Oznaka: Filmske recenzije

RETRO-RECENZIJA: Druidi (Druids/The Gaul/Vercingetorix, 2001)

uloge: Christopher Lambert, Klaus Maria Brandauer, Max von Sydow,
 Ines Sastre, Denis Charvet, Bernard-Pierre Donnadieu, Maria
 Kavardjikova, Yannis Baraban, Vincent Moscato, Jean-Pierre Rives
 glazba: Pierre Charvet
 scenarij: Jacques Dorfmann, Rospo Pallenberg & Norman Spinrad
 (sinopsis: Anne de Leseleuc)
 režija: Jacques Dorfmann
 proizvodnja: Canal Plus/TF1/Telefilm Canada, Francuska/Kanada, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 124'

Druidi su naslov koji je ovaj film imao na američkom trzistu, gdje je lokalni distributer vjerovao da će prosječni gledatelj – tinejdžer – ovo zamijeniti za nekakav “cool” new agerski horor. Evropska publika, barem ona koja je čitala stripove o “Asterixu”, s druge strane, prepoznat će i originalni naslov, te mjesto i vrijeme radnje. 60. godine pr.n.e. Galija, zemlja ponosnih ratnika koji su svojevremeno bili spalili i opljačkali Rim sada se našla između čekića i nakovnja – sa sjevera i istoka joj prijete divlji Germani, a s juga njihovi stari neprijatelji Rimljani, dok su sami Gali beznadno podijeljeni na plemena i krvavo sukobljene frakcije unutar samih plemena. U jednom od takvih sukoba je poginuo i otac mladog Vercingetoriksa (Lambert), kojeg poslije druidi na čelu s Gutuartom (von Sydow) obučavaju da postane veliki vođa koji će jednog dana ujediniti sva galska plemena. No Vercingetoriksovo vrijeme će doci tek onda kada u Galiju dođe još jedan veliki čovjek – rimski političar i vojskovođa Gaj Julije Cezar (Brandauer), kojemu bi pripajanje Galije Rimskom Imperiju dobro došlo za vlastite političke ambicije. Lukavi Cezar se pri tome manje koristi vojnom silom koliko podmićivanjem i raspirivanjem sukoba među galskim plemenima. No kada Vercingetoriks podigne ustanak, ispostavit će se da se Gali ipak mogu ujediniti te dotada nepobjedivi Cezar trpi ozbiljne poraze.

Iako Druidi na prvi pogled izgledaju kao ništa drugo do francusko- kanadski pokušaj da se na brzinu zaradi koji dolar u doba opće zaluđenosti Gladijatorom, riječ je o potencijalno prilično zanimljivom filmu. Prije svega, on se bavi jednom vrlo poznatom i dokumentiranom (ali od strane filmaša gotovo netaknutoj) epizodi Starog vijeka, a njen glavni protagonist je Francuzima isto ono što Srbima car Lazar ili Hrvatima Zrinski i Frankopani. U film je očigledno uloženo dosta novaca, a bugarske lokacije, koje glume “djevičansku” Galiju su prilično dopadljive. Na žalost, režiser i koscenarist Jacques Dorfmann, koji u Francuskoj uživa reputaciju uglednog producenta, nije se baš najbolje snašao iza kamere, isto kao što ni ugledni SF-pisac Norman Spinrad nije nimalo pomogao kaotičnom scenariju u kojeg su na silu ubačeni druidi. Film je očajno montiran, a Christopheru Lambertu veličina perike neće nimalo nadoknaditi nedostatak glumačkog talenta niti karizme. Uopće, gluma je u ovom filmu prilično losa, pogotovo u slučaju Ines Sastre kao dežurne junakove romantične partnerice, a niti veteran Max von Sydow ne pokazuje nekakav poseban trud. Nasuprot tome, sada već pomalo zaboravljeni Brandauer (Mefisto) je prilično opusten, ali i efektan u ulozi Cezara, a i Marija Kavardjikova se prilično trudi u nezahvalnoj ulozi Vercingetoriksove druidske mentorice. Ono sto ovom ostvarenju daje nekakvu prolaznu ocjenu jesu posljednji segmenti filma, kada se film, za razliku od cijelog nepotrebnog podzapleta s nekakvim druidima, počinje držati povijesnih činjenica i tako kreira dramsku napetost. No, to sve ipak nije dovoljno da se Druidi preporuče ikome osim onima koji su gladni bilo kakvih, pa i nesavršenih, povijesnih spekatakala.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Taksi 2 (Taxi 2, 2000)

uloge: Samy Naceri, Frederic Diefenthal, Marion Cotillard, Emma
 Sjoeberg, Bernard Farcy, Jean-Christophe Bouvet, Frederice Tirmont,
 Marc Faure, Hirata Haruhiko, Tsuyu Shimizu
 glazba: Al Khemya
 scenarij: Luc Besson
 rezija: Gerard Karawczyk
 proizvodnja: Canal Plus/TF1, Francuska, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 88'

Francuska akcijska komedija Taxi 2 je jedan od rijetkih primjera kada je nastavak popularnog filma bolji od prethodnika, ali to, s obzirom na kvalitet originala, i nije neko postignuće. Doduše, scenarist Luc Besson se i nije baš previše pretrgao na zapletu, uglavnom reciklirajući motive i likove. Tako protagonist, marsejski vozač taksija Daniel Morales (Naceri) ponovno mora pomagati svom prijatelju, policajcu Emilienu Coutant- Kerbalecu (Diefenthal), kada ovaj upadne u nevolje prilikom naizgled rutinskog posla čuvanja japanskog ministra obrane. Dotičnog ministra kidnapiraju jakuze, pa Daniel mora ponovno demonstrirati svoje umijeće brze voznje kako bi oslobodio ne samo ministra, nego i Emilienovu kolegicu i tihu patnju Petru (Sjoeberg), a put će ih odvesti do ulica Pariza.

Taxi 2 je bolji od originala iz nekoliko razloga – za režisera je odabran mnogo iskusniji Gerard Karawczyk, a likovi su u prvom dijelu već definirani, pa se Besson mogao usredotočiti na ono što ga najviše zanima – vratolomnu akciju (koja je jednog kaskadera prilikom snimanja koštala života) i ne baš produhovljene, ali uglavnom efektne gegove. Glumci su isto tako efektni, a posebno valja istaknuti Jean-Christophea Bouveta u karikaturalnoj ulozi Danielovog budućeg tasta-generala. Karawczyk zna održavati furiozni ritam, tako da gledatelji jednostavno nemaju vremena bilježiti logičke i svakojake druge rupe u zapletu, a kada akcija završi, gledatelje neće gnjaviti čak ni dosadnim epilogom. Zbog svega toga Taxi 2 traje upravo onoliko koliko bi trebalo i manje-više ispunjava svoju funkciju filmića koji se poslužiti kao neobavezna vikend-zabava.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Grozna cura (Saving Silverman/Evil Woman, 2001)

uloge: Steven Zahn, Jack Black, Jason Biggs, Amanda Peet, Amanda
 Detmer, R. Lee Armey, Neil Diamond
 glazba: Mike Simpson
 scenarij: Hank Nelken & Greg De Paul
 režija: Dennis Dugan
 proizvodnja: Columbia, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 93 '

Grozna cura je komedija kakvih će u “političkom korektnošću” uškopljenom Hollywoodu biti sve manje i manje. Barem se takav dojam može steći nakon što je ovaj film zbog samog svog naslova od strane kritičarskog establishmenta proglašen “ženomrzačkim” i “seksističkim”. Doduše, argumenti za to bi se mogli naći i u zapletu filma koji govori o trojici nerazdvojnih prijatelja – J.D. McNugentu (Black), Wayneu Lefessieru (Zahn) i Darrenu Silvermanu (Biggs) – koje od najranijeg djetinjstva spaja ljubav prema američkom nogometu i pjesmama Neila Diamonda. No, njihovu idilu će prekinuti zanosna psihologinja Judith Fessbegler (Peet) koja zavede Darrena i svojim manipulativnim sposobnostima ga učini svojim robom. Odlučni da prijatelja spase od predstojećeg braka, J.D. i Wayne kidnapiraju Judith i fingiraju njenu smrt kako bi Darrena spojili sa Sandy (Detmer), njegovom neostvarenom ljubavlju iz srednje škole koja se, pak, upravo sprema postati redovnicom.

Grozna cura je na početku prilično zabavan film, i to prije svega zahvaljujući efektnom humoru kao i gomili izvrsnih komičarskih talenata, među kojima se nalazi u posljednje vrijeme preeksponiranog Biggsa (Američka pita) “šišaju” Zahn (Happy, Texas), Black (Dućan snova) i Amanda Peet (Jack i Jill, Ubojica nježnog srca). No, najugodnije iznenađenje od svih je izvrsni karakterni glumac R. Lee Armey, koji ovdje kao srednjoškolski trener sjajno parodira vlastitu ulogu opakog marinskog narednika iz Full Metal Jacketa. Na žalost, nakon nekih sat vremena scenaristi kao da su izgubili ideje, pa je neproduhovljena završnica uobičajeno predvidljiva, te je ne spašava čak ni Neil Diamond, koji je dvadeset godina nakon Pjevača jazza jošš jednom pokazao nevjerojatni talent da bira projekte nedostojne svog glazbenog talenta. Zbog svega toga, iako Grozna cura zaslužuje prolaznu ocjenu, ne može se preporučiti nikome osim najfanatičnijih obožavatelja Diamondovog lika i djela.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 27. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Vražji Nicky (Little Nicky, 2000)

uloge: Adam Sandler, Patricia Arquette, Harvey Keitel, Rhys Ifans, Tom
 "Tiny" Lister Jr., Rodney Dangerfield, Allen Covert, Peter Dante,
 Jonathan Loughran, Robert Smigel, Reese Witherspoon, Dana Carvey,
 Jon Lovitz, Kevin Nealon, Michael McKean, Quentin Tarantino, Carl
 Weathers, Rob Schneider, Blake Clark, Henry Winkler, Ozzy Osbourne,
 Reese Witherspoon
 glazba: Teddy Castellucci
 scenarij: Adam Sandler, Tim Herlihy & Steven Brill
 režija: Steven Brill
 proizvodnja: New Line, SAD, 2000.
 distribucija: VTI
 trajanje: 90'

Jedna od najbolnijih frustracija za američki kritičarski establishment bila je popularnost komičara Adama Sandlera, čije filmove, zasnovane na zahodskom i često mizantropskom humoru, nisu mogli organski smisliti. No, Vražji Nicky im je te frustraciju otklonio, s obzirom da je ta komedija početkom prošle godine doživjela komercijalni krah, a taj rezultat je još teži s obzirom da je s 80 milijuna US$ budžeta predstavlja najskuplji Sandlerov film. Razlozi za taj neuspjeh prvenstveno leže kod samog Sandlera, koji, za razliku od većine svojih projekata, nije imao neku suvislu priču ili lik oko kojeg bi se vrtio cijeli zaplet. Naime, ovdje on tumači Nickyja, govornom manom pogođenog Sotoninog sina, kojeg svog oca i pakao mora spasiti od nevolje kada njegova dva buntovna brata – Cassius (Lister) i Adrian (Ifans) – odluče svrgnuti oca tako što će pobjeći na Zemlju, začepiti ulaz u pakao i tako gospodara pakla (Keitel) natjerati da se dezintegrira. Nicky kreće za njima na zemlju, točnije na ulice New Yorka, gdje je buldog Beefy (glas Dona Smigela) samo jedan u nizu bizarnih pomagača u neumitnom obračunu s braćom. Nicky, usprkos svemu, ima vremena da započne romansu s neuglednom studenticom Valerie (Arquette), ali Cassiusovo i Adrianovo zaposjedanje ljudskih duša s vremenom briše granicu između New Yorka i pakla.

Lik Nickyja, koji ima vise slicnosti s Quasimodom nego s ičim drugim što je Sandler ikada glumio u svojoj karijeri, nije najefektniji u cijelom filmu i to je razlog zašto slabašni zaplet ne uspijeva držati konce između niza zahodsko-humornih gegova od kojih će možda tek svaki treći gledatelje natjerati na smijeh. Sandleru dodatni problem predstavlja i to što je daleko više novca i energije utrošeno na specijalne efekte nego na scenarij. Na papiru dojmljiva glumačka ekipa je uglavnom slabo iskorištena, iako se Keitel doima prilično opuštenim u ulozi Sotone, a Allan Covert je efektan kao Nickyjev zbunjeni cimer, isto kao i Reese Witherspoon u ulozi Nickyjeve majke. No, ono nekoliko gegova koji funkcioniraju – pogotovo završno ukazanje Dubyjinog najomiljenijeg rock-glazbenika – su dovoljan razlog da ovaj film dobije prolaznu ocjenu, ali ne dovoljnu da bi se ikome preporučilo da ga pogleda dva puta.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Sve njegove žene (Dr. T & the Women, 2000)

uloge: Richard Gere, Helen Hunt, Farrah Fawcett, Laura Dern, Shelley
 Long, Tara Reid, Kate Hudson, Liv Tyler, Robert Hays, Matt Malloy,
 Andy Richter, Lee Grant, Janine Turner,
 glazba: Lyle Lovett
 scenarij: Anne Rapp
 režija: Robert Altman
 proizvodnja: Artisan, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 121'

Protagonist filma Sve njegove žene ima posao koji predstavlja životni san svakog heteroseksualnog muškog pubertetlije. Dr. Sullivan “Sully” Travis alias “Dr. T” (Gere) je uspješni dallaski ginekolog čija je reputacija takva da klijentice, u pravilu pripadnice gornjeg društvenog sloja, opsjedaju njegovu ordinaciju, a mnogima od njih glavni motiv nije briga za vlastito zdravlje. Travis, koji je ženama okružen i privatno, vodi skladan obiteljski život sve do trenutka kada mu se za suprugu Kate (Fawcett) ispostavi da je duševno oboljela, a kći Dee Dee (Hudson) krije strašnu tajnu zbog koje bi njen predstojeći brak došao u pitanje. I dok se bizarni događaji počinju odvijati meteorskom brzinom, Travis, kojemu preljub nije bio ni na kraj pamet, počinje osjećati ljubav prema simpatičnoj golf-instruktorici Bree Davis (Hunt).

Sve njegove žene su manje važne kao jos jedan naslov u filmografiji slavnog Roberta Altmana, koliko kao primjer “politički korektnog” licemjerja američkog kulturnog establishmenta. Naime, ova komedija je dočekana na nož kao “ženomrzacka” i “seksistička” jer se Altman, zamislite, usudio gotovo sve ženske likove prikazati licemjernim, duševno oboljelim, seksualno ugroženim, dok je glavni junak, umjesto da po nepisanim holivudskim pravilima bude prikazan kao klasični muški šovinistički prasac, u usporedbi s njima izgleda kao moralna vertikala. Nije nimalo pomoglo ni to što je Altmanu scenarij napisala žena, niti što su mete Altmanove satire pripadnici dallaske bijele, protestantske i republikanske aristokracije – upravo ona vesela družina kojoj pripada Dubya, kojeg Altman, kao pripadnik liberalnog Hollywooda organski ne može smisliti. Kritičari su djelomično u pravu – radnja u altmanovskom stilu započinje sporo, treba nam vremena da upoznamo likove i s vremenom gledatelju postane jasno da je smisao cijelog filma ništa drugo do sadističko iživljavanje nad likovima koje autor ne može smisliti. Srećom, pred kraj, kada stvari postaju predvidljivo dosadne, Altman nam u stilu Andersonove Magnolije servira nadrealni i ironični finale koji će bitno popraviti dojam o filmu i učiniti ga zabavnim čak i onim gledateljima kojima Altmanovo ime ne znači ništa.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Zanesena mladost (Crazy/Beautiful, 2001)

uloge: Kirsten Dunst, Jay Hernandez, Bruce Davison, Herman Osorio,
Miguel Castro, Tommy De La Cruz, Rolando Molina, Soledad St. Hilaire,
Lucinda Jenney, Tarinda Manning
glazba: Paul Haslinger
scenarij:  Phil Hay & Matt Manfredi
režija: John Stockwell
proizvodnja: Touchstone, SAD, 2001.
distribucija: Continental
trajanje: 95′

Zanesena mladost predstavlja nešto što je prilično rijetko u današnjem Hollywoodu – tinejdžerski film koji nije komedija ili horor, nego se svojom temom bavi s mrtvačkom ozbiljnošću. U ovom slučaju je to međurasna i međuklasna tinejdžerska romansa, nešto sto će privući pažnju čak i u današnjoj “multi-kulti” “politički korektnoj” Americi. Glavna protagonistica, Nicole Oakley (Dunst) je 17-godišnja kći uglednog, bogatog i utjecajnog kongresmena Toma Oakleya (Davison). Njen vršnjak Carlos Nunez (Hernandez) živi u sirotinjskoj i u kriminalu ogrezloj hispanoameričkoj četvrti Los Angelesa. Stjecajem okolnosti njih dvoje pohađaju istu srednju školu i među njima se javlja žestoka ljubav. No, klasne i rasne razlike nisu tolika zapreka njihovoj sreći koliko različiti karakteri – Nicole ima ozbiljnih psiholoških problema koji se manifestiraju u alkoholizmu, drogi, neodgovornom seksu i ostalim oblicima društvene patologije. Carlos, nasuprot tome, sanjari o tome da postane pilot na mornaričkoj akademiji, pa za razliku od svojih “homeya” noći provodi nad knjigom i čini sve da bi izbjegao loše ocjene ili, ne daj bože, policijski dosje.

Zanesena mladost izgleda kao remek-djelo u usporedbi s prosječnim holivudskim ispljuvcima namijenjenim “MTV-generaciji”. Režiser John Stockwell je očigledno naizgled rutinerski zaplet shvatio kao priliku da napravi nešto drukčije, i rezultati njegovih napora se odmah vide u fotografiji Shanea Hurlbuta koja svojim hladnim i za Los Angeles atipičnim tonovima sugerira mnogo mračniji i ozbiljniji ugođaj. Scenarij Haya i Manfredija također izbjegava neke uobičajene klišeje ovakvih melodrama. No, najveća vrijednost filma jest gluma, za što je lijep primjer Bruce Davison u atipičnoj, ali dirljivoj ulozi dobronamjernog kongresmena. Još bolji primjer za to se može naći u maestralnom nastupu Kirsten Dunst koja je očito uživala u prilici da tumači nesto drugo od simpatične curice iz susjedstva te nije ustručavala pred kamere stati neočešljana, neoprana i bez ikakve šminke. Na žalost, ako se ovaj film bude po nečem pamtio, pamtit će se po tome što Dunst nije, a ne po onome što jest pokazala. Originalna verzija filma je trajala više od dva sata, ali su nakon pet intervencija od strane MPAA i “Disneya” iz njega izbačene sve scene eksplicitnog konzumiranja droge, alkohola i, last but not least, Kirsten Dunst neopterećene ikakvim tekstilnim proizvodima. Iako se Stockwell na montažnom stolu trudio spasiti svoj za jednu trećinu okljaštreni film (te iako Dunst cijeli film ne nosi grudnjak ispod majice), ipak se da primijetiti kako ovome filmu mnogo toga nedostaje. Dojam dodatno kvari melodramatična i uobičajeno predvidljiva završnica, ali Zanesena mladost je usprkos tome prilično zanimljivo ostvarenje koje, poput Zaplešimo zajedno, vraća vjeru u sposobnost Hollywooda da proizvodi suvisle teen filmove.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Krivi potez (Ubiti je lako/The Way of the Gun, 2000)

 

uloge: Ryan Philippe, Benicio del Toro, Juliette Lewis, James Caan, Scott
 Wilson, Taye Diggs, Nicky Katt, Geoffrey Lewis, Dylan Kussman, Kristin 
 Lehman
 glazba: Joe Kraemer
 scenarij:  Christopher McQuarrie
 režija: Christopher McQuarrie
 proizvodnja: Artisan, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 119'

Parker (Philippe) i Longbaugh (del Toro) su dva sitna kriminalca koji za život zarađuju, izmedju ostalog, i prodajući spermu i krv specijaliziranim klinikama. Jednog dana slučajno čuju da će u kliniku doći Robin (Lewis), djevojka kojoj je lokalni bogatas Hale Chidduk (Wilson) platio milijun dolara da njegovoj sterilnoj supruzi Francesci (Lehman) rodi dijete. Parker i Longbaugh odmah smisle plan da otmu djevojku i od Chidduka zatraže masnu otkupninu. Usprkos prisutstva naoružanih tjelohranitelja, otmica uspijeva, ali otmičari, naravno, ne znaju da je Chidduk povezan s mafijom i jednostavno si ne može priuštiti tako veliku isplatu. Dok se Parker i Longbaugh kriju po Meksiku, Chidduk za njima šalje Sarnoa (Caan), svog starog poznanika koji je specijalist za “čišćenje” ovakvih slučajeva.

Christopher McQuarrie, koji je dobio “Oscara” za scenarij Privedite osumnjičene, režirao je film koji je američku kritiku ostavio prilično hladnom ili, u najboljem slučaju, razočaranom. Razlog je vjerojatno u tome što su oni nakon sedam godina zaboravili njegov “oskarovski” rad i u pomalo bizarnom zapletu vidjeli ništa drugo do zabavnu, šašavu tarantinovsku crnu komediju. McQuarrie ih je, naravno, razočarao time što je materiji prišao s maksimalnom ozbiljnošću – bez obzira na to što je prica na prvi pogled luckasta, svi njeni sudionici su maksimalno realistično prikazani, a njihove motivacije i postupci izgledaju kao iz stvarnog života. McQuarrie je prekršio suvremena holivudska pravila time što je protagoniste – Parkera i Longbaugha – učinio krajnje amoralnim tipovima s kojima će publika teško suosjećati. Niti ostatak likova ne prolazi mnogo bolje, ali ih vrhunska glumačka ekipa čini prilično upečatljivim. To je prije svega slučaj s veteranom Jamesom Caanom u sjajnoj ulozi “čistača”, dok je “oskarovac” del Toro (Traffic) prilično opušten, ali i efektan u ulozi šutljivijeg clana ubilačkog dvojca. Na žalost, Juliette Lewis, koja je u ulozi otete trudnice trebala biti nekakva moralna vertikala filma, uspijeva svoj lik učiniti krajnje antipatičnim. Ipak, glavni razlog zbog koji je holivudski i američki kriticarski establishment bio hladan prema Ubiti je lako leži u za današnje standarde neuobičajeno velikoj količini nasilja, odnosno krajnje realističnom (i za nježne dušice nepodnošljivom) prikazu krvoprolića odnosno neugodnih načina na koji ljudska bića napuštaju ovaj svijet. U tome McQuarrie odaje počast svojim uzorima – Leoneu, ali prije svega Peckinpahu, pogotovo u sceni završnog obračuna. Ipak, McQuarrie dijeli dio odgovornosti za neuspjeh ovog filma – prije svega u par pseudomoralizatorskih scena, kao i lošem izboru Philippea kao zločestog momka. No, kada se sve zbroji i oduzme, Ubiti je lako je prilično dobar film koji će dobro sjesti svima onima koji su svjesni da je Hollywood od 1979. godine krenuo stranputicom.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Murjak do kraja (True Blue, 2001)

uloge: Tom Berenger, Lori Heuring, Pamela Gidley, Barry Newman,
 Soon-Tek Oh, Leo Lee, Richard Chevolleau, Allec McClure, Yanna
 McIntosh
 glazba: Tim Jones
 scenarij: J.S. Cardone
 režija: J. S. Cardone
 proizvodnja: Sandstorm/Columbia, SAD, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 101'

Rembrandt “Rem” Macy (Berenger) je ofucani policijski detektiv čija je sklonost nepoštovanju pravila službe proporcionalna njegovoj sklonosti piću, duhanu i tabletama. Nakon što je prepad na narko-punkt završio pucnjavom šefovi ga po kazni šalju u odjel za umorstva i njegov prvi zadatak je pronaći identitet žene čija je odrezana ruka pronađena u parku. “Rem” brzo otkriva kako je dotična ruka pripadala službenici gradske uprave, čija privlačna cimerica Nikki (Heuring) o svemu zna više nego što je odmah spremna priznati. “Rem” se, istražujući slučaj, upleće u vrzino kolo korupcije, kineske mafije, prostitucije, sado- mazohističkog seksa, ali i duhova vlastite prošlosti koji će ga dovesti pred velika iskušenja. Ipak, najveće od svih je Nikki, koja je “Remu”, usprkos svem njegovom iskustvu i profesionalnoj etici, neodoljiva.

Vjerojatno inspiriran nekim u Washingtonu prilično aktualnim aferama, Murjak do kraja predstavlja ne baš previše ambiciozni, ali zanatski odrađeni neo-noir. Scenarist, producent i režiser J.S. Cardone, koji u Americi uživa reputaciju kao prilično produktivni autor B i “trash” filmova (našoj publici poznat po DVD-izdanju svog filma Pustinjski vampiri) ovdje je napravio prilično solidan posao. Iako je radnja predvidljiva, a budžet nizak, izvrsno je dočarana mračna i depresivna atmosfera, a i prilično eksplicitne (i onima koji nisu ljubitelji takvih užitaka možebitno neugodne) scene sadomazohističkog seksa su van uobičajenih holivudskih standarda. Ipak, najveća vrijednost filma je Tom Berenger, koji vrhunskom izvedbom nosi cijeli film, a njegov ofucani fizički izgled savršeno odgovara liku kojeg tumači. Na žalost, uobičajeno krvava završnica s predvidljivim obratima je pomalo razočaravajuća, ali izvrsna gluma, dobra atmosfera i realistički ugođaj su razlogom zašto Murjaka do kraja valja preporučiti svim ljubiteljima film noira.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Krađa stoljeća (3000 Miles to Graceland, 2001)

uloge: Kurt Russell, Kevin Costner, Courtney Cox, Christian Slater,
Kevin Pollak, David Arquette, Jon Lovitz, Howie Long, Thomas Hayden
Church, Bokeem Woodbine, Ice-T, David Kaye, Louis Lombardi
glazba: George S. Clinton
scenarij:  Demian Lichtenstein & Richard Recco
režija: Demian Lichtenstein
proizvodnja: Warner/Morgan Creek, SAD, 2001.
distribucija: UCD
trajanje: 122 '

UCD još jednom pokazuje kako je mšsta njihovih prevoditelja proporcionalna “Elizabethinom” poznavanju engleskog. Nakon što su prije nekih godinu dana Reindeer Games preveli kao Pljačku stoljeća, sada su našli pred problemom u slučaju filma 3000 Miles to Graceland. Naravno, rješenje je bilo uobičajeno produhovljeno – Krađa stoljeća, iako je kazneno djelo prikazano u ovom filmu daleko spektakularnije i bolje odgovara opisu “pljačke”. No, UCD, s druge strane, ima i dobre argumente za ovako nedosljedan prijevod. Naime, rijetko je koji film prošle godine bio tako ispljuvan kao 3000 Miles to Graceland pa su distributeri rezonirali da bi mozda netko od video-konzumenata originalni naslov mogao povezati s tom činjenicom.

No, Krađa stoljeća takvu sudbinu ipak nije zaslužila, odnosno katastrofalne kritike imaju vise veze s nepoštovanjem kodeksa “političke korektnosti”, točnije “negativnim prikazom ženskih likova”, nego s objektivnom kvalitetom filma. Nije baš da su ni muški likovi bolje prošli, s obzirom da su dva glavna protagonista okorjeli kriminalci. Michael Zane (Russell) je upravo izašao iz zatvora i prihvatio ponudu svog kolege i prijatelja Murphyja (Costner) da zajedno s još nekoliko momaka odjevenih kao imitatori Elvisa provale u lasvegaski kazino i tamo opljačkaju milijune dolara. Što zbog pucnjave u samom kazinu, a što zbog neumitnih nesuglasica oko podjele plijena, od originalne družine će na životu ostati jedino Murphy i Zane. Ovaj potonji se uspio dočepati plijena, a pri njegovom prijenosu na sigurnu lokaciju će mu pomoći zgodna vlasnica motela Cybil Waingrow (Cox) i njen sin Jesse (Kaye). No, to nije baš tako lako, jer je Zaneu za petama Murphy i policija, a i za Cybil nije sigurno da li će ga prevariti.

Već na samom početku, u najavnoj špici koja prikazuje kompjuterski generiranu borbu škorpiona, možemo vidjeti kako je Krađa stoljeća neobičan film. Režiser Lichtenstein ne krije svoje videospotovske korijene, ali su kadrovi manje iritantni nego kod Bruckheimerovih momaka. S druge strane, za neke od scena nije jasno zašto nisu ostale na montažnom stolu (iako je Lichtenstein očito u njih bio zaljubljen). Ono što je ipak najzanimljivije u ovom filmu jest sadržaj, koji je osvježavajuće lišen uobičajenog holivudskog moralizma, a motiv Elvisa, koji se provlači kroz cijeli film, Krađi stoljeća daje dodatnu notu bizarnog humora. Costner kao psihopatski negativac predstavlja još jedno osvježenje, a Russell kao protagonist je također efektan (pogotovo kada se sjetimo da je jedna od njegovih najpoznatijih uloga bio Elvis u istoimenoj TV-biografiji Johna Carpentera). Na žalost, završnica je uobičajeno neproduhovljena i predvidljiva, jer Lichtenstein mora ipak štovati nepisane zakone i loše momke pretvoriti u dobre, te publici servirati hepiend. Na kraju, Krađa stoljeća, iako je bolja od svoje reputacije, predstavlja film kojeg se isplati pogledati jedino ako se na neki drugi način ne može utući dva sata vremena.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Čovjek-pauk (Spider-Man, 2002)

uloge: Tobey Maguire, Kirsten Dunst, Willem Dafoe, James Franco, Cliff
Robertson, Rosemary Harris, J.K. Simmons
glazba: Danny Elfman
scenarij: David Koepp (po stripu Stana Leeja & Stevea Ditkoa)
režija: Sam Raimi
proizvodnja: Columbia/Marvel Entertainment, SAD, 2002.
distribucija: Continental
trajanje: 131′

O kreativnoj krizi u Hollywoodu najbolje svjedoci činjenica da posljednje rekorde na kino-blagajnama obaraju filmovi koji su nastali na osnovu strip i književnih predložaka umjesto na osnovu imaginacije holivudskih scenarista. Čovjek-pauk, ekranizacija popularnog stripa Stana Leeja i Stevea Ditkoa, je lijep primjer za to – ostvarenje koje je već na samom početku američkog filmskog ljeta 2002. ostvarilo tako dobar rezultat da će sve ostale holivudske ljetne uzdanice, uključujući Lucasove Klonove, imati itekakvih problema da ga obore s ovogodišnjeg trona. Razlog za to, dakako, nije toliko o popularnosti samog “Marvelovog” stripa (koji je uvijek bio u sjeni daleko poznatijih DC-ovih superjunaka Supermana i Batmana), koliko u angažiranju kvalitetne ekipe koja je manje-više uspjela u onome na čemu mnoge strip-ekranizacije lome zube – zadovoljavanju ukusa strip-fanova uz istovremeno zabavljanje široke ne-stripovske publike.

Radnja filma se događa u New Yorku gdje protagonist, žgoljavi i neugledni srednjoškolac Peter Parker (Maguire) živi sa stricem Benom (Robertson) i strinom May (Harris) te sanjari o lijepoj susjedi Mary Jane “M.J.” Watson (Dunst) koja ga, naravno, ne “šljivi” ni pet posto. No, stvari se mijenjaju kada prilikom posjete biološkom laboratoriju Petea ugrize genetski modificirani pauk i on odjednom dobiva moći superjunaka – bolji vid, sluh, “paukov instinkt”, snagu kao i sposobnost da iz dlanova izbacuje ljepljivu mrežu koja ce mu omogućiti da poput Tarzana jezdi između njujorških nebodera. U početku će Pete to koristiti da sebi popravi financijsku situaciju, ali kada mu kriminalci ubiju strica, on odlučuje svoje moći koristiti da bi se borio protiv kriminala. U međuvremenu se ispostavlja da mu te moći nisu nimalo pomogle pronaći put do MJ-ina srca – ona se zabavlja s Peteovim najboljim (i jedinim) prijateljem Harryjem Osbornom (Franco), čiji je otac, bogati i ugledni znanstvenik Norman Osborn (Dafoe), prilikom pokusa s nanotehnološkim plinom također stekao nadljudske moći, ali s tim i drugo “ja” koje je lišeno svih moralnih skrupula.

Najbolja stvar kod ove ekranizacije Čovjeka-pauka bilo je angažiranje uglednog Sama Raimija (Zla smrt) za režisera. Raimi je kao fanatični ljubitelj tog stripa prepoznao njegovu najveću vrijednost – činjenicu da je glavni junak, usprkos svih svojih moći, duboko isfrustriran, nesiguran i nesretan tip – pa je inzistirao na tome da tu ulogu umjesto od studija traženih holivudskih ljepotana (Freddie Prinze Jr.) dobije Tobey Maguire, koji svojim skromnim i neuglednim izgledom savršeno “skida” Parkera iz originalne vizije stripa. Maguire ovu ulogu igra maestralno, ali, na žalost, ostatak glumačke ekipe baš i nije pogođen. Kirsten Dunst nije baš previse uvjerljiva kao “cura iz susjedstva” (možda najviše zbog loše šminke i pogrešno odabrane boje kose), i prije ćemo je pamtiti po sceni poljupca na kiši (a kada zamislimo prizor koji je Maguire ugledao prilikom njenog snimanja nije teško objasniti zašto je s Dunstovom očijukanje nastavio iza kamera) nego po nekakvom posebnom glumačkom umijeću. I ugledni Willem Dafoe je potraćen kao negativac – dok još nekako može stati kao u suštini dobar znanstvenik, kao njegov psihotični alter ego je čak ispod Schwarzeneggera u Batmanu i Robinu. Ostatak glumačke ekipe je, doduše, solidan, ali sveden uglavnom na epizode. Akcijske scene su efektne, ali ne previše pamtljive. Ali, to uostalom, i nije tako važno. Raimiju su od vizualne “kulerštine” bili zanimljiviji likovi i zaplet. A uz nekonvencionalnu završnicu koja samo naglašava u današnjem Hollywoodu tako rijetku humanu dimenziju, Čovjek-pauk predstavlja film koji je uistinu zaslužio oboriti sve komercijalne rekorde.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.