Oznaka: Filmske recenzije

RETRO-RECENZIJA: Murjak do kraja (True Blue, 2001)

uloge: Tom Berenger, Lori Heuring, Pamela Gidley, Barry Newman,
 Soon-Tek Oh, Leo Lee, Richard Chevolleau, Allec McClure, Yanna
 McIntosh
 glazba: Tim Jones
 scenarij: J.S. Cardone
 režija: J. S. Cardone
 proizvodnja: Sandstorm/Columbia, SAD, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 101'

Rembrandt “Rem” Macy (Berenger) je ofucani policijski detektiv čija je sklonost nepoštovanju pravila službe proporcionalna njegovoj sklonosti piću, duhanu i tabletama. Nakon što je prepad na narko-punkt završio pucnjavom šefovi ga po kazni šalju u odjel za umorstva i njegov prvi zadatak je pronaći identitet žene čija je odrezana ruka pronađena u parku. “Rem” brzo otkriva kako je dotična ruka pripadala službenici gradske uprave, čija privlačna cimerica Nikki (Heuring) o svemu zna više nego što je odmah spremna priznati. “Rem” se, istražujući slučaj, upleće u vrzino kolo korupcije, kineske mafije, prostitucije, sado- mazohističkog seksa, ali i duhova vlastite prošlosti koji će ga dovesti pred velika iskušenja. Ipak, najveće od svih je Nikki, koja je “Remu”, usprkos svem njegovom iskustvu i profesionalnoj etici, neodoljiva.

Vjerojatno inspiriran nekim u Washingtonu prilično aktualnim aferama, Murjak do kraja predstavlja ne baš previše ambiciozni, ali zanatski odrađeni neo-noir. Scenarist, producent i režiser J.S. Cardone, koji u Americi uživa reputaciju kao prilično produktivni autor B i “trash” filmova (našoj publici poznat po DVD-izdanju svog filma Pustinjski vampiri) ovdje je napravio prilično solidan posao. Iako je radnja predvidljiva, a budžet nizak, izvrsno je dočarana mračna i depresivna atmosfera, a i prilično eksplicitne (i onima koji nisu ljubitelji takvih užitaka možebitno neugodne) scene sadomazohističkog seksa su van uobičajenih holivudskih standarda. Ipak, najveća vrijednost filma je Tom Berenger, koji vrhunskom izvedbom nosi cijeli film, a njegov ofucani fizički izgled savršeno odgovara liku kojeg tumači. Na žalost, uobičajeno krvava završnica s predvidljivim obratima je pomalo razočaravajuća, ali izvrsna gluma, dobra atmosfera i realistički ugođaj su razlogom zašto Murjaka do kraja valja preporučiti svim ljubiteljima film noira.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Krađa stoljeća (3000 Miles to Graceland, 2001)

uloge: Kurt Russell, Kevin Costner, Courtney Cox, Christian Slater,
Kevin Pollak, David Arquette, Jon Lovitz, Howie Long, Thomas Hayden
Church, Bokeem Woodbine, Ice-T, David Kaye, Louis Lombardi
glazba: George S. Clinton
scenarij:  Demian Lichtenstein & Richard Recco
režija: Demian Lichtenstein
proizvodnja: Warner/Morgan Creek, SAD, 2001.
distribucija: UCD
trajanje: 122 '

UCD još jednom pokazuje kako je mšsta njihovih prevoditelja proporcionalna “Elizabethinom” poznavanju engleskog. Nakon što su prije nekih godinu dana Reindeer Games preveli kao Pljačku stoljeća, sada su našli pred problemom u slučaju filma 3000 Miles to Graceland. Naravno, rješenje je bilo uobičajeno produhovljeno – Krađa stoljeća, iako je kazneno djelo prikazano u ovom filmu daleko spektakularnije i bolje odgovara opisu “pljačke”. No, UCD, s druge strane, ima i dobre argumente za ovako nedosljedan prijevod. Naime, rijetko je koji film prošle godine bio tako ispljuvan kao 3000 Miles to Graceland pa su distributeri rezonirali da bi mozda netko od video-konzumenata originalni naslov mogao povezati s tom činjenicom.

No, Krađa stoljeća takvu sudbinu ipak nije zaslužila, odnosno katastrofalne kritike imaju vise veze s nepoštovanjem kodeksa “političke korektnosti”, točnije “negativnim prikazom ženskih likova”, nego s objektivnom kvalitetom filma. Nije baš da su ni muški likovi bolje prošli, s obzirom da su dva glavna protagonista okorjeli kriminalci. Michael Zane (Russell) je upravo izašao iz zatvora i prihvatio ponudu svog kolege i prijatelja Murphyja (Costner) da zajedno s još nekoliko momaka odjevenih kao imitatori Elvisa provale u lasvegaski kazino i tamo opljačkaju milijune dolara. Što zbog pucnjave u samom kazinu, a što zbog neumitnih nesuglasica oko podjele plijena, od originalne družine će na životu ostati jedino Murphy i Zane. Ovaj potonji se uspio dočepati plijena, a pri njegovom prijenosu na sigurnu lokaciju će mu pomoći zgodna vlasnica motela Cybil Waingrow (Cox) i njen sin Jesse (Kaye). No, to nije baš tako lako, jer je Zaneu za petama Murphy i policija, a i za Cybil nije sigurno da li će ga prevariti.

Već na samom početku, u najavnoj špici koja prikazuje kompjuterski generiranu borbu škorpiona, možemo vidjeti kako je Krađa stoljeća neobičan film. Režiser Lichtenstein ne krije svoje videospotovske korijene, ali su kadrovi manje iritantni nego kod Bruckheimerovih momaka. S druge strane, za neke od scena nije jasno zašto nisu ostale na montažnom stolu (iako je Lichtenstein očito u njih bio zaljubljen). Ono što je ipak najzanimljivije u ovom filmu jest sadržaj, koji je osvježavajuće lišen uobičajenog holivudskog moralizma, a motiv Elvisa, koji se provlači kroz cijeli film, Krađi stoljeća daje dodatnu notu bizarnog humora. Costner kao psihopatski negativac predstavlja još jedno osvježenje, a Russell kao protagonist je također efektan (pogotovo kada se sjetimo da je jedna od njegovih najpoznatijih uloga bio Elvis u istoimenoj TV-biografiji Johna Carpentera). Na žalost, završnica je uobičajeno neproduhovljena i predvidljiva, jer Lichtenstein mora ipak štovati nepisane zakone i loše momke pretvoriti u dobre, te publici servirati hepiend. Na kraju, Krađa stoljeća, iako je bolja od svoje reputacije, predstavlja film kojeg se isplati pogledati jedino ako se na neki drugi način ne može utući dva sata vremena.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Čovjek-pauk (Spider-Man, 2002)

uloge: Tobey Maguire, Kirsten Dunst, Willem Dafoe, James Franco, Cliff
Robertson, Rosemary Harris, J.K. Simmons
glazba: Danny Elfman
scenarij: David Koepp (po stripu Stana Leeja & Stevea Ditkoa)
režija: Sam Raimi
proizvodnja: Columbia/Marvel Entertainment, SAD, 2002.
distribucija: Continental
trajanje: 131′

O kreativnoj krizi u Hollywoodu najbolje svjedoci činjenica da posljednje rekorde na kino-blagajnama obaraju filmovi koji su nastali na osnovu strip i književnih predložaka umjesto na osnovu imaginacije holivudskih scenarista. Čovjek-pauk, ekranizacija popularnog stripa Stana Leeja i Stevea Ditkoa, je lijep primjer za to – ostvarenje koje je već na samom početku američkog filmskog ljeta 2002. ostvarilo tako dobar rezultat da će sve ostale holivudske ljetne uzdanice, uključujući Lucasove Klonove, imati itekakvih problema da ga obore s ovogodišnjeg trona. Razlog za to, dakako, nije toliko o popularnosti samog “Marvelovog” stripa (koji je uvijek bio u sjeni daleko poznatijih DC-ovih superjunaka Supermana i Batmana), koliko u angažiranju kvalitetne ekipe koja je manje-više uspjela u onome na čemu mnoge strip-ekranizacije lome zube – zadovoljavanju ukusa strip-fanova uz istovremeno zabavljanje široke ne-stripovske publike.

Radnja filma se događa u New Yorku gdje protagonist, žgoljavi i neugledni srednjoškolac Peter Parker (Maguire) živi sa stricem Benom (Robertson) i strinom May (Harris) te sanjari o lijepoj susjedi Mary Jane “M.J.” Watson (Dunst) koja ga, naravno, ne “šljivi” ni pet posto. No, stvari se mijenjaju kada prilikom posjete biološkom laboratoriju Petea ugrize genetski modificirani pauk i on odjednom dobiva moći superjunaka – bolji vid, sluh, “paukov instinkt”, snagu kao i sposobnost da iz dlanova izbacuje ljepljivu mrežu koja ce mu omogućiti da poput Tarzana jezdi između njujorških nebodera. U početku će Pete to koristiti da sebi popravi financijsku situaciju, ali kada mu kriminalci ubiju strica, on odlučuje svoje moći koristiti da bi se borio protiv kriminala. U međuvremenu se ispostavlja da mu te moći nisu nimalo pomogle pronaći put do MJ-ina srca – ona se zabavlja s Peteovim najboljim (i jedinim) prijateljem Harryjem Osbornom (Franco), čiji je otac, bogati i ugledni znanstvenik Norman Osborn (Dafoe), prilikom pokusa s nanotehnološkim plinom također stekao nadljudske moći, ali s tim i drugo “ja” koje je lišeno svih moralnih skrupula.

Najbolja stvar kod ove ekranizacije Čovjeka-pauka bilo je angažiranje uglednog Sama Raimija (Zla smrt) za režisera. Raimi je kao fanatični ljubitelj tog stripa prepoznao njegovu najveću vrijednost – činjenicu da je glavni junak, usprkos svih svojih moći, duboko isfrustriran, nesiguran i nesretan tip – pa je inzistirao na tome da tu ulogu umjesto od studija traženih holivudskih ljepotana (Freddie Prinze Jr.) dobije Tobey Maguire, koji svojim skromnim i neuglednim izgledom savršeno “skida” Parkera iz originalne vizije stripa. Maguire ovu ulogu igra maestralno, ali, na žalost, ostatak glumačke ekipe baš i nije pogođen. Kirsten Dunst nije baš previse uvjerljiva kao “cura iz susjedstva” (možda najviše zbog loše šminke i pogrešno odabrane boje kose), i prije ćemo je pamtiti po sceni poljupca na kiši (a kada zamislimo prizor koji je Maguire ugledao prilikom njenog snimanja nije teško objasniti zašto je s Dunstovom očijukanje nastavio iza kamera) nego po nekakvom posebnom glumačkom umijeću. I ugledni Willem Dafoe je potraćen kao negativac – dok još nekako može stati kao u suštini dobar znanstvenik, kao njegov psihotični alter ego je čak ispod Schwarzeneggera u Batmanu i Robinu. Ostatak glumačke ekipe je, doduše, solidan, ali sveden uglavnom na epizode. Akcijske scene su efektne, ali ne previše pamtljive. Ali, to uostalom, i nije tako važno. Raimiju su od vizualne “kulerštine” bili zanimljiviji likovi i zaplet. A uz nekonvencionalnu završnicu koja samo naglašava u današnjem Hollywoodu tako rijetku humanu dimenziju, Čovjek-pauk predstavlja film koji je uistinu zaslužio oboriti sve komercijalne rekorde.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Plaćeni ubojica (The Contract Killer/The Hitman, 1998)

U posljednje vrijeme u Hollywoodu prilično eskponirani Jet Li (Jedan jedini, Zmajev poljubac) glumi “cool” tipove, ali lik kojeg je tumačio u Plaćenom ubojici, svom posljednjem hongkonškom filmu, je sve nego “cool”. Fu (Li) je imigrant iz NR Kine koji životari kao potrčko u hongkonškoj trijadi sve dok mu ubojstvo japanskog biznismena ne omogući priliku da se izvuče iz blata. Dotičnog je, naime, likvidirao tajanstveni “Kralj atentatora”, profesionalni ubojica koji, za razliku od svih svojih hongkonških kolega, ubija iz principa, a ne za novac. Biznismen je, pak, za slučaj nasilne smrti ostavio nagradni fond od 100 milijuna US$ za onoga tko se pobrine za počinitelja. Fu se, naravno, prijavljuje na natječaj, a u potrazi za ubojicom će mu pomoci Lo (Tsang), tip koji za sebe tvrdi da je menadćer profesionalnih ubojica. No, zadatak koji čeka njih dvojicu je kompliciran s obzirom da se Lo našao na meti policijskog inspektora Kwana (Yam). Kao i sve hongkonške akcijade koje imamo priliku vidjeti u posljednje vrijeme, i Plaćeni ubojica pokazuje kako nizak budžet nije razlogom zašto je hongkonška kinematografija po pitanju akcijskih filmova superiorna Hollywoodu. Nedostatak specijalnih efekata nadoknađuju Lijeve borilačke vjestine, a bizarni, gotovo nadrealni zaplet je gotovo jednako zabavan kao i “pravi” gegovi u filmu. Lijev nedostatak glumačkih sposobnosti vise nego nadoknađuje Eric Tsang (Murjaci nove generacije) kao simpatični varalica. Plaćeni ubojica ce stoga zadovoljiti sve one koji znaju cijeniti zabavu koju im pruza hongkonski film.


uloge: Jet Li, Eric Tsang, Simon Yam, Gigi Leung, Keiji Sato
glazba: T. Two
scenarij:  Chang Hi-Ka, Vincent Kok & Kam Fu Cheng
režija: Tung Wei
proizvodnja: China Star Entertainment, Hong Kong, 1998.
distribucija: Discovery
trajanje: 103 ‘

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Operacija Swordfish (Swordfish, 2001)

uloge: John Travolta, Hugh Jackman, Hale Berry, Don Cheadle, Vinnie
 Jones, Sam Sheppard, Camryn Grimes
 glazba: Christopher Young
 scenarij:  Skip Woods
 režija: Dominic Sena
 proizvodnja: Warner/Village Roadshow, SAD, 2000.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 99'

Operacija Swordfish je u povijest trebala ući kao film u kojem je Halle Berry, ovogodišnja dobitnica “Oscara”, pokazala svoje grudi. No, taj film nudi mnogo više, u što će se gledatelji uvjeriti već na samom početku, kada u briljantnoj sceni upoznajemo Gabriela Sheara (Travolta), odmetnutog tajnog agenta koji je unajmio usluge bivšeg hakera Stanleya Jobsona (Jackman) kako bi s tajnog računa DEA odnio milijarde dolara. Jobson na taj posao prilično nevoljko pristaje, a razlog za to je činjenica da je Shear, bez obzira na svoju karizmu, potpuno beskrupulozan tip koji ne preže od ubojstava da postigne svoje ciljeve. Da stvar bude gora, za njega nije jasno je li riječ o obicnom banditu, odmetnutom tajnom agentu ili se iza svega krije zavjera američkog obavjestajnog podzemlja i s njima povezanih političara.

Nakon sto je prije godinu dana Jerryju Bruckheimeru bio odradio Nestali za 60 sekundi, Dominic Sena je svoje vještine stavio na raspolaganje Joelu Silveru, još jednom holivudskom producentu specijaliziranom za spektakularne akcijade (Smrtonosno oružje, Prljavi igraju prljavo). Silver, koji je po pitanju kvaliteta svojih proizvoda daleko superiorniji od svog kolege, uobičajenu formulu “pucnjave + jurnjave + eksplozije + cool soundtrack” i ovaj put osvježava korištenjem u današnjem sve puritanskijem Hollywoodu rijetke erotike, ali je najveća vrijednost filma prilično zanimljivi scenarij Skipa Woodsa koji do posljednjeg trenutka gledatelja ostavlja da razmišlja o moralnom određenju protagonista i njihovim pravim motivima. Režisera Senu, pak, to nije zanimalo koliko prilika da demonstrira svoje umijeće i da koristi vrhunske specijalne efekte (pogotovo u početnoj sceni, ali i na kraju, kada nam servira prilično originalan završni obračun). Što se glumaca tiče, oni su na visini – Travolta je nakon Čovjeka bez lica još jednom pokazao potencijal za negativca, tako da su u usporedbi s njim Hugh Jackman (X-Men) i Hale Berry prilično bljedunjavi. Na žalost, sama završnica filma je prilično slabašna, a za Operaciju Swordfish se ispostavlja da je problematična i s političkog stajališta. Autori kroz usta svog “protagonista” iznose prilično neuvjerljivu tvrdnju da su “radi zaštite američkog načina života” sva sredstva dozvoljena te da se “terorizam može uništiti jedino još brutalnijim aktima terorizma”. Samo tri mjeseca nakon premijere dogodilo se nešto zbog čega će ove tvrdnje, a možda čak i sam film, ostavljati prilično gorak okus u ustima.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Staklena kuća (The Glass House, 2001)

uloge: Leelee Sobieski, Stellan Skarsgard, Diane Lane, Trevor Morgan, Bruce
Dern,
Kathy Baker, Chris Noth, Michael O'Keefe, Rita Wilson
glazba: Christopher Young
scenarij: Wesley Strick
režija: Daniel Sackheim
proizvodnja: Columbia, SAD, 2001.
distribucija: Blitz
trajanje: 106 '

Rijetko koji film predstavlja tako dobru ilustraciju fraze “holivudska konfekcija” kao Staklena kuća. Ovaj je triler dobro odglumljen, solidno režiran, diči se efektnom scenografijom, glazbom i ugođajem, ali nešto tu ipak nedostaje. Razlog je, dakako, u zapletu koji reciklira motive iz sijaset holivudskih filmova iz 90-tih godina. Glavna junakinja, 16-godišnja Ruby Baker (Sobieski) je nakon iznenadne smrti roditelja zajedno s 10-godišnjim bratom Rhettom (Morgan) oporukom prepuštena na skrb uglednog i imućnog bračnog para Terryja (Skarsgard) i dr. Erin Glass (Lane). Glassovi, koji su bili najbolji prijatelji Bakerovih, čine se dobrim izborom jer će djeca živjeti u luksuznoj kući na Malibuu. No, kao i cijelom nizu slićnih trilera, onaj tko je na prvi pogled ljubazan u stvari krije neku strašnu tajnu i pod pravim okolnostima će se pretvoriti u homicidalnog manijaka. Tako će Ruby otkriti da Terry i Erin i nisu tako savršeni kao što se cine, ali prije nego što o tome uspije obavijestiti rodbinu i vlasti, njen i život njenog brata će biti u opasnosti. Usprkos grcanja u klišejima i usprkos maksimalne predvidljivosti, Staklena kuća je gledljiv film, prije svega zahvaljujući izvrsnoj glumi mlade Sobieski (Oči širom zatvorene), Šveđanina Skarsgarda (Lomeći valove) i nekoliko sjajnih karakternih glumaca (Dern, Baker). Čak se i elizabetanska i ne baš previše uvjerljiva završnica na prvi pogled čini  inventivnom, ali onda nam scenarist Strick i režiser Sackheim serviraju uobičajeno klišejizirano trilersko finale koje smo vidjeli već tisuću puta i zbog kojeg Staklenu kuću ne treba pogledati nitko tko to bas ne mora.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Memento (2000)

uloge: Guy Pearce, Joe Pantoliano, Carrie-Anne Moss, Stephen Tobolowsky,
 Harriet Harris, Mark Boone Junior, Jorja Fox
 glazba: David Julyan
 scenarij: Christopher Nolan (po priči Memento Mori Jonathana Nolana)
 rezija: Christopher Nolan
 proizvodnja: Newmarket, SAD, 2000.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 99'

Memento je prošle godine od mnogih kritičara bio proglašen najboljim filmom koji se bio pojavio na američkom tržištu. Razlog za to i nije teško pretpostaviti – ovaj mali opskurni, nezavisni film noir britanskog režisera Christophera Nolana je mnogima pokazao kako originalne ideje nisu nestale iz sedme umjetnosti, te da se te ideje mogu pretočiti u neobičan film koji će pažnju gledatelja zadržati od prve do posljednje minute. I sve to uz zaplet koji smo, naizgled, već bili vidjeli tisuću puta – Leonardu Shelbyju (Pearce), losanđeleskom istražitelju osiguravajućih društava, su silovali i ubili suprugu (Fox), pa on odlazi u polusvijet kako bi uz pomoć detektivskih vještina pronašao počinitelje i osvetio im se. Shelby, doduše, ima ozbiljan problem – prilikom napada na suprugu mu je ozlijeđen mozak i kao posljedicu se razvio specifičan oblik amnezije – dok se još uvijek može prisjećati svih događaja prije napada, sve poslije toga mu blijedi iz sjećanja nakon 5-10 minuta. Shelby svejedno nije obeshrabren zbog nesposobnosti da pamti važne detalje ili likove koje je sreo prije pola sata – protiv amnezije se bori pisanim zabilješkama, polaroid-fotografijama, pa i tako što tetovira najvažnije podatke na vlastito tijelo. No, bez obzira na sve to, Shelby svejedno nije siguran da li su dvoje likova koje se stalno vrte oko njega – tajanstveni Teddy (Pantoliano) i privlačna Natalie (Moss) – iskreni prijatelji i pomagači, ili ga nastoje izmanipulirati.

Nolan se, nastojeći prenijeti ovu genijalnu ideju (iskorištenu u kratkoj priči vlastitog brata Jonathana), našao pred ozbiljnim problemom – gledateljima se priča morala prikazati iz protagonistove perspektive, a, s obzirom da protagonist, za razliku od gledatelja, boluje od amnezije, nekako je trebalo dočarati njegovu izgubljenost u prostoru i vremenu, odnosno napetost koja proizlazi iz toga da nije siguran da li je osoba s kojom je maločas razgovarao njegov stari prijatelj ili neprijatelj kojeg je sreo prije par minuta. Nolan to rješava na jednostavan i elegantan način, koristeći trik široj publici poznat iz Tarantinovog Paklenog šunda – film umjesto klasične ima alternativnu narativnu strukturu, tj. sastoji se od niza epizoda poredanih obrnutim kronološkim redom koje objašnjavaju kako se junak našao u određenoj situaciji. S obzirom da protagonist to ne zna, napetost svejedno postoji, jer odgovori na pitanja koje ga tište se nalaze u prošlosti umjesto u budućnosti. Nolan, uz to, ubacuje i par flash-backova kojima je cilj objasniti Shelbyjevu bolest kroz slučaj Sammyja Jenkinsa (Tobolowsky), čovjeka koji je imao isti problem kao Shelby, te kojeg je Shelby kao istražitelj osiguravajućeg društva nastojao razotkriti kao varalicu.

Ovaj koncept u Mementu funkcionira besprijekorno, a Nolan ponovno izbjegava holivudsku scenarističku formulu, te nam na kraju (koji je, u stvari, početak priče) umjesto zatvorenog, zaokruženog, “glatkog” hepi enda mnoga pitanja ostavlja otvorenim, ostavljajući gledatelju da sam na njih da odgovor. Na žalost, bez obzira na izvrsnu fotografiju, sjajnu glumu Guya Pearcea (L.A. povjerljivo), Carrie-Anne Moss i Joe Pantoliana (koji su oboje glumili u Matrixu) te još bolju montažu Dodyja Dorna, upravo je taj završetak razlogom zbog kojeg Memento nije uspio u nastojanju da postane remek-djelom. Naime, ta je završnica, bez obzira na to koliko bila neobičnom u odnosu na holivudski prosjek, previše banalna u usporedbi s onim sto smo vidjeli u ostatku filma. Ali, bez obzira na to sitno razočarenje, Memento je film kojeg treba preporučiti kao jedan od rijetkih američkih filmova koji gledatelja tjera da koristi svoj mozak.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Tanka linija laži (The Tin Blue Line, 2000)


uloge: Rob Morrow, Paul Sorvino, Randy Quaid, Cynthia Preston, G.W.
 Bailey, Al Waxman
 glazba: Patrick Williams
 scenarij: Daniel Helfgott
 režija: Roger Young
 proizvodnja: Paramount/Showtime, SAD, 2000.
 distribucija: VTI
 trajanje: 97 '

70-tih godina u Philadelphiju dolazi iskusni reporter Jonathan Neumann (Morrow) kako bi radio u lokalnim novinama. Kada mu udijele dužnost sudskog izvjestitelja, on slučajno naleti na priču o mentalno retardiranom mladiću koji je osuđen za zločin kojeg nije bio počinio. Odlučivši istražiti slučaj, on otkriva ne samo da je mladac bio batinama natjeran na priznanje od strane policije, nego da su isti tretman dobili i potencijalni svjedoci. No to otkriće je samo vrh ledenog brijega, jer su batinaške metode sada postale standardni način rada filadelfijske policije. Neumannova nastojanja da to razotkrije do kraja ne samo što dovode do prijetnji od strane policijskih detektiva i gradonačelnika Rizzoa (Sorvino) koji je njihov pokrovitelj, nego izazivaju neprijateljstvo mnogih građana Philadelphije koji smatraju da je upravo Rizzo svojom “na ljutu ranu ljuta trava” politikom drastično reducirao kriminal u njihovom gradu. Inspirirana istinitim događajima i člancima koji su njihovom autoru donijeli Pulitzerovu nagradu, Tanka linija laži predstavlja još jednu rutinersku američku TV- dokudramu. Iako je fino nakon dugo vremena vidjeti Roba Morrowa (Život na sjeveru) u glavnoj ulozi, isto kao uživati u nastupima hrpe izvrsnih karakternih glumaca, rasplet je prilično predvidljiv, a opet nedovoljno katartičan. Ipak, najgore od svega jest autorovo prečesto iritantno inzistiranje na korištenju glazbe iz 70-tih, vjerojatno motivirano željom da se nizak budžet i nedostatak artefakata iz te ere nadoknadi soundtrackom. Iako ovaj film postavlja neka zanimljiva pitanja o odnosu borbe protiv kriminala i ljudskih prava (i daje sasvim suprotan odgovor od nekih filmova iz 70-ih  kao što je Paul Kersey ne oprašta), Tanka linija laži je ništa drugo do konfekcijski proizvod koji se može preporučiti jedino onda ako uistinu ne može ubiti sat i pol vremena na neki drugi način.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Plavuša s Harvarda (Legally Blonde, 2001)

uloge: Reese Witherspoon, Luke Wilson, Selma Blair, Victor Garber, Ali
 Larter, Matthew Davis, Jennifer Coolidge, Holland Taylor, Jessica Cauffiel
 glazba: Rolfe Kent
 scenarij: Karen McCullah Lutz & Kirsten Smith (po romanu Amande Brown)
 režija: Robert Luketic
 proizvodnja: MGM, SAD, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 96'

Elle Woods (Witherspoon) je kalifornijska djevojka koja ima sve sto se može poželjeti u životu – najpopularnija je studentica na koledžu, predsjednica prestižnog sestrinstva i nitko osim nje nema tako dobar smisao za modu, odnosno izbor pravilne šminke i frizure. No, njen se svijet sruši kada joj dugogodišnji momak Warren Huntington III (Davis) umjesto zaruka saopći kako je ostavlja zbog svojih političkih ambicija kojima bi daleko bolje koristio brak s “ispravnom” aristokratskom brinetom Vivian Kensington (Blair) nego s praznoglavom kalifornijskom plavušom. Elle odlučuje Warrenu pokazati kako ona možda jest plavusa, ali nije praznoglava te se upisuje na pravni fakultet u Harvardu. No njen uspješni upis je samo početak iskusenja, jer je nitko ne shvaća ozbiljno. S vremenom se ipak pokazuje da se ispod krinke praznoglave plavuše krije ozbiljan pravni talent pa je ugledni profesor Callahan (Garber) upiše u prestizni pripravnički program u svojoj odvjetničkoj tvrtci. Plavuša s Harvarda nam u sadržajnom smislu ne donosi ništa naročito novo i gotovo sve vrijeme odaje “high concept” porijeklo (iako je, temeljen na romanu autobiografskog sadržaja). Gotovo svi događaji u filmu su predvidljivi, od toga da će Elle pronaći pravog muškarca svog života ili da će se finale odigrati u sudnici. No, Plavuši s Harvarda se, s druge strane, ne može zanijekati šarm. Razlog je tome samo djelomično u scenariju koji, s vremena na vrijeme, dozvoli malo satire na opsjednutost fizičkim izgledom kod suvremenih američkih tinejdžera. Film daleko više duguje izvrsnoj glumačkoj ekipi gdje mladim i talentiranim snagama (Caufiel, Blair) pomažu veteranke kao sto su Jennifer Coolidge (Stifflerova mama iz Američkih pita) i Holland Taylor (uspaljena sutkinja iz Pravde za sve). No najveći razlog za uspjeh Plavuše s Harvarda jest nevjerojatni talent Reese Witherspoon koja je svojom kombinacijom ranjivosti, odlučnosti, šarma, inteligencije, duha i seksepila od ove perolake komedijice ucinila mnogo zabavnijih i sadržajnijih sat i pol nego sto se to čini na prvi pogled.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Rock Star (2001)

uloge: Mark Wahlberg, Jennifer Aniston, Timothy Spall, Jason Flemyng,
 Dagmara Dominczyk, Jason Bonham, Dominic West, Jeff Pylson, Zakk
 White, Matthew Glave
 glazba: Trevor Rabin
 scenarij: John Stockwell
 režija: Stephen Herek
 proizvodnja: Warner, SAD, 2001.
 distribucija: Issa
 trajanje: 105'

I dok nas je Christopher Crowe u Koraku do slave pokusao uvjeriti kako su “seks, droga i rock’n’roll” najobičniji mit, te da se rock-idoli čak ni u razuzdanim 70-tim nisu razlikovali od sudionika konvencije kalvinističke mladeži, dotle Rock Star Stephena Hereka nastoji ipak dati odgovor na pitanje zašto je nekoć gotovo svaki adolescent sanjario o tome da postane pjevačem rock-banda. 80-tih godina Chris Cole (Wahlberg), pitsburški stručnjak za fotokopirne urešaje, još uvijek sanja taj san, i u tome ga podupiru i roditelji i vjerna djevojka Emily (Aniston). Ali, zasada se najbliže približio slavi kao frontman “Blood Pollutiona”, garažnog banda čiji se repertoar sastoji od obrada megapopularne grupe “Steel Dragon” čiji je Chris najfanaticniji poklonik. Stjecajem okolnosti “Steel Dragon” će napustiti njihov pjevač Bobby Beers (Flemyng), te Chris dobija poziv za audiciju za upražnjeno mjesto. Chris uspije impresionirati članove grupe te dobiva posao, nakon čega započinje njegovih pet minuta slave te život u sjaju i luksuzu o kojem je samo mogao sanjati. Ali, sve veće kolicine alkohola, droge i “grupika” ga polako udaljavaju ne samo od Emily, nego i od vlastitog identiteta, pa će Chris nakon odredenog vremena morati razmišljati o tome da li mu se ovakav način zivota isplati.

Iako je inspiriran istinitom prilom o grupi “Judas Priest” koja je svojevremeno za svog novog pjevača odabrala anonimnog fana, Rock Star je bio ispljuvan od kritike i ignoriran od publike. A to svakako nije zaslužio, jer Rock Star pod spretnom režijskom palicom Stephena Hereka ne samo sto uspješno rekonstruira 80-te, nego funkcionira i kao na trenutke prilično zabavna komedija. Scenarij Johna Stockwella također vješto balansira izmedju glorifikacije i satire rock-kulture 80-tih, a Mark Wahlberg je sa svojim imageom “običnog decka u neobičnoj situaciji” više nego uvjerljiv u ovoj ulozi (iako će mnogi pronaci prevelike sličnosti s Kraljem pornića). I ostatak glumačke ekipe je na visini, pogotovo Timothy Spall kao road- manager (kojeg se sjećamo po ulozi bubnjara u Stari momci dobro praše). Rock Star treba pohvaliti i zbog toga što prilično realistično pokazuje što se događa u privatnom životu rock-zvijezda, te sa količinama seksa i golotinje predstavlja poprilično osvjezenje u sve puritanskijem Hollywoodu. Na žalost, negdje na sredini Rock Star se iz komedije pretvara u mrtvački ozbiljnu dramu koja počinje propovijedati o negativnim stranama slave i pozitivnim stranama običnog zivota, da bi se eskaliralo u melodramaticnoj završnici. No, svemu tome usprkos, Rock Star je prilično zanimljiv i zabavan filmčić koji ce zadovoljiti čak i one koji nisu heavy metal fanovi ili osjećaju preveliku nostalgiju za 80-tim.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.