne i gotovo apokaliptičke dimenzije, ali scenaristi – u strahu od cenzorskog rejtinga i komercijalnih obzira – nemaju hrabrosti dosljedno prikazati njegove najvjerojatnije posljedice, pa tako umjesto masovnog pokolja i genocida imamo tek prilično nepraktično i ne previše uvjerljivo masovno zarobljavanje. Još se gorim čini deus ex machina detalj koji je na samom kraju ubačen samo kao “udica” za ono što bi trebao biti još spektakularniji i apokaliptičniji nastavak. Iako je Matt Reeves, režiser koji je zamijenio Ruperta Wyatta iz Postanka, napravio relativno dobar posao i uspio franšizu održati na životu, njegovo je postignuće, pogotovo lišeno ozbiljnih društvenih, političkih i kulturnih konotacija s kraja 1960-ih, daleko ispod letvice koju je postavio slavni original.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Avanture Tintina: Tajna jednoroga (2011)

AVANTURE TINTINA 3D: TAJNA JEDNOROGA
(THE ADVENTURES OF TINTIN: THE SECRET OF THE UNICORN)
uloge: Jamie Bell, Andy Serkis, Simon Pegg, Nick Frost, Daniel Craig
scenarij: Steven Moffat, Edgar Wright & Joe Cornish
režija: Steven Spielberg
proizvodnja:  Amblin/Nickleoden/Paramount/Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  110'

English: Steven Spielberg and effigy of Tintin...
Steven Spielberg i lutka s Tintinovim likom (izvor: Wikimedia Commons)

On je najugledniji, najutjecajniji i najmoćniji filmaš u Hollywoodu i njegova riječ je zakon, ali posljednjih godina se nemali broj filmofila počeo pitati “gdje je nestao Spielberg”. Pri tome se ne misli na kasnijeg Spielberga koji je u lovu na Oscare evocirao Holokaust, osuđivao robovlasništvo i mirio Izrael s Palestincima, nego na onog ranijeg Spielberga, tvorca Ralja, E.T.-ja i drugih filmova kojima je ovog ljeta njegov učenik J.J. Abrams odao počast filmom Super 8. Izgleda da je to pitanje počeo postavljati i sam Spielberg. Nakon što je nešto od svoje stare zabavljačke “magije” pokušao obnoviti s novim nastavkom Indiane Jonesa, ista mu je franšiza poslužila i kao posredna inspiracija za najnovije ostvarenje

Otimači izgubljenog kovčega, prvi film te serije, je prije tri desetljeća privukao pažnju Georgea Remija alias Hergea, belgijskog strip-crtača, koji je u pustolovinama Indiane Jonesa pronašao dosta sličnosti sa svojim slavnim likom Tintinom. Herge je kontaktirao Spielberga i uvjerio ga kako je upravo on idealna osoba da bi Tintina preveo na veliki ekran. Spielberg je na kraju to učinio, ali tek nakon što se razvila dovoljno dobra tehnologija za pretvaranje strip-likova u trodimenzionalne likove na filmu. Rezultat je ostvarenje koje su američki distributeri, znajući kako Tintin nije tako poznat s onu stranu Velike bare, u kina prvo poslali u Europi, gdje Hergeov strip uživa kult-status.

Spielberg se po prvi put u karijeri odlučio za režiju animiranog filma, pri čemu je korištena tzv. motion capture tehnika, odnosno živi glumci računalno transformirani u animirane likove. Jamie Bell tako tumači naslovni lik, mladog reportera koji zajedno sa svojim psom Čupkom putuje svijetom 1930-ih nastojeći riješiti razne misterije. Jednu od njih predstavlja tajanstvena maketa jedrenjaka koju je iz Tintinovog ureda ukrala banda kriminalaca na čelu s profesorom Saharinom (Craig). I sam Tintin se nađe u nevolji iz koje će ga izbaviti vječno pijani, ali dobronamjerni morski vuk kapetan Haddock (Serkis).

Ako je Spielbergu cilj bio eksperimentiranje s novim filmskim tehnikama, u Tintinu je u tome imao popriličnog uspjeha. Čak i gledatelji koji film budu gledali u dvije dimenzije će biti impresionirani načinom na koji je veliki holivudski majstor oživotvorio popularni strip, odnosno napravio likove koji su istovremeno igrani i animirani. Mnoge scene izgledaju uvjerljivo, a istovremeno i nezamislivo kada bi ih se pokušalo napraviti na “čistom” animacijom ili glumom. U tome se možda najviše ističu akcijske scene, u kojima Spielberg kao da želi dokazati da se s novom tehnologijom može nositi daleko bolje od svojih mlađih kolega, odnosno da je on još uvijek u stanju činiti ono što, na primjer, Michael Bay ne može i nikada nije mogao. Lijep primjer za to predstavlja scena jurnjave u marokanskoj kasabi koja će mladim nadobudnim filmašima nabiti komplekse i zbog toga što je cijela snimljena u jednom kadru.

Iako će mlađi gledatelji, kojima je ovaj film prvenstveno namijenjen, bez svake sumnje u njemu uživati, onima starijima će usporedbe s Indianom Jonesom – neumitne i zbog sličnog vremena radnje – opet izazvati žal za “dobrim starim” Spielbergom koji se negdje zagubio. Razlog se najviše može pronaći u scenarističkom predlošku koji je naslovnog junaka učinio uglavnom bezličnim i nezanimljivim. Ni glavni negativac, koga tumači Daniel Craig, ne izgleda pretjerano dojmljivo. Dojam na kraju spašava Andy Serkis, kojemu su računalni likovi postali specijalnost, i čiji lik vješto balansira između humora i patetike.

Tintin na kraju završava tako da ostavlja prostor za novi nastavak, koji bi trebao napraviti novozelandski CGI-čarobnjak Peter Jackson koji možda ima najbolje izglede za titulu “Spielberga poslije Spielberga”.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 8. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Planet majmuna: Postanak (2011)

English: Interview with Oscar nominee James Franco
James Franco (izvor:Wikimedia Commons)

PLANET MAJMUNA: POSTANAK
(RISE OF THE PLANET OF APES)
uloge: James Franco, Freida Pinto, Andy Serkis, John Lithgow, Tom Felton
scenarij: Michael Jaffa & Amanda Silver
režija: Rupert Waytt
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2011.
trajanje: 105'

Malo koji SF-film se može pohvaliti da je postao dio opće kulture kao Planet majmuna iz 1968. godine. Njegovoj reputaciji nisu previše zasmetala ni četiri inferiorna nastavka ni zaboravljena TV-serija s početka 1970-ih, pa čak ni remake iz 2001. godine koji, najblaže rečeno, nije predstavljao najsvjetliju točku u karijeri Tima Burtona. Deset godina nakon tog fijaska 20th Century Fox je krenuo u ponovno oživljavanje franšize, ovaj put u obliku filma koji se, slično kao i X-Men: Prva klasa, može shvatiti i kao reboot i kao prequel. To je “priča o postanku” koja opisuje kako je nastao bizarni svijet gdje ljudski lik Charltona Hestona kao životinju progoni majmunska civilizacija.

Scenarij Ricka Jaffe i Amande Silver taj početak smješta u San Francisco bliske budućnosti, odnosno farmaceutsku korporaciju čiji vodeći znanstvenik Will Rodman (Franco) nastoji pronaći lijek za Alzheimerovu bolest. Pokusi na čimpanzama ne daju rezultata, s izuzetkom mladunca po imenu Cezar (Serkis), koga je Rodman doveo kući kao ljubimca i tek nakon nekoliko godina shvatio da mladi primat raspolaže superiornom inteligencijom. Cezar s vremenom shvaća svoje podrijetlo, kao i rastrgnutost između vladajuće vrste ljudi koja ga, s izuzetkom Rodmana, nikada neće prihvatiti i vlastite, tragično inferiorne, vrste. Kada nakon jednog incidenta završi iza rešetaka skloništa za “problematične” majmune, Cezar svoje zatočeništvo shvaća kao priliku za rješenje tog problema, smislivši plan koji će imati apokaliptične posljedice.

Kada se Planet majmuna: početak usporedi s originalom, može dobro poslužiti kao primjer napretka filmske tehnologije u prethodna četiri desetljeća. To se prvenstveno odnosi na prikaz majmunskih likova s emocijama koje će publika prepoznati kao ljudske – zadatak koji je nekoć Roddy McDowall prilično dojmljivo obavio glumeći pod maskom. Danas glumcima u tu svrhu pomaže CGI, a teško da je itko kvalificiraniji za taj posao od Andyja Serkisa, koji je tumačio ne samo računalno kreiranog Golluma u Gospodaru prstenova, nego i naslovnog majmuna u King Kongu. Dobrim se izborom činio i Britanac Rupert Wyatt kao redatelj, s obzirom na njegovu hvaljenu zatvorsku dramu The Escapist. Naime, upravo su scene Cezara u “skloništu”, koje u mnogo čemu pripadaju zatvorskom žanru, najbolji dio filma; u njima se Cezar postupno i prilično uvjerljivo transformira od naivne i bespomoćne žrtve do vrhunskog manipulatora i vođe.

Gledatelji, međutim, nisu te sreće kada su u pitanju ljudski likovi. James Franco je potpuno neuvjerljiv i bezličan u ulozi znanstvenika, a čak ni uvijek pouzdani James Lithgow ne može mnogo učiniti s klišejiziranom i nezahvalnom ulogom njegovog Alzheimerovom bolešću pogođenog oca. Tom Felton, koji je u Harryju Potteru tumačio zločestog Dracoa Malfoya, glumi još jedan klišej u obliku sadističkog čuvara. Stvari najgore stoje s Freidom Pinto koja tumači Rodmanovu djevojku, posve suvišni lik ubačen valjda samo zato da netko u publici – uzimajući u obzir mjesto radnje poznato po avangardnom stavu prema alternativnim životnim stilovima – ne bi izvukao pogrešne zaključke o odnosu Rodmana i Cezara.

San Francisco i njegova okolica su se, s druge strane, pokazali mnogo zahvalnijim mjestom radnje kada su u pitanje akcijske scene, pogotovo u sceni završnog obračuna na mostu Golden Gate. Završni dio filma, odnosno majmunski ustanak koji sugerira sam naslov, je kompromitiran s cenzorskim obzirima koji priječe eksplicitno nasilje, političkom korektnošću koja priječi prikaz ljudi kao majmunskih žrtava, ali najviše nastojanjem da se apokalipsa učini nedovršenom i impliciranom. Kao i niz ovoljetnih blockbustera, i Postanak nastoji na taj način iznuditi nastavak od publike.

Taj nastavak bi moglo opravdati to da Postanak predstavlja solidnu žanrovsku zabavu, čiji je scenarij, usprkos klišeja, rupa u zapletu i neuvjerljivosti zbog samog koncepta mnogo inteligentniji od većine holivudskih blockbustera. Ali gledatelji isto tako mogu suosjećati s glavnim junakom koji ima sve manje razloga za zadovoljstvo što više razmišlja o onome što se nalazi pred njim.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 16. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)