Sve manje Vrimena

Splitski tjednik Vrime je u najnovijem broju obavijestio čitatelje kako će se sljedeći primjerak pojaviti 29. listopada, odnosno kako prelaze na dvotjedni ritam izlaženja. Ne mora se biti naročiti ekonomski stručnjak da bi se shvatilo kako su globalna recesija i trendovi koji pogađaju i mnogo uglednije i mnogo starije igrače u medijima pogodili i jednu od rijetkih prinova na hrvatskim kioscima.

Međutim, splitski tjednik gubi borbu za opstanak i zbog vlastitih specifičnosti, odnosno zbog nedovoljne prilagodbe postojećim društveno-ekonomskim okolnostima, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnoj sredini. To se prvenstveno odnosi na uređivačku politiku, koja bi se mogla nazvati malo previše splitocentričnom, ali i previše usredotočenom na jedan jedini cilj – rušenje trenutnog splitskog gradonačelnika i njegovog režima. Ta strategija, koja je u slučaju Vrimena možda najbolje ilustrira fenomen KDS (Kerum Derangement Syndrome) je bila pogrešna iz dva razloga. Prvo, u tome su splitski tjednik uveliko nadmašili već etablirani mediji i “teška artiljerija” komentatora i hrvatskih opinion makera. Drugo, a što je možda još važnije, prevelika fokusiranost na Keruma – i to u negativnom smislu – je ne samo odbila kerumofilski nastrojeni dio čitateljstva a on, bez obzira na sve jeftine stereotipove o nepismenosti prosječnog Kerumovog glasača, i nije tako malen. Uz to su čitatelji isto tako stekli dojam da je cijeli projekt splitskog tjednika malo previše fokusirani na jedan grad, jednog čovjeka i jedan jedini problem, odnosno da je manje riječ o nečemu što ima ambicije biti medijskom institucijom, a više sliči na pamflet za jednokratnu upotrebu. Oni s malo dužim sjećanjem će vjerojatno u Vrimenu i njegovoj crnoj sudbini prepoznati istu stvar koja se prije jedno desetljeće dogodila s Pukanićevom Republikom.

Bila bi zbilja šteta da se povijest u ovom slučaju ponovi. Vrime ima ozbiljnih nedostataka, ali je to ponekad kompenziralo velikom strašću svojih malobrojnih novinara – kvalitetom koja mnogim od bezličnih korporativnih plaćenika u “ozbiljnim” medijima često nedostaje. U toj kvaliteti zna podsjetiti na nikada prežaljeni Feral Tribune. Ostaje za nadati da će zasad jedini splitski tjednik pronaći neki način da preživi, odnosno da ionako crna medijska slika Hrvatske neće postati još crnja.

Oglasi

Biškupić ex machina

Poput konjice u starim vesternima ili božanstava u antičkom teatru, ministar kulture Božo Biškupić je odlukom da odbije potvrditi Duška Mucala za intendanta HNK Split ponovno uspostavio red u kaotičnom kozmosu i spasio da hram hrvatske kulture, a zajedno s njim i svi Hrvati koji se tom kulturom diče, doživu sudbinu goru od smrti…

…ili će barem takvi biti komentari u sljedećih nekoliko dana ili tjedana. U nepunih godinu dana otkako sjedi na položaju premijera, Jadranki Kosor će malo koji potez izazvati toliko oduševljenja u komentatorskim krugovima koliko odluka njenog ministra da se “bahati i primitivni splitski šerif” podsjeti “gdje mu je mjesto”. Popularnost Jadranke Kosor, koja je u posljednje vrijeme bila u slobodnom padu i čak dosizala dubine gdje tavori Zoran Milanović, mogla bi dobiti novu injekciju. A hrvatska javnost ili onaj segment hrvatskog kulturnog establishmenta koji se takvim voli predstavljati će nakratko povratiti iluziju o svojoj važnosti, dodatno potkrijepljenju nedavnim spašavanjem hrvatske demokracije koja košta 80 kn HRT-ove pretplate godišnje.

Dakako, u “velikoj shemi svih stvari” ovo što se danas dogodilo Mucalu nema nekakvu veliku važnost. Većini građana Splita – zbog čijeg interesa se, navodno, digla kuka i motika – je posve svejedno hoće ili neće Mucalo postati intendant HNK Split, kakav će biti program u toj instituciji ili hoće li ona uopće postojati. Ono što je možda važno, a što je Kerum natuknuo reagiravši na cijeli slučaj sa – kod njega dugo vremena ne baš vidjljivom političkom spremnošću – jest da je priča o “spašavanju hrvatske kulture” samo izlika za dobre stare politikantske igre u kojima civilizirani, prosvijećeni, srednjoevropski Zagreb i uz njega vezani kulturno-politički establishment još jednom dinaroidnim balkanskim divljacima s onu stranu “Kuljiševe linije” pokazuje čija riječ mora biti posljednja. Dakle, opet će se crtati dobre stare “tovarsko”-“purgerske” podjele koje je Josipovićeva predsjednička pobjeda nakratko učinila neaktualnim.

Ono što u ovom propagandnom igrokazu, pak, najviše pada u oči jest da je Biškupić ispunio ono što je hrvatski i splitski kulturni establishment od njega tražio, ali se sam nikada nije usudio učiniti. Ministar je svojim potpisom sebe učinio spasiteljem građana Splita od njih samih, odnosno dokazao kako je linija manjeg otpora – koja je Hrvatskoj donijela toliko zla – u nekim slučajevima opravdana. Nitko, pa čak ni oni koji su najzagriženije vjerovali da Splitu prijeti Mucalokalipsa, nisu razmišljali o alternativnim metodama njegovog spriječavanja – nisu se pisale peticije, nisu se organizirali referendumi, nije se prijetilo bojkotom predstava HNK ili Kerumovih trgovina. Ne, to “nije gospodski”, nije “in” i nije efikasno, a može donijeti i nepotrebne rizike.

Daleko je lakše čekati da neka viša vlast ili “viši sud” o kome pjevaju TBF-ovci za ugrožene kulturnjake, za ugrožene sindikaliste, za ugrožene HRT-ove komentatore, obavi prljavi posao. Bolje je čekati i nadati se da će neki dobri kralj iz Rima, Budimpešte, Beča, Beograda, Bruxellesa i Washingtona ispraviti nepravde nego sam krenuti protiv njih i pri tome riskirati nepotrebno prolijevanje znoja, a da o krvi i suzama i ne govorima. Ono što je dobri ministar Biškupić iz dalekog Zagreba uradio s Kerumom, to bi  dobri Barroso iz dalekog Bruxellesa trebao uraditi s korumpiranom hrvatskom politikom, ekonomijom i pravosuđem kojeg se ovdašnji stupovi društva ne usude dirati.

Ako se današnji događaj gleda iz takve perspektive, čak i onima koji su ga najtoplije priželjkivali će način eliminacije Mucala ostaviti gorak okus u ustima.

Muke po Mucalu

Zaboravite na globalnu recesiju, zaboravite na topljenje ledenjaka ili naftu koja suklja s dna Meksičkog zaljeva. Najveća kataklizma našeg doba se upravo događa u lijepom gradu Splitu kome prijeti zlo veće i čak i od onoga koje je donijelo avarsko razaranje Salone, epidemija kuge za kandijskog rata i savezničko bombardiranje 1944. godine. Sve te povijesne nesreće bi trebao minornim učiniti neoposiva strahota u obliku Duška Mucala čije imenovanje za intendata HNK Split predstavlja nezamislivo, neopisivo i neoprostivo skrnavljenje najsvetijeg hrama hrvatske, evropske i svjetske kulture…

…ili su to možda hrvatski mediji, po običaju, od banalne rutine napravili epsku krizu?

Ne ulazeći u meritum “pseudoafere”, teško se oteti dojmu da je u pitanju medijsko napuhivanje koje je motivirano jeftinom dnevnom politikom, intelektualnim snoberajem, a najviše bolnom spoznajom da s povišenjem temperatura nastupa “sezona kiselih krastavaca”.

Da netko stane na loptu i malo razmisli, ne bi se mogao sjetiti kada se posljednji put u hrvatskim medijima spominjao HNK Split i njegov intendant. A i oni koji imaju nekakvu blagu predodžbu o tome što je to, zapravo, HNK Split, vjerojatno su godinama – i to obično s pravom – smatrali da na ovoj planeti, odnosno njenom dijelu koji se zove “Split” ima vjerojatno daleko gorih problema čijem rješavanju bi dobro došao možda čak i djelić energije s kojom se hrvatska javnost “senzibilizirala” za “slučaj Mucalo”.

Da li je itko, na primjer, postavio pitanje koliko, zapravo, Splićana odlazi gledati predstave u HNK Split i koliko je ta institucija, zapravo, važna “u velikoj shemi stvari”? Ako je broj ljudi koji pohode splitski hram kulture malen, odnosno ako kultura prosječnog Splićanina prije “vuče” Ceci nego Ionescou, odnosno, da budemo precizniji, ako to predstavlja problem, teško je zamisliti da bi njegovo rješenje trebalo biti osoba A umjesto osobe B na čelu gradskog kazališta.

Ono što je još zanimljivije jest da gotovo nitko ne napada Mucala kao intendanta zbog nekog posebnog nedostatka talenta ili stručnih kvalifikacija, koliko zbog teze da je on “Kerumov čovjek”. Nikome, s druge strane, ne pada na pamet da je takvo kadrovsko rješenje sasvim u skladu s rezultatima neposrednih, slobodnih, višestranačkih i tajnih izbora te da je jednako legitimno, a možda čak i legitimnije od načina na koji HDZ i SDP upravo mijenjaju Ustav.

A još je manje onih koji smatraju da nikakvih problema sa “silovanjem, skrnavljenjem i estradizacijom kulture” ne bi bilo da se ta ista kultura jednostavno “otkači” od države te tako elegantno uklone mnogi problemi vezani uz birokraciju, korupciju i politikantski diletantizam koji krase postojeći sistem. Takvih ima malo, ali ih, srećom, ipak ima.

A zašto ne nova stranka?

Nakon dva desetljeća demokracije u Hrvatskoj sasvim je razumljivo da je oduševljenje tom institucijom daleko manje nego u trenutku njenog uvođenja. Često navođena kao univerzalni recept za globalnu sreću, danas se često – iako još uvijek implicitno – u nekim krugovima spominje kao dio problema, a ne rješenja. To se pogotovo može osjetiti u slučajevima kada demos – taj “glas Božji” – odluči drukčije nego što to intelektualni ili kakav drugi establishment od njega to traži.

Takvo nezadovoljstvo se moglo osjetiti nakon što je “brontosaur” i “komunistički fosil” Marin Jurjević na “festivalu demokracije” koga su činili izbori za vodstvo SDP-a u Splitu uspio poraziti “mladu nadu” Ranka Ostojića, a sve usprkos žestokom navijanju lokalnih medija (među kojima se ističe novi tjednik Vrime i Jurjević na naslovnici s naslovom “Odlazi!”). Možda je u tome najrječitiji Denis Kuljiš, autor epskog panegirika Ostojića pred prošlogodišnje lokalne izbore. U tekstu za Jutarnji list gdje komentira novi poraz svog favorita ustanovio je kako SDP s Jurjevićem u Splitu nema budućnost te pozvao zagrebačku centralu da raspuštanjem  gradske organizacije spasi stranku.

S Kuljišem se teško ne složiti. SDP s Jurjevićem uistinu nema bog-zna-kakvu budućnost u Splitu. Međutim, pitanje je da li bi s Ostojićem na čelu splitskog SDP-a bilo bitno drukčije. Nekadašnji “splitski Batman” je izgledao svježe kao mladi, telegenični šef policije bez dlake na jeziku, ali danas je on već “potrošena roba” koji ima dobre organizacijske i menadžerske sposobnosti, ali zato nema za suvremenu demokratsku politiku najvažniju sposobnost – onu dobivanja izbora. Ostojić je u prošlogodišnjem megdanu s Kerumom na sebe navukao fatalnu reputaciju gubitnika, koja je porazom od “brontosaura” postala još gora.

A ako Ostojić nije uspio poraziti ni “brontosaura” ni Keruma (kojeg mediji posljednjih mjeseci uporno portretiraju kao patetičnog klauna), postavlja se pitanje što je on to zapravo u stanju učiniti. A ako se ozbiljno uzmu priče koje plasira “Vrime” o tome da je Jurjevićeva pobjeda rezultat “dijaspore” i mutnih manipulacija članstvom i glasačkim listićima, onda je stvar još gora po SDP. Kako će građani moći ukazati povjerenje stranci koja je sebi dozvolila “mutež” čak i u vlastitom “festivalu demokracije”?

Ako je Kerum problem, onda bi se rješenje trebalo tražiti upravo u onome što ga je dovelo na vlast, a to je, prije svega, duboka zgađenost naroda političkim establishmentom oličenim u strankama kao što su HDZ i SDP. Kerum je to nezadovoljstvo iskoristio ponudivši sebe kao vanstranačku alternativu. Opozicija Kerumu, stoga, mora pridobiti upravo one građane koji su Keruma držali, a najveći dio još uvijek drži, boljom opcijom od etabliranih stranaka. Te građane ne može pridobiti Bajin SDP, a još manje SDP s vodstvom oktroiranim od ljudi koji su Split vidjeli samo na razglednicama. S novom i 20. stoljećem neopterećenom strankom bi možda mogao biti drugi slučaj.

Hrvatski povratak u 1989. godinu

Iako premijerka Jadranka Kosor tvrdi kako se dosadašnji teritorijalni ustroj Hrvatske u najbližoj budućnosti neće mijenjati, malo u tko vjeruje. Ako je suditi po prijedlozima velikog dijela javnosti, poslovnih krugova, inteligencije pa i nekih koalicijskih partnera kao što je HSLS, Hrvatskoj barem neposredno prije ulaska u EU slijedi velika reforma teritorijalne uprave u kojoj će se – najviše u svrhu štednje, odnosno smanjenja troškova državne uprave – drastično rezati dosadašnji broj županija, gradova i općina.

Cinici bi vrlo lako mogli reći da bi Hrvatska po pitanju teritorijalnog ustrojstva daleko više sličila državi čiji je poglavar bio Ivo Latin nego državi čiji je poglavar bio Franjo Tuđman. Naime, konkretne brojke o kojima se najviše govori spominju da bi se broj gradova u Hrvatskoj mogao ograničiti na najviše njih 25, da bi se broj općina srezao na 100 te da bi se dosadašnjih 20 županija i Grad Zagreb pretvorili u pet velikih regiji. To manje-više odgovara teritorijalnom ustrojstvu SR Hrvatske koju je činilo oko 100 općina organiziranih u četiri regionalne i jednu gradsku zajednicu općina.

Ono što se može zamijetiti jest da su takvi prijedlozi daleko radikalniji od dosadašnjih inicijativa za racionalizaciju hrvatske lokalne samouprave, odnosno prijedloga prema kojima je 21 županiju trebalo zamijeniti s nekakvih sedam ili osam “prirodnih” regija. Razlozi za to su samo dijelom u sve većem vremenskom otklonu od “državotvorstva” 1990-ih, u kome se na svaki izraz regionalizma gledalo kao na autonomaštvo, separatizam ili turbounitarističkom nacionalizmu neprobabljive zamisli o federalizaciji Hrvatske. Vrlo je malo vjerojatno i da će glavni razlog biti i onaj koji će nastojati “prodati” hrvatski establishment – magične riječi “Jer to od nas traži Europa”.

Pravi će razlog biti uglavnom dnevnopolitikantske prirode. Naime, stvaranjem pet regija umjesto 21 županije će vrlo dobro doći hrvatskom političkom establishmentu oličenom u dvije glavne stranke koje ovih dana prolaze kroz ne baš tako bezazlenu krizu. Velike regije će bitno otežati posao raznoraznim lokalnim i drugim “igračima” koji im kvare koncepciju. Kerum, koji je mogao računati da će sa svojom Hrvatskom građanskom strankom postati gazda Splitsko-dalmatinske županije, sada će morati dijeliti kolač s Kalmetom u Zadru i Jambom u Metkoviću. Glavašev HDSSB, koji je bio gazda Osječko-baranjske županije, će biti jednostavno “utopljen” u Slavoniju kojom još uvijek dominira HDZ. Isti će neugodni doživljaj snaći i IDS, koji će biti “utopljen” s HDZ-om u Lici i SDP-om u Rijeci. Kao krajnji rezultat će i HDZ i SDP iz ove novog teritorijalnog preustroja izaći jači nego što su sada. S obzirom na takve plodove ove reforme, malo je vjerojatno da će itko obraćati pažnju na kuknjavu malih stranaka ili optužbe o povratku u “mračnu” prošlost.

Monsinjor Vox ruši budući hrvatski zid?

[picapp src=”c/3/4/0/MTV_EMAs_Present_d96b.jpg?adImageId=7322176&imageId=6976336″ width=”234″ height=”154″ /]

Povijest je ponovno pokazala smisao za ironiju na 20. obljetnicu pada berlinskog zida. Pokušaj splitskog gradonačelnika Željka Keruma da u Split na veliki koncert dovede grupu U2 bi se također mogao shvatiti kao svojevrsno rušenje zida nalik na onaj koji je dijelio Saveznu Republiku Njemačku i Njemačku Demokratsku Republiku.

Ako bi ta inicijativa prošla, u vjetar bi otišla paradigma koja se odnedavno pojavila među hrvatskim intelektualnim establishmentom, a prema kojoj upravo Bono Vox i njegova rock-grupa predstavljaju svjetionik koji bi svakom “ispravnom” građaninu Republike Hrvatske trebao ukazivati pravi evropski, kulturni, progresivni, kozmopolitski i zapadni put nasuprot tavorenju u balkanskom nacionalizmu i primitivizmu – odnosno svim onim vrijednostima čije je oličenje Željko Kerum.

Ta je paradigma postala toliko jaka – iako će o njoj sljedećih par mjeseci biti malo riječi zbog predsjedničkih izbora i drugih dnevnopolitičkih realnosti – da je podjela Hrvatske na “ispravnu” i “pogrešnu” dobila čak i teritorijalne dimenzije, odnosno ideološku osnovu za buduće stvaranje dvije umjesto jedne hrvatske države.

Ako bi se dolazak U2 ostvario, to bi se prema toj paradigmi tumačilo kao svojevrsni protuprirodni blud, jer “monsinjor Vox” sa svojim prosvijećenim, “politički korektnim”, rockerskim i evropskim vrijednostima nema što tražiti u Splitu, gradu koga Denis Kuljiš naziva prijestolnicom primitivne, balkanske i turbofolkom zaražene Istočne Hrvatske. A stvar izgleda još perverznije kada iza inicijative stoji nitko drugi do gradonačelnik koga se proglašava antitezom svega što Vox i U2 predstavljaju, odnosno svega što bi Hrvatska trebala biti.

Stoga, voljeli U2 ili ne, za nadati se je da će ova inicijativa uroditi plodom. Naime, ona bi – barem na neko vrijeme – utišala sve priče koje vode do toga da se na liniji Karlobag-Karlovac-Sisak-Virovitica ipak uspostavi nekakva državna granica.

Kerum – sudar “svjetonazora” sa stvarnim svijetom

U preksinoćnjoj emisiji Otvoreno posvećenoj Kerumovoj dramatičnoj objavi preljuba i napuštanja obitelji možda najkarakterističniji detalj rasprave je bila tvrdnja etnoantropologa Sandija Blagonića, koji je uvjeren da je njome splitski gradonačelnik priznao prevaru vlastitih birača. Blagonić objašnjava kako je Kerum izvanbračnom aferom te prekidom braka okrenuo leđa istom onom svjetonazoru – tradicionalnom i konzervativnom – na temelju koga je prije nekoliko mjeseci izabran za gradonačelnika Splita.

Na to je u raspravi odmah reagirao Krešimir Macan, rekavši kako to nije točno, odnosno kako Blagonić “ne razumije Split”, sugerirajući kako je tradicionalni svjetonazor imao gotovo nikakvu ulogu na prošlim izborima. Macan tvrdi kako je Split mali grad, te da je aferu ionako bilo nemoguće skrivati od javnosti, odnosno da je ona i u vrijeme samih izbora bila “javna tajna”.

O tome, uostalom, postoje i određeni dokazi iz vremena izborne kampanje. U užarenim forumima čitatelja na web-stranicama Slobodne Dalmacije i drugih lokalnih medija su tada kerumofobi iznosili gotovo sve detalje o aferi koje danas prenose vodeći hrvatski mediji. Više je nego jasno da se takve informacije tamo ne bi probile da nisu bile svojevrsna “javna tajna”.

A i pitanje je da li bi s time bili šokirani i oni Kerumovi glasači koji nisu imali pristupa Internetu niti volje da kopaju po forumskom “vox populiju”. Jasno je, dakako, da je Kerum dio glasača pridobio na nekakvoj svjetonazorskoj, odnosno ideološkoj osnovi , ali su oni manje bili motivirani time da za jednog “Rvata i katolka” stave u gradonačelničku funkciju, koliko strahom da tamo zasjedne “bezbožni jugokomunist” Ostojić. Oni su, pak, bili manjina. Da je drukčije, odnosno da u Splitu katolici s velikim K čine većinu, izbore bi dobila neka sasvim druga ličnost od Željka Keruma.

Temelj izbornog uspjeha i popularnosti Keruma nije u nikakvom svjetonazoru, nego u prozaičnoj činjenici da većina splitskih birača u njemu prepoznaje sebe – odnosno sebe nakon što steknu slavu, bogatstvo i sve ono za čime se žudi u današnjem svijetu. Kerum je, dakle, na položaju na kome se nalazio činio samo ono što bi svatko od njih radio da iza sebe milijunske iznose na računu. S Kerumom se prosječni Splićanin može daleko lakše identificirati nakon što je Kerum javno uživao u “bijesnim” automobilima, jahtama i zlatnim lančićima, a još lakše kada je sebi dozvolio nestašluke nalik na tučnjave u narodnjačkim klubovima ili prometne nesreće.

Uz materijalni luksuz kao što su jahte, automobili i vile naravno ide i još jedan – društvo mladih, lijepih i glamuroznih žena. Tu Kerum opet nije učinio ništa po čemu bi se razlikovao od svog prosječnog birača. Mnogi od njih – barem što se tiče muškaraca – bi sebi rado priuštili ono što je sebi mogao priuštiti Kerum.

Šokantno televizijsko priznanje, stoga, nije raspršilo nikakvu iluziju. Jednostavno je Keruma učinilo isto onako nesavršenim kao i njegove birače, koji su također suočeni sa sudarom tradicionalnog svjetonazora s modernim društvenim okolnostima i prastarim biološkim realnostima.

Kerum još jednom piše povijest

Željko Kerum – koji je u povijest ušao kao prvi gradonačelnik Split neposredno izabran na tajnim višestranačkim izborima s općim pravom glasa – večeras je ponovno napravio nešto bez presedana. Tokom intervjua na TV Dalmacija, lokalnoj TV-stanici čiji je vlasnik, izjavio je kako svoju suprugu Ankicu napušta radi 25-godišnje ljubavnice Fani Horvat koja čeka njegovo dijete. Iskoristio je priliku da se ispriča svima koje je povrijedio i izjavio da je to posljednji put da će govoriti o toj temi.

Šokantno priznanje izgleda još šokantnije, s obzirom da je manje-više koincidiralo s Kerumovim iznenadnim posjetom prvom splitskom tweetupu koji je održan upravo u caffe baru u trgovačkom centru Joker.

U pitanju je situacija bez presedana u povijesti Hrvatske, s obzirom da je malo kada jedan hrvatski političar ili ličnost takve važnosti kao Kerum podijelio neke – u najmanju ruku ne baš najsvjetlije detalje intimnog života – s javnošću. Kakva će biti reakcija i krajnje posljedice tog čina, nezahvalno je predviđati.

Gotovo je sigurno da će većina medija – koji prema Kerumu već duže vremena ne gaje previše simpatija – ovo dočekati kao još jednu sjajnu priliku da splitskog gradonačelnika pribiju na križ. Njegova politička karijera, ozbiljno načeta skandalom u Stankovićevoj emisiji, se također čini ugroženom. Bez svake sumnje je izgubio i određen dio tradicionalnih, konzervativnih katoličkih birača.

S druge strane, riječ je o medijsko-političkoj terri incogniti, odnosno situaciji koja predstavlja priliku i za pozitivan “spin”. Krešimir Macan, njegov bivši PR guru, na Facebooku je rekao da je izjava bila “po pravilima struke”, odnosno da je Kerum shvatio da je u ovakvoj situaciji najbolje sa svom prljavštinom što brže izaći u javnost, kako bi se poslije ona daleko lakše čistila. Nema sumnje da će dio hrvatske javnosti znati cijeniti Kerumovu brutalnu iskrenost, nešto po čemu se toliko razlikuje od omrznutih hrvatskih političara.

Loš ili dobar tajming za Kerumovu stranku?

Posljednjih godina se dosta govorilo, pogotovo među onima koji pripadaju hrvatskom medijsko-političkom establishmentu, da u Hrvatskoj ima previše stranaka. Željko Kerum se s time očigledno ne slaže, ako je suditi po današnjoj vijesti kako će u petak osnovati novu stranku.

To, s jedne strane, ne bi trebalo previše ikoga iznenaditi, s obzirom da se za Keruma teško može reći da pripada hrvatskom establishmentu, odnosno političkom mainstreamu, pogotovo nakon epizode u nedjelju. Isto tako, vijest o Kerumovoj stranci nije nova, s obzirom da je njeno osnivanje najavljeno još 1. srpnja.

Međutim, s obzirom da je splitski gradonačelnik posljednjih dva i pol mjeseci uglavnom šutio o tim planovima, činilo se kako je nova stranka tek impulzivan potez, izazvan euforijom zbog Sanaderovog odlaska, odnosno događaja koji je Kerum mogao shvatiti kao otvaranje prostora za vlastite političke ambicije.

Osnivanje nove stranke još više iznenađuje s obzirom da koincidira sa situacijom u kojoj je Kerum izložen nemilosrdnom sakaćenju od strane medija te zgražanju većine relevantnih komentatora. Nova Kerumova stranka bi se trebala osnovati u trenutku kada je ime njenog osnivača postalo sinonim za najgori diplomatski skandal u poratnoj povijesti Hrvatske, odnosno skinulo Thompsona s mjesta dežurnog oličenja svega što u Hrvatskoj ne valja.

Osnivanje stranke u situaciji kada je njenom budućem vođi zbog verbalnog “bisera” potreban masivni “spin” se ne doima previše inteligentnim potezom. Prije svega, Kerum je svojom izjavom sebi, makar teoretski, ograničio biračko tijelo. Još važnije je to da je od sebe udaljio potencijalne koalicijske partnere i financijsko-političke saveznike.

Međutim, možda u svem tom ludilu ima i nekakvog sistema. Neki ciničniji promatrači su već sada primijetili kako se izjavama u kojima se ponavljaju ultradesničarske teze o Srbima i Jugoslavenima Kerum dodvorio krajnjoj desnici, odnosno upravo onim strankama pomoću kojih će mu sestra Nevenka Bečić postati predsjednicom Gradskog vijeća te tako omogućiti da Splitom upravlja bez ikakve parlamentarne opstrukcije.

Tim izjavama bi Kerum također sebi trajno mogao privezati desničarske birače koje je bio HDZ-u ukrao na lokalnim izborima, odnosno svoju vlast nad Splitom zacementirati na barem nekoliko mandata, odnosno nakon sljeećeg izbornog ciklusa proširiti na Splitsko-dalmatinsku županiju.

Krajnjim skretanjem udesno Kerum je tako sebi ispunio neposredne interese, ali je isto tako stvorio nepremostive prepreke za dugoročnu političku karijeru. Ono što prolazi u Zagori i sumornim splitskim predgrađima ne prolazi u drugim krajevima Hrvatske, čak i kada se iz jednadžbe izbace intelektualci i snobovi na čije simpatije Kerum ionako nije mogao računati.

Prevelikom broju ljudi na hrvatskom sjeveru i zapadu Kerum već sada služi kao izgovor da sami sebe ne smatraju bigotnim i primitivnim. Splitski gradonačelnik je već stvorio presnažnu reputaciju “tovara” i “kamenjarca” te – što je s obzirom na važnost zagrebačkog izbornog bojišta vrlo bitno – hajdukovca. U ovom trenutku se čini da će Kerumova stranka biti ništa drugo do pitoreskni lokalni, odnosno u najboljem slučaju regionalni, fenomen bez ikakve naročite relevantnosti za nacionalnu politiku.

S druge strane, Kerum je već pokazao kako zna prkositi ne samo establishmentu nego i zdravorazumskim očekivanjima.

Kako je Kerum upropastio hrvatski Dan ponosa

20. rujan 2009. godine je bio dan predodređen da ostane zabilježen zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti, jedan od onih svijetlih trenutaka kada se Hrvati trebaju ponositi svojom državom. Da razlog za trijumfalno raspoloženje bude što veći, sama Hrvatska i Hrvati nisu za takvo dostignuće trebali učiniti ama baš ništa.

Naime, vlasti našeg istočnog susjeda su, usprkos višemjesečnih priprema za Belgrade Pride, odnosno najava da će se sudionicima te manifestacije iskazivanja alternativnih oblika seksualnosti jamčiti sigurnost, nakon vrlo dobro organiziranog napada na francuske navijače u posljednji trenutak zaključile da je rizik prevelik, odnosno da simboličko prihvaćanje nekakvih evropskih vrijednosti ipak nije vrijedno masovnog krvoprolića na beogradskim ulicama.

Srbija je tako više nego jasno stavila do znanja nije u stanju ono što već nekoliko godina može Hrvatska – organizirati i koliko-toliko normalnom održati gay paradu na ulicama svog glavnog grada. Nakon toga su slijedili izrazi žaljenja i šoka među predstavnicima zapadnih ambasada u Beogradu, odnosno bijesa i nevjerice među predstavnicima liberalnog dijela srpske javnosti, uvjerene da su zbog tog fijaska Srbiji za dugo vremena, a možda i zauvijek, zatvorena vrata spasonosnih evropskih integracija.

U Hrvatskoj taj događaj nije mogao ne izazvati sasvim razumljivi Schadenfreude, čak i među onima koji nemaju baš previše razumijevanja za javno izražavanje homoseksualnosti. Njime je potvrđeno široko uvriježeno mišljenje da Srbija godinama, a možda i desetljećima zaostaje za Hrvatskom u svom civilizacijskom razvoju, odnosno da noćna mora svakog evropskog nacionalista – brisanje granica između između u EU ravnopravnih Hrvatske i Srbije – predstavlja nešto što će, u najgorem slučaju, morati brinuti tek našu djecu. Srbija je neodržavanjem Belgrade Pridea dala za pravo svima onima koji uporno tvrde da Hrvatska pripada prosvijećenom, civiliziranom, katoličkom, kapitalističkom, liberalnom, demokratskom i evropskom Zapadu nasuprot Srbije koja je osuđena da zauvijek tavori na primitivnom, barbarskom, pravoslavnom, komunističkom, autoritarnom i azijatskom Istoku.

Osmjeh koji je ta spoznaja izazvala kod mnogih Hrvata je, međutim, već istog dana ostao zaleđen kada je mnoge iluzije u paramparčad razbilo gostovanje splitskog gradonačelnika Željka Keruma u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2”.

Kerum, koji je i prije pustolovine u HRT-ovom studiju bio u ne baš zavidnoj situaciji što se tiče odnosa medija prema njemu – opisivan je kao najgoreg zlo koje je zadesilo Split ili u, najboljem slučaju, bezazleni redikul – riskirao je mnogo svojim dolaskom kod Aleksandra Stankovića. Javnost je mogao pridobiti, ili barem ograničiti dalju štetu, da je uspio iole kompetentno odgovoriti na pitanja vezana uz njegovo gradonačelnikovanje i poslovanje. U tome je, barem u nekom pogledu, uspio, ali je onda sebi dozvolio fatalnu grešku.

U jednom jedinom trenutku Kerum je pokazao kako, bez obzira na prirodni politički talent zahvaljujući kojem danas sjedi u splitskoj Banovini, ipak postoji duboki jaz između njega i profesionalnih političara. Na naizgled bezazlenom i rutinskom pitanju Aleksandra Stankovića se poskliznuo kao na kori od banane te dozvolio da mu izjave o Srbima i Jugoslavenima uz ranije probleme njegovoj reputaciji nabiju dodatnu stigmu rasista, ksenofoba i šovinista. Time je Kerum u jednom jedinom trenutku potvrdio sve najgore stereotipove i objede koje su mjesecima prije i poslije izbora prišivali izborni protivnici. Nakon gostovanja kod Stankovića će biti prilično teško tvrditi da je u pitanju uobičajeno izborno pretjerivanje , odnosno folklorna sotonizacija političkih protivnika.

Kerum se u takvu situaciju uvalio najviše zahvaljujući svom neiskustvu. Teško je pronaći hrvatskog političara, barem ne tako medijski eksponiranog kao što je splitski gradonačelnik, koji bi sebi dozvolio takav gaf s potencijalno katastrofalnim posljedicama. Gotovo svatko drugi na njegovom mjestu bi pronašao elegantan način da na Stankovićeva pitanja odgovori drukčije, odnosno da izbjegne jednostavnu, ali u slučaju Keruma fatalnu klopku.

Kerum, koji je u samoj emisiji najavljivao da će svoju sestru Nevenku Bačić uspjeti instalirati za novog predsjednika Gradskog vijeća, odnosno da će “sa svojih 300.000 glasova odlučiti predsjedničke izbore” sada se odjednom mora suočiti s time da je postao politički ekvivalent radioaktivnog otpada umjesto poželjne udavače. Politički establishment, koji Keruma nikada nije previše volio, odnosno smatrao ga tek prolaznim fenomenom za jednokratnu upotrebu, neće oklijevati da ovu pogrešku iskoristi kako bi to “nestašno dijete” stavio na njegovo “pravo mjesto”.

Stoga će biti zanimljivo vidjeti kako su svi oni političari i opcije koje je Kerum vidio kao svoje potencijalne saveznike i partnere sada od njega bježati kao vrag od tamjana. Gotovo je sigurno da će, na primjer, Kerumov kolega i sugrađanin Nadan Vidošević na predsjedničkim izborima sebe nastojati kao prikazati kao “umjerenog, civiliziranog i uglađenog”, odnosno kao “anti-Keruma”. Milan Bandić će, pak, naglašavati kako je za razliku od Kerum istinski socijaldemokrat, odnosno kako njegova darežljivost, makar iz ciničnih dnevnopolitičkih razloga, “nije pitala za nacionalnost”. U samom Splitu se, pak, prema prvim reakcijama već sada može vidjeti kako je gostovanje kod Stankovića stvorilo savršen izgovor za donedavno nezamislivu koaliciju između “uglađenog urbanog” HDZ-a i “dosljedno antikerumovskog” SDP-a.

Zbog svega toga se čini da bi za Keruma, odnosno nastavak njegove političke karijere, jučerašnje gostovanje u HRT-ov studiju predstavljalo isto ono što je, svojevremeno Trpinjska cesta predstavljala za Prvu gardijsku oklopnu brigadu JNA.

Međutim, kerumofobi ili barem svi oni koji kerumofobiju temelje na borbi za nekakvu evropsku, civiliziranu i “normalnu” Hrvatsku, u tome ne bi trebali tražiti nekakvu veliku utjehu. Splitski gradonačelnik je jučerašnjim gostovanjem, slično kao i samim svojim izborom, otkrio neke predugo skrivene i ignorirane istine o Hrvatskoj.

U te istine spada činjenica da gradonačelnik drugog po veličini grada u Hrvatskoj, dva desetljeća nakon uspostave demokracije i desetljeće i pol nakon rata, sebi može priuštiti takve šovinističke stavove. Ako se, pak, neke od nedosljednosti u Kerumovim jučerašnjim izjavama na tu temu pokušaju “spinom” protumačiti u njegovu korist, odnosno tvrdi da on zapravo nije mislio što je rekao, ostaje možda još neugodnija spoznaja da se samo nastojao dodvoriti bigotnim, šovinističkim shvaćanjima koja vladaju njegovim, nimalo malenim, a možda i većinskim, biračkim tijelom. A još je depresivnije ako se uzme u obzir da su – u ne baš tako dalekoj prošlosti – slične “bisere” izvaljivali i političari koji se danas smatraju predstavnici lijevih, liberalnih i “evropskih” opcija, uključujući i neke nesuđene premijere.

Kerum je, dakle, samo slika i prilika Hrvatske kakva jest, odnosno surove istine prema kojoj se ona po pitanju nekakve “civilizacijske razine” ipak toliko ne razlikuje od svog istočnog susjeda. Svi oni koji još uvijek nastoje održati iluziju o Hrvatskoj koja pripada prosvijećenom Zapadu, a ne divljem Istoku dobit će novi poticaj da granicu između ta dva nespojiva svijeta pomjere zapadnije. Možda na liniju za koju u posljednje vrijeme ima sve manje razloga zvati Šešeljevom, a sve više razloga zvati Kuljiševom.