Zemljo (Indijo) otvori se…

English: Narendra Modi in Press Conference
Narendra Modi (izvor: Wikimedia Commons)

Jučerašnji dan je bio prilično zanimljiv (i ne baš ugodan) za sve one koji zbivanja na hrvatskog medijskoj sceni prate iz nekog šireg konteksta. Ono što je svuda u svijetu predstavljalo glavnu ili barem jednu od glavnih vijesti je gotovo u potpunosti (uz nekoliko časnih izuzetaka kao što su HRT i Nova TV) ignorirano od vodećih hrvatskih novina i internetskih portala.

Ovo, dakako, nije prvi takav slučaj. Međutim, gotovo je zapanjujuće da gotovo nitko tko radi ili vodi hrvatske medije nije obratio pažnju na to da se promijenila vlast u najmnogoljudnijoj svjetskoj demokraciji, ekonomskoj i nuklearnoj velesili. Ili se potrudio da joj da makar protokolarni tretman kada se već nije smatrala dostojnom naslovnica koje mame prosječnog čitatelja hrvatskih webova.

Za to, doduše, postoje određena objašnjenja, makar u obliku hipoteza različite razine uvjerljivosti. Ovdje ću navesti nekoliko njih:

1) Samocenzura izazvana unutarnjopolitičkim imperativima, prije svega vezanim uz predstojeće europske izbore. Većina hrvatskih etabliranih medija je, što iz ekonomskih, što iz ideoloških, što iz kadrovskih razloga, orijentirana prema političkoj opciji lijevog centra koja se obično vezuje uz trenutnog premijera. Sada, u trenutku kada toj opciji prijeti ne baš ugodni izborni debakl, nije zgodno podsjećati da se slične stvari događaju i kvantitativno i kvalitativno “jačim” igračima, a što indijska Kongresna stranka i Rahul Gandhi definitivno jesu u odnosu na SDP i Zorana Milanovića.

2)Samocenzura izazvana vanjskopolitičkim imperativima, ovaj put vezanim uz eskalaciju  novog Hladnog rata. Hrvatski mediji moraju pokazati kako Hrvatska čvrsto stoji uz svoje zapadne saveznike te da nema nikakve primisli da će itko iz Hrvatske u sukobu koji predstavlja svojevrsni globalni remake Domovinskog rata, dati podršku istočnim zlikovcima, odnosno izraziti sumnju da će njegov ishod biti drukčiji nego onaj u Hrvatskoj 1990-ih. A takve bi sumnje, na primjer, moglo izazvati objavljivanje vijesti da je Indijom zavladao tip kome su, između ostalog, i zbog svojih antiameričkih izjava godinama službeno priječili pristup na američko tlo i koji nije štedio hvale prema Putinu i njegovoj politici.

3)U većini hrvatskih redakcija sjede, odnosno novinarske i uredničke poslove obavljaju potpuno neobrazovani i nesposobni kadrovi, kojima čak ni dostignuća moderne civilizacije kao što su Google i Wikipedija nisu od nekakve pomoći pri pokušaju da napišu čak i najjednostavniju vijest. A njihovim kolegama koji raspolažu tim elementarnim novinarskim vještinama je, pak, prethodnih desetljeća oprao mozak Hollywood sa svojom romantičnom hipi-vizijom Indije kao zemlje “produhovljenih” pacifističkih vegetarijanaca koje ne zanimaju neke tako prizemne stvari kao što su politika, a da o stvarima kao što su vjerski sukobi, terorizam i ratovi sa susjedima i ne govorimo. S obzirom da se ono što se u proteklih mjesec dana događalo u Indiji (da, izbori u Indiji traju preko mjesec dana) ne može pomiriti s takvom slikom, oni na nju poput kompjutera u nekadašnjim trash SF-filmovima, odnosno s riječima “Does not compute”.

Primjena Hanlonove britve na ovu situaciju treće objašnjenje čini nekako najuvjerljivijim. Ali ono je isto tako i najdepresivnije. Prethodna dva – koja ovaj fenomen pripisuju nekakvim vanjskim faktorima – daju određenu nadu da bi relativno jednostavna promjena okolnosti ili nečije politike mogla riješiti taj problem i spriječiti da se slične gluposti ponavljaju u budućnosti. Posljednje objašnjenje, koje pretpostavlja da je uzrok problema u samim medijima, ukazuje na kroničnu bolest za koju teško da će se, čak i u nekim povoljnijim situacijama, mogao pronaći adekvatni lijek.

Enhanced by Zemanta
Oglasi

Ni BBC više nije…

Mnoge suze – krokodilske i one prave – koje se danas proljevaju oko zle sudbine HRT-a, a pogotovo nakon novog zakona o ograničavanju reklamiranja u TV-programu državne televizije, će biti praćene uobičajenim žalopojkama o tome kako će Hrvatska danas biti daleko od standarda na koje je Britance navikao BBC. A možda ta daljina ne mora uvijek biti loša, barem ako je suditi po ovoj horor-priči koju prenosi Daily Telegraph. Naime, radio-program BBC je, nastojeći što detaljnije izvještavati o kontroverzi koju izazivaju planovi konzervativno-liberalne koalicije za povećanje fakultatskih školarina, objavio intervju s Mikeom Crockartom, zastupnikom Liberalnih demokrata za Zapadni Edinburgh. Crockart je zaprijetio da će dati ostavku ukoliko njegova stranka i njen vođa, vicepremijer Nick Clegg, pristanu na planove konzervativnog premijera Davida Camerona o povećanju školarina.

Međutim, ubrzo se otkrilo da Crockart uopće nije zastupnik u parlamentu, nego građevinski radnik s istim imenom. BBC je priopćenjem priču objasnio “tehničkom pogreškom”, ali je šteta već učinjena. Jedna od najpouzdanijih medijskih kuća je pala na istu onu “foru” s kojom se svojevremeno ismijavala Sarah Palin. Ili sličnu onoj kojom zbog koje se koda nas rugalo samozvanim opinion makerima.

Ova priča je još jedan prilog tezi da će globalizacija – umjesto da blagodati i standarde napredne zapadne civilizacije donese u zabačene kutke svijeta – poput sovjetske “uravnilovke” sniziti nekoć visoke standarde profesionalnosti uglednih medijskih kuća.

Sve manje Vrimena

Splitski tjednik Vrime je u najnovijem broju obavijestio čitatelje kako će se sljedeći primjerak pojaviti 29. listopada, odnosno kako prelaze na dvotjedni ritam izlaženja. Ne mora se biti naročiti ekonomski stručnjak da bi se shvatilo kako su globalna recesija i trendovi koji pogađaju i mnogo uglednije i mnogo starije igrače u medijima pogodili i jednu od rijetkih prinova na hrvatskim kioscima.

Međutim, splitski tjednik gubi borbu za opstanak i zbog vlastitih specifičnosti, odnosno zbog nedovoljne prilagodbe postojećim društveno-ekonomskim okolnostima, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnoj sredini. To se prvenstveno odnosi na uređivačku politiku, koja bi se mogla nazvati malo previše splitocentričnom, ali i previše usredotočenom na jedan jedini cilj – rušenje trenutnog splitskog gradonačelnika i njegovog režima. Ta strategija, koja je u slučaju Vrimena možda najbolje ilustrira fenomen KDS (Kerum Derangement Syndrome) je bila pogrešna iz dva razloga. Prvo, u tome su splitski tjednik uveliko nadmašili već etablirani mediji i “teška artiljerija” komentatora i hrvatskih opinion makera. Drugo, a što je možda još važnije, prevelika fokusiranost na Keruma – i to u negativnom smislu – je ne samo odbila kerumofilski nastrojeni dio čitateljstva a on, bez obzira na sve jeftine stereotipove o nepismenosti prosječnog Kerumovog glasača, i nije tako malen. Uz to su čitatelji isto tako stekli dojam da je cijeli projekt splitskog tjednika malo previše fokusirani na jedan grad, jednog čovjeka i jedan jedini problem, odnosno da je manje riječ o nečemu što ima ambicije biti medijskom institucijom, a više sliči na pamflet za jednokratnu upotrebu. Oni s malo dužim sjećanjem će vjerojatno u Vrimenu i njegovoj crnoj sudbini prepoznati istu stvar koja se prije jedno desetljeće dogodila s Pukanićevom Republikom.

Bila bi zbilja šteta da se povijest u ovom slučaju ponovi. Vrime ima ozbiljnih nedostataka, ali je to ponekad kompenziralo velikom strašću svojih malobrojnih novinara – kvalitetom koja mnogim od bezličnih korporativnih plaćenika u “ozbiljnim” medijima često nedostaje. U toj kvaliteti zna podsjetiti na nikada prežaljeni Feral Tribune. Ostaje za nadati da će zasad jedini splitski tjednik pronaći neki način da preživi, odnosno da ionako crna medijska slika Hrvatske neće postati još crnja.

Grčki novinar ustrijeljen na ulici

Jedan od razloga zbog kojeg ne pokazujem entuzijazam prema demonstracijama u Varšavskoj kakav bi uistinu želio je taj što demonstranti pokazuju nezdravu sklonost pretjerivanju, odnosno što za suštinu cijele priče minornim detaljima žele dati važnost koju oni objektivno ne zaslužuju. Tako je prošlotjedna policijska intervencija i hapšenje 150 demonstranata – koje se u razvijenim demokracijama smatra dijelom političkog folklora, odnosno “vatreno krštenje” za svog ozbiljnog aktivista – prozvano “grijehom koji vapije do neba” i “smrću demokracije”.

A, zapravo, u mnogim demokracijama kojima Hrvatska teži – a to se prije svega odnosi Sferu zajedničkog prosperiteta Zapadne Azije – se događaju daleko gore svinjarije, prema afera Varšavska i policijsko uredovanje izgleda kao svađa dječice oko par samoljepljivih sličica. Tako u Zagrebu, na primjer, nismo vidjeli kako demonstranti provaljuju i demoliraju zgradu državne televizije, kao što se dogodilo u Budimpešti, ili da mladi radikalni imigranti vatrenim oružjem gađaju policiju kao što se dogodilo u Francuskoj.

Stvari u kojima Hrvatska postaje “normalna” zemlja, odnosno ima iste standarde kao i EU, je pak sve veći životni rizik po novinare koji se usude pisati “neugodne stvari”. BBC tako javlja kako je danas, usred bijela dana na ulici tročlani tim profesionalnih ubojica hladnokrvno likvidirao Sokratisa Gioliasa, 37-godišnjeg voditelja vojski na popularnoj atenskoj radio-stanici i istraživačkog novinara koji je reportaže pisao na popularnom blogu Troktiko. Giolias je ubijen nedugo prije nego što je trebao objaviti rezultate vlastite istrage o korupciji. Policija javlja kako su ubojice svoju žrtvu namamili iz kuće u atenskom predgrađu Ilioupoli, predstavljajući se kao zaštitari i policajci.

Time je Grčka uz Hrvatsku i Rusiju postala jedna od rijetkih evropskih zemalja gdje se ubijaju novinari i izdavači.

Pohvala vođi Hezbollaha urednicu CNN-a koštala posla

O mrtvima sve najbolje je jedna od najstarijih poslovica, ali njena praktična primjena u pojedinim slučajevima može imati loše posljedice po žive. To je na svojoj koži osjetila Octavia Nasr, višegodišnja urednica CNN-a, kojoj su upravo zbog par pohvalnih riječi nedavno preminuloj osobi ostala bez posla. Nasr je, naime, na Twitteru komentirala smrt Mohammada Husseina Fadlallaha, libanonskog vjerskog vođe koji se smatra duhovnim ocem, a po nekima i jednim od osnivača Hezbollaha. Nasr je rekla da je s tom viješću “ožalošćena” te da je Fadlallaha “poštovala”.

Problem s Fadlallahom i Hezbollahom jest u tome što je riječ o organizaciji blisko povezanoj s Iranom, zaslužnom za tjeranje Izraela s juga Libanona i – last but not least – organizaciji kojoj se pripisuje znameniti napad na kasarnu američkih marinaca u Bejrutu nakon kojih je glavna svjetska supersila dala petama vjetra iz te bliskoistočne zemlje. Nasr je od nekoga skoro odmah dobila “jezikovu juhu”, te se požurila ispričati, odnosno objasniti da se s mnogim od Fadlallahovih stavova i poteza ne skaže. Međutim, to nije bilo dovoljno te je CNN, navodeći “kako više ne može pokrivati Bliski Istok”, objavio kako joj daje otkaz.

Zanimljivo je kako će ova vijest – koja bi inače izazvala uobičajene sukobe između salonskih pro-Palestinaca i pro-Izraelaca – najvjerojatnije biti ignorirana zahvaljujući histeriji koju je izazvalo imenovanje Hloverke Novak-Srzić na mjesto direktora programa HRT. Krasno je znati da neke sredine i neke medijske institucije nemaju sklonost praviti dramu oko pristranosti vodećih novinara.

Tajvanski NMA News kao budućnost medija

Predviđanje budućnosti je uvijek nezahvalan posao, a pogotovo kada su u pitanju mediji, odnosno način na koji oni trebaju odgovoriti na izazov novih tehnologija. Ono što, pak, postaje sve jasnije jest da riječ u pravilu gubi bitku sa slikom, odnosno da se od konzumenata vijesti više ne očekuje da išta prepuštaju mašti. Najviše zahvaljujući razvoju kompjuterske grafike, bilo da je u pitanju Photoshop ili programi s kojima je Cameron radio Avatar, suvremene vijesti je nemoguće zamisliti bez kakve-takve “masne” ilustracije, bilo da je riječ o običnoj slici, glumljenoj rekonstrukciji (što je na hrvatsku televizijsku scenu uvela RTL Televizija) ili animirani film.

Potonje, pak, savršeno odgovara publici koju su Paris Hilton i Severina Vučković navikli da jednostavno nema sadržaja tako intimnog da nekako ne “procuri” u javnost i da materijal za licemjerno zgražanje uz beskrupuloznu eksploataciju niskih strasti konzumenata  suvremenih medija. U tome je možda najviše otišla tajvanska TV-stanica NMA News, koja je odlučila da joj afera vezana uz Al Gorea bude ono što je za CNN bio zaljevski rat – izvrsna prilika za demonstriranje nove medijske paradigme. Afera je vrijednim tajvanskim talentima – koji su zanat bili ispekli na skandalu vezanom uz nasilničko ponašanje bivšeg britanskog premijera Gordona Browna – dala inspiraciju za čak dva animirana filma koji prilično eksplicitno prikazuju događaje iza zatvorenih vrata koji su se dosad mogli samo zamišljati.

Naravno da će se svi zbog ovoga – a pogotovo zato što je žrtva takvog tretmana sv. Albert Spasitelj Klime – zgražati i tražiti povratak standardima “ozbiljnog” novinarstva, ali je isto tako vrlo sigurno da će jedina stvar koja spriječava “ozbiljne” medije da i oni krenu sa sličnim “crtićima” nedostatak kreativnih talenta i resursa.

Lokalidiotski mediji

Većina ljudi koja čita ovaj blog je primjetila kako u njemu ima daleko više sadržaja koji se tiču vanjske nego unutarnje politike, odnosno zbivanja u onome što se nekad zvalo “bijelim svijetom”.

Za to postoje dva razloga. Prvi i najvažniji je u preferencama samog autora. Drugi, ali ne i tako nevažan, je u činjenici da ovaj blog doista ne bi imao smisla ako bi se svodio isključivo na prenošenje sadržaja koji se mogu naći u etabliranim hrvatskim medijima, a svi ti sadržaji su gotovo isključivo vezani uz zbivanja unutar hrvatskih granica. O onome što se zbiva “vani” danas se piše i javlja daleko manje nego što se pisalo i javljalo u ona “mračna” vremena jednopartijske cenzure, odnosno kada nije bilo ni slobode izražavanja, ni satelita, ni Interneta, ni nekakvog spomena o globalizaciji, brisanju granica te slobodnom protoku ljudi, roba, usluga i ideja.

Taj žalosni paradoks – još jedan u suvremenoj Hrvatskoj – očito je upao u oko Žarku Puhovskom, koji je suvremene hrvatske medije optužio za stvaranje  “lokalidiotizma“.

Dojmu o “lokalidiotizmu” se zbilja teško oduprijeti u vrijeme kada se s hrvatskih naslovnica vrišti o maloj Jagodi, Varšavskoj ulici i natezanju oko dijaspore u Saboru, a istovremeno u dalekom Bruxellesu van Rompuy i drugi – prosječnom Hrvatu sasvim nepoznati “usrećitelji” – odlučuju o tome da li će i na koji način dati financijsku injekciju bankrotiranoj Grčkoj, odnosno da li će time riskirati lančanu reakciju koja bi dovela do potpunog ekonomskog kraha cijele Unije.

Hollywood nastavlja brisati granicu laži i istine

6. studenog je u američka kina došao film pod nazivom The Fourth Kind, u kojem glavnu ulogu igra Milla Jovovich. Predstavljen je kao igrano-dokumentarna rekonstrukcija stvarnih događaja koji su se zbili u gradu Nome na Aljasci, a koji se tumače kao vanzemaljske otmice tamošnjih građana…

…odnosno, tako je javnost cijeli slučaj shvatila, dok se za izraz “stvarni događaji” nije ispostavilo kako je riječ o “fori” koji je publici prodao odjel za marketing studija Universal.

Samo po sebi, takvi “gerila marketing” štosevi, nalik na znameniti slučaj lonelygirl15 na YouTubeu ili još znamenitiji Blair Witch Project nisu toliko loši, ali s vremenom se povećava rizik da oni prijeđu granicu te poput dječaka koji je vikao “evo vuka” izazovu neočekivane i obično neugodne posljedice. U slučaju The Fourth Kind je granica definitivno prijeđena, jer su marketinški materijali koristili izmišljene vijesti i članke *stvarnih* novina sa Aljaske.

Da nešto s filmom nije u redu ispostavilo se kada je objavljena vijest da je Universal postigao sudsku nagodbu s predstavnicima šest novina na Aljasci, odnosno pristao isplatiti 20.000 dolara odštete zbog toga što su lažne vijesti tim medijskim kućama “oštetile kredibilitet”.

Takav “prljavi” marketing je filmu očigledno trebao, jer publiku nije mogao osvojiti na tradicionalne načine. Dotični je sažvakan i ispljuvan od strane kritike.

Da je ovakva praksa kojom se u javnosti počinje sve uspješnije brisati granica između stvarnih vijesti i marketinške iluzije itekako štetna, svjedoče neke od internetskih diskusija koje su se u Hrvatskoj odvijale početkom ovog desetljeća na temu ratnih zločina i Haškog suda, a u kojima su sudionici mrtvi-hladni kao ključni argument koristili zaplete holivudskih filmova “temeljenih na stvarnim događajima”. Prihvaćanje holivudske laži kao istine je, pak, američkoj javnosti bitno olakšalo da “probavi” početak rata u Iraku, a i na nekim drugim meridijanima i paralelama se mogu pronaći slični primjeri.

S druge strane, ako se ovakve marketinške “fore” zaredaju, s vremenom će se povećati vjerojatnost da selo ne reagira kada povik “evo vuka” bude imao veze sa stvarnošću. Dovoljno se sjetiti kako je 11. rujna 2001. godine mnogima trebalo neko vrijeme da shvate da ono što gledaju nije nikakav holivudski film. Kada se ponovno dogodi nešto slično, takvih skeptika će biti još više, a posljedice će biti daleko teže.

Varietas delectat

Ako ima ikakve sumnje u to za koga Crkva navija na ovim izborima, one bi trebale biti raspršene nakon uredničkog komentara u Glasu koncila, gdje ponavlja istu tezu kakvu je iznosio HDZ-ov kandidat Andrija Hebrang, nastojeći objasniti zašto slabo stoji u anketama. Hrvatskim medijima po Mikleniću dominiraju ljevica i liberali, te je stoga nužno – radi ravnoteže i pluralizma – uvesti “uspješan dnevni list desne orijentacije”, portale “koje neće nadzirati ljevičari”, odnosno “nezavisna, stvarno hrvatska” televizija.

Iako istovjetnost stavova Miklenića i Hebranga ukazuje na to da su oni motivirani dnevnopolitičkim i pragmatičnim promišljanjima, to ne znači da ona – barem na duži rok – ne drže vodu. U hrvatskim se medijima, naime, uistinu može primjetiti kako su – za razliku od 1990-ih – liberalne i, makar uvjetno rečeno, lijeve opcije i mišljenja zastupljenije od onih konzervativnih i desnih. To se moglo vidjeti, na primjer, u kulturnom ratu oko Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, odnosno u iznenađujućoj šutnji kojom su hrvatski mediji popratili skandal vezan uz Milinovićevo financiranje Iskorakovog priručnika za gay seks.

Mnogi će takvo stanje stvari protumačiti kao normalno, odnosno kao posljedicu sveopćeg društvenog napretka koji Hrvatska bilježi posljednjih godina na putu prema Evropskoj Uniji, odnosno time da se Hrvatska u ideološkom smislu nastoji što je moguće više prilagoditi evropskom konsenzusu koji je u 21. stoljeću lijeviji i liberalniji nego što je to bio slučaj u 20. stoljeću. Pored toga, ne treba zaboraviti da su mediji 1990-ih, barem oni službeni, bili iz niza razloga orijentirani desno – što najbolje ilustrira tvrdnja Josipa Jovića o tzv. “spontanom jednoumlju” – te da je njihovo skretanje ulijevo u novim okolnostima zakašnjela reakcija. Naprosto, hrvatski mediji jesu lijevo i liberalno orijentirani, i u tome ne bi trebalo biti ničega lošeg.

Ili možda bi? Naime, nije problem toliko u tome što su mediji po defaultu orijentirani lijevo koliko u tome što je u Hrvatskoj jednoumlje – bilo ono nametnuto, “spontano” ili reaktivno – loše, odnosno da konzervativci i desničari trebaju imati jednaka prava na  izražavanje stavova kao što ih imaju liberali i ljevičari. Raznolikost stavova, odnosno sloboda govora jest temelj svih drugih političkih i građanskih sloboda, odnosno bilo kakvog društvenog napretka. Njihovo ograničavanje – dolazilo s lijeve ili desne strane – ne vodi ničemu dobrome.

I dok je Miklenić u tom smislu u pravu – Hrvatskoj bi zbilja trebala malo šarolikija medijska scena – on ne nudi nikakve naročito originalne ili uvjerljive ideje kako bi se riješio taj problem. Prvo, trebalo bi se odrediti što se podrazumijeva pod “uspješnim dnevnim listom desne orijentacije”. Nije li se donedavno Večernji list – s kojim je institucija kojoj pripada posredno financijski povezana – također smatran “desnim”? Možda nekadašnji “Bezgrešnjak” i nije dovoljno desno za Miklenića i Hebranga.

Drugo, još važnije, pitanje jest koliko ima smisla uopće pokretati bilo kakav dnevni list, a pogotovo jasno određene ideološke orijentacije – koja će automatski ograničiti čitateljstvo i oglašivače – u uvjetima globalne recesije. Ovih dana se u mnogim daleko razvijenijim državama gase ugledni dnevni listovi, a mnogi se pitaju da li je tiskanom izdavaštvu odzvonilo.

Konačno, čak i kada bi se taj desni dnevni list uspio održati na tržištu, pitanje je koliko bi uspio toliko promijeniti ideološka opredijelenja biračkog tijela da Hebrangovu kandidaturu učini smislenom. I u SAD je tako etabliranim medijima proteklih par desetljeća dominiraju ljevičari i liberali, pa opet konzervativci i desničari pobjeđuju na izborima.

Vjerojatnije je da je Hebrangov slab položaj u anketama više posljedica njegove slabosti kao kandidata nego nekakve urote liberala i ljevičara koji “drmaju” medijima. Uostalom, Kerumu, pa i Bandiću, koje se smješta na desnu obalu rijeke i koje je taj isti medijski establishment razapinjao i još uvijek razapinje, nedostatak “desnog lista” nije nimalo naškodio.

Što opet ne znači da bi Hrvatska bila daleko bolje mjesto za život kada neki budući hrvatski ekvivalent Johna Hackera bude davao hrvatski ekvivalent govora iz Da, ministre:

Daily Mirror čitaju oni koji misle da upravljaju zemljom. Guardian čitaju oni koji misle da bi trebali upravljati zemljom. Times čitaju oni koji zapravo upravljaju zemljom. Daily Mail čitaju supruge onih koji upravljaju zemljom. Financial Times čitaju oni koji su vlasnici zemlje. Morning Star čitaju oni koji smatraju da bi ovom zemljom trebala upravljati druga zemlja. Daily Telegraph čitaju oni koji smatraju da je to već slučaj. Čitatelji Suna, pak, ne brinu o tome tko upravlja zemljom, sve dok su sise velike.”

Večernji list & Mjesec: Erare humanum est

[picapp src=”0/f/f/0/NASA_launches_rocket_72f4.JPG?adImageId=5149969&imageId=6768759″ width=”234″ height=”233″ /]

Večernji list je danas objavio kako ugledna američka književnica Amy Rphron prosvjeduje protiv NASA-ine misije bombardiranja Mjeseca, navodeći kako se za nju koriste “isti izgovori kao u Iraku”, odnosno da se Zemljin satelit “zagađuje smećem”, odnosno “može zbog eksplozija ispasti iz orbite”.

O svemu tome bi se moglo dugo i naširoko raspravljati, a najviše o tome da li su stavovi Amy Rphron posljedica salonsko-ljevičarskog idiotizma toliko karakterističnog za suvremenu umjetničku i književnu elitu ili, pak, ništa drugo do vrlo dobar primjer satire.

Međutim, u cijeloj ovoj priči je najvažnije da u SAD ne postoji ugledna književnica po imenu Amy Rphron.

Google, pak, sugerira da postoji ličnost po imenu Amy Ephron, odnosno ugledna scenaristica, spisateljica i filmska producentica isto tako poznata kao sestra Delije i Nore Ephron. Čak štoviše, dotična Amy Ephron je na liberalnom blogu Huffington Post napisala članak koji ima istovjetne stavove kao i one koje citira Večernjakov članak.

U svjetlu tih činjenica se naprosto nameće zaključak da je jedan jedini tipfeler imao pogubne posljedice, odnosno da jedan od najjačih hrvatskih listova ima određen problem po pitanju lektorsko-uredničke kontrole kvalitete članaka. “Amy Rphron” se tako prošvercala čak na dva mjesta u članku, a da u proteklih šest sati nije bilo nikakve intervencije. Nije bilo o tome spomena čak ni među sedam komentara na članak.

Sve je to još uvijek nedužno u usporedbi s “protestantima” na ulicama Urumqija, ali učestalost takvih incidenata ne daje nade u neko posebno poboljšanje opće kvalitete hrvatskih medija.