Oznaka: Steven Spielberg

RECENZIJA: Igrač broj jedan (Ready Player One, 2018)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
IGRAČ BROJ JEDAN
 (READY PLAYER ONE)
 uloge: Tye Sheridan, Olivia Cooke, Ben Mendelsohn,
 T. J. Miller, Simon Pegg, Mark Rylance
 scenarij: Zak Penn & Eric Cline
 režija: Steven Spielberg
 proizvodnja: Warner Bros. Pictures, SAD, 2018.
 trajanje: 140 min.

Steven Spielberg uživa reputaciju najuspješnijeg i najutjecajnijeg američkog filmaša u posljednjih nekoliko godina ne toliko zbog toga što su njegovi filmovi bili u stanju razbijati rekorde na kino-blagajnama koliko zbog izuzetne sposobnosti da prepozna i koristi nove trendove i tako otvori put onima koji će to učiniti. Spielberg se zahvaljujući tome može pohvaliti ne samo izuzetno plodnom, nego i raznovrsnom filmografijom, te tako njegova današnji filmovi gotovo uopće ne sliče na njegove filmove od prije nekoliko godina. Dakako, tome je doprinijelo i njegova praksa da svaki ultrakomercijalni ljetni blockbuster za djecu i tinejdžere pokuša pokriti ozbiljnom i “angažiranom” jesenskom dramom namijenjenom hvatanju “Oscara”. Igrač broj jedan, koji se upravo našao u našim kino-dvoranama, pripada Spielbergovom “ljetnom” asortimanu, ali je izuzetno zanimljiv zbog maksimalmno nastojanja da bude “hip”, odnosno u skladu sa svime onim što vole najmlađe generacije ili, barem, starije generacije misle da najmlađi vole.

Film se temelji na istoimenom romanu Erica Clinea iz 2010. godine, jednom od prvih koji je inspiraciju i temu pronašao u fenomenu MMORPG-ova, odnosno multiplayer online video-igara u kojima, stvarajući živopisne avatare i virtualne identitete sudjeluju milijuni igrača, i oko kojih se već sada stvorila impresivna virtualna ekonomija. Radnja je, pak, smještena u relativno daleku budućnost, odnosno 2045. godinu, u kojoj je svijet zagađeno, prenaseljeno i po život sve manje ugodno mjesto, pa je razumljivo da je većina njegovih žitelja alternativu pronašla u Oasisu, igri virtualne stvarnosti u kojoj mogu raditi gotovo sve što žele, i biti ono što mogu samo sanjati u stvarnom svijetu. Jedan od tih igrača je narator i glavni lik Wade Watts alias Parzival (Sheridan), tinejdžer iz grada Columbus u državi Ohio. Kao i mnogi od igrača, Wade postaje opsjednut velikom potragom koju je pred smrt pokrenuo kreator Oasisa Jimmy Haliday (Rylance). Njen cilj je pronaći tzv. uskršnja jaja, odnosno ključeve koji će pobjedniku omogućiti ne samo neslućeno materijalno bogatstvo u stvarnom svijetu, nego i kontrolu nad Oasisom. Wadeu u potrazi pomaže grupa živopisnih virtualnih prijatelja, ali on postaje daleko više fasciniran igračicom po imenu Art3emis (Cooke), u čiji se avatar zaljubio. U međuvremenu, potragu komplicira to što se u nju uključila korporacija IOI, čiji direktor Nolan Sorrento (Mendelsohn) sanja o tome da preuzme Oasis i tako praktički zavlada svijetom, te u tu svrhu neće birati sredstva ni u online ni u stvarnom svijetu.

O tome koliko su se Spielberg i filmska industrija promijenili u posljednjih nekoliko desetljeća najviše svjedoči to što je za vrijeme snimanja Spielberg gotovo uopće nije morao dolaziti na set. Scene napravljene na klasični način – sa živim glumcima, setovima i tradicionalnim kamerama – traju oko 11 minuta, dok je sve ostalo rekreirano preko CGI-ja i animacije u studijima Industrial Light and Magic; za usporedbu, Jurski park, koji je prije četvrt stoljeća tjerao publiku da zbog revolucionarnih specijalnih efekata u čudu otvara usta, je imao CGI scene u trajanju od samo osam minuta. Kada se u obzir uzme da je Spielberg temeljenje filma na CGI-ju već bio savladao u animiranim Avanturama Tintina prije nekoliko godina, sasvim je razumljivo što Igrač broj jedan izgleda kao jedan od vizualno najimpresivnijih hollywoodskih filmova u posljednje vrijeme. Brojne od scena u kojima se rekonstruira fantastični virtualni svjetovi koje obitavaju glavni junaci će, međutim, biti još atraktivnije gledateljima koji su upućeni u popularnu kulturu, prije svega 1980-ih, te film vrvi od referenci na pop-kulturu (koje su čak izrijekom od strane likova navedene kao važan dio radnje), a što uključuje kako filmove, TV-serije, pop-glazbu i, naravno, video-igre. Možda najimpresivnija od svih tih scena je ona u kojoj Spielberg odaje počast svojem prijatelju i kolegi Kubricku tako da uz pomoć CGI-tehnologije protagoniste gotovo doslovno provodi kroz njegov znameniti horor film Isijavanje. Cinici bi, s druge strane, mogli zaključiti da je Igrač broj jedan barem nekim dijelom i autobiografskog karaktera, odnosno da Spielberg barem kroz nekoliko likova pokušava publici prikazati vlastitu viziju sebe. To se odnosi kako na Hallidayev lik kojeg, pronalazeći inspiraciju u Steveu Jobsu, tumači neprepoznatljivi ali sjajni britanski glumac Mark Rylance, ali i Wadeu, kojeg tumači mnogo bljedunaviji Tyle Sheridan, angažiran vjerojatno zbog svoje relativne fizičke sličnosti sa Spielbergom u mladim danima. Ostatak glumačke ekipe je uglavnom na visini, iako su neki od najboljih talenata, poput Simona Pegga, angažirani za gotovo zaboravljive epizode. Mendelsohn je pak sjajan kao Sorrento, te pruža jednu od najupečatljivijih, ali u neku ruku i uvjerljivih likova negativaca u suvremenim hollywoodskim filmovima.

Igrač broj jedan je, usprkos izuzetnih talenata ispred i iza kamere, ipak, daleko ne samo od savršenstva, nego i od onih najviših spielbergovskih standarda. Usprkos nastojanja da se likovi učine raznovrsnima u današnjem “politički korektnom” smislu, pa tako Wadeovog virtualnog prijatelja Aecha tumači afroamerička lezbijka Lena Waithe, dežurni dušobriznici su u sadržaju Spielbergovog filma pronašli za standarde današnje salonske ljevice neprihvatljivi seksizam, odnosno bunili se što je glavni lik za svoju herojsku epopeju motiviran heterosekualnim porivima prema ženskom liku, te je tako Art3emis, iako je u filmu prikazana kao “snažna kick ass ženska heroina”, na kraju svedena na “trofej”. Igrač broj jedan, međutim, daleko više trpi od druge vrste neusklađenosti s modernim generacijama i njihovim shvaćanjima. To se prije svega odnosi na to da je njegov temelj u nostalgiji prema 1980-im, što znači da će film najviše cijeniti i u njemu uživati očevi i djedovi ciljane publike. A još se problematičnijim čini neodgovoreno pitanje je li svijet 2045. utopija ili distopija, odnosno ambivalentni stav prema tome da li virtualni svijet kojim gospodare kapitalistički oligarsi, čak i oni poput simpatičnog geeka Hallidaya i njegovih mladih nasljednika, predstavlja dio rješenja ili dio problema u budućem svijetu. Igrač broj jedan, dakako, pokušava budućnost, isto onako kao što je spielbergovski Hollywood to u vrijeme Obame činio sa sadašnjošću, svijet prikazati s velikim palcem gore. No to je možda manje odraz Spielbergove vjere u bolju budućnost, koliko, barem u kontekstu ovog filma, možda ne baš najopravdanije nostalgije za boljom prošlošću.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Novine (The Post, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
NOVINE
 (THE POST)
 uloge: Meryl Streep, Tom Hanks, Sarah Paulson, Bob Odenkirk, Tracy Letts, Bradley Whitford, Bruce Greenwood, Matthew Rhys
 scenarij: Liz Hannah & Josh Singer
 režija: Steven Spielberg
 proizvodnja: Dreamworks/Amblin/20th Century Fox, SAD, 2017.
 trajanje: 116 min.

Hollywood u pravilu nikad nije bio na “ti” s poviješću, koju je prije svega vidio kao izvor zanimljivih priča i inspiraciju za lijepe sličice, a pri čemu bi povijesna autentičnost hollywoodskih filmova obično završila kao zadnja rupa na svirali. Utoliko se tragičnom ironijom može shvatiti da je Hollywood u velikoj mjeri stvarao povijest, odnosno da se opća predodžba o brojnim, često i izuzetno značajnim povijesnim događajima, temelji na hollywoodskim filmovima koji su mit stavili iznad povijesne istine. S druge strane se, s obzirom na tako produktivnu povijesnu mitogenezu u Hollywoodu, moglo pretpostaviti da će doći vrijeme kada i sam Hollywood počinje vjerovati u vlastite mitove. Kao jedan takav primjer bi mogle poslužiti Novine, najnoviji film Stevena Spielberga koji se nominalno temelji na stvarnim događajima od prije nepunih pola stoljeća, a, zapravo podgrijava mit koji je današnjim hollywoodskim hipsterima postao dragocjen ne toliko iz propagandnih koliko iz terapeutskih razloga.

Radnja započinje 1965. godine kada mladi vojni analitičar Daniel Ellsberg (Rhys) prati američke vojnike na patroli u džunglama Južnog Vijetnama. Osim što je svjedočio jednoj od brojnih prigoda gdje će mladi američki ročnici završiti u plastičnim vrećama, Ellsberg postane uvjeren da su SAD zaglavile u vijetnamskom ratu i da ga ne mogu dobiti. Na njegovo veliko iznenađenje isto mišljenje dijeli i njegov šef, ministar obrane Robert McNamara (Greenwood), ali se, dakako, to ne usudi priznati javnosti i umjesto toga nastavlja trubiti službenu liniju o skoroj pobjedi. Šest godina kasnije, kada u Bijeloj kući rat nastavlja predsjednik Nixon, Ellsberg odlučuje raskrinkati službenu politiku objavljivanjem serije eksplozivnih dokumenata o vijetnamskom ratu poznate kao Pentagonske studije. Sve to, pak, predstavlja daleku brigu za Katharine Graham (Streep), udovicu tragično preminulog izdavača novina “Washington Post”, koja razmišlja o tome da list stavi na burzu. Njen urednik Ben Bradlee (Hanks), je, pak, nanjušio da bi suparnički i mnogo ugledniji “New York Times” mogao upravo objaviti nekakve senzacionalne vijesti o ratu. Njegova istraga ga vodi do Ellsberga, ali stvara dilemu kod Graham, s obzirom da bi objavljivanje Pentagonskih studija moglo tada još ne tako uglednim i moćnim novinama na vrat donijeti bijes osvetljubivog Nixona, sudske tužbe, zabrane i druge komplikacije koje bi “Washington Post” mogle dovesti do prosjačkog štapa.

Nije teško pronaći argumente da Novine svoje postojanje duguju prije svega izboru Donalda Trumpa za novog američkog predsjednika. Iako je scenarij napisan prije izbora, cijeli je projekt pokrenut početkom prošle godine, s time da je Spielberg u njega uskočio bez neke naročite pripreme, a što je poslije i sam tumačio tvrdnjom da je tema, koja se tiče slobode medija i ograničenja vlasti u suvremenim demokracijama, postala “aktualna”. Zapravo, aktualnost se krije ne toliko u dubokoj međusobnoj antipatiji Trumpa i američkih mainstream medija, koja je imala svoje povijesne paralele u Nixonovo doba, koliko o priči o impeachmentu, s kojom su se hollywoodski salonski ljevičari – kojima, dakako, pripada i Spielberg – pokušali naći nekakvu utjehu ili barem nadu da će ubrzo prestati nepodnošljivi život u svijetu u kojemu Hillary Clinton nije predsjednica. Za očekivati je bilo da će se priča o impeachmentu, institutu predsjedničkog opoziva koji je nekakve praktične efekte jedini put imao u slučaju Nixona, pronaći svoj filmski odraz kroz ostvarenje o aferi Watergate. Takav je film, međutim, već bio snimljen 1976. godine u obliku klasika zvanog Svi predsjednikovi ljudi, kojem se čak ni Spielberg nije usudio napraviti remake. Umjesto herojske priče o Woodwardu i Bernsteinu se napravila hagiografska priča o instituticiji za koji su radili, odnosno “Washington Postu” koji danas, slučajno iii namjerno, uživa status neslužbenog glasila antitrumpovskog pokreta otpora u Washingtonu.

Priča o Pentagonskim studijama se danas smatra svojevrsnom predigrom, odnosno uvodom u aferu Watergate, iako je, kad se malo razmisli, imala daleko važnije posljedice i sama po sebi bila daleko važnija od sudbine jedne predjedničke administracije. Odluka da se Pentagonske studije objave, a još više presuda Vrhovnog suda kojom je američkoj federalnoj vladi zapriječeno da pokuša to objavljivanje zaustavi, imala je izuzetan značaj za uspostavljanje novih standarda slobode govora i medija u zemlji koja sebe voli prikazivati kao uzor za sve demokracije današnjeg svijeta. Spielbergove Novine prikazuju te događaje, ali to čine iz perspektive koja kao protagoniste navode vlasnicu i glavnog urednika “Posta”, institucije koja je u priči o Pentagonskim studijama bila tek sporedni igrač. Scenarij na na baš najuvjerljiviji način pokušava podići važnost washingtonskih novina, odnosno u, najmanju ruku, zanemariti daleko teži posao i važniju ulogu koju je odigrao “New York Times”. Spielbergu i drugim hollywoodskim ljevičarima je tu na ruku išlo to što je Grahame bila žena, odnosno što kao jedan od motiva mogu koristiti njeno nastojanje da se nametne svojim muškim kolegama, bankarima i suradnicima koji su prema njoj još uvijek imali seksističke predrasude. S druge strane, scenarij to nije uspio najbolje ukomponirati. Zbog toga se doimaju kao tri filma nespretno spojena u jedan – priča o Ellsbergovom razotkrivanju mračne strane vijetnamskog rata, borba Katharine Grahame protiv seksista i nastojanje novinara da izbore nove standarde slobode medija. Spielberg je sve to uspio režirati solidno, te na raspolaganju ima izuzetno raznovrsnu i raspoloženu glumačku postavu. Međutim, Novine se svejedno čine zbraznima i previše prigodničarskima. Ali, najviše od svega u oči upada njihovo ziheraštvo, odnosno obračun sa desetljećima starim utvarama Nixona i Vijetnama. Hollywood i Spielberg se, pak, ne bi usudili snimati film o današnjim ekvivalentima “Posta” i Pentagonskih studija. To pogotovo kada se uzme u obzir da ljudi kao Chelsea Manning, Julian Assange i Edward Snowden na stranicama “Posta” umjesto pohvala o razotkrivanju mračnih strana američkih imperijalnih ratova dobijaju uvodnike čiji ih autori optužuju za ugrožavanje nacionalne sigurnosti i traže da im netko spraši dron u potiljak. Za Novine se može pretpostaviti da će, nastale u jednom kratkom povijesnom trenutku, brzo pasti u zaborav, ali i da njihovim autorima to neće biti naročitio žao.

OCJENA: 5/10

RETRO-RECENZIJA: A. I. – Umjetna inteligencija (A. I. : Artificial Intelligence, 2001)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

uloge: Haley Joel Osment, Frances O’Connor, Sam Robards, Jake Thomas,
Jude Law, William Hurt, Brendan Gleeson, Jake Angel, Robin Williams,
Ben Kingsley
scenografija: Rick Carter
kostimografija: Bob Ringwood
fotografija: Janusz Kaminski
montaza: Michael Kahn
glazba: John Williams
scenarij: Steven Spielberg (sinopis: Ian Watson) (po priči Supertoys Last All Summer Long Briana W. Aldissa)
režija: Steven Spielberg
proizvodnja: Warner/Dreamworks/Amblin, SAD, 2001.
distribucija: Issa
trajanje: 146′

Ovog ljeta se dogodilo nesto što je samo prije desetak godina izgledalo nezamislivo – ambiciozni SF-spektakl u režiji Stevena Spielberga propao je u američkim kinima. Danas to možda i nije takvo iznenađenje, s obzirom da danas Spielberg nije neupitno holivudsko božanstvo kakvim su ga mnogi nekoć smatrali. Ali najvažniji razlog je prije svega u tome što A.I. – Umjetna inteligencija nije Spielbergov film u pravom smislu riječi. Dotični je film više od nekoliko desetljeća bio jedan od omiljenih projekata jednog drugog filmskog velikana – Stanleya Kubricka, koji je žanr svojevremeno zadužio takvim remek-djelima kao što su 2001: Odiseja u svemiru i Paklena naranča. Za Kubricka se godinama govorilo da radi na adaptaciji SF-priče Briana W. Aldissa, ali je on, što zbog svog perfekcionizma, a što zbog toga sto specijalni efekti još nisu bili na visini, prednost dao nešto manje zahtjevnim Širom zatvorenim očima. U međuvremenu je u cijelu priču uskočio Spielberg, s kojim je Kubrick prijateljevao preko telefona puna dva desetljeća. Nakon što su dugo raspravljali o ovom projektu, Kubrick je izjavio kako bi on bolje pristajao Spielbergovom umjetničkom senzibilitetu. Nakon Kubrickove smrti Spielberg je odmah prionuo na posao i A.I. – Umjetna inteligencija je smatrana jednim od najambicioznijih filmova ljeta 2001. godine. Ali, kao i mnogi drugi ambiciozni projekti koji su došli u američka kina u to vrijeme, ni ovaj nije zadovoljio visoka očekivanja, pa se u neku ruku može smatrati jednim od većih ovosezonskih razočaranja.

Radnja se odvija u bliskoj budućnosti, kada su se uslijed globalnog zatopljenja otopile polarne kape i razina mora drastično narasla, potopivši mnoge priobalne gradove širom svijeta, uključujući New York. Zbog smanjenja obradivih površina, vlade su uvele strogu kontrolu rađanja kao i široku primjenu robota kako bi se smanjila potreba za ljudskom radnom snagom koja troši dragocjene resurse. S vremenom su se roboti toliko razvili da mogu obavljati svakojake, pa i najsloženije funkcije, a korporacija “Cybertronics”, na čijem je čelu profesor Allen Hobby (Hurt) odnedavno je stvorila prototip čovjekolikog robota koji bi trebao zadovoljiti potrebe parova bez djece. Jedan od takvih parova čine Henry (Robards) i Monica Swinton (O’Connor), čiji je sin Martin (Thomas) obolio od neizlječive bolesti i održava se u kriogeničkoj suspenziji. Swintoni nevoljko pristaju da testiraju novi proizvod, koji dolazi u obliku Davida (Osment), robota-dječaka koji je programiran da voli svoju “majku”. No, idlilični zivot robota i “obitelji” prestaje kada Martin čudom bude izliječen i vrati se roditeljima koji će svog biološkog sina pretpostaviti robotu. Nakon niza incidenata Monica se odluči riješiti Davida, ali nema srca da ga vrati korporaciji koja će ga uništiti. David je umjesto toga ostavljen u šumi i odatle počinje njegova odiseja s jednim jedinim ciljem – ponovno pronaći majku i učiniti sve kako bi mu ona vratila osjećaje. U tom teškom i na trenutke apokaliptičnom putovanju Davidu će pomoć pružiti Gigolo Joe (Law), robot specijaliziran za pružanje seksualnih usluga ženama.

Svatko tko malo bolje poznaje opus dvojice režisera bi vjerojatno A.I. dočekao s prilično skepse, odnosno barem Spielbergove tvrdnje kako je nastojao što je moguće biti vjerniji Kubrickovoj viziji. Naime, Kubrickov hladni i mizantropski pogled na svijet je prilično teško pomiriti sa Spielbergovim često infantilnim sentimentalizmom. Zbog toga ni ne iznenađuje što se A.I. cini filmom kojeg su centrifugalne sile njegovih duhovnih tvoraca učinile nedosljednim i zbrkanim od samog početka. Doduše, film je podijeljen u nekoliko segmenata, pa se u prvoj trećini, koja je najkubrickovskija od svih, ta zbrkanost i ne da tako lako primijeniti. No, nakon što napustimo superluksuzni, ali i hladni dom Swintonovih u kojemu se robotska ljubav sudara s ljudskom bezosjećajnošću, kubrickovska vizija svijeta prepušta mjesto spielbergijanskoj bajci u kojemu se motivi priče o Pinocchiju i “politička korektnost” publici serviraju suptilnošću slona u staklarskoj radnji. No, najgore od svega dolazi na kraju kada nam Spielberg servira krajnje zbunjujući ali i krajnje neuvjerljivi deus ex machina epilog koji će vecinu gledatelja ostaviti uglavnom ravnodušnim. Te strukturne mane cijelog filma su koliko- toliko kompenzirane glumačkom izvedbom, pri čemu je australska glumica Frances O’Connor obavila daleko bolji posao od svojih razvikanih kolega Osmenta i Lawa u robotskim ulogama. U vizualnom smislu film je takodjer prilicno dojmljiv, pogotovo u Blade Runnerom inspiriranim scenama futurističkog Rogue Cityja, kao i u potopljenog New Yorka (gdje iz mora, između ostalog, strše i tornjevi WTC-a). A.I. je film koji također postavlja neka prilično zanimljiva i intrigantna etička pitanja o granicama ljudskosti, ali, na žalost, holivudski zabavljač Spielberg ipak nije prava osoba koja bi na to mogla dati odgovore.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

Komentar na 85. dodjelu “Oscara”

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Kao i mnoge prije nje, i 85. dodjela Oscara je proizvela dovoljno materijala za za buduće povjesničare filma da se, s udaljenosti od nekoliko godina ili desetljeća, počnu pitati “kako je taj naslov mogao dobiti nagradu”. Ni Affleckov “Argo”, čiji trijumf usprkos na prvi pogled snažnoj konkurenciji nije predstavljao naročito iznenađenje, ne može previše pretendirati na titulu budućeg filmskog klasika ili najboljeg filma proizvedenog godine 2012.

Buduće rasprave na tu temu će, bez sumnje, biti zasjenjene i nekim proteklih mjeseci otvorenim kontroverzama, koje se prvenstveno tiču činjenice da se tri glavna “oskarovska” favorita – “Lincoln”, “Argo” i “Operacija Bin Laden” – temelje, ili, preciznije, tvrde da se temelje na istinitim događajima. U sva tri slučaja su ti navodi postali predmetom većeg ili manjeg osporavanja, ali isto tako implicitnih i eksplicitnih optužbi njihovim autorima da su poslužili kao oruđe propagande. Na pitanje čije je odgovoreno bez imalo suptilnosti na samom završetku ceremonije, kada je pobjednika proglasila Prva dama SAD okružena uniformiranim pripadnicima oružanih snaga. Time je više nego jasno demonstriran novi poredak u kome između američke vlade i zabavne industrije postoji čvrst simbiotski odnos, nezamisliv pred deset godina kada su dobitnici zlatnih kipića u predvečerje iračkog rata proklinjali Busha. Nedugo nakon ceremonije se, pak, otkrilo da je gostovanje Michelle Obama “uredio” moćni hollywoodski producent Harvey Weinstein, kao i to da je oskarovsku kampanju za njegov film “I u dobru i u zlu” vodila Stephanie Cutter, članica Obaminog izbornog stožera.

Priredba nije postala potpuna farsa zato što je “Lincoln”, koji se može shvatiti kao najeksplicitniji homage Obami – proglašenom za Lincolnov alter ego – u oskarovskoj utrci ipak ostao kratkih rukava. Nije to bilo zbog određenih kreativnim razlozima pravdanih povijesnih nepreciznosti, kao što su identiteti određenih kongresnika ili Lincolnov “kočijaški” rječnik, a još manje zbog toga što je “Lincoln” objektivno lošiji od svojih protukandidata; glavni razlog su bizantinske unutarhollywoodske intrige, odnosno antipatija i zavist koju Spielberg već desetljećima izaziva među svojim kolegama – glasačima Akademije.

“Lincolnov” poraz, međutim, neće izazvati onakve emocionalne reakcije kakve je izazvala propast nekoć najvećeg favorita “Operacije Bin Laden”. Film je autsajderom postao onog trenutka kada je nekolicini kritičara zasmetalo da film uz scenu hvatanja Bin Ladena – najveće dostignuće Baracka Obame – sadrži i scene mučenja – najvećeg grijeha njegovog prethodnika – odnosno sugestije da između te dvije krajnosti možda postoji određena uzročno-posljedična veza. Iako se o tome može dugo i široko raspravljati, hollywoodska salonska ljevica uglavnom nije htjela riskirati; Kathryn Bigelow je od male pomoći bila podrška ljevičarskog gurua Michaela Moorea, nakon što je na čelo kampanje protiv njenog filma stao Ed Asner, bivši predsjednik moćnog glumačkog sindikata SAG. Kada je film dobio tek utješni (i zbog istog broja glasova sa “Skyfallom” podijeljeni) Oscar za zvučne efekte, neki komentatori, poput “Guardianovog” Glenna Greenwalda, nisu nimalo krili svoje oduševljenje.

Ni pobjednik “Argo”, dakako, nije mogao izbjeći probleme s optužbama za nedostatak povijesne autentičnosti, iskusnijim gledateljima vidljiv i nakon očiglednog “dotjerivanja” završne scene bijega. Isto onako kao što je završnica učinjena uzbudljivijom nego što je bila, tako je ignorirana i zanemarena uloga kanadskih dužnosnika u tim događajima. A optužbe za propagandu će biti teško izbjeći s obzirom da je, u nastojanju da se očuva hepi end, posve zaboravljena Operacija Orlova Kandža, mnogo spektakularniji pokušaj spašavanja talaca u Teheranu, završen tragikomičnim fijaskom u iranskoj pustinji. Možda o njoj netko jednom snimi film, ali je malo vjerojatno da će biti kandidat za “Oscara”.

RECENZIJA: Lincoln (2012)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment
Lincoln, la película
(izvor: Casa de América)
LINCOLN
uloge:  Daniel Day-Lewis, Sally Field, Joseph Gordon-Levitt, Tommy Lee Jones, David Strathairn
scenarij: Tony Kushner
režija:  Steven Spielberg
proizvodnja: 20th Century Fox/Dreamworks/Participant, SAD, 2012.
trajanje: 150 '

 

Postoje filmovi koji zaslužuju “Oscara”.  Postoje filmovi koji dobiju “Oscara”. Postoje filmovi čiji tvorci ne žele ostaviti ni tračak sumnje u to da im je namjera dobiti “Oscara”. I na kraju postoje ostvarenja kao što je “Lincoln”, najnoviji biografski Stevena Spielberga, koja su po eksplicitnosti “oskarovskih” ambicija kategorija za sebe.

 

Spielberg, koji je svoj zlatni “kipić” dobio prije nepuna dva desetljeća s dojmljivom, ali ipak malo precijenjenom “Schindlerovom listom”, nastavlja marljivo “štancati” naslove čija je svrha ponoviti to dostignuće. U slučaju “Lincolna” se malo čega prepustilo slučaju. Kao žanr je odabran glasačima Akademije tako dragi  žanr biografskog filma; radnjom je smješten u Hollywoodu izuzetno omiljeno razdoblje američkog građanskog rata; tema je, pak, iako ne baš aktulna, prilično ozbiljna – ropstvo, čije je uklanjanje kroz bratoubilačko krvoproliće predstavljalo jedno od najtragičnijih, ali iz perspektive kasnijih generacija najsvjetlijih trenutaka američke povijesti. Naslovni protagonist, pak, predstavlja najpopularnijeg od svih američkih predsjednika, a kao tumač uloge je angažiran irski glumac Daniel Day-Lewis čija skoro svaka uloga izgleda kao gotovo siguran kandidat za “Oscara”.

 

Radnja je smještena u nekoliko posljednjih mjeseci Lincolnovog života, i počinje krajem 1864. Lincoln je nedugo prije uspio na izborima osigurati drugi predsjednički mandat, a i rat protiv odmetnutih robovlasničkih država Juga se, polako, ali sigurno, bliži pobjedonosnom završetku. Međutim, Lincoln je zabrinut da bi vojnička pobjeda mogla ugroziti njegovo najveće političko dostignuće – Proglas o oslobađanju robova, kojeg je donio koristeći izvanredne ratne ovlasti. Kako bi spriječio mirnodopske sudove da je eventualno ponište, Lincoln nastoji kroz Predstavnički dom Kongresa progurati ustavni amandman o trajnoj zabrani ropstva. Njegova Republikanska stranka, međutim, tamo nema dvotrećinsku većinu, te ju je potrebno osigurati od strane dijela oporbenih demokrata, ponekad i s ne najetičkijim metodama; osim što mora slomiti otpor pro-južnjačkih pristaša očuvanja ropstva i pragmatičnih umjerenjaka koji drže da bi amandman nepotrebno produžio praktički dobiveni rat, Lincoln mora brinuti i o ekstremnoj retorici radikalnog republikanskog vođe Thaddeusa Stevensa (Jones).

 

Spielberg nikada nije bio poznat kao ikonoklastik koji dovodi u pitanje uvriježene istine, pa je bilo teško očekivati da će prikaz Lincolna biti išta drugo osim hagiografije. Ciničniji promatrači bi u svemu mogli pronaći i hommage Lincolnovom današnjem nasljedniku, koga su još prije dolaska u Bijelu kuću američki mediji, a i Hollywood, proglasili reinkarnacijom “Poštenog Abea”. Bila u pitanju suvremena propaganda ili ne, Spielberg je napravio relativno dobar posao u rekonstrukciji političkog procesa kojim su se SAD konačno riješile jednog od najgorih tereta na vlastitoj savjesti. Problem s “Lincolnom” je, u tome što je ovo prije svega film za američku publiku. Drugim gledateljima će uglavnom promaći mnogi zanimljivi detalji osim ako prije nisu dobro upoznati s američkim političkim sustavom, odnosno ključnim događajima i ličnostima građanskog rata. Scenarij Tonyja Kushnera, pak, malo previše naglaska stavlja na Lincolnove obiteljske probleme,  podmazujući političku dramu sa scenama koje prikazuju napaćenu suprugu Mary Todd (Field) i sina Roberta (Gordon-Levitt) koji se, mučen grižnjom savjesti, želi priključiti vršnjacima na bojištu. Spielberg, naravno, nikada neće propustiti prilike za sentimentalnost koja tone u patetiku; kako na početku, gdje crni vojnici recitiraju Lincolnov najpoznatiji govor, tako i na kraju gdje posve nepotrebno prikazuje njegovu smrt.

 

Spielberg je, doduše, preveliki majstor da bi “Lincoln” ne bi zaslužio publiku, a i poslovično sjajni Day-Lewis je dovoljan razlog da se ode u kino. “Oscara” su, pak, prije zaslužili neki drugi filmovi.

 

OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. veljače 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Put rata (2011)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
War Horse (film)
(izvor: Wikipedia)
PUT RATA
(WAR HORSE)
uloge: Jeremy Irvine, Emily Watson, Peter Mullan, Toby Kebbel, Niels Arestrup
scenarij: Richard Curtis & Lee Hall
režija: Steven Spielberg
proizvodnja:  Touchstone, SAD, 2011.
trajanje:  146'

Stevena Spielberga mnogi smatraju velikim majstorom današnjeg Hollywooda, ali je malo njih koji bi mu dali titulu velikog umjetnika. Korijeni takvog stava bi se mogli pronaći još na samom početku njegove karijere, odnosno u 1970-ima kada ga se smatralo svojevrsnim stranim tijelom među tada razvikanim redateljskim zvijezdama Novog Hollywooda. Za razliku od svojih revolucionarno raspoloženih vršnjaka, Spielberg je pokazivao za tadašnje ukuse preveliku oslonjenost na staroholivudsku tradiciju, kao i inzistiranju nad prevladanim obiteljskim i konzervativnim vrijednostima. Četiri desetljeća kasnije Spielberg bi argumente za takav stav mogao dati svojim najnovijim filmskim epom Put rata, ostvarenjem koje izgleda kao da je moglo biti snimljeno 1940-ih ili 1950-ih.

Film se temelji na Ratnom konju, popularnom romanu za djecu britanskog književnika Michaela Morpurga koji je prije nekoliko godina adaptiran u lutkarsku predstavu koja je predstavljala veliki hit na brodvejskim i londonskim pozornicama. Radnja započinje u engleskoj grofoviji Devon prije otprilike sto godina, u vrijeme kada idilični pejzaži kriju ne baš tako idiličan život za siromašne zakupce zemlje kao što je Ted Narracot (Mullan). Njegovim problemima je pridonijelo piće, ali i tvrdoglavost zahvaljujući kojoj je za svoje imanje kupio mladog pastuha umjesto teglećeg konja. Njegov sin Albert (Irvine) se, međutim, odmah zbližava s konjem, daje mu ime “Joey” i uspije ga izdresirati za obavljanje najtežih poljoprivrednih poslova. Albertova sreća je kratkog vijeka jer se financijski problemi, ali i izbijanje Prvog svjetskog rata urote da bi ga razdvojili od Joeya. Konj je otkupljen od britanske vojske i poslan na u Francusku; Albert je, pak, odlučan da će ga vratiti, čak i ako to znači da će i sam prijaviti u vojsku i pokušati ga tražiti na bojištima koje gutaju živote milijuna ljudi i životinja.

Priča o prijateljstvu adolescenta i plemenite životinje koju na kušnju stavlja jedna od najvećih katastrofa svjetske povijesti je, s obzirom na potencijal za manipuliranje osjećajima gledateljima, lako privukla Spielberga. Kao jednog od najvećih anglofila u Hollywoodu ga je privuklo i to što je Put rata velikim dijelom smješten u ruralnu, industrijskom revolucijom netaknutu “staru dobru Englesku”, nalik na onu koja je svoj idealizirani odraz pronašla u Tolkienovom Shireu. Ipak, “staromodnost” Puta rata se najviše može vidjeti u Spielbergovom stilu koji se trudi biti što konvencionalniji u onom staroholivudskom smislu; dok je originalni roman zbivanja opisivao iz perspektive samog Joeya, a kazališna predstava koristila revolucionarne lutkarske trikove da bi ga oživjela, Spielberg se drži oprobanih narativnih tehnika, ali i režije koja odaje utjecaj klasičnih vesterna Johna Forda, pri čemu se posebno ističe završna scena.

Usprkos toga što često pleše na rubu patetike i “ljige”, i usprkos toga što se scenarij Leeja Halla i Richarda Curtisa na trenutke čini nedovoljno kompaktnim, Spielbergu ovo ipak predstavlja jedno od boljih ostvarenja, barem u ovom dijelu karijere. Jedan od razloga bi mogla biti i identifikacija s četveronožnim protagonistom; kao i Joey, i američki režiser je suočen sa novim svijetom u kome je bezlična tehnologija ostavlja sve manje prostora za “staru školu”, a filmsko majstorstvo se u doba CGI i PR kampanja čini isto onako anakronističkim kao nekoć veličanstveni konjički juriši u doba tenkova i mitraljeza. Kada se, pak, u ova cinična vremena snimi ovakav film “iz srca”, to je događaj koji zbilja zaslužuje publiku.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. siječnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Avanture Tintina: Tajna jednoroga (2011)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
AVANTURE TINTINA 3D: TAJNA JEDNOROGA
(THE ADVENTURES OF TINTIN: THE SECRET OF THE UNICORN)
uloge: Jamie Bell, Andy Serkis, Simon Pegg, Nick Frost, Daniel Craig
scenarij: Steven Moffat, Edgar Wright & Joe Cornish
režija: Steven Spielberg
proizvodnja:  Amblin/Nickleoden/Paramount/Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  110'
English: Steven Spielberg and effigy of Tintin...
Steven Spielberg i lutka s Tintinovim likom (izvor: Wikimedia Commons)

On je najugledniji, najutjecajniji i najmoćniji filmaš u Hollywoodu i njegova riječ je zakon, ali posljednjih godina se nemali broj filmofila počeo pitati “gdje je nestao Spielberg”. Pri tome se ne misli na kasnijeg Spielberga koji je u lovu na Oscare evocirao Holokaust, osuđivao robovlasništvo i mirio Izrael s Palestincima, nego na onog ranijeg Spielberga, tvorca Ralja, E.T.-ja i drugih filmova kojima je ovog ljeta njegov učenik J.J. Abrams odao počast filmom Super 8. Izgleda da je to pitanje počeo postavljati i sam Spielberg. Nakon što je nešto od svoje stare zabavljačke “magije” pokušao obnoviti s novim nastavkom Indiane Jonesa, ista mu je franšiza poslužila i kao posredna inspiracija za najnovije ostvarenje

Otimači izgubljenog kovčega, prvi film te serije, je prije tri desetljeća privukao pažnju Georgea Remija alias Hergea, belgijskog strip-crtača, koji je u pustolovinama Indiane Jonesa pronašao dosta sličnosti sa svojim slavnim likom Tintinom. Herge je kontaktirao Spielberga i uvjerio ga kako je upravo on idealna osoba da bi Tintina preveo na veliki ekran. Spielberg je na kraju to učinio, ali tek nakon što se razvila dovoljno dobra tehnologija za pretvaranje strip-likova u trodimenzionalne likove na filmu. Rezultat je ostvarenje koje su američki distributeri, znajući kako Tintin nije tako poznat s onu stranu Velike bare, u kina prvo poslali u Europi, gdje Hergeov strip uživa kult-status.

Spielberg se po prvi put u karijeri odlučio za režiju animiranog filma, pri čemu je korištena tzv. motion capture tehnika, odnosno živi glumci računalno transformirani u animirane likove. Jamie Bell tako tumači naslovni lik, mladog reportera koji zajedno sa svojim psom Čupkom putuje svijetom 1930-ih nastojeći riješiti razne misterije. Jednu od njih predstavlja tajanstvena maketa jedrenjaka koju je iz Tintinovog ureda ukrala banda kriminalaca na čelu s profesorom Saharinom (Craig). I sam Tintin se nađe u nevolji iz koje će ga izbaviti vječno pijani, ali dobronamjerni morski vuk kapetan Haddock (Serkis).

Ako je Spielbergu cilj bio eksperimentiranje s novim filmskim tehnikama, u Tintinu je u tome imao popriličnog uspjeha. Čak i gledatelji koji film budu gledali u dvije dimenzije će biti impresionirani načinom na koji je veliki holivudski majstor oživotvorio popularni strip, odnosno napravio likove koji su istovremeno igrani i animirani. Mnoge scene izgledaju uvjerljivo, a istovremeno i nezamislivo kada bi ih se pokušalo napraviti na “čistom” animacijom ili glumom. U tome se možda najviše ističu akcijske scene, u kojima Spielberg kao da želi dokazati da se s novom tehnologijom može nositi daleko bolje od svojih mlađih kolega, odnosno da je on još uvijek u stanju činiti ono što, na primjer, Michael Bay ne može i nikada nije mogao. Lijep primjer za to predstavlja scena jurnjave u marokanskoj kasabi koja će mladim nadobudnim filmašima nabiti komplekse i zbog toga što je cijela snimljena u jednom kadru.

Iako će mlađi gledatelji, kojima je ovaj film prvenstveno namijenjen, bez svake sumnje u njemu uživati, onima starijima će usporedbe s Indianom Jonesom – neumitne i zbog sličnog vremena radnje – opet izazvati žal za “dobrim starim” Spielbergom koji se negdje zagubio. Razlog se najviše može pronaći u scenarističkom predlošku koji je naslovnog junaka učinio uglavnom bezličnim i nezanimljivim. Ni glavni negativac, koga tumači Daniel Craig, ne izgleda pretjerano dojmljivo. Dojam na kraju spašava Andy Serkis, kojemu su računalni likovi postali specijalnost, i čiji lik vješto balansira između humora i patetike.

Tintin na kraju završava tako da ostavlja prostor za novi nastavak, koji bi trebao napraviti novozelandski CGI-čarobnjak Peter Jackson koji možda ima najbolje izglede za titulu “Spielberga poslije Spielberga”.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 8. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Američkog “Oldboya” (zasad) neće biti

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Konačno iz Hollywooda dolazi jedna dobra vijest koja se tiče remakea. Projekt koji je užasnuo fanove južnokorejskog kult-filma Oldboy – holivudski remake u kome bi glavnog junaka tumačio Will Smith, a režiju potpisao Steven Spielberg je “mrtav”.

Pomisao da kanski pobjednik poznat po “žestokim” i nezaboravnim scenama postane oličenje holivudske sentimentalne “ljige” i jeftinog trubljenja o obiteljskim vrijednostima – kombinacija Willa Smitha i Stevena Spielberga jednostavno ne može biti ništa drugo – u najmanju ruku nije bila ohrabrujuća. A izgleda da Smith na temelju nesreće zvane Divlji zapad – spektakularno promašene verzije popularne TV-serije iz 1960-ih – nije naučio da mu remakeovi jednostavno ne idu. Ili možda na kraju ipak jest?

Srećom, fanove filma je, po svemu sudeći, spasio niz neraščišćenih računa između južnokorejskih filmaša i autora originalne japanske mange po kojoj je Oldboy snimljen. Izgleda da se nisu mogli dogovoriti tko bi holivudskom studiju Dreamworks trebao prodati autorska prava.

Oldboyu, inače, ovo ne bi trebao biti prvi remake. 2006. je u Indiji snimljen Zinda, film koji nije službeni remake, ali koji je “prilično sličan” i koji je bio predmetom špekulacija o tužbi.