RETRO-RECENZIJA: Billy Elliot (2000)

uloge: Jamie Bell, Julie Walters, Gary Lewis, Jean Heywood, Stuart Wells,
 Mike Elliot, Nicola Blackwell, Billy Fane, Colin MacLachlan, Joe Renton,
 glazba: Steven Warbeck
 scenarij: Lee Hall
 rezija: Stephen Daldry
 proizvodnja: BBC/Working Title/Studio Canal, Britanija/Francuska, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 111'

Billy Elliot bi se najlakše mogao opisati kao Skidajmo se do kraja za “muškarce koji upražnjavaju alternativni životni stil”.  Slično kao i film koji mu je poslužio za uzor, Billy Elliot ima radnju smještenu u sumorni industrijski pejzaž sjeverne Engleske napučen sve siromašnijom radničkom klasom. Godine 1984. lokalni rudari su u velikom štrajku, nastojeći obraniti svoja socijalna prava pred najezdom Margaret Thatcher. Među njima je i Jackie Elliot (Lewis), čiji 11-godišnji sin Billy (Bell) treba održati obiteljsku “macho” tradiciju i trenirati u lokalnom boks-klubu. Ali, stjecajem okolnosti, mali Billy se odjednom počne interesirati za balet i kada ga gđa Wilkinson (Walter) počne podučavati, ispostavlja se da je u pitanju veliki talent. Billy sve to mora raditi u najvećoj tajnosti, jer otac i stariji brat Tony (Draven) ne mogu zamisliti da bi im se vlastita krv mogla odati hobiju nedostojnom pravog muškarca, a, da stvar bude gora, za njegovog najboljeg prijatelja Michaela (Wells) se ispostavi da prema njemu gaji nešto više od prijateljskih osjećaja.

Mnogi su kritičari Billyja Elliota nazvali remek- djelom i sigurnim kandidatom za “Oscara”, što manje govori o kvalitetu filma koliko o snazi holivudskog gay-lobija i “političke korektnosti” koja je mnoge spriječila da spomenu mnoge nedostatke ovog filma. Iako je režiser Stephen Daldrey napravio vise nego solidan posao za filmskog početnika, iako ponovno imamo sjajnu ekipu britanskih glumaca, te iako su plesne scene vrlo dobro režirane, Billy Elliot u svojoj suštini predstavlja ništa drugo do iskorištavanja dobro poznate saharinske formule i kretanja stazama koje su davno utabali Skidajmo se do kraja i Flashdance.

No, ono što je možda najproblematičnije kod ovog filma jest seksualni i politički kontekst. Prije svega je riječ o kameri koja pokazuje tijelo 13- godisnjeg Bella na način koji bi, da je riječ o nekome kao Julia Stiles ili Kirsten Dunst, autora filma odveo u zatvor, a film u bunker iz kojeg ga ne bi iskopali stotinu godina. No, s obzirom da je riječ o “politicki korektnom” saharinskom fimu, Daldrey (koji je, inače, deklarirani homoseksualac) s time nije imao problema. Za svaki slučaj je on ubacio posve nepotrebni lik Michaela kako bi, prvo pokušao razbiti stereotipe o baletanima kao homoseksualcima, da bi, na kraju, pokazujući kako Billy odbija ljubavne nasrtaje male Debbie (Blackwell), pitanje njegove seksualne orijentacije ipak ostavio otvorenim.

Konačno, Billy Elliot u prikazu surove stvarnosti rudarskog štrajka 1984. godine pokazuje arogantni stav tipičan za Blairovu “trećeputašku” ideologiju koja klasne razlike i siromaštvo smatra ničim drugim do “ostacima prošlosti”,  a “alternativne životne stilove” smatra jedinim mogućim iskazom moderne prosvijećenosti i društvene odgovornosti. Radnička klasa koja se borila za nekakva socijalna prava je imala tu nesreću da, za razliku od buržuja, nema razumijevanje za “različitost” pa nije bolje ni zaslužila nego da izgubi u sukobu s Margaret Thatcher i tako utre put Blairu i njegovoj družini koja će im poslije prodati “thatcherizam s ljudskim likom”. Tako su trećeputaškim “ljevičarskim” vladama homoseksualni brakovi i zaštita prepelica u Burkini Faso važniji od kriminala, nezaposlenosti i besperspektivnosti u radničkim četvrtima i provinciji. Billy Elliot stoga sam po sebi nije važan, ali će budućim povjesničarima dati dobar odgovor na pitanje kako su se to odjednom “naprednoj” Evropi dogodile pojave kao Haider i Le Pen.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 10. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Oglasi

RECENZIJA: Nimfomanka (I i II dio, 2013)

Maniac is the word

(izvor: aka Jens Rost)

NIMFOMANKA
(NYMPHOMANIAC)
uloge: Charlotte Gainsbourgh, Stellan Skarsgaard, Stacy Martin, Uma Thurman, Shia LaBeouf, Jamie Bell, Christian Slater, Connie Nielsen
scenarij: Lars von Trier
režija: Lars von Trier
proizvodnja: Zentropa/Heimatfilm,  Danska/Njemačka/Francuska/Belgija, 2014.
trajanje: 145 ' (prvi dio) i 124 ' (drugi dio)

Današnjom globalnom kulturom dominira površnost, i prečesti je slučaj da brojna kreativna djela na sebe privlače pažnju provokacijama svojih autora ili izvođača umjesto svojom objektivnom kvalitetom. Dobar primjer za to je glazbena industrija, gdje danas najpoznatija imena slavu više duguju drmanjem guzovima i simuliranjem snošaja na pozornici, a manje tome što će netko za par desetljeća u automobilu slušati njihovo revanje. Mnogo lošiji primjer je, pak, svijet filma, gdje danas nekakvih velikih provokacija zapravo i nema, i gdje su se i komercijalni i art-snobovski filmaši, svaki na svoj način, zaključali u svoja konformistička geta. Jedan od rijetkih, a možda i posljednjih, filmskih provokatora je danski režiser Lars von Trier čiji filmovi često izazivaju pažnju svakojakim skandalima koji nekad mogu, ali i ne moraju, imati veze s onime što gledatelji vide na ekranu. Njegovo najnovije ostvarenje, koje se možda prije nekih pet ili deset godina moglo nazvati filmskom provokacijom par excellence, jest dramski film Nimfomanka. U naša kina je došao s dosta publiciteta koje je izazvao njegov sadržaj, odnosno scene koje uključuju ono što se, danas sve rjeđe, naziva “tvrdom” pornografijom. Dodatni publicitet je izazvalo i to što se pojavio u, prema tvrdnjama na špici, “cenzuriranoj” verziji koja je, čak i tako okljaštrena, dovoljno duga da se film morao prikazivati u dva dijela od po oko dva sata.

Radnja započinje u jednom mračnoj uličici gdje sredovječni neženja po imenu Seligman (Skarsgard) pronalazi pretučenu ženu po imenu Joe (Gainsbourg). Ona iz nekog razloga odbija njegovu ponudu da pozove hitnu pomoć, ali pristaje poći u njegov stan gdje će joj previti rane. Dok se oporavlja, Joe, koja sebe opisuje kao potpuno amoralnu osobu, nastoji svom domaćinu objasniti kako je došla do situacije da leži pretučena na ulici. Njena priča, koja se sastoji od osam poglavlja, započinje u najranijem djetinjstvu, kada je otkrila vlastitu seksualnost, a nastavlja se kada kao adolescentica (koju tumači Stacy Martin) odluči izgubiti nevinost s mladim auto-mehaničarem po imenu Jerome (LaBeouf). To je iskustvo tjera da traži sve brojnija, sve bizarnija, a na kraju i sve opasnija seksualna iskustva koja će izazvati kaos i destrukciju ne samo u njenom, nego i životima ljudi s kojima dolazi u susret.

Nimfomanka nije prvi, a vjerojatno neće biti ni posljednji, film koji, uvjetno rečeno, pripada “mainstream” kinematografiji a istovremeno gledateljima prikazuje ono što je Igor Mandić svojevremeno navodio kao ključni element pornografije – mušku erekciju, penetraciju i ejakulaciju. Takvih je ostvarenja već bilo u našim kino-dvoranama i ranije, a jedan od svježijih primjera je i kontroverzni Srpski film. Von Trieru je, međutim, na ruku išao razvoj suvremene filmske tehnologije, pa je tako kombinacijom šminke, proteza u obliku penisa i vagina, CGI-efekata i profesionalnih porno-glumaca koji kao “body double” posuđuju tijelo, omogućio svojim glumcima da nastupaju u filmu, a bez da moraju ulagati isti trud kao “izvođači” iz kalifornijske Doline San Fernando. Sve to, dakako, ne znači da je Nimfomanka naročito erotičan film – mada je za vjerovati kako muškom dijelu publike neće previše smetati “vruće” scene u kojima nastupa bivša manekenka Stacy Martin. Von Trier publiku ne nastoji toliko uzbuditi, koliko šokirati, pa je često njegov prikaz seksualnosti isto onoliko erotičan koliko i ginekološki pregled. Neke od najdojmljivijih scena su, zapravo, najmanje privlačne, pri čemu se posebno ističe prizor u kojem Joein otac, koga tumači Christian Slater, umire na jedan od najneugodnijih načina u povijesti filma. Neugodnost filma se vidi i u tome da su gotovo svi eksterijeri “nordijski” hladni i sivi, kao i da se veliki dio filma, sudeći po rekvizitima i drugim detaljima, odvija u “olovnim” 1970-im.

To sve, dakako, ne znači da film nema kvalitete niti da neće pružiti užitka koji ga nastoje pronaći u suvremenoj kinematografiji. Njega je najlakše pronaći u glumačkim izvedbama, uključujući neke od briljantnih epizoda, pri čemu se posebno ističe gotovo neprepoznatljiva Uma Thurman u istovremeno grotesknoj ali i zastrašujućoj sceni gdje glumi prevarenu suprugu. Vrlo dobar je i Jamie Bell kao profesionalni sadist. To se, s druge strane, ne može reći za Shiju LaBeoufa, glumca koji je posljednjih godina postao prilično nepopularan zbog ekscesnog ponašanja i previše ega, kojeg u slučaju Nimfomanke ne može opravdati neki naročito dobri nastup. Francuska glumica Charlotte Gainsbourg kao odrasla Joe je, pak, izvrsna, isto kao i von Trierov stari suradnik i uvijek pouzdani Stellan Skarsgaard, koji tumači lik šarmantnog Selligmana tako da gledatelja ostavlja u intrigirajućoj nedoumici da li je on intelektualno stimuliran Joeinim bizarnim pričama ili jednostavno napaljen.

Za taj bi se lik, u neku ruku, moglo reći da predstavlja i autorov alter ego, odnosno njegovo nastojanje da nešto tako banalno, a naoko “misteriozno” poput ljudske seksualnosti “oplemeni” sa prilično zabavnim intelektualnim opservacijama. Upravo su najzabavnije scene filma one u kojima Selligman Joeino prepričavanje njenih seksualnih eskapada koristi kao priliku da demonstrira svoju erudiciju, odnosno da kroz komentare svoju sugovornicu, a i publiku upozna s fascinantnim temama kao što su Fibonnacijev niz, tehnike riječnog ribolova, Bachova glazba ili razlike između katoličanstva i pravoslavlja. Pred sam kraj, gdje Joeina priča počinje nalikovati pretjeranom čak i za standarde eksploatacijskog “trasha”, komentari i rasprave sa Selligmanom postaju sve ozbiljnije i sve relevantnije, odnosno tiču se nekih aktualnih tema kao što su seksizam, feminizam, te se kroz usta likova iznose i neke prilično kontroverzni stavovi koji se tiču pedofilije, “političke korektnosti” i slobode govora u modernim demokratskim društvima. Može se zamisliti kako je za ovo posljednje inspiraciju predstvaljala i bura koju je izazvalo par von Trierovih ljubaznih riječi o Adolfu Hitleru na kanskom festivalu prije par godina. Nimfomanka bi bila još efektnija da von Trier nije, po običaju, film zaključiti sa karakterističnim sarkazmom i mizantropijom. No to ipak neće previše pokvariti dojam o ovom filmu kao neobično intrigantnom ostvarenju koje provocira više svojim heretičkim idejama nego banalnim prikazom anatomsko-medicinske stvarnosti.

OCJENA: 8/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Avanture Tintina: Tajna jednoroga (2011)

AVANTURE TINTINA 3D: TAJNA JEDNOROGA
(THE ADVENTURES OF TINTIN: THE SECRET OF THE UNICORN)
uloge: Jamie Bell, Andy Serkis, Simon Pegg, Nick Frost, Daniel Craig
scenarij: Steven Moffat, Edgar Wright & Joe Cornish
režija: Steven Spielberg
proizvodnja:  Amblin/Nickleoden/Paramount/Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  110'
English: Steven Spielberg and effigy of Tintin...

Steven Spielberg i lutka s Tintinovim likom (izvor: Wikimedia Commons)

On je najugledniji, najutjecajniji i najmoćniji filmaš u Hollywoodu i njegova riječ je zakon, ali posljednjih godina se nemali broj filmofila počeo pitati “gdje je nestao Spielberg”. Pri tome se ne misli na kasnijeg Spielberga koji je u lovu na Oscare evocirao Holokaust, osuđivao robovlasništvo i mirio Izrael s Palestincima, nego na onog ranijeg Spielberga, tvorca Ralja, E.T.-ja i drugih filmova kojima je ovog ljeta njegov učenik J.J. Abrams odao počast filmom Super 8. Izgleda da je to pitanje počeo postavljati i sam Spielberg. Nakon što je nešto od svoje stare zabavljačke “magije” pokušao obnoviti s novim nastavkom Indiane Jonesa, ista mu je franšiza poslužila i kao posredna inspiracija za najnovije ostvarenje

Otimači izgubljenog kovčega, prvi film te serije, je prije tri desetljeća privukao pažnju Georgea Remija alias Hergea, belgijskog strip-crtača, koji je u pustolovinama Indiane Jonesa pronašao dosta sličnosti sa svojim slavnim likom Tintinom. Herge je kontaktirao Spielberga i uvjerio ga kako je upravo on idealna osoba da bi Tintina preveo na veliki ekran. Spielberg je na kraju to učinio, ali tek nakon što se razvila dovoljno dobra tehnologija za pretvaranje strip-likova u trodimenzionalne likove na filmu. Rezultat je ostvarenje koje su američki distributeri, znajući kako Tintin nije tako poznat s onu stranu Velike bare, u kina prvo poslali u Europi, gdje Hergeov strip uživa kult-status.

Spielberg se po prvi put u karijeri odlučio za režiju animiranog filma, pri čemu je korištena tzv. motion capture tehnika, odnosno živi glumci računalno transformirani u animirane likove. Jamie Bell tako tumači naslovni lik, mladog reportera koji zajedno sa svojim psom Čupkom putuje svijetom 1930-ih nastojeći riješiti razne misterije. Jednu od njih predstavlja tajanstvena maketa jedrenjaka koju je iz Tintinovog ureda ukrala banda kriminalaca na čelu s profesorom Saharinom (Craig). I sam Tintin se nađe u nevolji iz koje će ga izbaviti vječno pijani, ali dobronamjerni morski vuk kapetan Haddock (Serkis).

Ako je Spielbergu cilj bio eksperimentiranje s novim filmskim tehnikama, u Tintinu je u tome imao popriličnog uspjeha. Čak i gledatelji koji film budu gledali u dvije dimenzije će biti impresionirani načinom na koji je veliki holivudski majstor oživotvorio popularni strip, odnosno napravio likove koji su istovremeno igrani i animirani. Mnoge scene izgledaju uvjerljivo, a istovremeno i nezamislivo kada bi ih se pokušalo napraviti na “čistom” animacijom ili glumom. U tome se možda najviše ističu akcijske scene, u kojima Spielberg kao da želi dokazati da se s novom tehnologijom može nositi daleko bolje od svojih mlađih kolega, odnosno da je on još uvijek u stanju činiti ono što, na primjer, Michael Bay ne može i nikada nije mogao. Lijep primjer za to predstavlja scena jurnjave u marokanskoj kasabi koja će mladim nadobudnim filmašima nabiti komplekse i zbog toga što je cijela snimljena u jednom kadru.

Iako će mlađi gledatelji, kojima je ovaj film prvenstveno namijenjen, bez svake sumnje u njemu uživati, onima starijima će usporedbe s Indianom Jonesom – neumitne i zbog sličnog vremena radnje – opet izazvati žal za “dobrim starim” Spielbergom koji se negdje zagubio. Razlog se najviše može pronaći u scenarističkom predlošku koji je naslovnog junaka učinio uglavnom bezličnim i nezanimljivim. Ni glavni negativac, koga tumači Daniel Craig, ne izgleda pretjerano dojmljivo. Dojam na kraju spašava Andy Serkis, kojemu su računalni likovi postali specijalnost, i čiji lik vješto balansira između humora i patetike.

Tintin na kraju završava tako da ostavlja prostor za novi nastavak, koji bi trebao napraviti novozelandski CGI-čarobnjak Peter Jackson koji možda ima najbolje izglede za titulu “Spielberga poslije Spielberga”.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 8. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)