Sve manje Vrimena

Splitski tjednik Vrime je u najnovijem broju obavijestio čitatelje kako će se sljedeći primjerak pojaviti 29. listopada, odnosno kako prelaze na dvotjedni ritam izlaženja. Ne mora se biti naročiti ekonomski stručnjak da bi se shvatilo kako su globalna recesija i trendovi koji pogađaju i mnogo uglednije i mnogo starije igrače u medijima pogodili i jednu od rijetkih prinova na hrvatskim kioscima.

Međutim, splitski tjednik gubi borbu za opstanak i zbog vlastitih specifičnosti, odnosno zbog nedovoljne prilagodbe postojećim društveno-ekonomskim okolnostima, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnoj sredini. To se prvenstveno odnosi na uređivačku politiku, koja bi se mogla nazvati malo previše splitocentričnom, ali i previše usredotočenom na jedan jedini cilj – rušenje trenutnog splitskog gradonačelnika i njegovog režima. Ta strategija, koja je u slučaju Vrimena možda najbolje ilustrira fenomen KDS (Kerum Derangement Syndrome) je bila pogrešna iz dva razloga. Prvo, u tome su splitski tjednik uveliko nadmašili već etablirani mediji i “teška artiljerija” komentatora i hrvatskih opinion makera. Drugo, a što je možda još važnije, prevelika fokusiranost na Keruma – i to u negativnom smislu – je ne samo odbila kerumofilski nastrojeni dio čitateljstva a on, bez obzira na sve jeftine stereotipove o nepismenosti prosječnog Kerumovog glasača, i nije tako malen. Uz to su čitatelji isto tako stekli dojam da je cijeli projekt splitskog tjednika malo previše fokusirani na jedan grad, jednog čovjeka i jedan jedini problem, odnosno da je manje riječ o nečemu što ima ambicije biti medijskom institucijom, a više sliči na pamflet za jednokratnu upotrebu. Oni s malo dužim sjećanjem će vjerojatno u Vrimenu i njegovoj crnoj sudbini prepoznati istu stvar koja se prije jedno desetljeće dogodila s Pukanićevom Republikom.

Bila bi zbilja šteta da se povijest u ovom slučaju ponovi. Vrime ima ozbiljnih nedostataka, ali je to ponekad kompenziralo velikom strašću svojih malobrojnih novinara – kvalitetom koja mnogim od bezličnih korporativnih plaćenika u “ozbiljnim” medijima često nedostaje. U toj kvaliteti zna podsjetiti na nikada prežaljeni Feral Tribune. Ostaje za nadati da će zasad jedini splitski tjednik pronaći neki način da preživi, odnosno da ionako crna medijska slika Hrvatske neće postati još crnja.

Oglasi

Muke po Mucalu

Zaboravite na globalnu recesiju, zaboravite na topljenje ledenjaka ili naftu koja suklja s dna Meksičkog zaljeva. Najveća kataklizma našeg doba se upravo događa u lijepom gradu Splitu kome prijeti zlo veće i čak i od onoga koje je donijelo avarsko razaranje Salone, epidemija kuge za kandijskog rata i savezničko bombardiranje 1944. godine. Sve te povijesne nesreće bi trebao minornim učiniti neoposiva strahota u obliku Duška Mucala čije imenovanje za intendata HNK Split predstavlja nezamislivo, neopisivo i neoprostivo skrnavljenje najsvetijeg hrama hrvatske, evropske i svjetske kulture…

…ili su to možda hrvatski mediji, po običaju, od banalne rutine napravili epsku krizu?

Ne ulazeći u meritum “pseudoafere”, teško se oteti dojmu da je u pitanju medijsko napuhivanje koje je motivirano jeftinom dnevnom politikom, intelektualnim snoberajem, a najviše bolnom spoznajom da s povišenjem temperatura nastupa “sezona kiselih krastavaca”.

Da netko stane na loptu i malo razmisli, ne bi se mogao sjetiti kada se posljednji put u hrvatskim medijima spominjao HNK Split i njegov intendant. A i oni koji imaju nekakvu blagu predodžbu o tome što je to, zapravo, HNK Split, vjerojatno su godinama – i to obično s pravom – smatrali da na ovoj planeti, odnosno njenom dijelu koji se zove “Split” ima vjerojatno daleko gorih problema čijem rješavanju bi dobro došao možda čak i djelić energije s kojom se hrvatska javnost “senzibilizirala” za “slučaj Mucalo”.

Da li je itko, na primjer, postavio pitanje koliko, zapravo, Splićana odlazi gledati predstave u HNK Split i koliko je ta institucija, zapravo, važna “u velikoj shemi stvari”? Ako je broj ljudi koji pohode splitski hram kulture malen, odnosno ako kultura prosječnog Splićanina prije “vuče” Ceci nego Ionescou, odnosno, da budemo precizniji, ako to predstavlja problem, teško je zamisliti da bi njegovo rješenje trebalo biti osoba A umjesto osobe B na čelu gradskog kazališta.

Ono što je još zanimljivije jest da gotovo nitko ne napada Mucala kao intendanta zbog nekog posebnog nedostatka talenta ili stručnih kvalifikacija, koliko zbog teze da je on “Kerumov čovjek”. Nikome, s druge strane, ne pada na pamet da je takvo kadrovsko rješenje sasvim u skladu s rezultatima neposrednih, slobodnih, višestranačkih i tajnih izbora te da je jednako legitimno, a možda čak i legitimnije od načina na koji HDZ i SDP upravo mijenjaju Ustav.

A još je manje onih koji smatraju da nikakvih problema sa “silovanjem, skrnavljenjem i estradizacijom kulture” ne bi bilo da se ta ista kultura jednostavno “otkači” od države te tako elegantno uklone mnogi problemi vezani uz birokraciju, korupciju i politikantski diletantizam koji krase postojeći sistem. Takvih ima malo, ali ih, srećom, ipak ima.

A zašto ne nova stranka?

Nakon dva desetljeća demokracije u Hrvatskoj sasvim je razumljivo da je oduševljenje tom institucijom daleko manje nego u trenutku njenog uvođenja. Često navođena kao univerzalni recept za globalnu sreću, danas se često – iako još uvijek implicitno – u nekim krugovima spominje kao dio problema, a ne rješenja. To se pogotovo može osjetiti u slučajevima kada demos – taj “glas Božji” – odluči drukčije nego što to intelektualni ili kakav drugi establishment od njega to traži.

Takvo nezadovoljstvo se moglo osjetiti nakon što je “brontosaur” i “komunistički fosil” Marin Jurjević na “festivalu demokracije” koga su činili izbori za vodstvo SDP-a u Splitu uspio poraziti “mladu nadu” Ranka Ostojića, a sve usprkos žestokom navijanju lokalnih medija (među kojima se ističe novi tjednik Vrime i Jurjević na naslovnici s naslovom “Odlazi!”). Možda je u tome najrječitiji Denis Kuljiš, autor epskog panegirika Ostojića pred prošlogodišnje lokalne izbore. U tekstu za Jutarnji list gdje komentira novi poraz svog favorita ustanovio je kako SDP s Jurjevićem u Splitu nema budućnost te pozvao zagrebačku centralu da raspuštanjem  gradske organizacije spasi stranku.

S Kuljišem se teško ne složiti. SDP s Jurjevićem uistinu nema bog-zna-kakvu budućnost u Splitu. Međutim, pitanje je da li bi s Ostojićem na čelu splitskog SDP-a bilo bitno drukčije. Nekadašnji “splitski Batman” je izgledao svježe kao mladi, telegenični šef policije bez dlake na jeziku, ali danas je on već “potrošena roba” koji ima dobre organizacijske i menadžerske sposobnosti, ali zato nema za suvremenu demokratsku politiku najvažniju sposobnost – onu dobivanja izbora. Ostojić je u prošlogodišnjem megdanu s Kerumom na sebe navukao fatalnu reputaciju gubitnika, koja je porazom od “brontosaura” postala još gora.

A ako Ostojić nije uspio poraziti ni “brontosaura” ni Keruma (kojeg mediji posljednjih mjeseci uporno portretiraju kao patetičnog klauna), postavlja se pitanje što je on to zapravo u stanju učiniti. A ako se ozbiljno uzmu priče koje plasira “Vrime” o tome da je Jurjevićeva pobjeda rezultat “dijaspore” i mutnih manipulacija članstvom i glasačkim listićima, onda je stvar još gora po SDP. Kako će građani moći ukazati povjerenje stranci koja je sebi dozvolila “mutež” čak i u vlastitom “festivalu demokracije”?

Ako je Kerum problem, onda bi se rješenje trebalo tražiti upravo u onome što ga je dovelo na vlast, a to je, prije svega, duboka zgađenost naroda političkim establishmentom oličenim u strankama kao što su HDZ i SDP. Kerum je to nezadovoljstvo iskoristio ponudivši sebe kao vanstranačku alternativu. Opozicija Kerumu, stoga, mora pridobiti upravo one građane koji su Keruma držali, a najveći dio još uvijek drži, boljom opcijom od etabliranih stranaka. Te građane ne može pridobiti Bajin SDP, a još manje SDP s vodstvom oktroiranim od ljudi koji su Split vidjeli samo na razglednicama. S novom i 20. stoljećem neopterećenom strankom bi možda mogao biti drugi slučaj.

Monsinjor Vox ruši budući hrvatski zid?

[picapp src=”c/3/4/0/MTV_EMAs_Present_d96b.jpg?adImageId=7322176&imageId=6976336″ width=”234″ height=”154″ /]

Povijest je ponovno pokazala smisao za ironiju na 20. obljetnicu pada berlinskog zida. Pokušaj splitskog gradonačelnika Željka Keruma da u Split na veliki koncert dovede grupu U2 bi se također mogao shvatiti kao svojevrsno rušenje zida nalik na onaj koji je dijelio Saveznu Republiku Njemačku i Njemačku Demokratsku Republiku.

Ako bi ta inicijativa prošla, u vjetar bi otišla paradigma koja se odnedavno pojavila među hrvatskim intelektualnim establishmentom, a prema kojoj upravo Bono Vox i njegova rock-grupa predstavljaju svjetionik koji bi svakom “ispravnom” građaninu Republike Hrvatske trebao ukazivati pravi evropski, kulturni, progresivni, kozmopolitski i zapadni put nasuprot tavorenju u balkanskom nacionalizmu i primitivizmu – odnosno svim onim vrijednostima čije je oličenje Željko Kerum.

Ta je paradigma postala toliko jaka – iako će o njoj sljedećih par mjeseci biti malo riječi zbog predsjedničkih izbora i drugih dnevnopolitičkih realnosti – da je podjela Hrvatske na “ispravnu” i “pogrešnu” dobila čak i teritorijalne dimenzije, odnosno ideološku osnovu za buduće stvaranje dvije umjesto jedne hrvatske države.

Ako bi se dolazak U2 ostvario, to bi se prema toj paradigmi tumačilo kao svojevrsni protuprirodni blud, jer “monsinjor Vox” sa svojim prosvijećenim, “politički korektnim”, rockerskim i evropskim vrijednostima nema što tražiti u Splitu, gradu koga Denis Kuljiš naziva prijestolnicom primitivne, balkanske i turbofolkom zaražene Istočne Hrvatske. A stvar izgleda još perverznije kada iza inicijative stoji nitko drugi do gradonačelnik koga se proglašava antitezom svega što Vox i U2 predstavljaju, odnosno svega što bi Hrvatska trebala biti.

Stoga, voljeli U2 ili ne, za nadati se je da će ova inicijativa uroditi plodom. Naime, ona bi – barem na neko vrijeme – utišala sve priče koje vode do toga da se na liniji Karlobag-Karlovac-Sisak-Virovitica ipak uspostavi nekakva državna granica.

Loš ili dobar tajming za Kerumovu stranku?

Posljednjih godina se dosta govorilo, pogotovo među onima koji pripadaju hrvatskom medijsko-političkom establishmentu, da u Hrvatskoj ima previše stranaka. Željko Kerum se s time očigledno ne slaže, ako je suditi po današnjoj vijesti kako će u petak osnovati novu stranku.

To, s jedne strane, ne bi trebalo previše ikoga iznenaditi, s obzirom da se za Keruma teško može reći da pripada hrvatskom establishmentu, odnosno političkom mainstreamu, pogotovo nakon epizode u nedjelju. Isto tako, vijest o Kerumovoj stranci nije nova, s obzirom da je njeno osnivanje najavljeno još 1. srpnja.

Međutim, s obzirom da je splitski gradonačelnik posljednjih dva i pol mjeseci uglavnom šutio o tim planovima, činilo se kako je nova stranka tek impulzivan potez, izazvan euforijom zbog Sanaderovog odlaska, odnosno događaja koji je Kerum mogao shvatiti kao otvaranje prostora za vlastite političke ambicije.

Osnivanje nove stranke još više iznenađuje s obzirom da koincidira sa situacijom u kojoj je Kerum izložen nemilosrdnom sakaćenju od strane medija te zgražanju većine relevantnih komentatora. Nova Kerumova stranka bi se trebala osnovati u trenutku kada je ime njenog osnivača postalo sinonim za najgori diplomatski skandal u poratnoj povijesti Hrvatske, odnosno skinulo Thompsona s mjesta dežurnog oličenja svega što u Hrvatskoj ne valja.

Osnivanje stranke u situaciji kada je njenom budućem vođi zbog verbalnog “bisera” potreban masivni “spin” se ne doima previše inteligentnim potezom. Prije svega, Kerum je svojom izjavom sebi, makar teoretski, ograničio biračko tijelo. Još važnije je to da je od sebe udaljio potencijalne koalicijske partnere i financijsko-političke saveznike.

Međutim, možda u svem tom ludilu ima i nekakvog sistema. Neki ciničniji promatrači su već sada primijetili kako se izjavama u kojima se ponavljaju ultradesničarske teze o Srbima i Jugoslavenima Kerum dodvorio krajnjoj desnici, odnosno upravo onim strankama pomoću kojih će mu sestra Nevenka Bečić postati predsjednicom Gradskog vijeća te tako omogućiti da Splitom upravlja bez ikakve parlamentarne opstrukcije.

Tim izjavama bi Kerum također sebi trajno mogao privezati desničarske birače koje je bio HDZ-u ukrao na lokalnim izborima, odnosno svoju vlast nad Splitom zacementirati na barem nekoliko mandata, odnosno nakon sljeećeg izbornog ciklusa proširiti na Splitsko-dalmatinsku županiju.

Krajnjim skretanjem udesno Kerum je tako sebi ispunio neposredne interese, ali je isto tako stvorio nepremostive prepreke za dugoročnu političku karijeru. Ono što prolazi u Zagori i sumornim splitskim predgrađima ne prolazi u drugim krajevima Hrvatske, čak i kada se iz jednadžbe izbace intelektualci i snobovi na čije simpatije Kerum ionako nije mogao računati.

Prevelikom broju ljudi na hrvatskom sjeveru i zapadu Kerum već sada služi kao izgovor da sami sebe ne smatraju bigotnim i primitivnim. Splitski gradonačelnik je već stvorio presnažnu reputaciju “tovara” i “kamenjarca” te – što je s obzirom na važnost zagrebačkog izbornog bojišta vrlo bitno – hajdukovca. U ovom trenutku se čini da će Kerumova stranka biti ništa drugo do pitoreskni lokalni, odnosno u najboljem slučaju regionalni, fenomen bez ikakve naročite relevantnosti za nacionalnu politiku.

S druge strane, Kerum je već pokazao kako zna prkositi ne samo establishmentu nego i zdravorazumskim očekivanjima.

Kako je Kerum upropastio hrvatski Dan ponosa

20. rujan 2009. godine je bio dan predodređen da ostane zabilježen zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti, jedan od onih svijetlih trenutaka kada se Hrvati trebaju ponositi svojom državom. Da razlog za trijumfalno raspoloženje bude što veći, sama Hrvatska i Hrvati nisu za takvo dostignuće trebali učiniti ama baš ništa.

Naime, vlasti našeg istočnog susjeda su, usprkos višemjesečnih priprema za Belgrade Pride, odnosno najava da će se sudionicima te manifestacije iskazivanja alternativnih oblika seksualnosti jamčiti sigurnost, nakon vrlo dobro organiziranog napada na francuske navijače u posljednji trenutak zaključile da je rizik prevelik, odnosno da simboličko prihvaćanje nekakvih evropskih vrijednosti ipak nije vrijedno masovnog krvoprolića na beogradskim ulicama.

Srbija je tako više nego jasno stavila do znanja nije u stanju ono što već nekoliko godina može Hrvatska – organizirati i koliko-toliko normalnom održati gay paradu na ulicama svog glavnog grada. Nakon toga su slijedili izrazi žaljenja i šoka među predstavnicima zapadnih ambasada u Beogradu, odnosno bijesa i nevjerice među predstavnicima liberalnog dijela srpske javnosti, uvjerene da su zbog tog fijaska Srbiji za dugo vremena, a možda i zauvijek, zatvorena vrata spasonosnih evropskih integracija.

U Hrvatskoj taj događaj nije mogao ne izazvati sasvim razumljivi Schadenfreude, čak i među onima koji nemaju baš previše razumijevanja za javno izražavanje homoseksualnosti. Njime je potvrđeno široko uvriježeno mišljenje da Srbija godinama, a možda i desetljećima zaostaje za Hrvatskom u svom civilizacijskom razvoju, odnosno da noćna mora svakog evropskog nacionalista – brisanje granica između između u EU ravnopravnih Hrvatske i Srbije – predstavlja nešto što će, u najgorem slučaju, morati brinuti tek našu djecu. Srbija je neodržavanjem Belgrade Pridea dala za pravo svima onima koji uporno tvrde da Hrvatska pripada prosvijećenom, civiliziranom, katoličkom, kapitalističkom, liberalnom, demokratskom i evropskom Zapadu nasuprot Srbije koja je osuđena da zauvijek tavori na primitivnom, barbarskom, pravoslavnom, komunističkom, autoritarnom i azijatskom Istoku.

Osmjeh koji je ta spoznaja izazvala kod mnogih Hrvata je, međutim, već istog dana ostao zaleđen kada je mnoge iluzije u paramparčad razbilo gostovanje splitskog gradonačelnika Željka Keruma u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2”.

Kerum, koji je i prije pustolovine u HRT-ovom studiju bio u ne baš zavidnoj situaciji što se tiče odnosa medija prema njemu – opisivan je kao najgoreg zlo koje je zadesilo Split ili u, najboljem slučaju, bezazleni redikul – riskirao je mnogo svojim dolaskom kod Aleksandra Stankovića. Javnost je mogao pridobiti, ili barem ograničiti dalju štetu, da je uspio iole kompetentno odgovoriti na pitanja vezana uz njegovo gradonačelnikovanje i poslovanje. U tome je, barem u nekom pogledu, uspio, ali je onda sebi dozvolio fatalnu grešku.

U jednom jedinom trenutku Kerum je pokazao kako, bez obzira na prirodni politički talent zahvaljujući kojem danas sjedi u splitskoj Banovini, ipak postoji duboki jaz između njega i profesionalnih političara. Na naizgled bezazlenom i rutinskom pitanju Aleksandra Stankovića se poskliznuo kao na kori od banane te dozvolio da mu izjave o Srbima i Jugoslavenima uz ranije probleme njegovoj reputaciji nabiju dodatnu stigmu rasista, ksenofoba i šovinista. Time je Kerum u jednom jedinom trenutku potvrdio sve najgore stereotipove i objede koje su mjesecima prije i poslije izbora prišivali izborni protivnici. Nakon gostovanja kod Stankovića će biti prilično teško tvrditi da je u pitanju uobičajeno izborno pretjerivanje , odnosno folklorna sotonizacija političkih protivnika.

Kerum se u takvu situaciju uvalio najviše zahvaljujući svom neiskustvu. Teško je pronaći hrvatskog političara, barem ne tako medijski eksponiranog kao što je splitski gradonačelnik, koji bi sebi dozvolio takav gaf s potencijalno katastrofalnim posljedicama. Gotovo svatko drugi na njegovom mjestu bi pronašao elegantan način da na Stankovićeva pitanja odgovori drukčije, odnosno da izbjegne jednostavnu, ali u slučaju Keruma fatalnu klopku.

Kerum, koji je u samoj emisiji najavljivao da će svoju sestru Nevenku Bačić uspjeti instalirati za novog predsjednika Gradskog vijeća, odnosno da će “sa svojih 300.000 glasova odlučiti predsjedničke izbore” sada se odjednom mora suočiti s time da je postao politički ekvivalent radioaktivnog otpada umjesto poželjne udavače. Politički establishment, koji Keruma nikada nije previše volio, odnosno smatrao ga tek prolaznim fenomenom za jednokratnu upotrebu, neće oklijevati da ovu pogrešku iskoristi kako bi to “nestašno dijete” stavio na njegovo “pravo mjesto”.

Stoga će biti zanimljivo vidjeti kako su svi oni političari i opcije koje je Kerum vidio kao svoje potencijalne saveznike i partnere sada od njega bježati kao vrag od tamjana. Gotovo je sigurno da će, na primjer, Kerumov kolega i sugrađanin Nadan Vidošević na predsjedničkim izborima sebe nastojati kao prikazati kao “umjerenog, civiliziranog i uglađenog”, odnosno kao “anti-Keruma”. Milan Bandić će, pak, naglašavati kako je za razliku od Kerum istinski socijaldemokrat, odnosno kako njegova darežljivost, makar iz ciničnih dnevnopolitičkih razloga, “nije pitala za nacionalnost”. U samom Splitu se, pak, prema prvim reakcijama već sada može vidjeti kako je gostovanje kod Stankovića stvorilo savršen izgovor za donedavno nezamislivu koaliciju između “uglađenog urbanog” HDZ-a i “dosljedno antikerumovskog” SDP-a.

Zbog svega toga se čini da bi za Keruma, odnosno nastavak njegove političke karijere, jučerašnje gostovanje u HRT-ov studiju predstavljalo isto ono što je, svojevremeno Trpinjska cesta predstavljala za Prvu gardijsku oklopnu brigadu JNA.

Međutim, kerumofobi ili barem svi oni koji kerumofobiju temelje na borbi za nekakvu evropsku, civiliziranu i “normalnu” Hrvatsku, u tome ne bi trebali tražiti nekakvu veliku utjehu. Splitski gradonačelnik je jučerašnjim gostovanjem, slično kao i samim svojim izborom, otkrio neke predugo skrivene i ignorirane istine o Hrvatskoj.

U te istine spada činjenica da gradonačelnik drugog po veličini grada u Hrvatskoj, dva desetljeća nakon uspostave demokracije i desetljeće i pol nakon rata, sebi može priuštiti takve šovinističke stavove. Ako se, pak, neke od nedosljednosti u Kerumovim jučerašnjim izjavama na tu temu pokušaju “spinom” protumačiti u njegovu korist, odnosno tvrdi da on zapravo nije mislio što je rekao, ostaje možda još neugodnija spoznaja da se samo nastojao dodvoriti bigotnim, šovinističkim shvaćanjima koja vladaju njegovim, nimalo malenim, a možda i većinskim, biračkim tijelom. A još je depresivnije ako se uzme u obzir da su – u ne baš tako dalekoj prošlosti – slične “bisere” izvaljivali i političari koji se danas smatraju predstavnici lijevih, liberalnih i “evropskih” opcija, uključujući i neke nesuđene premijere.

Kerum je, dakle, samo slika i prilika Hrvatske kakva jest, odnosno surove istine prema kojoj se ona po pitanju nekakve “civilizacijske razine” ipak toliko ne razlikuje od svog istočnog susjeda. Svi oni koji još uvijek nastoje održati iluziju o Hrvatskoj koja pripada prosvijećenom Zapadu, a ne divljem Istoku dobit će novi poticaj da granicu između ta dva nespojiva svijeta pomjere zapadnije. Možda na liniju za koju u posljednje vrijeme ima sve manje razloga zvati Šešeljevom, a sve više razloga zvati Kuljiševom.

Treba li zbog Keruma ukinuti lokalnu demokraciju?

Uvijek je nazahvalno praviti prognoze što će neka stranka činiti kada dođe na vlast. U posljednja dva desetljeća demokracije je tako bilo niz primjera kako su izborne parole bile jedno, a praksa nešto sasvim drugo. U slučaju SDP-a se, pak, u ovom trenutku čini izglednim potez koji se baš i ne može pronaći među službenim programskim dokumentima i izjavama vodećih funkcionara stranke.

Naime, vrlo je vjerojatno da će SDP, ako dođe na vlast, u okviru reformi lokalne samouprave – tj. ukidanja “trulih” nazovigradova i općinica čije stanovništvo jedva da može stati u dvoranu seoske škole – prikačiti i inicijativu da se ukine neposredan izbor gradonačelnika, općinskih načelnika i župana. Time bi se Hrvatska vratila na stanje prije posljednjih lokalnih izbora kada su dotične funkcionare birale lokalne skupštine.

SDP takvu inicijativu, dakako, neće sada “gurati” na sva zvona jer se ta stranka još uvijek nastoji pokazati “naprednijom” i “demokratskijom” od HDZ-a, a o čemu najbolje svjedoči pokušaj da se kopira američka Demokratska stranka s preliminarnim izborima. Neposredno biranje načelnika i župana se još uvijek smatra demokratskim iskorakom, odnosno takve ličnosti i takve uprave imaju jači legitimitet i autoritet od trećerazrednih anonimusa iza kojih stoje “kokošarske” i “protuprirodne” koalicije stranaka i strančica koje se raspadaju svakih nekoliko mjeseci, i koje su – nota bene – često HDZ-u omogućivale da SDP-u čupa vlast iz ruku nakon već dobivenih izbora.

Međutim, prošli lokalni izbori su pokazali kako SDP baš i nije previše profitirao oko tog “praznika demokracije”, odnosno da je u igri po novim pravilima prošao gore od svog suparnika HDZ-a. Pokazalo se da kada hrvatski birači dobiju priliku da neposredno biraju, u pravilu više vole jake individualce nego bezlične stranačke birokrate. Zato hrvatskom lokalnom politikom dominiraju upravo takvi pojedinci kao što su Kerum, Jambo, Glavaš,  a i kada je riječ o nominalnim vojnicima Partije oni se, poput Bandića, teško mogu nazvati discipliniranim “timskim igračima”.

HDZ zbog svoje solidne klijentelističke baze i čvrstog biračkog tijela, kao i uglavnom snažne lokalne organizacije, sebi daleko lakše može priuštiti “slobodne strijelce” nego što je to slučaj sa SDP-om koji je po tom pitanju uvijek bio u inferiornoj poziciji, a s kojom se, obzirom na samodeklarirani cilj od 33 posto glasova,  čak i unaprijed pomirio. SDP-u, pogotovo kada je na njegovo čelo došao diplomatskim vještinama baš ne previše obdareni Milanović, takvi “slobodni strijelci” nanose daleko više štete. Oni mu oduzimaju nezadovoljno i HDZ-u nesklono biračko tijelo, kompliciraju koalicijske i slične križaljke i u samoj stranci jačaju svjetonazorski problematične pragmatike koji su, za razliku od idealističkih pravovjernika, spremni “uprljati ruke” na terenu kako bi svojoj stranci donijeli vlast.

SDP-u neposredno izabrani načelnici i župani, dakle, ne odgovaraju. Umjesto njih se daleko korisnijima čine oni koji ovise o uzdignutim ručicama u skupštinama, te su zbog toga pod daleko većim pritiskom vlastite ili najjače stranke  – koja bi, nakon sljedećih parlamentarnih izbora i preuzimanja lokalnoj upravi bitnih financijskih sredstava na nacionalnoj razini, trebala biti upravo SDP.

Pitanje je, dakako, kako će SDP to obrazložiti. Kao uzor tako može poslužiti Srbija gdje je pred izbore 2008. godine promijenjen zakon i ukinuto neposredno biranje općinskih načelnika. Iza te inicijative su stajali Tadićevi demokrati, koji su – nota bene – Milanovićevi drugovi iz Socijalističke internacionale. Obrazloženje je u tom slučaju bio strah od “problematičnih” kandidata koji su pripadali miloševićevsko-šešeljevskoj desnici i tako prijetili trajnom udaljavanju Srbije od Evrope.

U hrvatskom slučaju će se inicijativa također obrazlagati nastojanjem da se lokalna uprava “očisti” od problematične vlasti, odnosno da tvrdnjom da će se neposredno izabrani kandidati u pravilu postajati lokalni “šerifi” koji ne odgovaraju nikome, a čija vlast, nesputana stranačkom stegom i parlamentarnom kontrolom, neće biti sputana ni zakonima pa ni najelementarnijim civilizacijskim standardima. Uporno će se plasirati “horor”-priče o raznoraznim lokalnim “gazdama” koji su glasove siromašnih, nepismenih i očajnih birača kupovali janjetinom i jeftinim dernecima, a čija je vlast antiteza svega što se naziva “europskim”, a što predstavljaju uglađeni, tihi intelektualci koji djeluju iz ureda zagrebačkih stranačkih centrala.

Željko Kerum, kojemu nije prošlo niti sto dana od dolaska na vlast, nalazi se pod ubitačnom vatrom medija zato što se zbog par uglavnom verbalnih ispada savršeno uklopio u gore navedeni scenarij. Naziva ga se “primitivcem” i “barbarom”, a njegova vladavina “apokalipsom”, sugerirajući svima da je zahvaljujući neposrednom izboru gradonačelnika umjesto jačanja demokracije u stvari došlo do njenog ukidanja, odnosno da “grad slučaj” prolazi kroz goru kalvariju od 1990-ih. Iako to još nitko – osim u par anti-kerumovskih komentara po Internet-forumima – nije eksplicitno rekao, stvara se dojam da bi “konačno rješenje” kerumovskog pitanja moglo biti upravo promjena zakona kojima bi se spriječilo da “tajkuni”, “demagozi” i “jeftini populisti” ikada dođu u priliku da uprljaju vlast koja u idealnoj Hrvatskoj može pripadati jedino “sređenim” “europskim” i “civiliziranim” strankama kao što su SDP i – ako se kojim slučajem vrati Sanader – HDZ.

Iako postoji mogućnost da se ova inicijativa sprovede u djelo, nema nikakve sumnje da bi ona predstavljala licemjerno ubijanje hrvatske demokracije, odnosno da bi SDP-ova, odnosno bilo koja druga vlast koja ima takve namjere, sebi uništila svaki legitimitet. A možda bi, bez obzira na to koliko iza nje stajale nekakve suvisle dnevnopolitičke posljedice, imala i dugoročno kataklizmičke posljedice, s obzirom da bi likvidacija demokratskih standarda uklonila ispušni ventil za nezadovoljstvo i dala prostor raznim antidemokratskim opcijama s lijeva i desna. Uostalom, i iza ove incijative stoje motivi koji i ne moraju biti baš uvijek racionalni. U svemu tome se može pronaći ista ona malograđanska snobovština koja stoji iza Kuljiševog prijedloga da se ova zemlja podijeli na “pravu” Republiku Hrvatsku i Republiku Čavoglave.

Splitsville u Splitu

Dujomir Marasović, ravnatelj splitske bolnice, je najavio kako će splitski HDZ raskinuti suradnju s gradonačelnikom Željkom Kerumom. Kao jedan od razloga je naveo neslaganje s Kerumovim planovima oko rješavanja problema prilaza novom rodilištu (tj. Kerumovo odbijanje da “iskesa” 50 milijuna kuna poduzetnicima koji drže zemljište na kome bi se trebao sagraditi prilazni put tom objektu). Eskalacija sukoba Marasovića i Keruma također dolazi nakon što je novi gradonačelnik prilično neuvijeno rekao što misli o ulozi koju je njegov od Sanadera postavljeni prethodnik Ivan Kuret imao u potpisivanju po grad štetnog ugovora o “Spalladium” areni.

Raspad koalicije između Keruma i HDZ-a, zapravo, ne bi trebao predstavljati šok, kao što šok nije trebalo predstavljati ni njeno sklapanje. Kerum je većinu u Gradskom vijeću sastavio s HDZ-om ne zbog neke ideologije ili “čobanske” solidarnosti u borbi protiv “urbanog” Splita (koga bi trebao braniti SDP), nego zbog jednostavnog i pragmatičnog interesa. Za njegove ambiciozne projekte je bila bitna podrška centralne vlasti u Zagrebu, odnosno Sanadera.

Sada, međutim, Sanader krstari Jadranom, sa sve manje razloga za iskrcavanje na obalu. Vlast u Zagrebu, radi koje je Kerum pristao na aranžman s HDZ-om, postala je klimava. Kerum se, kao iskusan poslovan čovjek, mora osigurati za slučaj kada te vlasti više ne bude. Distanciranje od “bisera” koje su gradu priuštili Kuret i njegovi stranački drugovi je prilično lagan, jednostavan, ali i efektan korak u tom smjeru.

Hrvatski mediji pokazuju prve simptome KDS-a

Kakve će biti posljedice dolaska Željka Keruma na čelo Splita sa sigurnošću će se moći reći tek za nekoliko godina. Neke od njih je, međutim, daleko lakše predvidjeti. Među njih spada i ulazak skraćenice KDS u hrvatski rječnik.

KDS je fenomen sličan onome koji se mogao vidjeti u američkim medijima nakon izbora 2000. godine i bio poznat pod skraćenicom BDS – Bush Derangement Syndrome. On se tada očitovao u tome da su vodeći američki urednici, novinari i komentatori bili toliko frustrirani i razjareni izborom Georgea W. Busha za predsjednika – a još više time da su birači ignorirali upozorenja o njegovim intelektualnim nedostacima – da su potpuno odbacili svaki pokušaj da praćenje njegove administracije učine objektivnim, odnosno postupno dozvolili da inače legitimna kritika nečije vlasti i politike skrene u oblast govora mržnje, bizarne teorije zavjere i druge patološke indikacije osoba koje su dozvolile da im osjećaji pomute razum.

BDS, inače, nije bio prvi takav fenomen u američkom javnom životu. Dok se BDS uglavnom vezuje za američku ljevicu i liberale, desnica i konzervativci su ranije bili pogođeni Clinton Derangement Syndromeom – manifestiranom kroz teorije zavjere o Billu Clintonu kao silovatelju, ubojici, zlostavljaču žena i veletrgovcu kokainom – a danas boluju od Obama Derangement Syndromea, obično manifestiranog kroz tvrdnje da novi predsjednik uopće nije američki državljanin, da tajno ispovijeda islamsku vjeru, a uz to je sljedbenik ideja Vladimira Iljiča Lenjina.

Kerumu slična  sudbina prijeti iz nekoliko razloga. Prije svega, svojom “živopisnom” pojavom će poslužiti kao svojevrsni gromobran, odnosno za skretanje pažnje od niza drugih ličnosti i njihovih nestašluka. Tako će se, na primjer, mjesecima i godinama u medijima uporno gurati priče o splitskom gradonačelniku, a sve u nastojanju da se ne spomene sadašnji gradonačelnik Virovitice po imenu Ivan Kirin, odnosno zaborave kojekakve “afere Vepar” ili nečiji mandat ministra unutarnjih poslova. Slično će biti i s mnogim zagrebačkim snobovima, koji će nekako lakše “progutati” omrznutog Bandića kada ga usporede s njegovim kolegom u Splitu.

Kako bi se KDS mogao manifestirati možda najbolje pokazuje članak Lea Nikolića na T-Portalu koji je trebao biti reportaža o tome kako je Željko Kerum dočekao vijesti o svojoj pobjedi, a na kraju se pretvorio u esej u kome se nariče nad sudbinom Splita koji je postao “talac poslovodstva jedne trgovačko-hotelijerske tvrtke”, nova vlast opisuje kao još jedan “HDZ-ov frankenštajnovski hibrid” te najavljuje bolno otrežnjenje glasačkog tijela iz “suburbija (hrvatski: predgrađa) huljićevskog profila” kada Kerum bude upravljao gradom u svoju korist. KDS će se, ako je suditi po tome, manifestirati kroz potpuno odbacivanje novinarske objektivnosti, selektivno prezentiranje informacija, kao i njihovo stalno “začinjavanje” vlastitim ideološkim i drugim predrasudama.

KDS, s druge strane, barem na kraće vrijeme neće naškoditi Kerumu, odnosno moguće je da bi mu mogao čak utvrditi popularnost. Moć medija u Hrvatskoj se ne smije precijenjivati, a Bandić je danas gradonačelnik usprkos tome što mu se godinama “vadi mast”. U samoj splitskoj kampanji je neprijateljski stav medijskog i kulturnog establishmenta samo išao na ruku Kerumovim populističkim argumentima, odnosno potpaljivao splitski “dišpet” protiv “gospode”. Nakon samih izbora je, pak, čak i nekim pristašama Ostojića jasno da je njihov kandidat izbore protiv Keruma izgubio onog trenutka kada je počeo koristiti negativnu kampanju.

KDS bi, s druge strane, Kerumu mogao nanijeti štetu ako ga sam Kerum počne shvaćati previše ozbiljno, odnosno dozvoli da zbog svog temperamenta počne previše burno reagirati na napade te tako počini nepotrebne gafove.

Glas za Keruma je glas za demokraciju

Preostalo je vrlo malo vremena do početka izborne šutnje pred drugi krug lokalnih izbora. Na njih imam namjeru izaći, isto kao što ću na njima iskoristiti istu onu opciju ka0 i prije 14 dana. Ništa što sam vidio ili čuo u prethodna dva tjedna nije me natjeralo da pretjerano zažalim zbog svoje odluke u prvom krugu. A to znači da ću biti dosljedan i podržati Željka Keruma za gradonačelnika Splita.

I sada, kao i prije četrnaest dana, držim da suprotan ishod od onog koji bi se temeljio na mom izboru (kao i, ako je suditi po anketama, izboru većine građana Splita) ne bi predstavljao tragediju za Split. Naprotiv, Ranko Ostojić je vrlo dobar kandidat koji bi mogao učiniti dosta dobrih stvari ako postane gradonačelnik. Stvar koja me je priječila da mu dam glas jest moja procjena da bi Kerum – zbog cijelog niza subjektivnih i objektivnih okolnosti – mogao učiniti daleko više.

Glavna prednost koju Kerum ima u odnosu na Ostojića jest to što će kao gradonačelnik imati daleko veći legitimitet. Nijedan gradonačelnik u povijesti Splita nije bio neposredno izabran na slobodnim, tajnim, višestranačkim izborima na kojima je postojalo opće pravo glasa za sve građane obaju splove.  Kerum će, za razliku od Ostojića, biti izabran zato što se zove Željko Kerum, odnosno to će biti glavni razlog zbog koga će dobiti glasove. Ostojić, nasuprot tome, većinu svojih glasova može prikupiti isključivo na temelju tri slova koja se nalaze iza njegovog imena na glasačkom listiću. Njegovi glasači će se opredijeljivati isključivo po stranačkom, odnosno ideološkom kriteriju. Ostojić bi tako – bez obzira na svoju biografiju ili karakter – mogao dobiti isti onakav broj glasova kao Ivan Kuret da je kojim slučajem iza njegovog imena stajala slova “HDZ”, isto kao što je Kuret vjerojatno mogao računati na drugi krug da je bio kandidat SDP-a.

I ta tri slova su, zapravo, jedini razlog zbog kojih će mnogi glasati protiv Keruma u nedjelju. Splitski tajkun nije im ne diže živce zbog toga što je “bahati primitivac” i  “seljačina”, odnosno bezdušni i pohlepni kapitalist,  koliko zbog prozaične činjenice da drugoj najvećoj stranci u Hrvatskoj oduzima vlast nad drugim najvećim gradom u Hrvatskoj. I to se dešava upravo u trenutku kada je od prošlih parlamentarnih izbora još uvijek grogiranom SDP-u potreban nekakav opipljiv lokalno-regionalni “skalp” . I zbog toga se na Keruma krenulo izuzetno žestoko, pa i prljavo, potežući, implicitno ili eksplicitno, njegovo “vlaško” porijeklo kao glavni argument kojim bi mu birači “urbanog”, “građanskog”, “normalnog” Splita trebali zapriječiti Banovinu. A takvi argumenti, koji su u svojoj biti rasistički, u najmanju ruku izgledaju licemjerno kada dolaze iz jedne navodno prilično napredne i prosvijećene stranke kao kao što je SDP.

Ostojić bi vjerojatno bio dobar gradonačelnik, ali se – u najmanju ruku – nije pokazao najspretnijim političarem kada je u pitanju kampanja. Umjesto da birače osvaja svojim neospornim kvalitetama, dozvolio je sebi da se upusti u negativnu kampanju, pa se tako od svih njegovih manje pamte parole i programi o budućem Splitu, a više nesretna fraza “poglavica Bijeli prah”. Kerum, koji je, pak, i ranije pokazivao da posjeduje prirodni politički talent, je tu frazu iskoristio kao savršen izgovor da se ne upušta u sučeljavanja i debate te tako stavlja na uvid svoju intelektualnu inferiornost u odnosu na svog protivnika. Iskoristivši grešku svog protivnika, Kerum je pokazao kako postoje slučajevi kada vrhunsko obrazovanje, elokventnost, privlačan fizički izgled i druge kvalitete koje se za obično vezuju za uspjeh u suvremenoj politici ponekad nisu ni potrebne.

Izbor Keruma za gradonačelnika bi stoga pokazao da je suvremena Hrvatska, barem u tom jednom – za neke kontroverznom – detalju blizu ideala demokracije prema kojima svatko ima pravo ne samo birati, nego i biti izabran. Kerum, kao osoba bez uobičajenih obrazovnih i ideoloških kvalifikacija, odnosno stranačke infrastrukture koja stoji za hrvatskog političara, time uspostavlja nove demokratske standarde i ruši nevidljive barijere na isti način  na koji je to prije nekoliko mjeseci u SAD učinio Obama.

Da li će se takav neoubičajen izbor građanima Splita obiti o glavu? Na to je pitanje nezahvalno dati odgovor prije nego što Kerum dođe na vlast. Takav izbor predstavlja rizik, ali rizik uvijek predstavlja nerazdvojni sastojak svake demokracije.