RETRO-RECENZIJA: Sve njegove žene (Dr. T & the Women, 2000)

uloge: Richard Gere, Helen Hunt, Farrah Fawcett, Laura Dern, Shelley
 Long, Tara Reid, Kate Hudson, Liv Tyler, Robert Hays, Matt Malloy,
 Andy Richter, Lee Grant, Janine Turner,
 glazba: Lyle Lovett
 scenarij: Anne Rapp
 režija: Robert Altman
 proizvodnja: Artisan, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 121'

Protagonist filma Sve njegove žene ima posao koji predstavlja životni san svakog heteroseksualnog muškog pubertetlije. Dr. Sullivan “Sully” Travis alias “Dr. T” (Gere) je uspješni dallaski ginekolog čija je reputacija takva da klijentice, u pravilu pripadnice gornjeg društvenog sloja, opsjedaju njegovu ordinaciju, a mnogima od njih glavni motiv nije briga za vlastito zdravlje. Travis, koji je ženama okružen i privatno, vodi skladan obiteljski život sve do trenutka kada mu se za suprugu Kate (Fawcett) ispostavi da je duševno oboljela, a kći Dee Dee (Hudson) krije strašnu tajnu zbog koje bi njen predstojeći brak došao u pitanje. I dok se bizarni događaji počinju odvijati meteorskom brzinom, Travis, kojemu preljub nije bio ni na kraj pamet, počinje osjećati ljubav prema simpatičnoj golf-instruktorici Bree Davis (Hunt).

Sve njegove žene su manje važne kao jos jedan naslov u filmografiji slavnog Roberta Altmana, koliko kao primjer “politički korektnog” licemjerja američkog kulturnog establishmenta. Naime, ova komedija je dočekana na nož kao “ženomrzacka” i “seksistička” jer se Altman, zamislite, usudio gotovo sve ženske likove prikazati licemjernim, duševno oboljelim, seksualno ugroženim, dok je glavni junak, umjesto da po nepisanim holivudskim pravilima bude prikazan kao klasični muški šovinistički prasac, u usporedbi s njima izgleda kao moralna vertikala. Nije nimalo pomoglo ni to što je Altmanu scenarij napisala žena, niti što su mete Altmanove satire pripadnici dallaske bijele, protestantske i republikanske aristokracije – upravo ona vesela družina kojoj pripada Dubya, kojeg Altman, kao pripadnik liberalnog Hollywooda organski ne može smisliti. Kritičari su djelomično u pravu – radnja u altmanovskom stilu započinje sporo, treba nam vremena da upoznamo likove i s vremenom gledatelju postane jasno da je smisao cijelog filma ništa drugo do sadističko iživljavanje nad likovima koje autor ne može smisliti. Srećom, pred kraj, kada stvari postaju predvidljivo dosadne, Altman nam u stilu Andersonove Magnolije servira nadrealni i ironični finale koji će bitno popraviti dojam o filmu i učiniti ga zabavnim čak i onim gledateljima kojima Altmanovo ime ne znači ništa.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s