Oznaka: Kerum Derangement Syndrome

Sve manje Vrimena

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Splitski tjednik Vrime je u najnovijem broju obavijestio čitatelje kako će se sljedeći primjerak pojaviti 29. listopada, odnosno kako prelaze na dvotjedni ritam izlaženja. Ne mora se biti naročiti ekonomski stručnjak da bi se shvatilo kako su globalna recesija i trendovi koji pogađaju i mnogo uglednije i mnogo starije igrače u medijima pogodili i jednu od rijetkih prinova na hrvatskim kioscima.

Međutim, splitski tjednik gubi borbu za opstanak i zbog vlastitih specifičnosti, odnosno zbog nedovoljne prilagodbe postojećim društveno-ekonomskim okolnostima, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnoj sredini. To se prvenstveno odnosi na uređivačku politiku, koja bi se mogla nazvati malo previše splitocentričnom, ali i previše usredotočenom na jedan jedini cilj – rušenje trenutnog splitskog gradonačelnika i njegovog režima. Ta strategija, koja je u slučaju Vrimena možda najbolje ilustrira fenomen KDS (Kerum Derangement Syndrome) je bila pogrešna iz dva razloga. Prvo, u tome su splitski tjednik uveliko nadmašili već etablirani mediji i “teška artiljerija” komentatora i hrvatskih opinion makera. Drugo, a što je možda još važnije, prevelika fokusiranost na Keruma – i to u negativnom smislu – je ne samo odbila kerumofilski nastrojeni dio čitateljstva a on, bez obzira na sve jeftine stereotipove o nepismenosti prosječnog Kerumovog glasača, i nije tako malen. Uz to su čitatelji isto tako stekli dojam da je cijeli projekt splitskog tjednika malo previše fokusirani na jedan grad, jednog čovjeka i jedan jedini problem, odnosno da je manje riječ o nečemu što ima ambicije biti medijskom institucijom, a više sliči na pamflet za jednokratnu upotrebu. Oni s malo dužim sjećanjem će vjerojatno u Vrimenu i njegovoj crnoj sudbini prepoznati istu stvar koja se prije jedno desetljeće dogodila s Pukanićevom Republikom.

Bila bi zbilja šteta da se povijest u ovom slučaju ponovi. Vrime ima ozbiljnih nedostataka, ali je to ponekad kompenziralo velikom strašću svojih malobrojnih novinara – kvalitetom koja mnogim od bezličnih korporativnih plaćenika u “ozbiljnim” medijima često nedostaje. U toj kvaliteti zna podsjetiti na nikada prežaljeni Feral Tribune. Ostaje za nadati da će zasad jedini splitski tjednik pronaći neki način da preživi, odnosno da ionako crna medijska slika Hrvatske neće postati još crnja.

Hrvatski mediji pokazuju prve simptome KDS-a

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Kakve će biti posljedice dolaska Željka Keruma na čelo Splita sa sigurnošću će se moći reći tek za nekoliko godina. Neke od njih je, međutim, daleko lakše predvidjeti. Među njih spada i ulazak skraćenice KDS u hrvatski rječnik.

KDS je fenomen sličan onome koji se mogao vidjeti u američkim medijima nakon izbora 2000. godine i bio poznat pod skraćenicom BDS – Bush Derangement Syndrome. On se tada očitovao u tome da su vodeći američki urednici, novinari i komentatori bili toliko frustrirani i razjareni izborom Georgea W. Busha za predsjednika – a još više time da su birači ignorirali upozorenja o njegovim intelektualnim nedostacima – da su potpuno odbacili svaki pokušaj da praćenje njegove administracije učine objektivnim, odnosno postupno dozvolili da inače legitimna kritika nečije vlasti i politike skrene u oblast govora mržnje, bizarne teorije zavjere i druge patološke indikacije osoba koje su dozvolile da im osjećaji pomute razum.

BDS, inače, nije bio prvi takav fenomen u američkom javnom životu. Dok se BDS uglavnom vezuje za američku ljevicu i liberale, desnica i konzervativci su ranije bili pogođeni Clinton Derangement Syndromeom – manifestiranom kroz teorije zavjere o Billu Clintonu kao silovatelju, ubojici, zlostavljaču žena i veletrgovcu kokainom – a danas boluju od Obama Derangement Syndromea, obično manifestiranog kroz tvrdnje da novi predsjednik uopće nije američki državljanin, da tajno ispovijeda islamsku vjeru, a uz to je sljedbenik ideja Vladimira Iljiča Lenjina.

Kerumu slična  sudbina prijeti iz nekoliko razloga. Prije svega, svojom “živopisnom” pojavom će poslužiti kao svojevrsni gromobran, odnosno za skretanje pažnje od niza drugih ličnosti i njihovih nestašluka. Tako će se, na primjer, mjesecima i godinama u medijima uporno gurati priče o splitskom gradonačelniku, a sve u nastojanju da se ne spomene sadašnji gradonačelnik Virovitice po imenu Ivan Kirin, odnosno zaborave kojekakve “afere Vepar” ili nečiji mandat ministra unutarnjih poslova. Slično će biti i s mnogim zagrebačkim snobovima, koji će nekako lakše “progutati” omrznutog Bandića kada ga usporede s njegovim kolegom u Splitu.

Kako bi se KDS mogao manifestirati možda najbolje pokazuje članak Lea Nikolića na T-Portalu koji je trebao biti reportaža o tome kako je Željko Kerum dočekao vijesti o svojoj pobjedi, a na kraju se pretvorio u esej u kome se nariče nad sudbinom Splita koji je postao “talac poslovodstva jedne trgovačko-hotelijerske tvrtke”, nova vlast opisuje kao još jedan “HDZ-ov frankenštajnovski hibrid” te najavljuje bolno otrežnjenje glasačkog tijela iz “suburbija (hrvatski: predgrađa) huljićevskog profila” kada Kerum bude upravljao gradom u svoju korist. KDS će se, ako je suditi po tome, manifestirati kroz potpuno odbacivanje novinarske objektivnosti, selektivno prezentiranje informacija, kao i njihovo stalno “začinjavanje” vlastitim ideološkim i drugim predrasudama.

KDS, s druge strane, barem na kraće vrijeme neće naškoditi Kerumu, odnosno moguće je da bi mu mogao čak utvrditi popularnost. Moć medija u Hrvatskoj se ne smije precijenjivati, a Bandić je danas gradonačelnik usprkos tome što mu se godinama “vadi mast”. U samoj splitskoj kampanji je neprijateljski stav medijskog i kulturnog establishmenta samo išao na ruku Kerumovim populističkim argumentima, odnosno potpaljivao splitski “dišpet” protiv “gospode”. Nakon samih izbora je, pak, čak i nekim pristašama Ostojića jasno da je njihov kandidat izbore protiv Keruma izgubio onog trenutka kada je počeo koristiti negativnu kampanju.

KDS bi, s druge strane, Kerumu mogao nanijeti štetu ako ga sam Kerum počne shvaćati previše ozbiljno, odnosno dozvoli da zbog svog temperamenta počne previše burno reagirati na napade te tako počini nepotrebne gafove.

Lokalni izbori 2009: Kerum i Kregar kao hrvatski Obame

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Većina hrvatskih komentatora i medijskih kuća jučer održane lokalne i regionalne izbore drži važnima kao svojevrsni indikator općeg biračkog raspoloženja, odnosno najvjerojatnijih rezultata sljedećih predsjedničkih i parlamentarnih izbora. Međutim, kada se slegne prašina, službeni rezultati nastoje odvojiti od stranačkog “spina”, odnosno u obzir uzme “pripetavanje” za gradonačelnike i župane u drugom krugu, teško da je danas slika mnogo jasnija nego u subotu.

HDZ, tako, ima razloga za zadovoljstvo zbog činjenice da je zadržao vlast ili kroz skupštinske većine vodi u većini hrvatskih županija, odnosno uvjerljivoj većini općina. SDP i njemu skloni dio medijskog establishmenta, pak, uporno ponavlja mantru kako je HDZ sramotno izgubio u četiri najveća hrvatska grada koji sadrže najveći dio hrvatskog glasačkog korpusa.

Međutim, kada se rezultati usporede s rezultatima 2005. godine, teško da bi se – za razliku od usporedbe parlamentarnih izbora 2003. i 2007. godine – mogle zamijetiti neki strahoviti pomaci u potpori strankama, odnosno razlozi za posebno zadovoljstvo ili razočaranje kako u izbornim stožerima HDZ-a, tako i SDP-a.

Tako se HDZ može hvastati time što je ostvario dobre, pa na prvi pogled i dojmljive, rezultate po županijama i seoskim općinama, pogotovo kada se u obzir uzmu prethodni izbori na kojima je morao kupovati vijećnike ili sklapati frankenštajnske postizborne koalicije. Međutim, iza svega toga stoji prozaična činjenica da su dvije stranke – HSS i HSLS – koji s vladajućom strankom surađuju na nacionalnoj, isto učinili i na lokalnoj i regionalnoj razini, za razliku od ranijih godina kada su surađivali sa SDP-om. Dvojac kojemu su mnogi nakon dramatičnog pada parlamentarne zastupljenost 2007. godine predviđali izumiranje, ipak se dobro prilagodio socijaldarvinističkim okolnostima hrvatskog dvostranačja. HSLS i HSS su se pomirili s time da nikada više neće biti relevantne nacionalne stranke, ali su zato svu svoju energiju – i to, po svemu sudeći, uspješno – uložili u to da budu jak regionalni igrači u sjevernim dijelovima Hrvatske, odnosno svojevrsni ekvivalent bavarske CSU koja je, kada potrebno, na razini Njemačke održava na životu veću i “sestrinsku” CDU.

Što se SDP-ovih uspjeha u Zagrebu i Rijeci, odnosno HDZ-ovog debakla u velikim gradovima tiče, ni za njih se ne može reći da predstavljaju neko veliko iznenađenje. Sanaderova stranka tako u tradicionalno “crvenoj” Rijeci nije imala što tražiti, Zagreb je izgubila još za vrijeme Tuđmana, a Osijek joj je iz ruku otišao zajedno s Glavašem. U nešto manjoj mjeri je ista stvar u Splitu, koji je za HDZ izgubljen još 1993. godine, a gdje Sanaderova stranka na vlast isključivo kokošarenjem i potkupljivanjem vijećnika stranaka izabranih od strane antihadezeovski raspoloženih birača  (1995-1997, 2005-2009).

Zapravo, Split i njegova uža okolica se može smatrati jedinim mjestom gdje je došlo do velikih promjena, odnosno gdje je duboko nezadovoljstvo birača općim stanjem stvari našlo svoj odraz u izbornim rezultatima. Željko Kerum, za mnoge neočekivan i dugo vremena nipodaštavan sudionik izborne utrke, iskazao se kao najbolji i jedini relevantni simbol pobune protiv hrvatskog političkog establihmenta oličenom u nesposobnom HDZ-u i još nesposobnijem SDP-u. Split je jedina sredina koja je imala dramatični porast odaziva birača, a u skladu s time i najdramatičniji raskorak između rezultata 2005. i 2009. godine. (Uz Split bi se dramatična promjena mogla dogoditi i u Dubrovniku sa smjenom Dubravke Šuice, ali još treba čekati drugi krug.)

Ono što još više fascinira kod fenomena Kerum jest da ga već duže vrijeme pro-SDP-ovski mediji i komentatori razapinju kao Sanaderovog i pro-HDZ-ovskog “igrača”, ali je njegov ulazak u trku – ako se gleda kroz prizmu glasačke aritmetike – više naškodio Sanaderovoj nego Milanovićevoj stranci. Da Kerum nije sudjelovao u utrci rezultati bi dosta sličili na one 2005. godine. Ante Sanader bi tako glatko bio izabran za župana u prvom krugu, a HDZ imao apsolutnu većinu u županijskoj skupštini; na gradskoj razini bi Kuret išao u drugi krug ili u prednosti ili u dohvatljivom zaostatku za Ostojićem, dok bi u Gradskom vijeću, kao i 2005. godine, relativnu pobjedu SDP-a lako kompenziralo HDZ-ovo “kokošarenje” kod desničarskih strančica i nezavisnih lista.

U drugim dijelovima Hrvatske je najbliži ekvivalent fenomenu Kerum nitko drugi do nezavisni kandidat Josip Kregar, čiji – po mnogim neočekivan – upad u drugi krug izbora predstavlja veliki uspjeh, ali i izraz dubokog nezadovoljstva “druge” Hrvatske svojim političkim establishmentom, odnosno istom onakvom željom za promjenama koje je svojevremeno u SAD simbolizirao Barack Obama. Zbog toga će izborni stratezi HDZ-a i SDP-a pred predsjedničke izbore morati daleko više pažnje posvećivati nezavisnim građanskim intelektualcima i populističkim tajkunima nego što je to bio slučaj prije 17. svibnja 2009. godine.