uloge: Angelina Jolie, Antonio Banderas, Thomas Jane, Jack Thompson
glazba: Terence Blanchard
scenarij: Michael Cristofer (po romanu Waltz into Darkness
Cornella Woolricha)
rezija: Michael Cristofer
proizvodnja: MGM/UGC, SAD/Francuska, 2001.
distribucija: Blitz
trajanje: 116 '
Iako se misli da je naručivanje nevjesta praksa uvedena tek nedavno, nakon raspada SSSR-a i uvođenja Interneta, ona je i u nekim ranijim razdobljima bila sredstvo pronalaženja bračne sreće. Tako u drugoj polovici 19. stoljeća bogati kubanski plantažer Luis Antonio Vargas (Banderas) naručuje Amerikanku koja je, sudeći po fotografijama, skromnog izgleda. Ali kada se brod s njegovom budućom nevjestom iskrca, Vargas će na svoje ugodno iznenađenje otkriti kako je Julia Russell (Jolie) punokrvna ljepotica. Vargas, koji je u pismima lagao da je obični činovnik, to ne smatra posebno strašnom prevarom, ali će se ubrzo otkriti da je stvar ipak nešto ozbiljnija, pogotovo kada se američka rodbina njegove supruge zabrine zbog nedostatka pisama. Vargas ne sumnja u ništa, čak ni kada u Havanu dođe privatni detektiv Walter Downs (Jane), ali najava njegovog posjeta plantaži je dovoljna da Julia nestane, naravno, nakon što je prethodno “počistila” Vargasove račune iz banke. Vargas ubrzo doznaje da je osoba za koju se oženio prevarantica koja je bila preuzela identitet prave Julie koja je, po svemu sudeći, ubijena. Vargas započinje bjesomučnu potragu za “Julijom”, ne znajući želi li osvetu ili je još uvijek zaljubljen u nju.
Prvi grijeh je druga po redu ekranizacija romana Cornella Woolricha (prva je bila Truffautova Sirena Mississipija s Belmondom i Catherine Denevue u glavnim ulogama), ali sumnjam da će većina publike na to obratiti pažnju. Pogotovo kada se uzme u obzir da je ovaj film najviše publiciteta izazvao zahvaljujući činjenici što su CGI-efekti po prvi put korišteni kako bi u “vrućim” erotskim scenama s tijela jednog od glumaca bile “izbrisane” tetovaže. U ovom slučaju je pokusni kunić bila “oskarovka” Angelina Jolie, koju je scenarist i režiser Michael Cristofer već bio razgolitio u nagrađenom TV-filmu Gia iz 1998. godine. Na žalost, te “vruće” scene – ionako režirane u bezličnoj videospotovskoj maniri – traju prekratko i prisiljavaju gledatelja da veći dio filma provede gledajući nimalo produhovljenu, maksimalno klišejiziran pokušaj spajanja herc-romana i “erotskog” trilera, koji se u mnogim dijelovima pretvara u nenamjernu parodiju obaju žanrova. Da stvar bude gora, protagonisti su nezainteresirani – Banderas umjesto Vargasa pokušava glumiti Keanu Reevesa, a Jolie pokazuje totalno odsutstvo svake glumačke interakcije s dotičnim. Čak je i inače pouzdani australski epizodist Jack Thompson zakazao u ulozi Vargasovog prijatelja te nas maltretira s očajnim juznjačkim naglaskom, dok je jedina svijetla tocka Thomas Jane (Duboko plavo more) kao detektiv. U film je uloženo dosta novaca te Cristofer nedostatak suvislog sadržaja nastoji prikriti dobrom glazbom Terencea Blancharda (čiji kubanski zvukovi nastoje prikriti činjenicu da je film sniman u Meksiku), fotografijom Rodriga Prieta te scenografijom i kostimima koji vjerno dočaravaju belle epoque. Iako zbog toga, kao i par efektnih scena, Prvi grijeh zaslužuje prolaznu ocjenu, ostaje gorak dojam da bi od svega ovoga netko kao Pierre Woodman napravio mnogo zanimljiviju, atraktivniju i kvalitetniju melodramu.
OCJENA: 3/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 24. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Denzel Washington, Ethan Hawke, Scott Glen, Harris Yulin, Tom
Berenger, Raymond J. Barry, Cliff Curtis, Eva Mendes, Rafael Cruz,
Snoop Dog, Macy Gray, Dr. Dre, Charlotte Ayana, Samantha Becker,
Nick Chindlund
glazba: Mark Mancina
scenarij: David Ayer
režija: Antoine Fuqua
proizvodnja: Warner, SAD, 2001.
distribucija: Issa
trajanje: 120'
Jake Hoyt (Hawke) je mladi i nadobudni losanđeleski policajac koji sanjari o karijeri detektiva i većoj placi kojom bi hranio svoju obitelj. Prilika za to mu se otvara nakon što se za njega odjednom zainteresirao Alonzo Harris (Washington), legendarni detektiv odjela za narkotike, i uzeo ga u obzir za člana njegove superelitne jedinice agenata- provokatora. No, prije nego što Jake dobije to prestižno mjesto, Alonzo će ga jedan dan provesti ulicama ne bi li se upoznao s njegovim sposobnostima i usput mu pokazao što ga sve ceka na poslu. Odnosno, barem takav dojam Jake ima sve do trenutka kada mu postane jasno da Alonzove metode borbe protiv kriminala krše nešto malo više od pravilnika s policijske akademije te čak skreću na onu stranu zakona. No, na zgražanje idealističkog Jakea Alonzo reagira pragmatičkim rezoniranjem prema kojemu agent-provokator ne može preživjeti na ulicama, odnosno dobro obaviti svoj posao, ukoliko svojim postupcima ne zasluži povjerenje kriminalnog polusvijeta. Jake do posljednjeg trenutka želi vjerovati kako je u pitanju samo test, ali će, prije nego što dan završi, shvatiti da je Alonzo zaglibio tako duboko da Jakeu više u pitanju neće biti samo karijera, nego i život.
Dan obuke je triler koji u povijest nije ušao samo po tome sto je poslužio da Akademija ispravi dugogodišnju nepravdu i Denzelu Washingtonu udijeli odavno zasluženi “Oscar”. Taj je film bio prvi veliki holivudski projekt koji je u američka kina nakon napada na New York donio nešto ozbiljnije teme i depresivniji ugođaj (pogotovo s obzirom da tretira korupciju u policiji, instituciji koja je nakon proslogodišnje tragedije u svijesti prosječnog Amerikanaca dobila gotovo svetački status). Takodjer će Dan obuke u povijest ući i zbog toga što je jedan od prvih holivudskih projekata koji je nakon dugo godina razbio “politički korektne” stereotipe i glavnom negativcu stavio crnu boju koze. No, najvažnija stvar u Danu obuke jest u tome da je riječ o više nego profesionalno urađenom filmu.
Za to najveće zasluge ima Antoine Fuqua (Elitne ubojice), crni filmaš koji se sve donedavno smatrao tipičnim videospotaškim plaćenikom. Zahvaljujući svojom dobrom poznavanju crnačkih geta (gdje se odvija veći dio radnje), kao i velikoj želji da se razbiju stereotipovi, Fuqua je film snimio s manje vizualne “kulerštine”, a više discipline, te se umjesto akcije više orijentirao na likove i njihove dileme. Fuqua je imao sreće da za scenarij dobije djelo Davida Ayera (Brzi i žestoki), čovjeka koji je odrastao u Rampartu, problematičnoj četvrti Los Angelesa, te je u film unio ne samo dosta autentičnog ugođaja, nego cijelu priču postavio prilično inteligentno, ne nastojeći gledateljima dati crno-bijelu karakterizaciju i “politički korektne” propovijedi, nego čak i negativce pokazati kao višeslojne likove sa složenim motivacijama. Tako čak i policajci koji su do srži ogrezli u korupciju nastoje opravdati svoje postupke nastojanjem da se “na ljutu ranu stavi ljuta trava”, lokalni gangsteri su prikazani kao osobe koje imaju neki svoj kodeks časti, a film također sugerira da je i Alonzo jednom davno bio mlad, neiskusan idealist poput Jakea.
U tome su Ayer i Fuqua imali više nego uspješnu podrsku od strane Washingtona koji je odigrao ulogu svog života, očigledno se sjajno zabavljujući u ulozi koja ga je odvela daleko od stereotipnih likova anđeoskih pozitivaca koje je morao tumačiti posljednjih par desetljeća. Washington je u ovaj posao uložio dosta energije i njegov je Alonzo višeslojan lik, koji je ne samo sposoban samo zavesti Jakea vještim opravdavanjima svojih postupaka i apeliranjem na njegove skrivene motive, nego i kod mnogih gledatelja do posljednjeg trenutka ostaviti tračak nade da je ipak riječ o pozitivcu. Ethan Hawke (Prije svitanja, Hamlet), iako predstavlja vrlo dobar izbor za lik Jakea, usprkos sveg svojeg talenta, jednostavno je morao ostati u sjeni veličanstvene Washingtonove uloge, dijelom i zato što je njegov lik, kao moralna vertikala s kojom su se gledatelji morali identificirati, manje složen. Washingtonu i Alonzu društvo pravi prilicno velika, ali dojmljiva glumačka ekipa gdje veteranima kao što su Glen, Yullin, Barry i Berenger društvo prave glazbenici poput Snoop Doga, Dr. Drea i Macy Gray. Na žalost, dojam o filmu je, kao i obično, pokvaren završnicom gdje je ne baš uvjerljivi stjecaj deus ex machina okolnosti poslužio da se gledateljima servira obavezni hepiend, koji nije u skladu s prilično mračnim i depresivnim tonom ostatkom filma. No, usprkos ovog ustupka holivudskim konvencijama, Fuqua se može pohvaliti da je napravio jedan od boljih holivudskih proizvoda s početka ovog milenija.
OCJENA: 8/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Vin Diesel, Paul Walker, Jordana Brewster, Michelle Rodriguez,
Rick Yune, Chuck Lindberg, Johnny Strong, Matt Schulze, Ted Levine,
Ja Rule, Vito Yurginis, Thom Barry, Stanton Rutledge, Noel Gugliemi
glazba: BT
scenarij: Gary Scott Thompson, Erik Bergquist & David Ayer (po članku
Kena Lija)
rezija: Rob Cohen
proizvodnja: Universal, SAD, 2001.
distribucija: Blitz
trajanje: 106'
Brzi i žestoki će, slično kao i Legenda o Baggeru Vanceu, imati problema doprijeti do srca hrvatske publike jer govore o sportu koji je van financijskih, pa dakle i spoznajnih moći prosječnog hrvatskog gledatelja. Riječ je o ilegalnim utrkama automobila u kojima razmažena američka derišta kupuju nižerazredni azijski otpad da bi poslije njihovu deseterostruku cijenu uložila u nabavku novih motora i sličnih tehničkih detalja kako bi isti postale neuhvatljive cestovne zvijeri i poslužile za epske obračune u kojima se četvrt milje mora prijeći za desetak sekundi, te u isto vrijeme dobiti ili izgubiti tisuće dolara na okladama. U Los Angelesu je najbolji takav trkač Dominic Torreto (Diesel), vozač koji noćima zajedno sa skupinom vjernih prijatelja-mehaničara kraljuje ulicama, a danju radi kao skromni vlasnik zalogajnice, gdje kao konobarica radi njegova lijepa sestra Mia (Brewster). U dotičnu se zagledao mladi mehaničar Brian O’Connor (Walker), ali to nije jedini razlog zbog kojeg dolazi u zalogajnicu – cilj mu je osvojiti Dominicovo poštovanje i postati članom te ekipe. To će biti teže nego sto je pretpostavljao, ali stjecajem okolnosti će Brian spasiti Dominica od policije i tako postupno steci njegovo povjerenje. No, ironijom sudbine, i sam Brian je policajac, u svijet ilegalnih utrka ubačen ne bi li pronašao dokaze koji Dominica povezuju s bandom automobilista koji pljačkaju kamione u vožnji. Brianu istragu ne kompliciraju samo Dominicovi problemi s vijetnamskom bandom kojoj je na čelu Johnny Tran (Yune) ili to što se zaljubio u Miu, nego to što se iskreno sprijateljio s Dominicom te će uskoro biti prisiljen birati izmedju prijateljstva i policijske karijere.
Brzi i žestoki predstavljaju jedan od boljih radova o ne baš blistavoj karijeri režisera Roba Cohena (Tajno društvo). Razlog za to se najviše može naći u nekoliko sretnih okolnosti koji su ovo ostvarenje izdigli iznad prosjeka ostalih holivudskih ljetnih uzdanica. Scenarij, iako ne baš previse originalan (i koji će mnoge previše podsjetiti na Point Break, iako bi se tu našlo utjecaja i takvih opskurnih naslova kao sto su Kradljivci Porschea), posjedovao je vrlo dobar omjer akcije i drame te ostavio priliku Cohenu da razvije likove i dozvoli glumačkoj ekipi da se razmaše. Od glumaca je, naravno, najbolji Vin Diesel (Planet tame), koji bi svojom karizmatskom pojavom oplemenio i materijal daleko gori od ovog, a uloga kralja ilegalnih utrka – tipa za kojeg do posljednjeg trenutka nismo sigurni je li pozitivac ili monstrum – mu savršeno paše. To se, pak, ne može reci za Paula Walkera i Jordanu Brewster, koji su malo previše ljepuškasti za film u kojem bi glavna atrakcija trebali biti čelični ljepotani. Dojam spašava mlada Michelle Rodriguez (Girlfight) kao Dominicova posesivna i muškobanjasta cura, a tu je i cijeli niz epizodista, od kojih valja istaknuti vječnog negativca Teda Levinea (Kad jaganjci utihnu) koji ovdje za njega tumači nekarakterističnu ulogu Brianovog policijskog mentora. Ipak, najveća atrakcija su automobili – i to automobili u akciji, te se Cohen ovdje pokazuje kao pravi majstor. Akcijske scene su vrlo domišljato postavljene, a njihova izvedba predstavlja trijumf kombinacije vratolomnih kaskaderskih trikova i specijalnih efekata, što se osobito vidi u jednoj u kojoj ce Cohen naci priliku da oda počast svojim uzorima – Spielbergovom Dvoboju i Millerovom Drumskom ratniku. Najugodnije iznenađenje dolazi na kraju – iako scenarij, po običaju, ima dosta logičkih rupa i neuvjerljivosti (iako spektakularne, pljačke kamiona na način demonstriran u filmu su krajnje neefikasne i previše rizične u usporedbi s nekim prozaičnijim metodama), scenaristički trojac se uspijeva othrvati holivudskim klišejima i čak iznenaditi gledatelje u završnim scenama. Zbog svega, Brzi i žestoki zaslužuju više nego prolaznu ocjenu, iako će gorak okus u ustima ostaviti najava da se već sada sprema nastavak.
OCJENA: 6/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 15. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Chris Klein, Jean Reno, Rebecca Romijn-Stamos, LL Cool J,
Naveen Andrews, Oleg Taktarov, David Hemblen, Janet Wright,
Andrew Bryniarski, Kata Dobo
glazba: Eric Serra
scenarij: Larry Ferguson & John Pogue (po priči Williama Harrisona)
režija: John McTiernan
proizvodnja: Columbia/Mosaic/MGM, SAD, 2002.
distribucija: Continental
trajanje: 98'
Usprkos kritičara koji su ga u svoje vrijeme svodile na “dva sata besmislenog nasilja”, originalni Rollerball iz 1975. godine se kod dobrog dijela ljubitelja SF-a smatra jednim od filmskih klasika tog žanra. Ta distopijska vizija bliske budućnosti, u kojoj je ultranasilni sport sredstvo za držanje masa pod kontrolom je, naravno, kao i svaki drugi klasik iz 70-tih godina, današnjim holivudskim glavešinama dao “genijalnu” ideju za remake. Kao i u mnogim sličnim slučajevima, remake je ispao totalno razocčrenje, pa je reputacija mnogih uistinu velikih filmova ozbiljno narušena. No, na prvi pogled, to se i nije trebalo dogoditi. Režija je bila povjerena Johnu McTiernanu, majstoru za akcijade koji je svoj talent posljednji put dokazao prije tri godine s Aferom Thomasa Crowna, jednim od uistinu rijetkih primjera kada je remake ispao bolji od originala. Kada se u obzir uzme da je i u tom slučaju original bio snimio Norman Jewison, mnogo toga je novom Rollerballu trebalo ici u prilog. Ali to se nije dogodilo. Čak su i holivudske glavešine bile prisiljene priznati da u rukama imaju “ćorak” pa je datum premijere stalno mican s ljeta 2001. godine u što bezbolniji termin, pa ne čudi sto ga hrvatska publika ima prilike vidjeti skoro godinu dana nakon što je trebala.
Radnja je smjestena u vrlo blisku buducnost – 2005. godinu, u kojoj je u azijskim drzavama odjednom najpopularnijim sportom postao rollerball – svojevrsna kombinacija košarke, hokeja, moto-krosa i keča u kojoj se dvije momčadi natjeravaju po terenu u obliku osmice s koturaljkama i pokušavaju zabiti gol. Nakon neuspješnog pokusaja da postane igrač NHL-a, mladi Amerikanac Jonathan Cross (Klein) prihvaća savjet svog prijatelja Marcusa Ridleya (LL Cool J) te mu se pridružuje u Kazahstanu, gdje dotični igra u rollerball timu čiji je vlasnik moćni, utjecajni ali beskrupulozni lokalni tajkun Aleksej Petrovic (Reno). Četiri mjeseca kasnije Jonathanu se čini da je donio dobru odluku – uživa u bijesnim automobilima, stotine milijuna ljudi u njemu gledaju sportskog idola, a uživa i u ljubavnoj vezi sa zanosnom suigračicom Aurorom (Stamos). No, s vremenom i on poćinje uočavati neke uznemirujuće detalje – nesreće i prolijevanje krvi na terenu postaje učestalije, a nakon što mu Aurora sugerira da su za mnoge od tih incidenata unaprijed bile spremne TV-kamere Jonathan postaje svjestan kako Petrovic i ostali moćnici namjerno zele uciniti igru sto nasilnijom kako bi podigli gledanost. Jonathan pokušava pobjeći, ali u tome ne uspijeva i jedini izlaz lezi u samoj igri – morat će je preživjeti, usprkos toga što su pravila promijenjena kako bi ga protivnički mogli ušutkati zauvijek.
Odluka da se premijera Rollerballa odgodi za “bezbolni” termin predstavlja najpametniju odluku koju su njegovi producenti donijeli, a zlobnici bi rekli i jedinu ispravnu. Jer gotovo da nema stvari koja u ovoj nakupini celuloidnih fekalija nije učinjena pogrešno. Počevsi, dakako, od zapleta koji je iz budućnosti prebacen u sadasnjost (valjda zato da se u film privuku fanovi pjevačice Pink koja se pojavljuje glumeći samu sebe). Glavni negativci su od bezličnih (i američkih) korporacija iz originala promijenjeni u dežurne zlikovce – bivše ruske komuniste kojima se, naravno, pridružio i Indijac i tako kompletirao nečasnu alijansu koja je u vrijeme snimanja filma ugnjetavala Čečene i Kašmirce, podržavala teroriste iz Sjevernog saveza te ugrožavala najvjernijeg američkog saveznika na području Azije – talib… demokratsku pakistansku vladu. Naravno da je glavni negativac (kojeg Reno tumaci u maniri prema kojemu je Gary Oldman oličenje minimalističke suzdržanosti) motiviran isključivo pohlepom, a glavni junak Amerikanac koji će mu se suprotstaviti jer mu je, kao i svakom drugom američkom profesionalnom sportašu, ljubav prema igri, čast, poštenje i vjernost plemenitim idealima važnija od ispraznog materijalističkog zgrtanja novaca.
I, dakako, pošto se ova oda američkim vrijednostima mora predstaviti što siroj i što mlađoj publici, količina nasilja je umanjena kako bi film dobio cenzorski rejting PG-13. I ne samo to – s obzirom da rollerball mora biti maksimalno “politički korektan”, u njemu zajedno sudjeluju i muškarci i žene pri tome dijeleći svlačionice, što znaci da je McTiernan morao koristiti svu domišljatost da u takvim scenama bude što manje golotinje (što se pogotovo vidi u sceni kada Rebecca Romijn-Stamos bilda u toplesu, a McTiernan namjerno sve snima u sjeni). Pošto je u filmu obvezna ljubavna priča, znači da će u kino dolaziti i žene. Pa, kada već nema di Caprija ili nekog od članova grupe “N’Sync”, kao glavnog junaka, odnosno nepobjedivog razbijača u najnasilnijem mogućem sportu od rimskih vremena, će se angazirati ljepuškasti Chris Klein (Američka pita) koji će u toj ulozi, naravno, biti uvjerljiviji od Jamesa Caana koji je u stvarnom životu bio igrače amerilkog nogometa. Mnogima će ovaj izbor biti čudan, ali riječ je o rollerballu za naše vrijeme – politilki korektnom, koji dozvoljava da u njemu sudjeluju čak i one osobe koje bi i Ani Kurnikovoj donijele titulu da ih kojim slučajem ima za protivnike.
Kada su scenarij i izbor glumaca bili takvi kakvi su bili, za očekivati je bilo da će režiser s reputacijom kao što je McTiernanova od svega toga učiniti barem gledljivi proizvod. Ali McTiernan je ili bio tesko bolestan ili odsutan duhom prilikom snimanja ili su “kreativne nesuglasice” s producentima bile takve naravi da je odlučio namjerno sabotirati njihov proizvod. Od svega onoga sto je McTiernanu donijelo slavu krajem 80- tih ovdje nema ništa. Akcijske scene, koje bi trebale biti temelj filma, su skroz neugledne. Igra rollerball, za koju većina publike nikad nije čula niti ima pojma o pravilima, je skroz nepregledna, dijelom zahvaljujući naporima Johna Wrighta, čovjeka kojemu se smjesi “Zlatna malina” ako se kojim slučajem bude dodjeljivala za montažu. Tu je, naravno, i scena potjere kroz pustinju – snimljena “noćnim” kamerama tako da nitko nema pojma što se dogadja na ekranu. A o iritantnom rock-tamburanju Erica Serre, tako različitom od njegovih partitura za Bessonove filmove, je bolje ne trošiti riječi. Kao ni na glumačku ekipu, gdje Klein sa svojim blago telećim pogledom dokazuje kako u nekim okolnostima i Keanu Reeves može izgledati kao velikan svjetskog glumišta. Jedini koji ima neku normalnu ulogu je LL Cool J, ali je i njegov lik opterećen klisejima, uključujući i onaj o crnoj “braći” i redoslijedu. Stoga, kada se sve zbroji i oduzme, može se komotno reci kako Rollerball predstavlja jedan od najgorih holivudskih proizvoda u ovom mileniju.
OCJENA: 1/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Robert de Niro, Edward Norton, Marlon Brando, Angela Bassett,
Paul Soles, Gary Farmer
glazba: Howard Shore
scenarij: Kario Salem, Lem Dobbs & Scott Marshall Smith (sinopsis:
Daniel Taylor & Kario Salem)
režija: Frank Oz
proizvodnja: Paramount, SAD, 2001.
distribucija: VTI
trajanje: 123'
Nick Wells (de Niro) je vrhunski obijač sefova kojemu su godine učinile svoje i koji je umalo bio uhvaćen u svojoj posljednjoj akciji. Nakon toga je odlučio da prestane s tim poslom, smatrajući kako je sebi već osigurao dovoljno novca za mirnu egzistenciju vlasnika jazz kluba u Montrealu, odnosno zajednički zivot sa stjuardesom Diane (Bassett). Ali njegov stari prijatelj i suradnik Max (Brando) mu daje ponudu koja se ne odbija – basnoslovno vrijedno antikno žezlo koje se, stjecajem okolnosti, našlo u zgradi montrealske carinarnice, i koje bi Nicku omogućilo da ostatak života provede bez financijskih problema. No, Nick prilicno nerado pristaje na posao, i to iz dva razloga – osim što se akcija mora obaviti u njegovom mjestu boravka, prisiljen je koristiti se uslugama partnera – Jackieja Tellera (Norton), mladog kriminalca koji je, glumeći osobu s poteškoćama u razvoju, dobio posao domara u carinarnici te tako bio u prilici da izvidi cijelu situaciju i “uspava” alarmne sustave. Jedino što planu nedostaje jest netko tko je u stanju razbiti sef, i Nick je čovjek za to, ali će ovaj pothvat predstavljati veliko iskušenje čak i za stručnjaka s njegovim iskustvom.
Na prvi pogled, Tko je komu smjestio izgleda kao film svjetlosnim godinama iznad prosjeka suvremene holivudske produkcije. Scenarij je materiji (inače prilično često korištenoj u povijesti Hollywooda) pristupio s maksimalnom ozbiljnošću – kriminalci u filmu su pokazani kao vrhunski profesionalci, planiranje pljačke je gotovo jednako fascinatno kao sama izvedba, a uobičajeni klišeji i neuvjerljivosti su svedene na minimum. Zatim je tu glumačka postava koju rijetko kada imamo prilike vidjeti u posljednje vrijeme – umjesto jedne velike zvijezde imamo njih tri, od kojih svatko predstavlja “majstora” svoje generacije – Brandoa, de Nira i mladog Nortona (Klub boraca). No, oni koji zbog svega ovoga budu očekivali remek-djelo će nakon dva sata biti prilično razočarani. Za to je možda najveći razlog loš izbor ržzisera – Frank Oz, bivši “mapetovac” i posuđivač glasa Yodi u Lucasovim Ratovima zvijezda, se specijalizirao za lagane komedijice i u svom pokušaju da se dokaže u žanru trilera je svoj posao shvatio previše ozbiljno, lišivsi film humora i učinivši ga daleko dosadnijim nego što je trebao biti. Drugi ozbiljni problem je Ozov slab smisao za ekonomiju filmske vrpce – što zbog strahopoštovanja prema glumačkim veličinama, što zbog strahopoštovanja prema scenariju, radnja je prerazvučena (čemu doprinosi i skroz nepotrebni podzaplet s Nickovom djevojkom), a tu je, naravno i “neočekivani” obrat na kraju, koji prilično kvari dojam, iako je, doduše, mnogo uvjerljiviji nego u sličnim holivudskim projektima. No, ovom filmu ipak treba dati palac gore, i to najvipe zato što predstavlja za današnje doba prilično rijedak primjer holivudskog proizvoda koji je napravljen “lege artis”.
OCJENA: 6/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 7. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Richard Gere, Laura Linney, Debra Messing, Will Patton, Alan
Bates, David Eigenberg
glazba: Jeff Rona & "Tomandandy"
scenarij: Richard Hatem (po knjizi Johna A. Keela)
režija: Mark Pellington
proizvodnja: Columbia, SAD, 2002.
distribucija: Blitz
trajanje: 119'
John Klein (Gere) je čovjek koji ima sve što mu treba u životu – uspješnu karijeru novinara “Washington Posta” te zanosnu suprugu Mary (Messing) s kojom za Božić namjerava kupiti novu kuću. No, nakon razgledavanja novog doma njih dvoje dožive prometnu nesreću nakon koje se ispostavi da je Mary oboljela od rijetke i neizlječive vrste raka. Prije nego što umre, Mary će sve vrijeme crtati tajanstveno krilato stvorenje koje ju je, navodno, natjeralo da skrene s ceste. Ucviljeni Klein će zaboraviti taj incident, ali dvije godine kasnije će, vozeći se na rutinskom zadatku prema Richmondu, bez ikakvog objašnjenja završiti na skroz drugom kraju države, odnosno u gradiću Point Plesant u Zapadnoj Virginiji. Tamo će ga lokalna policajka Denise Smallwood (Linney) upoznati s cijelim nizom tajanstvenih i zastrašujućih događaja vezanih uz “mothmana” – lokalnu legendu, odnosno stvorenje koje je po svom izgledu identično Maryinim predsmrtnim črčkarijama. Klein, koji će i sam postati svjedokom sličnih incidenata, počinje istraživati cijeli slučaj i postaje uvjeren kako su “mothmani” tajanstvena natprirodna bića u stanju predviđati katastrofalne događaje. Klein na temelju svega zaključi kako će upravo Point Pleasant postati metom slične katastrofe, ali mu, naravno, nitko ne vjeruje.
Inspirirana urbanom legendom (koja je svojevremeno, kao gotovo i svaka druga, poslužćila Chrisu Carteru u Dosjeima X kao predložak za jednu od lošijih epizoda te nekoć kultne serije), Mothmanova proročanstva su film kojemu je dosta toga trebalo ići u prilog. Osim scenarija koji je na prvi pogled atipičan za horor (glavni “negativac” ostaje misterijem od početka do kraja, odnosno nije monstrum u klasičnom smislu riječi), tu je i režija Marka Pellingtona, filmaša koji se proslavio uznemirujućim filmom političke paranoje Arlington Road (Građani opasnih namjera). No, Pellington ovdje nije imao “čistu” priču pa se njegovo stvaranje “uznemirujuće” atmosfere svelo na niz “kulerskih”, tobože uznemirujućih kadrova koji bi kao trebali biti “lynchovski”, a uglavnom maltretiraju gledatelje. No, misterij je ipak takav da će gledatelji sve negdje do polovice biti zaintrigirani prije nego što sve stvari postanu kristalno jasne i film doživi svoju “atipičnu”, a opet tako predvidljivu i neuvjerljivu završnicu (koju su nam scenarist Hathem i Pellington telegrafirali vec negdje na sredini). Uzalud je tu i Richard Gere u jednoj od rijetkih uloga gdje se ne preglumljuje, i sirota Laura Linney (Iskonski strah, Truman Show), inače autoru ovih redova prilično draga glumica, uzalud troši sav svoj talent na ulogu sličnu onoj koja je svojevremeno donijela slavu Frances McDormand u Fargu. Dojam postaje još gori kada se scenarij filma usporedi sa istinitim događajima koji su ga navodno inspirirali – nesreći koja je pogodila Point Pleasant godine 1967. i inspirirala novinara Johna A. Keela da na temelju svojih članaka stvori novog “bigfoota”. Dakle, iz 60-tih radnja je premještena u današnjicu, glavni junak je dobio i životnu druzicu s melodramatske dodatcima, a završnica je, dakako, izmišljena kako bi se svemu dao uobičajeno holivudski hepi end. Da nije toga, Mothmanova proročanstva su još mogla proći kao pokušaj “atipičnog” horora, a sada ih se ne može gledati drukčije nego kao uobičajeni holivudski gnoj.
OCJENA: 2/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Boris Milivojević, Sergej Trifunović, Maja Mandžuka, Milica
Vujović, Zoran Cvijanović, Nebojša Glogovac, Nikola Đuričko
glazba: Branislav Kovačević & Darko Obradović
scenarij: Srđa Anđelić
režija: Radivoje Andrić
proizvodnja: Yodi Movie Craftsman, SRJ, 2001.
distribucija: UCD
trajanje: 90'
Nakon odlaska Miloševića su mnogi filmski znalci držali kako je kinematografija naših istočnih susjeda gotovo izgubila svoj smisao postojanja. Srpskim filmašima više nije bilo potrebno preko svojih filmova dokazivati zapadnoj publici kako postoji “druga”, tj. građanska, kulturna i prozapadna Srbija, a ni sam Milošević nije bio tu da dokazuje svoju navodnu demokratičnost toleriranjem filmova u kojima se njega i njegov režim nabija na kolac. No, prošle godine su nas u suprotno uvjerile Munje!, komedija Radivoja “Raše” Andrića (Tri palme za dve bitange i ribicu), ostvarenje koje u povijest neće ući samo kao prvi veliki post-miloševićevski hit, nego i kao prvi srpski film koji je nakon 1991. godine djelomično rađen u Zagrebu.
U Beogradu devedesetih godina Pop (Milivojević) i Mare (Trifunović) su dvojica najboljih prijatelja kojima je životni san pokrenuti prvi srpski “drum and bass” bend. Problem je u tome što ne mogu napraviti demo- snimku, pa su isprodavali stvari iz kuće kako bi Gojku Sisi (Đuričko), svom negdašnjem prijatelju iz skole, a sada moćnom vlasniku noćnog kluba, dali 350 DM da im obavi taj posao. No, Gojko se sjeća kako su ga zezali u školi, pa im se odluči osvetiti tako da jednostavno novac zadrži za sebe. Ostavši bez novaca, Pop i Mare su odlučni da ga vrate, ali to nije tako jednostavno. Iste noći ce njih dvojica upoznati dvije simpatične djevojke – Katu (Mandžuka), za koju se ispostavi da hoda s Gojkom, te Lolu (Vujović), rokericu kojoj treba prateći bend. U njihovoj potrazi za novcem, glazbenim snovima i ljubavnom srećom ce im se stjecajem okolnosti pridružiti i narkoman Deda Mraz (Cvijanović).
Postoje dva razloga zbog kojih Munje! u mnogo čemu predstavljaju prilično osvježenje u odnosu na vec pomalo ustajalu srpsku kinematografiju. Prvi je u pomalo neobičnoj formi – nedostatak budžeta je Andrića natjerao da film snimi u video-tehnici, što mu je, s druge strane, dalo dosta slobode za svakojake eksperimente. Tako film obiluje nizom montažnih trikova, flashbackova, kompjuterskih animacija, ali najupečatljiviji su slučajni prolaznici koji služe kao svojevrsni grčki zbor, odnosno ironični komentator zbivanja u filmu. Drugi razlog zbog kojeg su Munje! osvježenje jest pristup žalosnoj stvarnosti Srbije 90-tih – umjesto da nariče nad ratovima, etničkim čišćenjem, razaranjem, kriminalom, korupcijom, nasiljem i nedostatkom bilo kakve perspektive za sve generacije rođene iza 1970. godine, Andrić nam nastoji dokazati kako se čak i u tim najmračnijim trenucima srpske povijesti znalo živjeti, odnosno da oni koji su tada bili mladi imaju razloga za tim žaliti. Tako je beogradska omladina, usprkos sankcija i premlaćivanja studenata, još uvijek bila opsjednuta snovima o rock-karijeri i “kontanju komada”, pa su zbog toga mnogi Andrićev film nazvali srpskom verzijom legendarnih Lucasovih Američkih grafita. No, Andrić ipak dozvoljava implicitne socio-politicke komentare na račun Srbije 90-tih, temeljeći dosta humora na generacijskom jazu između današnjih 30- godišnjaka (koji imaju za čime žaliti) i 20-godišnjaka (koji ne znaju za ništa bolje).
Munje! predstavljaju i osvježenje po pitanju glumačke postave, jer se veteranima kao što su Cvijanović (kojega se sjećamo još iz Sivog doma 80-tih) i poznatim licima kao što je Glogovac (ovdje u maestralnoj ulozi policajca) pridružuju i mlade snage. Među njima je svakako najupečatljivija šarmantna Maja Mandžuka, koja će svojom pojavom mnoge podsjetiti na Heather Graham, odnosno Katie Holmes. No, Milicu Vujović u ulozi rokerice je već malo teže zamisliti kao objekt nečije žudnje. Ipak, najveći problem Munja! jest pomalo anti-katartička i slabašna zavrsnica. No, svemu tome usprkos, Munje! predstavljaju film koji će našu publiku svakako zabaviti i osvježiti davno nakon što prestanu ove ljetne vrućine.
OCJENA: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
Kevin Manley (Ulrich) je skromni službenik losanđeleske turističke agencije kojemu se život skroz promijeni kada čuje da mu je na Aljasci umro djed i ostavio ne baš beznačajno nasljedstvo. Doduše, jedini uvjet da ga dobije jest sudjelovanje u “Iditarod” utrći psećih zaprega između Anchoragea i Nomea – gradova na dva suprotna kraja daleke sjeverne zemlje. Kevin nije aklimatiziran na surove uvjete života na Aljasci, nema pojma o psima niti o utrkama, ali je spreman sudjelovati. U tome će mu pomoći simpatična Bonnie Livengood (Henstridge), za koju se poslije ispostavi da je unuka djedovog najljućeg suparnika u potjeri za zlatom. Prava opasnost, pak, Kevinu prijeti od korumpiranog odvjetnika Clivea Thorntona (Nielsen) kojemu je stalo da Kevin ne završi utrku te u tu svrhu unajmljuje britanskog plaćenika Cartera (Mayall).
Kevin sa Sjevera (naslov koji je, ocigledno, inspiriran antologijskim dokumentarcem Nanook sa Sjevera) je opskurna niskobudžetna komedijica u kojoj se najviše ističe prilično ugledna glumačka ekipa. Skeet Ulrich (Vrisak), mladi glumac koji izgleda kao dvojnik Johnnyja Deppa, prilično se dobro snalazi u nezahvalnoj ulozi primjerenijoj Jimu Carreyu, dok zanosna Natasha Henstridge (Vrsta, Ubojica mekog srca,Duhovi Marsa) još jednom pokazuje kako joj bolje idu komedije nego SF-filmovi. No, razočarenje su glumci koji bi trebali biti komičarske veličine – legendarni Leslie Nielsen je prilično loš kao negativac, a Britanac Rik Mayall (Šljam, Državnik novog kova), kojeg ovdje ni rođena majka ne bi prepoznala, sav svoj talent svodi na dosadno parodiranje “stiff-upper-lip” britanskog “gentlemana”. Pravi je problem filma ipak u traljavom scenariju, ne previše produhovljenoj režiji Boba Spiersa i humoru u kojemu iz nekog frojdovskog razloga dominiraju štosevi na temu vršenja velike nužde. Ulrich, Henstridge i dobra country glazba su jedini razlog zbog kojeg Kevin sa Sjevera treba dobiti prolaznu ocjenu.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 5. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Will Smith, Matt Damon, Charlize Theron, Bruce McGill, Joel
Gretsch, J. Michael Moncrief, Lane Smith, Peter Gerety, Michael O’Neill
glazba: Rachel Portman
scenarij: Jeremy Leven (po romanu Stevena Pressfielda)
režija: Robert Redford
proizvodnja: Allied/Wildwood, SAD, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 125′
Savannah, jedan od najživopisnijih gradova Amerike, kao da se pokazao ukletom lokacijom za ugledne američke filmaše. Nakon što je Clint Eastwood izazvao poprilično razočarenje sa svojom ambicioznom dramom Ponoć u vrtu dobra i zla, sada je i “oskarovac” Robert Redford ispalio “ćorak” s možda još ambicioznijom dramom Legenda o Baggeru Vanceu. A Redfordov projekt je tako obećavao na prvi pogled – temeljen na književnom bestseleru, natrpan glumačkim veličinama, i, konačno, riječ je o sportskom filmu, koji bi Redfordu, zvijezdi klasika Prirodno obdaren, trebao prilično pasati.
No, problem s ovim filmom je u tome što je sport kojim se bavi golf, oblik zabave koji će većinu hrvatskih gledatelja ostaviti ravnodušnim, čak i da se kojim slučajem ovih dana na TV-ekranima ne bi vrtio Svjetski kup u nogometu. Dotični sport je iz nekih prilično prozaičnih razloga u isključivoj domeni aristokratske manjine, jer malo ljudi, čak i u najprosperitetnijim zemljama, sebi mogu dozvoliti luksuz kao što su hektari igrališta za vježbanje, odnosno plaćene sluge koje bi im nosale desetke kilograma palica od rupe do rupe. No i među tom manjinom postoji elitna manjina – profesionalci koji zarađuju svote o kojima prosječan nogometaš može samo sanjati, a da pri tome ulažu gotovo nikakav fizički napor, zbog čega su vjerojatno objektom zavisti Jozićevih “vatrenih” i sličnih sportaša.
Nominalni glavni junak ovog filma je upravo jedan takav profesionalac – Rannulph Junuh (Damon), vrhunski igrač golfa i lokalni junak Savannaha, kojemu se smiješila svijetla budućnost nacionalnog prvaka i buduća lijepa supruga Adele Invergordon (Theron). No, tada je stigao prvi svjetski rat i Junnuh je obukao uniformu te otišao u Francusku odakle se vratio s Medaljom časti i nečim sto se danas zove “vijetnamski sindrom”. Više od desetljeća nakon toga Savannah je udarila Velika depresija i Adele pokušava spasiti očevo eksluzivno golf-igralisšte tako što ce organizirati egzibicijski turnir na kojemu bi trebali nastupiti Walter Hagen (McGill) i Bobby Jones (Gretsch) – dvojica najboljih golf-igrača svog vremena. No, gradski oci Savannaha inzistiraju da sudjeluje i netko “domaći” pa je izbor pao na Junuha, koji se proteklih godina više družio s bocom nego s golf-palicom, pa su njegove vještine, najblaže rečeno, zarđale. No, stjecajem okolnosti za “caddyja” uzima tajanstvenog crnca Baggera Vancea (Smith), za kojeg će se ispostaviti da je više duhovni savjetnik nego tehnički pomoćnik na terenu.
Ideja da se golf pokaže kao drama, odnosno kao metafora za život, možda je izgledala privlačnom na stranicama Presfieldovog romana, odnosno Levenovog scenarija, ali Redford nije bio prava osoba da je pokusa pretočiti u film. Slavnog glumca i uglednog režisera je projektu vjerojatno najviše privukla prilika da snimi sportski film u kojemu će moći snimati prelijepe kadrove “netaknute” prirode, i u tom smislu je Legenda o Baggeru Vanceu uspjesna. Film je uistinu ugodan za oko. Glumačka postava je također na visini – od nedavnog preminulog Jacka Lemmona u ulozi naratora do mladog i talentiranog J. Michaela Moncriefa koji isti lik tumači kao dijete. No, likovi koje ta glumačka moćna gomilica tumači ipak previše podsjećaju na holivudske klišeje, bilo da je riječ o isforsiranoj romansi Junnuha i Adele (dostojnom takmacu ljubavnog para iz Klonovi napadaju), bilo da je riječ o “newagerskim” frazama koje izgovara siroti Will Smith, pokušavajući biti bolji Obi-wan Kenobi od Aleca Guinessa. Dodatni problem filma jest gotovo revizionistički pogled na (relativno) blisku prošlost Amerike, u kojoj se Jug pokazuje kao gotovo idilično drustvo rasne harmonije, što predstavlja poprilično iznenađenje s obzirom na Redfordovu ljevičarsku reputaciju. Sve to prati svojom patetičnošću na trenutke gotovo iritantna glazba Rachel Portman. No, to ipak nije glavni razlog zšsto će nas Legenda o Baggeru Vanceu ostaviti ravnodušnim – čak i oni koji budu uživali u pejzažima Džordžije i Južne Karoline ce imati neugodan dojam da je ovaj film mogao biti daleko bolji.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 19. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Wesley Snipes, Kris Kristofersson, Norman Reedus, Leonor
Varela, Thomas Kretschmann, Ron Perlman, Luke Goos, Daz Crawford,
Matt Schulze, Donnie Yen, Tony Curran, Marit Velle Kile, Danny John
Jules, Santiago Segura
glazba: Marco Beltrami & Danny Saber
scenarij: David S. Goyer (po motivima Marva Wolfmana & Genea
Colana)
režija: Guillermo del Toro
proizvodnja: New Line Cinema, SAD, 2002.
distribucija: Intercom Issa
trajanje: 116'
Ericu Brooksu alias Bladeu (Snipes) je trudnu majku ugrizao vampir, i zbog toga je on polu-čovjek, polu-vampir, obdaren svim vampirskim moćima i lišen svih vampirskih slabosti. Uz pomoć znanstvenika i mentora Whistlera (Kristofersson) Blade je život posvetio borbi protiv vampira, ali će doživjeti da ga njegovi ljuti protivnici zamole za pomoc. Naime, među vampirima se pojavila mutacija nakon koje se pojavio novi, opaki soj Kosača koji se hrani ne samo vampirima, nego i ljudima. Blade nevoljko pristaje na primirje i postaje dijelom elitnog tima vampira-istrebljivača koji kreće u misiju lociranja Kosača i njihovog vođe Nomacka (Goos). Tokom misije Blade će iskusiti cijeli niz nesporazuma s opakim vampirskim suborcem Rheinhardtom (Perlman), ali i osjetiti privlačnost prema vampirici Nyssi (Varela).
Blade II predstavlja nastavak originala iz 1998. godine, filma temeljenog na popularnom Marvelovom stripu iz sedamdesetih godina. Iako se formula nije previše promijenila – borilačke vjestine, cool soundtrack, još kulerskiji specijalni efekti i mnogo krvi – ovaj put je stil nešto drukčiji, za što je možda najviše zaslužan Guillermo del Toro, meksički filmaš koji je već bio zadužio žanr horora s kult-ostvarenjem Cronos (a mi ga pamtimo po prilično zanimljivom Mimicu). Del Toro se nije toliko petljao u scenarij, odnosno zaplet (koji i nije tako važan, s obzirom na količinu klišeja zbog koje bi rasplet uspio pogoditi i manje iskusan gledatelj) koliko je truda uložio u atmosferu filma. Za lokacije je korišten Prag, ali gotovo sva radnja se događa noću, u mračnim i klaustrofobičnim tunelima. Što se glume tiče, prilično raznorodna ekipa je manje-više dostojna svog zadatka – uz meditativnog Snipesa koji očito uživa u ulozi smrtonosnog superheroja, preko Kristoferssona u nezahvalnoj ulozi njegovog pomoćnika, Perlmana kao opakog vampira, Goosa kao još opakijeg vampira, Nijemca Kretschmanna (U-571) u ulozi u kojoj ga ni rođena majka ne bi prepoznala te, konačno, Španjolca Segure (Torrente) u maloj, ali pamtljivoj epizodi. Jedini promašaj predstavlja lijepa Leonor Varela (Kleopatra, Krojač Paname) ciji je jedini zadatak da bude zabrinuta za Bladeovu sudbinu. Uz glumce su tu, naravno, i vrhunski specijalni efekti, zahvaljujući kojima su scene krvoprolića i obdukcije još gadljivije nego što bi obično trebale biti, a scene makljaže možda impresivnije nego u Matrixu. Naravno da će većina publike vrlo brzo zaboraviti o čemu je u Bladeu II bila riječ, ali dva sata u klimatiziranom kinu će im proteći vrlo brzo i ugodno. A to je u ovim ljetnim mjesecima možda i najvažnije.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
