Oznaka: Filmske recenzije

RETRO-RECENZIJA: Tajna Joea Goulda (Joe Gould’s Secret, 2000)

uloge: Ian Holm, Stanley Tucci, Hope Davis, Patrick Tovatt,
Steve Martin, Patricia Clarkson, Susan Sarandon
scenografija: Andrew Jackness
kostimografija: Juliet Polcsa
fotografija: Maryse Alberti
montaža: Suzy Elmiger
glazba: Evan Lurie
scenarij: Howard A. Rodman (po knjigama Josepha Mitchella
Professor Seagull i Joe Gould's Secret) (Stanley Tucci van
špice)
režija: Stanley Tucci
proizvodnja: October Films, SAD, 2000.
distribucija: Discovery
trajanje: 90'

Joseph Mitchell je novinar podrijetlom s američkog Juga koji je četrdesetih godina prošlog stoljeća našao posao u časopisu “New Yorker”. Njegova specijalnost su priče o živopisnim likovima s margina njujorškog društva, pogotovo onima koji nastanjuju umjetničku četvrt Greenwhich Village. Među tim boemskim ekscentricima Mitchellu za oko zapadne izvjesni Joe Gould (Holm), ulična propalica od prolaznika uzima donacije za “Fond Joea Goulda” kako bi dovršio svoj životni projekt. Joeu Gouldu je, naime, cilj napisati “Oralnu povijest suvremenog svijeta”, kapitalno djelo sastavljeno od tisuća razgovora s običnim ljudima. Mitchell je više nego zaintrigiran tim ambicioznim projektom, pogotovo kada sazna kako Gould, usprkos boemskoj vanjštini, ima aristokratsko podrijetlo, kao i to da je s godinama postao svojevrsno slavno ime u umjetničkim i književnim krugovima Manhattana te koristio tu slavu kako bi muzao novac od uglednih pjesnika, pisaca i slikara. Mitchell, koji u Gouldu vidi osobu koja se sprema ostvariti njegove vlastite književne ambicije, odlučuje boemu pomoći u njegovom projektu.

Tajna Joea Goulda predstavlja treći film u režiji američkog karakternog glumca Stanleya Tuccija, pri čemu se dotični koristio i uslugama svog starog suradnika, britanskog glumca Iana Holma (danas najpoznatijeg po ulozi Bila Baginsa u Gospodaru prstenova). Tucci je za ovaj projekt odabrao prilično opskurnu epizodu iz povijesti američke književnosti, koja teško da će biti posebno zanimljiva domaćoj publici. Dodatni problem je činjenica da Tajna Joea Goulda nema nekakav zaplet u klasičnom smislu te se uglavnom svodi na karakterološku studiju, pri čemu je Tucci neobično miran i samozatajan u usporedbi s hiperventilirajućim Holmom, koji se očito zabavljao tumačeći lik bitno drukčiji od onih koji su mu bili specijalnost tokom cjelokupne karijere. Kada se na kraju tajna Joea Goulda konačno razotkrije, gledatelje ona previše neće zanimati, ali ovaj film ipak zaslužuje vise od prolazne ocjene. Razlog je prije svega u dojmljivoj glumačkoj ekipi kao i Tuccijevom uspješnom dočaravanju New Yorka u 40-tim godinama, što je postignuto usprkos niskog budžeta. Zbog svega ovoga Tajna Joea Goulda zaslužuje preporuke, iako će bez svake sumnje izgledati previše intelektualno i snobovski za najširi krug publike.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Mansfield Park (1999)

uloge: Frances O'Connor, Jonny Lee Miller, Alessandro Nivola,
 Embeth Davidtz, Harold Pinter, James Purefoy, Justine Waddell,
 Victoria Hamilton, Sheila Gish, Hannah Taylor-Gordon
 scenografija: Christopher Hobbs
 kostimografija: Andrea Galer
 fotografija: Michael Coulter
 montaža: Martin Walsh
 glazba: Lesley Barber
 scenarij: Patricia Rozema (po romanu Jane Austen)
 režija: Patricia Rozema
 proizvodnja: BBC Films, Britanija, 1999.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 112'

Početkom 19. stoljeća mlada Fanny Price (O’Connor) odrasta u Mansfield Parku, seoskom imanju gdje ju je primio njen bogati i ugledni rođak Sir Thomas Bertram (Pinter) i tako izbavio od siromaštva Portsmoutha gdje joj žive otac, majka i ostatak obitelji. Mlada Fanny je obdarena ne samo ljepotom nego i umom, zbog čega se zbližila sa Sir Thomasovim sinom Edmundom (Miller). No, od Fanny se očekuje da se uda za naočitog susjeda Henryja Crawforda (Nivola), dok Bertramovi Edmundu nastoje “namjestiti” Henryjevu sestru Mary (Davidtz). No, Fanny je previše načitana i slobodoumna da bi dozvolila da joj tako kroje sudbinu. Kada otkrije kako Mansfield Park svoje bogatstvo duguje robovima koji crnče na karipskim plantažama, Fanny će dobro preispitati i Henryja i sve ljude oko sebe.

Kanadskoj filmašici Patriciji Rozemi vjerojatno je išla na živce velika popularnost ekranizacija djela Jane Austen kod ženske publike, s obzirom da ti filmovi, slično kao i cjelokupni opus britanske spisateljice, promoviraju prilično anti-feministički svjetonazor prema kojemu se svaka žena mjeri prema muškarcu kojega je uspjela dovesti pred oltar. Stoga je odlučila uciniti nešto naizgled nemoguće – feministicku ekranizaciju romana Jane Austen, i u tome joj je poslužio Mansfield Park, roman koji je zbog svoje hermetičnosti i dujiine bio najmanje popularan među svim filmašima. Naravno, vjernost originalu nije bila među Rozeminim prioritetima, pa je radnja prilično izmijenjena i začinjena nekim prilično ne- austenovskim elementima kao sto su incest, lezbijstvo i narkomanija, a sam lik Fanny Price modeliran prema liku stvarne Jane Austen i pretvoren u vatrenu feministicu. No ova ekranizacija, iako se vjerojatno neće svidjeti književnim puristima, ipak koliko-toliko funkcionira usprkos ubacivanja socio-političkih tema koje bas i nisu primjereni austenovskim ljubićima. Razlog tome je prije svega u prilično raznorodnoj glumačkoj postavi kojom dominira Australka Frances O’Connor (Ljubav i druge katastrofe, AI), a i ugledni britanski kazališni režiser Harold Pinter je impozantan u ulozi aristokratskog patrijarha. S druge strane, Jonny Lee Miller (Trainspotting, Hakeri) se i dalje ne može maknuti od bljedunjave uloge princa na bijelom konju. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, Mansfield Park je profesionalno urađeno djelce koje ce biti zanimljivo čak i onima koji nemaju baš previše sklonosti prema autorima herc-literature s početka 19. stoljeća.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: U potrazi za Forresterom (Finding Forrester, 2000)

uloge: Sean Connery, Rob Brown, F. Murray Abraham, Anna
Paquin, Busta Rhymes, April Grace, Michael Pitt, Michael
Nouri, Richard Easton, Glenn Fitzgerald
scenografija: Jane Musky
kostimografija: Ann Roth
fotografija: Harris Savides
montaža: Valdis Oskarsdottir
scenarij: Mike Rich
režija: Gus Van Sant
proizvodnja: Columbia/Fountainbridge Films, SAD/Britanija,
2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 136 '

Ako postoji ijedan američki filmaš koji živi od stare slave, to je sigurno Gus Van Sant. Nakon što je krajem 80-tih bljesnuo nezavisnim, i za holivudske standarde subverzivnim filmovima kao sto su Drugstore Cowboy i Moj privatni Idaho, Van Sant je, kao i mnogi drugi, podlegnuo blještavilu tvornice snova i žrtvovao svoj umjetnički integritet radi sigurne karijere. Rezultat svega toga su bili sve mediokritetskiji i holivudskim standardima vjerniji filmovi, ali to, dakako, nije spriječilo art-snobove da Van Santa još uvijek nazivaju “velikim umjetnikom” i automatski dižu palčeve svakom njegovom novom proizvodu. Jedan od razloga je, dakako, i Van Santova seksualna orijentacija koja je u “politički korektnim” 90-tim učinila da se svaki ozbiljni kritičar njegovih filmova može optuziti za homofobiju (što je i razlogom zašto je jedan naš poznati tjednik upravo tu seksualnu orijentaciju naveo kao obrazloženje za dobre ocjene njegovog posljednjeg filma). No, čak su i političkoj korektnosti više nego skloni glasači losanđeleske Akademije uspjeli “pročitati” najnoviji Van Santov pokušaj da na lijepe oči dobije “Oscara” – dramu U potrazi za Forresterom. Taj film, koji nije dobio pozlaćene kipiće, upravo se može pronaći u našim videotekama.

Glavni junak filma je Jamal Wallace (Brown), 16-godišnji crnac iz Bronxa koji se od većine svojih vršnjaka razlikuje zahvaljujući svojoj strasti za pisanjem. No, da bi bio prihvaćen u “ekipu”, taj hobi čuva kao vlastitu tajnu, a pred društvom demonstrira isključivo svoje košarkaške vjestine. Igralište gdje svaki dan igra sa svojim prijateljima se nalazi kraj zgrade u kojoj živi tajanstveni čovjek o kojemu su se isprele svakojake urbane legende. Jednog dana Jamal prihvaća izazov svojih prijatelja i provaljuje u taj stan da bi pobjegao čim ga vlasnik uhvati u tom nestašluku. Jamal je u panici ostavio svoju torbu s bilješkama i ubrzo na svoje veliko iznenađenje shvaća kako je vlasnik stana nitko drugi do William Forrester (Connery), ugledni književnik i negdašnji dobitnik Pulitzerove nagrade za najbolji roman, koji se nakon svog trijumfa povukao iz javnosti. Forrester u Jamalovim bilješkama pronalazi književni talent i odlućuje postati mladicćv mentor. U međuvremenu je Jamal, zahvaljujući svojim košarkaskim vještinama, dobio stipendiju za elitnu privatnu školu na Manhattanu gdje se, kao siromašni crnac iz geta, ne snalazi baš najbolje. Najveće mu probleme zadaje Robert Crawford (Abraham), ljigavi profesor engleskog koji nikako ne želi povjerovati da je netko kao Jamal u stanju pokazivati književni talent u svojim sastavima.

Gotovo da nema kritičara koji nije uspio primijetiti kako je U potrazi za Forresterom u mnogo čemu sličan Dobrom Willu Huntingu, prethodnom Van Santovom uratku. No, ovaj put Van Sant ne uživa podršku scenarističkog dvojca Damon-Affleck koji su njegovom precijenjenom ostvarenju donijeli jedini značajniji “Oscar”. Umjesto toga Van Sant na raspolaganju ima scenarij Marka Richa koji je formulu iz prethodnog filma dodatno zašećerio svim mogućim klišejima “političke korektnosti” – glavni junak je siromašni crnac, a negativci su bogati bijelci. Pored toga, u scenarij su ubačen ostatak holivudske ambalaže – reper Busta Rhymes kao dežurni komičar u ulozi junakovog starijeg brata, kao i obvezna romansa između glavnog junaka i simpatične manhattanske princeze koju tumači “oskarovka” Anna Paquin (koja u ovom filmu frapantno slici autorima filma očito nedostupnoj Natalie Portman). Naravno, ta je romansa tu, slično kao i u Dobrom Willu Huntingu, samo zato da se spriječe sve eventualne nedoumice o pravoj prirodi odnosa između mladog crnca i usamljenog, ostarjelog bijelca. I, naravno, da ovaj film koji bi se od holivudske kaljuže trebao razlikovati po nekakvom urbanom realizmu i dalje unosi elemente bajke u kojoj mladi, siromašni crnac ne samo da posjeduje košarkaški, nego i književni talent. O finalnom obračunu koji je “posuđen” iz Mirisa žene nije potrebno mnogo pričati, slično kao i o epilogu kojeg resi uobičajena sentimentalna “ljiga”. Sve to, dakako, ne znaci da film nije profesionalno snimljen te da glumačka ekipa, na čelu sa 16- godisnjim debitantom Robom Brownom ne čini dobar posao. Ali svi oni koji budu odsjedili dva sata gledajući U potrazi za Forresterom će imati neugodan dojam da su sve to vidjeli već prije.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Instinkt za ubijanjem (Instinct to Kill, 2001)

uloge: Mark Dacascos, Melissa Crider, Tim Abell, Kadeem Harrison, Jill
Jacobson, Deron McBee, James Greene
scenarij: Randall Frakes & Josh Olson (po romanu Lise Gardner)
režija: Gustavo Graef-Martino
proizvodnja: American World Pictures, SAD, 2001.
distribucija: UCD
trajanje: cca. 90 ‘

Mnoge žene tek u braku shvate da su načinile kobnu pogrešku vezujući se za barabu koja je trebala biti muškarac njihovog života, ali malo tko ima takav peh kakav je imala Tess Beckett (Crider). Za njenog supruga, policijskog detektiva Jima Becketta (Abell) se ispostavilo ne samo da je nasilnik nego i okrutni serijski ubojica. Stjecajem okolnosti, upravo je Tess raskrinkala svog supruga-manijaka i zahvaljujući tako pronađenim dokazima Jim je završio iza rešetaka. No, on nakon određenog vremena bježi i, naravno, Tess postaje njegovom metom. Tess, na savjet svog prijatelja, policijskog detektiva Lancea Difforda (Harrison), odlučuje unajmiti profesionalnog stručnjaka za sigurnost J.T. Dillona (Dacascos) koji bi je trebao naučiti vještinama samoobrane.

Prilično neuvjerljiva početna postavka i uobičajeno iritantni klišeji pokupljeni iz svih mogućih filmova o serijskim ubojicama su razlog zbog kojeg je Instinkt za ubijanjem upravo ono što izgleda na prvi pogled – B-film čiji nizak budžet sasvim odgovara ambicijama i talentu njegovih tvoraca. Ono što ovaj film ipak čini nešto drukčijim od ostalih je nešto veća količina nasilja, kao i pristojna glumačka ekipa. Mark Dacascos, zvijezda B- filmova koji se odnedavno uvalio u prvu ligu (Vučje bratstvo), relativno dobro se nosi s prilično nezahvalnom ulogom, slično kao i simpatična Melissa Crider. No, njihovi napori ipak nisu dovoljni da Instinkt za ubijanjem spase od itekako zaslužene sudbine tavorenja po zabitijim policama hrvatskih videoteka.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Kralj majmuna (The Monkey King, 2001)

 

uloge: Thomas Gibson, Bai Ling, Russell Wong, Ric Young, Kabir Bedi,
 Eddie Marsan, Randall Duk Kim, Henry O, Burt Kwouk
 scenografija: Martin Hitchcock
 kostimografija: Barbara Lane
 fotografija: David Connell
 montaža: Colin Green
 glazba: John Altman
 scenarij: David Henry Hwang
 režija: Peter MacDonald
 proizvodnja: Hallmark/RTL, SAD/Njemačka, 2001.
 distribucija: Niko
 trajanje: cca. 130'

Nick Orton (Gibson) je Amerikanac koji je gotovo cijeli život proveo proučavajuci kinesku povijest i kulturu, pogotovo čuveni roman “Putovanje na Zapad” napisan prije gotovo 500 godina. Ali njegova strast ga je skupo koštala u privatnom životu i nakon propale veze je spreman svoje stručno znanje koristiti samo za novac. No, naizgled rutinski susret sa službenicom kineskog ministarstva kulture će se pretvoriti u veliku pustolovinu kada se ispostavi da je dotična ni manje ni vise nego božica Kwan Ying (Ling) koja Ortona odvede u drugu dimenziju gdje su drevna kineska božanstva i mitski junaci stvarnost a ne fikcija. Orton mora izbaviti Kralja Majmuna (Wong), glavnog junaka “Putovanja na Zapad” i zajedno s njim spriječiti opakog demona Shua (Duk Kim) da uništi knjigu, a s njome i našu civilizaciju. I dok na nebesima traje bespoštedna borba sa Shuovim demonima, kojima pomaže podli Konfucije (Young), Kwan Ying shvaća da se zaljubila u mladog Amerikanca te da zbog toga gubi svoju božansku moć.

Mini-serija Kralj majmuna (koja na naše tržište dolazi u skraćenom izdanju) vjerojatno je predstavljala plemeniti pokušaj da se zapadnoj publici približi klasik kineske književnosti. No, u nastojanju da se taj drevni roman učini što komercijalnijim malo se pretjeralo te će čak i oni koji nisu bas previše upućeni u kinesku kulturu primijetiti da nešto nije u redu. Tako ovdje junaci romana, koji je u svojoj srži budistički, rade neke sasvim neprosvijećene stvari, a i ideja o božicama koje izgledaju kao pin-up modeli i kojima klecaju koljena pri pogled na zgodne zapadnjake se čini previše očiglednom scenaristickom inovacijom. Neugodnom dojmu filma pridonosi i drvena gluma Thomasa Gibsona (junaka humorističke serije Dharma i Greg), ali zato Russell Wong spašava dojam, slično kao i pomalo zaboravljeni Kabir Bedi (Sandokan) u ulozi budističkog redovnika. Specijalni efekti su relativno dobri, iako ima malo previše eksplozija koje s vremenom postaju zamorne. Kralj majmuna je, kada se sve zbroji i oduzme, ipak uglavnom gubljenje vremena, ali ako se među gledateljima nađe ijedan kojeg bi se počeo zanimati za “Putovanje na Zapad”, ostvario je svrhu postojanja.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Kruh i tulipani (Pane e tulipani, 2000)

uloge: Licia Maglietta, Bruno Ganz, Marina Massironi, Giuseppe
Battiston, Felice Andreasi, Antonio Catania, Tiziano Cucchiarelli,
Matteo Febo
scenografija: Paola Bizzarri
kostimografija: Silvia Nebiolo
fotografija: Luca Bigazzi
montaža: Carlotta Cristiani
glazba: Giovanni Venosta
scenarij: Silvio Sondini & Doriana Leondeff
režija: Silvio Sondini
proizvodnja: Monogatari/RAI/Amka Films/TSI, Italija/Svicarska, 2000.
distribucija: Europa
trajanje: 114′

Rosalba Barletta (Maglietta) je domaćica koju obitelj – suprug Mimmo (Catania) i dvoje sinova-tinejdžera – nimalo ne cijene. Ona toga postaje bolno svjesna kada joj prilikom jednog izleta zakasni na autobus, a obitelj ne smatra za shodno zamoliti vozača da je pričeka. Ostavljena na autobusnoj stanici Rosalba je dodatno ponižena kada joj suprug kaže da se odatle ne miče dok on ne organizira prijevoz. Nakon par sati Rosalbi popuštaju živci i odlučuje se u svoju rodnu Pescaru vratiti pomoću auto-stopa. No putem se iznenada sjeti kako nikada u životu nije posjetila Veneciju, pa odlučuje iskoristiti priliku da si ispuni želju. Pri dolasku u Veneciju ustanovi da nema nijednog slobodnog mjesta u hotelu, ali je zato tu dobrodušni islandski konobar Fernando (Ganz), koji će joj ponuditi da prespava u njegovoj sobi. Stjecajem okolnosti, Rosalba se dodatno zadrži u Veneciji i, da bi nekako financirala svoj boravak, zaposli se kao pomoćnica u cvjecarni koju vodi eskcentrični Fermo (Andreasi). U međuvremenu, Mimmo je shvatio kako mu nema vise tko peglati košulje i odlučuje suprugu vratiti po svaku cijenu. Da bi je pronašao, unajmljuje nezaposlenog vodoinstalatera Constantina (Battiston), cija je kvalifikacija za posao dobro poznavanje detektivskih romana. Dok Constantino putuje u Veneciju kako bi riješio svoj prvi slučaj, Rosalba se sprijateljuje sa susjedom – “maserkom” Graziom (Massironi), a istovremeno shvaća da prema Fernandu gaji nešto više od prijateljstva.

Izraz “romantična komedija” je u posljednje vrijeme gotovo postao sinonimom za najgori holivudski drek, i prilično je osvježavajuće vidjeti neke druge kinematografije koje se okušavaju u tom prezrenom žanru. U ovom slučaju riječ je o talijanskom filmašu Silviju Sondiniju koji je prošle godine s Kruhom i tulipanima požnjeo veliki uspjeh, o čemu svjedoci čak jedanaest nagrada “David de Donatello” (talijanske inačice “Oscara”). Razlog tome je prije svega u Sondinijevom odbacivanju holivudskog glamura i korištenju sredovječne zene kao protagonistice. Zbog svega toga likovi, ma kako bizarni bili, izgledaju kao osobe koje bi uistinu mogle postojati u stvarnom životu i publika se s njima lako identificira. Glumačka ekipa je prilično dojmljiva , pri čemu se ističe Bruno Ganz, jedna od ikona evropskog art-filma. No, od svih je možda najbolja Marina Massironi, talijanska glumica s nevjerojatnim komičarskim talentom, kojeg smo mogli vidjeti u filmovima Massima Veniera (Tri muškarca i jedna noga) i u usporedbi s kojim se sve Julije Roberts, Meg Ryan i Sandre Bullock mogu sakriti u mišju rupu. To, dakako, ne znači da je film savršen – Sondini ima problema s ritmom filma, tako da Kruh i tulipani traju gotovo dva sata, a i scene Rosalbinih snoviđenja su prilično traljavo napravljene i ne služe nikakvoj svrsi. No, simpatične venecijanske lokacije, humani mediteranski humor i privlačni protagonisti su razlog zašto se ova romantična komedija može preporučiti čak i onim gledateljima koji su već postali alergični na ovaj žanr.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Kao riba na suhom ( Comme un poisson hors de l’eau, 1999)

uloge: Michel Muller, Tcheky Karyo, Monica Bellucci, Dominique Pinon,
Mehmet Ulusoy, Gerard Ismael
scenografija: Jean-Francois Trebillard
kostimografija: Chinh Tran
fotografija: Jacques Boumendil
montaža: Olivia Sibourd-Baudry
glazba: Replicant
scenarij: Herve Hadmar
režija: Herve Hadmar
proizvodnja: CLT-UFA/Canal Plus/Procirep, Francuska, 1999.
distribucija: Discovery
trajanje: 90′
Desire (Muller) je skromni i samozatajni uzgajivač ribica koji živi s roditeljima i kojemu je trenutno jedina radost u životu prepiska s prekrasnom djevojkom po imenom Myrtille (Bellucci). Nakon dugog iščekivanja njih dvoje bi se konačno trebali naći uživo i nastaviti svoju romansu u stvarnom zivotu, ali će tada Desirea dočekati neugodno iznenađenje. Ispostavlja se da Myrtille uopce nije bila na pameti ljubav nego novac, te da je zapravo sve bila prevara u režiji opakog kriminalca B.B. (Karyo). On je, naime, smislio genijalni plan kako da izmuze golemu svotu novaca od opakog gangstera kojemu su jedina slabost ribice iz akvarija. Desire je bandi potreban isključivo zbog svojeg strunog poznavanja materije, i on nevoljko pristaje sudjelovati u toj prljavoj raboti, ne znajući da ce mu zivot biti u opasnosti.

Kao riba na suhom je crnohumorna farsa koja jasno pokazuje kako se Francuzi mogu mjeriti s Amerikancima čak i u tarantinovskim disciplinama. Humor je, dakako, mnogo zešći, a protagonisti su mnogo izopačeniji i bizarniji od onih na koje nas je navikao Hollywood. Na žalost, kvaliteta humora je prilično neujednačena, a i završnica filma se čini malo zbrzanom. Ipak, tu je vrlo dobra glumačka ekipa, kojom dominiraju Karyo i Belluccijeva – par koji, sudeci po Dobermannu očito ima sklonost prema crnim komedijama. A i glazba tipa po umjetničkom imenu Replicant svojim ironičnim obradama Barryjevih tema za bondovske filmove ovoj komedijici daje neobičan ugođaj. Sve u svemu, Kao riba na suhom nije film koji ce ući u antologije, ali će zato bez svake sumnje gledateljima priuštiti sat i pol dobre zabave.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Skoro savršeno ubojstvo (The Right Temptation, 2000)

uloge: Kiefer Sutherland, Rebecca De Mornay, Dana Delany, Adam
 Baldwin, Joanna Cassidy, Michael Ralph
 scenografija: Shay Austin
 kostimografija: Gini Kramer & Susanna Puisto
 fotografija: Eric J. Goldstein
 montaža: Lawrence A. Maddox
 glazba: Phil Marshall
 scenarij: Larry Brand
 režija: Lyndon Chubbuck
 proizvodnja: Award Entertainment, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 95'

Derian McCall (De Mornay) je bivša policajka koja zarađuje za život kao privatni detektiv. Jednog dana u njenu agenciju dolazi Anthea Ferrow-Smith (Delany), supruga građevinskog tajkuna Michaela Ferrow-Smitha (Sutherland) kako bi diskretno provjerila muževu vjernost. U naizgled rutinskom zadatku jedina je kvaka u tome što Anthea inzistira da istraga bude povjerena ženi. Deria se zdušno baca na posao i ustanovljava kako je Michael oličenje bračne vrline. No, Anthei to nije dosta – ona želi po svaku cijenu provjeriti da li joj muž sposoban odoljeti iskušenju, te od Derian traži da zavede muza. Derian na to pristaje i ubrzo shvaća da je zaljubljena u Michaela. Derien će ubrzo gorko zažaliti zbog te avanture, i taman kada je mislila da se iz nje izvuče, zaprimit će paničan poziv od Anthee.

Skoro savršeno ubojstvo je niskobudžetni neonoirovski trilerčić koji se od niza sličnih proizvoda razlikuje po varijaciji na jednu od najpopularnijih žanrovskih tema – detektiva koji “pada” na “pogrešnu curu”. Ovdje su junaku-žrtvi i seksualnom manipulatoru zamijenjeni spolovi, ali se ipak ne može reci da je scenarij Larryja Branda postupke glavnih junaka učinio previše uvjerljivima. S druge strane, glumačka ekipa je prilično dobra – uz Rebeccu De Mornay (Ruka koja njiše kolijevku) i zanosnu Danu Delany (koju, na žalost, ne vidimo previše), najugodnije iznenađenje je Kiefer Sutherland, koji nakon niza godina u kojima je glumio psihopate i slične negativce po prvi put tumači romantičnog junaka. No, to nije dovoljno da bi popravilo dojam, jer je cijeli zaplet neuvjerljiv, a na kraju vrijeđa inteligenciju svih onih gledatelja koji su upoznati s najelementarnijim kriminalističkim tehnikama. Zbog toga se Skoro savršeno ubojstvo isplati pogledati jedino ako uistinu ne znati na sto utuci sat i pol vremena.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 4. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Vjerna žena (Committed, 2000)

 uloge: Heather Graham, Casey Affleck, Luke Wilson, Goran Visnjic,
 Patricia Velazquez, Marc Ruffalo, Kim Dickens, Clea DuVall, Summer
 Phoenix, Art Alexakis, Mary Kay Place, Dylan Baker
 scenografija: Sharon Lomofsky
 kostimografija: Beth Pasternak
 fotografija: Tom Krueger
 montaža: Curtiss Clayton & Colleeen Sharp
 glazba: Calexico
 scenarij: Lisa Kruger
 režija: Lisa Kruger
 proizvodnja: Miramax, SAD, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 98'

Za razliku od većine Amerikanki koje vjenčanje smatraju samo prvom fazom oduzimanja polovice nečije krvavo stečene imovine, njujorška menadžerica Joline (Graham) sasvim ozbiljno shvaća bračne zavjete. Kada njen suprug Carl (Wilson) jednog dana nestane kako bi ponovno započeo svoj zivot, Joline je odlučna da ga pronađe i vrati u bračnu luku. No to nije nimalo lako, jer je Joline prisiljena lunjati širom Amerike. No, stjecajem okolnosti završi u El Pasu gdje se Carl zaposlio kao fotoreporter u lokalnom listu. Ne želeći se odmah suočiti s njim, Joline će se zadovoljiti ulogom samozvanog “anđela čuvara” i tako saznati kako je Carl započeo vezu s lokalnom konobaricom Carmen (Velazquez). No to Joline neće obeshrabriti u namjeri da obnovi svoj brak, pa je čak ni udvaranje od strane šarmantnog lokalnog umjetnika Neila (Višnjić) neće uvesti u iskusšenje.

Vjerna žena je film koji pozitivne kritike u hrvatskim medijima ima prije svega zahvaliti tome sto u njemu jednu od sporednih uloga igra Goran Višnjić, kao i tome sto je scenarij i režiju napisala zena, pa ga “politički korektni” snobovi nastoje cijeniti kao nekakav pseudofeministički manifest. Na žalost, Lisa Kruger, koja je pažnju “Miramaxovih” glavešina na sebe skrenula svojim malim nezavisnim filmom Manny & Lo, uopće nije zaslužila nikakve panegirike. Riječ je o “high concept” romantičnoj komediji koji dotičnu frazu predstavlja u najgorem mogućem svjetlu. Naime, uopće nije smiješna a Krugerova ovdje demonstrira očitu nesposobnost da sastavi suvisli zaplet. Jedino što u filmu valja jest nekoliko simpatičnih sporednih likova koje tumači šarolika i zanimljiva glumačka ekipa. Među njima najviše valja istaći Patriciju Velazquez (Mumija) koja prilično uspješno “skida” Sandru Bullock, a prilično su zanimljivi i meksički filmaš Alfonso Arau kao Carmenin djed-čarobnjak i Dylan Baker (Sreća) kao urednik lokalnih novina. Na žalost, Heather Graham (Kralj pornića) ovdje još jednom dokazuje svoju reputaciju jedne od najprecijenjenijih holivudskih starleta i očitu nesposobnost da film nosi na svojim nejakim plećima, a i inače dobri Luke Wilson kao njen suprug demonstrira glumačke sposobnosti slavonskog hrasta. Zbog svega ovoga Vjerna žena predstavlja jedno od većih razočaranja u našoj video-ponudi.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Dnevnik seksualnog manijaka (Diary of a Sex Addict, 2001)

uloge: Michael Des Barres, Nastassja Kinski, Rosanna Arquette, Cole
 Sprouse, Dylan Sprouse, Alexandra Paul, Ed Begley Jr., Jimmy Flynt
 glazba: Doug Smith
 scenarij: Tony Peck & Joseph Brutsman
 režija: Joseph Brutsman
 proizvodnja: Addict Productions, SAD, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 93'

Sammy Horn (Des Barres) naizgled ima sve što se može poželjeti u zivotu – ugledni restoran u Los Angelesu, zanosnu suprugu Grace (Arquette) i obitelj koju neizmjerno voli. Ali Sammy također ima jedan ozbiljan problem zbog kojeg je odnedavno počeo posjećivati psihijatricu dr. Bordeaux (Kinski). Sammy naime ima tako jaku potrebu za seksom zbog koje se, uz suprugu i ljubavnicu, upušta u cijeli niz kratkotrajnih afera sa svakom ženom koja mu se nađe u blizini, bez obzira da li je riječ o vlastitim uposlenicama ili uličnim prostitutkama. Sammy to sve uspijeva sakriti od obitelji, ali u posljednje vrijeme mu vođenje takvog dvostrukog života postaje sve teže i teže. Dr. Bordeaux ga upozorava da se prije ili kasnije mora suočiti s tom ovisnošću i napraviti izmjene u svom životnom stilu prije nego sto ga to košta braka. No, Sammy će početi o tome ozbiljno razmišljati tek kada sazna zapanjujuće rezultate supruginog HIV-testa.

Iako bi plakat i relativno nepoznata imena (uz izuzetak Nastassje Kinski) sugerirali da je riječ o još jednoj žbljuvotini iz žanra “erotskog trilera”, Dnevnik seksualnog manijaka predstavlja jedno od najugodnijih iznenađenja naše video-ponude. Naime, nije riječ o nikakvoj B-eksploataciji, nego o punokrvnom “nezavisnom” filmu koji sasvim ozbiljno prilazi temi seksualne ovisnosti. Kao sto se može ocekivati, film je prepun scena za holivudske standarde prilično eskplicitnog seksa, ali je za sumnjati da će ih većina gledatelja smatrati erotskima, jer su prilično brutalne i maksimalno realistične. Režiser i koscenarist Joseph Brutsman hiperrealistički ugođaj stvara i time što je film snimio na video-vrpci tako da će mnoge ovaj film podsjetiti na “Dogmine” radove. Najugodnije iznenađenje u filmu jest svakako bivši britanski rocker Michael Des Barres koji se odlično snašao u prilično teškoj i nezahvalnoj ulozi, a društvo mu pravi prilično zanimljiva glumačka ekipa u kojoj se, dakako, ističe Nastassja Kinski u jednoj od svojih (figurativno gledano) najzakopčanijih uloga. Ovaj film bi bio remek-djelo da je Brutsman kojim slučajem izostavio posve nepotrebni podzaplet o sukobu Sammyja s crnim prodavačem kino-karata. No, i ovako će Dnevnik seksualnog manijaka ostaviti snažan dojam na sve one koji budu dovoljno hrabri da se suoče s ovim na trenutke prilično neugodnim prikazom ljudske seksualnosti.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.