uloge: Giovanni Ribisi, Vin Diesel, Nia Long, Nicky Katt, Scott Caan, Ron Rifkin, Jamie Kennedy, Taylor Nichols, Bill Sage, Tom Everett Scott, Ben Affleck scenografija: Anne Stuhler kostimografija: Julia Caston fotografija: Enrique Chediak montaža: Chris Peppe glazba: The Angel scenarij: Ben Younger režija: Ben Younger proizvodnja: New Line, SAD, 2000. distribucija: Discovery
Najnoviji skandal koji nam je priuštio zagrebački gradonačelnik još jednom nas je podsjetio na aferu “Monicagate” kao i razloge zbog kojih je je američki predsjednik Bill Clinton preživio neugodnost koja bi mnoge druge stajala glave. Ključni razlog je, dakako, u izvrsnom stanju američke ekonomije, koja je devedesetih stajala bolje nego ikada u povijesti, a to se poslije odrazilo i na životni standard širokih slojeva stanovnistva. To ekspresno blagostanje se moglo primijetiti i zahvaljujući fenomenu sve veceg broja mladih ljudi koji su se obogatili doslovno preko noći i uživali u svim onim blagodatima na koje su prethodne generacije mogle računati tek nakon više desetljeća mukotrpnog rada. Temelj tog fenomena su bile, slično kao i dvadesetih godina prošlog stoljeća, burzovne špekulacije, odnosno gotovo nezaustavljivi rast vrijednosti Dow Jonesa kojeg su uspjele zaustaviti tek prošlogodisnja recesija i avio-izlet bin Ladenovih pristaša. Naravno, burzovno spekuliranje je sa sobom donijelo renesansu “japija” – mladih, pohlepnih i beskrupuloznih profesionalaca koje je Oliver Stone prilično dobro opisao u svom filmu Wall Street. No, u devedesetima je Hollywood bio prilično nezainteresiran za taj fenomen, dijelom i stoga što bi čeprkanje po prirodi američkog kapitalizma moglo dati nešto mračniju sliku Amerike od one koju nam je tvornica snova nastojala prodati u clintonovskoj eri. Tek je Ben Younger, filmaš-debitant koji se jednom okušao kao burzovni mešetar, svoja iskustva pretočio u film na tu temu.
Seth Davis (Ribisi) je mladi propali student koji je, da bi nekako zaradio za život, organizirao ilegalnu kockarnicu za svoje bivše kolege. Posao ide prilićno dobro, ali predstavlja sramotu za njegovog oca, uglednog federalnog suca Martyja Davisa (Rifkin). Stoga Seth rado prihvaća ponudu da se zaposli u “J.T. Marlinu” maloj ali prodornoj mešetarskoj tvrtki. Nakon što je zatvorio kockarnicu i odradio pripravnički staž, Seth započinje karijeru mešetara i, slično kao i većina njegovih kolega, zarađuje gomilu novca koji bi mu trebale garantirati status milijunaša za samo tri godine. Tajna uspjeha je u njegovoj sposobnosti da putem agresivnog telemarketinga većinu potencijalnih klijenata nagovori da kupe dionice i slične vrijednosne papire. Sethu ide više nego dobro, ali mu radoznalost ne da mira i ubrzo shvaća da je “J.T. Marlin” ništa drugo nego dobro smišljena prevara – dionice iz ponude su bezvrijedne i pripadaju propalim, odnosno nepostojećim tvrtkama; cilj telemarketing kampanje jest da povećaju potražnju za dionicama i tako im umjetno podignu cijenu kako bi vlasnici i veliki dioničari ekspresnom prodajom sebi osigurali maksimalne profite i svoje klijente poslije ostavili na prosjačkom štapu. Seth shvaća da će uskoro morati birati između vlastitih etičkih načela i bogatstva preko noći koje mu je donijelo sudjelovanje u ovoj prljavoj raboti.
Youngerov film odaje autora koji prilično dobro pozna materiju. Scenarij je prepun stručnih fraza i dosta uvjerljivo nam pokazuje (polu)svijet burzovnih mešetara i mentalitet bogaćenja preko noći koji je karakterizirao Ameriku devedesetih. Younger, s druge strane, zna da dobar dio publike (pogotovo u Hrvatskoj, gdje javnost u pravilu ne razlikuje vrijednosni od toaletnog papira) neće baš razumjeti kako se to mogu stvoriti milijuni iz ničega, pa radnju vodi putem naracije glavnog lika. U svemu tome ima dobru potporu izvrsne glumačke ekipe na čelu s Giovannijem Ribisijem (Tajni odred, Dar), koji očito uživa u prilici da jednom za promjenu tumači lik koji nije retardiran. I njegovi partneri su prilično dobri – od karizmatičnog Vina Diesela (Planet tame) preko Jamiea Kennedyja (Vrisak) do Bena Afflecka u maloj, ali efektnoj ulozi mešetarskog instruktora. Younger u Vrućoj liniji koristi priliku za vlastite sociološke opservacije o mladim burzovnim mešetarima 90-tih – za razliku od svojih prethodnika u 80-tim, koji su stvorili vlastitu supkulturu temeljenu na “profinjenom ukusu” i aristokratskoj snobovštini, japiji u “politički korektnim” vremenima nemaju reaganovske konzervativne uzore i umjesto toga se okreću MTV-ju i rap-supkulturi kao svojoj inspiraciji. Zato je soundtrack temeljen upravo na rapu, a u nekim prilično efektnim scenama međusobnog japijevskog druženja ta se ekipa, iako zarađuje milijune, po svojoj kulturi i manirama nimalo ne razlikuje od tinejdžerskih bandi koje zarađuju tu i tamo koji dolar prodajući crack po mračnim ulicama.
No, dobra karakterološka studija sama po sebi ne garantira dobar film. Vruća linija je to mogla biti, ali je Younger podlegao početnickim greškama i svoj prvijenac napunio klišejima koji su ga trebali učiniti “kulerskim”, odnosno komercijalnijim. Tako je u potpuno bjelački svijet mešetarske tvrtke ubačena crna tajnica (koju tumaci Nia Long) da bi glavni junak doživio prilično neuvjerljivu i skroz nepotrebnu romansu. Nadalje, glavni lik isto tako doživljava prilicno neuvjerljivu transformaciju od beskrupuloznog profesionalca do amatera-detektiva i moralista. Dojam dodatno kvari prilično zbrkana i neuvjerljiva završnica. Rezultat svega je razočaranje, a hrvatskoj publici će Vruća linija ostaviti još gorči okus u ustima nakon sto shvati da je u proteklih deset godina često bila u istoj onoj situaciji kao i Sethovi klijenti.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
Draxblog VI 