Sada i Putin daje Assangeu podršku

Vladimir Putin
Image via Wikipedia

Lavinama reakcija javnih ličnosti na hapšenje Juliana Assangea i aferu Wikileaks se priključio i ruski premijer Vladimir Putin. Ruski čelnik koga optužuju za gušenje slobodne riječi i likvidaciju “problematičnih” novinara i “zviždača”, naravno, nije imao razumijevanja za pokušaje zapadnih kolega da u ovom konkretnom slučaju kopiraju njegove metode, nego je, naprotiv, rekao kako hapšenje Juliana Assangea ozbiljno kompromitira zapadne tvrdnje o superiornosti tamošnje demokracije. Putinu je, dakako, još više istakao to da nakon cijele afere nitko Rusiji i njenom režimu – koga se u od Wikileaksa objavljenim američkjim diplomatskim depešama – naziva “autoritarnim”, “mafijaškim” i “nedemokratskim” – više ne može stavljati pod nos ono što i sam radi.

Guardian, pak, piše da je Kremlj – koji je ispočetka “politički korektno” osudio kršenje tajnosti diplomatskog rada – krenuo korak dalje, pa je tako “procurio” memorandum kojim ruski dužnosnici predlažu da se Assangea nominira za Nobelovu nagradu za mir.

Naravno, sve to nema veze s nekakvim visokomoralnim načelima, koliko s hladnoratovskim, nadmetanjem i korištenjem prilike koje Rusiji dao propagandni autogol njihovih američkih suparnika.

Oglasi

Vjerski rat u Ukrajini

Ono što predstavlja žalosnu rutinu u zemljama kao što je Pakistan – masovni pokolji vjernika uslijed sitnih religijskih razlika iza kojih stoje krupni politički interesi – moglo bi postati uobičajena praksa u Evorpi. To možda i nije iznenađenje, ali vijesti iz Ukrajine pokazuju da se taj fenomen neće pojaviti, kao što su to mnogi paničari najavljivali, uslijed sukoba kršćanstva s islamom. Naprotiv, sukobi bi mogli nastati između samih kršćana, a u slučaju Ukrajine između pravoslavaca.

BBC tako javlja da je danas 80-godišnja monahinja Ukrajinske pravoslavne crkve poginula uslijed eksplozije improvizirane bombe u crkvi u gradu Zaporožje. Crkva kojoj pripada monahinja istovremeno kao svog poglavara priznaje Kirila, poglavara Ruske pravoslavne crkve. Posjet Kirila Ukrajini je, pak, nedavno izazvao žestoke demonstracije ukrajinskih nacionalista koji u Kirilovoj crkvi vide nastojanje Moskve da Ukrajinu, koja se nedavno vratila u njenu političku sferu, dodatno pokori i u vjerskom smislu.

Ukrajina je 1990-ih svoje nastojanje da se oslobodi Moskve nastojala, slično kao i Crna Gora danas, potvrditi i stvaranjem vlastite pravoslavne crkve bez ikakvog ruskog utjecaja. Međutim, među nacionalno osviještenim ukrajinskim pravoslavcima se stvorio raskol između Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevskog patrijarhata i Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve (kojom dominira ukrajinska dijaspora). Vjersku sliku u Ukrajini dodatno komplicira i postojanje snažne grko-katoličke zajednice, odnosno vjernika koji koriste pravoslavni obred, ali za svog poglavara priznaju Papu. Podjele među ukrajinskim vjernicima prate povijesne i političke podjele na zapadnu i istočnu Ukrajinu, odnosno na “narančaste” i “plave” stranke koje je svijet upoznao za vrijeme Narančaste revolucije.

Bit će prilično zanimljivo vidjeti kako će ovaj vjersko-nacionalnim zanosom izazvan zločin izazvati ili potaći slične događaje u drugim eks-komunističkim pravoslavnim zemljama.

Fatalnu rusku špijunku čekaju honorari za knjigu i mjesto u Dumi

Dobri obavještajci su oni obavještajci za koje nitko ne zna da su obavještajci. Ali, nekada, s vremena na vrijeme i loši obavještajci mogu uživati u stvarima u kojima njihove uspješne kolege mogu samo sanjati. Anna Chapman, ruska špijunka koja se nedavno zahvaljujući razmjeni ekspresno vratila u domovinu iz američkog zatvora je još jedan takav primjer.

Reuters danas javlja kako je fatalna Ana zajedno sa svojih devetoro kolega primljena u audijenciju kod premijera Putina, gdje su uživali u neobaveznom ćaskanju i “pjevali sovjetske pjesme”. Putin, koji je u mladosti bio KGB-ov agent u Njemačkoj, svojim je kolegama javno obećao “sjajnu budućnost”.

Što se Anne Chapman tiče, ta bi budućnost mogla biti uistinu svijetla. New York Post tako javlja da je Chapman ponudila eksluzivna prava za vlastitu biografiju s eventualnom filmskom opcijom u zamjenu za 250.000 dolara. S druge pak strane, Liberalno-demokratska partija Rusije (LDPR) je pak predlaže za budućeg kandidata u Dumi.

Postaje smiješno i tragično kada netko Chapmanovu naziva “modernom Matom Hari”, s obzirom da je prava Mata Hari umjesto masnih honorara i toplih sinekura za istu stvar s kojom se bavila njena ruska kolegica dobila puščani plotun.

Ruski špijuni ekspresno zamijenjeni – jer su previše znali?

Zamjena 11 ruskih za 4 američka špijuna je događaj koji je iznenadio svjetske medije iz dva razloga. Prvi je taj što se takve stvari događaju onda kada se nisu trebale događati – dva desetljeća nakon završetka hladnog rata, kraja povijesti i potrebe da se itko špijunira u vrlom novom liberalno-demokratskom svijetu. Druga je sama brzina kojom se sve to odigralo, odnosno što su špijuni zamijenjeni prije ikakvog sudskog procesa, odnosno prilike da neka od američkih TV-mreža na brzinu snimi dokudramu u kojoj bi fatalnu Annu Chapman glumila Isla Fisher.

Ta brzina će, dakako, potaknuti svakojake teorije zavjere koje – zbog same prirode obavještajnog posla – nikada neće biti dokazane ni oborene. Tako ne preostaje ništa drugo do špekulirati o tome da je sve to posljedica novog obamovsko-medvjedevskog detanta kojim se nastoji od Rusije i SAD ponovno napraviti prijatelje i sanirati štetu nastalu u doba Busha i Putina. Za pretpostaviti je da je razmjena bila u interesu objema stranama – za Rusiju je jasno da joj suđenje i potencijalno javno sramoćenje nije trebalo; motivi američke strane za ekspresnu razmjenu ostaju misterij. Dobrobit četiri američka špijuna, od kojih su neki godinama čamili u arktičkim zatvorima, definitivno nije bila na vrhu Obaminih prioriteta. Stoga su se pojavile pretpostavke da je fatalna Anna, osim dr. Dooma uspjela pokupiti i neke mnogo opasnije “skalpove”, odnosno da bi javno suđenje moglo iznijeti cijeli niz neugodnih otkrića o vrhovima američke administracije i poslovnog establishhmenta.

Bolje je, stoga, jednostavno zaključiti cijelu stvar ekspresnom razmjenom i nadati se da će mediji s obje strane Atlantika pronaći neki pikantniji skandalčić u “sezoni kiselih krastavaca”.

Za globalnu krizu kriv – ruska marioneta Dr. Doom?!

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Nouriel+Roubini&iid=4944451″ src=”http://view4.picapp.com/pictures.photo/image/4944451/petersburg-international/petersburg-international.jpg?size=500&imageId=4944451″ width=”234″ height=”339″ /]

Dežurnim rusofobima je najnovija bizarna špijunska afera u Washingtonu došla kao melem na ljutu ranu, podsjetivši sve naivčine da usprskos liberalne reputacije Medvjedeva i njegove diplomatske romanse s Obamom, iz imperija koji se svojevremeno nazivao Trećim Rimom ne može doći ništa dobro. A među zlo koje odatle dolazi bi se mogla ubrojiti globalna recesija.

Pa, kako su to onda zli Rusi uspjeli potkopati truli Zapad daleko efikasnije nego u pola stoljeća hladnog rata? Odgovor bi mogao Nouriel Roubini, ekonomist koga zbog u svoje ignoriranih, a sada često citiranih tvrdnji o dolasku globalne krize dobio nadimak “Dr. Doom”. Roubini je, osim po tome što u posljednje dvije godine uništava svaki dašak optimizma vezan uz svjetsku ekonomiju, poznat i po prilično zanimljivom privatnom životu kojeg karakteriziraju zabave i žene.

Među potonjima se, kako javlja Financial Times, našla i zloglasna Anna Champan, ruska femme fatale za koju američke vlasti tvrde da je bila dio špijunskog lanca. Roubini i Chapman su se nekoliko puta sreli te su se sprijateljii na Facebooku, iako Roubini tvrdi da prijateljstvo s Facebooka nije prešlo u ništa konkretno.

Teoretičari zavjere koji vole vjerovati u zle ruske namjere mogu lako stvoriti scenarij u kome je Roubini pao kao žrtva kremaljske “klopke s medom” te bio ucjenom ili na neki drugi način od fatalne Anne potaknut da daje katastrofalne prognoze o budućnosti svjetske ekonomije, učinivši tako “običnu” recesiju globalnom katastrofom koja bi potkopala liberalni, demokratski i kapitalistički Zapad i omogućila da na ruševinama “slobodnog svijeta” zavladaju autoritarni režimi s Istoka.

Rusija i SAD na pragu sporazuma o reguliranju usvajanja djece

Usvajanje djece je u posljednje vrijeme postalo omiljena razonoda holivudskih veličina i sasvim je sigurno dobro došla oko nje stvorenoj industriji. Međutim, s vremena na vrijeme se pojavi neka horor-priča o svakojakim zloupotrebama koje “senzibiliziraju” javnost. Jedna takva priča se zbila prije par mjeseci kada su američki usvajatelji na avion bez pratnje poslali svoje 7-godišnjo usvojenog ruskog dječaka, objasnivši u kratkoj poruci “da je nemoguć” i da ga “ne mogu kontrolirati”.

Medvjedev i Putin su, suočivši se sa skandalom, reagirali promptno i zabranili sva usvajanja ruske djece od strane američkih usvojitelja. Istovremeno su počeli pregovori dviju vlada čiji je cilj da se dalja usvajanja dozvole, ali uz stroga ograničenja koja bi spriječila zloupotrebe i skandale.

Associated Press tako javlja, pozivajući se na ruske izvore, da su Rusija i SAD na pragu sklapanja sporazuma, iako je State Department kasnije opovrgavao. Sporazum bi, prema ruskim navodima, trebao usvajanje ograničiti na od ruske države posebno ovlaštene agencije, a istovremeno bi se ruska djeca u SAD, odnosno usvojiteljski domovi, nadzirali od strane za to posebno ovlaštenih organa. Svaki potencijalni usvajatelj bi morao prolaziti kroz poseban roditeljski tečaj.

Glavna točka prijepora u pregovorima je bio ruski zahtjev da se nove oštre odredbe primjenjuju retroaktivno. One bi, pak, pogodile oko 50.000 ruske djece koja su bila usvojena od američkih roditelja nakon raspada SSSR-a.

Roditeljski tečajevi su detalj koji možda najviše pada u oči u ovoj priči. U pitanju je još jedan primjer paradoksalne situacije u kojoj društvo od roditelja koji žele djecu traži više nego od roditelja kojima su se djeca dogodila slučajno ili čak protiv njihove volje.

U Rusiji pao avion s poljskim predsjednikom

BBC i drugi mediji, pozivajući se na ruske izvore, javljaju kako je jutros kraj grada Smolenska u Rusiji pao avion s poljskim predsjednikom Lechom Kaczynskim. Prvi izvještaji govore da je pri tome poginulo 87 ljudi.

Kaczynski, koji je za predsjednika izabran 2005. godine, bio je poznat kao vatreni poljski nacionalist kao i po nesklonosti prema Rusiji i njenoj politici. Nesklonost Rusiji je bila najizraženija za vrijeme kada je njegov brat Jaroslaw vodio desničarsku vladu, prilikom čijeg mandata je Poljska vetom blokirala trgovinske sporazume s EU te pozvala Amerikance da na njenom teritoriju postavljaju proturaketne baze. Kaczynski je za vrijeme rusko-gruzijskog rata 2008. godine odletio u Tbilisi kako bi Saakašviliju pružio podršku.

Za pretpostaviti je da je Kaczynski stradao zbog posjeta Katinskoj šumi, koja se nalazi u blizini Smolenska, a gdje su godine 1940. sovjetske vlasti ubile nekoliko tisuća poljskih zarobljenika. Ruski premijer Putin je na svečanost povodom 70. obljetnice pokolja pozvao poljskog premijera Donalda Tuska, čija liberalna vlada prema Rusiji ima daleko bolje odnose nego Kaczynski. Poljski predsjednik je, pak, prema pisanju ruskog tiska, u Katyn došao bez da ga je itko pozvao.

Rusa nešto više nego prošle godine

Rusofobi koji se nikako ne mogu pomiriti s novom, rebrandiranom, opakom Putinovom Rusijom, obično se tješe time da novo Carstvo zla i nema baš neku budućnost, s obzirom na izgledan demografski kolaps. Naime, svake godine više Rusa umire nego ih se rađa, a negativni trendovi, koji traju od dobrih starih Jeljcinovih vremena ukazuju na to da će sadašnja velesila s vremenom postati prazna zemlja bez ljudi koju može svatko zgaziti.

Međutim, kako stvari stoje, Putinu je uspjela jedna stvar koja je polazila za rukom Jeljcinu u prve četiri godine mandata – barem nakratko povećati broj stanovnika svoje države. Tatjana Golikova, ministrica zdravstva, je danas na sastanku s predsjednikom Medvjedevom rekla kako je po njenim procjenama prošle godine Rusija po prvi put iza 1995. godine doživjela demografski prirast, i to između 15.000 i 25.000 stanovnika.

Golikova je prirast objasnila padom mortaliteta od 4 posto, ali i nastavkom priljeva imigranata iz bivših republika Sovjetskog Saveza. Golikova je objasnila kako je u Rusiji najveći demografski problem učestalost pobačaja čiji je broj gotovo jednak broju novorođene djece. Tako se prošle godine rodilo 1,7 milijun novih Rusa, dok je pobačeno njih 1,2 milijuna.

Rusa, kojih je u onoj znamenitoj guslarskoj pjesmi, bilo 200 milijuna, sada ima tek 141,5 milijuna. Godine 1995. kada je posljednji put zabilježn prirast, Rusija je imala 148,5 milijuna stanovnika. Službeni cilj Putinove vlade je broj stanovnika održati na 145 milijuna, odnosno spriječiti pad na 125 milijuna, koga neki stručnjaci projiciraju za 2025. godinu.

Analitičari Goldman Sachsa, pak, tvrde da porast stanovnika predstavlja iznenađenje, i to ugodno iznenađenje po Rusiju, s obzirom da bi zaokret u demografskim trendovima mogao znatno pridonijeti ruskom ekonomskom rastu. Goldman Sachsov ekonomist Jim O’Neill predviđa da bi čak i skroman porast broja Rusa mogao pomoći Putinovoj državi da do 2029. po pitanju ekonomije prestigne Njemačke, a godine 2037. i Japan.

Rusi planiraju srediti opasni asteroid

Anatolij Perminov, direktor ruske svemirske agencije Roskosmos, je u intervjuu za Glas Rusije objavio kako njegova agencija priprema svemirsku misiju čiji je cilj neutralizirati eventualnu prijetnju koju predstavlja Apophis, asteroid veličine par nogometnih igrališta otkriven 2004. godine, a za koga su tabloidi tvrdili kako bi mogao udariti u Zemlju. Perminov, pak, smatra da se čini “sigurnim” da bi se to moglo dogoditi 2030-ih. Stoga se njegova agencija namjerava pripremiti za taj slučaj, odnosno razviti metode skretanje Apophisove putanje, koje – za razliku od holivudskih filmova – ne bi uključivale korištenje nuklearnog oružja nego “običnih zakona fizike”.

NASA, pak, tvrdi da su šanse da Apophis uistinu udari u Zemlju iznose 1:250.000, što je daleko manje od 1:45.000 što su bile početne procjene.

Bez obzira koliko se ta vjerojatnost činila malom, dobro je da netko – pa makar i Rusi – razmišlja o lansiranju misije takvog tipa. Do eventualno problematičnog susreta s Apophisom ima dosta vremena, što bi se moglo iskoristiti za razvijanje novih tehnologija i metoda za  razbijanje ili skretanje potencijalno opasnih asteroida. Čak i ako se ispostavi da Apophis ne predstavlja nikakvu opasnost, misija koju planiraju Rusi ima itekakvo opravdanje. Sredstva i tehniku za borbu protiv asteroida su među stvarima koje je bolje imati kada ti ne trebaju nego nemati kada ti trebaju.

Halo Bing, nudim diplomatsko priznanje, cijena prava sitnica

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Abkhazia&iid=7369548″ src=”c/7/d/7/Presidential_election_in_f4cc.JPG?adImageId=8407735&imageId=7369548″ width=”234″ height=”156″ /]

Kada Stjepan Mesić bude 7. siječnja dolazio u posjet Kosovu, domaćini će ga dočekati s isto onoliko oduševljenja s kojim su vlasti u Suhumiju ovaj tjedan dočekale Kierena Kekea, ministra vanjskih poslova Naurua. Predsjednik Abhazije Sergej Bagapš, koji je u nedjelju pobijedio na izborima, imat će dodatnih razloga za slavlje nakon što je delegacija te male pacifičke države (koja ima ukupno 10.000 stanovnika) potpisala sporazum o uspostavljanju diplomatskih odnosa. Nauru je također objavio kako uspostavlja i diplomatske odnose s Južnom Osetijom.

Nauru je tako postala četvrta po redu država koja priznaje nezavisnost dviju zakavkaskih republika, odnosno odmetnutih oblasti Gruzije koje su prošle godine bile predmetom kratkog rata u koji je intervenirala Rusija. Taj je sukob po prozapadnu vladu gruzijskog predsjednika Mihaila Saakašvilija imao isti rezultat kao i sukob na Kosovu za Miloševićevu Srbiju. Barem je Rusija nastojala ostaviti taj dojam priznajući nezavisnost te dvije republike i “kontrirajući” od strane SAD i EU “guranoj” nezavisnosti Kosova. Natjecanje Rusije i Zapada u diplomatskom priznanju svojih separatističkih favorita je zasada čvrsto na zapadnoj strani. Kosovo je priznalo 64 država (plus Tajvan), dok je zakavkaske republike priznalo njih 4.

Rusiji je posebno težak udarac to što ih u priznanju Južne Osetije i Abhazije nisu pratili partneri iz Zajednice nezavisnih država i Šangajskog pakta, pa čak ni Bjelorusija koja je od svih post-sovjetskih država s Rusijom imala najbolje odnose. Jedini koji su joj se pridružili u priznanju jesu Nikaragva i Venezuela, dvije latinoameričke države čija je novopronađena rusofilija prije svega motivirana sređivanjem hladnoratovskih računa sa SAD i željom njenih ljevičarskih vođa da se yanquijima pokazuje srednji prst čak i kada im je na čelu Obama.

Odluka Naurua da se uključi u ovo diplomatsko nadmetanje na ruskoj strani, moglo bi predstavljati njegovu prekretnicu. Ne samo što bi Nauru – čiji se predstavnik s Kavkaza vratio s 50 milijuna dolara obećane financijske pomoći – mogao dati dobar primjer mnogim drugim siromašnim i malim državama, nego je tim priznanjem razbijena i još važnija diplomatska barijera. Glasnogovornici američkog i francuskog ministarstva vanjskih poslova, koji su na vijest o nauruanskom potezu reagirali osudama i tvrdnjama da to neće ni na koji način ugroziti i “suverenitet i teritorijalni integritet Gruzije” su tako prigodno zaboravili da je taj isti Nauru u travnju prošle godine priznao Kosovo.

Nauru je time postao prva država koja u tom najnovijem rusko-zapadnom nadmetanju, poput bivše Jugoslavije, sjedi na dvije stolice. U svemu tome je još važnije da Nauru ne spominje nikakve političke razloge, “realnost na terenu”, brigu za “trajni mir” ili “pravo na samoodređenje”, te da je vođen isključivo hladnom ekonomskom računicom. Idealistima se to ne mora svidjeti, ali čak i u Obaminom svijetu važi zlatno pravilo da onaj koji ima zlato određuje pravila.