Climategate ugušiti dobrom starom rusofobijom

Izbijanje skandala Climategate – odnosno razotkrivanje “kuhanja” podataka i drugih problematičnih radnji od strane znanstvenih institucija – je zagovornike borbe protiv globalnog zatopljenja uhvatilo u nezgodnom trenutku, tek pred veliki samit u Kopenhagenu. Tako je javnost, koju već godinama zapadni mediji bombardiraju nužnošću da se svim, pa i najneugodnijim i najekstremnijim mjerama bori protiv klimatskih promjena, doznala da je znanstveni konsenzus o globalnom zatopljenju koje izaziva potrošnja fosilnih goriva u najmanju ruku na ne baš najčvršćim nogama. Njegovo je izbijanje je također dalo savršen izgovor Kini i mnogim zemljama u razvoju da ne prihvate prijedloge o drastičnim rezovima industrijske proizvodnje na kojima inzistiraju vodeće zapadne države.

Međutim, neugodno iznenađenim klimatskim alarmistima je kao način da se izvuku iz nevolje poslužila činjenica da je skandal izbio upravo pred sam samit. Ako skeptici mogu lansirati svoje teorije zavjera, onda to mogu i alarmisti. Naime, hakirani E-mailovi s kompromitirajućim podacima o “kuhanju” su prvi put “izronili” nigdje drugdje nego na serveru koji je smješten u Tomsku, gradu usred Ruske Federacije.

Nije trebalo dugo da se pojave špekulacije kako iza svega stoje ne samo ruski hakeri, nego i ruske obavještajne službe i vlada, odnosno da je Putinu & Co. izuzetno stalo da torpedira kopenhanški samit. Ta hipoteza ima smisla – Rusija se iz jeljcinovske crne rupe izvukla i postala novi “opaki” igrač na svjetskoj politici prije svega zahvaljujući porastu cijena nafte i plina. Ako bi kopenhangenski samit zabranio upotrebu fosilnih goriva, Rusija bi se, drže oni, vratila ne samo u jeljcinovsko, nego u kameno doba. Zato je i Putinu i njegovim “silovikima”, ali i oligarsima, izuzetno stalo da se priči o klimatskim promjenama i nužnosti spašavanja svijeta stane na kraj.

Ono što tu bi omogućilo laku prodaju tog anti-ruskog “spina” zapadnoj javnosti jest višedesetljetno nasljeđe hladnog rata, koje se vezuje uz pojmove kao što je Černobil, ali i tada uspostavljena rusofobija koja nije pala s berlinskim zidom, odnosno koju se i u ova naoko “prosvijećena” vremena uvijek može podgrijati u politikantske svrhe. Iskazivanje animoziteta prema Rusiji -koju se uvijek može opisivati kao ugnjetačku, autoritarnu, korumpiranu tvorevinu koja raspolaže s daleko više teritorija  i prirodnih resursa nego što to zaslužuje – je ne samo dobro u ovom slučaju, nego i “politički korektno”. Rusi su, naime, bijelci, i to bijelci plave kose i plavih očiju. Dakle, barem kada su u pitanju SAD i Zapadna Evropa, iskazivanje animoziteta prema Rusiji “i svemu što je rusko” nikada neće izazivati reakcije u oblilku optužbi za rasizam ili islamofobiju kakvu bi izazivalo razapinjanje Kine, Indije, Brazila ili Saudijske Arabije iz istih razloga. Hollywood je, uostalom, to vidio davno prije političara, o čemu svjedoči da su Rusi već desetljećima dežurni negativci u njihovim filmovima bez obzira na sve hektolitre votke koje su zajedno ispijali Jeljcin i Clinton. Teško je vjerovati da će ta pragmatična računica izbjeći scenaristima i ove medijsko-političke drame.

Rusija na manevrima simulirala nuklearni napad i invaziju Poljske

[picapp src=”4/c/2/c/A_rehearsal_for_7a96.JPG?adImageId=7092028&imageId=4680502″ width=”234″ height=”165″ /]

U “dobra stara” vremena, kada je bilo politički korektno isticati realnosti odnosa snaga u međunarodnoj politici, jedna od metoda kojom su velike države malima pokazivale gdje im je mjesto bili su veliki vojni manevri uz granicu. Takvo zlokobno demonstiranje sile se, pak, u današnja prosvijećena vremena smatra prevladanim, barem kada su njegove mete članice EU i NATO.

Ili, možda ne, ako je vjerovati dokumentima koje je objavio poljski tjednik Wprost. Naime, taj list donosi priču o tome kako su Rusija i Bjelorusija u rujnu održali velike manevre na kojima je sudjelovalo 13.000 vojnika. Manevri pod nazivom “Zapad” su istovremeno održani na zapadnoj granici Bjelorusije kao i u Kalinjingradskoj oblasti, ruskoj enklavi na Baltičkom moru. U njima je, između ostalog, rusko zrakoplovstvo simuliralo nuklearni napad na Poljsku, ruski marinci simulirali iskrcavanja na baltičku obalu, a ruska kopnena vojska simulirala gušenje ustanka poljske manjine u Bjelorusiji.

Manevri su, naravno, u Poljskoj shvaćeni kao zlokobno “zveckanje oružjem” nalik na najmračnija vremena kada je preko Varšavskog pakta SSSR vedrio i oblačio po Istočnoj Evropi, odnosno kao još jedan primjer kako Putinova Rusija kreće istim putem.

Manevri su za poljsku javnost bili još zlokobniji s obzirom da su koincidirali s 70. godišnjicom sovjetske invazije na Poljsku, prilikom koje je SSSR, koristeći odredbe sporazuma Molotov-Ribbentrop, anektirao istočne dijelove tadašnje poljske države, a koji danas pripadaju Ukrajini i Bjelorusiji.

Još zlokobnija koincidencija je bila u činjenici da je upravo tih dana Barack Obama objavio kako SAD odustaju od proturaketnog štita koji je trebao biti postavljen upravo u Poljskoj, a što je izazivalo bijes u Moskvi. Netko zloban bi rekao kako je staromodna demonstracija sile donijela sasvim konkretne i za današnji svijet neuobičajeno brze rezultate.

Putin uči od majstora

[picapp src=”4/1/1/8/25.JPG?adImageId=6160571&imageId=2305883″ width=”234″ height=”152″ /]

Povijest je ponovno pokazala smisao za ironiju, barem ako je vjerovati članku londonskog Timesa koji opisuje sastanak koji se odigrao u Suifenheu, gradiću na kinesko-ruskoj granici. Na njemu su sudjelovali visoki dužnosnici Jedinstvene Rusije – vladajuće stranke u Putinovoj Rusiji – te Komunističke partije Kine, vladajuće stranke u Narodnoj Republici Kini. Na tom sastanku je Aleksandar D. Žukov, Putinov zamjenik, izjavio kako će Hu Jintao, kineski predsjednik i generalni sekretar KP Kine, biti pozvan kao posebni gost na konvenciju Jedinstvene Rusije koja će se održati u studenom.

Žukov je, pak, isto tako iskoristio priliku da kaže kako “postignuća KP Kine u razvoju državne uprave zaslužuju najbolje ocjene”, te da bi se “morala intenzivno proučavati”.

Times je iz ovoga izvukao zaključak kako Putin i njegova stranka namjeravaju nastaviti provoditi reforme u smjeru jačanja centralizacije i državne uprave u Ruskoj Federaciji, odnosno brisanja posljednjih tragova demokracije koju je uveo Jeljcin nakon pada SSSR-a te ponovnog uvođenja jednostranačkog sustava, ovoga puta modeliranog po uzoru kineske susjede.

Putin, čija je stranka nedavno uvjerljivo pobijedila na lokalnim izborima, je u više navrata, odgovarajući zapadnim kritičarima, odgovorio kako će Rusija očuvati višestranački sustav, odnosno “da je on zalog društvenog napretka”. S druge strane, neki njegovi pristaše navode kako taj sustav ne isključuje dominaciju jedne stranke koja postaje de facto jednostranački sustav, a za što su najpoznatiji primjer Meksiko gdje je sedam desetljeća vladala stranka PRI, odnosno Japan gdje je pet desetljeća vladala Liberalno-demokratska stranka (LDP).

Ironija je, pak, u tome što je Putin svoj uspon na vlast počeo kao vjerni Jeljcinov pristaša, odnosno kao antikomunist. Sama Jedinstvena Rusija u svom programu kao vlastitu ideološku osnovu spominje nekakav “ruski konzervativizam”, što bi je učinilo bližom bijelim gubitnicima postrevolucionarnog građanskog rata u Rusiji. Crveni pobjednici okupljeni u Komunističku partiju Ruske Federacije (KPRF), pak, čine jedinu relevantnu opozicijsku stranku.

Putin tako, nastojeći dodatno cementirati svoju vlast, nastoji emulirati kineske komuniste koji su po svojoj ideologiji daleko bliži stranci koja predstavlja glavnu opoziciju njegovoj vlasti.

Ako bi Jedinstvena Rusija, pak, zbilja htjela učiti od majstora, u našem susjedstvu postoji također jedan dobar primjer. Barem, kada se tiče ostanka na vlasti, teško da se ijedna stranka u Evropi može mjeriti s Demokratskom partijom socijalista Crne Gore koja je na vlast došla 1944. godine kao Komunistička partija Crne Gore.

Daje li Obama zeleno svjetlo Izraelu za napad na Iran?

Odluka Baracka Obame da se odustane od projekta gradnje proturaketnog štita u Poljskoj i Češkoj predstavlja jedan od vidljivijih znakova diskontinuiteta s vanjskom politikom njegovog prethodnika. Taj će potez izazvati simpatije u najvećem dijelu svjetske javnosti, s obzirom da se sve što je Bush radio smatra lošim, pa, dakle, sve što radi Obama mora biti dobro.

Takav stav, najvjerojatnije neće dijeliti mnogi koji trenutno sjede u foteljama u Varšavi, Pragu i drugim prijestolnicama Istočne, odnosno po Rumsfeldove “Nove Evrope”. Države i vlade koje su se nastojale, bježeći od svog istočnog ruskog susjeda, što čvršće vezati uz Washington, čak i po cijenu krvi svojih vojnika prolivene po azijskim pustarama, sada vide kako su poslužile kao “moneta za potkusurivanje”, odnosno da ih, usprkos svih priča o savezništvu, Obama radi dnevne politike odbacuje poput stare krpe.

Odluka će, s druge strane, izazvati oduševljenje u Moskvi, gdje će biti protumačena kao – uz prošlogodišnji “sjajni mali rat” s Gruzijom – dosad najspektakularniji plod nove, agresivnije politike s ciljem da se postsovjetska Rusija konačno vrati na pozornicu kao velika svjetska sila. Odustajanje od štita će ukloniti ne samo još jedno postsovjetsko poniženje, nego i dosad najozbiljniju prijetnju po ruske nuklearne projektile – koji su dugo vremena Rusiji služili kao posljednji as u rukavu.

S druge strane, ako bi netko zbog nje uistinu trebao biti ljut i zabrinut, to su vlastodršci u Teheranu. Naime, “priča” kojom je Bush američkoj, ali i svjetskoj javnosti prodao proturaketni štit je bila sve ozbiljnija mogućnost da države “Osovine zla” ili drugi “problematični” režimi dođu u posjed nuklearnog oružja, kao i projektila s kojim bi mogli ucjenjivati svijet. Nakon što je eliminiran Sadamov Irak, kao jedina ozbiljna prijetnja je preostao Iran, čiji bi nuklearni program trebao u vrlo bliskoj budućnosti dovesti do stvaranja nuklearnog oružja.

Takav scenario je, pak, posve neprihtvatljiv Izraelu koji posljednjih mjeseci sve više zvecka oružjem, odnosno sugerira kako će iransku prijetnju riješiti na isti onaj način na koji je zaustavio Sadamov nuklearni program 1981. godine – udarom ratnog zrakoplovstva. Još prije nego što je Bush otišao iz Bijele kuće, izraelski vojni udar se, zbog američke zauzetosti u Iraku i Afganistanu, pretvorio u najizgledniju vojnu opciju za rješenje krize. Ona bi trebala biti po američke interese najjeftinija i najjednostavnija – Izrael bi obavio “prljavi posao”, a Obama bi zadržao svoju reputaciju velikog humanističkog mirotvorca koji neće ponavljati Bushove “kaubojske pogreške”.

Odustajanje od štita se tako može protumačiti kao Obamin potez kojim se priprema teren za izraelski napad. Prije svega, njime se sugerira da Iran i njegovi nuklearni projektili – povod za izgradnju štita – neće postojati u bliskoj budućnosti. A još je važnije to da će se uklanjanjem štita i ostavljanjem svojih istočnoevropskih saveznika nastojati kupiti dobra volja Moskve odnosno njeno okretanje leđa Teheranu po kojem bi, bez komplikacija koje mogu učiniti S-300 ili slični ruski protuzračni projektili, sada mogle komotno padati izraelske bombe.

Netanyahu tajno posjetio Moskvu?

Moskovski “Komersant” je danas, pozivajući se “na visoko pozicioniranog funkcionara u Kremlju”, objavio kako je izraelski premijer Benjamin Nethanyahu u ponedjeljak bio u tajnom posjetu Moskvi. Time se osporavaju tvrdnje Dimitrija Peskova, glasnogovornika ruskog premijera Vladimira Putina, kako do nikakvog posjeta nije došlo.

Špekulacije o tome da je Nethanyahu posjetio Moskvu su se prije toga pojavile u izraelskim medijima, gdje se nastojalo objasniti tajanstveno 12-satno odsutstvo premijera, odnosno tvrdnje njegovog ureda kako se tada bavio “tajnim i strogo povjerljivim poslovima”.

Izraelski mediji pak, tvrde kako je Nethanyahu, kako bi cijeli posjet učinio što diskretnijim, u Moskvu umjesto službenim avionom ratnog zrakoplovstva, putovao privatnim mlažnjakom tvrtke Merhav, čiji je vlasnik izraelski energetski tajkun Yossi Maiman.

Tajanstveni posjet, koga nitko nije potvrdio ali ni pretjerano odlučno negirao, izazvao je velike špekulacije u svjetskoj javnosti, s obzirom da ga se dovodi u vezu s iranskim nuklearnim programom, odnosno vijestima o tome da je Iran napravio ili trenutno u stanju napraviti nuklearno oružje. Izrael je, pak, posljednjih godina u više navrata stavio do znanja kako će učiniti sve u svojoj moći da to spriječi, uključujući vojne akcije, odnosno udare svog ratnog zrakoplovstva na iranske nuklearne instalacije.

U tom kontekstu se Nethanyahuov navodni posjet dovodi u vezu s još jednim misterijem – otmicom teretnog broda Arctic Sea, za koga se sve češće špekulira kako je umjesto drva iz Finske za Alžir zapravo prevozio najsuvremenije protuzračno oružje za Iran ili Siriju. Nethanyahu je navodno tokom posjeta htio rusku vladu nagovoriti da odustane od prodaje oružja Iranu ili Siriji, odnosno osobno razgovarati o posljedicama eventualnog izraelskog napada na Iran na rusko-izraelske odnose.

Nestali brod i posada pronađeni, ali misterij ostaje

Slučaj koji je izgledao kao jedna od velikih neriješenih misterija našeg doba je sretno završen, barem kada su u pitanju 15 ruskih pomoraca koji su bili članovi posade malteškog broda MV Arctic Sea. Ruski mediji su objavili kako je brod pronađen nekih 300 milja od Kapverdskih Otoka, a o čemu je ruski ministar obrane Anatolij Serdjukov osobno izvijestio predsjednika Dmitrija Medvjedeva. Prema šturom priopćenju članovi posade su “dobro”, te trenutno traje njihovo ispitivanje na ruskoj raketnoj fregati Ladni, nakon čega bi trebalo doći objašnjenje misterija.

Brod, koji je s tovarom drva iz Helsinkija trebao pristati u Alžiru 4. kolovoza se tri tjedna smatrao nestalim, a što je izazvalo sveopću potragu u kojoj su sudjelovali NATO i ruska ratna mornarica. Da nešto nije u redu je postalo jasno nedugo nakon samog početka putovanja kada je brod u Baltiku presrela grupa nepoznatih napadača i, predstavljajući se kao policija, nakratko zarobila posadu. Poslije toga je brod zamijećenih u La Mancheu, a potom mu se izgubio svaki trag.

U međuvremenu su se mediji zainteresirali za slučaj broda koji je nekako uspio nestati usprkos satelitima i najsuvremenijoj tehnologiji praćenja, odnosno koga nisu uspjele pronaći najmoćnije ratne mornarice. Počele su špekulacije o tome da je riječ o dosad nezamislivom slučaju piraterije, odnosno da je brod umjesto drva nosio drogu ili nuklearno oružje, do toga da bi mogla biti riječ o neraščišćenim računima između raznih ruskih “poslovnih ljudi”. Ono što je najmanje vjerojatno jest da bi cijeli cirkus izazvao milijun dolara vrijedan teret drva.

Ruska policija rasturila gay paradu u Moskvi

Ruska policija je, kako javlja Russia Today, uhapsila oko 20-ak gay aktivista koji su, usprkos zabrani gradskih vlasti na čelu s gradonačelnikom Jurijem Lužkovim, pokušali održati gay paradu na ulicama Moskve. Aktivisti su najavili da će, slično kao i u nekoliko ranijih navrata, izaći na ulice, a Lužkov, koji gay parade smatra “satanskim” se zarekao da ih nikada neće dozvoliti. Moskovski gradski dužnosnici su, inače, zabrane tumačili sigurnosnim razlozima, odnosno time da je takve događaje u pravilu pratilo nasilje, odnosno napadi kršćanskih fundamentalista. U jednom ranijem incidentu je tako, pretučen britanski gay aktivist Pete Thatchell, ali i jedan član Evropskog parlamenta.

Policijsko “treniranje strogoće” bi zlobnici mogli protumačiti činjenicom da je nizozemski bend De Toppers ispao u polufinalu natjecanja za Pjesmu Eurovizije, što znači da nema ništa od najavljenog bojkota glavne večeri kojim su Nizozemci prijetili u slučaju da na paradi dođe do nasilja. Tako se Putin, Medvjedev & Co. ne moraju brinuti da će pred TV-publikom cijelog jednog kontinenta biti prokazani kao homofobi.