Sve manje Vrimena

Splitski tjednik Vrime je u najnovijem broju obavijestio čitatelje kako će se sljedeći primjerak pojaviti 29. listopada, odnosno kako prelaze na dvotjedni ritam izlaženja. Ne mora se biti naročiti ekonomski stručnjak da bi se shvatilo kako su globalna recesija i trendovi koji pogađaju i mnogo uglednije i mnogo starije igrače u medijima pogodili i jednu od rijetkih prinova na hrvatskim kioscima.

Međutim, splitski tjednik gubi borbu za opstanak i zbog vlastitih specifičnosti, odnosno zbog nedovoljne prilagodbe postojećim društveno-ekonomskim okolnostima, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnoj sredini. To se prvenstveno odnosi na uređivačku politiku, koja bi se mogla nazvati malo previše splitocentričnom, ali i previše usredotočenom na jedan jedini cilj – rušenje trenutnog splitskog gradonačelnika i njegovog režima. Ta strategija, koja je u slučaju Vrimena možda najbolje ilustrira fenomen KDS (Kerum Derangement Syndrome) je bila pogrešna iz dva razloga. Prvo, u tome su splitski tjednik uveliko nadmašili već etablirani mediji i “teška artiljerija” komentatora i hrvatskih opinion makera. Drugo, a što je možda još važnije, prevelika fokusiranost na Keruma – i to u negativnom smislu – je ne samo odbila kerumofilski nastrojeni dio čitateljstva a on, bez obzira na sve jeftine stereotipove o nepismenosti prosječnog Kerumovog glasača, i nije tako malen. Uz to su čitatelji isto tako stekli dojam da je cijeli projekt splitskog tjednika malo previše fokusirani na jedan grad, jednog čovjeka i jedan jedini problem, odnosno da je manje riječ o nečemu što ima ambicije biti medijskom institucijom, a više sliči na pamflet za jednokratnu upotrebu. Oni s malo dužim sjećanjem će vjerojatno u Vrimenu i njegovoj crnoj sudbini prepoznati istu stvar koja se prije jedno desetljeće dogodila s Pukanićevom Republikom.

Bila bi zbilja šteta da se povijest u ovom slučaju ponovi. Vrime ima ozbiljnih nedostataka, ali je to ponekad kompenziralo velikom strašću svojih malobrojnih novinara – kvalitetom koja mnogim od bezličnih korporativnih plaćenika u “ozbiljnim” medijima često nedostaje. U toj kvaliteti zna podsjetiti na nikada prežaljeni Feral Tribune. Ostaje za nadati da će zasad jedini splitski tjednik pronaći neki način da preživi, odnosno da ionako crna medijska slika Hrvatske neće postati još crnja.

Oglasi

A zašto ne nova stranka?

Nakon dva desetljeća demokracije u Hrvatskoj sasvim je razumljivo da je oduševljenje tom institucijom daleko manje nego u trenutku njenog uvođenja. Često navođena kao univerzalni recept za globalnu sreću, danas se često – iako još uvijek implicitno – u nekim krugovima spominje kao dio problema, a ne rješenja. To se pogotovo može osjetiti u slučajevima kada demos – taj “glas Božji” – odluči drukčije nego što to intelektualni ili kakav drugi establishment od njega to traži.

Takvo nezadovoljstvo se moglo osjetiti nakon što je “brontosaur” i “komunistički fosil” Marin Jurjević na “festivalu demokracije” koga su činili izbori za vodstvo SDP-a u Splitu uspio poraziti “mladu nadu” Ranka Ostojića, a sve usprkos žestokom navijanju lokalnih medija (među kojima se ističe novi tjednik Vrime i Jurjević na naslovnici s naslovom “Odlazi!”). Možda je u tome najrječitiji Denis Kuljiš, autor epskog panegirika Ostojića pred prošlogodišnje lokalne izbore. U tekstu za Jutarnji list gdje komentira novi poraz svog favorita ustanovio je kako SDP s Jurjevićem u Splitu nema budućnost te pozvao zagrebačku centralu da raspuštanjem  gradske organizacije spasi stranku.

S Kuljišem se teško ne složiti. SDP s Jurjevićem uistinu nema bog-zna-kakvu budućnost u Splitu. Međutim, pitanje je da li bi s Ostojićem na čelu splitskog SDP-a bilo bitno drukčije. Nekadašnji “splitski Batman” je izgledao svježe kao mladi, telegenični šef policije bez dlake na jeziku, ali danas je on već “potrošena roba” koji ima dobre organizacijske i menadžerske sposobnosti, ali zato nema za suvremenu demokratsku politiku najvažniju sposobnost – onu dobivanja izbora. Ostojić je u prošlogodišnjem megdanu s Kerumom na sebe navukao fatalnu reputaciju gubitnika, koja je porazom od “brontosaura” postala još gora.

A ako Ostojić nije uspio poraziti ni “brontosaura” ni Keruma (kojeg mediji posljednjih mjeseci uporno portretiraju kao patetičnog klauna), postavlja se pitanje što je on to zapravo u stanju učiniti. A ako se ozbiljno uzmu priče koje plasira “Vrime” o tome da je Jurjevićeva pobjeda rezultat “dijaspore” i mutnih manipulacija članstvom i glasačkim listićima, onda je stvar još gora po SDP. Kako će građani moći ukazati povjerenje stranci koja je sebi dozvolila “mutež” čak i u vlastitom “festivalu demokracije”?

Ako je Kerum problem, onda bi se rješenje trebalo tražiti upravo u onome što ga je dovelo na vlast, a to je, prije svega, duboka zgađenost naroda političkim establishmentom oličenim u strankama kao što su HDZ i SDP. Kerum je to nezadovoljstvo iskoristio ponudivši sebe kao vanstranačku alternativu. Opozicija Kerumu, stoga, mora pridobiti upravo one građane koji su Keruma držali, a najveći dio još uvijek drži, boljom opcijom od etabliranih stranaka. Te građane ne može pridobiti Bajin SDP, a još manje SDP s vodstvom oktroiranim od ljudi koji su Split vidjeli samo na razglednicama. S novom i 20. stoljećem neopterećenom strankom bi možda mogao biti drugi slučaj.